HOME
(GLAVNA STRANICA)

Ljubomir Durković-Jakšić

O PRIMASU SRPSKOM

Odlomak iz knjige Srbija i Vatikan 1804-1918.,
Kraljevo-Kragujevac 1990, str. 383-401

 

Afera 1901-1902. oko svojatanja Svetojeronimskog zavoda u Rimu
i pravo arhiepiskopa barskog na titulu Primasa Srbije

Godine 1901. zbilo se nešto zbog čega je nastala kritika i protesti. Zavod Svetog Jeronima u Rimu poreklom seže u XIII vek. Dugo je imao naziv slovenski, a u XV veku se ime zamenjuje nazivom ilirskim. Ovaj Zavod je 1842. Austrija preuzela pod zaštitu, a 1862. u njemu je osnovan kolegij Sv. Ćirila i Metodija za klirike i sveštenike, koji su učili u Rimu. Među njegovim kanonicima neko vreme je bio Frano Rački (1857-1859), najodaniji drug i savetnik biskupa Štrosmajera. Po breveu Lava XIII Slavorum gentem imao se taj Zavod preurediti u bogoslovsko semenište i predati u ruke Hrvatima, od 29. jula/1. avgusta 1901. pod imenom Collegium Hieronymianum pro Croatica gente. U prvom članu zakona tog kolegija se kaže, da se kolegij osniva za hrvatski narod, u koji se primaju samo pitomci za sveštenike, koji su rodom i jezikom Hrvati. Članom 9. nabrojane su biskupije koje su ovlašćene da šalju svoje pitomce.

Kneževina Crna Gora 1901. uložila je protest u Vatikanu zbog novog naziva Collegium Hieronymianum pro Croatica gente zato što su i Srbi katolici iz Barske nadbiskupije imali pravo na taj zavod.

O Zavodu Sv. Jeronima u Rimu, odnosu Crne Gore i Vatikana po pitanju imena ovog Zavoda, pa i Vatikana prema Srbima uopšte 1901-1902, saznaje se nešto više iz pisanja Srpskog glasa, koji je bio dobro obavešten o tome. Evo šta je ovaj list pisao:

 

1) Glas iz Crne Gore. Najnoviji atentat na srpsku narodnost, izvršen papskim brevetom Slavorum gentem, izazvao je, sasvim prirodno, živo ogorčenje u svemu srpskom narodu, te se je očekivala javna izjava slobodnih srpskih država, u koliko se taj breve direktno njih tiče. Crna Gora je već progovorila ovom značajnom izjavom, koja je štampana na prvom mjestu u 36. broju zvaničnog 'G. Crnogorca':

'Od kako je u Austro-Ugarskoj raspirena poznata borba između braće Hrvata i Srba, izgledalo je već, kao da je i Vatikan pristao uz prve, jer pri raznim svojim manifestacijama, nije se moglo opaziti, da priznaje, da ima svojih sljedbenika i u srpskom narodu, kao što ih ima u bugarskom i u ruskom. Srpska pravoslavna crkva tim može biti zadovoljna, a što Vatikan, na štetu univerzalnosti svoje crkve, tako postupa, to je njegov posao.

Mi smo tu neprirodnu borbu između rođene braće vazda sažaljevali, ali smo od nje daleko stajali, jer smo je smatrali kao prolaznom zabludom, koja ne može opstati među ljudima od savremene prosvjete i razbuđene nacionalne svijesti.

Ali je 1. avg., po novom kalendaru, izašao u tom smislu Jedan papski breve, koji se dotiče i Crne Gore. Evo u čemu je stvar: u Rimu je postojao od starine ilirski zavod Sv. Jeronima, u kome su katolici i iz srpskojih krajeva, pohađajući Rim, odsjedali, i u slučaju bolesti, njege nalazili. Sada se u Vatikanu našlo za dobro, da se s toga zavoda izbriše ilirsko ime, i da se namijeni obrazovanju katoličkih klirika, roda i jezika hrvatskog, izrično pro Croatica gente. No, to se nas još ništa ne bi ticalo, da se u taj hrvatski narod ne ubraja i Barska arcibiskupija.

Mi bismo toj odluci Svete stolice mogli doskočiti, šiljući naše katoličke klirike za više obrazovanje na drugu stranu, pošto ih u Crnoj Gori nema hrvatskog roda i jezika, što je uslov uživanja tog Zavoda. Ali, ne možemo dopustiti da se jednim tako svečanim aktom jedne najviše vlasti crkvene unosi tuđa politika u naš narod i u našu državu.

Osim toga, Barska arcibiskupija nosi naslov Primasa Srbije (Primas Serbiae) iz najstarijeg doba srpske državne samostalnosti. Istorisku sudbinu Srbije dijelila je naravno i ova prvosveštenička stolica Srpske katoličke crkve, i Božijim Proviđenjem, našijeh dana, nj. kraljevsko visočanstvo knjaz Nikola I oslobodio je i obnovio tu staroslavnu stolicu, obezbjedivši joj potpunu religioznu slobodu, sklopljenom konvencijom sa Vatikanom, i ona je tako stupila u nov život da dijeli sudbinu Crne Gore.

Ali sada pomenuti papski breve služeći politici, koja je zauzela protivničko stanovište prema narodu srpskom i onome, kada je u Srbiji S. Stolica ustanovila dostojanstvo Primasa Srbije, na kraju krajeva, involvira u sebi ukidanje toga dostojanstva. A, to ne može dopustiti Crna Gora, kojoj pripada to dostojanstvo, a koje stoji na put onoj politici, koja je nadahnula najnoviji papski breve. Dosta je spomenuti, da je Sveta stolica ustanovila to najviše dostojanstvo svoje crkve u klasičnoj Zeti, da se ocijeni važnost te ustanove po Crnu Goru, i otuda da se uvidi kolika je naša dužnost, da sačuvamo taj dragocjeni ostatak zlatne naše prošlosti.

Sv. otac u uvodu svoga pisma izjavljuje svoju ljubav prema Slovenstvu, i da tu ljubav i dokaže, veli, da mjesto dosadašnjeg ilirskog zavoda Sv. Jeronima ustanovljuje zavod za hrvatski narod. Srpski narod je jedna grana Slovenstva, kao što ga obuhvata i ilirsko ime; a najnovija politička doktrina nametnuta hrvatskom narodu, nepriznaje i niječe egzistenciju srpskog naroda: i ta odlika svetog oca sada se usvaja? To očevidno protivurečje između njegove ljubavi prema Slovenstvu i njegove protivne Srpstvu dokazuje, da sv. otac nije imao na um, odakle potiče i kuda smijera ta hrvatska doktrina, te su njegovi savjetnici, koji stoje na čelu te političke struje, mogli izdejstvovati takvu odluku.

Zato se ne može vjerovati, da će Vatikan, kad stvar pažljivo prouči, i uvidi posljedice pomenute svoje odluke, za ičiju ljubav ostati pri njoj, tako nepravednoj protiv egzistencije srpskoga naroda, kome je sam Bog dao pravo, da živi i da se razvija svojim samostalnim životom, koje mu pravo niko ne može oduzeti, ako mu i može za vrijeme škoditi.

U svakom slučaju, mi najenergičnije ulažemo protest protiv novog naziva i nove namjene Svetojeronimskog zavoda u Rimu, ograđujemo se protiv moralnih i pravnih posledica te odluke, a već stvarne posljedice neće imati mjesta u opsegu naše vlasti'"5

 

2) Crna Gora i papski breve 'Slavorum gentem'. U svome poslednjem broju (46) Glas Crnogorca donosi ovo saopštenje:

'Vrlo je čudnovato, kako rimski listovi ne mogu da pravilno shvate zadataka naše misije u Vatikanu, mada smo odma u našem prvom saopštenju čisto i bistro opredjelili naše stanovište prema breveu Lava XIII od 1. avgusta t. g. izričito i kategorički izjavivši da se nas ne tiče ni reforma Svetojeronimskog zavoda u Rimu ni njegov preobrataj u kolež.

Ponavljamo: nas se najviše tiče ono što se u pomenutom breveu ignorira srpski narod u srpskom Pomorju (Serbia Maritima) i ono što otuda slijedi, to jest ignoriranje, što znači ukidanje staroslavnog dostojanstva katoličke crkve, koje je papa Aleksandar II g. 1067. naročitom bulom dao Barskoj arhibiskupiji, dostojanstvo Primariae sedis totius regni Serbiae, a za vrijeme dukljanskog gospodara slavnog Mihalje Vojislavića, kom isti papa daje naslov kralja srpskoga - Rex Serblorum. To su dostojanstvo slijedećih vjekova pape više puta priznavale, i najposlije na vatikanskom koncilu g. 1870, kad je odnosna komisija određivala, kojim će redom oci glasovati po hijerarhijskom dostojanstvu, došlo je do pitanja i dostojanstvo Srpskoga Primasa i naročiti odbor sastavljen od nekoliko otaca (judices qurelarum et controversarium) odlučio je da barski arcibiskup Carolus Pooten glasuje sa ostalim primasima, i to drugi po redu i tako je glasovao, jer su ovi riješili, da se isti ima smatrati esse in eadem primatus possessione (Acta et decreta s. s. oecumenici concilii vaticani).

