Dobavljeno iz knjige Svetozar Miletić, O srpskom pitanju, Novi Sad 2001, str. 63-70.

Na poslednjem zagrebačkom saboru reče jednom poznati istorik jugoslovenski i veliki župan zagrebački Ivan Kukuljević, da u Trojednoj Karaljevini civilnoj i vojenoj nema drugoga naroda i jezika do hrvatskog. Uz njega prista sva trupa veliki Hrvata na Saboru. Blažene pameti naš pokojni patrijarh Јosif videći šta Hrvati zbore i kako samog njega, kao poglavara crkve i naroda ni kriva ni dužna za čistog ovejanog Hrvata proglasiše, sazva k sebi nekoliko članova poslednje srpske Blagoveštanske skupštine i napisa Memorandum na Zagrebački sabor, protiv tako nebratski istupaka nekolicine saborski poslanika i nametanja imena mnogobrojnom narodu srpskom u Trojednoj Kraljevini².

Memorandum se na Saboru pročitao. Sabor je uvažio reči patrijarhove. I kad dođe red, kojim imenom da se prozove jezik u Trojednoj Kraljevini, nazvaše ga „narodnim jezikom Trojedne Kraljevine" jer protiv naziva hrvatskog behu iz reda protivni svi Srbi i slavonski poslanici. Ime narodnog jezika u Trojednoj Kraljevini ako nije sasvim dobro i osnovano, ono je praktično ukoliko ne vređa narodni ponos oni ljudi, što neće da su Hrvati i koji je većina u Trojednoj Kraljevini.

To beše pa i prođe. Zagrebačka hrvatska škola, sita valjda naše jugoslavenske sloge, pronađe svojom nedokučljivom logikom, da Sabor nije imao pravo, što je dao i ne-Hrvatima eksistenciju u Trojednoj Kraljevini, kao i dalje, da se za osiguranje avtonomije i prava Trojedne Kraljevine mora ona nazvati hrvatskom državom, da se svi narodi u Trojednoj Kraljevini moraju pohrvatiti i da jezik, kojim se govori na Cetinju, u Beogradu, Sarajevu, Novom Sadu, Oseku i piše u Zagrebu, ne može drugim imenom nazvati nego hrvatskim jezikom. I kad se sve to pohrvati, onda će tek hrvatska država moći biti snažna, složna i napredna!

Ova namera veliki zagrebački Hrvata isprva se tajila; ali sada izađe u svoj svojoj golotinji na vidik. „Pozor" javno u svojim uvodnim člancima ispoveda, da Srbi u Austriji imaju samo kao Hrvati budućnosti, da je cela Trojedna Kraljevina sa Sremom i Slavonijom napučena hrvatskim pukom, a srpska narodnost možda i ima budućnosti preko Save, ali u Austriji nikako, jer su Srbi samo dobeglice iz Turske, te su ih kao takve Hrvati i Mađari u svoj milosrdni naručaj primili i od propasti spasli; drznovernost je dakle srpska iskati Vojvodovinu i tražiti gospodarenje nad onima, koji ih milosrdno u naručaj primiše, – veli izrično „Pozor".

Da su ovako ekscentrične misli, misli pojedini drevnosti ispitatelja hrvatski, ne bi na nji nikada ni rečce proslovili; jer taki preterani i zanešeni ljudi ime u svakome narodu, a u Hrvata možda i najviše; jer nije to prvina, da hrvatski slavni muževi „istoričkimi pergamentami i dokumentami" dokazuju, da Srba nema na svetu, da ih nikada nije ni bilo. U ovom pogledu može kao remek služiti daleko čuvena i proslavljena rasprava g. Starčevića u „Nar. Nov." od 27. sept. 1852. g. gde zbrisa Srbe jednim potezom pera sa lica zemaljskoga, i da ne bi izvrsnog odgovora g. Јovana Subotića3 u sveski II „Letopisa" za 1853. g. bi nas za celo do danas nestalo, niti bi nam se znalo više imena ni kolena!

Mi smo obično ovake ekscentrične misli odbili na daru pojedinim usijanim glavama hrvatskim. Ali danas stvar ne stoji više tako prosto i nevino. Danas je čitava jedna škola hrvatska prigrlila nauku Starčevićevu, danas ta nauka nije više gola reč na papiru, danas ta reč prelazi u delo, izdaju se naredbe u korist rasprostiranja hrvatstva na očevidni uštrb srpskoga jezika i imena. Danas se već više ćutati ne može, ako nećemo, da nam se ne-rekne, da nam je ravnodušna toli nepravedna i vređajuća, propaganda hrvaštine u Trojednoj Kraljevini.

