Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

Dimitrije Ruvarac:

JEZIČKO I ETNIČKO RAZGRANIČENJE SRBA I HRVATA

1895

Predstavljamo poglavlje iz knjige Evo, šta ste nam krivi! (Zemun 1895). Naslov poglavlju dao je dr Petar Milosavljević koji ga je u cělosti doněo u svojoj hrestomatiji Srbi i njihov jezik. U pravopisu autora ništa nije menjano. Grafička prezentacija teksta prilagođena je elektronskom izdanju.

Knjiga Evo, šta ste nam krivi! predstavlja zbir Ruvarčevih članaka objavljenih u Novom vremenu tokom 1894, koji su, naknadno prerađeni i doterani za knjigu. Članci su, u stvari, polemički odgovor na pisanje zagrebačkog Obzora o srpsko-hrvatskim odnosima, pogotovo na članak Što smo vam krivi? (219. br. 1884) u kojem se izričito traži od novosadske Zastave da na to pitanje odgovori. Ruvarac je u šest poglavlja odgovarao na optužbe. Poglavlje koje se ovde donosi, Jezičko i etničko razgraničenje Srba i Hrvata, tiče se prevashodno jezika, mada se o jeziku govori na više mesta i u drugim delovima knjige.

 

 

Treći glavni uzrok tužaljci srpskog naroda, protiv uvreda hrvatskih, jeste to što Vi današnji Hrvati, govorite i pišete, da Srbi istočno-pravoslavne vere, il kako nas danas nazivate grčko-istočnjaci, u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, (šta više, sam Vaš akademičar g. Armin Pavić, reče posle smrti Daničićeve, da i u Beogradu Srbi) govore hrvatskim jezikom, i da su svoj jezik uzeli od Hrvata.

Da Srbi, bez razlike govore srpskim jezikom, živeli ma gde, i da nisu uzeli svoj jezik od Hrvata; to je tako poznata istina, da nju nije vredno ni jednom reči braniti i dokazivati.

A da su današnji Hrvati, t.j. „kajkavci" i „čakavci", koje mi kao što rekosmo, jedino za prave današnje Hrvate držimo, mada su prvi više Hrvato-slovenci i Hrvato-kranjci, no čisti Hrvati, uzeli za svoj književan jezik, srpski jezik; i to da i nama ne bi prebacili, kao što ste nedavno prebacili onima koji su to isto tvrdili, rekavši im: „kako se može tako lakomišljeno izbaciti neka tvrdnja, koja vređa cieli narod, a da se u isti čas ne misli i na obrazloženje takove tvrdnje", navešćemo vam „Obzoraši" ovde svoje obrazloženje za gornju našu tvrdnju.

Zapamtite dobro „Obzoraši" da ćemo mi ovde govoriti samo o današnjim „čakavcima" i „kajkavcima", a ne o Srbima katoličke vere, koje vi proglašujete danas i koji sebe drže sa Hrvate, mada to u samoj stvari nisu, i koji su sebe izodavno zvali: Šokcima, Slavoncima, Dalmatincima, Bosancima.

Vama je dobro poznato da je dr. Ljudevit Gaj izdao u Zagrebu 10. prosinca (28. novembra) 1834. 1. broj svoje: „DANICZA Horvatzka, Slavonzka i Dalmatinzka". U svome oglasu od 20. (8.) oktobra i. g. rekao je ovo:

„Vsi skoro Europeanski narodi vu znanostjah i navukeh vre tak daleko dospeli su, da se pri njih materinskem jezikom pisane knjige i novine ne samo vu zmnožneh dvoreh, nego dapače vre vu isteh priposteh kućah šteju i preštimavaju. Ni li anda skradnje vreme, da i mi koterih slavni pređi, kakti cele Europe hranitelji i čuvari čez vnoga stoletja sveudilj oboruženi za vsega človečanstva preporod hrabreno skoznuvali su" itd.

U 1. broju „Danicze", na prvom mestu nalazila se pesma pod naslovom:

Danicza.

Z Daniczum
Szelan v zemlyu plug zabode,
U razrese drachne plode;
Da sze zterni z pue podigne,
Pune lati k zemlyu prignu.

Ovu je pesmu spevao Dragutin Rakovec, kajkavac. A evo kako je u 6. br. spevao pesmu Slavonac Đura Tordinac, pod naslovom:

Slavonia sestram.

Bozhe mili! il je sanka,
Il je prav istina,
Da Danica u pol danka
Siva nami z visinah?
Pa shto vishje! od zapada
Zrake szvoje kazuje
Istok vech je, ko da sada
Neporadja - neg shtuje.

U br. 7. spevao je Ljudevit Vukotinović pesmu pod naslovom:

Rastanak od lyube.

Zdravo mi oztala mila
Ka szi nebo mi odrila.
Dusnost pelya me z tvog raja,
Szamo kip me tvoj zprevaja
Vu zsamochu ladanysku.

Kad je iduće godine u decembru Gaj, promenuo naslov svojoj Danici te je nazvao Danicom ilirskom i umesto kajkavskog narečja uzeo štokavsko, tada je u 6. br. od istog Vukotinovića izišla ova pesmica:

Tri pesmice u jednoj.
Oj košutko cernooka,
Krasna, tanka i visoka,
Pevat ću ti tri pesmice,
Tri pesmice s jedne žice.

Na tvrdnju Rusa Platona Kulakovskog, koji je u nedavno izdatoj knjizi „Illirizam" na str. 397. za Hrvate rekao: „Vođi književnog preporoda te narodnosti odrekli su se da obrađuju i razvijaju svoje lokalno narečje i primili, istina srodno i blisko, no ipak tuđe narečje, koje se znatno razlikuje od svoga sopstvenog i rodnog narečja, narečje susedne narodnosti, i to u ime književnih i političkih zadataka.”

Vi u 16. br. „Obzora" o. g. rekoste da je ruski pisac na krivom putu, počem su Hrvati Gundulić i Palmotić već u XVI. veku pisali istim jezikom koji su Ilirci odabrali za svoj književni jezik.

Da će sam Gaj, mnogo bolje znati, no Vi današnji Hrvati, koje je narečje i čiji je on jezik uzeo u svoju ilirsku Danicu i ilirske Novine, umesto kajkavskoga narečja i jezika; to nam bar ne možete s osnovom oporeći.

Pa da čujemo Gaja, šta je on u tom pogledu rekao. Kad su ono 1852. godine napali Gaja „Srpski dnevnik" u Novom Sadu, i „Srpske novine" u Beogradu, zbog toga što je u njegovim „Narodnim novinama" izišlo nekoliko članaka koje je napisao današnji prorok Ante Starčević, i u kojima se reklo i ovo: „koje je taj jezik srpski?, kakav je to srpski jezik?", „narod hrvatski ima u svome jeziku klasičnost, koja se sa talijanskom svoga vremena natječe a za druge takmace u Evropi nezna", „ne da bi Hrvati pisali kojim drugim jezikom, nego treba da i oni pisci, koji se za Srbe ili za što drugo drže, nastoje pisati izobraženim jezikom hrvatskim", „Hrvati imaju tri narečja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko i svako je izobraženije nego li ono, koga neki „srpskim zovu", tada je Gaj u Mirogoju (Mirogoj je bio letnjikovac Gajev, a danas je groblje) dne 3. studenoga 1852. napisao: „Izjavljenje padu Starčevićevih članakah o Serbima i serpskom jeziku".