Ubrzo iza toga Crna Gora je oslobodila i prisajedinila Zetu, u kojoj je našla to dostojanstvo katoličke crkve, i sklopivši konkordat sa Vatikanom, u nov ga život uvela. To tako staro i rijetko dostojanstvo, kao jedno dragocijeno dobro zemaljsko, Crna Gora koliko ima prava, toliko isto ima i dužnosti da čuva, tim više što je na njezinoj strani tako očevidno pravo, koje joj niko ne može danas ne priznati, a najmanje Vatikan, koji je pozvan da čuva ustanove na cijelom zemnom šaru a ne da ih ruši.

Zato je Kneževska vlada po ovoj vigilantibus jura poslala naročitu misiju u Vatikan da najprije uloži protest protiv onog brevea u koliko vrijeđa njeno državno pravo, pa uz to, ako uzmože na lijepe da tu povrijedu izliječi.

To je zadatak naše misije u Vatikanu, i od svog protesta naša Vlada neće odustati dokle god ne obezbjedi svoje pravo i to zemaljsko dobro, to jest dostojanstvo Srpskoga Primasa, koje je poslije pada srpske države vjekovima u moralnoj oblasti postojalo, a koje bi se danas htjelo ukinuti, kad ga je Crna Gora obnovila i put mu otvorila da dođe do prvoga svoga sjaja.

Je li moguće da rimski listovi ne mogu ovo shvatiti kako treba i potpuno uvažiti?'".6

 

3) „Svetojeronimski zavod i Srbi. Našim čitaocima poznata je svetojeronimska afera, izazvana papskim breve-om 'Slavorum entem'. Poznato im je, da se je ta afera i nas Srba u veliko ticala, jer je spomenutim breve-om bilo ne samo zatajeno nego i mistificirano srpsko ime i ugroženo srpskom istorijom osvešteno pravo. Poznato im je, dalje, da smo mi Srbi, naravski, ustali protiv te mistifikacije, i proti njoj uložili protest. Na posljetku nije im nepoznato, da je Crna Gora, kojoj je tim breve-om specijalno bila nanesena golema nepravda, odaslala u Rim naročito izaslanstvo sa misijom, da u Vatikanu skrene pažnju na tu nanesenu nepravdu i poradi da se stvar dovede u red na osnovu i u granicama prava i pravičnosti. O zadatku i uspjehu te misije pronosili su se po različitim novinama različiti glasovi, već prema raspoloženju, koje vlada kod odnosnih novina prema tome koraku Crne Gore. O njenom zadatku mi smo u poslednjem broju donijeli autentično saopštenje zvaničnog lista Crnogorske vlade. O njenom uspjehu donosimo danas izvještaj, koji je stigao bečkoj 'Političkoj korespondenciji' iz Rima a koji glasi:

'Crnogorsko izaslanstvo u pitanju Svetojermenskog zavoda svršilo je vanredno uspješno svoj posao. Bula 'Slavorum gentem' neće biti ukinuta, ali će biti dotjerana prama zahtjevima Crne Gore. Knezu Vojnoviću7 naročito je rečeno, da se nipošto nije htjelo vrijeđati katoličke Srbe, već da se tu radi o pogreški, što je učinilo lice, kome je stvar bila povjerena, nazvavši pogrešno sve jugoslovenske katolike Hrvatima'.

Koje je upravo to lice, te je napravilo tu krupnu pogrešku, i podnijelo sv. ocu da je sankcioniše, o tome se u ovom izvještavaju izrijekom ništa ne kaže. Ali da direktne krivice za tu pogrešku treba tražiti u hrvatsko-katoličkim biskupima Strosmajeru, Stadleru, Marčeliću, Ucellini et komp., to je više nego istina" .9

 

4) "Crna Gora i Svetojeronimsko pitanje. Rimski dopisnik bečke 'Nove slobodne prese' objelodanio je u tome listu jedno saopštenje o Svetojeronimskom pitanju, u kome se, između ostalog, nalazi i ova glupost: 'Crnogorska misija nije imala nikakav drugi cilj, nego da za Hrvate izvadi vrelo kestenje i da velikohrvatsku rabotu prokriumčari pod crnogorskom zastavom. U svezi s ovim kaže se, kako su hrvatski biskupi bajagi istakli svoga kolegu, barskog arcibiskupa, da povede agitaciju u korist Hrvatstva kolegije pa da je on 'umio viješto eksploatisati ambiciju crnogorskog knjaza'.

Ovu besmislenu vijest pronijele su mnoge novine, a među njima i rimski Il giornale d'Italia, koji je na to, od jedne dobro upućene ličnosti10 dobio u stvari dopis, koji ovako glasi:

'Dopustite, uvaženi direktore, poznavaocu cijelog zakulisanog toga Svetojeronimskog pitanja, da progovori ukratko o rimskom dopisu ''Nove slobodne prese', koji je objavljen u jučerašnjem broju vašeg žurnala.

Spomenuti dopis koji bi hteo da razbistri situaciju, ne čini drugo nego je još više pomećuje. Geneza brevea ispričana je tako da se može razumjeti da izaslanik i izaslanici, koji su izvijestili Vijeće i Austrougarsko poslanstvo kod Kvirinala, nijesu smišljali drugo nego mistifikacije. Dopisnik ćuti 'et pour ceuse' kako su prošli pregovori među Vijećem i poslanikom Pastijem, a to bi bilo poučno da se sazna.

Ali golema dvoličnost, koja bi se mogla nazvati lažju, čini mi se da je to, što se hoće da uvuče u stvar Crne Gore uvjeravanjem o sporazumnom djelovanjem arhibiskupa barskog Milinovića i knjaza Nikole. Tako golemu glupost nije moguće ni zamisliti ni napisati: hoće se zbilja neke osobite ignorancije pa da se jednom srpskom vladaocu, kao što je crnogorski knjaz, pripišu panhrvatske težnje. Kad bi to stajalo, onda bi se on zadovoljio breve-om 'pro croatica gente', koji uvodi u sferu hrvatskog utjecaja sve srpske zemlje, a ne bi otvoreno i bez uvijanja protestovao u ime cijelog srpskog svijeta na Balkanu odašiljanjem specijalne misije u Vatikan.

Na stranu sa svakim ispitivanjem prave geneze cijeloj ovoj razmirici, koja se duguje provokacijama i spletkama hrvatskih biskupa, stvari su se, u kolike se one tiču Crnogorske knjaževine, razvile na ovaj način:

Knjaz Nikola, bez ikakve ideje da se ogriješi o talijansku vladu i da joj brka poslove, bavi se pitanjem samo o specijalnoj tački, koja se tiče katolika u njegovoj zemlji, on radi nezavisno ostavljajući potpunu slobodu drugim zainteresovanim državama da brane svaka svoje pravo.

Kada je knjaz, oko polovine avgusta ove godine, imao zgodu, da upozna važnost i prirodu breveo, ostade nemilo dirnut radi njegovih posledica za Katoličku crkvu u Knjaževini, jer ne treba smetnuti s uma da je arcibiskup barski primas katoličkijeh Srba, pa je prema tome i njihov prestavnik. Stoga knjaz Nikola, daleko od svake abiciozne pomisli, ali ponosit da je predstavnik Srpstva, koje je strašno bilo zbrkano sa Hrvatskom, dozove sebi, u rezidenciji u Nikšiću, presvijetlog Milinovića da položi račun o svom delovanju, kad je u svojstvu primasa Srba katolika, dopustio da ga zamenjuju s Hrvatima.

Arhibiskup izjavi da je radio Bona fide i da ga nije uslišila Sveta stolica o definitivnoj redakciji brevea, koje mu je sadržaj razabrao tek iz javnih novina. U isto doba podnese uvjerenje o svojoj odanosti knjazu i Crkvi srpsko-katoličkoj, kojoj je on poglavica.

Šta više: kad se je knjaz povratio na Cetinje, sazove Vijeće ministara i dozove Milinovića, da ponovi ono što je izjavio knjazu.

