HOME
(GLAVNA STRANICA)

Zdravko Krstanović
Srpski list br.3, jun 2003.

BOŽANSKO STRUJANJE
DREVNO MLADOG
SLOVA

Ima puno reči koje se na sve strane čuju i u koje ceo svet veruje kao u priznate istine, a koje se, kada se bliže ispitaju i bolje u njih zagleda, pokazuju da nisu ni na čemu osnovane, no da su proste zablude koje ljudi pričaju i ponavljaju ih, po navici, ne misleći.

Ljubomir Nedić

Zlatni srpski jezik, koji je u prašinu ispratio carstva i na kome su spjevane prečiste, nenadmašne narodne, kao i druge, pjesme koje bogate svjetsku poetsku riznicu, već više od jednog stoljeća izložen je obezimenjavanju i pokušajima da se razdrobi, raščini, umnoži, satre. Zaludan je taj napor – kao kad bismo probali da eksere zabijamo u vazduh – da se od jednog jezika napravi nekoliko, jer jezici mogu da se kodifikuju, ali se ne mogu vještački praviti, ni iza oltara lažnih crkava, ni za katedrama profesora koji praznoslove, spravljaju ijed i proizvode priviđenja, ni u kasarnama moćnih ameba, takvog volšebnog mjesta za pravljenje jezika na zemljinom šaru nema.

U kosmičkom vrtu jezici se rađaju i dišu u mirijadama oblika, mijenjaju u samima sebi, potiru jedni druge i iščezavaju, nema među njima zidina, riječi iz jednog jezika putuju u drugi, iz drugog u treći, odijevaju se u nova ruha, vrijeme od tisuću godina za riječ i nije neka prepreka, kao ni razdaljina mjerena tisućama kilometara, ali još se nije desilo da se jedan živ jezik pretvori u drugi ili dva u jedan.

Od tri štokavska srpska izgovora – ijekavskog ili južnog, ekavskog ili istočnog i ikavskog ili zapadnog – dva pripadaju jednom i jedinstvenom srpskom književnom jeziku. Ijekavica je kao književni jezik, nakon vrludanja od vremena ilirizma, na razmeđu XIX i XX vijeka uvedena i u Zagrebu (Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika Tome Maretića izlazi 1899. godine), mada izvornih Hrvata ijekavaca nema i nikada ih nije bilo, ijekavski nije njihov maternji jezik. Ovu stvarnost stvarnim argumentima niko nije uspio da opovrgne, stoga se pristupilo građenju nove, fiktivne u kojoj je sve ispremiješano i izvrnuto naglavačke.

Ne možemo, naravno, ignorisati jezičku praksu koja traje toliko dugo niti bi djela pisaca, jezikoslovaca, naučnika i prevodilaca, nezavisno od njihovih opredjeljenja, ukoliko poštuju zakone srpskoga jezika, valjalo primati kao tuđa.

Napokon bi se, međutim, moralo oduvati sve ono što je donijela crna, kužna komedija u kojoj su sudjelovali i sudjeluju demoni i klovnovi, lukavi i naivni, učeni i neuki, zlonamjerni i dobronamjerni, elita i gomila, čitave čete opsjenara i opsjenjenih, koji uporno proizvode priviđenja.

Tako je bivalo i biva da se srpski jezik naziva svakojakim imenima: hrvatski ili srpski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski, jugoslovenski, naš, bosanski, bošnjački pa i hrvatsko-srpsko-slovenački, što stoji zapisano u Ustavu iz 1921. Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Čak se i srpska narodna poezija pokriva srpskohrvatskim, našim, hrvatskim i drugim imenima, samo ne onim koje je istinito, a dubrovačko pjesništvo, pisano na istom srpskom jeziku kao i narodno, proglašava se, i to isključivo, hrvatskim.

Preduzećemo kratku šetnju, koja bi bila izlišna da su srpski jezikoslovci i književni istoričari učinili ono što nisu i da to što su učinili nije naopako (izuzimamo iznimke, jer bilo je i među njima neimara dostojnih dubokog poštovanja), kako bismo vidjeli šta kažu istinoljupci i oni drugi, u vlasti tame, a tu su i tragaoci koji su putovali i dobrim i rđavim drumom.

Vuk Stefanović Karadžić čije je ispolinsko djelo takvo da mu patuljci koji ga napadaju, kao i nedorasli hvalitelji, ne mogu pomjeriti ni sjenku, zapisuje: “Zaista se zna da Srbi sad žive u današnjoj Srbiji (između Drine i Timoka, i između Dunava i Stare planine), u Metohiji (od Kosova preko Stare planine, gdje je Dušanova stolica Prizren, Srpska patrijaršija Peć, i manastir Dečani), u Bosni, u Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju od više Osijeka i Sentandrije, u Slavoniji, u Hrvatskoj (i Turskoj i Austrijskoj Krajini), u Dalmaciji, i u svemu Adrijatičkom primorju gotovo od Trsta do Bojane. Za to u početku rekoh zaista se zna, jer se upravo još ne zna dokle Srba ima u Arnautskoj i u Maćedoniji. Ja sam se na Cetinju (u Crnoj Gori) razgovarao s dvojicom ljudi iz Dibre, koji su mi kazivali da onamo ima mnogo “Srpskijeh” sela, po kojima se govori Srpski onako kao i oni što su govorili, to jest između Srpskoga i Bugarskoga, ali opet bliže k Srpskome nego k pravome Bugarskome.

U pomenutijem ovdje mjestima biće najmanje oko pet miliona duša naroda, koji govori jednijem jezikom, ali se po zakonu (religiji) dijeli na troje: može se od prilike uzeti da ih oko tri miliona ima zakona Grčkoga, i to: jedan milion u cijeloj Srbiji (s Metohijom), jedan milion u Austrijskijem državama (u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju, u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Boci), a jedan milion u Bosni, Hercegovini, Zeti i Crnoj Gori; od ostala dva miliona ona može biti da bi se moglo uzeti da su dvije trećine zakona turskoga (u Bosni, Hercegovini, Zeti itd.), a jedna trećina Rimskoga (u Austrijskim državama i u Bosni, Hercegovini i nahiji Barskoj). Samo prva tri miliona zovu se Srbi ili Srblji, a ostali ovoga imena neće da prime, nego oni zakona Turskoga misle da su pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna Turski; a oni zakona Rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive, na primjer Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili, kao što osobito čine književnici, starinskijem ali Bog zna čijim imenom, Iliri ili Ilirci; oni pak prvi zovu ih u Bačkoj Bunjevcima, u Srijemu, u Slavoniji i u Hrvatskoj Šokcima, a oko Dubrovnika i po Boci Latinima.” (Preuzeto iz knjige Vuka Stefanovića Karadžića Etnografski spisi, Sabrana dela, XVII, Beograd,1972, str. 31-32.)

Znameniti slavista Pavel Jozef Šafarik, prije Vuka, piše da je istorijski i lingvistički “dokaziva činjenica da Srbi u Srbiji, Bosni, Slavoniji, Hercegovini, Crnoj Gori i Dalmaciji bez obzira da li pripadaju istočnoj ili zapadnoj crkvi svi zajedno predstavljaju samo jedan odlomak velikog slovenskog plemena. Isto tako je i njihov jezik samo jedno narečje, premda sa više beznačajnih varijeteta”. (Pavel Jozef Šafarik, Srpski pabirci, Pešta, 1833, uvodno poglavlje, preuzeto iz hrestomatije Petra Milosavljevića Srbi i njihov jezik, Narodna i univerzitetska biblioteka, Priština, 1997, str. 97.)

Dositej, prije Šafarika, u Pismu Haralampiju govori isto. Anatemisanje Vuka jeste i anatemisanje Dositeja, Šafarika i drugih velikana slavistike – svih koji kvare fiktivnu jezičku stvarnost.

Ilirci uzimaju jedno fantastično mrtvo ime (Vuk), izazivajući srdžbu tadašnjih profesora zagrebačke gimnazije, jer u službenim krugovima, kako svjedoči Jagić “U to su vrijeme držali, da je latinski jezik l i n g u a a c a d e m i c a, madžarski jezik l i n g u a p a t r i a, a hrvatsko narječje l i n g u a e x o t i c a”. (Vatroslav Jagić, Izabrani kraći spisi, Zagreb, 1948, str. 531.)

Niko se, ipak, nije dosjetio da latinski nazove hrvatskim, kao ni mađarski, ili njemački, koji je takođe bio službeni jezik, a tu su i zagrebačke publikacije na njemačkom, Agramer Zeitung izlazi od 1848. do 1918.

