Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

Vasilije Đ. Krestić

 

O NAZIVU JEZIKA U PROŠLOSTI HRVATSKE

Primljeno na II skupu Oděljenja istorijskih nauka od 21. marta 1990.

Povodom javnih rasprava i izjašnjavanja Sabora SR Hrvatske o amandmanima na republički Ustav, u čijem sklopu je i odredba o nazivu jezika u službenoj upotrebi ove republike, želim da skrenem pažnju javnosti, posebno onima koji odlučuju o tom osetljivom pitanju, na neke činjenice iz ranije prošlosti. Uveren sam da i u ovom slučaju prošlost može da bude poučna, bar za one koji znaju da cene iskustvo, koji nisu opterećeni predrasudama a imaju dobre namere. U svakom slučaju naša javnost bi morala da zna da problemi službenog naziva jezika u Hrvatskoj nisu novi, da su najmanje stručnog — filološkog i lingvističkog — karaktera, i da su iznad sveta nacionalnog i političkog sadržaja. Smisao ovog članka i jeste u tome da ukaže, samo nekim primerima iz prošlosti, na političku suštinu i značaj odredbi o službenom nazivu jezika u Hrvatskoj, na to koga slede i čemu smeraju današnji zagovornici rešenja da se standardni oblik jezika Srba i Hrvata nazove hrvatskim književnim jezikom.

O svemu ovome mogla bi biti napisana opširna studija. Zbog ograničenog prostora izlaganje ću svesti samo na vreme od revolucije 1848/1849. do rata 1914. godine. Zanimljivo je pomenuti da se pitanje naziva hrvatskog i srpskog naroda i jezika pojavilo ubrzo posle sloma revolucije. Ban Jelačić se tada zalagao za to da se katolici i pravoslavni nazivaju „Hervati i Slavonci", ili „Slavjani“. Srbin Ognjeslav Utješenović Ostrožinski upotrebljavao je pojmove „južnoslovenski narod srpskog i hrvatskog plemena“, „srpski i hrvatski narod" i „hrvatsko-slavonski narod".

Kad je reč o jeziku, pored zvaničnog naziva „zemaljski jezik“ (landesübliche Sprache) u upotrebi je bio i naziv „hrvatsko-ilirski“ i „hrvatski“ za latiničke i „srpsko-ilirski“, tj. „srpski“ za ćiriličke tekstove. [Mirjana Gross, Počeci moderne Hrvatske, Zagreb 1985, 282, 288, 375.]

O svemu tome Bogoslav Šulek, nekadašnji ilirac a potonji narodnjak, koji će pristati uz biskupa Štrosmajera i njegove sledbenike, pisao je 19. aprila 1856. Andriji Torkvatu Brliću „da su Srbi i Hrvati dva plemena, sa dva imena i podnarječja, nu da su opet jedan narod, jednoga jezika; da su kao dvie grane jednoga stabla, rađajuće i jednim plodom. Vidite, dakle, da ja ni netvrdim ’identitet hrvatsko-srbskog plemena‘, i zato ga ni ne dokazujem. Ja i sam priznajem, da ima u njihovu jeziku razlikah, dapače da su razlike te njekoć mnogo veće bile nego sada: nu zato je opet idea jedinstva srbsko-hrvatskoga jezika i moguća i praktična, u čem se Vi također samnom slažete. Ako se pako prizna, da Srbi i Hrvati imaju jedan književni jezik — a toga bar nećete nijekati — onda se dakako jezik taj može zvati i srbskim i hrvatskim; samo njegova podnarječja imaju razna imena. U tom svem se samnom manje više sudarate: naša se mnenja samo u tom razlikuju, što Vi s Vukom tvrdite, da su Čakavci pravi Hrvati; a ja kažem, da su oni ilirski starosjedioci..." [Mato Artuković, Pisma Bogoslava Šuleka A. T. Brliću, Slavonski povijesni zbornik 23, Slavonski Brod 1986, 210]

U ovo vreme kada se lutalo i tražilo podesno i prihvatljivo ime za naziv naroda i jezika, poznati istup Ante Starčevića iz 1852. godine ne samo da je predstavljao pokušaj afirmacije hrvatstva već i negacije srpstva. Još pre Starčevićevog istupa u Narodnim novinama Ljudevita Gaja, graničarski oficir Josip Maroičić, zapovednik Treće ogulinske pukovnije, kasniji general i tajni savetnik, smatrao je da u Hrvatskoj postoji samo jedno „slovensko pleme“, i da je to hrvatsko, koje ima dve vere, jedan jezik i iste običaje i zakone. On se odlučno suprotstavljao mišljenju da u Vojnoj krajini, kao i u Provincijalu, uz Hrvate postoje i Srbi. Smatrao je da vera ne uslovljava naciju i priznavao je da u Vojvodstvu Srbije postoje „istočni“ Srbi, ali je tvrdio da odavno postoje i Hrvati sa različitim religijama, koje se pod tim imenom bore na mnogim ratištima, bez obzira na to da li su „Grci" ili katolici. [M. Gross, p. d. 376, 377]

Starčević i Maroičić nisu bili prvi poricatelji srpske nacionalne posebnosti i srpskog jezika. Pre njih činilo se to u Hrvatskoj sa najvišeg mesta. Tako je, na primer, ban Franjo Vlašić zamerio vladici Lukijanu Mušickom što spominje ime srpsko u Hrvatskoj. [Milan Radeka, Gornja krajina ili Karlovačko vladičanstvo. Zagreb, 1975/175.] Međutim, to je bilo više godina pre revolucije 1848/49. u staleškom društvu. Istupi pukovnika Maroičića i Ante Starčevića dogodili su se u novim društvenim odnosima, posle revolucije, što potvrđuje da nove ideje o nacionalnoj ravnopravnosti, koje su u vreme revolucije prostrujale Evropom, u Hrvatskoj nisu zahvatile dubljeg i šireg korena.

U doba apsolutizma (1849—1860), i to ubrzo posle sloma revolucije 1848/49, kada su odnosi Srba i Hrvata bili na zavidnom nivou, pa i pored izvesnih nesuglasica dostigli svoj vrhunac, Starčević i Maroičić su usamljeni u poricalju srpstva, ali su bili pesnici politike koja će u narednim decenijama ideološki biti sasvim uobličena i imaće dugotrajne negativne posledice kako po hrvatski tako i po srpski ekonomski, društveni, politički i kulturno-prosvetni razvoj. Drugim rečima, negacija srpske nacionalne posebnosti u Hrvatskoj biće ključno pitanje mnogih nesporazuma i sukoba Srba i Hrvata u njihovom stranačko-političkom životu druge polovine XIX i početka XX veka.

Na banskoj konferenciji držanoj u Zagrebu 1860. godine, u predstavci koju je za vladara sastavio Ivan Mažuranić, zahtevano je „da se jezik narodni hrvatsko-slavonski, kakono već patentom od 7. travnja 1850. priznano bješe, uvede u sve javne poslove". Ručnim pismom od 5. decembra iste godine Franja Josif je ispunio zahtev banske konferencije pa je naredio da službeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji bude hrvatsko-slavonski. [Dimitrije Ruvarac, Evo, šta ste nam krivi! Posvećeno „Obzoru“. Zemun 1895, 95.]

Po slomu apsolutizma, u periodu ustavnog razvitka Hrvatske, tokom šezdesetih godina prošlog veka, ponovo je u više navrata bilo aktuelno pitanje naziva naroda i službenog jezika. Kad se htelo izbeći pominjanje Srba i priznanje njihove nacionalne posebnosti na hrvatskoj državnoj teritoriji, a to je bio čest slučaj, onda je upotrebljavan izraz „naš narod". Tako je bilo na Saboru 1861. kao i na onom iz 1866. godine. Dobro je poznato da je na Saboru 1861. odlučeno da se zvanični jezik u Hrvatskoj nazove jugoslovenskim, a da je predlagano da bude: „hrvatsko-slavonsko-srbski", „hrvatsko-slavonski", „hrvatsko-srbski", „hrvatski ili srbski", „hrvatski", „srbski" i „narodni u trojednoj kraljevini jezik". [Beograd 1988, 154. U skladu sa odlukom Sabora da se zvanični jezik u Hrvatskoj nazove jugoslovenskim, školski odbor Sabora izradio je osnovu zakona o školama kojom je predloženo da se nastava izvodi „sredstvom jugoslavjanskoga jezika trojedne kraljevine“, da se u učionicama sa katoličkom decom uzme u obzir ćirilica a sa pravoslavnom latinica. (M. Gross, Zakon o osnovnim školama 1874. i srpsko pravoslavno školstvo. Zbornik radova o povijesti i kulturi srpskog naroda u socijalističkoj republici Hrvatskoj, knj. I, Zagreb 1988, 76, 77).]

Srbi nisu bili zadovoljni rešenjem da se službeni jezik Trojednice nazove jugoslovenskim. Bili su spremni da prihvate predlog Ivana Kukuljevića da se jezik nazove „hrvatsko-srpski“, odnosno „hrvatski ili srpski“. Oni su bili za slogu i saradnju, za jugoslovenstvo, ali bez ičije prevage. U jugoslovenstvu koje im je tada silom nametano nepogrešivo su sagledavali vid velikohrvatstva kojim je trebalo izbrisati srpsko ime, srpsko nacionalno osećanje pa i samo srpsko nacionalno biće. Takve težnje, zasnovane na hrvatskom državnom i istorijskom pravu, koje su došle do izražaja povodom spora oko Srema, oštro je osudio veliki župan Sremske županije Svetozar Kušević. U pismu od 11. februara 1863. Kušević je, između ostalog, pisao velikom županu Zagrebačke županije Ivanu Kukuljeviću: „... Što se pako Sriema tiče, tu vi (Hrvati — V. K.) navodite historična data, no uvieren budi da takovih imadu i Serbi dovoljno, da je u Sriemu bila despotovina serbska, da su ovdie serbskog naroda i narodnje i cerkvene svetinje, koje nikakva sila ovoga svieta ne može učiniti da ih nejma, niti će ikada dokazati, da je u Sriemu živeći narod porekla horvatskog i da je jezik kog ovaj govori horvatski, i da će se po tomu i samo na tomu temelju sa zapostavljanjem serbskog življa i imena ovde osnovati deržava horvatska, — brate to htieti značilo bi razdraženje do skrajnosti tierati, pak na posliedku sam sebe upropastiti, no ja s moga vida deržim da to ni potrebno nije, jer ako se tamo kod vas doista derži, da su Horvati i Serbi dva brata blizanca, i ako je kao što Veber (poznati hrvatski filolog — V. K.) kaže jedan jezik istovetni kojim oboica govore, onda je pitanje zašto hoće jedan nad drugim da prevalira (nadvlada — V. K.), nije li i za jednog i drutog koristno, štogod koji u svom krutu dobra na narodnju ciel učini, neće li se razvitkom Serbstva okriepiti Hervatstvo, nebi li mudro i probitačno bilo Serbstvo svoje koristi radi svom mogućom silom podkrepljivati, lak ako je potriebno toj namieri koju i žertvu podnieti?...“ [Arhva SANU, fond Viktora Novaka, nesređeno.] (Sve podvukao V. K.)

Svetozar Kušević bio je samo jedan od mnogih Srba u Hrvatskoj koji su se zauzimali za nacionalnu i jezičku ravnopravnost i koji su dizali glas protiv bezobzirnih pokušaja hrvatizacije. Zanimljivo je naglasiti da je protiv jezičke nesloge i razdora ustao i mladi filolog Vatroslav Jagić. Oštro osuđujući svaku pomisao o asimilaciji Srba u Hrvatskoj, Jagić je smatrao da Srbe i Hrvate zajednički jezik mora da spaja a ne da ih razdvaja. U tom smislu je 1864. godine pisao Antoniju Hadžiću, uredniku „Letopisa Matice srpske“: „... Evo Vam šaljem četvrti i posljednji svezak ’Književnika‘, pak Vas molim, ako li ikako dolikuje tendenciji vriednoga časopisa, (reč je o „Letopisu“ — V. K.) da ga spomenete, ali ujedno nebi s goreg bilo, da kažete, kako ni malo ne dolikuje Hrvatskoj (dvorskoj — V. K.) kancelariji, što se mjesto drugih važnijih stvari toliko brine za svoj zastarjeli pravopis, kojega više nitko neupotrebljuje osim dvojice ili trojice; dapače da je upravo griešno, što se prieti onim ljudima, koji se žrtvuju za stvar, koja smijera na korist i prosvjetu naroda, pak hoće i izvan škole da nametne drugim ono, što se zna, da nevalja ništa, dapače što ciepa i neslogu pravi između Hrvata i Srba!“ [Rukopisno odeljenje Matice srpske. br. 1.339.]

Kad je reč o jezičkoj politici Hrvatske dvorske kancelarije, koju kritikuje Jagić, treba reći da je ona, pod rukovodstvom Ivana Mažuranića, „svakom zgodom" izbegavala da upotrebi dvočlani naziv „hrvatski i srpski“ kako za jezik tako i za narod, što srpski poslanici na Hrvatskom saboru iz 1866. godine nisu propustili da istaknu, jer ih je to bolelo i vređalo. [Martin Polić, Parlamentarna povijest kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, dio prvi, od godine 1860. do godine 1867, Zagreb 1899, 156, 157.]