Iza toga Vijeća odlučilo se, da se pošalje u Rim ministar pravde, knez Vojnović, sa špecijalnom misijom kod pape da dobije potvrdu o onome, što je Sveta stolica već priznala, konkordatom od god. 1886, biva, potvrdu o srpskom karakteru naroda i katolika u Crnoj Gori, koje prestavlja barski primat, te, prema tome, da kolegij treba da ima naziv, koji utvrđuje ovaj izraz, i da Crna Gora ima udjela u administraciji radi nadziranja, da bi pitomci sačuvali karakter svoje narodnosti. Knjaz je htio da arhibiskup prati ministra Vojnovića, baš stoga da održi čvrste učinjene izjave'".11

 

5) Dok se raspravljalo o Svetojeronimskoj aferi, u kojoj uloga biskupa Štrosmajera svakako nije mogla biti mala, pošto je on vodio staranja o tome Zavodu, pojavio se, dobro urađeni naučni članak Nikodima Milaša, potpisan njegovim dobro poznatim pseudonimom Janus, pod naslovom Primas Serbiae (istoriska crta), koji je glasio:

„Pop Dukljanin, pisac XII vijeka, u svojoj knjizi Regnum Slavorum (c. 12) opisuje jedan crkveno-narodni sabor, koji je držan ok. 877. godine u Duvnu (Delminium), i kaže, da su na tom saboru bili tri kardinala, kao legati rimskoga pape Ivana VIII, tri poslanika grčkoga cara Vasilija, srpski kralj (rex Serblorum) Svetopolk, i mnogo drugih crkvenih i državnih velikodostojnika, i na tom saboru da je ustanovljena Dukljanska (zetska) nadbiskupija, i da su joj podređene bile biskupije: Barska, Ucinjska, Svačka, Skadarska, Drivatska, Pulatska, Kotorska, Budvanska, Srpska (Sorbium), Bosanska (Bosonium), Travunska (Tribunium) i Hercegovačka (Zachluimum), svega 12 biskupija. Od ovih biskupija prve su šest naseljene bile romano-latinskim narodom, Kotorska i Budvanska istim narodom pomješanim sa Srbima, a pošljednje četiri isključivo srpskim narodom.

Knjigu popa Dukljanina ne smatraju dovoljno pouzdanim istorijskim izvorom, ali u pitanjima Dukljanske i Barske crkve smatrali su da se može priznati za istinito, što je taj Pop napisao.'In rebus de sua metropoli relatis utpote caesteris antiquior omnino spernendus non est', piše I. Lucius za Dukljanina (De regno Croat. et Dalmat. lib II, s. 14). D. Farlatus (Illyr. sacr., VII, 5) primajući za istinu ono, što je Dukljanin kazao, piše, da je od toga doba (877. g.) Dukljanska crkva dobila ne samo ime mitropolitska prava u prevalitanskoj oblasti, nego i preko granica te oblasti, i postala je prva i poglavita nadbiskupska katedra za Srpsku kraljevinu i za Srpsku crkvu primaria sedes et fastigium regni Serblorum pariter et ecclesiae Serblianae.

Za grad Duklju (Dioclea) tvrdi se, da je 927. godine bio razrušen i tada je prestala postojati i Dukljanska nadbiskupija, a dotične biskupije prešle su pod vlast drugih nadbiskupa, glavnim načinom pod vlast mitropolita i nadbiskupa splitskog.

Oko 1095. g. imao se držati u Spljetu oblasni crkveni sabor. Tadašnji spoljetski nadbiskup Dabralis pozvao je na taj sabor sve biskupe sufragane, a između ovih biskupe: barskog, kotorskog, ucinjskog i svačkog. Ova su se četiri biskupa ukrcala u jedan brod, koji ih je imao odvesti u Spljet. Zbog burnog vremena na moru brod se taj razbije i potone, a s njim zajedno i sva četiri biskupa, na ostrvu Hvaru (a u mjestu koje se poslije nazvalo 'Punta dei vescovi'). Da se ne bi unaprijed izložili nasljednici ovih biskupa sličnim opasnostima radi dalečine njihovih biskupija od Spljeta, građani pomenutih gradova (cives, urbium paedictarum) izmole od rimskog pape, da se osnuje u Baru nova nadbiskupija, kojoj da se podrede biskupi onih gradova. Ovo sve podrobno kazuje arciđakon Toma u svojoj 'Historia Salonitana' (s. 15).

Pored ovog crkveno-administrativnog uzroka za ustanovljenje Barske nadbiskupije u XI vijeku, bio je još drugi uzrok, politički. Gospodar Zete bio je tada Mihail Vojislavljević (1046-1081). Do pre četvrti XI vijeka sve su tadašnje srpske kneževine priznavale vrhovnu vlast vizantijske carevine, a ujedno i vlast carigradskog patrijarha. Mihailov otac Vojislav oslobodio je od potčinjenosti toj carevini Zetu i Travuniju. Vlast carigradskoga patrijarha ostajala je ipak i dalje nad tim kneževinama. Za vrijeme Mihailovo dogodio se (1053. g.) poznati sukob između carigradskog patrijarha Mihaila Kerularija i pape rimskoga Lava IX, i tada se crkva, Grčka i Rimska, razjediniše. Gotovo sav srpski narod ostane uz Grčku crkvu, osim onoga što je bio u državi Mihaila Vojislavljevića. Mihail objavi, da njegova država ostaje uz rimskoga papu. Na ovo je on možda pobuđen bio tijem, što je velik dio njegovih podanika bio romano-latinskog plemena, a po nagađanju istorika, pobuđen je bio Mihail na to glavnim načinom, što je želio postati kraljem, i računao je da će pomoću rimskog pape to kao najlakše postići. Za poslanika u tome imao je da posluži tadašnji barski biskup, učeni i energični Petar, koji je ujedno i sam imao svoj interes, da bi uzdigao tijem ugled svoje katedre. Mihail napiše tadašnjem papi Aleksandru II, i pošlje mu naročite poslenike, a to i jesu oni cives dotičnih gradova, o kojima spominje arcid. Toma, da bi barski biskup uzdignut bio na dostojanstvo nadbiskupa, i da bi ustanovljena bila samostalna mitropolija u Baru. Molbu ovu Mihailovu papa uvaži, i 18. marta 1067, izda bulu na ime Petra barskog, kojega imenuje nadbiskupom sa mitropolitskom vlašću nad biskupijama: Zetskom, Barskom, Kotorskom, Plaškom, Svačkom, Skadarskom, Drivatskom, Pulatskom, Srpskom, Bosanskom i Travunskom, i nad svima manastirima, kako latinskim, tako i slovenskim (tam Latinorum, quam Slavorum), šalje mu pallium i ovlašćuje ga, da 'crux ante eum ubique geratur per Dalmatiam et Slavoniam' a to bi bilo od prilike, u Boki Kotorskoj, Crnoj Gori, Bosni, Hercegovini i Srbiji.

Ovom papinom bulom ustanovljena je bila formalno Barska katolička nadbiskupija, i na barsku katedru prešla su sva ona prava, koja je po odredbi onog duvanjskog sabora 877. g. uživao prije dukljanski ili zetski nadbiskup. Prešao je ovoj Nadbiskupiji i onaj značaj crkveni, što Farlati navodi, da je imala Dukljanska nadbiskupija, to jest Barska nadbiskupija postala je sada primaria sedes regni Serblorum et ecclesiae Serblianae.

Ustanovom Barske nadbiskupije dobila je stalnu osnovu u Zeti katolička vjera. Dopisivanja između kneza Mihaila Vojislavljevića i pape Grgura VII služe ovome najboljim dokazom. Papa Grgur zove Mihaila carissimus fillius B. Petri.

Ovakav položaj katoličke crkve u Zeti trajao je i za vrijeme Mihailova našljednika Bodina (1081-1101). I katolička je vjera tu jedina tada vladala, tako da u svoj kneževini nije bilo ni jednog pravoslavnog sveštenika. Kad se malo poslije Bodinove smrti rodio u Podgorici Nemanja, morao ga je krstiti latinski sveštenik, jer nije bilo nikakvog pravosl. sveštenika, koji bi taj obred obavio.

Ugled i značaj Barske nadbiskupije podigao se još jače za vrijeme Vukana, drugog sina Nemanjina, koji je po očevom zavještanju bio knez zetski. Ozlovoljen ovaj Vukan na brata svoga Stevana, kojega je otac ostavio našljednikom vlasti nad Srbima, odluči poslije očeve smrti oteti bratu vlast i proglasiti sebe srpskim kraljem. Poslužio se radi ovoga posredovanjem barskog nadbiskupa kod pape. Po nadbiskupovom uputstvu obrati se Vukan pismom papi Inocencu III, koji se odazove Vukanovoj molbi, i pošlje u Bar dva svoja legata, koji su imali da stvar urede. Držan je tada (1199) crkveni sabor u Baru, na kome je saboru bilo šest biskupa, nadbiskup barski Ivan i papski legati. Na tome saboru utvrđeno je bilo sve što se crkve tiče, i pokazao se visoki ugled i značaj, što je tada imao barski nadbiskup.

Poslije ovoga doba počinje već opadati dotadašnji značaj Barske nadbiskupije, s jedne strane radi toga, što su malo poslije toga osnovane bile srpske pravoslavne dijeceze: Zetska, Humska, Dabarska i dr., a s druge strane, što nije imala kao dotle zaštite kod srpskih vladara.