Vođa iliraca Ljudevit Gaj, koji u svojoj Danici objavljuje srpske narodne pjesme i kao štivo za učenje jezika, nedvosmisleno kaže koji je jezik uzet u ilirskom pokretu:

“Ta n. p. sav svet znade i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli i uveli; nu nama još niti izdaleka nije na um palo ikada tvarditi, da nije serbski već ilirski jezik; pače ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hrvati s bratjom Serbljima sada jedan književni jezik imamo”. (Ljudevit Gaj, Čije je Kolo?, “Danica horvatska, slavonska i dalmatinska”, br. 31, Zagreb, 1846, str. 134.)

Među ilircima pjesnički obdareni bijahu Petar Preradović, kome je maternji jezik ijekavski i Stanko Vraz, kome je maternji jezik kajkavski slovenački. A spjev Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića, beznačajna imitacija narodne pjesme sa dubrovačkim začinom i epizodom iz srpske istorije, proglašen je remek-djelom, a za pisca je rečeno da se “vinuo u vrhove svetske književnosti” (Milorad Živančević, Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića, Beograd, 1982, str. 5.), što samo pokazuje iz koje doline stižu pohvale.

Trebalo je izmisliti pandan Njegoševom Gorskom vijencu.

Čakavska književnost bijaše davno uvenula, a o kajkavskoj ilirac Ljudevit Vukotinović piše: “Kakonogod što je kroatisam naš politički život, tako je u literarnom smislu kroatisam n i š t a, ni nemože drugo nego n i š t a biti. Osim nekoliko molitvenih knjigah, koje su za puk potrebne, drugo ništa nije u provincialno-horvatskom pisano, što bi i malo znamenito bilo”. (Ljudevit Vukotinović: Ilirisam i Kroatisam, “Kolo”, Zagreb, 1842, str. 114.) Na kraju članka Vukotinović zaključuje: “Pustimo kroatisam za politiku, a ostanimo u literaturi kod ilirisma". (Isto, str. 115.)

No, u književnosti i jeziku ne ostaje se kod ilirizma, koji nestaje sa pozornice, zamjenjuje ga hrvatsko ime, a o onome što slijedi poznati lingvista, inače apologeta nepostojećeg hrvatskog književnog jezika, Radoslav Katičić kaže: “Ilirsko ime pripremilo je prihvaćanje hrvatskoga i tamo gdje ga narod sebi i svojem jeziku do tada nije nadijevao. U tim uvjetima Katolička crkva djelovala je kao duhovna spona koja je u hrvatskom imenu ujedinila čak i daleke razasute skupine, izolirane od cjelovita narodnoga tijela u Madžarskoj, Rumunjskoj i na Kosovu”. (Radoslav Katičić, odrednica Hrvati / II. Jezik, Enciklopedija Jugoslavije, tom 5, Zagreb, 1982, str. 7.)

Dakle, nadijeva se ime, kao da je riječ o sekti, slaže se laž na laž, ljudi koji dobro i ne vladaju srpskim jezikom tvrde da je taj hrvatski, kao naučne objavljuju se knjige fantazmagorija, po srpskim krajevima skupljaju se “hrvatske narodne pjesme”.

Matica hrvatska objavila je pod naslovom Hrvatske narodne pjesme jedanaest knjiga (1896-1950), podigavši čudovišni spomenik, jer njihov ogroman dio čine srpske narodne pjesme a zapisane su i u Bosni i Hercegovini, u krajevima gdje se za hrvatsko ime nije ni znalo, o čemu svjedoče franjevac Ivan Jukić (1847), Ivan Kukuljević (1858) i Antun Radić (1899). U pismu Franji Račkom (od 4. 3 1887) Vatroslav Jagić kaže: “Tako je Matica hrvatska izazvala svojom odlukom, da izda nekakve “hrvatske narodne pjesme”, čitavu buru – straha, da ćemo i to blago oteti Srbima. Ja zbilja i sam mislim da kod narodne epske poezije ne bi trebalo suviše isticati hrvatsko ime, jer što je bilo nekoč starih hrvatskim motiva, čini se da je propalo pod navalom novih sižeta koji su dolazili s Turcima s istoka. Zato ja bih i tu bio za krpež, te bih pjesme nazvao hrvatsko-srpskima ili srpsko-hrvatskim, ili bi ih štampao ćirilicom”. (Vatroslav Jagić, Spomeni mojega života II, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1934, str. 167.) Jagić je kao rješenje predložio krpež i veličanstvena srpska narodna poezija u narednim i potonjim decenijama, sve do ovih naših dana, kićena je i kaljana raznim imenima, kao da nije žeženo zlato nego baš krpež.

Zagonetno, teško dokučivo ostaje djelovanje genijalnog filologa, prevodioca Starog zavjeta Đure Daničića u Zagrebu gdje, kao tajnik JAZU, utemeljuje veliki Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika u koji su unesene riječi iz dva jezika, ijekavskog srpskog i čakavskog hrvatskog. Ranije je Daničić objavio spis Razlike između jezika Srpskoga i Hrvatskog (Beograd, 1857), u kome poput Vuka piše o Srbima istočne i zapadne crkve kao o jednom narodu, a osvjetljavajući Vukov Rječnik u svom epohalnom djelu Rat za srpski jezik i pravopis (Budim, 1847) zlatoslovi: “U Vukovu Rječniku naći ćeš ne samo svakoj riječi pravi glas i izgovor i pravo značenje, nego ako je čovjek po duhu čovjek, a duh čovječij ako se opet samo ili bar ponajviše u jeziku pokazuje, tamo ćeš vaskoliki Srpski duh, tamo ćeš Srbina vaskolikoga kao u ogledalu vidjeti. A tu silu Vukovome rječniku daju one etnografske i arheološke priče uz riječi, koje upravo pokazuju život Srpski, snagu naroda Srpskoga u duhu i u srcu, i koje ga dijele od drugijeh naroda”. (Đura Daničić, Rat za srpski jezik i pravopis (Budim, 1947), preuzeto iz Knjige Đure Daničića, SKZ, Beograd, 1976, str. 64.)

Daničić se na kraju, kasno, pokajao.

Rječnik što ga je utemeljio ostaje veliko leksikografsko djelo, ali prihvatanjem zlosretnog, lažnog imena hrvatski ili srpski jezik, pružio je jako uporište demonima i trovačima bunara srpskog jezika.

Crna komedija uveliko se razmahala, na pozornicu stupaju novi igrači, u opticaju je i jugoslovensko ime, srpski jezik dobiva mrtvorođenu prinovu pod imenom “bosanski jezik”, koju blagosilja i sam Vatroslav Jagić. Umni ljudi, ipak, ne daju se zbuniti, Ljubomir Stojanović zapisuje: “I kao god što ja nikad čakavski dijalekt ne mogu nazvati srpskim u onom smislu u kome to velim za ovaj dijalekt u kome ovo pišem, jer znam da nema nijednoga čovjeka koji čakavski govori, a Srbinom se zove; isto tako i Hrvati ne treba da se ljute, kad im se reče da je onaj dijalekt, kojim govore i pišu u Zagrebu, dijalekat srpski, jer do ilirskog pokreta nije bilo čovjeka koji je tako govorio i pisao a da se Hrvatom nazivao; naprotiv tim dijalektom govore Hercegovci, narod koji se od starine samo Srbima nazivao. Ko bi hteo taj dijalekt zvati hrvatskim zato, što u najnovije vreme ima i Hercegovaca Hrvata, mogao bi ga sa većim pravom nazvati i Turskim, jer ima još više Hercegovaca koji sebe Turcima nazivaju, i to ne od skora već od tri-četiri stotine godina. Kako je besmislena sva ova prepirka o imenu, najbolje će se videti ako pretpostavimo da su u isto doba kad i Hrvati primili hercegovački dijalekt za svoj književni jezik i Bugari i Slovenci, i nazvali ga Bugari bugarski, a Slovenci slovenački. Zar mi ne bismo izgledali smešni, kad bismo im stali dokazivati da to nije jezik ni bugarski ni slovenački već srpski?” (Pristupna akademska beseda Ljub. Stojanovića, Glas Srpske kraljevske akademije, Beograd, 1896, str. 28-29.)

Kad je riječ o jeziku Dubrovnika, nema pozvanijeg tumača od Dubrovčanina, Srbina katolika, sjajnog filologa Milana Rešetara, evo njegovih riječi:

“Dubrovnik se nije nigda sasvim izjednačio sa svojom srpskom okolicom: političkoj samostalnosti dugo pomagaše i etnografska odvojenost, a kada se stari romanski grad nešto priseljavanjem Srba sa strane a nešto posrbljavanjem domorodaca malo po malo, barem u pogledu jezika, pretvori u srpski grad, Dubrovčani opet sačuvaše svoju individualnost; govorahu srpski ali se ne osjećahu Srbima, jer njima srpsko bijaše u prvom redu ono što pripada srpskoj državi, dok Dubrovnik nikada ne bijaše u njenijem granicama.” (Milan Rešetar, Antologija dubrovačke lirike, Beograd, 1894. str. VII.)

