Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

Zlatko Vince,
Zagreb 1978/1990:

PUTOVIMA HRVATSKOGA KNJIŽEVNOG JEZIKA

Lingvističko-kulturnopovijesni prikaz
filoloških škola i njihovih izv
ora

Zlatko Vince, Putovima hrvatskog književnog jezika, SNL, Zagreb 1978,
Vince, Zlatko, 1990: Putovima hrvatskoga
književnog jezika, Lingvističko-kulturnopovijesni prikaz filoloških škola i njihovih izbora, Nakladni zavod Matice hrvatske: Zagreb.

 

II. ŠULEKOV NJEMAČKO-HRVATSKI RJEČNIK IZ 1860.

1. Opis rječnika

Na samom početku ustavnog doba počinje se tiskati i dugo izrađivan i dugo iščekivan Šulekov njemačko-hrvatski rječnik. Šulek je oduševljeni pristaša Zagrebačke Škole, iako u pojedinostima ima i drugačije mišljenje od Vebera ili A. Mažuranića.

Riječ je o velikom Němačko-hrvatskom Rěčniku (Deutsch-kroatisches Wörterbuch) koji se konačno pojavio 1860. u dva velika sveska.

U predgovoru Šulek iznosi historijat i svrhu svoga rada: »Narodni jezik bio je g. 1848. naprečac uveden u sve javne poslove i učionice. S toga je nastala silna potreba němačko-hrvatskoga rěčnika, koji bi sadržavao službeno i znanstveno nazivlje, i tako olakotio našincem, ponajviše tudjim jezikom izučenim, uspěšno izvršivanje njihova zvanja... Al premda sam već odprije znao, da je to mučan posao, jer sam od davna prikupljao hrvatske rěči i popunjavao vrstni drugčije němačko-ilirski slovar I. Mažuranića i J. Užarevića; opet priznajem, da je to bio za me mučniji rad nego što sam slutio. Pisanje ovakvoga rěčnika u svakom je jeziku trudno, a kod nas tu ima dvostruke muke; jer se tu hoće, da ovakov rěčnik zastupa sve věštine i znanosti, pa svemu tomu bijaše do nedavno tudji jezik kod nas organ; rěči, protežuće se na ove struke umnoga razvitka, nisu bile kod nas nikada sakupljene, nego su sve do danas velikom stranom po narodu razasute, ili od naših naučnjakah istom zamišljene ...« [Predgovor, str. VII].

Godine 1852. javlja knjižara F. Župana da će izaći rječnik »po najboljih tiskanih i mnogih rukopisnih izvorih izradjen«. Knjiga će sadržavati »uz izobilje svagdašnjih izrekah svake struke službene izraze, zatim bogoslovno, trgovačko, prirodoslovno itd., jednom rěči znanstveno nazivlje i zato će biti od potrebe ne samo za onoga koj u južnoslavenskih zemljah ureduje, nego uobće za svakoga koj u našoj domovini kakav posao těra«. Tiskanje se, međutim, oteglo deset godina, ali zato rječnik nije izišao tek na 80 araka, kako je to bilo prvotno predviđeno, nego na 107 araka. Dovršen je godine 1860, »one godine kad je skršen absolutizam«.

Šulek je, dakako, nadograđivao na postojeće rječnike, najviše na zapaženi Mažuranić-Užarevićev. U doba kada Šulek počinje radom, leksik je bio već obogaćen izrazima iz tadašnjeg našeg kulturnog i civilizacijskog područja, već je spomenuto da je odmah nakon završetka godine 1835. izišla zbirka riječi na kraju Danice, u kojoj možemo naći i pojmove kao što su kazalište, jezikoslovlje, časopis, olovka, sveučilište, slovnica, značaj i dr. Spomenut je već i Mažuranić-Užarevićev rječnik sa znatno više riječi, kao što su: kišobran, predigra, prpošan, sitnozor, sladoled, slastice, steznik, stratište i mnogim drugima.