Nažalost, po umnosti, znanju, dobronamernosti i dalekovidosti Jagić se izdvajao iz sredine u kojoj je tada živeo i radio. Kad je reč o jezičkoj politici, on u Hrvatskoj onog vremena nije imao mnogo sledbenika i pristalica. Zaneta idejom stvaranja velike Hrvatske u okvirima federalistički uređene Habsburške monarhije, većina hrvatskih političara i uglednika poricala je nacionalnu posebnost Srba držeći ih za pravoslavne Hrvate. Kao takvi, a ne kao Srbi, oni su iskazivani i u onovremenim hrvatskim statistikama. Kako je sve to bilo u službi pohrvaćivanja, čemu su se Srbi žestoko odupirali, mnogi novinski stupci srpske štampe onoga doba bili su posvećeni asimilacionim namerama hrvatske politike. Poznati srpski slikar i pisac Novak Radonić, autor mnogih krokija, humoreski i podlistaka humorističko-satirične sadržine, kojima je udarao po manama i rđavim običajima, ovim rečima žigosao je velikohrvatske ambicije prema Srbima: „Rodiš se kao Srbin, naučiš od svoje matere srpski jezik i srpske običaje, čitaš srpsku poviesnicu i srpske junake u srpskim narodnim pesmama, dižeš srpsko pozorište, akademiju i univerzitet; boriš se za Srpstvo, živiš i umreš za njega; vaspitavaš svoju decu u srpskom duhu, čuvaš se od germaniziranja i mađariziranja, odupreš se vragu i đavolu, trpiš svaku napast, glad, sirotinju, gonjenje razne ruke i ostali belaja ovo malo jadnoga od Boga zaboravljenoga Srpstva, najposle pozajmiš Hrvatima svoj sopstveni jezik, koji njihova inteligencija taki za svoju imovinu proglasi i istorijski istinitosti svojih sofizama dokaže — tek jednoga dana, radiš svoj posao, a kad se probudiš imaš šta viditi, a ti nisi više Srbin, već si postao Hrvat, onaj pravi Hrvat, kakvog samo Bog stvoriti može. Čudiš se đavolskom poslu, misliš i dvojiš se, da li je to samo san, ili je baš prava istina. — Pitaš se, štipaš se, za jezik se ujedaš, — ajak, ništa ne pomaže, što Hrvat — Hrvat!..." [Novak Radonić, Molska mudrovanja, knjiga prva, Novi Sad 1878. 125, 126.]

Politika nepriznavanja Srba u Hrvatskoj i namera da ih asimiluju i hrvatizuju ispoljena je u raznim vidovima i u različitim vremenima. U tom pogledu karakteristična je rasprava u Hrvatskom saboru održana u prvim mesecima 1866. godine povodom teksta adrese namenjene Franji Josifu, kada je dotaknuo i pitanje naziva naroda i jezika. U tekstu adrese koju je sastavio Franjo Rački, poznati i uvaženi istoričar, a podržali je svi članovi hrvatske Narodne stranke, rečeno je „naš narod“. Jovan Subotić je predložio da se te reči isprave u „hrvatsko-srpski narod“. Ivan Kukuljević je smatrao da je bolje da u adresi stoji „narod imena hrvatskoga i srpskoga“. Međutim, većina članova Narodne stranke ustala je protiv Subotićevog predloga ne želeći da prihvati ni predlog Kukuljevića.

Zahtev Srba da se ne ignoriše srpsko ime, kad je reč o narodu i jeziku, naišao je u Saboru na oštru osudu pripadnika Narodne stranke, koja je važila kao zastupnica jugoslovenske politike. Antun Jakić je taj srpski zahtev ocenio kao provokaciju. Josip Vranicani je rekao da „Srbi svojim imenom tjeraju upravo agresivnu politiku“, dok su Hrvati u defanzivnom položaju. Matija Mrazović, uz biskupa Štrosmajera i Račkog, najugledniji predstavnik Narodne stranke, teško je osumnjičio Srbe da su Subotićevim predlogom želeli da izazovu smutnju i da su nameravali da osujete svako uspešno delovanje Sabora. Najdalje u osudi i optužbi Srba otišao je tzv. crveni baron Dragojlo Kušlan. On se najpre osvrnuo na spor između Hrvata i Srba još iz vremena ilirskog pokreta, pri čemu je naglasio da su Hrvati, u želji da budu popustljivi prema Srbima, svoj jezik nazvali hrvatsko-srpskim, i to u ono doba kad je Vuk Karadžić svoj „Kovčežić“ posvetio Srbima svih triju vera, pravoslavne, muhamedanske i katoličke. Potom je rekao: „... Ja sam vazda mislio, da bi valjalo u nas Hrvata jezik, kojim Srbi govore, krstiti hrvatskim a narod naš bud iztočne, bud zapadne vjere, u koliko stoji u granicah trojedne kraljevine, nazivati hrvatskim. Ja mislim, da netreba između dva plemena ljepšega znaka sloge i ljubavi nego kada se ovako izmienjuje jedno ime za drugo i da se upravo tim na najsjajniji način konstatuje istovjetnost jednoga i istoga naroda i jezika. Tako se stvar ima na polju književnom ali drugačije na polju državnopravnom i javnom, u krugu diplomatičkom. Ovu državu našu, koja se naprama vladaocu, naprama ostalom diplomatičkom svietu nazivlje isključivo hrvatskom, niti se drugačije nazivati može, mi nikakvoj slozi za volju s nikim na svietu dieliti nemožemo. Zato neka braća toga od nas i neištu, jer time ištu našu smrt, pošto sumnje neima, da braća Srblji, koji, ostajući vjerni svom dosljednom postupku, danas traže, da se javnom diplomatičkom svietu mjesto naziva hrvatskoga upotrebi hrvatsko-srbski, neće propustiti, za koju godinu tražiti, da se naziv hrvatski izpusti i da ostane samo srbski. Što smo mogli sa srbskom braćom podieliti, to podielismo; time mislim, da bi se imali zadovoljiti i netražiti od nas, što im dati nemožemo, ako nismo radi sami sebi grob izkopati. Država, kruna, javno pravo, to su osebine, koje si Hrvat pridržati mora, pa dok jedan pravi Hrvat živi, ja mislim, da će voljeti umrieti, nego podnositi, da se dira u ove njegove svetinje. [M. Polić: Parlamentarna povijest, 167-169.] (Podvukao — V. K.)

Pre no što razmotrimo ovaj samo prividno principijelan stav barona Kušlana, koji je, kao što ćemo videti, bio duboko uslovljen tekućom politikom, čijom naglom promenom će se preko noći izmeniti i principi o nazivu naroda i službenog jezika u Hrvatskoj, navešćemo šta je o svemu tome u Saboru izjavio poznati srpski političar Mihailo Polit-Desančić: „Ja nisam poznavao hrvatskoga naroda, dok nisam došao ovamo u njegovu sredinu, pa me nekako boljelo, kad mi se reklo, da sam Hrvat, jer sam bio naučen jezik, kojim govorim, nazivati srbskim jezikom i narod kojemu pripadam, srbskim narodom. No imao sam priliku iskusiti, kad mi se kaže da sam Hrvat, da se to misli u najboljoj namjeri, pa nisam, razgovarajući ovih dana sa g. Starčevićem, ni njemu zamjerio, kad je sve Srbe okrstio Hrvatima. On to sve smatra kao jedan narod, no neka onda Starčević nezamjeri ni Srbinu, kad on svakoga, koji govori tim jezikom naziva Srbinom, pa neka si to kompetira, kako tko hoće; to spada u historiju i u filologiju. Mi ne želimo ništa osvajati, mi znademo, da našoj narodnosti neprieti ovdje nikakova pogibelj no vidimo, da Hrvatstvo i Srbstvo nije još sasvim izjednačeno. Ovdje bih mogao još obširno govoriti o tom, što je narodnost, no neću, jer sam već o tom mnogo pisao, samo moram izjaviti: da je jezik samo substrat narodnosti, te da osim toga treba još jedna povjest, poseban način odgojivanja, političan pravac itd. Dok Hrvatstvo i Srbstvo u tom izjednačeno nije, dotle ja kao Srbin ištem, da se to ime prizna kao diplomatičko a svaku drugu težnju moram smatrati težnjom za supremacijom“ [Isto, 168-169] (Podvukao — V. K.)

Prilikom glasanja većina Sabora izjasnila se za to da se u adresi kaže „naš narod“ a ne „hrvatsko-srbski narod“, ili „narod imena hrvatskoga i srbskoga“. Zahteve Srba podržali su i Hrvati iz redova Samostalne stranke i nekoliko unionista. Suština spora oko naziva imena naroda i jezika svodila se, zapravo, na sukob dva stava. Srbi su branili stanovište potpune individualnosti kako hrvatskog tako i srpskog naroda u Trojednoj kraljevini. Njima nasuprot, hrvatski poslanici, mahom oni iz redova Narodne stranke, zastupali su ideju o potpunoj građanskoj ravnopravnosti oba naroda, ali nisu bili spremni da priznaju Srbima status „političkog" naroda. Smatrali su da bi takvim priznanjem hrvatska državna misao izgubila nacionalno obeležje, da bi se njime pomutio „pravni izvor“, čime bi oslabila „snaga narodnog prava“, jer bi Hrvati tim činom podelili državu sa Srbima, što „nikakvoj slozi za ljubav s nikim na svijetu" nisu hteli da pristanu.

Većina hrvatskih političara, a naročito Štrosmajerovi narodnjaci i Starčevićevi i Kvaternikovi pravaši, bili su čvrsto vezani za državno i istorijsko pravo na kojima je počivala ideja o „političkom“ narodu. Po uzoru na mađarsku stalešku politiku započetu s kraja XVIII veka, koja se sastojala u devizi da na tlu Mađarske postoji samo jedan narod — mađarski — većina hrvatskih političara je smatrala da na teritoriji Hrvatske postoji samo jedan „politički“ narod, a to je hrvatski.

Kad je reč o „političkom“ ili „diplomatičkom“ narodu Hrvatske nužno je dati još neka objašnjenja stoga što su mnoge nesuglasice, pa i one oko naziva naroda i službenog jezika, do kojih je došlo u građanskom periodu između hrvatskog i srpskog političkog vođstva, proizilazile iz hrvatske nacionalno-političke ideologije utemeljene na ideji o postojanju jedinstvenog „političkog“ ili „diplomatičkog“ naroda. Objašnjenja su potrebna stoga što su baš u borbi za i protiv politike utemeljene na ideji o hrvatskom „političkom“ i „diplomatičkom“ narodu razlike u pogledima između Srba i Hrvata bile teško premostive, usled čega je dolazilo do dugotrajnog međusobnog žestokog sučeljavanja i rađanja netrpeljivosti.

Prihvatajući mađarsku državno-feudalnu ideologiju i iz nje izvirućeg prava, hrvatsko građansko društvo držalo se, u okvirima svoje države, istih onih principa kojih su se, u okvirima Ugarske u dualističkom periodu (1867—1918), držale mađarske vlade. Po tim principima svi stanovnici Ugarske rođeni na njenom državnom području, bez obzira na nacionalnu pripadnost, činili su deo mađarskog „političkog“ naroda. Shodno tame, svi građani Hrvatske, rođeni na njenom državnom tlu, bez obzira na nacionalnu pa i versku pripadnost, činili su deo hrvatskog „političkog“ naroda.

Ako se u ovom trenutku prisetimo načela koje je vladalo u feudalnom društvu, a koje je glasilo: čija zemlja onoga i vera, onda, imajući u vidu principe koji su u građanskom periodu važili za naciju u Ugarskoj i Hrvatskoj, lako možemo zaključiti da je stari feudalno-religiozni princip samo preobličen pa je glasio: čija zemlja onoga i nacija. Naučno objašnjenje ovog principa uobličio je poznati švajcarski teoretičar državnog prava Johan Kaspar Bluntšli, [Najpoznatnje delo J. K. Bluntšlija je Allgemeines Staatsrecht.] na kojeg su se i pozivali hrvatski narodnjaci, jer je on bio zagovornik ideje koja se sastojala u devizi da je narod velik koliko i država, što je u konkretnom slučaju, kad je reč o Hrvatskoj, značilo da su svi njeni stanovnici činili jedinstven narod Hrvata. [Slavenska plemena - posebni narodi?! Pozor 1866, 161.]

Kako prema ovom principu u Hrvatskoj i nije bilo Srba, jer su oni činili deo hrvatskog „političkog“ naroda, u političkom pogledu bili su Hrvati, preduzimane su mnoge administrativno-političke, kulturno-prosvetne i kvazinaučne mere sa ciljem da jednu političku fikciju — da u Hrvatskoj nema Srba — ostvare i u praksi. Sa tim zadatkom i sa takvim namerama u katalogu Prve izložbe dalmatinsko-hrvatsko-slavonske iz 1864. godine Srbi nisu iskazani po nacionalnoj pripadnosti, što je, recimo, bio slučaj sa neuporedivo malobrojnijim Ciganima i Jermenima, Srbi su iskazani po religioznoj pripadnosti kao Hrvati grčko-istočne, odnosno pravoslavne vere. Kako se težilo stvaranju homogenog hrvatskog „političkog“ naroda, što je značilo etnički čiste Hrvatske, srpsko ime je sistematski izostavljano gde god se moglo izostaviti. Tako je, na primer, Srpska pravoslavna crkva redovno krštena kao „grčko-istočna“ i grčko-nesjedinjena“. U određenim krugovima, naročito pravaškim, a još više frankovačkim, Srbi nisu nikada nazivani svojim nacionalnim imenom već raznim pogrdnim, kao što su: vlasi, Cigani, grčko-istočnjaci, Skipetari (tj. Šiptari), „oni koji sebe krste Srbima“, „takozvani Srbi“, bizantinci, dotepanci itd. Iz tih razloga, radi stvaranja jedinstvenog hrvatskog „političkog“ naroda i etnički čiste Hrvatske, čitav školski sistem, posle 1874. godine, velikim delom biće u službi hrvatizacije. Ćirilica, kao srpsko pismo, na razne načine biće potiskivana a srpska zastava i srpski grb, kao nacionalni simboli, biće zabranjivani. Čitava ova politika prema Srbima u Hrvatskoj u sublimiranom obliku izrečena je u jednom članku hrvatskog istoričara, sveučilišnog profesora, Vjekoslava Klaića, kojeg je objavio u „Viencu“ 1893. godine. Tu on kaže „da je pravo nacionalno ime za narod od Istre do Balkana ime Hrvati, a plemensko Srbi, t.j. Srbi su species hrvatskoga genusa. Svaki Srbin je Hrvat, ali Hrvat nije Srbin" [Vjekoslav Klaić, Hrvati i Srbi, Vienac 1893, br. 2, str. 25]. Kad sve ovo znamo, kad shvatamo suštinu, smisao (i cilj politike koja je do svega ovoga dovela, onda je jasno zbog čega ni službeni naziv za jezik nije mogao ni u kom obliku da sadrži pridev srpski. Prošlost je ovde poučna i nemilosrdna, jer umnogome razobličava sadašnjost.

