Ovo su tri jedina lingvistički i sociolingvistički relevantna kriterijuma u određenju identiteta jednoga jezika.

Da vidimo kako su prema strukturnom kriterijumu Vuk Karadžić i Đura Daničić, prě 150 godina, poredili srpski jezik sa (pravim) hrvatskim (čakavskim) jezikom.

U Dalmaciji na suhoj zemlji (osim samoga primorja i ostrva), gdje je bilo srce Hrvata, danas nema nikakoga naroda koji bi se po jeziku razlikovao od Srba, ali na ostrvima i u primorskijem mjestima, iz kojijeh su se ljudi slabo miješali s onima sa suhe zemlje (kao npr. u Trogiru i u Omišu), govori se jezikom malo drukčijim od srpskoga, i ja mislim da su ovi primorci i ostrvljani ostaci ili potomci starijeh Hrvata. Ja ću se ovdje potruditi ukratko da naznačim glavne sadašnje razlike njihovoga jezika od srpskoga.

1. Mjesto što ili šta oni govore ča, prema slovačkome čo (po čemu ih naši onuda zovu čakavcima), a po varošima ca (prema češkome i poljskome co).
2. Na kraju riječi izgovaraju l mjesto o, npr.: kotal, rekal, molil itd.
3. Mjesto đ i lj govore j, npr.: preja, meja, posteja, zemja, skupje itd.
4. Na mnogo mjesta gdje je u nas ć (od t) oni govore tj, npr.: bratja, prutje itd. Po tome se i u Bosni može čuti bratja, kao što ima i u prvoj knjizi narodnijeh pjesama u pjesmi 510, a po svoj prilici ovamo ide i ono što sam ja u Hrvatskoj slušao od našijeh ljudi netjak mjesto nećak, a po nekijem mjestima i tja mjesto ća.
5. Gdje god mi щ izgovaramo št, oni govore šć, npr.: prišć, ognjišće, šćap itd. (ali pošten, gdje je š postalo od č, i oni tako govore).
6. Svuda izgovaraju h upravo kao Nijemci ch.
7. U rod. mn. kažu npr. gradov, žen; a u skaz. gradovih, ženah itd., otkuda se po svoj prilici i u Srijemu govori: po kuća, po livada, po seli, na koli itd.
8. Koje se riječi muškoga roda u slavenskome jeziku svršuju na ъ, u onijeh oni u rod. mn. imaju na kraju ih, npr.: golubih, prstenih, putih itd. Može biti da je i u nas otuda: crvi, mravi, i – u Srijemu i u Bačkoj – puti.
9. Kao što u nas glagoli mogu i hoću, a i velju i viđu, imaju na kraju u mjesto em i im, tako se u njih u svima glagolima govori i jedno i drugo (kao i u nas velju i velim, viđu i vidim), ali opet više na u.
10. Nakl. neopr. kod sviju glagola govore bez i na kraju, npr.: pisat, molit, vuć itd.
11. Kod glagola koji se u nas u sad. vr. svršuju na em i im, u trećem licu, mn. br. (toga istog vremena) imaju na kraju du, npr.: pišedu, govoridu, hoćedu, molidu itd. I ovo je po svoj prilici iskvareno u novija vremena, kao što su i naši gdjekoji ili od njih primili ili sami iskvarili.
12. Mjesto koji govore i ki, mjesto koje ke, mjesto moja ma itd.
13. Na kraju sloga mjesto m svagda izgovaraju n (kao što je kazano za Paštroviće u predgovoru k Srpskijem poslovicama, 1836. na strani XXXI) npr.: Vidil san ga sto putih.
14. Mjesto jezik oni govore i jazik (od čega je po svoj prilici i oko Rijeke postalo zaik); tako govore i: jat, prijat, ujat, jamat, jamanje, jamatva, koje bi riječi po južnome slavenskom narječiju morale imati e mjesto a, kao što se dalje k jugu i govori jemati (brati npr. vinograd), jemanje i jematva.
15. Mjesto grob govore greb, mjesto rastem restem, mjesto vrabac vrebac. Sve tri ove riječi ja sam ovamo slušao i u Dubrovniku. Može biti da je po njihovome govoru i lastovica mjesto lastavica, koje se govori ne samo u svemu primorju (i kod štokavaca) nego i u samoj Crnoj Gori.
16. Gdje je god u slavenskome jeziku ě, oni govore i (kao i Rusini a gdješto i Česi i Slovaci) npr.: vira, dite, did, nisam itd. Po ovome sad možemo znati kako je došlo te se u nas gdješto (po sjeverozapadnijem krajevima) govori: nisam (mjesto nijesam, ili nesam), gdi, ovdi, ondi, gnjizdo (mjesto gnijezdo ili gnezdo), prid kućom, priko Dunava, niki ljudi itd.
17. Osim ovijeh razlika imaju oni mnogo i riječi kojijeh mi nemamo: takova je riječ i kruh, koja je i u nas poznata; tako je i križ, otkuda i mi kažemo kriška i križati; ja mislim da je njihova riječ i žudim, požudim i požuda, od čega sam ja i u Tršiću slušao: žudan i gladan.

Svak može vidjeti da su ove razlike, kad se govori o dva različna jezika i naroda, vrlo malene; a još kad se uzme da ih je najviše moglo i moralo postati u našijem krajevima (pošto su se Srbi i Hrvati amo doselili) za hiljadu i dvjesta godina; tako vrlo lasno može biti da su Srbi i Hrvati, kad su se amo doselili, bili jedan narod pod dva različita imena, kao npr. sad gdjekoji što govore i pišu: Srbi i Bošnjaci, ili: Srbi i Crnogorci, ili: Srbi i Dalmatinci, ili: Serben und Raizen itd.