I za sve vrijeme dok je postojala srpska država, a to je bilo do 1459. godine, slabo je života pokazivala ta nadbiskupija. Meliciates, kotorski biskup prve polovine XIV vijeka, piše da u njegovo doba barski nadbiskup imao je za sufragane samo arbanaške biskupe (Farlati, VII, 14).

U polovini XV vijeka došao je Bar i Arbanija pod vlast Mletačke Republike, koja je tu vladala sve do 1521. godine, kad je morala Turcima da ustupi vlast nad tom zemljom. Za ovo vrijeme počinju pojedini barski nadbiskupi nastojati da podignu koliko više mogu ugled značaj svoje katedre, koristeći se u tome zaštitom mletačke vlade, a i misionarskim radom u srpskim, sada već pod turskom vlašću, provincijom dotičnih katoličkih misionara.

Godine 1475. postao je barski nadbiskupom Stevan Teljati, Mlečanin, čovjek učen i vrlo uvažavan u Rimu, osobito kod tadašnjega pape Siksta IV. Malo se vremena nalazio onaj nadbiskup u Baru, nego je gotovo sve vrijeme provodio na Zapadu, baveći se najviše knjigom. Između drugoga onaj se nadbiskup bavio i tijem, da prouči postanak i istoriju svoje Nadbiskupije. Proučio je knjigu Popa Dukljanina o onom duvanjskom saboru 877. godine, kad je ustanovljena bila srpska crkvena jerarhija, i kad je nadbiskupska dukljanska katedra primaria sedes za svu srpsku kraljevinu, a znao je da su bulom pape Aleksandra II (1067) prešla na barsku nadbiskupsku katedru sva prava, što je imao dukljanski nadbiskup. Proučavanje ovo dovelo je Stevana do ubjeđenja, da ako je njegova katedra primaria sedes regni Serborum, to je on dosljedno kao nadbiskup te katedre primaris Serbliae. Kardinal Juraj Kosti odobri ovu misao Stevanovu, i u Rimskoj kuriji počeše od tada smatrati da barskog nadbiskupa, kao na zakonitog primasa srpske crkve, naravno katoličke. To je bilo okolo 1481. godine. Pomenutom kardinalu Kosti posvetio je Stevan jednu svoju književnu radnju, i u posveti on sebe nazivlje: S. Antibarensis ecclesiae inutilis Archiepiscopus totiuque Serviae primas.

Stevanov našljednik na nadbiskupskoj barskoj katedri bio je od 1485. g. Filip Gaj, koji nosi također naslov Totius Serviae primas. Vidi se dakle da je taj naslov još za Stevanova života bio uhvatio korena.

U zvaničnim papskim pismima do toga doba naslov se ovaj barskog nadbiskupa ne spominje. Prvi se put taj naslov nalazi se u pismu od 26. novembra 1523. pape Klementa VII, upravljenom ucinjskom biskupu Lavrentiju, kojim pismom papa ga imenuje barskim nadbiskupom i da ujedno administrira i ulcinjsku biskupiju. U tome svom pismu papi piše da 'Antibarensis ecclesiae Archiepiscopus pro tempore existens Primas totius Regni Serviae existit (Theiner, Vetera monum. Slavorum merid., I, 578; Farlati, VII, 100). Slijedeće godine 7. maja isti papa daje ovom nadbiskupu pravo 'crucis prae se ferendae per Sclavoniam et Dalmatiam, ponavljajući tijem ono, što je papa Aleksandar II, priznao 1067. prvom barskom nadbiskupu Petru. Opet ovaj isti papa u svom pismu od 24. novembra 1530. priznaje pomenuti naslov barskom nadbiskupu Ludoviku Klerikatu i daje mu starješinska duhovna prava nad svima vjernima, 'civitatis Antibarensis et provincias Serviae et aliarum partium sub Turcarum tyrannide constitutarum'.

Svi barski nadbiskupi poslije ovoga doba nosili su naslov: Primas Serviae. U biskupskim katalozima XVII vijeka proširena je bila duhovna jurisdikacija ovih nadbiskupa i nadbiskupijama: Biogradskom (u Srbiji), Prizrenskom i Smederevskom.

Prema ovome što smo do sada naveli, naslov srpskog primasa što nosi danas barski nadbiskup, postao je okolo 1481. godine, a dobio je zvaničnu potvrdu 1523. od pape Klementa VII. Htjeli su u XVII vijeku dokazati, da taj naslov datira od vremena pape Aleksandra II, dakle, od druge polovine XI vijeka. Ovo je istakao najprije dvorski propovjednik Alberta austrijskog dr Albert Miraeus; i za tijem to se isto čita u jednoj 'Relatio de statu ecclesiae in Albania et Serbia veteri' od god. 1685, koju je Theiner štampao u svojoj zbirci dokumenata (II, 217). Ovo pobija Farlati dosta solidnom argumentacijom, te piše; 'Nullam satis sertam epocham invenio, ex qua repeti oportent initia Primatus ecclesiastici regni Serbiae, qui annexus est Metropoli Antibarensi; quare inter caetera vetustate incomperta hoc quoque in incerto relinquamus licet' (Illyr. sacr., VII, 16). Uostalom ovo što Farlati kaže, treba razumjeti samo za doba prije 1523. godine, jer on isti prevodi riječi pape Klementa, iz koji se vidi, da je onaj naslov već tada postajao.

I djelu 'Reise durch die Gebiete der Drin und Wardar' piše Hahn, da se obraća barskom nadbiskupu Karlu Pooten (koji je postao nadbiskupom 1855) radi ovoga pitanja, i na osnovu nadbiskupova odgovora Hahn kaže: Der Erzbischof von Antivari Führt den Titel eines Primas des Königreich Serbien, ein Titel, dessen Ursprung unbekannt ist, der aber Papst Clemens VII im Jahre 1523. bestätigt wurde'".

 

* *
*

Na ovo pitanje mi smo se osvrnuli radi suvremenog njegovog interesa, i priveli smo samo ono, što se tiče spoljašnje strane pitanja, ne dirajući sasvijem unutrašnju njegovu stranu".12

Dakle, ovo je Milaš napisao u vezi borbe vođenje iz Crne 1901-1902, a pomognuta i Srbima iz drugih krajeva, naročito iz Srbije, kojaje prinudila Vatikan da 13. februara/1. marta 1902. ime Collegium Hieronymianum Croatorum da zamijeni sa imenom Collegium Hieronymianum Illyricorum, pod kojim imenom su se razumevali Južni Sloveni, a na molbu nadbiskupa barskog, dalmatinskog franjevca, Šime Milinovića, papa Lav XIII je 22. februara/7. marta i. g. izričito odobrio, da se barski arcibiskup služi titulom Serbiae Primas i totius regni Serviae Primas.13 13 Tako je taj problem tada konačno okončan.

I o udovoljenju zahtevima Crne Gore u to vreme je dosta pisano, iz čega se mnogo koješta reklo vrlo značajno za našu istoriju. Evo samo nekih napisa:

 

1) Crna Gora, Srbija i Vatikan. Pod ovijem natpisom donosi švajcarski uvaženi Journal de Geneve od svog rimskog dopisnika zanimljivu korespondenciju, iz koje vadimo ovaj odlomak:

'Primetio sam, kako francuska štampa donosi prilično netačne vijesti o misiji u Rimu kneza Vojnovića, izvanrednog poslanika knjaza Nikole crnogorskog. Dopustićete mi da vam u tom pogledu saopštim nekoliko podataka, koje sam mogao pocrpsti na samom izvoru.

Vi se jamačno sjećate, koji je bio povod ovoj crnogorskoj misiji kod Vatikana. Breve, kojim je papa provodio reorganizaciju Svetojeronimskog instituta za Slavene, krstijaše Hrvatima, ušljed neuputne stilizacije, sve Slavene južne Austrije. Tom redakcijom, koju je u ostalom ona sama desavujisala, kao da je Sveta stolica, jamačno bez svoje krivice, htjela da učini uslugu ideji Velike Hrvatske, o kojoj mnogi austrijski Hrvati sanjaju.

Knjaz Crnogorski, u ime katolika Kneževine Crne Gore, koji pripadaju srpskoj narodnosti, hteo je da rektificira netačnu kvalifikaciju u papskoj odluci, i misija, koju je on u Rim poslao, nije imala druge svrhe, nego da izradi preinaku poznate bule Slavorum gentem. Vatikan je, u tom pogledu, već unio jednu koncesiju. On predlaže da se novoj buli udari ovaj naslov: Pro Croatica gente et Serbis catholicis dioceseos Antivari. Crna Gora pristaje na takvu redakciju, pod uvjetom da se, u odnosnoj buli, nadbiskupu barskom prizna titula 'Primasa sviju Srba katolika, primas totius regni Serbiae. No, tom se dodatku strašno protive u Beču, a već je lako pogoditi zašto. Ma i ne bilo tako mišljenje opravdano, ono se ipak tamo drži e Crnoj Gori vodne zubi za Srbijom. Knez Petar Karađorđević, načelnik dinastije, koja se za Obrenovićima takmiči o srpski prijesto, vjenčao je, kao što je poznato, jednu od kćeriju knjaza Nikole, a već znamo kako se ovome od vajkada prigovara da bi želio da pod svoju vlast ili pod vlast svojega zeta okupi srpske zemlje.