Sasvim je prirodno da su Srbi u Hrvatskoj bili duboko nezadovoljni zvaničnom politikom kojoj je bio cilj da ih asimiluje. Stoga su na različite načine često dizali glas protiv asimilacije i isticali svoje nacionalne zahteve, kojima su želeli da se spasu prisilne hrvatizacije. Na jedan od takvih zahteva odgovorio im je Pozor, glasilo Narodne stranke, koji je i lansirao Bluntšlijevu tezu „da je narod velik koliko i država“. Taj list je čak zapretio Srbima ako budu insistirali na svojoj nacionalnoj posebnosti da će ih Hrvati „... iz zapada goniti idejom narodnog jedinstva proti njihovoj istoj volji, rušiti ćemo silom osvjedočenja sve granice, koje budu dizali, ništiti ćemo moćju sveobće civilizacije sve zapreke, koje budu postavljali jedinstvu naroda, koga je Bog jednim stvorio. Kad nastane državna potreba, promieniti ćemo i ime, državni bitak, zamieniti staru poviestnicu novom, promieniti ustanove, poprimiti drugu politiku, sve u duhu zapadne civilizacije; ali do tada biti ćemo jedan narod.. ." [Slavenska plemena – posebni narodi! Pozor 1866, 161.]

Kad je Zastava, list Svetozara Miletića i Srpske narodne slobodoumne stranke, saopštila dopis iz Hrvatske vojne krajine u kojem je rečeno da u Vojnoj granici ima škola, ali da su one pretežnim delom nemačke i hrvatske, da srpskih nema, da se deca susreću sa srpskim bukvarom i da ponešto uče da čitaju i pišu ćirilicom, ali da u školama „neimaju duha srbskoga ni priznata imena svoga", jer su učitelji gotovo svi rimokatolici, Pozor je tu žalbu Miletićevog lista na „hudu sudbu srbskog naroda u zemlji hrvatskoj“ iz koje je izbijao strah od hrvatizacije, ocenio kao „plod pravog bizantinizma". Tako je ispalo da su srpska nastojanja u Hrvatskoj da očuvaju svoje ime, svoju nacionalnu posebnost, da ne dozvole da ih većinski narod asimiluje – „pravi bizantinizam“..[Isto.]

U skladu sa tim i takvim shvatanjima hrvatskog i srpskog jedinstva, po kojem bi se srpstvo neminovno moralo utopiti u hrvatstvo, bilo je i stanovište jednog dela hrvatskog političkog rukovodstva o osnivanju posebnih srpskih ustanova i društava u Hrvatskoj. Između ostalih to potvrđuje slučaj oko osnivanja društva Ujedinjene omladine srpske u Zagrebu pod imenom „Zvezda“. Kad je početkom 1867. to društvo bilo osnovano, Narodna stranka se gotovo uvredila. Tim povodom njeno glasilo je pisalo: „Da se takova društva osnivaju u Pešti, Beču, Monakovu, i u obće in partis infidelium, sasvim je naravski, ondje se sastaju mladići u stranom svietu, pa se sjećaju svoga naroda. Da se tako Srbi, ma i iz Srbije rođeni — a nekamoli pravoslavni Hrvati — u Zagrebu ćute (osećaju — V. K.) kao u stranom, toga nismo znali, tomu se ne nadasmo... “ [Društvo srpske omladine u Zagrebu, Prozor 1867, 40. O tome vidi: V. Krestić, Hrvatske političke stranke i Ujedinjena omladina srpska u knjizi Srpsko-hrvatski odnosi, 111-117.]

Po ovome se vidi da list Pozor i Narodna stranka, koja ga je izdavala, nisu priznavali Srbe u Hrvatskoj. Oni su otvoreno poricali njihovu nacionalnu individualnost pa ih upravo stoga nisu nazivali Srbima već „pravoslavnim Hrvatima“. Sa namerom da onemoguće širenje srpske nacionalne svesti u Hrvatskoj a da svim sredstvima razvijaju hrvatska nacionalna osećanja, hrvatski narodnjaci, koji su slovili kao Jugosloveni, pokušali su da stanu na put osnivanju bilo kakvih posebnih srpskih ustanova, društava i organizacija. I u ovom slučaju prošlost može da objasni sadašnjost. Valja se samo podsetiti kada, kako i sa kakvim obrazloženjima je ukinuta srpska „Prosvjeta“ i kako su uzastopno nestajale one srpske ustanove koje su nastale u Drugom svetskom ratu i neposredno posle rata.

 

Ponovo ćemo se vratiti osnovnoj temi. Citirajući izjavu barona Dragojla Kušlana o jeziku, koja je u saborskim raspravama bila najrezolutnija, naglasili smo da je ona bila samo prividno principijelna a da je, zapravo, bila duboko uslovljena tekućom politikom. Drugim rečima, dokle god su hrvatski političari iz redova Narodne stranke, pod rukovodstvom Josipa Jurja Štrosmajera, Franje Račkog i Matije Mrazovića, živeli u uverenju da će se Austrija preurediti na federalističkim osnovama, u kojoj će ujedinjena i velika Hrvatska imati posebno mesto, da će Austriji pripasti vodeća uloga u rešavanju Istočnog pitanja, pa i oslobođenja i ujedinjenja južnih Slovena, nisu bili voljni da priznaju Srbe u Hrvatskoj niti da službeni jezik u Trojednoj kraljevini nazovu hrvatskim ili srpskim. Zapravo, sve do austrijsko-pruskog rata 1866. godine odnosi između hrvatskih političara u Zagrebu i srpskih u Beogradu, kad je reč o rešavanju Istočnog pitanja, oslobođenju i ujedinjenju, nisu bili usaglašeni već međusobno suprotstavljeni.

Konkurentski odnosi oko predvodničke uloge u rešavanju južnoslovenskog pitanja nepovoljno su se odrazili i na međunacionalne odnose, posebno na one koji su se ticali Srba u Hrvatskoj.

Kad su posle austro-pruskog rata 1866. godine propale sve nade narodnjaka o preuređenju Austrije na osnovama federalizma i kad je postalo jasno da je nadvladao sistem dualizma, u kojem su vodeću ulogu imali Nemci i Mađari, a ne Sloveni, tada su kao neostvarive morale biti odbačene i koncepcije hrvatske Narodne stranke o načinu rešenja Istočnog pitanja i rukovodeće uloge Hrvata, sa središtem u Zagrebu. Tek tada moglo je doći do saradnje i sporazuma između Beograda i Zagreba, jer hrvatski narodnjaci su konačno shvatili da Srbija, a ne Austrija, treba da predvodi južnoslovensku akciju oko rešavanja Istočnog pitanja, da samostalni Beograd, a ne od središnjih vlasti u Beču zavisni Zagreb, treba da bude centar oslobodilačke i ujediniteljske akcije. Na podsticaj srpske vlade na čelu sa Ilijom Garašaninom, Narodna stranka se pod vođstvom biskupa Štrosmajera približila tada Srbiji u nameri da zajedno s njom i pod njenim vođstvom, sporazumno, radi na rešenju Istočnog pitanja i na stvaranju jedne savezne države južnih Slovena. Kao rezultat tog zaokreta u politici Narodne stranke i njenog približavanja srpskoj vladi u aprilu 1867. došlo je između njih i do posebnog sporazuma. Sigurno je da se u istoriji Srba i Hrvata u XIX veku ne može naći politički program o saradnji, oslobođenju i ujedinjenju koji bi bio više prožet jugoslovenskim duhom od programa koji je Garašanin ponudio Narodnoj stranci. [Vojislav J. Vučković, Politička akcija Srbije u južnoslovenskim pokrajinama Habzburške monarhije, Beograd]

Sasvim je razumljivo da je novi pravac u politici Narodne stranke morao dovesti i do promene stava njenih pristalica prema Srbima u Hrvatskoj, utoliko pre što je, po svemu sudeći, u tom smislu preduzeo korake i sam Ilija Garašanin. [Isto, 295.] Do promene stava prema Srbima moralo je doći i zbog potrebe što tešnjeg povezivanja Srba i Hrvata kako bi se udruženi na Hrvatskom saboru, koji je bio zakazan za 1. maj 1867. mogli uspešnije odupreti i snažnom pritisku Beča i Budimpešte i dosta jakoj hrvatskoj Unionističkoj stranci, kojima je bio cilj da prisile Hrvatsku na sklapanje državnopravne nagodbe sa Ugarskom. [O tome vidi: V. Krestić, Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. godine, Beograd 1989. 233—262.]

Kako su mnogi Srbi pristajali uz Unionističku stranku upravo zato što je ona bila voljna da im prizna nacionalnu posebnost, to je bilo neophodno da i Narodna stranka izmeni svoj stav o Srbima kako bi ih pridobila. Imajući sve to u vidu, inicijativom uglednog srpskog književnika, pravnika i političara Jovana Subotića, a na posebnoj stranačkoj sednici održanoj 10. maja 1867, narodnjaci su jednoglasno pristali da priznaju Srbe u Hrvatskoj. Da bi se u javnosti stvorio utisak kako predlog potiče od Hrvata, bilo je odlučeno da ga Saboru podnese i obrazloži Ivan Vončina. U njegovom obrazloženju predloga o nazivu naroda i jezika je da „treba da kod svoje kuće sve odstranimo, što je kadro smetati slozi među sinovima ove zemlje koji su jednoga roda, jedne krvi, ali imena dvojega, hrvatskog i srpskog. U ovoj razlikosti ovoga imena tražili su i nalazili neprijatelji naroda našega u svoju korist, na vlastitu štetu našu; tražit će i nalaziti i u buduće, ako mi Hrvati svečano ne izjavimo, da je srpski narod u trojednoj kraljevini sa hrvatskim istovjetan i ravnopravan...“ Posle tog obrazloženja Hrvatski sabor je 11. maja svečano izjavio „da trojedna kraljevina priznaje narod srpski koji u njoj stanuje kao narod sa hrvatskim narodom istovjetan i ravnopravan". [Život Dra Jovana Subotića, knj. III, Novi Sad 1905, 222—224; Dnevnik sabora trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije godine 1865-1867, Zagreb 1967, 708—709.]

Nekoliko meseci ranije, kad je već bilo došlo do zaokreta u politici Narodne stranke, Hrvatski sabor je ispunio i želju Srba u pogledu naziva i upotrebe zvaničnog jezika u Trojednici. Kako vladar nije potvrdio odluku Sabora iz 1861. godine o jugoslovenskom jeziku, između ostalog i zato što nije verovao da je ona odgovarala svima državljanima Hrvatske, [D. Kušlan - M. Šuhaj, Spisi saborski sabora kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od godine 1865-1867, Zagreb 1962, knj. I. 159.] to je Sabor početkom januara 1867. preinačio tu odluku i „hrvatski ili srpski jezik" proglasio za službeni. [Saborski spisi sabora kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od godine 1865-1867, Zagreb 1900, 308.] Ovoj saborskoj odluci prethodilo je rešenje Jutoslavenske akademije doneto zalaganjem Đure Daničića i Jovana Subotića „da Akademija jezik svoj nareče hrvatskim iliti srpskim“. [Život Dra Jovana Subotića, knj. III, 224, 225.] Zapravo, to su bili prvi jasni znaci popuštanja u politici prema Srbima. Njima je pripreman put srpskom i hrvatskom izmirenju koje je na demonstrativan način prema Beču i Budimpešti izvedeno u Hrvatskom saboru 11. maja 1867. svečanom izjavom o priznanju Srba u Hrvatskoj.

Zvaničnim i javnim priznanjem i svestranim izjednačavanjem sa Hrvatima, Srbi su ostvarili osnovni cilj svoje nacionalne politike u Hrvatskoj. Kad je bio prebrođen taj krupan kamen spoticanja, više nije bilo nikakvih prepreka za srpsko-hrvatsko zbliženje, slogu i zajedničku nacionalnopolitičku akciju. Raniji kritičar Srba i njihove politike kao preterane, Bogoslav Šulek, ugledni član Narodne stranke, sada je priznavao „da od dana zaključka saborskoga o ravnopravnosti srpsko-hrvatskoj sve razmirice i razpre među nami kao da ste odpuhnuli, nestalo ih je bez traga i Bog dao za uviek. Srblji su počeli zbilja uvažavati i štovati Hrvate, te je ista Matica srbska izjavila po svom zastupniku, da će smatrati jugoslavensku akademiju za središte sve jugosl[avenske] književnosti...“ [Šulek Petru Preradoviću, 4. VIII 1867, Pisma B. Šuleka P. Preradoviću, Građa 19, str. 64.]

