Make your own free website on Tripod.com

HOME

ODGOVOR

G. DRU STARČEVIĆU NA NJEGOV ČLANAK
U ZAGREB. NARODNIM NOVINAMA
OD 27. SEPT. 1852.

OD DRA J. SUBBOTIĆA.

IX. G. Starčević kako gdě vidi ime hrvatski, taki viče nema Srbalja!

Dakle: Ako Istrijanac katolik rekne da piše hrvatski, e to je pravi Hrvat; ako Dubrovčanin, ili drugi gornji Dalmatinac rekne, da piše hrvatski, e to je ovějani Hrvat, i ne može biti Srbin. Ovo je vrlo hrđav silogizam, budući da mu je osnov šupalj. Ni jedan Srbin, koji je katolikom postao ili se katolikom rodio, neće, da kaže da je Srbin, da piše srpski da govori srpski, a to zato, jer je sa imenom Srbin istočna crkva skopčana, i katoliku kazati, da je Srbin čini se da bi toliko značilo, kao da kaže, da je istočne crkve. Kako će dakle da kaže? Onako, kako mu se najbliži drugi Slavěni zovu: hrvatski, — a gdě nema drugih Slavěna — šokački, bunjevački, slovinski. Ako dakle Istrijanac i Dubrovčanin kaže, da piše hrvatski, nije slědstvo, da nije Srbin, ili da je Hrvat; kom narodu isti prinadleži, to se mora sa druge strane viděti. Ovdě moramo g. Starčevića zapitati: ako su Dubrovčani Hrvati onda, kad vele da pišu hrvatski,— šta su onda, kad kažu, da pišu slovinski? Očevidno je dakle, da se po tome, što ko kaže da piše hrvatski, ne može zaključiti da je Hrvat.

G. Starčević poziva nas, da se čudimo, jer pisac Papalićeve kronike veli da piše hrvatskim jezikom. Mi se zaista moramo čuditi, ali g. Starčeviću, i to zbog toga, što on na tu kroniku toliku cěnu meće. Po istoj kroniki, ne samo, da je ona pisana jezikom hrvatskim, nego je i sv. Kiril sveto pismo na hrvatski jezik prěveo, i svetu liturgiju hrvatski uredio! Njemu je dakle jezik sv. Kirila u sv. pismu onaj isti, koji je i u njegovoj kroniki, budući da mu je i jedan i drugi hrvatski, a dva hrvatska jezika ne može biti! U koliko je dakle jezik sv. Kirila u sv. pismu hrvatski, u toliko je i onaj u kroniki mu hrvatski!

A šta će reći g. Starčević, kad mu kažemo, da najstariji spisatelji provincijalne Hrvatske, kao Pergošić 1574, Vramec 1578, izdatelj evangelija 1651 i drugi, svoj jezik, kojim pišu, ne zovu hrvatskim nego slověnskim?

X. Sad dolazi g. Starčević na jezik srpski i hrvatski.

a.) „Sva pisma kralja hrvatskih pisana su jezikom hrvatskim." Ovo ne stoji. Mi imamo pisma od Trpimira, Mucimira, Kresimira, Zvonimira, Stěpana II, i ta su sva latinski pisana, i ama jedno jedito da je drukčije! Imamo pisama od eppa, abbata, vlastela, i ta su također sva latinski: samo jedan jediti episkop zadarski ispričava se, da je morao pismo „prostačkim jezikom" (1ingua rustica)! napisati. I g. Starčević smě kazati, da su sva pisma kralja hrvatskih pisana jezikom hrvatskim! To je zaista suviše.

G. Starčević misli, da je povelja Kresimira IV. pisana hrvatskim jezikom, no vara se; samo dodatak k njoj, o drugoj sasvim stvari govoreći, od zadarskog eppa prěd drugih svědocih pisan, napisan je prostačkim jezikom, a diploma kraljeva ne!

Pa baš ove rěči eppa zadarskog svědoče, u kakvom je poštenju jezik hrvatski stojao: tu se za njega kaže, da je lingua rustica, jezik „paorski" u lěpoj je zaista cěni morao stojati narodni jezik, kad ga gospoda zovu paorskim.

b.) „Hrvat je imao prie i svoju crkvu i u njoj svoj jezik, nego li se za Srbe znalo." Ta je li g. Starčević žmurio, kad je Porfirogenita čitao, te nije viděo, da su u jedno vrěme pod Iraklijem i Srblji i Hrvati kršteni bili i crkvu dobili?