U istom se Gaj izvinjavao, kako je Starčević one članke protiv Srbalja proturio u njegove novine bez njegovog znanja i odobrenja, kad je on bio odsutan, te je zatim rekao i ovo:

„Kao što ja, tako i veća čast rodoljubivih Hervatah, koji braću Serblje i Serbstvo kao glavni temelj jugoslavenske, ili kako ju mi polag stare dogodovštine nazvasmo, ilirske narodnosti, smatraju, koji slavna djela prošasnosti, uzorno junačtvo i bezprimjerno požertvovanje ovo i onostranih Serbaljah s ljubavi punim udivljenjem i oduševljenjem, kao što zaslužuju, do zvjezdah dižu, pače za zvjezde nadežnice smatraju, najvećom meržnjom osuđujemo, i kao ljagu od nas odbacujemo sve one, makar kako učeno izhitrene nadriteorije, kojima se naposljetku ništa drugo nedokazuje, već da se onakim upotrebljenjem cerpljenih datah iz inostranih spisateljah iz najdavnije prošasnosti još i sad na novo posijati može ono sjeme razdora među rođenom braćom, koje su već u stara vremena inostranci pripravili. Kad bi g. Starčević samo u jedno djelo svoga najbližeg zemljaka, koji se je također na tverdim obalama mora jadranskoga rodio, Pavla naime Vitezovića, Senjanina, pod naslovom „Serbia ilustrata" bio uvirio, bio bi se uvjerio, da je onaj naš veliki muž polag sve svoje hervatomanije u 8 knjigah, u kojima je spisao historiju Serbah, priznao veličanstvo i pervenstvo naroda serbskoga, tako glede njegove narodne važnosti, kao što i jezika; kamo sreće, da je on, koji se je u svoje doba za narodni jezik borio, na mjesto što je hervatski provincijalizam sa serbskim mješao i tako nepraktično na neoborive zaprjeke nagazivao, – kamo sreće da je on onda, kao što mi sada u novija vremena, najglavnije grane jezik, koji je u izobilju izrekah i u svojoj čistoći najbolje sačuvao, u svojoj cjelosti prigerlio i u hervatsku književnost uveo, mi bi se zaisto sa svime na drugom stepenu narodnjeg napretka danas nalazili.

Pre toga pak, Gaj je u svojoj „Danici" za 1846. u 31. br., u članku Čije je kolo?, rekao i ovo:

Pošto je prvo naspomenuo, kako je u 97. br. „Praških novina" rečeno, kako je češki učitelj „tanca" Rab, za svoga bavljenja u Beču, učio od Srbalja tamo živećih njihov „narodni tanac" „Kolo" zvani, kako bi ga među srodnim češkim narodom rasplodio.

Ovo - reče - razjari nekog Hrvata, te dade izjavu, da „Kolo" nije srpski, već ilirski tanac, a srpski je tanac „Oro". Na to Gaj odgovori, da to nije istina, već da je „Kolo" srpska igra, te zatim mu reče:

„Ajdmo na izvor stvari; pitajmo se: tko nam je „Kolo" ilirsko sačuvao, pak ćemo videti, da li se može kazati, da „Kolo" nije srpski već ilirski tanac. Je li su nam ga sačuvali naši dobri hrvatski provincijalci, ili braća Kranjci ili Štajerci. Nije li belodano, upravo daje „kolo" upravo majka Srbija uzdržala, i da se je kod pravih Srbaljah i po njih kod ostale ilirske braće u Hrvatskoj i Slavoniji sačuvalo? Kad se o istinosti ovoga pitanja uverite, možete proći i na druga pitanja, koja se obstanka ilirske narodnosti tiču n. pr. možete se pitati: u koga se je sačuvao čisti jezik ilirski, u koga običaji, tko nam je ponajviše gojio od koljena do koljena narodne pjesme ilirske? U svakom odgovoru naći ćete Srblje i Srpstvo. Kako da se prepiremo, što je kod Srbaljah narodno, što li nije; kod Srbaljah, u kojih je od oltara do čobana ništa biti ne može, što ne bi narodno bilo; kod Srbaljah, od kojih jeziku u svoj mudrosti i u svom bogatstvu, i običaje u svojoj izvrstnosti i čistoći učiti moramo, ako hoćemo da ilirski život obnovimo, kod Srbaljah, koji su u svetinji svoga srpstva, onaj narodni duh i ono rodoljubstvo uzdržali, kojim smo i mi u novije doba, radi sloge pod prostranim imenom „ilirstva", novim životom uskrsnuli; kod Srbaljah, koji su nama od starine sve sačuvali, a kojim mi malo, ili sa svim ništa glede samoga narodnoga života dati nemožemo. Dakle onaj koji veli: da što je srpsko, nije ilirsko, isto što je ilirsko, da nije srpsko (naravno u smislu same narodnosti) – jest ili neznalica, ili neprijatelj sloge između Slavjanah od velike grane ilirske."

„Nadalje misli g. izjasnitelj, da „Kolo" nije srpski tanac za to, što su ga Hrvati, a ne Srbi u Beč doneli i rasplodili. Ala lepe dosljednosti! takovo nije kadar ni isti Hegel izvesti."

„Ako su Hrvati „Kolo" u Beč doneli i rasplodili, to su doista hvale vredni, što su nastojali, da naš narodni tanac u velikom svietu cienu dobije; ali i otole se nikako ne da izvesti ona posljedica, da za to nije srpski što je ilirski."

„Ta n. pr. sav sviet zna i priznije, da smo mi književnost ilirsku podigli; nu, nama još niti izdaleka nije naum palo ikada tvrditi, da to nije srpski već ilirski jezik; pače ponosimo se i hvalimo Bogu velikomu, što mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo".

Pitam Vas ozbiljno sve Hrvate, možete li sa osnovom tvrditi, posle ovako jasne i iskrene izjave tvorca Vašeg književnog preporođaja Gaja: da Vaš književni jezik nije srpski, i da ga Vi niste od nas Srbalja usvojili? Na ovo pitanje ne ćemo mi da odgovaramo, jer je na njega odgovorio sam Gaj.

Istina, u početku Vašeg hrvatskog književnog preporođaja, gdekoji su vaši pisci, počeli da pišu po dubrovačkim klasicima, nu, protiv njih se podigao sam Stanko Vraz, kao što se vidi iz ovih reči njegovih u pismu, pisatom Ivanu Mažuraniću 1836. 15. grudna iz Graca:

„Ja cjenim vrlo Dalmatinske spisatelje, oni jesu svikak verstni, najverstniji smiem kazati između svih starih pisatelja Slavenskih do naših vremen, što se tiče hitrosti, umnosti i ukusa, ma jezik mi se čini odviše po Talijanščini prikrojen. U Dalmatincih nema one živahnosti pravoslavenske, koja vlada u serbskih i ostalih ilirskih (a gde su Hrvatske narodne pesme!) narodnih pjesmah, jerbo narodne pjesme jesu živa kerv puka" (Fran Marković, u „Spomen knjigi Matice Hrvatske." Zagreb 1892. str 108.).

 

A u pismu Erbenu, reče Vraz:

„Bojim se, da će upliv Dubrovčana, još dalje i silnije našarati lice književnosti naše, krupnim rumenilom onoga vremena, nenaravnoga urešavanja, za to će biti od velike koristi za zdrav razvitak literature naše, ako se uz dubrovačke klasike izdaju i narodne pjesme, koje će uliti u nju zdrav, čvrst temelj narodan, metnuti na lice pojezije naše rumen naravskog zdravlja, i tako upliv Dubrovčana spasonosnim načinom paralizirati. (1. s. 13.).

Ovo je Vraz rekao, kad je „Matica ilirska " 1842. zaključila, da izdaje dubrovačke klasike.

„Matica" je izdala 1843. Gundulićevog „Osmana". U povesti „Matice hrvatske", reče g. Tade Smičiklas za isto izdanje ovo:

„Izdanje „Osmana " zadržalo se radi riječnika, koji je radio Ivan Mažuranić. Riječnik sam obuzimlje sitno tiskan u dvije pole na svakoj strani punih 137 strana. Zar je trebalo tako obilni riečnik? Zar je trebalo tumačenje svake rieči na jeziku njemačkom i talijanskom? To će danas pitati svi oni, koji zaboravljaju, da su ono bili početci „književnog života." (1. s. 13.)

„Svi mladi ljudi – reče Tade – početnici najprije počimlju pjevati po načinu Čubranovićevu i Gundulićevu. Mladež uči ciela pjevanja Gundulićeva na izust. Ideja Stanka Vraza (t. j. da se hrvatski pesnici više uglede na srpske narodne pesme, no na dubrovačke klasike) ipak pobeđuje. Sami divni dopunitelj Gundulićeva „Osmana" (Ivan Mažuranić) izvadi iz srca narodne pjesme svoga „Čengić-Agu", u kratkom času iza svoje radnje oko „Osmana".