Kad bi Vatikan priznao katoličkom nadbiskupu barskom titulu primasa za cijelo Srpstvo, austrougarska vlada strahuje da se u tom faktu ne uči osvećenje političkih ambicija, koja bi naprotiv htjela da protežira dinastiju Obrenovića. Eto, kako se događa, te oko prostog natpisa jedne papske bule, nastaju tolike kontroverzije i tolike utakmice političko-narodne prirode.

Svetu stolicu najzad ovo pitanje posve slabo zanima, i ona bi po svoj prilici gotova bila, da udovolji opravdanoj želji Crne Gore. No, kako da savlada izričitu protivnost Austrije? To će nam kazati tek skora budućnost.

Knez Vojnović, odaslanik knjaza Nikole, s kojijem sam se našao otrag malo dana, kao da tvrdo vjeruje u uspjeh svoje misije. On je, uostalom, ovo dana predao kardinalu Rampoli formalni ultimatum u smislu: ili da Sveta stolica udovolji zahtjevima Crne Gore, ili će knjaz Nikola prekinuti svaki odnošaj sa Sv. stolicom i smatrati konkordat 1887. (!) kao da nije ni sklopljen.

Crna Gora, istina je, ne zauzimlje mnogo prostora na evropskoj karti: ali joj njene veze s Rusijom i Italijom, te moralni prestiž što ga na Balkanu uživa, daju takovu moć i obezbijeđuju takav utjecaj na istočne, pa i evropske stvari, da bi ga ludo bilo potcenjivati. Stoga, držim da će u Vatikanu dvaput promisliti, prije nego li se riješe na prelom sa Crnom Gorom'" .14

 

2) "Rim, 8. marta. Sinoć kardinal Rampola i knez Vojnović15 potpisaše sporazum o breve u Slavorum gentem, kojim se ukida hrvatska titula Jeronimskoga zavoda i zamenjuje naslovom za ilirska, tj. jugoslavenska plemena. Čine se znatni ustupci Barskoj nadbiskupiji, naređujući zasebno učenje srpskoga jezika i ćirilice. Potvrđena je barskome nadbiskupu titula Primas Serbiae. Danas papa primiće crnogorsku misiju. Knez Vojnović predaće papi ručno pismo knjaza Nikole. Crnogorski uspjeh pobuđuje senzaciju u diplomatskijem krugovima" "

 

3) "Vatikan i Srpstvo. U posljednjem broju donijeli smo telegram iz Rima, iz koga se razabire, da je poznati spor oko Zavoda Sv. Jeronima u Rimu, poslije dugog i burnog sedmomjesečnog trajanja, na posljetku ipak priveden kraju.

Nije potrebito našim čitaocima špecijalno objašnjavati postupak i povod tome sporu, jer je o tome u ovome listu, u više mahova, bilo dosta govora. Naši čitaoci, dakle, znaju, da je prošloga ljeta papska bula Slavorum gentem, kojom se zavod Sv. Jeronima u Rimu određuje 'pro Croatica gente', a među zemlje koje imaju prava na taj Zavod i u kojima, prema tome, stanuje ta tobožnja 'Croatica gens', ubraja se čak i Crna Gora, Bosna, Hercegovina, Slavonija i Dalmacija. Stoga nije bilo nikakvo čudo, da je ova vatikanska odredba, kojom se eminentno srpskim krajevima naturio hrvatski karakter, izazvala ogorčenje u svemu srpskome narodu.

Sva srpska žurnalistika ustade listom protiv ovoj golemoj nepravdi nanesenoj srpskom imenu i srpskom narodu, te pohvalnom jednodušnošću izrazi svoje neodobravanje i neoborivim istorijskim dokumentima dokaza grnu abnormalnost, u koju je upao Vatikan ovom svojom odredbom. No, sve to, zajedno sa pismenim i telegrafskim protestima od strane katoličkih Srba, ne bi ipak ništa ili vrlo slabo pomoglo, da se junačka Crna Gora, uvijek odlučna gdje su u pitanju srpski narodni interesi, nije digla na obranu ugroženih prava srpskoga naroda, a u prvom redu na obranu onog istorijom osveštenog prava, koje pripada njezinoj Barskoj arcibiskupiji. Crnogorskoj misiji, sastavljenoj od kneza Vojnovića i arcibiskupa Milinovića, spadalo je u dužnost, da kod Vatikana prikaže, koliku je on grdnu i neoprostivu pogrešku spomenutom bulom uradio pred istorijom i pred srpskim narodom. I crnogorsko izaslanstvo živo potpomognuto od pretstavnika bratske Srbije, izvršilo je svoju misiju na potpuno zadovoljstvo. U Vatikanu su uzeli u pretres tu prestavku, i poslije dugog i svestranijeg pretresanja, došli su na posljetku do uviđavnosti da su zahtjevi crnogorske misije potpuno opravdani i saglasni sa istorijskim i prirodnim pravom"17

 

4) "Crna Gora i Vatikan u svetojeronimskom pitanju. Glas Crnogorca' donosi u posljednjem broju pod natpisom 'Naš sporazum sa Sv. stolicom' duži članak, kojim označuje cijelj i zamašaj crnogorske misije kod Vatikana i njenoga uspjeha u političko-nacionalnom sporu, koji je stvoren apostolskim brevom od 1. avgusta pr. god.

Brevom 'Slavorum gentem' potvrđena su nacionalna prava Crnoj Gori i nacionalna osjećanja cijeloga Srpstva. 'To, i ništa drugo, kaže G. C. ' izazvalo je misiju Sv. stolici; učinjena povreda otklonila kod Vatikana očuvan netaknut državno-pravni položaj Crne Gore, vezane sa Sv. stolicom konkordatom. U to ime izvanredni poslanici nj. kr. v. gospodara imahu da izdejstvuju promjenu titule Sv. Jeronimskom zavodu vraćajući mu prostrani naslov osnovan na ravnopravnosti i jednakosti plemenskoj'.

Značajni list Crnogorske vlade opovrgava mišljenje, da je Knjaževska vlada tražila 'izmjenama titule i ukidanje breve 'Slavorum gentem', kaže G.C.', Knj. vlada trebala da traži po onom pravnom aksiomu: 'Lex posterior derogat priori' iz toga što mi nijesmo imali ništa da prigovorimo brevu u svemu onome, što se odnosi na osnivanje Sv. Jeronimskog zavoda, koji će nam biti od koristi, kao i svima onima, koji na taj Zavod imaju prava'. Crnogorska vlada izaslala je naročitu misiju u Vatikan da uloži protest onog breva, u koliko vrijeđa njeno državno pravo. Tražiti više bilo bi i neumjesno i obijesno. Knj. vlada nije mogla pasti u takvu pogrešku.

'Cijela istorija Sv. Jeronimskog hospicija dokazuje jasno, da se hrvatsko ime i pleme u njemu nije nikada spominjalo kao zasebni i isključivi etnografski pojam, nego da je pod ilirskim imenom bratska sloga i jednakost vladala između Srba i Hrvata, pa neko vrijeme i Slovenaca, koji se u ilirskom imenu nalazahu na okupu u svetoj zajednici jedne više nacionalne misli. Tako je Sv. stolica to ime vazda i shvaćala, šta više priznavala mu je još i prostraniji smisao, kako to jasno svjedoči bula pape Urbana VIII od 1. Juna 1627, odnosno osnivanja Zavoda u Lorentu'.

Crnogorska misija je potpuno uspjela sa svojim zahtjevima, koji su bili izraz i potpuna saglasnosti Crne Gore sa Srbijom i osjećanja svega naroda srpskoga. 'Ona je oborila predrasudu o diobi narodnosti po vjerama u našem narodu i sve rđave informacije, na osnovi kojih je Sv. stolica bila izdala onako usudno riješenje. Knj. je vlada u toku pregovora sa Sv. stolicom imala najveće zadovoljstvo, da primi ponovljene isprave Sv. stolice: kako ni sv. otac, ni kardinalski odbor, koji je o brevu 'Slavorum gentem' vijećao, ne bi se nikad riješili za naslov 'pro Croatica gente', da su bili obavješteni, koji se uštrb time nanosi srpskome narodu i srpskome karakteru crnogorskih katolika i onijeh izvan Crne Gore'.