„Imali su svoju crkvu!" Šta je to? Zar hrvatska crkva nije najprě opšta hristijainska, a docnije rimsko-katolička bila? Zar su Hrvati imali osobitu věru, osobite obrede ili barem osobitu hierarhiju? Ni jedno ni drugo, ni treće, nego g. Starčević govori, a ne misli, šta govori.

„Imali su svoj jezik u crkvi." Imali su ne svoj nego opšti slavěnski bogoslužbeni jezik u crkvi, ali su ga na skoro iz nje izgnali. S koncem IX. věka dobili su bili slavěnski jezik u crkvu, a u početku X. věka već su ga u sinodu Splětskom pod anatemu bacili, pa kako se stao malo otimati, a oni ga u srědi XI. v. opet pod anatemu. I od to doba nije mogao više glave dignuti. Istina da ga je rimska stolica u polovini 13. v. opet odobrila ali je već bio iznemogao, latinski se pak bijaše za to vrěme osnažio, i tako mu Drugo ne ostane, nego smireno biće u několiko crkvi.

,Prije nego li se za Srbe znalo!" Nuto nevolje. Ta nisu li Srblji i Hrvati, i u zakarpatskoj strani jedni do drugih živěli, pa zar tamo već nisu Hrvati za Srblje znali? A ovo je tek malo prě bilo, nego što su Hrvati svoju crkvu dobili! I zar nisu Grci za Srblje znali, kad su ovi u Tesaloničkom prědělu bili? A ovo je i opet prě bilo, nego što su Hrvati svoju crkvu dobili.

v.) "Hrvati imaju i svoja slova, koja nije Graeculus iznašao, nego narod Hrvatski!"

Oprosti mu sveti slavěnski apostole, što te tako titulira: ne zna bo, šta radi. Ti si se tako tvojim razumom, tvojim usrđem sprama nas Slavěna, tvojim trudima i uspěsima, tvojom mudrošću uzvisio, da te neučtivost jednog g: Starčevića ne domaša.

Hajdemo sad dalje.

„Hrvati imaju „svoja slova," svoja slova? sigurno glagolska? Ovo ne stoji. Glagolska slova najprě se pokazuju u Bugarskoj i zovu se bugarska, i onda su morala prěko srpskih zemalja prěći, gdě su ime slavonska dobila, pa tek kad Hrvatski kraljevi i vladike slavěnsku Metodijevu liturgiju zabrane, onda se osile u Hrvatskoj, i stanu se zvati hrvatskima, (Vidi g. Šaffar. Pogled na Drevnost glagolskog pismenstva, Čas, 2. Muz. 1852 II.) Ovako dosada po izvěstnoj historiji ova stvar stoji; i tako ova Hrvatima svoja slova g-dina Starčevića nisu Hrvatima svoja nego Bugarima!

g.) Poslě knjižestva dolazi na jezik i veli:

„Šta da vam kažem o jeziku ? — Znate li da su kroz Belgradskog pretora prosili Servi novi stan? — Dok su se gniezdili Servi u Tessaliji, stao je (?) i narod, koji ga je tako zvao. — Servi su se pomiešali sa narodom panonskim, koji je tu prie stanovao, kao i Hrvati, što su se pomeišali jedni s Avari, a drugi s Panonci." — Sad šta odovud slěduje? Ako išta odovud može slědovati, to slěduje ovo: Srpski jezik nije čisto srpski, nego panopsko-srpski. E pa dobro; Srblji su Slavěni, a Panonci su Slavěni; Ali evo nevolje za Hrvate. Kad po tome, što g. Starčević, isfilosofira, ima slědovati "da jezik srpski nije čisto srpski, nego da je panonsko-srpski, to tako isto slěduje, da ni hrvatski nije čisto hrvatskij, nego panonsko-avarsko-hrvatski, dakle a.) jošt měšovitiji, a b.) ne čisto slavěnski, budući da Avari nisu bili Slavěni!