Mi smo već saopštili nekoliko dopisa u našem listu iz Slavonije i Vojene Krajine; osim toga imamo u rukama i stižu nam neprestano novi i novi dopisi i članci iz različni krajeva Trojedne Kraljevine, u kojima se podjednako naša braća kako pravoslavne isto tako i katoličke vere svečano ograđuju protiv nepravednog i neprirodnog nametanja hrvaštine stanovništvu Trojedne Kraljevine. Hrvatska škola, koja taj posao danas u Trojednoj Kraljevini tera, ima vlast u rukama, a protiv vlasti i sile teško se opirati. Naši će se čitatelji začuditi, dok pročitaju, šta se desilo sa našim Đakovačkim dopisnikom, što se usudio u „Srp. dnevniku" napisati, da „Slavonci nisu Hrvati". Ako se braća naša Hrvati ne ustručavaju sredstva terorizacije i gonenja upotrebljavati za utemeljenje svoje hegemonije u Slavoniji, onda vidimo koji je čas kucnuo, i kako stojimo sa razglašenim bratstvom i ravnopravnosti našom! Ako će Hrvati, kojima je u rukama danas crkvena i svetska vlast u Trojednoj Kraljevini, postupati takim načinom protiv naši dopisnika, koji se usudiše javno šta reći protiv nepravednog nametanja hrvaštine; onda neka ne ište od nas „Pozor" da mu saopštimo imena ti naši slavonski i krajiški dopisnika, da ti njima slučajno ne oplete hrvaština trnovi venac, kao što ga splete našem đakovačkom dopisniku!

Nabrajanje u „Pozoru" pojedini imena iz Slavonije, koji oće da su Hrvati, ne vredi ništa. Ako i nji u toj rodoljubnoj revnosti prema hrvaštini podstiču ti isti motivi koji i Miškatovića⁴, onda razumemo; ali ih za glasilo slavonskog pučanstva nikako uzeti ne možemo. Glas slavonski poslanika, kao zakoniti zastupnika Slavonije na poslednjem Saboru zagrebačkom veće je za nas jemstvo, nego li imena koja „Pozor" nabraja. Ti poslanici behu za ravnopravnu zajednicu tri sestrinske kraljevine, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a nikako za suprematiju hrvatsku, pa bilo to državnu, političku ili narodnu. Drugi će Sabor pokazati i opet, kako Slavonija misli o svojoj državnoj i narodnoj svezi sa Hrvatskom. Pristanu li slavonski zakoniti poslanici uz veliki program hrvatske države, mi nećemo imati ništa protiv toga, jer smo naučeni poštovati glas naroda, glas sina božija, niti ćemo ići po primeru hrvatskom unatoč volji i težnji naroda u korist svoje narodnosti.

Međutim pak za svetu dužnost smatramo saopštavati u ovoj stvari odzive naše braće iz Slavonije i Krajine, o kojima smo uvereni, da iz čistog uverenja i beskoristni motiva ističu. Saopštavanjem ti odziva, želimo da otvorimo mesto slobodnom glasu slavonskom i krajiškom, koji se u Trojednoj Kraljevini na silu ugušuje, želimo da iznesemo na vidik rane, koje tište naše narodno telo, a naći će se valjda i rodoljuba što će se postarati - Ne quid respublica detrimenti capiat.⁵

Kad je naš zagrebački kolega „Pozor" za dobro našao izići jednom sa stvari čisto na sredu i bez svakog okolišenja javno pred celim svetom iskazati, što mu odavna već na srcu leži, a to je, da je Trojedna Kraljevina čisto hrvatska zemlja, da je napučena hrvatskim pukom, da uživa hrvatska prava i govori hrvatskim jezikom, držimo za dužnost i mi od svoje strane izići sa stvari na sredu, pokazati pa i dokazati što sami o toj stvari sudimo.

Na našem slovenskom jugu žive već od toliko stoleća dva istina vrlo srodna, ali ipak i dosta različita Slavenska plemena, Srbi i Hrvati. Hrvati najpre, a za njima Srbi doseliše se u predele, u kojima od prilike i danas žive. Istorijski je dokazano, a to ćemo opširnije u posebnom članku razložiti, da su oni zastali u ovim predelima već jedno slavensko pleme, Slovene, pretke oni Slavena, što to ime još i danas nose u Kranjskoj i Sloveniji u opšte. Tim slovenskim plemenom beše još pre dolaska Srba i Hrvata napučen ceo naš slavenski jug, Srbi i Hrvati osnovaše među njima svoje dve države; slovenski živalj, ime i jezik zadrža se jedino u Sloveniji; u današnjoj Slavoniji osta tek ime ti stari starosedioca slavenski, i jezik se preli u srpski, a u Dalmaciji je to ime takođe sve do poslednja dva stoleća najviše upotrebljavano. Dubrovački pesnici nazivaju se najradije slovinski pesnici, svoj jezik slovinskim jezikom, a narod u onim pokrajinama slovinskim narodom.