Šulek se savjesno i kritički služi rezultatima drugih, ali sabire mnoge druge riječi. Radi dosta brzo, iako se tiskanje otegnulo, ali je za svaki sveščić morao definitivno predati tekst, bez mogućnosti da ga kasnije dotjeruje. Prve sveščiće predao je već 1853. i dalje, prije nego je djelo konačno dovršio, a tada se tek ono obično otkriva autoru u svoj svojoj cjelini. Stoga ima Šulek ima pravo kada u predgovoru spominje da bi mu djelo bilo i savršenije da ga je mogao dotjerivati i popunjavati: »Da sam mogao jošte koju godinu rukopis dotěrivati i popunjavati, bio bi mi posao doista vrstniji... Stvar je naravna; od godine 1853, kad je izišao na světlo prvi svezak ovoga rěčnika, napredovali smo svi u poznavanju narodnoga jezika, a bome i ja. Rěči, izprva za nevolju kojekako skovane, bile su od onda boljimi zaměnjene; a mnoge uzajmljene rěči bile su opet povraćene, jer se je našlo pravih domaćih.« Ali kako se rječnik u sveščićima počeo tiskati već 1853, prije nego se počeo zalagati za ovo drugo rješenje, ostavio je radi jednoobraznosti djela u čitavu rječniku taj već onda zastarjeli znak.

Za njemački dio rječnika bio mu je uzorom Heinsiusov rječnik Vollständiges Wörterbuch der deutschen Sprache mit Bezeichnung der Aussprache und Betonung, objavljen četrdesetih godina u Četiri sveska, sa preko tri i pol tisuće strana. Šulek »se ga je tesno držal in je skoraj vse besedilo kar po vrsti prevajal«. Ili, kako kaže prof. Vladoje Dukat: »Taj je rječnik služio Šuleku ugledom i putokazom...« [A. Breznik, Iz zgodovine novejših slovenskih slovarjev, Časopis za zgodovino in narodopisje, XXIII, str. 1-4.] Dakako, putokazom tek za njemački dio. Prijevod njemačkih riječi na hrvatski bila je prava njegova zadaća što ju je vrlo dobro obavio, ako se uzme rječnik u cjelini. U drugom dijelu rječnik je ponešto bolji nego u prvome, što je lako shvatiti ako se uzme u obzir činjenica da ih dijeli raspon od osam godina. Riječi su mu u osnovi štokavske narodne, ima i dijalektizama i neologizama, ali je svoj posao obavio s mnogo smisla za rječničku tvorbu u doba kada još nisu bila napisana kapitalna djela o tvorbi riječi u slavenskim jezicima. Razumljivo je da u mnoštvu riječi što ih je trebalo pronaći kao adekvat njemačkih iz Heinsiusova rječnika nije bio uvijek najbolje sreće, ali se može reći i to da nitko drugi u to vrijeme nije bio dorasliji toj teškoj i kompliciranoj zadaći. Lakše je bilo tražiti narodne riječi i zapisivati ih negoli pronaći takvu riječ za mnoge i mnoge pojmove što ih »u narodu« nema, a ipak su bile potrebne u kulturnom životu šezdesetih godina prošloga stoljeća,

 

2. Šulekovi suradnici pri radu

Šulek se marljivo služi i rezultatima drugih, piše mnoga pisma, konzultira se, sabire mnoge riječi, stvara nove. Pri tom mu pomažu, kako napominje u predgovoru, i N. Begović, A. Dragosavljević, M. Sabljar, M. Stojanović, I. Trnski i M. Sladović.

Posebno mu je bio od pomoći Ivan Trnski. Josip Eugen Tomić u životopisu Ivana Trnskog (u Viencu 1887) ističe kako je Trnski za vrijeme svoga boravka u Glini čitao Šulekov rukopis i upozoravao leksikografa "na propuste, savjetujući mu bolja rješenja, a taj je posao Trnski nastavio i za vrijeme svoga boravka u Mitrovici.

I pisac Šulekove biografe Josip Torbar tvrdi da je Šulek davao svoj rukopis na pregled Trnskom te pokazuje koliko i on, uz Šuleka, ima zasluga »oko ovoga po naš narod znamenitoga djela«. To isto veli i Milivoj Šrepel u članku O književnom radu Ivana Trnskoga u Viencu 1889. (str. 286—290) napominjući da među najvjernijim pomagačima Šulekovim »nahodimo Trnskoga, koji je sabrao veoma mnogo krasnih narodnih riječi i izraza«.