Dalje veli:

a.) da je e u rěči dete, i t. d. u srb. jeziku kajkavačko.

b.) da je i u rěči dite i t. d. čista čakavština;

v.) da je ie u diete i t. d. sintetizam ikavštine i ekavštine,

Dakle:

Srpski; jezik nije srpski nego kajkavački, jer ima dete i t. d.;

Srpski jezik nije srpski nego čakavački, jer ima dite i. t. d.;

Srpski jezik nije kajkavački jer ima dite;

Srpski jezik nije čakavački, jer ima dete i t. d.

Srpski je jezik i kajkavački i čakavački jer ima i dete i dite i t. d.

Srpski jezik nije ni kajkavački ni čakavački jer ima diete.

Koje od ovoga želi g. Starčević da se uzme?

A šta bi bilo, da mi ovako iskrenemo: u srpskom jeziku, t. j. u jeziku, kojim narod srpski govori, sadrži se i kajkavština, i čakavština, i sintetizam obojega; dakle kajkavština po sebi nije ništa drugo nego krnjetina srpskog jezika, a tako isto čakavština nije ništa drugo, nego krnjetina istoga!

Hajdemo dalje.

„Štokavština je, kao što rekoh, (dakle štokavština = jeziku, kojim Srblji govore) čedo čakavaca i kajkavaca"; „ali su štokavštinu skovali Hrvati;" dakle — štokavštinu, t. j. jezik, koji Srblji govore, skovali su Hrvati! Pogodi! Hrvati su skovali jezik, pa su onda išli po srpskom narodu, i njega tome jeziku učili!

Ne postaje tako jezik naroda, g.Starčeviću!

Drugo, drugo něšto slěduje iz vašega mudrovanja, a evo šta.

Štokavština je to isto što i jezik srpskoga naroda, to Vi kažete;

Štokavština je to isto, što i jezik hrvatskog naroda, i to Vi kažete:

Dakle,— quae duo sunt aequalia uni tertio — jezik Srpskog naroda to je isto, što je i jezik hrvatskog naroda. To će svaki kazati.

Dalje. Narodi koji imaju jedan jezik jesu jedan narod. Ovo je taka istina, kao dvaput dva četiri.

Dalje. Narodi koji imaju jedan jezik jesu jedan narod; Srblji i Hrvati imaju jedan jezik: dakle Srblji i Hrvati jesu jedan narod.— To iz vaše nauke pravim putem ističe.

Hajdemo dalje. Jezik sviju prěděla, u kojima Srblji Porfirogenitovi žive, jest jedan; jezik prěděla u kojima Hrvati Porfirogenitovi žive nije jedan: dalmatinski Hrvati i panonski Hrvati govorili s u i govore kao da su dva naroda (Tako Kopitar u svome Glagol. Cloz. XIII. veli: veris in Dalmatia Croatis (nam qui nunc ita vocantur Zagrabiensis ad pannonicos potius Slavos pertinent);" a g. Šaffarik u Starž. „Žitelji jugozapadne Hrvatske (t. j. dalmatinske) govorili su jednim sa Srbima jezikom...; naprotiv pak žitelji provincijalne (panonske) Hrvatske bili su sasvim drugog kolěna."

Dakle, dalmatinski Hrvati, koji jedan jezik sa Srbljima imaju, jesu jedan narod sa Srbljima; i: dalmatinski Hrvati, i panonski Hrvati, budući da nemaju jedan jezik, nisu jedan narod.

To jest: Dalmatinski Hrvati nisu upravo Hrvati nego su Srblji.

Hajdemo i jošt dalje.

Srpski element pružao se sve više i više prěko svojih prvih granica.