Uključivši se u redove Narodne stranke, Srbi iz Hrvatske, naročito oni iz Srema, postali su nosioci njene protivmađarske i protivnagodbene politike. Nigde u Hrvatskoj, ni u jednoj drugoj županiji, Narodna stranka nije imala tako čvrstu organizaciju i tako snažan uticaj na stanovništvo kao u Sremu. Otpor politici koju je sprovodio banski namesnik Levin Rauh i ugarski ministar-predsednik Đula Andraši bio je toliko velik da su vlasti neprestano živele u strahu od vojne pobune i političkog prevrata. U radu Narodne stranke u Sremu, koju je predvodio Jovan Subotić, tada su se iznad svega isticali sloga i jedinstvo Srba i Hrvata koji su nesumnjivo usledili kao rezultat priznavanja Srba u Hrvatskoj. Politiku i izbornu borbu protiv unionista i neravnopravne nagodbe, Srbi u Sremu su shvatili kao sastavni deo borbe hrvatskog naroda koji se u presudnom trenutku nije smeo izneveriti, shvatili su kao trenutak sudbonosnog istorijskog značaja za opstanak hrvatske države. Zbog toga je srpski pesnik u jednoj izbornoj prigodnoj pesmi iz 1867. godine proklinjao: „Ko se braće sad odreče, ne imao nikad sreće; a ko stane uz tuđina, poželio, Bog d'o, sina!" [V. Krestić, Politčke prilike u Sremu uoči nagodbe 1868. godine u knjizi Srpsko-hrvatski odnosi, 83—109.] Još ubedljivije svedočanstvo o tome da su Srbi visoko cenili odluku Hrvatskog sabora o njihovom priznanju i da su stoga istinski bili voljni da u svemu nastupaju zajedno sa Hrvatima ostavio je Janko Tombor, katolički sveštenik i pisac, koji je biračima sreza erdevičkog izjavio: „Na predlog odbora narodne stranke, i usled preporuke odličnijeh srbskih prvaka izabraste me, gospodo i braćo, za svog zastupnika na sabor. Izabravši mene katoličkog svećenika u ovom malo ne sasvim srbskopravoslavnom srezu, pokazaste, da kao savestni i zreli rodoljubi želite slogu među jednokrvnom braćom Srbima i Hrvatima ne samo rečju nego i delom unaprediti." [Mojim biračima u srezu Brdevičkom! Napredak 1867, 98.]

Zahvaljujući zajedničkoj srpsko-hrvatskoj akciji, dobroj organizaciji i veštom vođenju politike, na izborima za Hrvatski sabor 1867, Narodna stranka je imala u Sremu 5 od ukupno 14 poslanika, koliko ih je izabrano u čitavoj Hrvatskoj. Tom veoma ubedljivom izbornom pobedom na listi Narodne stranke, Srbi su pokazali da je Zastava bila u pravu kad je pisala da je neophodno najpre ispuniti njihove želje kako bi oni mogli „punim srcem zemlju za svoju otadžbinu smatrati, i ustav i samostalnost njenu protiv svaki napadaja" braniti.

Kad se kritički osmotre svi nesporazumi i sukobi koji su od sloma apsolutizma 1860. do 1867. godine izbijali oko naziva jezika i pitanja priznavanja srpske nacionalne posebnosti, nedvosmisleno se nameće zaključak da je u osnovi svih obostrano štetnih sučeljavanja bilo hrvatsko državno i istorijsko pravo, iz kojih su proizilazile velikohrvatske ambicije i asimilacione težnje, kojima se stremilo etnički čistoj hrvatskoj državi. Očigledno je da je većina hrvatskih političara od tih težnjm odustala u trenutku teške političke krize, kada su hrvatski nacionalni, politički i državni interesi bili ugroženi i kada je bilo jasno da se uspešno mogu braniti samo u slozi i saradnji sa Srbima, koji su se mogli ostvariti ispunjavanjem njihovih opravdanih zahteva. Dobro obavešteni Jovan Ristić, jedan od kneževih namesnika, 11. novembra 1868. godine o tome je napisao: „Hrvati ne htedoše pređe priznati ni da ima u Hrvatskoj Srba, i kad ih Madžari do duvara pritiskoše, onda se oni i prema Srbima raznježiše. I oni htedoše da nas u svoju borbu s Madžarima uvuku, pa kad se našom pomoću spasu, da i dalje produže odricati biće Srba..." [J. Ristić Milanu Bogićeviću, V. J. Vučković, Politička akcija Srbije, 391.]

Upravo zato što su Srbi stekli priznanje svoje nacionalne posebnosti u vanrednim uslovima, kad je Hrvatski sabor osetio, kako reče jedan savremenik, ,,da mu se penje ropac u grlo“, među njegovim članovima bilo je dosta onih koji su glasali za priznanje pod pritiskom događaja a ne iz uverenja. Uostalom, teško je i pretpostaviti da je većina Sabora, i to ona ista koja 1866. prema Srbima uopšte nije bila popustljiva, odjednom preko noći, iz čistog altruizma, izmenila svoj odnos prema njima. U toj činjenici što su Srbi u Hrvatskoj stekli priznanje svoje nacionalne posebnosti u vanrednim prilikama, a ne zato što je to bio čin uverenja većine narodnih zastupnika, mogu se sagledati uzroci mnogih potonjih hrvatskih i srpskih sporova, jer će se na priznanje Srba iz 1867. brzo zaboraviti, a nepriznanje će se, često, do usijanja aktuelizovati. Kako će u tom usijanju predvodnici biti Kvaternikovi i Starčevićevi pravaši, navešćemo Kvaternikovu ocenu saborske odluke od 11. maja 1867. i to stoga što se njome razotkrivaju ne samo uzroci već i prouzrokovači nesporazuma.

Kvaternik je 10. septembra 1868. godine pisao Mihovilu Pavlinoviću, jednom od najuglednijih hrvatskih političara iz Dalmacije: „... kako da se Hrvati još čemu od drugdje nadaju, kada opet ti isti ’prvi sinovi domovine‘ (misli na pristalice Narodne stranke — V. K.) pogaziše prava, krv i narodnost, te um, t.j. znanost, priznavši godine 1867-me, na svom saboru, da imade na svetom hrvatskom zemljištu, osim narodnosti i jezika hrvatskoga, njeki još drugi, srbski narod i jezik, pravo ravno s Hrvati na svetu našu baštinu hrvatsku? Počiniv tu pogrdu nad narodom našim, ne kaže li vam plemenito vaše srdce, da se maskirani patriotizam tiera sa svetinjami budućnosti našega naroda? — Zar ti patrioti ne uviđaju još, da srbež kroz ruštinu zastupa barbarstvo bizantinsko; germanstvo nevjeru protestantsku? A s obimi nas življi spojiti, amalgamirati misle, odvraćajući Hrvate od franceskog katolicizma, koji i naše zvanje i vjeru krije!" [A. Palavešević, B. Zelić, Korespodencija Mihovila Pavlinovića, Split 1962, 94] Prema tome, po mišljenju Kvaternika, Hrvatski sabor je učinio pogrdu time što je priznao da u Hrvatskoj pored hrvatskog naroda i hrvatskog jezika postoji i srpski narod i srpski jezik. Kad imamo u vidu da je takvo uverenje jednog od osnivača Stranke prava ušlo u sve njene stranačko-političke programe i bilo prihvaćeno od brojnih pristalica, onda je Srbima, iako su oni to najmanje želeli, predstojala žestoka borba za očuvanje svog nacionalnog bića.

Da su Srbi bili ugroženi pokazao je i unionistički sabor Levina Rauha koji je izglasao nagodbu 1868. godine, po kojoj je u Hrvatskoj i Slavoniji „hrvatski jezik“ proglašen za zvanični. [Ivan Bojničić, Zakoni o Ugarsko-hrvatskoj nagodi, Zagreb 1907, 29.] Ubrzo posle donošenja tog državnopravnog akta razvila se žestoka borba za očuvanje srpskog nacionalnog identiteta na području Hrvatske i Slavonije. Povod za borbu bio je ukidanje prava na upotrebu ćirilice u zvaničnim dopisima državnih ustanova na području Sremske županije. Iako se u prilog srpskih zahteva za očuvanje ćirilice izjasnilo i više poslanika Hrvata, unionistička većina ih je nadglasala pa je Sabor odlučio da zemaljska vlada „administrativnim putem ’odredi da se i u sremskoj županiji‘ hrvatski jezik latinskimi pismeni u svih službenih odnošajih upotrebljavati imade“. Tom odlukom Srbima nije uskraćeno ustavno pravo da svoje molbe, žalbe, tužbe i druge sastave sličnog sadržaja podnose nadležnim vlastima po izboru: latinicom ili ćirilicom. [A. Radenić, Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji 1868—1878, Istorija Srba V/2, Beograd 1981, 244, 245.] Kako Srbi u celini nisu bili zadovoljni dualističkim sistemom, koji je zaveden Austro-ugarskom nagodbom 1867. godine, to su protiv njega, zajedno sa hrvatskom Narodnom strankom poveli tešku opozicionu borbu. U jeku same borbe protiv unionista i protiv neravnopravne nagodbe sa Ugarskom, a za njenu reviziju, od 23. do 25. avgusta 1871. održana je u Zagrebu Prva opšta hrvatska učiteljska skupština. Iako je većina hrvatskih učitelja toga vremena po svojim političkim opredeljenjima bila vezana za Narodnu stranku, [Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj, Zagreb 1958, 132.] njihova skupština nije vodila računa o Srbima, njihovim nacionalnim osećanjima i težnjama. U skladu sa ranijim stavovima narodnjaka, koji su proisticali iz hrvatskog državnog i istorijskog prava i ideje o tzv. političkom narodu, i učiteljska skupština je pošla od pretpostavke da na hrvatskoj državnoj teritoriji postoji samo jedan — hrvatski „politički“ narod. Time su Srbi iz Hrvatske ponovo bili izbrisani kao nacija i to u vreme kad su stvorili jedinstven front sa hrvatskim narodnjacima, kada su svi zajedno, uz veliku pomoć i nesebičnu podršku Srba iz Ugarske, oborili nagodbenog bana Levina Rauha i kada su na majskim izborima 1871, uz moralnu potporu Srbije, odneli ubedljivu pobedu nad unionistima. [O tome vidi: V. Kestić, Srpsko-hrvatski odnosi, 171. 172.] Dogodilo se to u Statističkom pregledu Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koji je izdat u spomen Prve hrvatske učiteljske skupštine. U tom pregledu, kao i u katalogu Prve izložbe dalmatinsko-hrvatsko-slavonske iz 1864. godine, o Srbima nije bilo ni pomena. U pregledu je rečeno da u Trojednici ima 2,5 miliona Hrvata, od kojih 500.000 pravoslavnih Hrvata. [Isto. 172.]

U duhu te i takve politike nepriznavanja, brisanja i asimilovanja Srba iz Hrvatske, Skupština se nije držala odluke Hrvatskog sabora iz 1867. godine da je službeni jezik u Hrvatskoj „hrvatski ili srpski“. Umesto toga, Skupština je zaključila: „Sva obuka u narodnoj školi ima biti izključivo u jeziku hrvatskog naroda, niti se u narodnoj školi ima ikakav drugi jezik učiti, do samo hrvatski. U školi inorodni stanovnika u Hrvatskoj ima se osim dotičnog narodnog jezika predavati i hrvatski jezik kao učevni predmet“ [Isto.]

Rad i odluke Prve opšte hrvatske učiteljske skupštine nisu ostali bez odziva u srpskoj javnosti. Ponajodlučnije, ali dostojanstveno, reagovao je u onom trenutku najnapredniji deo srpskog građanstva, onaj koji se okupio oko lista Pančevac i mesec-dva ranije posebno se istakao doslednom odbranom Pariske komune i objavljivanjem Manifesta Komunističke partije. Pančevac je osudio to što Srbi nisu iskazani u Statističkom pregledu, a digao je glas i protiv skupštinske odluke o jeziku i njegovom nazivu, i protiv toga što su srpska deca bila obavezna da uče latinicu, ali ne i hrvatska da uče ćirilicu. U odbranu Skupštine i njenih odluka ustao je Obzor, ali je bilo očigledno da ni jedna ni druga strana u tom trenutku nije želela da zaoštrava, produbljuje i proširuje nesporazum. Međutim, vrlo je karakteristično da je Pančevac, još povodom rasprava o pripadnosti Srema, istakao ono što će se dogoditi na učiteljskoj skupštini posle pada bana Rauha i nakon narodnjačke pobede. List je tada pisao: „Mi znamo da ima mnogo Hrvata, kojima smo mi 'braća Srbi' samo u nevolji, kad na primer treba obarati kakvog Rauha i podizati opalu kraljevinu. Savlada li se jednom nevolja, i dođe li se do vlasti i do snage, to će se onda opet pitati: ’A gde su ti Srbi?‘ Mi ih ne vidimo u trojednoj kraljevini!" U vezi sa tim Pančevac je podsetio čitaoce, ali i hrvatske narodnjake oko lista Zatočnika, na ono što se zbilo na Hrvatskom saboru 1861. pa je pisao: „Pamti se još dobro onaj smešni posao zagrebačkog sabora, kad je ono odredio, da se izabere odbor, kome će zadatak biti: ’da opredeli šta je srpstvo‘? i da li ga ima u trojednoj kraljevini?" [Isto. 172, 173.] Bilo je to prijateljsko upozorenje izrečeno na vreme, ali hrvatski učitelji o njemu nisu vodili računa. Držali su se starih načela narodnjačke politike. Zalagali su se za slogu i jedinstvo sa Srbima van Hrvatske, a u svojoj kući Srbe nisu priznavali, jer su ih smatrali pravoslavnim Hrvatima.