Trnski se doista već od god. 1835. bavio »dotjerivanjem hrvaštine«, kako sam veli u članku Ivana Trnskoga opravdaj zamieranih mu osebina, u Viencu 1884. Prve su mu upute davali još Ljudevit Gaj i Antun Mažuranić, te je naročito u »Banovini« skupljao riječi i izričaje što ih je sve dao »prijatelju Šulku«. Šrepel ide čak tako daleko te tvrdi kako je »Šulek prozaični Trnski, a Trnski pjesnički Šulek«. [Opsežna radnja Josipa Torbara o životu i djelu B. Šuleka izašla je u Ljetopisu JAZU 1897, Šrepelova O književnom radu Ivana Trnskoga u Viencu, 1889. str. 286—290; clt. mjesto str. 64, a Du katova, Ivan Trnski i Šulekovi rječnici u Radu JAZU, knj. 277.] Stoga V. Dukat misli »da bi na nadpisnom listu rječnika opravdano stajalo i ime glavnoga suradnika njegova« (usp. str. 64). Ipak je Šulek bio kritičan i samostalan pri prosuđivanju koje će riječi od koga prihvatiti, a to se može reći i za pomoć što mu je dolazila od Trnskoga. Iako je vjerojatno imao mnogo koristi od svoga prijatelja, ipak Šulekov rječnik pokazuje da neke priloge Trnskoga nije htio prihvatiti, ne povodeći se za nekim njegovim osobinama, neke je preinačio, a neke riječi uopće nije ni zabilježio u svome rječniku.

Riječ Bahnhof prevodi Šulek u svome rječniku: pristan, pristanište (željeznično), kolnica (željeznice). Međutim, kasnije je došla u upotrebu riječ kolodvor. Trnski nije njome zadovoljan te se u Pošuricama (u Viencu 1869, str. 23) zalaže ili za željezničku postaju ili, barem, za kolostaj prema riječi slične tvorbe: vodostaj. U svome pak Hrvatsko-njemačko-talijanskom rječniku znanstvenoga nazivlja iz god. 1874—1875. ipak uzima Šulek riječ kolodvor.

Ali postupa i drugačije. U Njemačko-hrvatskom rječniku ima za teatar ove riječi: kazalište, pozorište, teatar, a u Rječniku znanstvenoga nazivlja: glumište, vulg. kazalište, pozorište, teatar. Riječ glumište potječe, po priznanju Ivana Trnskoga, upravo od njega samoga, kako je to napisao u karlovačkom Glasonoši god. 1862. Polazeći od poznate riječi glumac za njemački pojam Schauspieler, Trnski stvara i druge izvedenice: gluma (Schauspiel), glumljenje (Theater spielen), glumar (Schauspieldichter), glumište (Schaubühne), glumiona (Schauspielhaus). Riječ se glumište dvadesetak godina upotrebljavala, naročito u Viencu, ali se nije sasvim održala do danas, iako je pojedinci upotrebljavaju (npr. Branko Gavella, Hrvatsko glumište, Zagreb, 1953).

Trnski je naročito volio priloge sa sufiksom -ice, što ih u velikoj mjeri upotrebljava: dogodice, jašimice, klisimice, prečimice, skočimice, trkimice, uglavice, uklopice, utrkimice, a neki se nalaze i u Šulekovu rječniku: dogodice, iznimice, jašimice, kosimice, nakrstice, naumice, pozlobice, prečimice, rakomice, skočimice, susljedice, svesebice, upitmice, utrkimice, uvietimice.

Mnoge riječi tipa crtalo, držalo, kecalo, kadilo javljaju se i prije Šulekovih rječnika, ali neke dolaze prvi put u njegovu djelu ili s nekim posebnim značenjem: čulo, disalo (Respirationsorgan), gladilo (Plätteisen), glasilo (Stimm-organ), gnojilo, (Eiterungsmittel), jedrilo (Windmühlrad), krasilo (Schönheits mittel), laštilo (Polierglas), liečilo (Arzneistoff), sjenilo (Sonnenschirm), vabilo (Lockmittel).

Za riječ sjenilo naročito se zalagao Trnski tražeći da se ta riječ upotrebljava mjesto suncobrana, u čemu nije uspio, a tu istu riječ u istom značenju ima i Šulek. Danas sjenilo, uz zaslonac, znači Lampenschirm.