Navešćemo za primer, kako je Mažuranić pevao u duhu srpskih narodnih pesama, a kako je pevao u duhu dubrovačkih klasika. Po prvom je pevao ovako:

„Dok dvanaest konja ne osedla,
„Zlatnim sedlom i srebrenom uzdom
„Uzenđiom od Stambola grada
„I podkovom od suhoga zla
ta".

A po drugom ovako:

„Potišteni tvi sinovi
„Gospodičnoj njegda u vlasti,
„Izrodi su il' robovi
„Željni s ovcam travu pasti".

Videli smo, da su se hrvatski pesnici, na brzo okanuli pevanja po dubrovačkim klasicima, pošto su uvideli, da „novi Iliri", ne razumu dubrovačkog jezika.

Ostali pak književnici i to većinom rođeni u Hrvatskoj, ne znajući sami dobro srpskoga jezika, kao oni, koji su rođeni u Slavoniji, nisu hteli, a valjda nisu ni mogli da pišu onako, kao oni, koji su znali dobro srpski jezik, i kao što je pisao dosta dobro i sam Gaj, te stvore neki poseban jezik, (ne upravo jezik, no gramatiku), kog nazovu „zagrebačkom školom", čiji je poslednji prestavnik bio Adolfo-Veber-Tkalčević.

U hrvatskoj književnosti, vodila se sve doskoro borba, za i oko „zagrebačke škole". Veber je u poslednjem svom članku „Brus jezika ili zagrebačka škola" u „Viencu" 1884. rekao i ovo:

„Od njekoga je vremena, počelo nekoliko hrvatskih pisaca rušiti zagrebačku književnu školu (njoj je došao glave naš Daničić). Zagrebačka škola, a to je ilirska, imala je zadatak, da kajkavce i čakavce, privede u kolo štokavaca, i stvori književno jedinstvo. Da nije zabacila silu dobrih rieči i fraza i njeke oblike, koje su očevidno pravilniji nego oni, koje su mjesto njih štokavci razvili u novije vrieme, premda nisu ni oni pravilnijih starih oblika još posve zatrli, bila bi otegotila, ako ne osujetila posao ujedinjavanja. Još bi trebalo u književno jedinstvo privesti Slovence, a taj cilj će se sigurnije postići zagrebačkom, nego li Daničićevom školom." (1. s. 334.).

U glavnoj skupštini „Matice Hrvatske", održane u Zagrebu 17. (29.) studenoga 1885., Veber je poslednji put „zagovarao zagrebačku školu." U svom govoru, rekao je i ovo:

„Opažam, da njekoji mlađi naši pisci, prianjaju uz način pisanja, koji se obično zove srpski, a ja ga imenujem i hrvatskim, što takav jezik govore i Hrvati (!) na istoku. Ako me svi znaci ne varaju, raširit će se taj način i dalje " (1. s. 335).

Fran Marković, završio je životopis Veberov s rečma: „pak ako mu i jest protivna struja Vukova otimala pod kraj života pobjedu, ne će ga minuti zahvalna uspomena potomstva." (l. s. 33 .)

Evo, kako je prošla i svršila „zagrebačka škola!"

A sada čujte „Obzoraši", šta je rekao Vaš Antun Mažuranić, kakve su muke imali vaši književni preporoditelji, s dubrovačkim jezikom. Smodek je već 1832. započeo predavati na akademiji hrvatsku gramatiku, i to na latinskom jeziku. 1836. započne na gimnaziji zagrebačkoj Antun predavati hrvatski jezik i literaturu đacima iz viših razreda na hrvatskom jeziku, i o dubrovačkoj literaturi.

Čujte šta je Antun Mažuranić, rekao 1852. za dubrovačku literaturu, i za početak vašeg književnog preporođaja:

„Još prije nekoliko godina, skoro niti ko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti. Vrlo rijedki umjeli su čitati stara hrvatska i bosanska pisma (t. j. glagolicu i kirilicu), i ovi rijedki bijahu držani, kao njekakvi čudni ljudi i neobični. Većina učenih Hrvata nije ni znala, da su Hrvati, a i oni, koji su se držali za Hrvate, nisu hotjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata. Tim nije čudo mi što ni najbolji, ni najučeniji naši ljudi, nisu mogli skladno i uglađeno ni deset rieči progovoriti našim jezikom (tu je Antun mislio današnjim književnim srpskim jezikom)" (1. s. 291.)

„Teški su bili ti prvi početci – reče Vaš Tade Smičiklas, u rečenoj knjizi, u opisu života Antunovog. Starac bi Antun proplakao, kad je o tom stajao pripovijedati. Sastaviti jedan broj političkih novina, to je bila velika muka. Njima je teško o političkim stvarima drugačije razgovarati, nego njemački; manjkali su im hrvatski izrazi za najobičnije političke pojmove. Mladim ljudima pomaže zbačeni profesor Ljudevit Jelačić, koji ih upućuje, kako će učiniti izvadke iz znamenite u ono doba „Augsburger Allgemeine Zeitung" (1. s. 290.).

Pa kad su vaši književni preporoditelji imali ovake muke, il što bi rekao stari „prorok" „petljanije" s dubrovačkim jezikom; pitamo Vas, nije li to malo više slobodna tvrdnja, kad rekoste: hrvatski književnici kajkavci, ostavivši kajkavštinu, usvojiše za svoj književni jezik, dubrovački jezik, t. j. jezik hrvatski, kojim je pisao Gundulić i Palmotić?

Rekosmo, da su u početku hrvatskog književnog preporođaja, neki pesnici počeli da pevaju u Gajevoj „Danici" onako, kako su pevali dubrovački klasici, t. j. ne baš onako, al su ih podražavali. Nu, i ti su nabrzo prestali pevati po njima. Oni pak književnici, koji su pisali u prozi, ti su pisali čisto srpski, kako su i koliko su znali.

Da l se Gundulićev i Palmotićev jezik može nazvati hrvatskim jezikom; o tome ne ćemo ovom prilikom da govorimo. Dosta da Vam naspomenemo to, da njihov jezik ne razumu ni Srbi, ni Hrvati. Kao što je Mažuranić, morao svome rečniku uz „Osmana ", da tumači skoro svaku reč; tako isto morao je i naš Jovan Bošković, da tumači mnogu i mnogu reč iz „Osmana". Sam pak Vaš Jagić, u svojoj „Historiji književnosti naroda Hrvatskoga i Srbskoga", rekao je na str. 145-6. ovo:

„To i jest, mislim glavni razlog, za što je republika dubrovačka svagda odjelito pominjala ljude i jezik „srpski", od ljudi i jezika dubrovačkoga, koji su obično zvali „slovinskim", ređe ,,hrvatskim" jezikom".

Rekosmo odmah na početku ovoga odeljka, da mi kajkavce i čakavce smatramo više za hrvato-slovence - kranjce, nego za prave Hrvate. Da nam ne bi rekli, da smo mi to onako od oka rekli, evo čujte, za što smo mi to rekli.

Kad se ono u sednici hrv. slavonskog sabora 3. (15.) Juna 1861. veliki župan Ivan Kukuljević, branio od tvrdnje patrijarha Josifa Rajačića, da je on u saboru rekao, da u vojenoj Krajini živi sam hrvatski narod, tad je u svom govoru rekao i ovo:

„Jezik onaj, što ga naš narod hrvatski ispod Okića, oko Samobora, u Zagorju i Turovom-polju govori, (a to je kajkavski), nije po zakonih jezikoslovlja čisti hrvatski, premda se sada tako zove, nego je pomješano narječje hrvatsko-slovensko, ili ako hoćemo hrvatsko-kranjsko, te uprav imenom slovenskim nazivao ga je sam naš narod još u 16. i 17. vieku."

Vaš je književni preporoditelj Vjekoslav Babukić, u svojoj „Ilirskoj Slovnici" 1836., kojom su kao što reče Vaš Ivan Filipović u svojoj „Kratkoj povjesti književnosti hrvatske i srpske": „dovedeni oblici narodnoga književnoga jezika, kako je Vuk učio, u sklad sa ostalimi slovenskimi narječiji, a na tome osnovu razvijao se je sav potlašnji rad oko samog jezika", – rekao ovo:

„Svaki narod, ponosi se svojim jezikom, i drži materinski jezik za najmiliji, najslađi i najjači, a to s toga, što mu je od malinah priviknuo i tako rekuć iz njegova čovečja ustrojstva naravno proistekao, te s toga mu dopire do srca. I blago svakomu narodu, koj se ponosi svojim materinskim jezikom; jer taj će živjeti na vjeke i njegovoj slavi neće biti konca." (1. s. 2.).