A na kraju svoje studije Najstariji dubrovački govor Milan Rešetar naglašava kako tvrdi ono što je tvrdio i prije pedeset godina “da se u Dubrovniku nije nikada govorilo, ni u njemu cijelom, ni u jednom njegovom dijelu, dalmatinskim čakavsko-ikavskim govorom nego uvijek samo hercegovačkim štokavsko-ijekavskim. Uz te objektivne konstatacije ja sada ne izvodim nikakvih daljih zaključaka, jer su meni Srbi i Hrvati jedan narod pod dva imena, pa ja zato neću nikako reći da se u Dubrovniku nije govorilo hrvatski nego srpski, ali komu su Srbi i Hrvati dva naroda, taj će morati priznati da je Dubrovnik po jeziku bio uvijek Srpski.” (Najstariji dubrovački govor, Pristupna akademska beseda, 7. III 1941. godine, Arhiv SANU, Istorijska zbirka br. 14 456, str. 52.)

Posljednju, testamentarnu Rešetarevu rečenicu Aleksandar Belić je preinačio (Vidi Godišnjak Srpske kraljevske akademije, Beograd, 1941, str. 189.), a u Glasu Srpske akademije nauka izostavljena je. (Glas Srpske akademije nauka, Beograd 1951, str. 45.)

Aleksandar Belić posjedovao je takav moral koji mu nije branio da oskrnavljuje i jednog Milana Rešetara. Svoje shvatanje nauke kao veoma savitljive, podložne nalozima trenutnih vlastodržaca, a ne istine – u tome je imao prethodnike i nasljednike – sam je, nehotice, veoma precizno objasnio, svjedočeći o srozavanju nauke u političku kaljužu: “U samom tekstu – prema dosadašnjim skriptama – činjene su manje izmene. Samo u uvodnim glavama morale su biti izmenjene pojedine partije prema savremenom stanju nacionalnih odnosa u našoj zemlji (tj. izdvojen je potpuno makedonski jezik i ostavljeno je da se on obradi samostalno).” (Aleksandar Belić, Istorija srpskog jezika, Beograd, 1999, str. 9. U ovoj knjizi skupljena su Belićeva predavanja studentima u kojima se ne govori o srpskom nego o srpskohrvatskom jeziku; naslov, dakle, nije u skladu sa sadržajem.)

Njegov sljedbenik Pavle Ivić kao da tek u poznim godinama otkriva kako se zove jezik koji je čitav život izučavao – decenijama vatreno insistira na srpskohrvatskom imenu, a naposljetku, u svojim člancima počinje upotrebljavati sintagmu srpski jezik. Njegovo shvatanje nauke, koja ne služi vječnosti nego trenutku, istovetno je sa Belićevim, čujmo: “Naziv 'srpskohrvatski' zvanično je uveden pre mog rođenja: u tome očigledno nisam učestvovao. Međutim, u SFRJ taj je naziv davao jedinu šansu da Srbi u Bosni i Hercegovini zadrže isto jezičko ime kao oni u Srbiji. Čim je ta situacija prestala, prešao sam na naziv 'srpski jezik'. Uvođenje tog naziva u naslov pravopisa i u zakon o jeziku u Srbiji nije prošlo bez mog zalaganja.” (Gospodin Rosić ne zna ali napada žestoko, “Demokratija”, Beograd, 12-13. IX 1998. str. 9.)

Stiže najzad do zaključka da upotreba ijekvskog kao službenog jezika u Republici Srpskoj znači zatvaranje prema Srbiji, (Pavle Ivić, Krleža je hrvatski pisac, “Glas javnosti”, Beograd, 22. IX 1998, str. 12.) za “bošnjački” i “hrvatski” kaže: “Oni su poreklom pretežno srpski... ali je u njih ušlo i dosta drugačijih elementa. Danas se njima ne služe Srbi nego 'Bošnjaci', odnosno Hrvati. Apsurd je tvrditi da su to mrtvorođenčad. Hteli mi ili ne, oni su tu da ostanu.” (Pavle Ivić, Glavu proglašavate repom, “Glas javnosti”, Beograd, br. 139, 5. X 1998, str. 10) Za njega su, dakle, priviđenja realnost.

Iza Belićevog Ivića, kao čuvar kontinuiteta, ostao je Odbor za standardizaciju srpskog jezika sastavljen od čudnih znalaca i zavrzana koji je nakon višegodišnjeg djelovanja došao do svog najznačajnijeg rezultata: srpski jezik u Tuzli ne zove se bosanski nego bošnjački.

Pred Drugi svjetski rat u kome će se upravo u srpskim ijekavskim krajevima desiti genocid, sa finalom u posljednjem ratu, Matica hrvatska objavljuje knjigu Petra Guberine i Kruna Krstića Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika u kojoj autori kažu: “Tako Srbi vele: jede mi se, a Hrvati: htio bih jesti; Srbi: ne pije mi se; Hrvati: nemam volje piti, Srbi: ne šeta mi se, Hrvati: nisam raspoložen za šetnju.” (Dr. Petar Guberina i Dr. Kruno Krstić, Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, Zagreb, 1940. str. 44.)

Osobito je zanimljiva njihova tvrdnja: "Hrvati čakavci i Hrvati kajkavci osjećaju bosansko-hercegovačku štokavštinu kao svoj materinski hrvatski jezik.” (Isto) Ovo jeste stupidno, no u suštini samo je dio ovdašnjeg opšteg lingvističkog stupidarijuma.

Nakon Drugog svetskog rata enciklopedista-logorejac Miroslav Krleža udomljuje Kruna Krstića u svom Jugoslavenskom leksikografskom zavodu, gdje i Miloš Minić osvaja status enciklopediste (kao javni tužilac na suđenju Draži Mihailoviću napisao je za Krležu odrednicu o četnicima), a o Guberininim i Krstićevim Razlikama poznati lingvista Dalibor Brozović piše: “Ta knjiga nije doduše bila lingvistički posve dobro utemeljena i srpska joj je kritika, uz vulgarne i pogromaške napadaje, našla i pojedine stvarno slabe strane, no u hrvatskoj su javnosti Razlike odlično primljene i ostavile su silan dojam te bez sumnje ozbiljno utjecale na opću svijest, ne samo na filološke krugove.” (Dalibor Brozović, Hrvatski jezik – povijesna podloga i jezičnopolitičke i sociolingvističke okolnosti, “Forum”, br. 4-6, Zagreb, 1998, str. 596.)

Za Enciklopediju Jugoslavije, izdanje iz 1988. godine, akademik Dalibor Brozović zajedno s akademikom Pavlom Ivićem napisao je odrednicu Jezik srpskohrvatski / hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Sam naziv odrednice takav je da ne zaslužuje trošenje riječi.

Jugoslavenski leksikografski zavod sada se zove Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, a na njegovom čelu našao se i donedavno bio Dalibor Brozović.

Jedan od glavnih igrača u crnoj komediji, akademik Ljudevit Jonke takođe pripada nadrealističkom pravcu u lingvistici: “Kada npr. slušamo kakva srpskog dječaka iz kojeg srpskog sela u Hrvatskoj koji još nije ni pošao u školu, začudit ćemo se kakvim pravilnim štokavskim ijekavskim jezikom govori, kao da je već proučio gramatička pravila. A taj njegov srpski jezik podudara se s hrvatskim književnim jezikom jer im je zajedničko novoštokavsko ijekavsko podrijetlo.” (Ljudevit Jonke, Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 55-56.) Nadrealista Jonke nije, međutim, pomenuo da se jezik kajkavske djece u Hrvatskom zagorju i čakavske djece u Hrvatskom primorju i po dalmatinskim ostrvima uopšte ne podudara sa hrvatskim književnim jezikom.

