HOME

ODGOVOR

G. DRU STARČEVIĆU NA NJEGOV ČLANAK
U ZAGREB. NARODNIM NOVINAMA
OD 27. SEPT. 1852.

OD DRA J. SUBBOTIĆA.

IX. G. Starčević kako gdě vidi ime hrvatski, taki viče nema Srbalja!

Dakle: Ako Istrijanac katolik rekne da piše hrvatski, e to je pravi Hrvat; ako Dubrovčanin, ili drugi gornji Dalmatinac rekne, da piše hrvatski, e to je ovějani Hrvat, i ne može biti Srbin. Ovo je vrlo hrđav silogizam, budući da mu je osnov šupalj. Ni jedan Srbin, koji je katolikom postao ili se katolikom rodio, neće, da kaže da je Srbin, da piše srpski da govori srpski, a to zato, jer je sa imenom Srbin istočna crkva skopčana, i katoliku kazati, da je Srbin čini se da bi toliko značilo, kao da kaže, da je istočne crkve. Kako će dakle da kaže? Onako, kako mu se najbliži drugi Slavěni zovu: hrvatski, — a gdě nema drugih Slavěna — šokački, bunjevački, slovinski. Ako dakle Istrijanac i Dubrovčanin kaže, da piše hrvatski, nije slědstvo, da nije Srbin, ili da je Hrvat; kom narodu isti prinadleži, to se mora sa druge strane viděti. Ovdě moramo g. Starčevića zapitati: ako su Dubrovčani Hrvati onda, kad vele da pišu hrvatski,— šta su onda, kad kažu, da pišu slovinski? Očevidno je dakle, da se po tome, što ko kaže da piše hrvatski, ne može zaključiti da je Hrvat.

G. Starčević poziva nas, da se čudimo, jer pisac Papalićeve kronike veli da piše hrvatskim jezikom. Mi se zaista moramo čuditi, ali g. Starčeviću, i to zbog toga, što on na tu kroniku toliku cěnu meće. Po istoj kroniki, ne samo, da je ona pisana jezikom hrvatskim, nego je i sv. Kiril sveto pismo na hrvatski jezik prěveo, i svetu liturgiju hrvatski uredio! Njemu je dakle jezik sv. Kirila u sv. pismu onaj isti, koji je i u njegovoj kroniki, budući da mu je i jedan i drugi hrvatski, a dva hrvatska jezika ne može biti! U koliko je dakle jezik sv. Kirila u sv. pismu hrvatski, u toliko je i onaj u kroniki mu hrvatski!

A šta će reći g. Starčević, kad mu kažemo, da najstariji spisatelji provincijalne Hrvatske, kao Pergošić 1574, Vramec 1578, izdatelj evangelija 1651 i drugi, svoj jezik, kojim pišu, ne zovu hrvatskim nego slověnskim?

X. Sad dolazi g. Starčević na jezik srpski i hrvatski.

a.) „Sva pisma kralja hrvatskih pisana su jezikom hrvatskim." Ovo ne stoji. Mi imamo pisma od Trpimira, Mucimira, Kresimira, Zvonimira, Stěpana II, i ta su sva latinski pisana, i ama jedno jedito da je drukčije! Imamo pisama od eppa, abbata, vlastela, i ta su također sva latinski: samo jedan jediti episkop zadarski ispričava se, da je morao pismo „prostačkim jezikom" (1ingua rustica)! napisati. I g. Starčević smě kazati, da su sva pisma kralja hrvatskih pisana jezikom hrvatskim! To je zaista suviše.

G. Starčević misli, da je povelja Kresimira IV. pisana hrvatskim jezikom, no vara se; samo dodatak k njoj, o drugoj sasvim stvari govoreći, od zadarskog eppa prěd drugih svědocih pisan, napisan je prostačkim jezikom, a diploma kraljeva ne!

Pa baš ove rěči eppa zadarskog svědoče, u kakvom je poštenju jezik hrvatski stojao: tu se za njega kaže, da je lingua rustica, jezik „paorski" u lěpoj je zaista cěni morao stojati narodni jezik, kad ga gospoda zovu paorskim.

b.) „Hrvat je imao prie i svoju crkvu i u njoj svoj jezik, nego li se za Srbe znalo." Ta je li g. Starčević žmurio, kad je Porfirogenita čitao, te nije viděo, da su u jedno vrěme pod Iraklijem i Srblji i Hrvati kršteni bili i crkvu dobili?

„Imali su svoju crkvu!" Šta je to? Zar hrvatska crkva nije najprě opšta hristijainska, a docnije rimsko-katolička bila? Zar su Hrvati imali osobitu věru, osobite obrede ili barem osobitu hierarhiju? Ni jedno ni drugo, ni treće, nego g. Starčević govori, a ne misli, šta govori.

„Imali su svoj jezik u crkvi." Imali su ne svoj nego opšti slavěnski bogoslužbeni jezik u crkvi, ali su ga na skoro iz nje izgnali. S koncem IX. věka dobili su bili slavěnski jezik u crkvu, a u početku X. věka već su ga u sinodu Splětskom pod anatemu bacili, pa kako se stao malo otimati, a oni ga u srědi XI. v. opet pod anatemu. I od to doba nije mogao više glave dignuti. Istina da ga je rimska stolica u polovini 13. v. opet odobrila ali je već bio iznemogao, latinski se pak bijaše za to vrěme osnažio, i tako mu Drugo ne ostane, nego smireno biće u několiko crkvi.

,Prije nego li se za Srbe znalo!" Nuto nevolje. Ta nisu li Srblji i Hrvati, i u zakarpatskoj strani jedni do drugih živěli, pa zar tamo već nisu Hrvati za Srblje znali? A ovo je tek malo prě bilo, nego što su Hrvati svoju crkvu dobili! I zar nisu Grci za Srblje znali, kad su ovi u Tesaloničkom prědělu bili? A ovo je i opet prě bilo, nego što su Hrvati svoju crkvu dobili.

v.) "Hrvati imaju i svoja slova, koja nije Graeculus iznašao, nego narod Hrvatski!"

Oprosti mu sveti slavěnski apostole, što te tako titulira: ne zna bo, šta radi. Ti si se tako tvojim razumom, tvojim usrđem sprama nas Slavěna, tvojim trudima i uspěsima, tvojom mudrošću uzvisio, da te neučtivost jednog g: Starčevića ne domaša.

Hajdemo sad dalje.

„Hrvati imaju „svoja slova," svoja slova? sigurno glagolska? Ovo ne stoji. Glagolska slova najprě se pokazuju u Bugarskoj i zovu se bugarska, i onda su morala prěko srpskih zemalja prěći, gdě su ime slavonska dobila, pa tek kad Hrvatski kraljevi i vladike slavěnsku Metodijevu liturgiju zabrane, onda se osile u Hrvatskoj, i stanu se zvati hrvatskima, (Vidi g. Šaffar. Pogled na Drevnost glagolskog pismenstva, Čas, 2. Muz. 1852 II.) Ovako dosada po izvěstnoj historiji ova stvar stoji; i tako ova Hrvatima svoja slova g-dina Starčevića nisu Hrvatima svoja nego Bugarima!

g.) Poslě knjižestva dolazi na jezik i veli:

„Šta da vam kažem o jeziku ? — Znate li da su kroz Belgradskog pretora prosili Servi novi stan? — Dok su se gniezdili Servi u Tessaliji, stao je (?) i narod, koji ga je tako zvao. — Servi su se pomiešali sa narodom panonskim, koji je tu prie stanovao, kao i Hrvati,