Tako se na jugu pružio u Arbanasku, tako, da ga ima čak oko Manastira (Muellers Ober Albanien), glavne varoši u Runeliji; na istoku pružio se u Bugare, i oteo im cěo prostor između Morave i Timoka; (V. Šaffarik Starož.) na sěveru prělio se prěko Save u sadašnju Slavoniju, koja je najprě bugarska, (Kopit, Glag. Cloz. Gl. XXIII. 5.) — Šaffar. Starož. — Tu su Mađari Salana, bugarskog vojvodu našli, kad su u ove prěděle pod Arpadom došli Belae Reg. Notar.) poslě i avarska (Kako se mađarština tu bila osilila može se viděti iz diplome Sigmunda kralja, kojom Jovanu Gari poklanja mnoga sela u županiji Valkovskoj g. 1427.) bila, u Hrvatsku savsku, i suhu krajinu, da što više čak gorě u Varaždinsku, i skoro prěko cěle Dalmacije; na zapadu osvojio je od Rimljana Dubrovnik i priležeće tom primorju morske ostrove; a u naše evo vrěme dobije u Austriji osobitu državu, vojvodovinu Serbiju. Baš dakle, da i nisu dalmatinski Hrvati odiskoni Srblji bili lako je razuměti, da ovoj bujnosti srpskog elementa nisu mogli protivstati, i da su veliku izměnu prětrpiti morali, a ova se prě svega u jeziku pokazati mora, počem vidimo, da slabiji elementi za kratko vrěme jezik svoj izgube, i jačega prime.

Evo šta iz mudrovanja g. Starčevića o jeziku neprěrivnom logičkom konsekvencijom dolazi. Kad bi nama do toga stalo bilo, da tražimo akvizicije za Srblje, i to na račun bratskog hrvatskog naroda, to bi i imali i uměli jošt dosta koješta ovdě navesti i izvesti; ali neimajući naměru u Hrvate dirati, nego samo g. Starčeviću odgovoriti, prestajemo, misleći, da će mu biti dosta.

X. Sad dolazimo na Srblje! O ovima g. Starčević a.) kaže, da se Srblji upravo zovu Servi, pa onda tolkuje sa Porfirogenitom da se zovu Servi sbog toga, što su rimskim carem služili. G. Starčević vara se, da se Srblji upravo zovu Servi, jer sam Porfirogenit ne zove ih Servi, nego Servli ili upravo Serbli. Pak onda vara se i g. Starčević i Porfirogenit, da se Srblji zovu Servi, što su rimskim carem služili, jer a.) onada bi se i Hrvati morali Servima zvati, jerbo su i oni rimskim carem služili, a b.) Porfirogenit, a sa njim i g. Starčević zaboravnli su, da su Srblji ime to prě imali, nego što su rimski carevi za nj i čuli bili. Ovim je g. Starčević samo ili svoju slabost u mišljenju, ili krajnju pakost protiv srpskog naroda pokazao: od ovoga dvoga jedno mora na sebe uzeti, kad je zagazio. Joљt koji dan, pa će i sve Slavěne robovima nazvati, jer strani spisatelji pišu Sklavi, a to je grđe i crnje nego Servi, a na našu nesrěću i Slavi su služili ne samo rimskim carevima, nego i Francima, i Avarima, i Hunima, i kome nisu.

b.) Pak onda neda g. Starčević Porfirogenitu, da su se Srblji po gornjoj Dalmaciji naselili, opominjući na crvenu Hrvatsku. Mi smo gorě pokazali, da mu ni ova zgrada na tvrđem temelju ne stoji, budući se Porfirogenitu věrovati mora, da su se Srblji u gornjojDalmaciji naselili, pa zvala se ona kadgod crvenom Hrvatskom ili ne zvala.

Što car Porfirogenit o poseljenju Srbalja u Dalmaciji i Meziji govori, to se mora kao bazis svakoga o toj stvari razgovora uzeti, inače cěla ova historija i Srbalja i Hrvata pada u ništa. Ako dakle g. Starčević ne věruje Porfirogenitu, što za Srblje govori, ne može mu věrovati ni ono što zaHrvate piše; ako on nama ne dopušta ono što car za Srblje piše, onda ne može iskati, da mi njemu dopustimo ono, što isti za Hrvate govori: i tako mora prestati svaki razgovor, moraju se ovi listovi iz historije i srpske i hrvatske iskinuti, a na to nadam se niko pristati neće.

v.) Pa najposlě pita: gdě je taj narod srpski? gdě je taj jezik? gdě su pisci? gdě su pisma toga naroda srpskoga? Odgovaramo mu

Evo ga:

1. Porfirogenit, kome Vi věrovati morate, daje nam Srblje i to: a.) u Serbliji, Raski i Bosni, b.) u Duklji, v.) u Trěbinju; g.) u Zahumskoj, d.) u Neretvi. Ovo je dakle jezgra Srpstva.