U Rječniku se nalaze i ove riječi: premještaj (Versetzung, Akademijin Rječnik napominje: samo Šulek), světlopis (Photographie), ljubakati (kosen, riječ potječe od Stullija, ali u liku ljubkati), zatornik (Vertilger), poslušnik (Gehorcher), světloměr (Photometer), světlopisni (photographisch), světlopisac (Photograph), udičiti, pored loviti udicom, pecati (angeln), prenaglica (Übereilung), spremnik, pored orman, kovčeg, škrinja, sanduk (Kasten) i dr., od kojih su se neke proširile, a neke ipak nisu: svjetlopis, svjetlopisni, udičiti, prenaglice, spremnik i dr.

Posebno je Šulek pazio da njemačke riječi prevede što ispravnije i bolje, tako: ich habe Kopfweh — boli me glava; ich bekam Kopfweh — zaboljela me glava; das machte mir Kopfweh — stoga me je zaboljela glava; (fig.) das macht mir keinen Kopfweh — nit mi je žao, nit mi je jao!

Zato Trnski i veli za Šulekov Rječnik: »Ista je pravila prihvatio naš dr. Bog. Šulek u svom njemačko-hrvatskom rječniku ponašiv po duhu hrvatskoga jezika mnoge i mnoge njemačke rečenice, kako valja, pa se ipak u naših uredih, u našem novinstvu i žalibože u našoj liepoj knjizi strašno njemčari. Misle dapače neki da su takve samosvojnosti našega jezika odviše prostačke, ili barem evropskoj ugladjenosti i tanahnosti nedorasle.« (Vienac, 1874)

Za vrijeme tiskanja Šulekova rječnika u Zagrebu, u Ljubljani je bio u tisku njemačko-slovenski rječnik. Pisac, odnosno urednik rječnika bio je M. Cigalč. Taj je rječnik i po opsegu, sadržaju i obliku sličan Šulekovu, a pisci su međusobno izmjenjivali iskustva, odnosno međusobno konzultirali dijelove rječnika koji su se pojavljivali u sveščićima. Cigalč je, od slova N, vjerojatno proučavao rukopis Šulekova rječnika ili se zadovoljavao podacima što mu ih je Šulek davao pismeno ili usmeno. Anton Breznik napominje [A. Breznik, Vpliv slovenskih slovarjev na srpskohrvatske, Časopis za slovenski jezik, književnost in zgodovtno, 1931, str. 34—36. Isp i V. Dukat. Crtica o Šulekovu Njemačko-hrvatskom rječniku. Ljetopis JAZU. knj. 52.] da je Cigale sve riječi što ih je primio od Šuleka označio kraticom Šul, ali konstatira da mnogih riječi što ih je Cigalč označio spomenutom kraticom ipak ne nalazimo u Šulekovu tiskanom rječniku. Valjda ih je zadnji čas izostavio ili ih zamijenio drugim (usp. pestik, čečuga, dervotoč).

 

3. Osnovna načela u Rječniku: štokavske riječi te posuđivanje iz narječja i iz slavenskih jezika

Po kojim je načelima Šulek pristupio izradi svoga velikog rječnika kazuje nam sam u predgovoru: »Ele ja mislim, da ćemo bolje uraditi, ako izprva upotrebimo našku rěč, makar i nebila najbolja, nego da posijemo u jezik sila tudjega bilja. Ako domaća rěč nevalja, nestat će je za kratko, jer se malo ne svatko domišlja njezinoj neshodnosti; a mučno je izkoreniti tudjinke, kad se u jeziku uvreže. Toga sam se načela držao pišuć ovaj rečnik. Al nitko neka nemisli, da sam s rěda rěči kovao, kad ih nisam našao u sadašnjih knjigah i rěčnicih; već sam pomnjivo propitivao i sám i preko prijateljah, ima-li narod onu rěč, koju sam tražio... Gdě nisam našao potrebite rěči u književnom narěčju, potražih ju u srodnom razrěčju, i onda stoprv prigrlih noviju već upotrebljavanu reč, kad me i razrěčja izdadoše. Pa kad mi ni odkuda nije naspěla pomoć, utekoh se drugim slavenskim jezikom, gdě je uvěk nadjoh. Mislim, da me razboriti našinci neće ukoriti radi ovoga postupanja; jer da književni naš jezik nedotěče za sve pomisli, da ga treba bogatiti i razvijati, u tom se dan danas svi naši književnici slažu.«

Kao što se vidi iz navedenih misli, Šulek je za purističko načelo pri stvaranju riječi, pri čemu ih uzima najprije iz naših narječja, zatim iz slavenskih jezika i, napokon, ih sâm stvara.