Molićemo dakle „Obzoraši", recite nam, koji je maternji jezik onih 600.000, a možda i više kajkavaca i čakavaca u Hrvatskoj? Da li je ono kojim govore, ili ono kojim mu vi danas u „Obzoru" pričate o „hrvatskom državnom pravu", o „hrvatskom ustavu"? Nama je Srbima onaj, i kojim govori Srbin u kući, i kojim mu naši književnici pričaju o srpskim kraljevima i carevima, srpskim velimo, a ne srpsko-turskim, kao što vi Hrvatima pričate o hrvatsko-ugarskim.

Vi ste Hrvati svom žestinom 1863. udarili na našeg Vuka, što je u svom „Kovčežiću" rekao: „Srbi svi i svuda ". Šta je u „Pozoru", odgovoreno Vuku, kad je on dao očitovanje svoje, da je njega Miškatović rđavo razumeo, jer on – reče – nije u „Kovčežiću" rekao: da su svuda sve sami Srbi, već je on stavio za natpis članku pomenutu izreku, i da je njom hteo pokazati, da će u njemu biti govora „o Srbima svima, makar gdje stanovali", i da je on u istom članku kazao: „da su Srbi samo oni, koji govore srpskim jezikom, bez razlike vjerozakona i mjesta stanovanja, a za Čakavce i Kekavce nijesam kazao da su Srbi", izvolite zaviriti u 71. broj „Pozora" za 1863.

Vuk ako je i rekao: „Srbi svi i svuda ", istinu je rekao; jer Srbi nemaju dva-tri jezika, kao što imaju današnji i pravi i nazovi Hrvati.

Pročitajte n. pr. ma kom Srbinu ove reči: „Objavljujem mome dragome narodu, da na neko vreme polazim na put izvan otadžbine", pa živeo on u Srbiji, Bosni, Hercegovini, Austro-Ugarsko-Trojednici, i bio on zakona istočno-pravoslavnoga, rimokatoličkoga ili muhamedanskoga, on će ih razumeti.

Pročitajte pak n. pr. kom Hrvatu „kajkavcu" ili „čakavcu" ove reči: „Mita je sa svojom sudbinom zadovoljan, samo mu je teško, da se ne može oprostiti s bratom", on ih ne će razumeti.

A pročitajte kom Slavoncu, Bošnjaku, Hercegovcu, ili ma kome ko nije „kajkavac" ili „čakavac", ove reči:

„Ona se anda predaje najžestokešem haharom; ali ovi, poklam kam bi gingavi Blandine život cel dan razlučnem načinom bili mercvarili ";

ili ove:

„Stara horvatska veli: „Med kosi tebe videći, za kosa te bum štimal a če med škvorci piskal buš, veruval bum da si škvorec";

ili ove:

„Do vpeljanoga v Horvatsku zemlju leto 1607. tak nazvanoga tovaruštva jezuševoga bi moglo reći se, da Horvatov velika stran ili pravemi slavenskemi slovami, koje Rusom i Srbljem grčke cirkve vu običaju, i koje k grčkem mnogo spodobne su; ili pak da slovami tak nazvanemi ćirulicami od sv. Ciriluša, kak poveda se, izmišlenimi, ter Dalmatincem i Bošnjakom katolikom glagolitam navademi knige negda svoje i pisma zpisivali jesu; i da anda ježuiti, kojem vsačko domovne mladosti v navukah nastavljanje i v držanjih vpitomljenje bilo je zručeno, prvi počeli su, na mesto slov materinskomu jeziku privlagodjeneh, stranske latinske ponajviše vpotrebuvati i občinski vpeljivati s toga more biti zroka, da, kak ovakveh redov kotrigom bilo je obično, rimokatolike od one grčke cirkve i vu tom odlikuje, ter i na taj način bi veliki i svoju proti pravoverju osvedočili gorušnost"

(o ovom pričanju Frana Koritića, župnika u Ivanjskoj, da se kod Hrvata latinica udomila tek 1607. posle dolaska jezuita, progovorićemo koju na svom mestu), on ih ne će razumeti. Ne će ih pak Srbin ma koje vere, ili recimo po današnjem Vašem nazivu Hrvat štokavac, s toga razumeti, što jezik „kajkavaca"i„čakavaca", nije srpski jezik, već hrvatsko-slovenački, il hrvatsko-kranjski.

Reklo se ne jednom, i danas se govori, i od srpske i od hrvatske strane, da su Srbi i Hrvati po jeziku jedan narod. I mi to velimo, al samo za stare katolike iz Dalmacije i Bosne, koji su svoj jezik nazivali slovinskim, i za one današnje katolike, kojima je jezik materinski srpski jezik, kao n. pr. Šokce u Slavoniji, koje vi danas brojite u Hrvate. Ti jesu po jeziku s nama Srbima jedan narod, a današnji „čakavci", a osobito „kajkavci" poslovenčeni Hrvati, koje mi držimo za prave Hrvate, nisu s nama jedan narod po jeziku. Sa svim je drugi jezik njihov, a drugi naš srpski.

Da su čak i sami Hrvati iz zagrebačke županije, smatrali svoj hrvatski jezik, za različit od srpskog, ili, kao što ga oni nazvaše, slavonskog, vidi se i iz toga, što je u glavnoj skupštini županije sremske od 25. Avgusta 1845. pročitano pismo zagrebačke županije:

„Kojim svoju reprezentaciju za ukinuće novog ilirskog i uvedenje starog horvatskog pravopisa, za tim za razdvojenje osnovane katedre horvatsko-slavonskog jezika i književnosti, u katedru jednu horvatsku, a drugu slavonsku saopštavaju i za potpomaganje moli."

Vi ste Hrvati, prvi počeli govoriti: „da su Srbi i Hrvati dva imena jednoga naroda." To ste počeli govoriti, iz političnih razloga, i tek tada kad ste videli, da Srbi ne će ni u „Ilire", ni u „Jugoslovene", već da hoće da ostanu Srbi.

Lepo vam je naš pokojni Daničić za tu novu misao i tvrdnju odgovorio:

„Ne gledajuć može li ta misao (t. j. da su imena Srbin i Hrvat, dva imena jednoga naroda) biti istinita ili ne, ja mislim da u njoj, samoj nema ništa, što bi moralo biti vrlo nemilo Srbima, jer, kako ja razumijem, trebalo bi po njoj da Srbi za sebe govore, da su Srbi i Hrvati, a Hrvati opet za sebe da govore, da su i Hrvati i Srbi; pa kad bi se i jednima i drugima dosadilo nositi dva imena, onda bi došlo da se izabere jedno, a koje bi više zasluživalo, da se izabere i po tome, koje bi bilo izabrano, o tom mislim da Srbin nema ni najmanje uzroka sumnjati." (Evo Vam Hrvati pravog uzroka, za što je Daničić nazvao srpski jezik, srpskim ili hrvatskim).

„Ali se u „Književniku I. knj. 1864." – reče dalje Daničić – ne razumije ta misao tako; i što se ni u njemu ne razumije, tako, nego se ona misao steže, te se hoće rado, da se Srbi nazivaju ako ne samo Hrvatima, a ono barem Srbima i Hrvatima, a ne će nikako da se Hrvati nazivaju i Hrvatima i Srbima, premda je u njih nastala ona misao te bi oni trebalo još prvi da je izvrše, to je što mislim, da mora Srbinu biti vrlo nemilo."

U „Glasniku" knj. 9. srpskog učenog društva u Beogradu, napisao je Daničić, poduži članak. s naslovom: „Razlike između jezika srbskoga i hrvatskoga".