A oni koji tvrde da je srpska ijekavica izvorno njihova, ipak tragaju za čakavskim supstratom u Dubrovniku (govoreći da se čakavski pretvorio u ijekavski!), sa šansom da ga nađu kao kad bi ga tražili na Grenlandu. Crv sumnje gricka njihovu ijekavsku jabuku. Holanđanin Kristijan van den Berk objavio je studiju čiji je naslov pitanje Postoji li čakavski supstrat u dubrovačkom narječju? (1957), a leksikograf (ne, dakle, nevježa) Bratoljub Klaić zaključuje da poslije te studije “nema nikakve sumnje da je današnji dubrovački govor nekada bio čakavski.” (Bratoljub Klaić, Jezik Hanibala Lucića i Petra Hektorovića u knjizi Hanibal Lucić* Petar Hektorović, Zagreb, 1968, str. 322.) Usput rečeno, dubrovačko narječje kao posebno i ne postoji. Ivan Slamnig razvio je humornu teoriju klice:

“Štokavski oblici, kojima je Marulićeva čakavština prošarana, a koji ne mogu imati samo rimatorska i metrička, artificijelna opravdanja, jer se nalaze u prozi i u privatnim pismima, svjedoče o ugledu štokavskih oblika, koji su možda bili neobični, ali nikako ne smiješni. Ugled oblika nedomaćeg dijalekta klica je zajedničkog književnog jezika; ovdje nam to neće značiti samo vezu s Dubrovnikom, već i bosanskim govorima.” (Ivan Slamnig, Marko Marulić, predgovor u knjizi Marko Marulić, Judita, Suzana, Pjesme, Zagreb, 1970, str. 8-9.)

Mogli bismo upitati: otkud u krompiru klica ruže, zašto je toliko dugo nepomično čekala i u kakav se plod razvila – u koji zajednički jezik? Nema, razumije se, nikakve klice, sve je čisto: štokavski jezik bio je u dodiru sa Marulićevim maternjim čakavskim.

Na samom izmaku XX vijeka srpska filologija, okužena ideološkom kugom, našla se u položaju da razbistri ono što bijaše bistro još u Vukovo doba, tako da jezikoslovci svjetskog glasa, obnovitelji srbistike Radmilo Marojević i Miloš Kovačević, objavljuju knjige o novom ratu za srpski jezik. Osobito je značajno djelovanje Petra Milosavljevića, priređivača dragocjene hrestomatije Srbi i njihov jezik (1997), i autora spisa Srpski filološki program (2000) i Sistem srpske književnosti (2000).

Na Spasovdan 1998. u Beogradu je objelodanjen iznimno značajan programski dokument Slovo o srpskom jeziku, što su ga potpisali neki srpski naučnici i spisatelji, gdje se stvari imenuju pravim imenom i stavljaju na svoje mjesto, a pokrenuto je i glasilo Srbistika. Među braniocima priviđenja, ukopanim u vodećim kulturnim institucijama, nastala je uzbuna, zasuti smo saopštenjima, pisanim u velikoj nervozi, koja su potpuno ogolila svu njihovu nemoć pred argumentima i ljuljavu podlogu na kojoj se još drže. Obnovitelji srbistike ruše u prah fiktivnu sliku srpskog jezika i književnosti, možda neke njihove formulacije ponekad i nisu najbolje, biva i lutanja, ali njinom zaslugom otključavaju se skrivene, mračne sobe sa devet brava i stvari izlaze na vidjelo.

Biće plodova, budu li se nebesni zakoni poštovali više od zemne buke.

Na snazi je i sad Vukovo načelo: Ne da se, ali će se dati!

A iznad svih drugih blistaju sveprožimajuća Tvorčeva načela koja, glasom i tišinom, sveudilj zbore da na našoj planeti, kosmičkoj kapljici, laž donosi nepojamno zlo i može progutati, kao što i guta, milione ljudi, ali stvoriti ne može ništa, a kamoli iskon-čedo: jezik.

 

***

Pjesnik se rađa, rečeno je, dade se dodati: i čitalac se rađa.

Pomnogo je međutim kritičara i književnih istoričara koji nisu obdareni čitalačkim darom, pjesnički govor za njih nije “ćilim satkan od tečnosti” (Mandeljštam), poeziju koja je beskrajno rosno polje fluida i čudesa, krcato izvorima što stižu iz jednog, neovdašnjeg kladenca, oni primaju spolja, mehanički i dah poezije nikad ih i ne okrzne. Za ove besplodne, sive, samozvane arbitre i egzekutore poezija stiže odasvud i svuda je traže, izuzev tamo gdje jedino jeste. Ponašaju se kao doktori u prosekturi koji seciraju leš, a stigli su, evo, već i dotle da tvrde kako je pjesmu mogućno rastaviti i ponovo sastaviti, što bi značilo nešto još nevjerovatnije od pokušaja da se razbije atom i potom vrati u prvobitno stanje. Hvale i genije i šarlatane, ne razlikujući, kako kaže Gotfrid Ben, porcelan iz vremena dinastije Ming od današnjeg jeftinog, nelomljivog stakla za masovnu upotrebu. Ovaj pjesnik i esejista imao je na umu njemačku književnu scenu, a kod nas je sve znatno gore i tmurnije.

Srpski književni istoričari – ponavljamo da se izuzimaju oni malobrojniji – nisu valjano obavili elementarne poslove. U jednom eseju Bela Hamvaš govori o višku istorija mađarske književnosti; kod nas je obrnuto, imamo ih vrlo malo, ali su zato uglavnom rđave. Ovdje je status kumira stekao Jovan Skerlić, ubogi propagandista progresa koji se drznuo da slavuja podučava kako se pjeva, a našu književnu baštinu skratio za niz stoljeća i ključne pjesnike novije poezije pokušao da izopšti. Kad čovjek dirne u kumira, može očekivati bučanje njegovih branilaca, ali kumire valja obarati. Smatram da ne bih bio ni na kakvom gubitku da nisam čitao Skerlićevu Istoriju novije srpske književnosti, koja je toliko pouzdana da se u njoj ne zna ni kad se koji pisac rodio i umro jer je autor pomiješao stari i novi kalendar, a o njegovom osjećanju za pretanani poetski vez da i ne govorim. Čitao sam u mladosti, ranije no Skerlićevu Istoriju, ponorne pjesme Dimitrija Kantakuzina i draguljnu antologiju starih srpskih poetskih zapisa Iz tmine pojanje (1962) Đorđa Trifunovića, a čitao sam i poeziju Laze Kostića, te sam izveo zaključak da Skerlić bulazni kada tvrdi da je staro srpsko pjesništvo kaluđerska pismenost, odnosno da i ne pripada književnosti i da je Laza Kostić kriv zato što “kuje nove reči”, kao da je trebao kovati stare. Bliska nam je misao Bele Hamvaša da “istoriju kao napredak treba smatrati opsenom”, a za francuskog đaka Skerlića ne napreduje samo istorija nego i poezija i pojedini pjesnici, tako za Radičevića kaže da je umro mlad pa “nije imao vremena da se razvije”. Skerlić umije da piše, zavodljiv za nedorasle, neumornik je i po nečemu kao da djeluje gigantski, ali nevolja je u tome što mu je zgrada od slabe, hude građe, podignuta na močvarnom terenu.

Udes nas je darovao viškom progresivnih književnih istoričara kakav je i Miodrag Popović, koji piše da su u romantizmu važni “lepota prirode, osećaj za boje, antiklerikalizam, političko slobodarstvo” (Miodrag Popović, Srpska romantičarska lirika, Beograd, 1962, str.7.) Zabavno je njegovo tumačenje Njegoša: “I baš zato, da ga ne bi razneli ludi vetrovi nemoći i sumnje, stvorio je u sebi Boga ne bi li u njemu našao sopstveno, etičko i idejno uporište.” (Miodrag Popović, Istorija srpske književnosti, Romantizam, I, Beograd, 1968, str. 237.)

Proizvoljno otvorim njegovu monografiju o Vuku i evo šta piše: “Čudno, zapisivao je srpske ljubavne pesme, a voleo je Nemicu, tuđinku.” (Miodrag Popović, Vuk Stefanović Karadžić, Beograd, 1964, str. 189)

Uzdahnimo i krenimo dalje, uz napomenu da je sav opus Herculeum Miodraga Popovića na nivou navedenih citata.

Nedostaju i kritička i nekritička izdanja srpskih pjesnika, periodika je uglavnom neobrađena. Sve što je drugdje, ne samo u kulturama kakve su njemačka ili ruska, urađeno – ovdje nije. Ali stoga smo u posljednje vrijeme zatrpani radovima čiji autori hoće da prate krikove mode svjetske nauke o književnosti, pa se pišu komentari komentara. Kao da samo pjesničko djelo da više nije važno, nego služi jedino kao povod da jedan nepozvani interpretator tumači drugog.

U malenoj družini onih koji istrajavaju u trudnom priređivačkom poslu izdvojimo Đorđa Trifunovića – stara, Miroslava Pantića – dubrovačka, bokokotorska i narodna, Gojka Tešića – moderna srpska književnost i Dušana Ivanića, koji priređuje knjige u rasponu od Sterije do Crnjanskog. Pojedinci su, dakle, u čemernom okruženju, sami priredili čitave biblioteke, no ogromni poslovi još čekaju.