2. Pisma bana, kraljeva, careva i despota, daju nam Srblje;. Da ne trošimo bez nužde hartiju, pogledajte samo u Srpske Spomenike 1840 u Beogradu štampane, pa ćete imati i suviše. (Mi ćemo samo ovo navesti. a.) Stefan kralj vse srpske zemlje, Diokletije, i Travunije, i Dalmacije, i Zahumlja; b.) Stefan Vladislav pomoćiju božiju je kralj Srbski; v.) Stefan v Hrista Boga blagověrnn carь Srьblem i Grkom; g.) Ninoslav ban bosanskij: ako věrue Vlah Srьblina, da se pri prěd banom.)

3. Sam narod taj daje vam Srblje, u svojim pěsmama, u tom ponosu sveopšteg Pěsništva. Da ne trošimo u zalud hartije, upućujem g. Starčevića na S. Lět. za god. 1847 *Čast I. str. 142. i d. (Kad se ženi srpski car Stefane; I četiri srpska patriara; I po redu srpski gospodari; ko je Srbin i srpskoga roda, i od srpske krvi i kolěna.) gdě sam već jedared u podobnom slučaju o tome opširnije govorio.

4. Sama zemlja, i Porfirogenitova Serblija, i Karađorđeva Serbija, i FRANC-JOSIFOVA Serbija viču, evo Srbalja! Najposlě.

5. Historija nam govori: eno Srbalja u knež. Serbiji, u Staroj Serbiji, u Crnoj Gori, u Dubrovniku, u Hercegovnni, u Bosni, u Dalmaciji, u Hrvatskoj, u Srěmu i Slavoniji, u Vojv. Serbiji. Sve ovo historija govori: a ako Vam nije pravo, a Vi morate drugu historiju krojiti.

Tu pak gdě su Srblji, tu je i srpski jezik, tu su i srpski pisci; i badava Vi i Divkovića i Margetića, i Reljkovića i Katančića, i Došena i Krmpotića, i Palmotića i Gundudića i sve druge dubrovačke i dalmat. spisatelje hrvatskima naričete; što više, badava se i oni sami bilo slovinskima, bilo slavonskima, bilo kako mu drago nazivaju: oni su Srblji, i jesu i ostaju srpski spisatelji, a to je samo žalost naša, da katolički Srblji neće da se zovu onako, kako su im se pradědovi zvali. Pa tako je i sa samim Vama g. Starčeviću. I Vi kažete da ste štokavac = Srbin, pa nećete da se zovete Srbinom, nego volěte prě cěo narod pohrvatiti, nego se nareći onim, što jeste. Ovako stoji stvar, pa što je pravo, ono je i zdravo.

Pa sad znate, i gdě su srpski pisci, i gdě im je književnost, i zašto su od ilirstva napravili srpstvo, i sve drugo znate, ako samo nećete da ne znate.

A što Vi iz Hrvata pravite naše Atinjane na to se mi nimalo ne srdimo, nego želimo, da i Atinjane i sve druge slavne narode nadvise, a mi ćemo za njima, ako ne budemo mogli prěd njima; ali to sve može biti tek odsada u naprěd; dosada su bili Hrvati junaci,— Hrvati su se u sto drugih struka slavno proslavili: ali su u književnosti naspram Srbalja siromašniji, nego što su bili naspran Atinjana Špartanci, pa to je sveta istina.

XI. Samo toga radi, da pokažemo, kako g. Starčević i one stvari, koje u naše dane, prěd očima mu bivaju, naopako shvaća, spominjemo i ovo.

Veli: „U novija vrěmena s'jediniše se Hrvati u književnome jeziku sve desnodunajske Slavjane pod imenom ilirskim.''

,,s'jediniše?" Nije istina; htěli su da sajedine, ali im nije za rukom pošlo.

„S'jediniše ? " I opet nije istina, nego „S'jediniše se" sami oni i to Srbljima.

„Sve desnodunajske Slavjane?" Nije istina. Niti su Dalmatinci pristali na to ilirsko jedinstvo, ni Srblji ostali, ni Slověni, ni Bugari, a ovo su sve desnodunajski Slavěni.

„Pod imenom ilirskim?" Nije istina. Počelo se ono bijaše nametati; ali kao vosak prěd licem ognja, tako se ono rastopi prěd licem Srpstva.