Nema sumnje da je učiteljska skupština svojim stavom prema Srbima lako mogla da poremeti prijateljske odnose hrvatskih narodnjaka i Srba u celini. Međutim, do toga nije došlo. Rukovođeni višim ciljevima, pre svega borbom za izvojevanje što šire autonomije Hrvatske kojom bi upravljala Narodna stranka, Srbi i Hrvati nisu želeli da cepaju političko jedinstvo, premda je bilo jasno da stari nesporazumi novom saradnjom nisu prevaziđeni. Kao zvanično glasilo Narodne stranke Obzor je uzeo u zaštitu hrvatske učitelje, a njihove odluke branio je od kritike Pančevca. Sa ciljem da umiri Srbe pisao je da „niko pametan iz pojedinih čina bilo skupštinskih bilo zborskih, ne može suditi o celom narodu, tim manje iz ove skupštine, koja nije imala politični značaj nego sgoljno naučni, pa ako je tu pokazala da ima mana, tim je bolje da se sastala, jer je upoznala nedostatke učiteljstva.“ Tim i takvim trezvenim političkim stavom prema iskrslim raspravama pitanje nije bilo rešeno. Naprotiv, ono će u prvoj zgodnoj prilici ponovo izbiti na površinu i biće jedan od glavnih kamena spoticanja između Srba i Hrvata, ali će u vreme razbuktale borbe protiv unionista i njihove nagodbe racionalnim političkim motivima privremeno biti potisnuto i zataškano. [Isto. 173, 175]

Kad je borba protiv unionista za reviziju hrvatsko-ugarske nagodbe 1873. godine uspešno privedena kraju i kad je Narodna stranka postala vladajuća stranka Hrvatske, njeni članovi „zaboravili su na saborsku odluku iz početka 1867, kojom je „hrvatski ili srpski jezik“ proglašen za službeni. „Zaboravili" su i na izjavu koju su dali u Saboru 11. maja iste godine „da trojedna kraljevina priznaje narod srpski koji u njoj stanuje kao narod sa hrvatskim narodom istovjetan i ravnopravan“. Našavši se na vlasti, Narodna stranka pod rukovodstvom Ivana Mažuranića nije nastavila sa politikom saradnje i sloge, koja je pre svega podrazumevala priznanje srpske nacionalne posebnosti. To nepriznavanje, kad je reč o nazivu jezika, nedvosmisleno je došlo do izražaja u zakonu „O ustrojstvu pučkih škola i preparandija za pučko učiteljstvo u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji". Stoga što je u tom zakonu „hrvatski jezik", a ne „hrvatski ili srpski", označen kao nastavni, Srbi su bili duboko nezadavoljni i tražili su, ne samo zbog toga već i mnogih drugih razloga, da se zakon izmeni. U predstavci Srpskog narodno-crkvenog sabora upućenoj Hrvatskom saboru početkom decembra 1875. godine Srbi su pisali: „... ne može ovaj srpski narodno crkveni sabor da pretaji i taj bol, što se po 11 i drugim paragrafima nastavnom jeziku i u onim ’općim‘ javnim školama, koje bi postojale u mestima čisto ili pretežno srpskog plemena prideva ime i naziv hrvatskog jezika. Koliko narodno ime hrvatsko kao srodnog i bratskog nam plemena i naroda poštujemo, to je ipak i od zemaljskog sabora trojedne kraljevine pripoznata činjenica, da u trojednici postoji i srpsko pleme, srpski, sa hrvatskim jednokrvni no osobeno ime noseći narod sa izvesnom, istorijski razvijenom plemenskom osobinom; a prirodna je, pravična i pravedna posljedica te činjenice, da ime srpskog plemena dobije svoga javnoga izraza i da se nastavni jezik ne samo u veroispovednim, nego i u onim komunalnim školama koje bi postojale u čisto, ili skoro čisto srpskim mestima, naziva srpskim, a u pomešanim komunalnim školama srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim..." [Školski savet Hrvatskom saboru, Karlovci, 24. XI/6. XII 1875, Arhiv SANU, Sremski Karlovci, Školski savet. br. 231/1877. Nužno je naglasiti da je zbog velikog nezadovoljstva Srba Mažuranićevim zakonom, kada je on izglasavan po predlogu Ignjata Brlića, predstavnika saborske većine, izglasan dodatni paragraf, koji glasi: „Gdje se u ovom zakonu spominje hrvatski jezik, kao jezik nastavni, razumieva se pod tim jezikom u srbskih školskih obćinah istovjetni jezik srbski." Brlićev predlog da se u javnim školama uči i ćirilica Sabor nije hteo da prihvati.]

Ova molba, koja je upućena Hrvatskom saboru, kao i predstavke koje su Srbi podnosili banu Ivanu Mažuraniću i hrvatskoj zemaljskoj vladi, naišle su na gluhe uši i sve do novog Školskog zakona iz 1888. godine u svima školama Trojednice nastavni jezik bio je hrvatski. Kako se Srbi nisu mirili s neravnopravnim položajem u koji su dospeli za vreme banovanja Ivana Mažuranića, svima zakonskim sredstvima, uporno i dosledno borili su se za priznanje svog imena, svoje nacije i za potpunu ravnopravnost sa većinskim narodom.

Stavove hrvatskih zvaničnika, koji su u vreme vlade bana Mažuranića odlučivali o nazivu jezika, i stavove onog dela hrvatske inteligencije koja u tom pogledu nije bila spremna na sporazume i ustupke, najbolje je obrazložio Đuro Deželić kad je napisao: „Iz svega što je o srbskom jeziku rečeno sliedi napokon ovo: Kao što ima bavarske, heske, pruske, saksonske itd. oblasti a nema bavarske, heske, pruske, saksanske itd. narodnosti nego su pripadnici onih oblasti svi Niemci, uda narodnosti njemačke, tako da je bilo i prije i poslie Nemanjića, i prije i poslie Dušanova carstva oblasti srbske, pak je ima i sada, tako nadalje ima oblasti crnogorske, dalmatinske, sada bosansko-hercegovačke, kranjske itd., ali da neima ni srbske, ni crnogorske, ni bosanske, ni hercegovačke, ni kranjske itd. narodnosti, nego je tu jedina narodnost hrvatska i pripadnici pojedinih oblasti na jugu, koji govore onim jezikom, kojemu se od vajkada kaže jezik hrvatski, jesu i ne mogu drugo biti nego Hrvati. Do takova rezultata dolazi se na temelju znanosti." [Đ. Stj. Deželić, Hrvatska narodnost iliti duša hrvatskoga naroda, Zagreb 1879, 346, 347. ] Da Deželić u svojim uverenjima nije bio usamljen potvrđuju i reči Vatroslava Jagića koji je 15. juna 1882. pisao Račkom: „... u Zagrebu reć bi da ima sada jako mnogo ljudi koji bi samo htjeli da se svi zovu Hrvati. Kao da je to najpreče kako se tko zove. Kad bi u naše mladeži bilo nešto više tolerancije spram raznih imena, narodna stvar napredovala bi skorije." [V. Jagić. Spomeni mojega života, II deo, Beograd 1934. 105, 106]. (Podvučeno u originalu.)

U isto vreme kad se u Hrvatskoj i Slavoniji, za vlade bana Mažuranića, smišljeno izbegavalo srpsko ime, bilo da je reč o nazivu jezika ili naroda, u Dubrovniku se 1878. godine pojavio list Slovinac, čiji pokretači su bili: Pero Budmani, Antun Kazali, dr Ivan Kaznačić, Medo Pucić, Jovo Sundečić, Vuko Vrčević i Luko Zore. Oni su se zalagali za to da se jezik zove slovinski, da se tako nazove i narod, a zemlja u kojoj taj narod živi da bude Slovinija. [Viktor Novak: Antologija jugoslovenske misli i narodnog jedinstva, Beograd 1930, 407-409.]

Posle demisije Ivana Mažuranića sa banskog položaja, za vlade bana Ladislava Pejačevića, Srbi su, pod rukavodstvom dr Milana Đorđevića, afirmisanog urednika novosadske Zastave i pisca poznate knjižice Ideja narodnosti sa kulturno-istorijskog pogleda, [Štampana je u Beogradu 1872. godine pošto je prethodno u nastavcima izlazila u listu „Pravda".] pokušali da se dogovore sa predstavnicima hrvatske Neodvisne narodne stranke. Ta stranka bila je u opoziciji i, po mišljenju Srba, u mnogim aktuelnim nacionalnopolitičkim pitanjima zauzimala je stanovišta koja su bila slična njihovim. Međutim, imajući rđavo iskustvo sa hrvatskom Narodnom strankom iz vremena borbe za reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe, kada su joj Srbi pomogli da obori unioniste i domogne se vlasti, a ona ih potom izneverila i od političkog saveznika se pretvorili u protivnika, želeli su, da ne bi ponovo bili prevareni, da sa Neodvisnom strankom sklope pismeni ugovor. Đorđević o tome kaže: „S toga sam ja u njihovom klubu stavio zahteve naše, koji su se odnosili na srpsko ime, na pitanje Bosne-Hercegovine, na srpsku školu i Kirilsku pismenicu i želio sam, da se sve to u njihov program uvrsti.“ Međutim, kaže dalje Đorđević, „tu želju oni nisu prihvatili. Izgovarali su se na razne načine, no u samoj stvari, ja sam došao do tog žalosnog osvedočenja da kod Hrvata nije još sazrela misao o našoj zajednici, u kojoj bi mi s njima ravnopravni bili... " [Izveštaj dra Milana Đorđevića, Zastava 1881, 108.] Da bi se izborili za ravnopravnost, Srbi su, posle toga, jednim svojim delom prešli u opoziciju i osnovali posebnu Srpsku samostalnu stranku, a drugim se priključili vladajućoj Narodnoj stranci, koja im je bila više naklonjena od opozicionih partija obzoraša i pravaša. U svakom slučaju borba za priznanje srpske nacionalne posebnosti i imena je ne samo nastavljena već se iz godine u godinu sve više zaoštravala. Da bi očuvali svoju nacionalnu individualnost, Srbi su svakom zgodnom prilikom isticali zahteve za priznanjem imena naroda, jezika i ćirilice. Tako su, na primer, birači iz bivše Vojne krajine sa zbora koji su držali u Mitrovici 25. februara 1883. godine, „ispovedajući načelo ravnapravnosti sviju narodnosti i veroispovesti" između ostalog tražili od svojih poslanika da na Hrvatskom saboru „rade na tome, da se Srbima, živećim u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji i sa ovima spojenoj Krajini, zakonom prizna ime srpsko (...) da se prizna ravnopravnost ćirilskog pisma sa latinskom pismenicom i da se u zemaljskom proračunu srazmerna svota opredeli na potrebu srbskih kulturnih potreba u ovoj zemlji, a za uočenje tih potreba, da se kod zemaljske vlade ustanovi mesto srpskog referenta..." [Zastava 1883, 27.]

Molbe, predstavke i peticije sličnog sadržaja pristizale su tada iz raznih krajeva Hrvatske i Slavonije u kojima su Srbi živeli pa je borba za ravnopravnost postala ključno pitanje srpskog naroda U Hrvatskoj. Tako je, na primer, Zbor birača Srpske samostalne stranke u Trojednici, držan u Sremskim Karlovcima prvih dana juna 1887. godine, zaključio da se stranka, „prema načelu ravnopravnosti" bori za „priznanje srpske narodnosti u trojednoj kraljevini da se u svakom unutrašnjem zakonu, gde je reč o narodu trojedne kraljevine ili o njegovom jeziku, naziva taj narod hrvatskim i srpskim, a jezik njegov hrvatskim ili srpskim“. Isto tako Zbor je odlučio da zahteva »potpunu ravnopravnost ćirilove azbuke sa latinicom i to ne samo tako, da se partije mogu ćirilicom prema svima oblastima služiti i da im one u tom pismenu svoja rešenja ne samo izdaju, već i da sve oblasti uređuju ćirilicom, gde je u nadmoćiju srpskopravoslavni živalj.. .“[Odluke birača Srpske samostalne stranke u Trojednici, Zastava 1887, 63. ]

Pod pritiskom tih i takvih zahteva i takvog raspoloženja i Klub Srba zastupnika na Hrvatskom saboru uputio je 5. decembra 1887. godine memorandum najvišim vlastima Hrvatske kojim je, između ostalog, tražio da se paragraf 11. školskog zakona iz 1874. ,,nadopuni tim, da je nastavni jezik u pučkim školama hrvatski ili srpski". [Zastava 1888, 36.] Tom njihovom zahtevu izišao je u susret ban Kuen Hedervari i Hrvatski sabor iz 1888. godine pa je „hrvatski ili srpski" proglašen za nastavni jezik u školama Trojedne kraljevine. [Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj, 174]