 

***

Ova antologija skupila je rosu kojom blistaju pjesme pjesnika sa zapadnih strana nekadašnje Jugoslavije, gdje se ukrštaju istočni, vizantijski, i zapadni, latinski, svijet, sa zajedničkim grčkim temeljem i drevnom slovenskom paganskom baštinom i gdje se srpski štokavski jezik dodiruje s drugim slovenskim jezicima, čakavskim i kajkavskim, a tu je i italijanska obala Jadrana, s Trstom i Venecijom u kojoj je živio jedan od kraljeva srpske poezije Pavle Solarić.

Uvrštene su, uz neke izuzetke, narodne pjesme iz Baranje, Slavonije, Banije, Korduna, Žumberka, Like sa Gorskim kotarom, Dalmacije, dubrovačkog primorja i Boke Kotorske, kao i poezija pjesnika koji su rođeni ili su stvarali na zapadnim područjima. Zahvaćen je jedan dio našeg pjesništva, granica je fluidna a u dubljem smislu – i ne postoji.

Pjesme čudesnika Osipa Mandeljštama poodavno su se slile u me, čitao sam i njegove eseje, ali esej O prirodi reči, kao po nekoj višoj koincidenciji, prispio mi je pred oči tek sada, kad sam antologičarski rad, prekopavši brda materijala i otklonivši niz nedoumica, priveo kraju, a upravo u ovom eseju jasno je formulisano ono o čemu sam, s nedovoljno preciznosti, godinama govorio: “Za takav kriterijum jedinstva književnosti određenog naroda, jedinstva relativnog, može se uzeti samo jezik naroda, jer sva ostala obeležja su sama po sebi relativna, prolazna i proizvoljna. A jezik, iako se menja, iako nijednog trenutka, što je filolozima zaslepljujuće jasno, ni u čemu ne ostaje okamenjen, i u okviru svih svojih promena ostaje konstantna veličina, 'konstanta', ostaje u svojoj dubini jedinstven.” (Osip Mandeljštam, Pesme i eseji, Beograd, 1999, str. 190.)

Jezik, dakle, i ovu antologiju drži na okupu.

 

***

Da nije kako jeste, da ovdašnji hadski službenici nisu prosuli toliko otrova, ne bi ni trebalo pominjati kako vjerska pripadnost pisca ne može biti mjerilo za njegovu pripadnost određenoj književnosti.

Dum Ivan Stojanović u svom književnoistorijskom spisu Dubrovačka književnost kaže da su italijanski “nauk i naobraženost” kroz duge vijekove bili dojilja Dalmacije i Dubrovnika, ne zaboravlja, naravno, ni grčke, odnosno vizantijske spisatelje i naučnike čiji su spisi, uključujući i djela svetih otaca, zarana, a osobito nakon pada Carigrada, dospjela u Dubrovnik, gdje su, u benediktinskim manastirima, prevođena na latinski i druge jezike, a dubrovačka književnost za njega je “prvorođena kći srpska”. (Ivan kan. Stojanović, Dubrovačka književnost, Dala na vidjelo Srpska Dubrovačka Akademska Omladina, Dubrovnik, 1900, str. 329.)

Napisan je cio niz knjiga o neodrživosti izjednačavanja vjerske i nacionalne i književne pripadnosti, autori su upravo Srbi katolici, a u dubrovačkoj periodici o tome je objavljeno na stotine članaka, među njima i tekstovi pjesnika iz naše antologije, no sve je to skrajnuto. Ne možemo, uostalom, zanemariti ni ateiste, a zemljom hodi neuporedivo manje zbiljskih vjernika nego što ih formalno ima, kad ne bi bilo tako, zar bi savremeni svijet stigao dovde i zar bi se dijabolične sile ovako strašno razuzdale.

Najlucidniji ljudi u istočnoj Evropi (ruski bogotražitelji), u srednjoj (Bela Hamvaš) i u zapadnoj (D. H. Lorens), koji nisu izgubili vezu sa cjelinom vasione, vidjeli su gdje se ide, gdje će se stići i šta znači svođenje čovjeka na apstrakciju i puki ratio. Veliki pobunjenik protiv mašinizovane stvarnosti D. H. Lorens opominje da “...svijest nema svoju vlastitu egzistenciju, ona je samo odsjaj sunca na površini vode.” U XIX vijeku još se moglo reći: Stari su slušali Boga, a mi slušamo popove. Koga čujemo danas? Princa tame koji se danonoćno elektronski umnožava u nebrojenim oblicima.

A Lujo Vojnović, čije pjesme u prozi pripadaju vrhu srpske, dakle i svjetske poezije, u svom veličanstvenom eseju Dante, poput munje osvjetljava moderni svijet: “ali sinteza nas izbjegava kao palme i čarobni izvori pred putnikom u pustari. I sve teže biva to naprezanje, za koliko beskonačnija biva djelivost analize koja nas odasvud guši.” (Lujo Vojnović, Dante, “Kritika”, Zagreb, 1921, br. 9-10, str. 322.)

Ove riječi zapisane su prije više od osamdeset godina, otada se survavanje u ponor odvija fantastičnom brzinom, đavo je u pogon stavio zapanjujuću mašineriju, čini se kao da su u njoj skupljena sva njegova iskustva od postanja.

Gušenje, o kome zbori Vojnović, sada je postalo takvo da ga mogu izdržati samo djeca, ljubavnici, pjesnici i sveci.

 

***

“Izvesno je da oni koji su pravi pesnici, a ne sastavljači trica i kučina, govore pokatkad stvari o kojima, iako su one i čudesne i uz predmet vrlo prikladne, nisu razmišljali ni za mrvicu. Po tome su nalik na izvore koji žubore vodama živim, providnim i slatkim, a ne znaju ni zašto ni kako.”

Pjetro Aretino

 

Sva poezija stiže sa nebesa.

Zbiljska pjesma nezamisliva je bez nadahnuća; pjesnik može da je, duže ili kraće vrijeme, oblikuje, brusi, vaja, umiva, ali živonosnu, nenadoknadivu rudu nemoguće je izmisliti, ona mu se daje i pred njim je prije početka “rada”, pjesmu jedino, u završnoj formi, mora iznijeti na vidjelo.

On je nebesni putnik, kome je dohvatno ono iza stvari, vazda otvoren nevidljivom, tajanstvenom, transcendentnom, na međi slova i tišine, izrecivog i nezrecivog, uhvatljivog i neuhvatljivog – Božiji izabranik. No, s druge strane, pjesnik je, kaže se, “veoma zemaljski cvrčak”, nije prazna posuda, kroza nj pulsira doba u kome diše, u njemu odjekuju djela drugih poeta i umjetnika, prima nebesne darove, ali i vježba svoj zanat, pripada nekakvim književnim školama i pravcima.

I iznad je svega toga.

Pjesma je nebesnozemno, titrajuće, a stameno zdanje, sa individualnim pečatom i brujem sveopšteg kosmičkog i ovozemaljskog doma. Pjesnik se hvata i u klopke istorije, služi raznim idejama i gospodarima, njegove stihove može izvikivati i rulja ili tolpa kako je zovu Solarić i Puškin, ali u suštini sve je to izdaja njegovog jedinog gospodara – poezije koja je dijete logosa. Pjesnikovo mjesto jeste ono iz Šilerove Diobe svijeta: lovci su uzeli lugove, mornari mora, seljaci polja, car carinarnice, a pjesnik se zabavljao na Olimpu i ostao bez ičega od zemaljskih dobara. Njegovo je da bude krilat i svaki pokušaj da se nađe tamo gdje ne pripada završava se kaznom.

A poezija nije ni izražavanje emocija ni eliotovsko bjekstvo od njih, više je od toga: glas u kome svijetli cjelina pjesnikovog bića, čuje se iskon i čuva apsolutno jedinstvo kosmosa.

U poeziji se briše pojavni svijet, tromi materijal, kako bi rekao Vladimir Ern, mora da bude rastopljen, ukida se predmetnost, a pjesnik, zemni, grešni stvor obuzet nadahnućem, dionisijske darove mjeri apolonskom mjerom, uzdiže se na nebesa i od običnih ljudskih riječi stvara božanska djela koja nas vraćaju u samo srce kosmosa.

 

***

U ovoj antologiji, već je kazano, sabrane su pjesme pisane na srpskom jeziku, nezavisno od konfesionalne pripadnosti njihovih autora. Vodilo me je nastojanje da se posve oslobodim svakog vanknjiževnog tereta (mada sam bio prisiljen da se u predgovoru pozabavim i nepoetskim stvarima). Jednostavno rečeno, birao sam najbolje pjesme koje odgovaraju mom viđenju poezije kao jezika čistote koji odbacuje sve spoljno i svijetli unutrašnjom svjetlošću. Nastojao sam da izbjegnem svaki kompromis koji bi ukaljao drevno mlado božansko slovo, što ne znači da sam u tome uvijek i uspio.