Daničić je ovako započeo svoj članak:

„Koliko je ime hrvatsko čuveno u svetu, sam je hrvatski narod nepoznat. U istoj književnosti, koja se najviše zove hrvatska, raspra je, koje su Hrvati. Kako se narodi najjače razlikuju između sebe jezicima, kojim govore, moglo bi se za Hrvate najpouzdanije znati koje su, kad bi im se saznao jezik. Jezik njihov rad sam pokazati u ovom članku, i to iz knjiga, u kojima se izrekom kaže, da su pisane hrvatskim jezikom, ili ako se u kojoj to ne kaže, a ono je u njoj jezik sa svim onaki, kakav je u onima, u kojima se to kaže. A da će to doista biti jezik hrvatski, može se misliti i po tome, što bi bio bez imena i on i narod koji njim govori, kad se ne bi tako zvali, i što bi onda, ime hrvatsko bilo bez naroda, koji bi se njim zvao, jer svaki drugi narod i jezik, koji bi ko hteo njim zvati se, ima drugo ime."

Pitamo vas „Obzoraši", kad vi velite da su Hrvati 1836. uzeli za književan jezik, dubrovački hrvatski jezik, dal Vi danas pišete po dubrovačkom pisanju?

U ostalom, ne treba da smećete s uma, da je drugo stari dubrovački jezik, a drugo je hrvatski, (kajkavački i čakavački) kojim govore i pišu današnji pravi Hrvati u Hrvatskoj.

Većina dubrovačkih pisaca, nazivala je svoj jezik – kao što je rekao i g. Jagić: – „slovinskim jezikom" a tek po gdekoji od njih, nazivao ga je „hrvatskim". Znamo osim toga, da su još i kasnije pjesnici dubrovački, u Bosni i Hercegovini tražili čistiji i pravilniji govor našega jezika, nego li bješe njihov domaći dubrovački."

Lepo je o „slovinskom i harvatskom jeziku" odgovorio naš pokojni dr. Jovan Subotić, u 88. knj. „Srpskog Letopisa" današnjem Vašem proroku Anti, koji je, kao što rekosmo još 1852. počeo pisati da nema Srbalja, na str. 153.-4. ovo:

IX. G. Starčević, kako gdje vidi ime hrvatski, taki viče nema Srbalja!".

„Dakle: Ako Istrijanac katolik, rekne da piše hrvatski, e to je pravi Hrvat; a Dubrovčanin, ili drugi gornji Dalmatinac rekne, da piše hrvatski, e to je ovejani Hrvat, i ne može biti Srbin. Ovo je vrlo rđav silogizam, budući da mu je osnov šupalj.

Ni jedan Srbin koji je katolikom postao, ili se katolikom rodio, neće da kaže da je Srbin, da piše srpski, da govori srpski, a to za zato, jer je sa imenom Srbin istočna crkva skopčana, a katoliku kazati da je Srbin čini se, da bi toliko značilo kao da kaže, da je istočne crkve. Kako će dakle da kaže? Onako kako mu se najbliži drugi Sloveni zovu: hrvatski, – a gdje nema drugih Slovena – šokački, bunjevački, slovinski. Ako dakle Istrijanac i Dubrovčanin kaže, da piše hrvatski, nije sljedstvo, da nije Srbin, ili da je Hrvat; kom narodu šta prinadleži, to se mora sa druge strane vidjeti."

„Ovdje moramo g. Starčevića zapitati: ako su Dubrovčani Hrvati, onda, kad vele da pišu hrvatski, – i šta su onda, kad kažu da pišu slovinski? Očevidno je, dakle, da se po tome, što ko kaže da piše hrvatski, ne može zaključiti da je Hrvat".

„G. Starčević poziva nas, da se čudimo, jer pisac Papalićeve kronike, veli da piše hrvatskim jezikom. Mi se zaista moramo čuditi, ali g. Starčeviću, i to zbog toga, što on na tu kroniku toliko cene meće. Po istoj kronici, ne samo, da je ona pisana jezikom hrvatskim, nego je i sv. Kiril sveto pismo na hrvatski preveo, i svetu liturgiju hrvatski uredio! Njemu je dakle jezik sv. Kirila u sv. pismu onaj isti, koji je u njegovoj kronici, budući da mu je i jedan i drugi hrvatski, a dva hrvatska jezika ne mogu biti! U koliko je dakle jezik sv. Kirila u sv. pismu hrvatski, u toliko je i onaj u kronici mu hrvatski."

„A šta će reći g Starčević, kad mu kažemo, da najstariji spisatelji provincijalne Hrvatske, kao Pergošić 1574, Vramec 1578., izdatelj evangelija 1651. i drugi, svoj jezik, kojim pišu ne zovu hrvatskim, nego slovinskim?"

Kakav je bio 1852. današnji Vaš prorok Ante, taki ste i Vi danas „Obzoraši". Da biste dokazali, da su Dalmatinci pisali hrvatskim jezikom, vi se kad nemogoste na same Dubrovčane pozvati, pozvaste na Fra Lovru Ljubuškog Šišatovića, sina pl. turčina rođ. 1672. u Ljubuškom u Hercegovini.

A kako ste držali, da će Srbima biti nedovoljan dokaz, ako se samo pozovete na Hasana; to ste se podjedno pozvali i na Slovenca Trubera koji 1560. u posveti svoga prevoda: „vindšikoga testamenta'' piše:

,,Da su ga njeki njemački učenjaci potakli, da nastavi prevađanje svetih knjiga, jer da ih je već i njeki Stjepan Konzul, Istranin začeo prevađati iz vindiškoga jezika na „harvatski ", koji jezik razume Dalmatinci, Bošnjaci, Servi, pa narodi sve do Carigrada."

Kada je Slovenac Truber, bio tako veliki znalac etnografije, da je Hrvate našao i u Srbiji i u Bugarskoj, i jezikoslovac, da je držao, da „harvatski" razumu ne samo Bošnjaci, već i Srbi u Srbiji i svi ostali narodi do Carigrada; onda se iz toga može videti, kako je pouzdan i jak dokaz za „harvatski jezik", pozivanje na jednog Primuša Trubera!

Da vidite „Obzoraši", a i naš srpski svet, kakav je bio jezik Truberov, navešćemo nešto iz njegovog prevoda sv. pisma, koji je prevod on štampao i glagolicom i kirilicom (ciriličeskimi slovi).

On je ovako prevodio: „ (...) "

Je l ovo jezik kojim govore kajkavci u Hrvatskoj, koji sebe izodavno zovu Hrvatima, i koje tim imenom i naš narod izodavno zove, i samo njih je držao i drži za Hrvate? Odgovorite nam!

Onaj jezik, kojim je štampao Truber svoj prevod sv. pisma, nazvao je Fra Matija Divković, koji je 1565. kirilicom štampao u Mlecima „Nauk Karstianski", „jezik Slovinski", a slova kirilska „slovi Sarpskiemi." A kad sam Divković, Petar Kanizija 1583, i drugi iz tog doba, nazvaše svoj jezik „slovinskim" onda su zaista oni u tome veći auktoriteti, od jednog Slovenca Trubera!

Naveli smo nekoliko primera, kakav je jezik bio i kakav je danas kajkavaca i čakavaca pohrvaćenih Slovenaca i Kranjaca, a ovde ćemo da navedemo nekoliko primera, kakav je bio „slovinski", kog su nazivali gdekoji „hrvatskim" jezikom.

Navešćemo baš nešto iz Papalićeve kronike, za koju reče, da ju je napisao „hrvackim jezikom."

„I tako sveti muž Konstanc (Konstantin sv. Kiril) naredi popove i knjigu harvacku, i iztumači iz garčkoga harvacku knjigu, i harvacka iztumači jevanđelija, i sve pištule crikvene, i tako staroga, kako novoga zakona, i učini knjige s papinim dopu-šćenjem, i naredi misu, i utvardi zemlju i viru Isukarstovu, i aaze prošćenje i obrati k Rimu put svoj, koji mu pod posluh sveti zapovedan biše, i grednuće, navrati se kraljevstvo svetoga puka.

 

Fra Rafael Levaković, ovako je pisao „slovinski":

„Koj nauk, premda je kratak, ufam se, da će koristan biti ne samo za one, koji žude latinski jezik naučiti, nego jošte za djecu iz Dalmacije, koja uče dijački jezik gramatikom za Latine pisanom, jere djeca najprie nauče materin jezik, t. j. slovinski" (čujete li, kako nazva Levaković, jezik, kojim se u Dalmaciji govorilo!)

