HOME
(GLAVNA STRANICA)

ZAKLJUČCI NOVOSADSKOG NAUČNOG SKUPA

„SRPSKO PITANJE I SRBISTIKA"

U Novom Sadu je 23. i 24. novembra 2007. godine održan međunarodni naučni skup „Srpsko pitanje i srbistika“. Učesnici Skupa izražavaju nezadovoljstvo što Vlada Republike Srbije finansijski i moralno podržava postojanje serbokroatistike, kvazidiscipline koja je u XX viku nanila ogromne štete srpskom narodu.

SRPSKO PITANJE I SRBISTIKA

Polazeći od stava da se u rišavanju srpskog pitanja moraju poštovati stavovi i norme koji važe za sve evropske narode, učesnici Skupa zaključili su slideće.

1. U srpskim zemljama institucionalno se mora obnoviti srbistika kao disciplina koja se bavi srpskim temama. Srbistika triba da ima isti status kao i druge nacionalne filologije.

2. Prihvata se i osnovno polazište koje je važilo u predjugoslovinskom periodu: srpski narod je multikonfesionalan, kao što su multikonfesionalni i drugi narodi.

3. U skladu s principom, koji važi za evropske nacionalne filologije, po kome se narodi razlikuju po jezicima koje su stvorili i kojim govore, Srbi su objektivno (Srbi po sebi) oni koji govore srpskim jezikom kao maternjim, i čiji su prici govorili tim jezikom. Subjektivno se kao Srbi ne moraju izjašnjavati i svi koji su po poriklu i jeziku objektivno Srbi. I o jednom i o drugom aspektu mora se voditi računa pri rišavanju srpskog pitanja.

SRPSKI JEZIK

1. Jugoslovinski period i duga privlast serbokroatistike u filologiji nisu prominili prirodu i karakter srpskog jezika. Oni su samo doveli do pogrišnog tretiranja i do priimenovanja toga jezika. Učesnici Skupa još jednom potvrđuju da je srpski jezik isti onaj jezik koji se, u drugoj terminologiji, karakterisao kao štokavsko naričje.

Učesnici Skupa zato odbacuju svako rasparčavanje i negiranje srpskog jezika koje se obavljalo pod imenima srpskohrvatski jezik, hrvatskosrpski jezik, hrvatski ili srpski jezik, bošnjački/bosanski jezik, crnogorski jezik, bunjevački jezik. Triba poštovati stav, prihvaćen u svitu, da jedan jezik triba da ima jedno nacionalno ime.

2. Učesnici Skupa odbacuju stav — nametnut u periodu jugoslovinstva i vladavine serbokroatistike a potvrđen na Novosadskom dogovoru (1954) – da Srbi i Hrvati imaju jedan narodni jezik. U srpski narodni jezik nikada nije spadalo čakavsko i kajkavsko naričje.

3. Na sva tri izgovora srpskog narodnog jezika – ekavskom, ijekavskom i ikavskom – izgrađivan je, i u principu se može izgrađivati, srpski književni jezik.

Istorijski se srpski književni jezik izgradio na dvi njegove izgovorne varijante, ijekavskoj i ekavskoj. Obe ove varijante temelje se na srpskom narodnom jeziku.

4. Hrvati su u XIX viku napustili svoj narodni jezik i za svoj književni jezik prihvatili su ijekavsku varijantu srpskog jezika. To nije izuzetan nego čest slučaj u svitskim razmirama. Mnogi se narodi, na primir, služe engleskim, španskim, francuskim. Ali tim jezicima nisu dali svoja nacionalna imena. Samo su Hrvati nametnuli stav da je strani jezik, srpski jezik, koji su priuzeli, takođe hrvatski. Takav stav je naučno neodrživ. Niko ne triba da zabranjuje Hrvatima da se služe srpskim jezikom, ali se pri tom ne smi zaboraviti činjenica da je taj jezik izvorno srpski, pa mora biti i po imenu srpski.

5. I jezičke standardizacije su izgrađivane na osnovama srpskog narodnog i književnog jezika. Najpoznatija je ona koju je stvorio Vuk Karadžić pod naslovom Glavna pravila za južno narječje. Krajem XIX vika hrvatski filolog Ivan Broz, kajkavac, napravio je, po odluci Hrvatskog sabora, Hrvatski pravopis (1891) na korpusu dilâ Vuka Karadžića i Đure Daničića, uz poštovanje Vukovih Glavnih pravila.