Antologija je opskrbljena bio-bibliografskim podacima, no pošto poezija prevazilazi pjesnika, sve njegove zabune i zablude, za me nisu ni od kakve važnosti ni politička ni ma koja druga opredjeljenja uvrštenih autora, kao što nisu od važnosti ni motivi i teme. Zahvatalo se tamo gdje ima božanskog, nisam tražio da “cela pesma bude lepa” (Bogdan Popović, Antologija novije srpske lirike, (dalje u tekstu B. Popović) IX izdanje, Beograd, 1953, str. 14.), kao kumir Bogdan Popović koji je svoju Antologiju novije srpske lirike (1911) nakrcao pjesmama koje i djelimice i cijele uopšte ne pripadaju poeziji. U svom predgovoru, ispeglanom, glatkom, bez neravnina i zavojica (čuveni beogradski stil), antologičar pored već pomenutog zahtjeva ističe, kao prvi po redu, zahtjev da “pesma mora imati emocije” (B. Popović, str. 14.), te zahtjev da mora biti “jasna u celini, s jasnom osnovnom mišlju i jasna u svojim delovima.” (B. Popović, str. 16.) Obožavani Bogdan Popović nesumnjivo ne zna da se pjesma ne sastoji ni od osnovnih ni od sporednih misli, za nj je nedostupna istina da je jasna čitulja, a ne pjesma, koja je vazda neulovljiva, izmičuća. U predgovoru antologičar kaže da: “Po njegovu, nešto jeretičkom mišljenju, pesništvo – u stihu i sliku – malo je čudan zanat, i izvesno u svojoj celini ceni se više nego što zaslužuje.”

Bog zna na osnovu čega je Popović izveo zaključak o precjenjenosti pjesništa, precjenjuje se valjda kritika – Bogdan Popović izrazit je primjer za to – mada kritika u stvaranju pjesničkog djela nema nikakvu ulogu. Zar bi Ovidijeve Metamorfoze ili Puškinova poezija bili bolji da su ovi pjesnici za savjetnika imali Bogdana Popovića? Možda bi blistava pjesma Santa Maria della salute Laze Kostića bila blistavija da ju je pjesnik dao na popravak Popoviću, koji je nije ni unio u svoj osušeni cvjetnik u kome je efemerni feljtonista Ćurčin predstavljen kao genije?

Tražio sam poetski cjelovite pjesme, takve kakve upravo moraju biti, bez viška i manjka u sebi, harmonične i divlje istovremeno, one koje nas vode na gozbu gdje nema mjesta priviđenjima. Neprestano se govori o prisustvu simbola u poeziji, smjelo bi se, međutim, reći da pjesma kao živi jezički dvorac, u svojoj konkretnosti, biva nadsimbolična. U pjesmi simboli, naravno, rade, ali, preobraženi, kao dio među djelovima poetskog mikrokosmosa. Pjesma je svjetlosna kosmička čestica i listić ovozemaljske biblioteke u kojoj se kroz milenijume slažu knjige, nerazlučna je od svog okruženja, a ipak, nužno nesvodljiva, jedna i sama.

Izabrao sam pjesme koje dišu i čije disanje, nakon mnogih vaganja, nije prestajalo da mi donosi svježinu.

 

***

Nisu svi u ovoj antologiji zlatotvorci, ima ih i koji tkaju drukčijim nitima, ali kapija je ostala zatvorena za one koji nude lažnu tkaninu sa rodoljubnim ili kakvim sličnim vanknjiževnim pečatom, koji se kod nas počesto smatra propusnicom za ulazak u pjesništvo, što, dakako ne znači da nisu uvrštene pjesme koje imaju posla sa istorijom, uslov je samo bio, kao i za sve ostale, da su se uzdigle iznad istorije.

Srpsku poeziju, segment nesagledive svjetske poetske baštine, mogućno je vidjeti kao knjigu čije se stranice i poglavlja neprestano pomjeraju, kao meandar meandara, što se mijenja zavisno od čitanja i epohe u kome se ono zbiva.

Mijenja se njena slika, mijenjaju se i vrednosne ljestvice.

Tako se dešava da pjesnička djela koja se jedva mogu svrstati u poeziju, zarad tzv. sadržaja ili ideja koje se u njima nahode, zasjene istinsku nebesnu poeziju. Joksim Nović Otočanin, čiji stihovi nisu uzeti u obzir ni u širem izboru za ovu antologiju, bijaše popularniji od Njegoša. Za svjetlonosca Solarića gotovo dva vijeka jedva se znalo, svoju negativnu ulogu tu je imao i sirovi Skerlić koji se pred Solarićevim božanskim dvorcem našao kao slijepac pred ogledalom.

U građenju ove antologije nosila me, pored ostalog, i radost otkrića, te sam siguran kako će se čitalac uvjeriti u neutemeljenost tvrdnje Zorana Mišića: “U našoj literaturi, koja se tek u novije vreme razgranala u mnoštvo različitih, pa i oprečnih smerova, nepriznatih veličina nema niti je moglo da ih bude.” (Zoran Mišić, Antologija srpske poezije, četvrto izdanje, Beograd, 1983, str. IX.) Opasno je za ma koju poeziju reći da su u njoj nemoguća otkrića, a osobito za našu sa književnom istorijom i kritikom kakvu imamo. I jedan Helderlin morao je počekati da bi bio viđen otvorenim očima, grčki i rimski pjesnici, uostalom, nove čitaoce čekali su vijekovima.

Nekolike pjesnike iznijela je iz zaborava Antologija srpskog pesništva (1964) Miodraga Pavlovića, koja je u vrijeme izlaska i docnije igrala vidnu ulogu, pokazavši da naša poezija ne počinje u XIX vijeku, mada je antologičar, tražeći kontinuitet gdje ga nema, uvrstio i stihove što su daleko od antologijskih. Za sadašnjeg čitaoca, međutim, ova antologija više je književnoistorijski spomenik negoli živa knjiga.

Ako pažljivo pogledamo, pred nama je bačva iz koje curi na sve strane. Pavlović je usredsredio pažnju na, uslovno govoreći, metafizičku poeziju, a izmakao mu je jedan od najvećih naših pjesnika ovog usmjerenja Pavle Solarić. U njegovoj antologiji Solarić je predstavljen sa osam ispremiještanih strofa Pjesne o gozbi koja ima trideset i pet strofa, a ovaj postupak nije obrazložen. Solarićevi stihovi nisu valjano transkribovani (pogrešan je već i naslov: nije Pesna, nego Pjesna), kao ni stihovi Nikanora Grujića, njegova Muza pri požaru vrvi greškama. Antologija je doživjela devet izdanja, bilo je i promjena, ali greške nisu uklonjene. Ako je antologičarev izbor uvijek sporan, ne može biti sporno da nema nadležnost da sakati, sklapa i rasklapa uvrštene pjesme i da se u antologiji moraju naći tačni tekstovi.

Kad smo već kod metafizike, moglo bi se reći da je svaka pjesma na određen način metafizička, jer je neizbježno “otkinuta” od onog što zovemo stvarnost. Nastasijević primijećuje da i kod najozloglašenijeg realiste “ima jedan fini veo čari, neko osvetljenje koje je Tvorac bacio na ovaj svet.” Stoga se u ovoj antologiji našlo dovoljno mjesta i za pjesnike koji su, na poetski način, zabavljeni svakodnevnim građanskim životom. Takav je Nikola Borojević; iz mnoštva njegovih prigodnica, uglavnom lišenih svake vrijednosti, izdvajaju se istinske pjesme koje plijene upravo svojom nepoetičnošću, i ovdje je odlučujući unutrašnji sjaj pjesme, a ne njena građa i ono što se vidi spolja.