Je li ovo „hrvatski" jezik? Ako jeste, onda kakav je ovo: ,Ja neču na vnogo prestimavati ono, kaj betegi, doba i čas škoduju, ljepota prehađa, istina ostaje. Ja zevsema nikaj ne marim za maleke, pokeh dob ja vjerujem vu Ježuša Kristuša?"

Klasici pak dubrovački ovako su pevali:

„Proz mostove, ki se dižu
„Zanesene u zahode,
„I u doline svak čas nižu
„Po strm' i usk1 putu shode."
„Zato, mladci vi ljuveni
„Dite milosti drage vaše
„Nemojte imati u necieni
„Te ljeposti mile naše.
„Sve stvorenje po naravi,
„Ča mu j' ljubko, tim se slavi,
„A Primorje Zadre tobom,
„Zač si slavan ti sam sobom,
„Od mudrosti brez dna riko,
„Zadre grade, naša diko."

Ne će biti s goreg, da pročitate „Obzoraši", u Vašeg Šime Ljubića „Ogledalu" I. str. 60. i 70. gde je govorio „o najstarijim spisateljima dubrovačkim i kotorskim, rodom srpskim, ili barem odgojenim pod uplivom srpskoga narječja, kako n. pr. Šiško Minčetić, Đorđe Dražić i dp."

Kad je ono 1852. u 76. br. „Narodnih novina", nekoliko hrvatskih književnika, pozvalo sve jugoslovenske književnike, da se od narodnih narečja izabere jedno za književni jezik, i da bi „najpravije i najbolje bilo, da južno narečje bude književno", tada je Jovan Stejić v. 44. br. „Srpskih novina" za 1852. odgovorio im i zamerio, što su neiskreni hrvatski književnici, i što se stide – snebivaju, te umesto da rekoše: „srpski jezik", oni rekoše, „o našoj književnosti", „o književnosti istočno-zapadnoga vjerozakona", „o južnom narečju".

A za razlog, da treba, južno narečje" uzeti za književan jezik i za to, „što je sva stara dubrovačka književnost u njemu pisana", odgovorio je Stejić ovo:

„Ako naše srpske narodne pesme ne mogu u ovome pritegnuti, dubrovačka književnost ne će moći ni toliko. Dubrovačka književnost nije, pravo reći, narodna, nego mjestna, dubrovačka, jedva, ako više hoćeš oblastna, za Dubrovnik i za njegovu okolinu stvarana; „jugoslovenstvo", kao što ga mi uzimamo, svagda je bilo van njegova domašaja, neznani svjet. Ta mala tačka na jugu, ne će i ne može k sebi privući i osvojiti cjelo našinstvo, osobito naše srpstvo, za koje ona, po književnosti, nigda nije imala bitnosti." (Naš je narod u pesmama za Dubrovčane rekao: „Latini su stare varalice.")

Iz svega rečenoga, jasno se vidi, da je jezik „slovinski" i „harvatski", kojim su pisali u XVI. veku Antun Dalmatin, Stipan Istrijanin, Truber, Matija Divković, Petar Kanizija i ostali, manje više srpski jezik pomešan sa staroslovenskim, a nikako hrvatski.

„U Dalmaciji – kao što reče Vuk u „Kovčežiću" – nema danas „čakavaca" na suhoj zemlji, ali ih ima u Hrvatskoj, kako se pređe Velebit, u zapadnoj Mađarskoj i u Austriji gotovo do Beča. Kako ih je nestalo u Dalmaciji? Ja mislim da su se od Srba i od Turaka razbjegli, a koji su ondje ostali, oni su se posrbili zadržavši samo i na onijem mjestima, gdje je u staro slovenskom ě."

Nemački putnik, G. Kol, izdao je 1851. opis svoga putovanja u Istriju, Dalmaciju i Crnu goru, u kom je i ovo rekao:

„O hrvatskim slavenima misle, da su se oni najpre u Dalmaciji nastanili, i možda jedno vreme celu zemlju držali. Cela severna Dalmacija do Krke, činila je duže vreme glavni deo Hrvatske kraljevine, i hrvatski kraljevi, imali su baš tu svoju stolicu u Beogradu (današnja Zara vecchia). A i sve skoro ostrve dalmatinske, naselili su Hrvati. Na jugu mogli su Srbi tu tamo iz odavno sedeti. Nu, kad je hrvatska sila i cvet Mađarima podlegao, a još više, kad su se Srblji s Turcima podudarili, stanu se srpski begunci sve to više u primorje naseljavati, i tako budu osim južnih krajeva, koji su već od starine k Srbiji pripadali, i severni hrvatski sve više i više tako reći posrbljeni. Hrvatsko je pleme u Dalmaciji sve više ustupalo, a srpsko ovlada u čitavoj Dalmaciji, poimence pak u srednjoj i južnoj. Osobito su pak, Bokelji, Dubrovčani i dubrovački ostrvljani, stanovnici oko Neretve i Cetinje, takozvani Morlaci i uskoci, čisti Srbi; a Morlaci na severu od Krke, imaju se smatrati kao smesa od Srbalja i Hrvata, ali sa više srpstva; stanovnici oko Zrmanje i Velebita kao prilično čisti Hrvati smatrati, a na ostrvima se sačuvalo čisto hrvatsko pleme" {„Srpski Letopis" knj. 85. str. 8-10.).

Kakav je narod bio u okolini Dubrovnika, i kakav se naseljavao u sam Dubrovnik, može se videti iz zapisa, koji se nalazi u sakristiji Stonske franciškanske crkve, pisatog 1394. god., kog je današnji visokopreosvećeni mitropolit dabro-bosanski Georgije Nikolajević obelodanio u srpskom prevodu u 17. br. „Srpskog narodnog lista" za 1839. godinu.

Isti zapis glasi:

„Pre nego je ona zemlja (Rat, Ston i dr.) došla do ruku gospode Dubrovačke, stajala je podložna Šizmaticima i Patarenima trista može biti godina; nit je tu i spomena bilo o katoličkoj veri, pače tu su kaluđeri i sveštenici (pravoslavni), živili. A posle pak po božijoj naredbi, kad su rečena gospoda onaj Rat pod izvesnim dankom preduzeli, davajući kralju Raškom (srpskom), ili banu Bosanskom svake godine 1000 perpera; suviše pak želeći oni Rat uzdržati, i od sile Šizmatika (pravoslavnih) i Jeretika učuvati, načine dve prejake tvrdinje, i povuku veliki zid s kulama od jedne tvrdinje do druge duž čitave milje, za koje zgrade i druge potrebe potroše oko 20000 dukata iz opštinske kase; obećaju tu i kaluđere i rečene sveštenike držati, ali ako ćedu se kao Katolici vladati; veru Rimsku tu nasade, fratre nameste, i mesto im sazidaju. Koji fratri, sodejstvujući milosti božjoj, onaj narod obrate i pokrste i do danas obraćaju one, koji se doseljavaju iz zemalja Šizmatika u ovaj predel i t. d."

Posle toga zapisa, rekao je g Nikolajević i ovo:

„Kad su Turci u Srbiju, posle toga i u Bosnu i u Hercegovinu prodrli, mnoge su se tada porodice srpske iz tih zemalja, u Dubrovnik naseljavale, i kako nisu imali u Dubrovniku svoga sveštenika, to su i same u rimski zakon prešle."

A ne će biti sgoreg, da pročitate „Obzoraši", šta je rekao profesor Rešetar, zet Jagićev, u Jagićevom „Archiv-u, u članku: „Die Ragusanischen Urkunden des XIII-XV. Jahrhunderts " i prikaz tog članka u „Delu" dr. Đorđa S. Đorđevića, pa ćete i sami morati doći do uverenja, do kog i oni dođoše, a naime da je Dubrovnik po svom postanku latinski municipije bio, ali se poslovenio. A pošto se taj preobražaj izvršio pod uticajem srpskoga plemena, to se može kazati da se posrbio.

Pa kad sve ovo stoji, pitamo Vas „Obzoraši", gde je kolevka srpskom jeziku, da li u Hercegovini, Bosni ili posrbljenom Dubrovniku? Vi odgovorite, kako hoćete, mi odgovaramo, da je u Hercegovini i Bosni.