Što se tiče naziva službenog jezika, on je i nadalje ostao nepromenjen. Na snazi je bila odredba izrečena u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868. godine po kojoj je zvanični jezik u Trojednoj kraljevini bio hrvatski. Kako su se Srbi uporno zalagali za priznanje nacionalne posebnosti i za potpunu ravnapravnost, kada im je od strane poznatih hrvatskih političara, među kojima su bili Franjo Rački, Tadija Smičiklas, Šandor Brešćenski, Šime Macura, Matija Mrazović, Josip Pliverić, Milan Amruš, Ignjat Brlić i drugi, 1888. godine ponuđen sporazum, u odgovoru kojim su Srbi tu ponudu prihvatili na više mesta dotaknuto je i pitanje naziva naroda i jezika. Grupa istaknutih srpskih političara i uglednika, među kojima su bili baron Jovan Živković, Mihailo Polit-Desančić, Dane Prica, Jovan Jovanović Zmaj, Manojlo Grbić, Bogdan Medaković, Ilija Vučetić, Ilija Guteša i druti, u nacrtu sporazuma Srba i Hrvata je naglasila: „Na vaše nazore u pogledu srodstva i imena tih dvajuh plemena kao ’jednoga‘ naroda i posljedica toga načela: rado usvajamo vaše u tome nazore: da su Hrvati i Srbi jednoga slavenskoga korena i porekla i kako vi velite dva plemena jednoga naroda; da je jedno kao i drugo pleme imalo u toku vremena i razvitka historijskih događaja svoj poseban ’narodno-politički‘ razvoj, pa da su usljed toga i ta dva narodna imena, ’srpsko‘ kano i ’hrvatsko‘, buduć višestoljetnim razvitkom priznana, ravnom mjerom opravdana, da se po tome obostrano usvojena smatrati imadu i posljedica u označavanju i obeležju našega kao jedinstvenoga naroda sa ta dva imena ..." [Hrvatsko-srpska razmirica od J(ovana) Ž(ivkovića), Branik 1895, 27. 28, 31, 32, 33. Uporedn sa rukopisnim primerkom u Arhivu SANU. Zaostavština Bogdana Medakovića. br. 9.957. ]

Zalažući se tako za dva narodna imena, u odgovoru srpskih političara dalje je rečeno: „Ne može smetati i ne treba da smeta tome našem narodnom zajedništvu ni naše autonomno narodno školstvo iliti naša bilo osnovna ili srednja srpska narodna nastava; jer: srpsko narodno pleme imalo je kano i hrvatsko svoj poseban historijski razvitak; ono imade i danas u ovim krajevima svoj istina ne poseban državni i politički ali svakako svoj poseban narodni i kulturni razvitak, koji kao i cela crkvenonarodna autonomija, sa njegovom narodnom nastavom u uzkom savezu stoji, a u tome neguje i izobražava i svoj narodni, sa ’hrvatskim‘ jedan i isti ’srpski‘ jezik uz 'latinicu' sasvim ravnopravnu narodnu slovensku ’ćirilicu‘." [Isto.]

Nažalost, sporazum između hrvatskih i srpskih političara nije urodio plodom. Grupa hrvatskih obzoraša, koja je najpre bila spremna na sporazum sa Srbima, posle dužeg srpskog otezanja sa odgovorom, odustala je od ponuđenog dogovora i približila se u mnogim političkim stavovima onom delu Stranke prava koju je u protivsrpskom duhu predvodio Josip Frank. [V. Krestić, Politički, prieredni i kulturmi život u Hrvatskoj i Slavoniji, Istorija srpskog naroda, knj. VI/1, Beograd 1983, 411—414.] O svemu tome, a u vezi sa nazivom jezika, sačuvano je zanimljivo pismo Mihe Klaića, poznatog političara iz Dalmacije, koje je 7. aprila 1892. poslao Šimi Macuri, jednom od političkih prvaka tzv. Stranke obzoraša. Miho Klaić je inače budno pratio i dobro je poznavao politiku i odnose između Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Povodom rasprava koje su vođene u Dalmatinskom saboru o nazivu jezika, o tome da li će se on zvati samo hrvatski ili hrvatsko-srpski, Klaić je oštro osudio zagrebački list Obzor stoga što je njegov urednik Dinko Politeo pružio otvorenu podršku onim hrvatskim političarima iz Dalmacije koji su, u skladu sa politikom zasnovanom na hrvatskom državnom pravu i teoriji o postojanju hrvatskog „političkog“ naroda, poricali nacionalnu posebnost Srba u Dalmaciji. U pomenutom pismu Klaić je, između ostalog, naglasio: „... Pišem vam za potužiti se na držanje ’Obzora‘ prema onome što se u našem saboru dogodilo pri zadnjem zasjedanju. Obzor se odlučno stavlja na stranu Bjankina (Reč je o Jurju Bjankiniju — V. K.), a osuđuje nas, jer smo glasovali za ispravak Puljeza (reč je o političkom prvaku Srba u Dalmaciji Antunu Puljeziju — V. K.). Najprvo je opazit da isti predlog Bjankina bio je neumjestan i neopravdan, pošto mu je on dao ono znamenovanje u svome dugome govoru. To nije bilo nego napadanje i nijekanje Srba. I mi iza toga morali smo glasovati za Puljeza ako nismo htjeli još jače raspiriti mržnju među jednokrvnom braćom i pokazati se pravim varvarima pred izobraženim svietom. A 'Obzor? da nas osudi, zove u pomoć državno pravo i neke teorije o političkome narodu, i razlike među narodom i narodnosti, koje u naše glave ne ulaze. Ipak je ’Obzor‘ dosad slovio kao zagovaratelj sloge među Srbima i Hrvatima i zato je od pravaša često napadnut...“ Završavajući pismo, a imajući u vidu držanje obzoraša prema Srbima i njihovo zagovaranje teorije o hrvatskom „političkom“ narodu, Klaić je, u ime grupe poslanika na Dalmatinskom saboru, koja se nije saglašavala sa politikom pravaša i obzoraša, napisao: „... Pri ovakvome držanju 'Obzora' prema nama, zaista ne znamo koja je razlika među pravašima i obzorašima ... " [Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu, R. 6.491 b.] (Sve podvukao — V. K.)

Netrpeljivošću i agresivnošću prema Srbima posebno su se isticali pravaši. U tom pogledu karakteristično je ono što se zbilo na sednici Hrvatskog sabora koja je održana 22. novembra 1895. godine. Na toj sednici pravašima se obratio poslanik Đorđe Đurković. Pošto im je prebacio da čine sve kako bi porekli postojanje Srba u Hrvatskoj, naglasio je: „Ja ću, ako hoćete, sa ushićenom dušom pristati na izraz ’srpsko-hrvatski narod‘ ili ’srpski ili hrvatski narod‘. Ja sam uveren, da nema Srbina, koji ne bi na to pristao.“ U ime pravaša, izražavajući njihov stav prema dvočlanom nazivu imena naroda i jezika, Đurkoviću je odgovorio poznati književnik Eugen Kumičić uzviknuvši: „Ja ću ostati uvek Hrvat.“ [Tri govora narodnog zastupnika Đorđa pl. Đurkovića u sednici hrvatsko-slavonskog i ugarskog sabora od 19 (31) oktobra, 12. i 22. novembra 1895. Novi Sad 1896, 50, 51.]

U skladu sa tim i takvim stavom Kumičića i njegovih političkih istomišljenika, pravaška štampa je isticala: „U hrvatskim zemljama priznajemo samo jedan politički narod: hrvatski, samo jednu državnu zastavu: hrvatsku, samo jedan službeni jezik: hrvatski.“ Frankovačko glasilo Hrvatska poručivalo je Srbima da sa njima nema nikakvog sporazuma dok ne priznaju da u hrvatskim zemljama postoji samo jedna hrvatska zastava, jedan hrvatski jezik, tj. „jedan politički narod hrvatski". [Naš program, Hrvatstvo, 2. maja 1904.]

Ne mireći se sa jednočlanim nazivom službenog jezika i brisanjem njihovog imena, Srbi iz Hrvatske su na prelazu dvaju stoleća, kada su ekonomski ojačali a u nacionalnopolitičkom i kulturnom pogledu se bolje organizovali, sve upornije i doslednije počeli zahtevati izmenu službenog naziva jezika. U predstavci koju su podneli Hrvatskom saboru 12. februara 1900. godine tražili su „da se srbski jezik uvaži i upotreba njegova zakonom zajamči kod svih zemaljskih, zajedničkih i državnih ureda, te da službenici ovih sa strankama Srbima u srbskom jeziku uređuju". [Stenografički zapisnici sabora kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1897-1902, sv. IV, dio I, Zagreb 1900, prilog 20, str. 3.] Klub Srba zastupnika na Hrvatskom saboru je u svom političkom programu objavljenom potkraj 1901. godine u posebnoj tački naglasio da će zahtevati „da se imenu srpskog naroda i jezika u zakonima i naredbama dostojno uvaženje dade“. [Program „Srpskog kluba", Srbobran 1901. 249.]

Srpske političke stranke iz Hrvatske su u svoje političke programe, koje su objavile tokom 1903. godine, unele posebne odredbe koje su se ticale naziva jezika. Tako je u programu Srpske narodne samostalne stranke rečeno da će on zahtevati „prema načelu ravnopravnosti priznanje srpskog naroda u trojednoj kraljevini, i prema tome da se u svakom unutrašnjem zakonu, naredbi ili drugom važnom službenom činu, gdje je riječ o narodu kraljevina Hrvatske i Slavonije ili o njegovu jeziku, dostojno uvaži ime i jezik srpskoga naroda“. Dalje je istaknuto da će Samostalna stranka tražiti „da se prilikom revizije nagodbe uz hrvatski narod i jezik prizna i srpski narod i jezik, a ćirilici, kao pismu srpskoga naroda, prizna potpuna ravnopravnost s latinicom u svima zajedničkim zvanjima na teritoriju kraljevina Hrvatske i Slavonije“. [Program Srpske narodne samostalne stranke (Preštampano iz 227 br. „Srbobrana" od 1902. g.), Zagreb 1903, 4, 6, 7.] Zalažući se za potpunu ravnopravnost dvaju naroda, u programu Srpske narodne radikalne stranke u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji zahtevano je „da se u svakom zemaljskom zakonu i svakom drugom službenom aktu upotrebi naziv: ’hrvatski i srpski narod‘, ’hrvatski i srpski jezik‘." Poput samostalaca i radikali su tražili „da se uzakoni potpuna ravnopravnost ćirilice sa latinicom“. [Politički program Srpske narodne radikalne stranke u Ugarskoj i Hrvatskoj i Slavoniji, Novi Sad 1904, 8.]

Do naglog zaokreta u pogledu naziva naroda i službenog jezika u Hrvatskoj došlo je u onom trenutku kad je počela da se širi politika „novog kursa". Odbacivanjem stare i preživele politike, zasnovane na načelima državnog i istorijskog prava, iz kojih je proizilazila ideja o hrvatskom „političkom“ narodu, koja je rađala težnje o asimilaciji i hrvatizaciji Srba, moglo je doći do sporazuma između Hrvata i Srba, koji je ostvaren na temeljima potpune ravnopravnosti Hrvatsko-srpskom koalicijom iz 1905. godine. Stavovima Koalicije prema narodnom jedinstvu Srba i Hrvata prestali su svi dotadašnji sukobi koji su silno opterećivali i iscrpljivali obe strane, nanoseći im veliku štetu i višestruko slabeći njihove i inače ne velike otporne snage kako prema Beču tako i prema Budimpešti.

Kao izvanredno lep primer prevazilaženja svih dotadašnjih sporova oko naziva jezika i drugih pitanja, oko kojih se decenijama bila teška bitka, može da posluži tekst sporazuma klubova Srpske narodne i Hrvatske stranke, koji je postignut na Dalmatinskom saboru 1. novembra 1905. godine. U tom sporazumu, između ostalog, rečeno je: „...Što se tiče naziva narodnog i jezika, koji je Hrvatima i Srbima jedan te isti, Hrvati i Srbi držaće se nepomično zaključka dana 21. jula 1883. dalmatinskog sabora, u kojem se naš zajednički jezik nazivlje hrvatskim ili srpskim i za koji su zaključak u ono vrijeme složno glasovali svi zastupnici hrvatski i srpski. Uslijed toga u svima zakonskim osnovama i svima zaključcima, koji budu glasovani u dalmatinskom saboru, a u kojima bude spomenut naš narodni jezik, isti će se unaprijed nazivati hrvatskim ili srpskim. Obje strane nastojaće i poradiće, da zakonske osnove i svi zaključci koji budu glasovani u carevinskom vijeću, a u kojima bude spomenut naš narodni jezik, budu nazivati hrvatskim ili srpskim, kao također da isti naziv budu upotrebljavati sve državne vlasti i uredi. U svima zajedničkim izvanparlamentarnim manifestacijama stranke hrvatske i srpske i njihovih klubova narodni jezik nazivaće uvijek hrvatskim ili srpskim. Naravno je pak, da u posebnim manifestacijama jedne i druge stranke i njihovih klubova slobodno je svakoj strani da nazivlje narodni naš jezik samo hrvatskim, ili srpskim, kako je jednome ili drugome narodu prirodnije." [Viktor Novak: Antologija jugoslovenske misli i narodnog jedinstva, Beograd 1930, 515—517.]

U današnjem trenutku čine se poučnim i sledeći zaključci dvaju klubova: „Što se tiče javnih škola u Dalmaciji, obje će strane nastojati i poraditi, da imenu hrvatskomu i imenu srpskome bude određeno dostojno mjesto, da u odnosima školskim tekstovima bude uzeta u obzir hrvatska i srpska povijest tako, da učenici uzmognu naučiti poglavite događaje iz jedne i druge povijesti i da se oba pismena latinsko i ćirilsko budu toliko i tako mogla naučiti, da učenici postanu vješti jednomu i drugomu pismu, u čitanju i pisanju. Što se tiče zastava hrvatske i srpske, obje strane poštovaće ih kao obilježja jednoga i drugoga naroda. Prema tome obje strane nastojaće i poradiće, da u onim općinama, gdje su Hrvati i Srbi zastupani u općinskom vijeću, budu općine dužne izvješivati ne samo zastavu većine nego i zastavu manjine vijeća, ako ista iznosi barem trećinu ukupnoga broja vijećnika...“ Od strane Hrvata ovaj sporazum potpisali su, pored ostalih, Pero Čingrija, Ante Trumbić, Rafo Arneri, Antun Radić, A. Tresić-Pavičić i Juraj Bjankini. U ime Srba sporazum su potpisali: Đuro Vukotić, Radoslav Kvekić, Antun Puljezi, Vladimir Simić, Josif Kulišić i Kosta Kovačević. [Isto.]