 

***

Posmatraču sa površine moglo bi se učiniti da je teško, ako ne i nemoguće, naći zajedničku mjeru za narodnu i avangardnu poeziju. Uprkos beskrajnoj polifoniji (svaki pjesnik, u okviru vladajuće, ima svoju poetiku), pjesništvo je jedno, pa i mjera može biti jedna. Ova antologija klonila se buke, neko je opazio da buka smeta izrazu, a znano je da je avangardna poezija puna buke: s treskom se ruši tradicija, destruira jezik, poriču svi zakoni što u pjesništvu važe hiljadama godina, tako se odvija književni život avangarde, takvi su njeni programi i manifesti, ali pošto ovo nije književnoistorijska, nego drukčija antologija, i među avangardnim pjesnicima traženi su i nađeni oni u kojima je pjesnik bio jači od vlastitog programa. U avangardnom kršu, koji može da bude zanimljiv istraživačima, ali ne i istinskim ljubiteljima poezije, ima čistih dragulja. Takve su, po mom sudu, pjesme Branka Ve Poljanskog i Dragana Aleksića koji je, izmičući dadaističkoj lomljavi, držeći se svojih riječi “zbiraj cvetne zvuke”, napisao pjesme koje su virtuozne zvučne igre što se ne gube u proizvoljnosti, jer su eksplozije značenja u njima “kontrolisane” i mogle bi se naći i u najužim izborima evropskog pjesničkog moderniteta. .

 

***

Narodna poezija sva je od svjetlosne rose.

U njoj sve blista i sve je čujno, svaka stvarca je živi dio živog kosmosa, čovjek razgovara sa biljem, životinjama, nebeskim tijelima, zbivaju se čudesne metamorfoze, nema diobe na prirodno i natprirodno, u lirici titraju najdublji i najtananiji glasovi srca, a kroz epske pjesme projahuju, pod novim imenima, junaci iz grčke mitologije, prisutni su bogovi iz slovenske pradomovine i hrišćanski Bog, biblijska večera svetog kneza Lazara još sjaji.

Propao je patrijarhalni svijet, koga je danas teško i zamisliti, u kome su ove pjesme nastajale i prenosile se kroz milenijumsku brusionicu. Nestadoše zemlje i gradovi, vitezovi i hajduci, o kojima neznani pjevač pjeva, odavno ne hode zemljom, propade sve što je propadljivo – ostala je poezija. Mi je sigurno ne primamo kao oni kojima su se pjevači, u minulim vremenima, neposredno obraćali, ali njena svježina i za nas je očaravajuća, nezavisno od rodova i vrsta, jednako nas uzbuđuju i gospodstvene bugarštice i čiste, prenježne lirske pjesme i epika u kojoj odjekuju bojevi među ljudima i u njihovim dušama.

U Vukovo doba objavljivanje njegovih knjiga smatrano je jednim od najznačajnijih onovremenih književnih događaja. Gete našu narodnu liriku upoređuje s Pjesmom nad pjesmama, a Jakob Grim epiku upoređuje sa Homerom, kao i veliki poljski pjesnik Adam Mickjevič, koji srpski jezik smatra najblagoglasnijim među slovenskim jezicima, a za naš narod kaže da je “predodređen da bude muzičar i pesnik celog slovenskog plemena.” Narodna poezija i u XX vijeku izaziva divljenje širom planete, mada je, kao i jezik, kod nas obezimenjuju. O dobu u kome Evropa upoznaje ovu poeziju već onda govori se kao o utilitarnom, savremeni svijet neuporedivo je utilitarniji. Iščezava božansko, ali narodna poezija još je tu, kao i svekolika poezija čovječanstva, ta voda nebesnog kladenca koja će se piti dok bude ljudi.

U biranju narodnih pjesama nije bilo problema sa manjkom, nego sa obiljem, birane su najsjajnije među sjajnima, tako da su čak i pojedine antologijske pjesme, zbog prirode antologije, izostavljene.

 

***

Poezija je nezamisliva bez jezičke muzike, ona se nesumnjivo čuje i u natpisima na stećcima, pisanim ćirilicom na narodnom jeziku sa srpskoslovenskim elementima, kao i u zapisima na bjelinama liturgijskih knjiga koje sam uvrstio u antologiju. Pokazuje se da drevno i moderno mogu biti veoma blizu: jedan lirski krug Momčila Nastasijevića zove se Reči u kamenu, u njemu su stihovi koji, svojim ritmom i sažetošću, neodoljivo prizivaju riječi urezane u kamenu stećaka.

Grobni kamen diktira kratkoću. U stotinama natpisa na stećcima, u šablonizovanim formulama, daju se osnovni podaci o pokojniku, a samo u nekima, poput ovih iz antologije, odstupa se od ustaljene formule, javlja se pjesnik. Čitava jedna ljudska sudbina ili život čovjeka na zemlji sabiti su u poetsko jezgro koje zrači silnom snagom. Tako je i sa manastirskim zapisima, prevazilazeći obrazac, zapisivač nas dariva poezijom. Lapidaran iskaz stećaka susjeduje sa narodnom pjesmom i to, kako istraživanja pokazuju, epskom. Epika prati srednjovjekovnog viteza u vojnama i sukobima raznih vrsta, kroz mnoge prizore i detalje, stećak sve skuplja u ponornoblistavu poetsku minijaturu.

Narodna i pisana poezija, od drevnih do modernih vremena, neodvojive su jedna od druge, njihova prožimanja dublja su nego šta se čini i zna. U dubrovačkom pjesništvu, od početka, zvonko žubori srpska narodna pjesma, iz njenih lugova stigla je vila u stihove naših ranih liričara, a tu su i zmaj ognjeni, sivi sokol, utva zlatokrila, žarko sunce, jasni mjesec, višnji Bog. Mnogi stalni epiteti i izražajna sredstva iz narodne ušli su u dubrovačku poeziju, preneseni su motivi, opisi, mitološke predstave. (Vidi: Vladan Nedić, Zbornik Nikše Ranjine i usmeno pesništvo, “Anali Filološkog fakulteta”, Beograd, 1967, VII, str. 31-41.) Kristalno je vidno: iz narodnog poetskog vrela proishodi dubrovački pjesnički jezik.

Bilo je između dubrovačkih i čakavskih hrvatskih pjesnika razmjene, od književne do prijateljske, otud, jedno vrijeme, prisustvo čakavizama u dubrovačkom stihu, ali ovaj grad smješten je u dubini srpskog jezičkog područja i tu je, razumije se, temelj njegovog pjesništva. S druge, pak, strane, Dubrovnik neprestano zapljuskuju talasi poezije i duhovnog stvaranja iz Danteove domovine, ali neće biti u pravu oni koji tvrde da su u njemu pisani samo stihovi koji su puki odsjaj italijanskih.

Kod prvih spjevalaca, čuje se, doduše, i šuštanje lažnih ukrasa. Mnogo je pohvala, mehanički preuzetih, uzvišenoj vili koje se među sobom ne razlikuju. No, rano se javlja ironijski odnos prema dragoj, a u Mavru Vetranoviću dobivamo pjesnika velikog zamaha u čijim poemama teče dijalog s evropskim pjesničkim i duhovnim nasljeđem, u njima su stopljeni ovozemaljsko i onostrano.

Barok donosi ljuvenu, ljupku, umilnu liriku Dživa Bunića, koji svoju darovitost iskazuje i u pjesmama o prolaznosti i Bogu, što su, čini mi se, malčice zanemarene. Ove teme, kao i rad istorije, istinskog pjesnika nalaze u Dživu Gunduliću, koji srpskom dubrovačkom jeziku podaje gipkoću, nijansira ga i bogati.

Osobito mjesto pripada Ignjatu Đurđeviću, pjesniku razuzdanog erosa i humora, njegova poema Suze Marunkove kao da humorom nadvisuje sve pjesme ove vrste u našoj poetskoj baštini. Na kraju neizdašnog osamnaestog vijeka sjaji ljubavna Popijevka Budvanina Miroslava Zanovića, a na početku devetnaestog pjeva bogomdani pjesnik Pavle Solarić čija poezija i nije drugo nego sjaj, božanska svjetlost u rosnom slovu.

Čudesni poetski hram Pavla Solarića u kome se susreću i zbore naša stara, srednjovjekovna duhovna riznica i nova srpska poezija i koji – po dubini, polifoniji, uzletima imaginacije, unutrašnjem obilju i ponornotananom, filigranskom jezičkom vezu – zauzima jedno od ključnih mjesta u svekolikom srpskom pjesništvu, gotovo dva vijeka nakon nastanka ostao je, uglavnom, kao pod zemljom, skrajnut i širim čitalačkim krugovima neznan.

Solarićevi stihovi darivaju nas vrhunskom jezičkom muzikom (Sve se kreće i ponavlja, sve se opet druži / sve ljubovi dare nosi, ljubovi sve služi), daleko su od svega utilitarnog jer je za Solarića poezija čudo svi' čudesa i duboko je prožet spoznanjem da pjesnik pjeva u božanskoj slobodi, stižući uvijek do zlatonosnog jezičkog jezgra (gdje se združuju najudaljeniji svjetovi) prečicom, u nadahnuću, otkrovenju, a ne okolišnim, racionalnim putem. Solarić je čisti pjesnik božanskog, ozaren i uzvišen (određene pukotine i nanosi u njegovom pjesničkom djelu ovu ocjenu ne obaraju), njegova poezija jeste velika pohvala Tvorcu, pojanje radosti, jedinstvena himna u evropskom pjesništvu.