Pitanje je, da li su Srbi i Hrvati, došavši u ove predele, bili jedan narod i govorili jednim istim plemenskim narečjem? Ovo je posle nemoguće Srbi i Hrvati, kao god što imaju dva različna imena, kao god što su se iz dve različne zemlje doselili, kao god što su naselili i osnovali dve različne države, imaju dve u svakom pogledu različne prošlosti, imali su takođe i dva ako i vrlo srodna, ali ipak posve različna plemenska narečja; dakle bili su i dva srodna, ako i različna slavenska plemena. Nastaje drugo pitanje, koje je narod srpski, koje hrvatski, koje je jezik srpski, a koje hrvatski?

Štokavački, a to će reći današnji književni jezik srpski i hrvatski jeste plemensko narečje naroda srpskog. Hrvati, ako drže da nas Srba zbilja na svetu ima, neka ukažu ma koji kut naroda našeg, gde se ne bi govorilo jezikom, kojim se u nas piše. Pa kad svi priznati moramo, da ceo narod srpski govori svugde i na svakom mestu, jednim te istim jezikom, onda nam valjda ni najvatreniji Hrvati ne mogu zameriti, što velimo, da je taj jezik, jezik naroda srpskog. A kako stoji sa Hrvatima? Na jadranskim ostrovima, u jednom delu primorja i u raštrkanim kolonijama u Ugarskoj, gde se hrvatsko pleme najčistije održalo od smese i tuđi elementa, gde se i dan-danas naziva hrvatskim imenom, postoji narečje, koje je u leksikalnom i gramatikalnom smislu sasvim različno od srpskoga, – takozvana čakavština. Ako čakavština nije plemensko narečje hrvatsko, onda ne ponjamo otkuda da ga govore baš oni Hrvati, koji su najčistiji i najovejaniji ostaci hrvatskog plemena? Hrvati ne mogu nikada reći, da čakavština nije njiovo plemensko narečje, jer čije bi inače bilo? Ako pak reknu, kao što i govore često, da je pored čakavštine i štokavština (srpski jezik) i kajkavština (slovenski jezik) hrvatsko narečje, onda dopuštamo zagrebačkim filolozima i politicima da tako misle, ali smo uvereni da u svom prostranom svetu neće naći ni jednog pristalicu, koji će uz nji reći, da ima jedno maleno slavensko pleme na jugu, koje govori tri u leksikalnom i gramatikalnom pogledu različna slavenska narečja, a to je pleme hrvatsko!

Po veri držimo, da nema ni jednog pametnog čoveka, koji bi mogao narodnosti deliti. Kad bi se po veri delili narodi, onda bi morali pretpostaviti, da je vera pre postojala, nego što su bile narodnosti, i da svaki narod tek jednu veru ispovedati može. Kod sviju pak naroda nalazimo, da nisu jedne veroispovesti, pa ipak niko neće reći da ne sačinjavaju jedan narod, tako je kod Nemaca, Mađara, pa i kod sami Slavena, Čeha, Slovaka, pa i nas Srba. Naša braća katoličke vere, što s nama imaju jedan jezik, jedne običaje, uspomene i predanija narodna, ne mogu dakle biti druge narodnosti, nego koje smo i mi sami.

Po povesnici. Neki se osvrću na povesnicu, te dokazuju, što je nekad koji narod zauzeo to ostaje njegovo. Tako dokazuju i neki istorici hrvatski, da je hrvatsko pleme u sedmome veku došlo iz Bele Hrobacke i zauzelo predele između Dunava, Save, Drave, Kupe i Vrbasa, jer tako stoji izrično u Porfirogenitu De administratione imperii kap. 30 pa zato je i danas u tim predelima čist ovejan narod hrvatski. Ovako krojeći narode, dolazimo do veći apsurditeta, nego deleći ih po veri. Prvo u Porfigorenitu stoji da su Hrvati te zemlje tek zauzeli, ali ne da su ih ujedno i napučili, što tako maleno pleme kao što je hrvatsko nije nikada ni moglo učiniti, a drugo, recimo baš da je povesnica merilo, i da je sve to tako kao što Porfirogenita kaže, zar se sa Porfirogenitom svršava povesnica? ta s njime se tek započinje! Koliko je u tim predelima bilo prevrata i seoba posle Porfirogenite, da napomenemo samo tatarsko i tursko vreme, koliko puti čitasmo u povesnici da je Slavonija, razumevajući i današnje tri hrvatske županije, tako opustošena, da jedva koja živa duša u njoj ostade. Prelazak Arsenija Čarnojevića i tolike druge seobe Srba u Dalmaciju, Srem i Slavoniju, zar ne spadadu takođe u povesnicu? Zar je samo Porfirogenitova seoba merilo, a ove druge ne? U besedi Јovana Subotića na Blagoveštanskom saboru napominje se kako je velik broj pravoslavnoga naroda još u prošlom stoleću bio u Slavoniji; a to su sve novodošljaci srpski, jer šizmatici u prošlim stolećima nisu bili tamo, jer i nije trpljena vera, niti mogoše dobra pritežavati. I pri svem tom pozivaju se hrvatski istorici na istoriju i Porfirogenitu, da je u Trojednoj Kraljevini čist ovejan hrvatski narod.