Kao neposredni rezultat postignutog sporazuma stranačkih klubova, prilikom rasprave o zemaljskom proračunu u Dalmatinskom saboru, dr Pero Čingrija je, u ime dveju stranaka, predložio: „da načela bratske sloge i ravnopravnosti između Hrvata i Srba u Dalmaciji nađu trajne primjene, ne samo kod narodnog predstavništva, nego također i u području vladine djelatnosti kao i zemaljskog odbora“. Da bi se to postiglo, klubovi Hrvatske stranke i Srpske narodne stranke pozvali su carsku i kraljevsku vladu da se u smislu zaključka Dalmatinskog sabora od 21. juna 1883. godine „postara, neka sve državne vlasti i svi državni uredi za naziv narodnoga jezika upotrebljavaju uvijek hrvatski ili srpski jezik; da u javnim školama u Dalmaciji imenu hrvatskom i imenu srpskom bude određeno dostojno mjesto; da u školskim tekstovima bude uzeta u obzir hrvatska i srpska povijest tako, da učenici uzmognu naučiti glavne događaje iz jedne i druge povijesti i da se pismo latinsko i pismo ćirilsko toliko i tako uči, da učenici postanu vješti jednom i drugom pismu u čitanju i u pisanju“. U isto vreme pozvan je Zemaljski odbor Dalmacije „da se postara, neka rešavanja svijuh podnesaka budu izdavana onim pismom, latinskim ili ćirilskim, kojim su podnesci napisani". [Novi politički kurs u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Novi Sad 1906, 13. ]

Kad je već reč o ćiriličkom i latiničkom pismu i njihovoj ravnopravnosti, kako kod Hrvata tako i kod Srba, primer koji može da posluži kao uzor svima generacijama koje se, na žalost, još uvek spotiču o to pitanje nalazimo kod Vatroslava Jagića. Kada ga je Stojan Novaković zamolio da mu javi šta bi želeo da napiše za Jugoslovensku enciklopediju, koja je tada, kao zajedničko izdanje, pripremana od Srpske i Jugoslavenske akademije nauka, Jagić mu je 25. oktobra 1910. godine odgovorio: „Kad bih ja preko nade i očekivanja našao vremena da štogod uspišem i za našu južnu enciklopediju, ja bih svakako pristao na najmanje dva članka, jedan imao bi biti štampan latinicom, drugi ćirilicom. Toga principa neutralizacije (za inteligenciju narodu ostavimo njegova slova prema vjerskim osjećajima) ja sam se držao od najranije mladosti pa kod tog ostajem do groba" [Arhiv SANU, Beograd. br. 7.936. ]

Slično sporazumu dvaju stranačkih klubova iz Dalmacije, članovi Hrvatsko-srpske koalicije su u svemu i u svima predelima Hrvatske izjednačavali srpski narod, srpsko ime i srpski jezik sa hrvatskim narodom, imenom i jezikom. Zapostavljanjem hrvatskog državnog prava presahlo je izvorište nesporazuma zbog poricanja srpske nacionalne posebnosti u Hrvatskoj. Time su prvi put u istoriji srpsko-hrvatskih odnosa stvoreni čvrsti i zdravi temelji za njihovu slogu i saradnju, za izgrađivanje zajedničkih nacionalno-političkih programa i ciljeva. Tek tada je nastupila era istinskog jugoslovenstva, jugoslovenstva bez hrvatske i bez srpske prevage. Osim toga, koalicionaško jugoslovenstvo ne samo da je bilo lišeno austrofilskih osećanja, već je njegova oštrica bila uperena protiv Austro-Ugarske i njene politike.

Stoga što je veoma poučan, pa i danas aktuelan primer kako su obzoraši, koji su, jedno vreme, zajedno sa pravašima, odbijali da priznaju Srbe u Hrvatskoj, prihvatili politiku „novog kursa“, koja je podrazumevala punu ravnopravnost, navešćemo reči Obzora koji je o tome 1907. godine pisao:

„...Hrvati i Srbi imadu isti jezik, iste običaje, iste oznake. Vjeru ne možemo uzeti mjerilom. Preostaje samo dvojaka organizacija, dvojako ime i dvojaka sviest.

G. Jerko Pavelić [Poznati član Frankove stranke prava. Tvrdio je da je srpska misao u Hrvatskoj uneta iz Srbije. Kad bi frankovci bili na vlasti, smatrao je Pavelić, „takozvani“ Srbi bi se za 48 sati pretvorili u „pravoslavne Hrvate". (M. Gross, Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije 1906-1907, Institut društvenih nauka, Beograd, 146.)] drži, da je srpska sviest stvar odgoja i da bi se dalo, uz druge škole, pretvoriti tu sviest u hrvatsku, isto tako i ime i organizaciju. Mi držimo, da nije moguće 650.000 Srba u Hrvatskoj, koji imadu jaku sviest i tradiciju i sveze sa suplemenicima u Bosni, Ugarskoj, Srbiji i Dalmaciji, u bilo koliko vremena na silu ’preodgojiti‘ u Hrvate. Na silu velimo jer Srbi danas ne bi se dali milom ’preodgojiti‘.

Još moramo uvažiti ove dvie stvari: koliko bi onda rada i borbe trebalo za ovaj posao, kad bi i uspjelo? Što bi bilo time postignuto? Trud bi bio u nerazmjeru sa uspjehom, jer se postići hoće u jezgri samo to, da se njihova narodna misao i politika posve pokriva sa hrvatskom narodnom mišlju i politikom. Ti Srbi bi isto tako radili za hrv. drž. misao kao i Hrvati. Pita se sada: Zar se ne može to postići brže, a bez tolikog truda i borbe?

Zadnji događaji uvjeriše nas, da se to može postići. Kada god je hrvatska politika bila zazbilja posve slobodna i narodna, pokrivala se je sa Srbskom, kad je ova bila posve narodna i slobodna. Samo nezdrave aspiracije na obim stranama su rađale sukobima. Kada god je vladao razdor, Srbi su se posebno jače organizovali i postupali kao manjina, nastojeći bez obzira na hrvatske interese, ojačati svoju poziciju. Ovo su fakta. A onda još nešto: u mnogo i mnogo slučajeva je baš dvojaka organizacija omogućila da prodre narodna sviest u najzabitnije krajeve.

I kad vidimo ova fakta, onda je razumljiv i onaj redoviti pojav, da su u svim velikim momentima bili Hrvati i Srbi složni i da smo samo tako uspjeli. Za to su Hrvati u takim časovima i priznavali ravnopravnost Srbima. Ali onda će biti jasno i to, da nije time stvoreno nikakvo narodnosno ciepanje. Ravnopravnost Srba u Hrvatskoj ne znači ništa drugo, nego priznanje, da su Hrvati i Srbi jedan narod sa dva imena i dvie historičke organizacije, ali jedne narodne sviesti i po tom jednog jedinstvenog narodnog interesa. I baš za to ova ravnopravnost niti smije, niti može da degradira Hrvate na narodnost, niti da dade pravo na diplomatsku ravnopravnost n. pr. Niemcima ili Mađarima u Hrvatskoj. Srbi su to više puta a i ovih dana istakli. Kada se govori o historijskom i o državotvornom narodu Hrvatske, onda je to jedino hrvatski narod, koji je istovjetan sa srpskim narodom.“ (...) „U Hrvatskoj je jedan jedinstven narod, koji je vladajući, koji je jedini narod ovih kraljevina. I taj narod se skuplja pod dva ravnopravna imena, stvorena historijom. Srbi u Hrvatskoj nisu ni posebna narodnost ni poseban ’srpski narod‘ u državnopravnom smislu. Za to oni niti ne traže posebnog teritorija, jer je cieli teritorij isto tako njihov, kao i naš, što se i u praksi pokazuje, jer su oba plemena izmiešana i granice nema. Ni o posebnoj nacionalnoj autonomiji Srba ne može biti govora, jer bi inače sami sebe degradirali na narodnost, na uže tielo u širem tielu hrvatskoga naroda. Misao jedinstva je i po njih i po nas povoljnija, jer se njome obostrani interesi podpuno poistovjećuju i pokrivaju. A onda to isključuje svaki otpor i svaki politički ljubomor .. ." [Narodnosno pitanje u Hrvatskoj, Obzor 12. februara 1907.]

Saradnja, sloga i jedinstvo Srba i Hrvata postignuti Koalicijom zabrinuli su sve protivnike jugoslovenske politike, kako one u Beču i Budimpešti tako i one u Zagrebu. Novim jugoslovenskim smerom Hrvatsko-srpske koalicije zadat je težak udarac mađaronstvu u Hrvatskoj, ali je njime bilo pogođeno i frankofurtimaštvo, ekskluzivno hrvatstvo i ekskluzivno katoličanstvo. Budimpešta i Beč, u kojima su mađaroni i frankofurtimaši uvek imali snažan oslonac, bili su duboko uznemireni novim smerom hrvatske i srpske politike. Naučene da se služe neprestanim i žestokim sukobima Hrvata i Srba, koje su svima sredstvima potpirivali, vlade u Beču u Budimu shvatile su da je na jugu Monarhije stvoren pokret koji je svojom suštinom uperen protiv njenih životnih interesa. Jugoslovenski pokret bio je utoliko neprijatniji i opasniji što se razbuktao u vreme kada su vojni i politički krugovi u Beču odlučili da proglase aneksiju Bosne i Hercegovine. Da bi se aneksija uspešno ostvarila, bilo je neophodno pripremiti teren za njeno izvođenje. Radi toga je Hrvatsko-srpsku koaliciju politički trebalo onemogućiti svima raspoloživim sredstvima a pri tome se osloniti u prvom redu na Čistu stranku prava Josipa Franka. Uz sve to Koalicija je mogla biti potisnuta i poražena samo neustavnim načinom vladanja stoga što je bila jača od svojih protivnika.

Da bi razbili Koaliciju i jedinstvo Srba i Hrvata, njeni protivnici su odlučili da svom žestinom, ne birajući sredstva, udare po Srbima. Pod optužbom da šire srpstvo, da ističu srpske zastave, da se služe ćirilicom, da osnivaju organizacije Srpske samostalne stranke, stvaraju sokolska društva, podižu novčane zavode, ukrašavaju razne predmete srpskim grbom i slično započeli su masovno da hapse istaknutije srpske građane. Početkom januara 1909. godine podignuta je i optužnica zbog veleizdaje protiv 53 uhapšena Srbina. Jedna od inkriminacija bila je da „grčko-istočni narod“, kako su Srbi nazivani u optužnici, šire uverenje da je jezik tog naroda srpski. [Obtužnica, koju je kr. državno odvjetništvo u Zagrebu dne 12. siečnja 1908. podiglo protiv Adama Pribićevića i 52 druga radi zločina veleizdaje, Prilog „Narodnih Novina" br. 12, str. 67.]

Ne samo inkriminacija o jeziku, već čitava optužnica bila je sastavljena u frankovačkom protivsrpskom duhu. Ona je bila manje pravni akt a više politički pamflet. Ignorišući istorijske činjenice, a slepo se pridržavajući hrvatskog državnog prava, po kojem u Hrvatskoj i nema Srba, pa ne može biti ni njihovog jezika, optužnicom je tvrđeno da je velikosrpska propaganda, podstaknuta iz Srbije, unela u Hrvatsku srpsko ime, ćirilicu, zastavu, grb i druga nacionalna znamenja.

Da bi manje upućeni znali ko su frankovci, koji su stajali iza optužnice, zagrebačke veleizdajničke parnice, negacije Srba i njihovog imena i jezika, navešćemo reči dr Ivana Ribara, savremenika ovih zbivanja, kojima je okarakterisao dr Josipa Franka i one koji su ga sledili: „Njegova najbliža avangarda sastavljena od većine narodnih zastupnika i najpokvarenijih elemenata od građanskih i seljačkih redova, a na žalost i radničke te studentske omladine, bili su predstavnici frankovačke rulje spremne da izvrši nalog istrebljenja Srba, ako je to u interesu svete hrvatske stvari a za sjaj prejasne habsburške dinastije." [Dr. Ivan Ribar, Iz moje političke suradnje 1901-1963, Zagreb 1965, 75.] Zanimljivo je naglasiti da je svaki član Frankove legije, koju je on organizovao, na prsima nosio emajliranu značku na kojoj su bili hrvatski grb sa ukrštenom puškom i mačem i natpisom „Za kralja i Hrvatsku".

Čitava hrvatska jugoslovenski opredeljena i napredna javnost oštro je osudila veleizdajničku parnicu i progone Srba. Veliki deo evropske štampe, a donekle i američke, mesecima je dizao glas u odbranu optuženih Srba žigošući zagrebački proces kao prvorazredni pravni i politički skandal. Mnoge u Evropi dobro znane ličnosti, kao što su: Bjernstern Bjernson, Emil Vanderveld, Đuzepe Serđi, Emil Piko, Đorđo Brandes, Žil Lemetr, Žak Novikov, Cezare Lambrozo, Emil Oman, Žorž Fazi, Šarl Loazo i drugi izrekli su oštre osude na račun zagrebačkog procesa, koji je doživeo blamažu u međunarodnim razmerama. Grupa uglednih advokata Hrvata je dobrovoljno i bez novčane naknade uspešno branila optužene Srbe, čime je na demonstrativan način pokazala čitavoj domaćoj i evropskoj javnosti da je solidarna sa Srbima, da osuđuje protivsrpsku hajku i one koji su je pokrenuli ili u nju bili umešani.