U Solarićevom zemnom zavičaju (bjelovarski kraj) rođen je jedan od središnjih pjesnika srpskog poetskog moderniteta Branislav Zeljković, koji je svojom “teškom”, fluidnom, prebogatom poezijom među njegovim najbližim susjedima. Kao prevodiocu Bodlera dobro su mu znani ne samo cvjetovi zla ovog ukletog francuskog pjesnika, nego i drugih ukletnika i izopštenika moderne poezije. No, Zeljković se razlikuje od svih njih, iz njegovog orfejskog kladenca struje stihovi koji su, kao i kod Solarića, uprkos svemu, vedri, Branislav Zeljković takođe pjeva svoju pohvalu Bogu.

Solarić je najveći među zapostavljenim tzv. predbrankovskim pjesnicima, ali tu su i drugi, zastupljeni u ovoj antologiji: Jovan Došenović, tragični Sava Mrkalj, koji je ispjevao besmrtne stihove o zlu, već pomenuti Nikola Borojević, Nikanor Grujić, zastupljen u nekim antologijama (Leskovac, Pavlović), ali knjiga njegovih pjesama još nije priređena. Grujićev spjev Sveti Sava samo je djelimično poetski uspio, u lirici on se kreće od prpošnih erotskih stihova (autor je popularnih starogradskih pjesama) do pjesama gustih kao med o stravi ovozemaljskog svijeta i utješnim nebesima.

Rođeni ijekavac, skupljač Vukovih prenumeranata Petar Preradović, djelujući u ilirskom okruženju, gdje se uglavnom ne pjeva, nego muca, jer se uči srpski jezik na kome valja pjevati, mnogo se istrošio odgovarajući spoljnim zahtjevima vremena, ali nam je darovao i nekolike pjesme nesumnjive vrijednosti.

Rodoljubnom zovu odazvao se i Medo Pucić, očaran oslobodilačkom borbom našeg naroda, ali u poeziji ostaje po drugojačijim pjesmama, gdje ima nečeg, teško odredivog, specifično dubrovačkog što je prisutno i u lirskoj prozi Ljudevita Vuličevića i struji do našeg vremena, do Milana Milišića. Mada nije preporučljivo da u govoru o poeziji budemo apodiktični, kazaću da je Lujo Vojnović jedan od najvećih pjesnika koga ima ne samo Dubrovnik nego i srpska poezija. Njegova knjiga pjesama u prozi Dubrovačke elegije dragulj je među draguljima, Vojnović je Orfej koji se slovom uzdiže iznad ruševina grada o kome pjeva, u “rascarenom svijetu”, prinoseći nam riječi natopljene neuklonjivom, dubokom, sveprisutnom melanholijom. U veličanstvenom Vojnovićevom poetskom opjelu značenje-zvuk-slika, sve ono iza i uokolo tako su raspoređeni da nam jezičko-svjetlosni virovi priređuju rijetku svečanost.

Josip Bersa još je jedan od pjesnika koje je Dalmacija dala našoj poezija, a nisu primljeni kako valja. Mnoštvo njegovih stihova, objavljivanih u onovremenoj periodici, ne zaslužuju naročitu pažnju, ali u Bersinoj knjizi (Pjesme, 1891) ima i antologijskih, uvrštenih u ovu knjigu.

Sibe Miličić, takođe skrajnuti Dalmatinac, napisao je, pored drugih, poemu Sulamka, ukras srpskog jezika, a potpuno zaboravljeni Velalučanin Anton Farčić posigurno je značajniji pjesnik od niza onih kojima se pune čitanke.

Tina Ujevića vidim kao nepotkupljivog ispolina u negvama svijeta i jezika. Uske su mi ove male zemlje – kaže pjesnik, u kome se ognjeno spajaju boema i askeza, patnja i ekstaza, a kao vrhovni cilj postavljena je čistota. Svijest o uskoći, nedovoljnosti jezika podrazumijeva se kod autentičnih pjesnika koji nastoje da razbiju svaki oklop, to čini i Ujević, donoseći nam jezičko obilje, uvijek u istom položaju, obavijen legendom i nerazumijevanjem, velik i sam. Njegovo poetsko djelo ugrožavaju, na žalost, retorički upadi bez pokrića, izvjesni kompromisi sa strogom formom i eksplicitan iskaz.

Bog je pjesnikov vrhovni darodavac i učitelj, no i djelo jednog pjesnika može biti blagodatno za druge. U sudaru sa svim konvencijama u nastojanju da patnju pretvori u zlatnike, Ujeviću je nesumnjivo blizak Milan Nenadić, koji ni od nacionalnih tema ne pravi robu za prodaju, nego stiže do poezije.

Milan Milišić i Goran Babić pokazuju da se različnim drumovima može stići do cilja i da je drum izabran prije pjesnikovog rođenja. Milišićevo pjesništvo nije odveć hermetično, ali jeste kamerno, u znaku onoga što struji među riječima, sa nekom osobitom atmosferom, dok Goran Babić, u pobuni kao redovnom stanju, upotrebljava jezički dinamit, eksperimentiše, u pjesmu uvodi “nepoetski materijal”, priklanjajući i se postupcima karakterističnim za avangardne pjesnike. U njegovom ogromnom pjesničkom opusu dišu pjesme koje ni jedan antologičar ne može zaobići, ukoliko nije slijepac koji nas uči gledanju.

I Milišićeva i Babićeva poezija živo su prisutne u književnoj javnosti, što se ne može reći za pjesništvo Novaka Simića koji je poznat isključivo kao prozaik, kao da niko nije primijetio da Novak Simić piše poeziju, ne bilo kakvu – nego sjajnu. Ne ostaju njegovi stihovi vezani za socijalni angažman, ali ostaju, na visoku mjestu, prefine pjesme koje su svjetlucava jezička svila.

Zaboravljen je i Dušan Jerković, njegov slučaj sličan je Simićevom, u socijalnoj literaturi nije dao ništa, tu se i nema šta dati, ali jeste u tananoj i prisnoj poeziji u kojoj je savladan materijal.

Sve užurbaniji biva svijet, na Homerovom Balkanu rat, tmuša i haos, a čudesni kladenac radi. Troje posljednjih, po hronološkom redu, u ovoj antologiji, Nena Smiljanić, Đorđe Brujić i Borivoj Vezmar, tri su svijeta, tri poetike. U prvom traje jezička igra sa rasulom, u drugom se priziva izgubljena cjelina, u trećem pjesnik sučeljava drevno i ovovremno, kao i toliki prije njega, ali vlastitim glasom. Ništa više nije na svom mjestu, a sve je na svom mjestu.

Prolazna je i ova današnja buka – kladenac je vječan.

 

***

Već čujem prigovor da sam u uvodnom slovu, možda, postupio herostratski. Podsjetiću da je Herostrat zapalio Artemidin hram, a u ovom uvodu vatra je prinesena kumirskoj slami, uklanjani su mulj i korov, koji sakrivaju blistavi hram naše poezije.

 

(Predgovor Čudesnom kladencu, Antologiji srpskog pjesništva od Baranje do Boke Kotorske, koju je priredio Zdravko Krstanović a izdalo Srpsko kulturno društvo “Zora”, Beograd 2002)

 

 

--------------------------------------------------------------------------------

Zdravko Krstanović rođen je 30. jula 1950. u Siveriću, Dalmacija. Gimnaziju pohađao u Kninu i Splitu. Diplomirao Jugoslavenske jezike i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do oktobra 1991. živeo i radio u Splitu, zatim izbegao u Beograd. Objavio knjige pesama: Kneževina riba, Kuća, Slogovi od vode, Dinamit, Obrnuti majstor, Druge planine, Disanje, Pjesme na drumu, Izabrane pjesme, Isus Hrist u polju, Rukopis iz rose, Uskoro, sviće, i Soba bez ogledala, kao i zbirku lirskih zapisa Knjiga od sna i jave. Autor je knjige ratne proze Priče iz Hada, monodrame Čovik na svitu, kap na listu, TV drame Starac i scenarija za kratki igrani film Rajski vrt. Priredio Libar Miljenka Smoje, Erotske narodne pjesme, antologiju srpske narodne poezije Zlatna pjena od mora, Dubrovačke elegije Luja Vojnovića, Gozbu Pavla Solarića i antologiju srpskog pjesništva od Baranje do Boke Kotorske Čudesni kladenac. Živi i radi u Beogradu.