Navedene osnovne postavke po kojima je Šulek radio trebalo bi nešto konkretnije opisati, U prvom je redu uzimao Štokavske riječi, a ako za njih ne bi znao, raspitivao se, konzultirao leksikografska djela, pogotovu Stullijev veliki rječnik, zatim Mažuranić-Užarevićev, a ponešto i Fröhlich-Veselićev, kao i druge rječnike, ali posebno spominje da ih je uzimao i u »srodnom razrěčju«, dakle iz naših narječja. Zadaća je posebnog proučavala da istraži koliko je pri tom uzeo riječi iz kajkavskog (odnosno čakavskog) jezičnog fonda. Pored poznatijih reprezentativnijih naših starijih rječnika, koji su bili i skupi, od početka 19. stoljeća izlaze manji priručni rječnici, koji su očito bili i s novijom leksičkom građom, kao što su: Rječnik mali das ist kleines Wörterbuch, objavljen u Budimpešti 1806, zatim Sprachübungen der deutschen und kroatischen Sprache nebst einem deutsch-kroatischen Wörterbuch, izdan u Karlovcu 1823, pa Kleines kroatisches-deutsches Wörterbuch für die Jugend, umgearbeitet, verbessert und vermehrt von einem Jugendfreunde, objavljen u Zagrebu 1829, za koji neki smatraju da ga je sastavio Tomaš Miklošič (rječnik ima 48 strana i pisan je goticom), zatim Vocabolarium croatico-germanicum to jest nemške škole navuk kak Horvatom tak Nemcem na hasen, izdan u Pečuhu 1835. i 1841, pa već spomenuta Sbirka nekojih rěčih, objavljena u Danici na kraju godine 1835, a koju je, neki smatraju, sastavio Antun Mažuranić, pa L. Skoboth, Kleines illyrisch-deutsches Wörterbuch, izdan u Zagrebu, 1839. Pored tih rječnika što ih je spomenuo u svome članku Leksikografija u Enciklopediji Jugoslavije knj. 5. marni prof. Putanec, našlo bi se i drugih, kao što je onaj Antuna Rožića Vocabolarium iliti Rečnik najpotrebneše reči vu treh jeziki zaderžavajući, objavljen »vu Varaždinu, z slovami Ivana Sangilla 1822« (na 32 strane), a našlo bi se, očito, i drugih. B. Šulek nije sam, na žalost, u predgovoru opisao kojim se sve leksikografskim djelima služio, pa ne mogu tvrditi da je poznavao i te rječnike, ali da je pokušavao bilo gdje naći adekvatnu riječ za vrlo velik broj jedinica što mu ih je nudio njemački Heinsiusov rječnik — posve je sigurno. Ne bi mogao Izdržati ozbiljne kritike prigovor da se tu radi pretežno o kajkavskim rječnicima, kada znamo da je Šulek uzimao riječi iz »razrěčja«, kao i iz drugih slavenskih jezika, pa je mogao potražiti pomoć u najbližih kajkavaca. Uostalom, kajkavska djela bila su tiskana u Trnavi, Budimu, Zagrebu, Varaždinu, Karlovcu i drugdje, pa je do njih lako mogao doći. Kajkavskim književnim jezikom bile su prevedene i stručne knjige, kao što je Predznanja pravic samosvojneh vugerskeh ili Dogodopis pravic samosvojneh vugerzkeh i slično (1818, 1819, 1821—1831) profesora na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu Imbriha Domina (1766—1848) koji je sustavno obradio privatno pravo, stvarajući kajkavsku pravnu terminologiju s područja svojih disciplina što ih je predavao. Da se mogao poslužiti i većim rječnicima kao što je Belostenčev, pa i Jambrešićev, samo po sebi je razumljivo. No ni ti rječnici nisu mu davali odgovora na često traženo pitanje kako da prevede mnoge njemačke riječi iz područja Što ih spomenuti naši rječnici nisu obrađivali.