Sve inkriminacije iznete u optužnici, pa i one o jeziku i njegovom nazivu, pouzdanim istorijskim dokazima, naučnim metodom, opovrgao je Radoslav Grujić knjigom Apologija srpskoga naroda u Hrvatskoj i Slavoniji, koja je objavljena još u vreme trajanja procesa 1909. godine. Protiv poricanja srpskog imena i jezika na zagrebačkoj veleizdajničkoj parnici ustao je i episkopat Pravoslavne srpske mitropolije karlovačke, koji je tim povodom uputio posebnu predstavku caru Franji Josifu, o čemu je putem štampe obavestio javnost.

Kao potpuno svojevoljne i neosnovane tvrdnje i razlaganja o nazivu i imenu Srbin i srpski, koja su izneta u optužnici Kraljevskog državnog odvjetništva u Zagrebu, episkopat je odbacio i naglasio: „Nije toga naziva ni imena stvorila nikakva propaganda. Ovopredeonu pravoslavnu srpsku mitropoliju osnovala je na temelju previšnje povlastice od 4. marta 1685. pravoslavna srpska jerarhija sa svojim vernim, a to su bili pravoslavni Srbi. Povlastice date su toj crkvi, kao srpskoj narodnoj crkvi. Srpsko obeležje ove crkve i njezine oblasti vidi se i iz previšnjeg izjasnitelnog reskripta od 16. julija 1779. god., i iz ugar[skog] zak[ona] IX: 1868. i iz zemaljskog zakona Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 14. maja 1887. Na suprot neosnovanom kazivanju optužnice, kao da se ’prije više godina‘ nije ni znalo u širem narodu za naziv Srbin, ni ime srpsko, neka je dozvoljeno verno odanom episkopatu ukazati na svečanu izjavu sabora kraljevina: Hrvatske, Slavonije i Dalamacije od pre četrdeset godina (1867), koja kao saborska odluka glasi: ’Sabor trojedne kraljevine izjavljuje svečano, da trojedna kraljevina priznaje narod srpski, koji u njoj stanuje, kao narod sa narodom hrvatskim istovjetan i ravnopravan‘. Uza sve to slobodni smo istaći i zemaljski školski zakon od 31. oktobra 1888. o uređenju pučke nastave i obrazovanja pučkih učitelja u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. U tom zakonu uzakonjeno je također ime Srbin (§ 96.), u njemu se govori i o srpskom jeziku, o srpskim autonomnim školama i t.d. A po obaveznoj nastavnoj osnovi mora se u svima pučkim školama i to u velikom delu već od prvoga razreda obavezno učiti i ćirilica. I to, što je u zakonu pisano i obavezno, da se ne sme javno kazati? A ako se kaže — da je to u službi nekakve velike srpske propagande? I što je najžalosnije, da je slobodno iz toga skovati krivicu: pravoslavnoj srpskoj crkvi, pravoslavnoj srpskoj veroispovednoj školi, prav. srp. crkv. opštini i u opće institucijama, vlastima i organima njihovim! Verno odani episkopat ovaj nalazi opravdanim pitanje: ko radi protiv zakona i zakonitoga poretka? Svakako se može odgovoriti: ni crkva, ni škola, ni njihove vlasti ni organi, a ni pojedini članovi, koji se i po zakonu nazivaju svojim imenom.“ [Predstavka episkopata Pravoslavne srpske mitropolije karlovačke Franji Josifu, Sremski Karlovci, 18/31, januara 1909. Arhiv SANU, Sremski Karlovci, Školski savet, br. 58/1909.]

U predstavci upućenoj vladaru, pravoslavni episkopat dotakao je i pitanje upotrebe ćirilice. O tome je rečeno: „Optužnica predstavlja, kao da je upotreba ćirilske pismenice u Hrvatskoj i Slavoniji plod agitacije i propagande i da je i tu stala u službu navodne velikosrpske propagande: naša crkva, škola, njihove vlasti i organi, što se sve tako spojilo ’da predstavlja isto jedinstvo u ustroju srpsko pravoslavnih crkvenoškolskih općina‘ koje imaju širiti srpstvo i t.d. Tim tvrdnjama optužnice na suprot, ukazujemo na povesničku činjenicu, da je pravosl. srp. crkva, otkako je narod srpski primio hrišćanstvo, upotrebljavala bez prekida ćirilicu, a isto tako i narod srpski, koji je toj crkvi pripadao i pripada. Najstarija književnost crkvena, kasnija a i suvremena prosvetna, naučna i beletristička opisana je i razvila se u mitropoliji karlovačkoj upotrebom ćirilice. Pa to nikad nikom nije ni zazorno bilo; šta više upotrebljavali su je i najviši državnopravni faktori u izvesnim prilikama. A osim toga slobodni smo i opet ukazati na zemaljske zakone od god. 1887. i 1888., kojima je upotreba ćirilice uzakonjena, kao što je uzakonjeno ime srpsko“ (...) „Uz to se mora naglasiti, da je u narodnocrkvenoj avtonomiji pravoslavne srpske mitropolije karlovačke, njezinim vlastima i organima (mitropolija, eparhija, crkvenoškolska općina, paroh[ijalno] zvanje i t.d.) po previšnjim kr[aljevskim] naredbama, odnosno po narodno-crkvenim avtonomnim uredbama, službeni jezik srpski, a pismenica ćirilica. O tom svedoče prev[išnja] kr[aljevska] naredba od 10. avgusta 1868, od 29. maja 1871., od 14. maja 1875. Verno odani episkopat ovaj, najneprijatnije dirnut, mora se zapitati: kako se može optuživati crkva i škola, njihove vlasti i organi, da oni, vršeći zakonom ujemčena prava i ispunjavajući zakonske odredbe i propise, čine kažnjivo delo i to tako strašno kao što je veleizdaja?“ [Isto.]

Jugoslovenski opredeljena hrvatska i srpska štampa mnogo je doprinela raskrinkavanju kako zakulisnih režisera tako i aktivnih učesnika u hajci protiv Srba na zagrebačkom veleizdajničkom procesu. [Ti destruktivni, netrpeljivi i agresivni frankofurtimaški krugovi, koji su inscenirali protivsrpski veleizdajnički proces u Zagrebu, uveliko su pružili svoje pipke u Bosnu i Hercegovinu, gde su takođe na području jezika, njegovog naziva i potiskivanja ćirilice, počeli da rovare, kao što su činili u Hrvatskoj i Slavoniji. Poznati fratar i frankovac sa Širokog Brijega, fra Didak Buntić, povodom nekih prigovora iz Zagreba što su Hrvati iz Bosne i Hercegovine prihvatili dvočlani naziv za jezik pisao je 25. II 1911. godine Isidoru Kršnjaviju: „...Ali da, reći ćete, u vašoj jezičnoj osnovi stoji ,hrvatski ili srbski jezik‘, pismo ,latinica i ćirilica‘ a to pravaši a pogotovu starčevićanci (tj. frankovci — V. K.) nesmiju ne samo predložiti, nego ni glasovati za to. Istina je, liepo bi to bilo, da je naziv samo ,hrvatski jezik‘ pismo samo latinica. To bi mi želili pače za to bi mi mogli u saboru bez sumnje i većinu imati, ali šta koristi. Srbovi bi sa nožim proti tome kao nasilju i nepravdi ustali, oni bi obstruirali i do zaključka nikako nebi došlo, a i kad bi došlo, nebi bilo ni predloženo a kamoli sankcionirano. Ima se znati da je današnji službeni naziv našeg jezika ,srbsko-hrvatski‘ a ne hrvatski, zemaljski ili bosanski. Dakle šta? Da, da, rećićete, netreba ni iznositi jezične osnove. To bi samo naš dušmanin a napose Njemac i želio, jer bez jezične osnove ostaje i nadalje njemački jezik službeni, a je li to koristno za Hrvate? Je li vriedno da se borimo radi toga i to uzalud proti nazivu ili ,srpski‘? Službeno jezika i naziva možemo samo tri imati ili njemački ili srbsko-hrvatski ili ,hrvatski ili srbski jezik‘. Od ova tri koji bi Vi odabrali? Vi bi odabrali po svoj prilici samo ,hrvatski‘ i bez ,ili srpski‘ ali taj nije u izboru. U ostalom Srbi će obstruirati i proti nazivu ,hrvatski ili srpski jezik‘ ali će mislimo ipak dobiti sankciju ovaj naziv. Nama je glavno da isturimo napolje njemački iz ureda. Što se pisma tiče također imamo većinu, ali je isti slučaj kao i sa jezikom. No prođe li moja stilizacija glede pisma, koja je na vjeću odobrena i za koju će bez sumnje i muslimani glasovati, to mi možemo biti podpuno zadovoljni. Ona daje dosadanju ravnopravnost ćirilici, ali bi joj zadala veliki pače smrtni udarac..," (Arhiv SANU, Rukopisna zaostavština Viktora Novaka, br. 14.474). ] Zahvaljujući svemu tome, tim procesom protiv Srba Koalicija nije bila razbijena, što je bio jedan od njegovih zadataka. Naprotiv, ona je ojačala, jer su i Hrvati i Srbi, koji su bili za slogu, za uzajamno poštovanje i međusobno nacionalno priznanje, za jedinstvo i saradnju na potpuno ravnopravnoj osnovi, izdržali sva iskušenja na koja su ih stavili nimalo naivni i bezazleni protivnici. U tom trenutku poraženi, ti protivnici jugoslovenske misli i skladnog življenja Srba i Hrvata privremeno su morali da ustuknu, željno očekujući novu priliku za iskazivanje svoje nacionalne netrpeljivosti, agresivnosti i destruktivnosti. Preživevši sva iskušenja, pa i ona koja će je snaći tokom Prvog svetskog rata, Hrvatsko-srpska koalicija je iz njega izašla sa velikim političkim i moralnim kapitalom koji je postepeno sticala od trenutka kad je bila osnovana 1905. godine. Činila je to pažljivim, strpljivim, tolerantnim i racionalnim negovanjem posebnih hrvatskih i srpskih nacionalnih i kulturnih osobenosti, čime je stvarala osnovne pretpostavke za izgradnju nove i zajedničke države 1918. godine.

* * *

Iz svega što je saopšteno u ovom radu, koji nije imao cilj da bude sveobuhvatan, jer za to bi bila potrebna duža i posebna istraživanja, jasno se vidi da je pitanje jezika i njegovog imena u Hrvatskoj uvek bilo prevashodno političkog značaja. Ono je u najtešnjoj vezi sa pitanjem priznavanja ili nepriznavanja nacionalne posebnosti Srba u Hrvatskoj. Neodvojivo je vezano za ambicije o stvaranju velike i etnički čiste Hrvatske, što znači za težnje da Srbi budu asimilovani i hrvatizovani. Izvor tih i takvih težnji ležao je u davno prevaziđenom, naprednom i liberalno-demokratskom društvu neprimerenom državnom i istorijskom pravu Hrvatske, na čijim osnovama je bila izgrađena teorija o hrvatskom „političkom“ narodu, o tome da na hrvatskoj državnoj teritoriji postoji samo jedan — hrvatski narod.

Iz saopštenih podataka vidi se da je samo izuzetno, u kriznim političkim trenucima, kada su hrvatska državnost i hrvatska nacionalna budućnost bili ugroženi, u Hrvatskoj zvanično priznavano postojanje kako srpskog naroda tako i srpskog jezika. Iznete činjenice ubedljivo svedoče o tome da je nepriznavanje srpske nacionalne posebnosti u Hrvatskoj izazivalo teške sporove, sukobe i suprotstavljanja, jer se Srbi nisu mirili s politikom nasilja, s politikom koja ih je osudila na nestajanje. S drute strane, sačuvani su ubedljivi dokazi o tome da je srpski narod u Hrvatskoj i te kako znao da poštuje i bratski da uzvrća Hrvatima u onim trenucima kada su im priznavali nacionalnu posebnost, ime i jezik.

Imajući sve to u vidu, sa razlogom se danas postavlja pitanje kojim smerom će krenuti Sabor SR Hrvatske kada bude odlučivao o amandmanima na republički Ustav, koji se tiču odredbe o službenom nazivu jezika. Hoće li se opredeliti za one stavove za koje su se u davnoj prošlosti zalagali takvi hrvatski velikani kakvi su bili Ivan Kukuljević Sakcinski, Vatroslav Jagić, Miho Klaić i čitava plejada dobro znanih i uglednih političara, naučnika i raznih drugih delatnika koji su pristupili Hrvatsko-srpskoj koaliciji, ili će krenuti putom kojim su išli Ante Starčević, Eugen Kvaternik, Josip Frank i njihovi ideološko-politički naslednici? Od te odluke mnogo zavisi dalji razvoj odnosa između Srba i Hrvata. Put prvih bio bi put sloge i saradnje, put drugih bio bi put sukoba i razdora.

Suvereno je pravo Sabora da o tome odlučuje, ali, ako on krene drutim putem, Srbima niko ne može, a i neće, uskratiti pravo da svim silama, u granicama zakona, dignu svoj glas protiv majorizacije, kojoj je cilj asimilacija. Ne treba sumnjati da će svi Srbi, bez obzira na republičke granice, u svemu biti saglasni sa Srbima iz Hrvatske. Oni će to morati da čine ne samo iz nacionalne solidarnosti, zbog duhovnog jedinstva, koje kod njih ima duboke korene, već i iz humanih, demokratskih i civilizacijskih razloga.