Crnogorska misija odbila je jedan prvi predlog Sv. stolice, kojim se priznavaše Srpstvo katolika Barske nadbiskupije, jer 'makako se onim dodatkom davaše pravno zadovoljenje crnogorskoj državi opet bi se indirektno podržavala pogrešnih teza, da svi ostali Srbi katolici van granica crnogorskijeh nijesu Srbi. Prostrano ime za Sv. Jeronimski zavod bješe postulat naše Vlade. Ona je tijem držala, da će se odužiti ne samo svojoj prvoj dužnosti, da štiti svoj nacionalni i državno-pravni karakter, nego i iščekivanju cijeloga Srpstva, u koliko je u Sv. Jeronimskom zavodu zastupano'.

I tako nakon pregovora, koje je sam sv. otac u audijenciji od 23. februara nazvao kao 'u nekijem časovima vrlo teški i ozbiljni', potpisa se između našega prvoga poslanika grofa Vojnovića i kardinala državnoga sekretara, u ime visokih ugovarajućih strana sretni sporazum 22. februara, po kome će se Sv. Jeremonski zavod od sada u buduće zvati: Collegium Hier. Illiricorum.

A da ne bi nikakve sumnje bilo, da se pod tim nazivom krije kakva jednostavna tjesnogruda tendencija, naša je misija izdjestvovala, da Sv. stolica u istom prvom članu sporazuma izjavi, da se pod imenom 'Iliri' razumiju svi katolici Južni Sloveni dijeceza zastupanih u Sv. Jeronimskom zavodu. Knj. vlada je držala, da treba izdejstvovati još neke garancije u samom Zavodu za administraciju i za vaspitanje crnogorskih pitomaca. I jednom i drugom je zahtjevu udovoljeno. U koliko se odnosi na upravo pitanje, od pet članova administrativnog odbora, pomenutijeh u čl. 7. statuta Zavoda Sv. Jeronima, jedan će član biti predložen kardinalu protektoru od nadbiskupa barskoga zajedno sa svim ostalim biskupima pomenutih dijeceza. Za ovu tekovinu trebalo bi, da i svi ostali biskupi van granica naših, budu Crnoj Gori blagodarni, jer je Knj. vlada uspjela ovim ustupom Sv. stolice, da jedan član pripada, kao samostalni, isključivo crkvenim veledostojnicima, da zastupa čistu saglasnu volju njihovu (pošto su prva tri de jure sami upravljači Zavoda, imenovani od sv. oca u smislu čl. 3. i 4. rečenog ustava).

Sv. je stolica ujedno pristala, da za pitomce Barske arhijeceze u Sv. Jeronimskom zavodu bude odvojeno vaspitanje na srpskom jeziku i ćirilovskim pismenima. Na taj način sačuvaće oni u potpunoj mjeri njihovu narodnu individualnost i neće biti podloženi uticaju neprirodnog i nenacionalnog vaspitanja.

Tim sporazumom naš sa Sv. stolicom nije još potpun bio. Svečanim dekretom istoga dana Kongregacije konzistorijalne, kojoj je sam papa prefekt, sv. je otac prilikom papskog jubileja potvrdio našem barskom nadbiskupu i svim njegovim zakonitim nasljednicima na barskoj biskupskoj stolici starodrevnu titulu primasa Srbije (Primas Serbiae), povrativši tako stari sjaj primacijalne srpske stolice barske, koja sjeća sve Srbe na sjaj i veličanstvo tadašnje moćne naše carevine.

Traženjem i dobijanjem ove obnove najbolje su suzbijena nastojavanja, da se stavi u izvjesni antagonizam dostojanstvo poglavara autokefalne Pravoslavne crkve u našoj državi sa našim katoličkim primasom, i najjasnije je objavljeno načelo vjerske susretljivosti našljedno u vladarskom domu Petrovića, i stalno u narodu crnogorskom.

Ti na hrišćanskoj visini nalazeći se vjerski odnošaji u Crnoj Gori odavno su priznati, a sv. otac d&je im nova izraza svoga visokog mjerodavnoga priznanja. U svome pismu knj. kr. v. gospodaru sv. otac izjavljuje: 'Želje vašega kr. visočanstva dokazuju nam, da se zahtjevanja svagda osjećanjima, koja su predhodila stipulaciji konkordata; sa naše strane onaj interes, koji smo tada obratili Crnoj Gori, nije se odista smanjio, i sadašnji pregovori, povoljno svršeni, tome su pravi dokazi'.

Ovim sporazumom sa Sv. stolicom Crna Gora je postigla lijep uspjeh opštenarodni. Ma kako skroman bio na prostranom polju jevropskih političkih kombinacija, on bez sumnje podiže ugled srpskom imenu i, kad tad, pobudiće na spasonosnije razmišljanje i one, koji mu danas nijesu naklonjeni.

Hvala mudrosti pape Lava XIII i njegovom širokom shvatanju slavenskog pitanja, sama je Sv. stolica, taj moćni moralni faktor u svjetskoj politici, uništila opasnu teoriju identifikovanja jednog plemena jugoslavenskoga sa katoličkom vjerom i tako znatno doprinijela našoj državnoj kristalizaciji na čisto narodnoj osnovi.

Mi smo uvjereni, da će i naša braća Hrvati, u ovom času bez razloga ozlojeđeni, u brzo uviđeti, da u našem uspjehu nema pobjeđenih. Nema pobjeđenih, pa nema i pobjeditelja.

Pobjeditelj je samo narodna misao, koja je prirodno zastupana bila od nezavisne srpske države na opštu jugoslovensku korist.

U tom pogledu naš sporazum sa Vatikanom je poučan i rješiteljan za dalju budućnost'".18

 

5) Godine 1902.izašla je u Zagrebu poznatog rimokatoličkog istoričara dr Ivana Markovića monografija pod naslovom Dukljansko-barska metropolija, koju je napisao u Sinju. On je u predgovoru 13/26. februara i. g. naglasio, da ta monografija „nije ni u kakvoj vezi s događajima, koji ima nekoliko mjeseci da zanimaju naš jugoslavenski svijet", 5a koju mu je, u toku rada, slao podatke Metod Rodić, sekretar Barske nadbiskupije.19

Međutim, Marković je XII poglavlje svoje monografije posvetio pitanju Primasa Srbije, pa je u njemu na latinskom i srpskohrvatskom jeziku objavio i odluku pape Lava XIII od 22. februara/7. marta 1902, kojom je potvrđeno pravo barskom nadbiskupu, da može nositi titulu Primas Srbije.20 Prema tome, i ova je monografija pisana povodom rada crnogorske misije u Rimu, makar to odbijao i sam pisac.

 

6) Posle četiri godine objavljena je rasprava dr Morisa Fabera pod naslovom Pravo barskih nadbiskupa na naslov Primas Srbije",21 koju je otpočeo sa tekstom na srpskohrvatskom jeziku odluke pape Lava XIII, donete 22. februara/7. marta 1902. koja glasi:

„Velečasni gospodin Šimun Milinović, nadbiskup barski u Crnoj Gori, izvjestio je dne 2. januara t. g. njegovoj svetosti papi Lavu XIII, da su njegovi predhodnci na stolici Nadbiskupije barske običavali sebi nadijevati naslov Primasa Srbije; ovim naslovom da su se služili i na saborima tridentinskom i vatikanskom, pa da ga ni današnji barski poglavica katoličke crkve nije nikada napuštao; pa dodaje: da, i ako se kraj drevnosti te gubitka starih obeležja ne mogu iznijeti sigurni i nesumnjivi dokumenti u dokaz i osnovanost toga naslova, šo se ipak, po njegovom vlastitom svjedočanstvu, iz običaja starih kao i novijih nadbiskupa barskih može uvidjeti, da se je taj naslov, izuzevši neko kratko vrijeme, vazda nastavljao i u običaju bio. Stoga rečeni nadbiskup, povodom 25-godišnjice njegove svetosti Lava XIII, moli njegovu svetost, da pomenuto ime i naslov nadbiskupu barskom potvrdi te da ga njemu i njegovim nasljednicima, krijepošću svog apostolskog autoriteta i dobrote potvrdi i dozvoli.

Njegova svetost papa je u svojoj milosti i dobroti nakon svestrana promišlanja zaključila, udovoljiti podnešenoj molbi kako slijedi, te je svojom apostolskom moći, opraštajući sve one pomente, koji su se do danas mogli poroditi protiv postanka i uporabe toga naslova, baš krijepošću svog apostolska autoriteta dozvolila i izjavila, da se ne samo sadašnji barski nadbiskup, nego i njegovi nasljednici u buduće nesmetano i dozvoljenim načinom služe nazivom i naslovom Primasa Srbije, načinom, koji se rabi i koji je u običaju u apostolske stolice pri takvim dozvolama, a sve bez obzira na ugled i ličnosti onijeh, koji bi možda tomu protuslovili. U potvrdu toga odredila je njegova svetost, da se izda i otpošalje konsistorijalni dekret te da se izvornik pohrani među spise Sv. konsistorijalne kongregacije.