Tada se obraćao slavenskim jezicima, koji ga, kako veli, nikada ne iznevjeriše. Prof. Tomo Maretić u svome radu navodi i češke riječi [T. Maretić, Ruske i češke riječi u književnom hrvatskom jeziku. Rj. JAZU, knj. 108, str. 1—33; Ljudevit Jonke, Česki jezični elementi u hrvatskosrpskom jeziku, Književni jezik u teoriji i praksi, II. izd., Zagreb, 1965, str. 151-163, isti, Slavenske pozajmljenice u Šulekovu »Rječniku znanstvenog nazivlja«. Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća, Zagreb, 1971., str. 161-178] što ih je našao u Šulekovu rječniku, a prof, Jonke još preciznije iznosi koje se nove češke riječi javjaju u Šulekovu Rječniku znanstvenoga nazivlja, godine 1874/75. Napomenuvši da je prvi nalet bohemizama vidljiv već u doba početaka ilirizma, prof. Jonke naziva Šulekove posuđenice iz češkog jezika drugim naletom bohemizama. Dok Mažuranić-Užarević tumače Begriff rasizmom ponjatje, dohit i postig, Šulek 1860. već ima pojam; dok Mažuranić-Užarević imaju za pojam Einnahme, Einnehmung — riječ primanje, primljenje, Šulek ima prijam. Šulek dakle unosi sve više bohemizama kao npr. bajoslovan, bajoslovlje, bilina, bilinstvo, bodar, bodrost, dostatan, nedostatan, dostaviti, dotičan, dražba, drevan, gromada, krajolik, ličiti, ličilo, naklada, nakladnik, obrazac, odraz, ogavan, ogavnost, opetovati, ploha, podal, podlost, poredak, predio, prednost, prirodopis, pronevjeriti, skladnja, slučenina, smjer, snimak, stanovište, stanovit, stroj, sustav, svjež, svježina, tlak, tlakomjer, uloga, ustroj, važan, zemljovid, živalj i sl.

Neke od tih riječi mogli bismo označiti, kao što to radi i Maretić u spomenutoj svojoj raspravi, i rasizmima, ali ih je uputnije u Šuleka označiti bohemizmom jer ih je on unosio preko češkoga jezika. Sam je Šulek (rođen u Subotištu 1816. — umro u Zagrebu 1895). Slovak koji je, nakon završenih studija u Požunu (gdje je pored prirodnih studirao i filozofiju, pravne i bogoslovske znanosti) došao 1838. u Hrvatsku, u Slavonski Brod, gdje mu je brat bio liječnik. Uskoro prelazi u Zagreb, gdje radi u Gajevoj tiskari, uspinjući se na ljestvici novinarskog posla te je napokon postao zapravo pravi urednik Gajevih Novina, od 1841, neprestano radeći kao novinar ili publicist, uz druge vrlo korisne poslove na raznim područjima djelatnosti. Razumljivo je stoga da je on kao kroatizirani Slovak spomenute češke i ruske riječi uzimao preko češkog jezika.

U Rječniku ćemo naći i ruskih riječi, što je i razumljivo s obzirom na veliku rusku književnost, kulturu i ugled što su ga Rusi imaju. Ako bih tek nabrojio neke ruske riječi što ih nalazimo u Šuleka, onda bih ih, prema Maretiću, mogao nanizati veći broj ovako (ispuštajući one riječi koje su u Šulekov rječnik mogle doći i preko ruskog i preko češkog jezika): blagoglasan, blagoglasje, čin, činovnik, dozvoliti, izjaviti (se), izlišan, izraziti (se), izviniti, izvinjavati, izvjestan, izvješće, izvoljeti, kosnuti se, lični, ličnost, ljubopitan, ljubopitnost, mašta, mučaljiv, mučaljivost, načelo, načelan, načitan, načitanost, nagrada, nagraditi, nagrađivati, nauka, naučan, negodovanje, nevježa, nužda, nuždan, obitavati, obmana, obmanuti, obmanjivati, obnarodovati, obnarođivati, obrazovati, obrazovanost, odličan, odlika, odlikovati, odnosan, odnošaj, odobriti, odobravati, odraziti, odražavati, odsutat, odsutnost, oduševiti, oduševljavati, oduševljenje, odvažan, odvažnost, opasan, opasnost, opredijeliti, opredjeljivati, opredjeljenje, opovrći, opovrgavati, osnova, otmjen, pitomac, platež, platežan, pobjedonosan, pobornik, podčiniti, podčinjenost, poprište, poriv, porok, poročan, poslovica, posjetiti, posjećivati, postepeni, postepenost, predložiti, predlagati, predgovor, pretpolagati, primijetiti, primjećivati, prisutan, prisutnost, prisustvovati, proisteći, proistjecati, proizvesti, proizvoditi, proizvod, prosvjeta, prosvjetitelj, prosvijetliti, prosvjetljivati, pukovnik, rasijan, raspolagati, raspoloženje, ratoboran, ratobornost, ravnovjesje, razjasniti, razjašnjavati, razočarati, razočaravati, razuvjeriti, razvratiti, razvraćivati, revan, revnost, riješiti, rješavati, saopćiti, saopćivati, savijet, savršen, savršenstvo, slog, snabdjeti, snabdijevati, sredstvo, stepen, strast, strog, strogost, sudba, suprug, supruga, suvremeni, točka, točan, učtiv, učtivost, udav, umjestan, neumjestan, uobraziti, uobražavati, uobraženje, usavršiti, usavršavati, ushititi, uslov, usredotočiti, usredotočivati, uvažiti, uvažavati, uzakoniti, uzakonjivati, vjeroispovijed, vjeroispovijest, zanimati, zanimljiv, zbornik, zvonki, zvonkost.