XII. A da ne ostane ni stidak, hoću evo po něšto i na ovo da primětim.

a.) G. Starčević veli: da mi onaj jezik, kojim se, po njegovoj historiji literature, ,,hrvatski pisci od šest sto godina služe," otimamo, i pod srpski prodajemo. Nije tako. Mi za srpski jezik izdajemo onaj, kojim Srblji govore, i ondě, gdě nikada noga hrvatska stala nije, — kojim se govori svuda, gdě su se Porfirogenitovi Srblji naselili, — koji se čuje ondě, gdě su Srblji u docnija vrěmena nove zemlje krvlju svojom stekli: ovo nam je pravo sam Bog dao, i krv, koja nam u žilama teče. Ali kakvim obrazom vi dubrovačke spisatelje hrvatskima zovete, kojim pravom ovom jeziku, kojim Srblji govore, ime hrvatskoga namećete: to niti znamo, niti se može znati.

b.) Veli: da mi „istočnu věru zovemo srpskom věrom." Ovdě ga najprě popraviti moramo: ne věru, gospodine, nego věru u crkvi, obredima i hijerarhiji. I imamo puno pravo, jer mi imamo osobiti jezik u crkvi, mi imamo něke svoje obrede, svoje svetitelje, svoje prazdnike, imamo osobitu svoju hierarhiju. Ali kako Vi o hrvatskoj crkvi govoriti možete, kad je hrvatska crkva čisto rimska, to se se može razuměti.

v.) Veli: da mi „hrvatsko-grčka-latinska slova zovemo srpskima." Ne hrvatsko-grčka-latinska (ovo je isto tako šuplje izraženje, kao i sva ostala g. Starčevića; no u to se sada upuštati nećemo) nego Kirilova, i ona, koja su se iz Kirilovih razvila, i imamo pravo, a evo kako! Sveti apostoli iznašli su ova slova za sve Slavěne, koje su oni krstili, a među ovima su bili i Srblji. Ova su dakle slova utoliko srpska, u koliko su ma koga drugoga slavěnskog kolěna, za koje su ih sveta braća iznašla, i mogli su se toliko više srpskima nareći, što su ih ta druga slavěnska kolěna odbacila, a siroti Bugari niti su ih trěbali, niti su se njima služili.— Da li pak Vi tolikim pravom i obrazom bugarska slova hrvatskima naričete, to se ne da sada jošt potvrditi.

g.)Veli: da mi „pěsme naroda hrvatskoga" srpskima nazivamo. Ovo je zaista suviše. Pěsme u zemljama Porfirogenitovih Srbalja spěvane i pěvane, nazvati pěsmama naroda Hrvatskoga, to je zaista suviše!

A turski fes, hrvatski ćurak, i orientalske dimlije poklanjamo g. Starčeviću, i onako je za svoj krasni članak zaslužio dar u Srbalja.

 

* * *

Jedna anegdota vezana za život i dělovanje Dr-a Jovana Subotića:


Četvrta knjiga Subotićeve Autobiografije može biti značajna i po tome što donosi autentično svědočanstvo o stanju "zajedničkog jezika" Hrvata i Srba u glavnom hrvatskom gradu, Zagrebu. Subotić je jedno vrě
me bio predsědnik kazališnog odbora Hrvatskog narodnog kazališta (1863-1867). S toga města on se morao boriti i za upotrěbu književnog jezika u hrvatskoj kulturnoj sredini. Veli Subotić:

U početku je bilo najteže sa govorom u kazalištu. Špecijalno hrvatski članovi kazališta nisu bili vešti književnom jeziku hrvatske literature; oni su prostim kajkavačkim jezikom govorili. U Zagrebu je skoro isključivo po višim krugovima nemački jezikvladao. Publika dakle nije za predstave na narodnom jeziku bila pripravljena, a predstavljači nisu bili vešti jeziku književnom. Da se ovom nedostatku pomogne, zaključi kazališni odbor, da se neki od predstavljača srpskih pozorišta u Novom Sadu i Beogradu za narodno zagrebačko kazalište nabave. Ovo su bili neposredni učitelji hrvatskih članova kazališta na pozornici. (Četvrta knjiga, 1910:60-61).