Koliko je ime Hrvatsko čuveno u svetu, sam je narod Hrvatski vrlo nepoznat. U istoj književnosti koja se najviše zove Hrvatska raspra je koje su Hrvati. Kako se narodi najjače razlikuju između sebe jezicima kojim govore moglo bi se i za Hrvate najpouzdanije znati koje su kad bi im se saznao jezik. Jezik njihov rad sam pokazati u ovom članku i to iz knjiga u kojima se ili izrekom kaže da su pisane Hrvatskim jezikom ili ako se u kojoj to ne kaže a ono je u njoj jezik sasvim onaki kakav je u onima u kojima se to kaže. A da će to doista biti jezik Hrvatski, može se misliti i po tome što bi bio bez imena i on i narod koji njim govori kad se ne bi tako zvali i što bi onda ime Hrvatsko bilo bez naroda koji bi se njim zvao, jer svaki drugi narod i jezik koja bi ko hteo njim zvati ima drugo ime. Te su knjige ovo:

• Zakon Vinodolski, naštampan u Kolu III u Zagrebu 1843.
• Pistule i evanyelya po sfe godischie harvatschim yazichom stumacena, nouo pristampana i s pomgnom priuiyena, po nacinu nouoga missala nareyena po sfetoy materi crichui. V Bnetcih 1586
• P. Hektorovića Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari, izdao S. Ljubić, u Zadru 1846.
• Hanibala Lucića Skladanja novoizdana troškom Dra. Ljudevita Gaja, u Zagrebu 1847.

Koliko se moglo još sam upotrebio i Hrvatske starine štampane u dojakošnjim knjigama Arkiva za poviestnicu jugoslavensku, i D. Ranjine piesni razlike, u Zagrebu 1850. u kojima je jezik mešovit, i Ivana Ivaniševića što je štampano u V. S. K. Kovčežiću (str. 20-22) u Beču 1849. Lucićeve knjige nisam mogao upotrebiti kako bih rad bio, jer je vrlo neverno preštampana, koje se i u predgovoru nehotice priznaje, a staroga izdanja nemam. Hektorovićeva knjiga istina nije onako vešto preštampana kao Lucićeva, koje će se pokazati gde zatreba, ali je preštampana mnogo vernije, koje se može misliti i po rečenoj neveštini; zato sam je i više upotrebio.

Što su o Hrvatskom jeziku pisali A. Mažuranić u Kolu 3 str. 87-92, V. S. Karadžić u Kovčežiću str. 17-19, i F. Miklošić u Vergleichende Grammatik der slavische sprachen 1 i 3, i to sam upotrebio koliko mi je trebalo.

Iz ovoga se svega može videti da su najglavnije razlike između Srbskoga i Hrvatskog jezika ove tri:

1. što Srbi imaju glas đ a Hrvati ga nemaju nego mesto njega j (vidi § 35-38);
2. Što Srbi glas j koji u nastavku ij postaje od i s glasovima iza kojih dođe prelivaju u druge, a Hrvati ne (vidi § 31);
3. Što Srbi glas l na kraju sloga pretvaraju u o, a Hrvati ne (vidi § 27);

Da bi što koristi od ovoga članka bilo i onim Srbima koji ne čitaju rado ovako suhoparnih stvari, evo nekoliko vrsta iz knjige, koja je pisana Hrvatskim jezikom najčistijim između svoju drugih koje imah pred sobom pišući ovaj članak.

1. Biše dan blagdana žudijskoga, i vzide Isus u Jerusalem. 2. A jest v Jeruzolimu lokva ka se zove žudijski Betsaida, a to jest kadi se ovce za posvetilišće perihu, i okolo sebe pet pristrišak imiše. 3. I v njih ležaše veliko množtvo nemoćnikov, slipac, hromih i susih, ki čekahu ganutje node. 4. Anjel tada Božji po vrimenu shojaše v lokvu i smućevaše vodu. I ki najprija sliziše v lovku po smućenju vode, zdrav budiše , od ke godi nemoći nemoćan biše. 5. A biše niki človik onde trideset i osam godišć imijući v nemoći svojoj. 6. Ovoga kako vidi Isus ležeći, i pozna da veliko vrime biše imil v nemoći svojoj, reče njemu: hoćeš li da budeš zdrav? 7. Odgovori mu nemoćnik: gospodine, človika nimam ki bi me postavil v lokvu onda kada se smuti voda. Jere dokle ja pridu, ili pri mene v njin slizu. 8. Reče njemu Isus: ustani se, i vazmi postelju tvoju, i hodi. 9. I tudje zdrv bi človik, i vaze postelju svoju, i hojaše. A biše subota v oni dan. 10. I govorahu Žudiji onomu ki zdrav biše učinjen: subota jest danas, ne pristoji se tebi vzeti postelju tvoju. 11. A on njim odgovori: ki je mene zdrava učinil, on mi je rekal: vazmi postelju tvoju i hodi? 12. I vpitaše njega: tko je on človik, ki ti je rekal: vazmi postelju tvoju i hodi? 13. A ov, ki biše ozdravljen ne znaše tko biše. Isus tada ukloni se od množtva, ko se biše skupilo onde. 14. Po tom toga najde ga Isus v templu, i reče njemu: eto si učinjen zdrav, jure ne htij veće sagrišjati, da ti još gore nič ne pride. 15. I pojde ov človik i navisti Žudiem da Isus biše, ki zdrava njega jest učinil.

(*) Bez sumnje ovo treba ovako čitati, a ne misti, kao što stoji u novome Zadarskom izdanju.

(**) Na oba ova mesta u novome Zadarskom izdanju stoji šta, koje je očevidna pogreška