Naveo sam prema Maretiću veći broj ruskih riječi u Šuleka, ne odjeljujući one koje se već prije javljaju u Mažuranić-Užarevićevu ili kakvu drugom rječniku, kako je to bilo prikazano za češke riječi u Šulekovu rječniku iz 1860. prema Jonkeovim istraživanjima, u kojima se nabrajaju tek nove češke riječi što su se javile u rječniku te godine.

Prof. Breznik drži da je Šulek uzeo preko Janežičeva rječnika još nekoliko čeških riječi, što ih ne navodi Maretić u svojoj spomenutoj raspravi. Janežič je, naime, napunio svoj rječnik češkim i ruskim riječima, kao i hrvatskosrpskima, dok je Cigalč također pridavao slovenskima druge slavenske riječi, tako da ih je Šulek odanle mogao uzeti. To bi, prema Brezniku, bile ove riječi: dopust, ležak (Lagerbier), nasadnik (Setzteih), nebovid, (Himmelskarte), nebotičan (Himmelshoch), prispěvak (Beisteuer), odpor (Widerstand), puškovnik (Büchsanwärter), rezbar (Schnitzer), samolet (Pfönix), sveta priča (Legende), strelivo (Munition), větrnica (Schiffsrose), znělka (Sonett), dok bi iz ruskoga uzeo još ove: najezdnik (Raupentödter), petlja (Thürband), vodojam (Röhrkasten).

Maretić u uvodu Hrvatskom ili srpskom jezičnom savjetniku za sve one koji žele dobro govoriti i pisati književnim našim jezikom, Zagreb 1924, na str. XVI. napominje da su Hrvati iz slovenskoga jezika uzeli tek nekoliko riječi, a običnije su: izlika, mešetar, pogrešavati, srh, veža, i manje obične: spolovilo, voluharica, i možda presenetiti (ali je možda i iz kajkavskoga).

Sedam godina nakon objavljivanja Maretićeva djela napisao je prof. Anton Breznik opsežnu raspravu [A. Breznik, Vpliv slovenskih slovarjev na srpskohrvatske, Časopis za slovenski jezik, književnost in zgodovino, 1931, 16—67.] i pokazao koji su se sve hrvatski i srpski leksikografi služili slovenskim rječnicima, pa među njima na osobitom mjestu spominje i Šuleka i njegov Njemačko-hrvatski rječnik iz 1860. napominjući da se služio Janežičevim njemačko-slovenskim i slovensko-njemačkim rječnikom, zatim Cigalčtovim, a također slovenskim dijelom Juridisch-politische Terminologie iz 1853. Prof. Breznik opsežno iznosi problematiku slovenskih riječi u Šulekovu rječniku, obazire se i na druge rječnike koji su takve riječi preuzeli preko Šuleka, komentira i ispravlja Maretića i slično, no ja ću tek nabrojiti one slovenske riječi za koje Breznik tvrdi da ih je Šulek uzeo preko slovenskih rječnika: bakljada, blagostanje, brizgalo, brodovlje, brojka, brusnice, cěvnjak, čepnjak, dalekovidan, dělovnik, dimnica, dogled, dremota, drvored, družica, dugočasan, dugotrajan, glasba, glasiljka, glaskovanje, glasoměrje, glasovir, glasovnica, glavobol, gonilo, govnač, gusěničar, hitropis, hvalisati (se), jezdac, klěsar (iako priznaje da je klesar hrvatska riječ), ključarstvo, koledar, koledarnik, korun, kovina, krošnjar, kružnica, legar, lepopis, ljudmio, mazaonica, medjuvladje, měsečnik, mešetar, mešutar, mlěčnica, mlinarija, mrtvačnica, mudroslovac, nagib, napaka, nazadnjak, nedužnost, neraslina, netopir, obod, oponašati, obstanak, odvodnice, opravak, oskrbnik, oteklina, pisaonik, pismenik, plaz, plesalište, plesovnik, pločevina, podčepina, pogon, pogrešiti, poskočnica, preděl, predělak, predstava, prerod, pristava, rastlina, razvoj, rimska cesta, slador, sněžinka, spavnica, spolovilo, stavnica, strělba, světiljka, světovid, svinac, svetloba, sustav, ubožnica, umoslovje, utis, utisak, veža, vijak, voluhar, zajutrak, zahvala, zakladni (novac), zemljokaz.