U Rimu, dne 7. marta a. d. 1902. Karolus, patrijarha carigradski, tajnik Sv. konsistorijalne kongregacije".22

7) Posle prvog svetskog rata, kada je počelo da se pokreće pitanje sklapanja konkordata između ujedinjene države Jugoslavije i Vatikana, u beogradskom listu Vreme od 5/18. decembra 1942. pojavio se članak pod naslovom Jedna nacionalna pozicija u opasnosti. Pred ukidanjem primatstva srpske katoličke crkve u Baru, zbog čega su se u Crnoj Gori bili pojavili uznemirivajući glasovi, da Vlada nove države namerava da barskom nadbiskupu ukine titulu Primas srbije. Povodom tih glasina i toga članka, dr Lujo Vojnović, koji je u ime Crne Gore 1901-1902. zaštićivao interese Barske nadbiskupije i barskog nadbiskupa objavio je 9/22. decembra i.g. takođe u Vremenu članak pod naslovom O srpskom katoličkom primatsvu barskog arhiepiskopa, u koje je govorio o istorijskom pravu Primasa Srbije i kako je izvojevana odluka pape Lava XIII od 22. februara/7. marta 1902., i koji je Vojnović završio sa sledećim zaključkom:

»Crna Gora, i ovim zaključujem kratka moja razmatranja, prisajedinivši se Srbiji i ostalim jednokrvnim zemljama, doprinela je velike žrtve na oltar narodnoga i državnoga jedinstva, a nije ni izdaleka gunđala kao Hrvatska, koja nije bila nezavisna država. Čim je Crna Gora nagrađena bila za ovo divno delo samopregorevanja u interesu celine? Na ovo je najbolje odgovorio g. Marko Trifković sa svojim ekspozeom u Ministarskom savetu. Pak zar da i ovako omalovažena i zanemarena Crna Gora izgubi još sjajnu primatsku titulu starodrevne Barske srpske arhiepiskopije, kad je već izgubila diadem?!

Najzad, ukinuće primatske katoličke titule kad se u isto vreme ponovljenim sjajem povratila, nakon 500-godišnje eklipse, slavna naša Pećska srpsko-pravoslavna patrijaršija, bila bi krvava ironija, a ujedno i profanisanje jednog blistavog lista naše nacionalne istorije, za račun na znam čije bolešljive sujete ili ne znam kojeg hipertrofičnog i izazivačkog regionalizma.«

8) Dr Lazo Tomanović, koji je bio na najvišim položajima u Crnoj Gori, urednik Glasa Crnogorca, sudija Velikog suda, a od 1907. do 1912. predsednik Vlade, 1927. osvrnuo se na pokretano 1901. pitanje Primasa Srbije, pa je u jednom svom članku rekao sledeće:

„Prohujali su vjekovi srpske prošlosti, puni slave i crnih dana... Pa se početkom prošloga vijeka srpski narod počeo pomaljati opet na svjetskoj pozornici, tako da je Pavle Solarić, Dositejev 'blagonadežni junoša', u svom 'Pomeniku', iz Mletaka, prvom književnom centru, uskliknuo: 'Upovajmo na Gospoda sil i budet'. Tada je bila pala Mletačka Republika i vladika Petar I sašao u Boku, a Karađorđe na Dunavu digao ustanak. Već je Srbija bila na pomolu!

Pa je naših dana 1869. bio sazvan koncil u Rimu, najviši u katoličkom svijetu. Tu dolazi skadarski arcibiskup Karolus Poten i nalazi na koncilu određeno mu mjesto među ostalim arcibiskupima. Ali je on bio i predstavnik barske stolice, pa protestira i traži mjesto među primasima. Na prvom mjestu sjedjeli su kardinali, pa patrijarsi, pa primasi. To pitanje koncil je predao svom odboru koji je raspravljao slične sporove. Odbor je, između ostaloga, našao da je na Trentinskom koncilu, koji je osudio Husa, barsku stolicu zastupao ulcinjski biskup i da mu je papa odredio drugo mjesto među primasima. Tako je arcibiskup Poten zauzeo mjesto kao Primas Srbije do Primasa Germanije, koji zauzimlje prvo mjesto.

Ta pojava Srbije do Germanije na koncilu, koji je bio privukao na sebe pažnju sve Jevrope, u doba kada je načelo narodnosti bilo počelo preobražavati mapu Jevrope, i kada je Austrija, istisnuta iz Italije, tražila naknadu na Balkanu, ta je pojava nju porazila. Srbija joj je stala na put!

U toj muci Austrija se zauzimlje da ispod zemlje podkopa dostojanstvo katoličke jerarhije u srpskom narodu. Najprije je organizirala ono sveslavensko hodočašće u Rimu. Tu su bili predstavnici ruskog i bugarskog naroda, a srpski narod bio je isključen, da se tim dokaže da nema Srba katolika.

Ali joj to nije bilo dosta. Trebalo je još da i Vatikan to sankcioniše. Pa je sarajevski arcibiskup Štadler sazvao onu konferenciju jugoslovenskog episkopata na Lokrumu do Dubrovnika. Naravno nije se moglo znati na koju je svrhu bila sazvana konferencija. Ali će se i to doznati.

Odmah iza te konferencije izašlo je ono papino breve o preustrojstvu Ilirskog zavoda Sv. Jeronima u Rimu (ovde treba razlikovati papinu bulu Slavorum gente, koja je prethodila ovom brevu). Pa u čemu se sastojalo to preu-strojstvo? Da ga papa namijeni pro gente Croatica!

Austrija je triumfirala. Vatikan je potvrdio da nema Srba katolika. Dakle nema više smisla da postoji ovo dostojanstvo katoličke jerarhije u srpskom narodu.

Ali je ovo dostojanstvo barske stolice bilo u Crnoj Gori, pa je njena Vlada bila dužna da ga odbrani, i njeno saopštenje u zvaničnom listu Glasu Crnogorca protestiralo je protiv tog brevea. Otud ova žučna polemika u našoj štampi između srpskih i hrvatskih listova. Vatikanski organ Osservatore Romano odgovorilo je da je to tražio jugoslovenski episkopat! Novosadski Branik tražio je da se arcibiskup barski Milinović stavi pod sud zbog njegovog učestvovanja na Lokrumskoj konferenciji.

Kad se ovo zbivalo, knjaz Nikola je obilazio narod po sjeverozapadnoj granici. Kad se povratio u Nikšić, gde je u Dvoru ljetovao, pozvao je arcibiskupa u goste, da se izvijesti o tom pitanju. U isto doba pozvao je i mene kao vladinog stručnjaka po ovom pitanju, da mu referišem. Arhijepiskop je tri dana gostovao za familijarnom trpezom knjaževom. Za trpezom je knjaginja vodila razgovor sa arcibiskupom. O pitanju ovom nije bilo ni riječi. Kajaz je nasamo sasvim akademski razgovarao sa arcibiskupom. Pa su se potpuno sporazumeli. Milinović je pripadao onim dalmatinskim narodnjacima, koji su bili koliko Hrvati toliko i Srbi. Bio je učen čovjek, koji je priznao da ilirstvo obuhvata i Srbe kao i Hrvate. Pa je usvojio glavno gledište, uzevši na sebe da to dokaže u Vatikanu. On je bio uvjeren da će uspjeti kod državnog sekretara kardinala Rampola uz papu Lava XIII, koji su bili emancipirani od Trojnog saveza. Ticalo se samo da uz gente croatica bude et serbica. I knjaz i arcibiskup su mrtvi. Ali ja imam rukopis arcibiskupov koji ovaj sporazum potvrđuje.

Kad je arcibiskup krećao put Rima, na Cetinje se bio povratio sa dopusta knjažev sekretar konte Lujo Vojnović, pa ga je Vlada dodala arcibiskupu da mu bude od pomoći kao Srbin katolik, što će osujetiti nikšićski sporazum, jer je u Rimu tako pitanje došlo na zeleni sto diplomacije pri Vatikanu, a arcibiskup ostao u pozadini. Preko cijele zime konte Vojnović je bio u kontaktu sa Vladom, koja nije odstupala od svog gledišta, da se breve ima dopuniti sa one dvije riječi, a diplomacija je nalazila da se pitanje riješi sa izmjenom nota. Delegat vladin najzad obratio se knjazu na Rijeci, gdje je zimovao, i on je pristao na tu izmjenu nota između vladinog delegata i državnog sekretara Rampola.

U Rimu je tada bio poslanik Srbije Vesnić, koji je pratio razvoj toga pitanja, pa je ministerijalni Odjek sa Dubrovnikom to rešenje pitanja pozdravio kao diplomatski uspjeh Crne Gore. A knjaz Nikola je uživao. Ali mi je vojvoda Gavro, kao ministar inostranih dela, odgovorio da je to diplomatski poraz Crne Gore. Predsjednik Vlade bio je vojvoda Božo Petrović. Oni su oba još živi. I breve je nedotaknut ostao u snazi.