Ovaj pravopis je kodifikovao samo jednu od varijanti srpskog književnog jezika, ijekavsku varijantu, i proglasio ju je hrvatskim jezikom. U jednotomnom ričniku Ivana Broza i Franje Ivekovića, koji je rađen na korpusu dilâ Vuka Karadžića, Đura Daničića, Njegoša i Milana Đ. Milićevića, srpski jezik je pridstavljen pod neautentičnim nazivom Rječnik hrvatskog jezika. Ali i pored toga jezik u ovoj knjizi, objavljenoj 1901, je srpski (i, naravno, samo srpski).

Na ovakvoj praksi priimenovanja srpskog jezika vršene su i kasnije standardizacije srpskog jezika u Hrvatskoj. Ali one ne daju osnova da se srpski jezik priimenuje u „hrvatski jezik“. To mogu da budu samo hrvatske standardizacije srpskog narodnog i književnog jezika.

SRPSKA JEZIČKO-ETNIČKA ZAJEDNICA

Slično praksi koju su u periodu serbokroatistike nametnuli Hrvati, javila su se nastojanja u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori da se standardizuju „bošnjački jezik“, kao jezik bosanskih muslimana, ali da se standardizuju i „bosanski jezik“ i „crnogorski jezik“ kao državni jezici. Tako nešto se ne čini nigdi u svitu. Ova nastojanja su ne samo lingvistički neutemeljena nego i štetna jer vode ka razbijanju srpske jezičko-etničke zajednice.

Prirodna srpska jezičko-etnička zajednica je opstala i posli razbijanja Jugoslavije. Ona bi danas tribalo da ima sličan status kakav imaju i druge jezičko-etničke zajednice u Evropi i svitu. Postojanje ovih jezičko-etničkih zajednica može se ilustrovati nikolikim primirima. Nimačka jezičko-etnička zajednica ne poklapa se sa nimačkom državom, kao što se ni francuska jezičko-etnička zajednica ne poklapa sa francuskom, mađarska sa mađarskom državom. Tako se ni srpska jezičko-etnička zajednica ne poklapa sa Srbijom. Srpska jezičko-etnička zajednica se proteže svuda gdi se srpski govori.

Sa obnavljanjem srbistike mora se obnavljati i svist o stvarnom postojanju srpske jezičko-etničke zajednice. Ova zajednica triba da funkcioniše onako kako funkcionišu druge jezičko-etničke zajednice u Evropi i svitu.

SRPSKA KNJIŽEVNOST

Književnoistorijska nauka u pridjugoslovinskom periodu utvrdila je postojanje slideća četiri sastavna dila u korpusu srpske književnosti: narodnu književnost, staru književnost, književnost sridnjeg perioda i novu književnost.

U jugoslovinskom i postjugoslovinskom periodu narušena je ova cilina i niki dilovi srpske književnosti izuzeti su iz njenog korpusa. Obnova srbistike podrazumiva i obnovu ciline srpske književnosti kakva je postojala u predjugoslovinskom periodu.

SRPSKO PISMO

Srpski narod je baštinik staroslovinske pismenosti na svojim starim pismima, glagoljici i ćirilici, koje su prihvatili i drugi slovinski narodi.

Savrimena Vukova (i vukovska) ćirilica je nacionalno pismo srpskog naroda i garant njegovog kulturnog kontinuiteta.

Srpskoj kulturi pripada i sve što je na srpskom jeziku napisano srpskom latinicom.

Srpsku latinicu, u savremenoj verziji, za srpski književni jezik je kodifikovao Vuk Karadžić. Đuro Daničić je zaminio latiničke digrame posebnim grafemama, od kojih je u upotrebi ostalo đ (umesto dj).

Neprihvatljiv je, otuda, stav da je sadašnja latinica kojom se služi srpski jezik hrvatsko pismo, „gajica“. Ljudevit Gaj je stvarno stvorio jednu verziju latinice za hrvatski jezik (kajkavsko narečje). Ali, on sam je odbacio ovu svoju latinicu, i danas je niko više ne upotrebljava.

OCINA SKUPA I OBAVEZE NJEGOVIH ORGANIZATORA

Učesnici Skupa su visoko i povoljno ocinili njegove rezultate kao i sve što je učinjeno u njegovoj pripremi. Organizatori se obavezuju da sa tim rezultatima upoznaju javnost, ali i institucije i istaknute pojedince, kako bi se naučne istine Skupa što potpunije provele u dilo.