Po državnom odnošaju. „Prozor" je u poslednje doba udario u ovu žicu, videći da mu sve ostale popucaše, te navodi da u jednoj državi ne može biti više narodnosti, do jedne, i narod što nema državopravnog osnova, da nije narod. Ovako umstvovanje moglo je tek iz zagrebačke velikohrvatske škole izići. U kojoj je evropskoj državi tek jedan narod i jezik? Malo ne u svakoj se navode po dve po tri genetične narodnosti, samo u Hrvatskoj ne-sme drugog naroda biti do li jednog hrvatskog! Ili ovde možda „Pozor" misli jednu političnu narodnost? Ako ćemo u obšte priznati da ima po državi politični narodnosti, npr. švajcarske, turske, itd. onda moramo priznati da u Trojednoj Kraljevini politična narodnost nije hrvatska već austrijska, jer je Trojedna Kraljevina sastavni deo austrijske države. A ako ćemo priznati političnu narodnost i manji državni kompleksa, onda pitamo zašto da je u Trojednoj Kraljevini hrvatska narodnost politična, a ne srpska, kad je Srba numerično mnogo više od Hrvata? Zašto nije slavonska, dalmatinska, kad Hrvatska nema ni u kom državnom pogledu prvenstvo nad Slavonijom i Dalmacijom.

Mi dakle ne vidimo da je i u kom pogledu osnovano nametanje hrvatskog imena pučanstvu Trojedne Kraljevine; naprotiv da je protivno svima istorijskim, etnografsko-geografskom i državnim obzirima.

Mi smo rekli da po plemenskom narečju delimo narodnosti i da svakog štokovca smatramo za čisto ovejanog Srbina. Svi pravoslavni Slaveni u Trojednoj Kraljevini jesu štokavci, dakle Srbi, kao što to ime nikad ni jedan zataiti neće, a što se tiče štokavački katolika na to primećujemo ovo: pošto među nama i našom jednoplemenom katoličkom braćom nije nastupilo još ono poverenje i srdačnost koja se od sinova jednog naroda ište, pošto još nisu pale predrasude i prepreke, koje bratskom zbliženju našem na putu stoje: nismo voljni, niti ćemo ikada terati narodni prozelitizam kod nji po primeru zagrebačke hrvatske škole. Braći našoj Slavoncima katoličke vere neka je prosto birati si narodno ime. Slavonsko ime tako je isto slavno kao i srpsko i hrvatsko. I pošto je, ako i ne svo, a ono neki deo katoličkog stanovništva u Slavoniji poreklom od stari Slavena, koji pre dolaska Srba i Hrvata u tim predelima biše, to i slavonsko, kao genetično ime može stajati uporedo sa srpskim i hrvatskim imenom; pošto je pak Slavonija uplivom srpskoga življa svoj prvobitni slavonski jezik sasvim izgubila i srpskim zamenila, to je naziv srpsko-slavonskog imena u Slavoniji najprirodniji, a ujedno i najpraktičniji jer mu se i pravoslavni narod neće protiviti.

Ovoliko „Pozoru" i zagrebačkoj hrvatskoj školi. Protivne smo im razloge uvek gotovi saslušati, ali samo razloge, a ne prazna benetanja, kao što obično čine, kad god se o ovom predmetu govor i polemika otvori. Sa svojim Porfirogenitom neće daleko uspeti, jer se danas iz iljadugodišnji pergamenta ne stvaraju narodi i države, tu rade druge postojeće i oživljujuće sile; prošlost je za arhivu, a budućnost za one, koji se opiru na snagu, iz koje se život crpi.

1 Tekst je objavljen, u dva nastavka, u novosadskom Srpskom dnevniku, 16. i 17. februara 1863, br. 37 i 38. Potpis autora članka izostao je u oba slučaja.