Evo odgovora, od kud se u Dubrovniku i Dalmaciji u XVI. i XVII. veku, onako srpski pisalo.

Vi današnji Hrvati, kao što rekosmo tvrdite i pišete, da ko živi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, da ne može ništa drugo biti, do li Hrvat, i zamerate nama Srbima, što se mi tobože zbog pravoslavne vere držimo za Srbe i što i rimokatolike i muhamedance, čiji je matenji jezik, srpski, nazivamo Srbima.

Vi danas u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, vidite same Hrvate. A molićemo, kad već ne vidite u njima Srbe, a gde su „Slavonci"? Gde je „slavonski narod i slavonski jezik?"

Vi ste izgleda nam zaboravili, na vreme kad je nestalo „slavonskog naroda i slavonskog jezika." Pa kad smo već preduzeli, da Vas podsetimo na ono, što ste zaboravili, držimo da ćete nam biti zahvalni, što ćemo Vas i tome naučiti.

Dakle čujte, dokle se nalazi trag „slavonskom narodu i jeziku."

Da ne navodimo tu vazdan navode Vaših političara i prvaka do 1860., mi ćemo navesti ovamo od 1860. samo nekoliko primera.

Dakle, čujte. Iskupljena u Zagrebu 1860. banska konferencija, uputila je iz svoje sednice, održane 28. (16.) studenoga, na Njeg. Veličanstvo prestavku, koju je sastavio Ivan Mažuranić, potonji ban, i u njoj se nalaze ove reči: „Da se jezik narodni hrvatsko-slavonski, kakono već patentom od 7. travnja 1850. priznano bješe, uvede u sve javne poslove."

Ako ne znate, znajte, da je toj konferenciji prisustvovao Štrosmajer, Kukuljević, Vukotinović, Mažuranić idr. U 3. sednici od 10. prosinca 1860., pročitano je carsko ručno pismo od 5. prosinca, u kom se nalazi i ovo: „naređujem hrvatsko-slavonski jezik."

U 4. sednici od 17. siječnja 1861., pod br. 4. nalazi se: „I Kukuljević pročita proglas na narod hrvatsko-slavonski."

U istom proglasu, na četir mesta veli se: „Hrvati i Slavonci!"

Kukuljević, uputio je 31. prosinca 1860. „Odgovor na otvoreno pismo presvetloga g. kneza Meda Pučića iz Dubrovnika" u kom je rekao: „ ...od kad smo mi Hrvati i Slavonci ..."

U članku „Srpska vojvodina" u 56. br. „Pozora" za 1863. reklo se: „ – mi Hrvati i Slavonci – Ili zar su Hrvati i Slavonci tako netolerantni, da se moraju Srbi bojati, da će latinica istisnuti kirilicu?"

Da nas ne mrzi tražiti, našli bi se još i iz docnijeg doba više priznanja „hrvatsko-slavonskog naroda i jezika".

Nu, iz rečenog vidi se, da je Vaše hrvatstvo u Slavoniji „novog datuma". Prost svet ili „puk" u Slavoniji i dan danas kaže da je Slavonac, a svoj jezik naziva „slavonskim", „naškim", al malo će ko reći da je Hrvat, i da govori hrvatski. Da to kaže i prizna, za to se danas staraju Vaši popovi i učitelji.

Do pre je Slavonac s potsmehom zvao Hrvate „erama", a i danas se to može čuti. U „Spomen knjigi Matice Hrvatske", u opisu života Matije Mesića, rekao je vaš Tade Smičiklas i ovo:

„Rodio se M. Mesić u Brodu od siromašnih roditelja. Otac mu je bio poreklom Hrvat iz Like, čime se starac znao rado ponositi. Skromna njegova žena, rođena Brođanka, kao da se stidila, što je pošla za Ličanina, koje tek ljuta nevolja goni u Slavoniju; znala bi mu prigovarati: neka barem to pred djecom ne govori!"

Kad su hrvatski političari i književnici, uvideli, da Srbi ne će da prime, ni naziv „ilirski" ni „naški ", ni „slavonski ", za svoj jezik, a oni opet nisu hteli da nazovu svoj jezik, „srpskim jezikom", a videći da sa svojim ne mogu ono postići, što su želeli, nazvaše svoj jezik „jugoslovenskim", misleći da će na taj naziv Srbi pristati.

Tako je u čl. LVIII, 1861. sabor hrvatsko-slavonski zaključio § 1.:

„Jezik jugoslovenski trojedne kraljevine, izjavljuje se ovim za savkoliki obseg trojedne kraljevine, za jedino i isključivo službeni jezik u svih strukah javnoga života." a u § 5. „Svakomu je prosto služiti se u svih spisah latinskim ili kirilskim pismom."

Kad uvideše da Srbi ne će ni taj naziv za svoj jezik da usvoje, a oni onda – kao što rekosmo – udariše u tvrdnju, da je hrvatski i srpski narod po jeziku jedan narod, te da je svejedno, reklo se srpski ili hrvatski, i iz početka počeše pisati i govoriti „hrvatsko-srpski" ili „hrvatski ili srpski jezik", a od dužeg vremena ostaviše se i toga naziva, te sad govore i pišu, da u Trojednici živi sam Hrvat, i da po tome u njoj nema drugog do li hrvatskog jezika.

Što se u tome toliko Hrvati osmelili, doprinelo je dosta i to, što je i Daničić docnije upotrebljavao naziv „srpski ili hrvatski jezik". Istina on je to činio s toga, što je tvrdo verovao, da kad se dosadi jednima i drugima upotrebljavati dva imena, i dođe do izbora za jedno ime, a „koje bi – kao što reče pri oceni „Književnika" za 1864. – bilo izabrano, o tom mislim da Srbin nema ni najmanje uzroka sumnjati." (Razumete li „Obzoraši", šta je Daničić, ovim hteo kazati!).

Da je pak Daničić verovao u to, i za što je on držao srpski, a za što hrvatski jezik, može se najbolje videti iz njegovog pisma, pisatog na nekoliko dana pred svoju smrt 4. oktobra, a umr'o je 5. Novembra 1882., svome prijatelju g. Milanu Đ. Mišćeviću. U istom pismu reče Daničić i ovo:

„Molio bih te da preporučiš cvrsto (u Srbiji mnogi govore cvrsto m. čvrsto, drustvo m. društvo, te se Daničić tima hteo malo našaliti) ljudima i deci oko „Videla", da ni jedne riječi ne uzimaju iz ovdašnjih novina (t. j. hrvatskih u Zagrebu) i rječnika, jer uzimajući priznaju i zasvedočavaju da su ih ovdje pretekli, a nije tako; jer je ovdje mrtvilo, a tu je život. U mrtvilu budući, ne mogu ni raditi tako, da bi se tom radnjom stvorilo što za jezik iz onoga, što u jeziku ima, jer u mrtvilu ne znaju za to; i u njihovu mrtvilu obamire i ono, što je u jeziku, jer se ne miče, ne upotrebljava. Nego kako rade? Obamrli, pružaju ruke oko sebe, pa što im sa strane dođe, prevode ropski, ne znajući (u mrtvilu), da može biti drukčije. A tu, gde je život, tim više se treba čuvati, da se ne uvlači mrtvilo, jer može biti samo nemarnošću rđavih pisaca. U životu jezik i riječi mu razvijaju se, primajući malo po malo u svoje značenje nove ideje, puštaju iz sebe ogranke; među njima iz istih žilica postaju i nove riječi. Te žilice po riječima, koje su idejom nalik na onu, koja bi nova trebala, treba tražiti, a ne gaziti."

Evo, kakvo je mnjenje imao Daničić o vašoj današnjoj „zagrebačkoj školi!"

A da tako isto mnjenje ima o njoj i Vaš g. Jagić upitajte se u Beču, kod njegovih đaka, pa ćete od njih čuti, da on današnji Vaš književni jezik, nikada ne naziva hrvatskim, već srpskim jezikom.