Diplomaciji pri Vatikanu, u kojoj je imao prvu riječ austrougarski poslanik, nije to dosta bilo, nego je potakla arcibiskupa da traži od Vatikana licencu da može nositi titulu Primasa Srbije, kao da to dostojanstvo nije Barske stolice! I ta je pogreška ogorčila posljedne dane dobroga i čestitoga starca Milinovića; ali nije nimalo smanjila njegovo poštovanje svih krugova u Crnoj Gori, jer tim nije mogao ništa nauditi barskoj stolici, nego samo sebi. A to se poštovanje pokazalo najbolje za vrijeme bolesti i smrti njegove. Dvorski ljekar dr Perazić nije se odmicao od njegove postelje. A s višim počastima nije mogao biti sahranjen ni od države ni od naroda. I pravoslavnu crkvu tu je zastupao raško-zahumski vladika Kiril.

Skadarski arcibiskup Poten bio je rodom iz Prusije, po svoj prilici Poljak, pa je onako svjesno na koncilu i istakao tako staroslavno dostojanstvo katoličke crkve srpskoga naroda, jedino u čitavom Slovenstvu.

Vatikanski koncil bio je prekinut francusko-nemačkim ratom, pa kad nastavi svoj rad, u boljim prilikama, opet će na njemu biti Primas Srbije do Primasa Germanije. Sada je na barskoj stolici Srbin, rođeni Baranin, presvijetli Dobrečić, koji je u Rimu nauke svršio sa doktoratom, pa je svjestan svoje dužnosti i svog prava. A siromaštvo stolice nimalo ne može uditi joj tom dostojanstvu, nego još više simpatije izazvati.

Naša vlada već mu je podigla dvor. Ali to nije dosta. Svakako treba da i u konkordatu sa Vatikanom bude spomenuto ovo visoko dostojanstvo na dostojnom mjestu kao dragocjena starina srpskoga naroda iz najdublje njegove prošlosti.

Jedan od najvećih državnika u svjetskom ratu Lojd Džordž proglasio je srpski narod, obzirom na njegovu veliku prošlost, besmrtnim. Izgleda kao da to naša dnevna štampa ne shvaća. Osobito prestonička je dužna da njeguje našu prošlost.

Prošle godine hrvatska štampa slavila je hiljadugodišnjicu svoga kralja Tomislava, čim je budila u narodu nacionalnu svijest. A što je uzdržalo nacionalnu svijest razdrobljenoga srpskoga naroda kroz vjekove nego slavne uspomene? Zar nam one nijesu od više potrebe, pošto smo se ujedinili?

Među tim uspomenama je i prvoprestonica hrišćanstva čitavog Slovenstva, koja je nikla u Duklji, pošto su naši apostoli Sv. Kiril i Metod Slovene obratili u hrišćanstvo i azbuku im dali, pored grčke i latinske azbuke, koje su u crkvi vladale.

Tako je ova vlaština isključivo Srbije, ostla urezana u tučnim tablicama kao Primaria Sedes (prvoprestonica) hrašćanstva čitavog Slovenstva". 23

9) Iduće, 1928, godine pojavio se novi članak o Primasu Srbije, u kome se na kraju podvlačilo i ovo:

„Interesantno je pri kraju napomenuti, da se u Baru i dan danas nalaze pod jednim istim krovom dvije crkve: pravoslavna i katolička, a manastir Svete Bogorodice Rtačke nijesu porušili Turci, nego ubojne galije susjedne Venecije. Slučaj za ono vrijeme, borbe krsta sa nekrstom, jedinstven i nečuven u istoriji. Sama, pak, činjenica da je sveštenstvo oba obreda nepokolebljivo stajalo uz narod, zatim da se i dan danji istim crkvama i istim grobljem jednovremeno služe obadvije hrišćanske vjeroispovesti, najbolji su dokaz tolerancije i visoke nacionalne i kulturne svijesti ovoga kraja u kome lukavi Mlečić nije nikad mogao svoje gnijezdo saviti.

Tako, prva srpska država Zeta, današnja Crna Gora, kolijevka rijetkih velikana, nasljednica slavne Duklje dade Srpstvu, odnosno jugoslovenstvu, među mnogim darovima i prvog srpskog kralja Mihaila i prvu srpsku Primasiju, najstarije slovensko vladičanstvo na Balkanskom poluostrvu".24

 

 

 

Napomene

2) Veselinović, Konkordat između Srbije i Vatikana Državna i crkveno-pravna studija Đ. B. Nestorovića, 15, 193, 641-643.

3) AS.-MID. PO. 1904,U/13.

4) Enciklopedija S X. S,II, 146-148; drLujo Wojpovit, Konkordat s Sv. Stolicom i naše nacionalno pitanje, Zagreb1923, 39, 77, 58; dr Mihailo Lanović, Konkordat Jugoslavije s Vatikanom, Beograd 1925, 77-87; dr Viktor Novak, Tragična trilogija hrvatskog glagoljizma, Javnost (Beograd) 27. II1927. Povodom pokretanja ovoga pitanja izašla je u Rimu 1902. knjiga Le Mtrguis R. Swiney de Masbanaglass-a pod naslovom Le Montenegro et le Saint-Siege. La Question de Saint-Jerôme, u kojoj se govori i o Primasu Srbije, o konkordatu sa Crnom Gorom i Zavodu Svetog Jeronima, i gde su dati značajni detalji. U Zavodu Sv. Jeronima nastojali su da pravoslavne prevedu u Rimokatoličku veru. Tako su pokušali i sa Teofanom Danilovićem, dvadesetogodišnjim postrižnikom manastira Savine, koji je na prevaru rimokatoličkog sveštenika odveden preko Trsta, na putu za Kijevo u Duhovnu akademiju, obavestio ga da je u Rimu otvoren „pravoslavni Zavod i da je on rektor istog". Kad je saznao da je prevaren pobegao i došao u Beograd kod mitropolita Mihaila (AS.-PO, k. 31, br. 397).

5) Srpski glas (Zadar) 6/19. IX 1901.

6) Isto, 8/21. i 15/28. XI 1901.

7) Lujo Vojnović (Split 1864-Zagreb 1951), Srbin rimokatoličke vere. On je 1896. stupio u crnogorsku službu, kao sekretar kneza Nikole, 1899-1903 je i ministar prosvete u Crnoj Gori, 1901-1902 vršio je funkciju crnogorskog opunomoćenog poslanika pri Vatikanu. Neko vreme bio je na čelu vlade Crne Gore, a 1913-1914. bio je njen izaslanik na mirovnoj konferenciji. Od 1915. do 1919. zastupao je Srpsku vladu u Rimu i Parizu. Dosta je pisao, pa i Barskoj nadbiskupiji (E. Maserati, Momenti . della questione adriatica (1896-1914). Albania e Montenegro fra Austria e Italia, Verona 1981, 140,144; Bibliografija studija i članaka, Zagreb 1968, IV, 457; Enciklopedija Jugoslavije, VIII, 530). On je napisao članak O srpskom katoličkom primatstvu barskog arhiepiskopa, objavljen u Vremenu 1924, br. 1082, str. 2.

8) Podvučeno u tekstu je preneto.

9) Srpski glas 23. XI/6. XII 1901 Podvlačenje u tekstu je moje.

10) Lujo Vojnović.

11) Srpski glas 21. XII 1901/3. I 1902.

12) Isto, 30. IX /3. X 1901; Istok (Zemun) 1901, 16-17.

13) Dr Ivan Marković, Dukljansko-barska metropolija, Zagreb 1902,163-177: Enciklopedija C. X. X, I 676, III, 147. Iz Milićevićevog pisma iz 1891-1894. vidi se da je bio u dobrim odnosima sa knezom Nikolom, kome prenosi pozdrav od biskupa Štrosmajera (ASANU.-ZVN), (paket 4).

14) Srpski glas 7/20. II 1902.

15) Lujo Vojnović

16) Srpski glas 20. II/13. III 1902.

17) Isto, 7/20 III 1902.

18) Isto, 28. III/10.1902

19) Marković, Dukljansko-barska metropolija, 162-177.

20) Isti, 175-177

21) Dr Moric Faber, Pravo barskog nadbiskupa na naslov "Primas Srbije", Glasnik zemaljskom muzeja u Bosni i Hercegovini (Sarajevo) 1905, 445-477.

22) Isti, 445

23) Dr Lazar Tomanović, Primas Serbiae, Zapisi (Cetinje), 1/6,1927, 347-350.

24) Blažo Đurović, Prva Srpska Primasija, Zetski glasnik (Cetinje) 1928, Božićni broj (br. 1-4), str. 10-11.