Kao što je Vaše katoličko sveštenstvo krivo, što je 1102. god. hrvatski narod, priznao gospodstvo ugarsko, jedino s toga, što su i Ugri bili vere katoličke, tako isto njemu imate i imamo zahvaliti, što u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, postoji kod rimokatoličkog „puka", ikavsko narečje.

Kad već nije moglo uspeti u tome, da „katolički puk", drukčije govori od pravoslavnih, počem su i jedni i drugi Srbi bili, samo što su dve vere verovali; oni smišljaše na to, da ma kakvu razliku u tome stvore, te se zadovoljiše i u tome, da njihov „puk" u mesto: je, ije, govori: i. N. pr. u mesgo vjera, vijera, vera, da govori vira.

Samo neka je razlika, pa ma bila za „nokat "!

Vaš je Gaj, kao što rekosmo, javno priznao, da su Srbi sačuvali narodne običaje, a to je rekao s toga, što je dobro znao, da su ih kod Srba katolika, sveštenici i fratri njihovi ukinuli. To je javno priznao i Vaš J. Fr. Jukić (Slavoljub Bošnjak) u svom: „Zemljopisu i poviestnici Bosne," Zagreb 1851., gde je na str. 19. rekao: „Narodni običaji kod kerstjanah (t. j. katoličkih Bošnjaka) gotovo su iztrebljeni, jer svećenici deržeći ih za praznoverje (!), ukinuli su ih i iskorenili su ih, samo gdjekoji ostali su."

Srpski pak narod i sveštenici, nisu smatrali svoje narodne običaje za praznoverje, kao što se za njih u samim „Südslavische Zeitung," što su izlazile u Zagrebu 1851. reče: „Nauka Hristova proniknula je život naroda srpskog svestrano, za to se crte pobožnosti kod njega primećuju skoro pri svakom narodnom običaju ili svetkovini, skoro pri svakom, makar i svagdašnjem zanimanju i običnom razgovoru. I to sačinjava onu krepku stenu, o koju se razbijaju svekolike hitrosti zapadne crkve."

 

 

 

 

DIMITRIJE RUVARAC (1842-1931)

 

Dimitrije Ruvarac, mlađi brat arhimandrita Ilariona (1832-1905) i Koste Ruvarca (1837-1864), bio je dugo godina sveštenik, a potom bibliotekar u patrijaršijskoj biblioteci u Sremskim Karlovcima. Objavio je mnoštvo raznovrsnih radova posebno iz oblasti istorije srpskog naroda, među njima i jednu knjigu o Jovanu Rajiću. Kao i drugi građanski istoričari, a pogotovo oni koji nisu podupirali vladajuću ideju jugoslovenstva, bio je u jugoslovenskom periodu posve marginalizovan.

Knjiga Evo, šta ste nam krivi! predstavlja zbir Ruvarčevih članaka objavljenih u Novom vremenu tokom 1894, koji su, naknadno prerađeni i doterani za knjigu. Članci su, u stvari, polemički odgovor na pisanje zagrebačkog Obzora o srpsko-hrvatskim odnosima, pogotovo na članak Što smo vam krivi? (219. br. 1884) u kojem se izričito traži od novosadske Zastave da na to pitanje odgovori. Ruvarac je u šest poglavlja odgovarao na optužbe. Poglavlje koje se ovde donosi tiče se prevashodno jezika, mada se o jeziku govori na više mesta i u drugim delovima knjige.

Stavovi koje je zastupao Dimitrije Ruvarac o jezičkom i etničkom razgraničenju Srba i Hrvata nisu novi. Pre njega zastupali su ih i vodeći slavisti 19. veka, istaknuti srpski filolozi, a pogotovo Vuk Karadžić. To su stavovi:

  1. da su Srbi svi koji govore srpskim jezikom kao maternjim bez obzira na veru i
  2. da se srpski i hrvatski jezik, iako su bliski, ipak razlikuju,
  3. da je srpski jezik štokavski, a hrvatski – kajkavski i čakavski.

Posebna vrednost Ruvarčevog polemičkog rada u tome je što on o problemima govori konkretno; njegov tekst je pun navoda, primera i ilustracija. On na primerima pokazuje kako izgledaju štokavski, kako kajkavski i čakavski govori. Otuda deluje ubedljivo njegov stav da štokavci ne mogu razumeti kajkavce jer se radi se o različitim jezicima. Ovim njegovim navodima ubedljivo je pokazano da se radi o dva jezika.

Ruvarac je, takođe, pokazao neodrživost teze da Hrvati imaju „dva-tri jezika" (tj. kajkavski, čakavski, štokavski), a Srbi jedan (štokavski) ili nijedan, kako je tvrdio Ante Starčević. Ako su Srbi i Hrvati posebni narodi, onda svaki od ta dva naroda mora imati i svoj jezik, tj. Srbi srpski, a Hrvati hrvatski, kao što je to slučaj i sa drugim narodima. Činjenica da ima primera da se srpski, tj. štokavski, naziva i hrvatskim jezikom, ili nekako drugačije (recimo slovinskim, dubrovačkim ili iliriskim jezikom) za Ruvarca ne predstavlja nerešiv problem. Kao što je i Šafarik pre njega (Vidi Uvod u „Srpske pabirke" u ovoj knjizi) smatrao, istim povodom, da treba razlikovati jezik kao objekt od njegovog naziva, tako i Ruvarac smatra da treba razlikovati ono što srpski j ezik po sebi jeste, od naziva koji su mu u raznim prilikama i sa raznim intencijama davani. Ako praktično ni za koga više ne važi stav da je štokavski slovinski ili ilirski jezik, zašto bi važio stav da je to i hrvatski jezik? Srpsko ime tom jeziku pripada po istom principu po kome i drugi jezici imaju svoja nacionalna imena.

Ruvarac se dosledno odnosio i prema tezi o Srbima triju vera. U tome je bio čovek svog vremena. To se može videti i iz obimnog navoda iz teksta pod naslovom Šta smo mi, šta ćemo biti, kako ćemo se zvati? koji je preuzeo iz Srpskog narodnog lista Teodora Pavlovića (24, 25. i 26. br. za 1839) i objavio na str. 20. i 21. svoje knjige. Preuzeti tekst potpisan je sa „P.A.P." što Ruvarac dešifruje kao „Pop Arkadije Petrović". Najinteresantniji deo preuzetog teksta glasi:

Hrvati su Hrvati, a Srbi su Srbi, i samo su utoliko jedno, ukoliko su Slaveni, kao i sva druga slavenska kolena, koja nigda nikom nije do sad nije palo na um, jedno s drugim zamršivati, i ono, što nije jedno, silom u jedno suzbijati. A Srbi su posle jedni vostočne, a drugi zapadne crkve, a treći pak muhamedanske (u Bosni). Srbi su jedni, koji se ćirilovskom azbukom služe, a drugi koji latinskom, jedni su pod austrijskim skiptrom, drugi pod Turskom ili pod svojom vladom: ali po narodnosti svi su Srbi, kao što su Nemci Nemci, bili rimske ili luteranske ili kalvinske vere, i u ovoj koje mu drago sekte, bili u Evropi ili u Ameriki, u Nemačkoj ili Francuskoj, u Rusiji, u Turskoj, u Grčkoj, i nemačke su knjige nemačke, bile gotičeski ili latinski slovi napisane. Jer kao što je drugo pitanje o veri, i o slovi, i različno od onoga o narodnosti i jeziku, tako je sa svim opet drugo o otečestvu, domovini, predjelu iz kog je ko, Srbijanac, Hercegovac, Crnogorac, Bošnjak, Dubrovčanin, Horvaćanin (ako ne i Horvat), Slavonac, Sremac, Bačvanin, Banaćanin i t. d. to znači: čovek iz tog predjela, ali kog naroda.

Dva pravoslavna sveštenika iz 19. veka, pop Arkadije Petrović i Dimitrije Ruvarac, svojim stavovima o tome da Srba ima različitih vera saglasna su potpuno sa glavnim srpskim filolozima, Dositejem i Vukom. Teza o tome da su Srbi samo pravoslavci koji govore zajedničkim srpskohrvatskim jezikom, naknadno je nametnuta u 20. veku, a pogotovo u antireligioznoj državi kakva je bila Titova Jugoslavija. Ta iskonstruisana i neodrživa teza mora se definitivno odbaciti.