Kao što se vidi, Breznik navodi velik broj slovenskih riječi što bi ih Šulek uzimao preko slovenskih rječnika. U načelu to je bilo u duhu Šulekova rada da uzima što više riječi iz slavenskih jezika, a da ih sam tvori tek onda kada ih ne bi našao ni u domaćem hrvatskom jeziku (štokavskom ili kajkavskom, odnosno čakavskom narječju). Slovenske su riječi bile bliske našem jeziku te nije čudno što ih je Šulek upotrebljavao.

Ipak bi trebalo studijski dublje proučiti čitav taj popis riječi što ga donosi Breznik da bi se odgovorilo na pitanje: je li doista sve te riječi uzeo Šulek iz slovenskog jezika, i ako ih je uzeo, jesu li to doista slovenske pozajmice ili su to i riječi što su ih zabilježili hrvatski leksikografi ili uopće hrvatski pisci, a Šulek im je dao kakvo drugo značenje. Da bi i to moglo biti, svjedoči nam jedan drugi Breznikov rad: Slovenski slovarji, tiskan također u Časopisu za slovenski jezik, književnost in zgodovino, III, 1926, str. 110—174. Tamo se, na primjer, tvrdi da je riječ vèrstopis preuzeta u hrvatski književni jezik prema slovenskom iz 1781. u značenju katalog (str. 165). Pohlin je imao 1781. tu riječ u spomenutom značenju. Međutim, u Reljkovićevoj Novoj slavonskoj i nimačkoj gramatici iz 1767, na njezinu početku u kojem govori o turcizmima, navodi se upravo riječ »vèrstopis turcizam«, dakle popis, katalog takvih riječi. To znači ili da je Pohlin mogao tu riječ naći u Reljkovića ili su je obojica našla negdje drugdje. Bitno je tek to da ta riječ nije potvrđena prvi put tek godine 1781, kako to navodi Breznik. Kasnije ta riječ poprima drugi smisao te se javlja već 1836. u Gajevim člancima u značenju pravopis, a upotrebljava je i Ante Kuzmanić 1847, I. Jukić 1848, Šime Starčević 1850. u prvom dijelu Homelija, a zanimljivo je i to da ta riječ uopće nije navedena u našim poznatijim rječnicima. [Za ovaj podatak zahvaljujem prof. Valentinu Putancu. ]

Treba napomenuti još jednom da među riječima što ih Breznik spominje ima i hrvatskih riječi koje su živjele već prije u istom obliku, samo s drugim značenjem, pa to nisu, kako je utvrdio prof. Dukat, prave pozajmice, već je tu riječ o primjenjivanju posebnih značenja na stare oblike, a uz to je i novo preuzeto značenje često u bliskoj povezanosti s prvobitnim značenjem. [V. Dukat, Slovenačke riječi u Šulekovu rječniku, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. XVIII. sv. 1-2, 1938. str. 305-309.] Brusnica, na primjer, preuzeta je, po Brezniku, preko Cigalètova rječnika za njemačku riječ Schleifbank, a prije je značila: mjesto gdje se kopa brusni kamen, kako je to vidljivo u rječniku Ballmann-Fröhlichovu iz 1839. i 1840, što ga Breznik uopće nije konzultirao, a onda znači i biljku što je Šulek zove Preiselbeere. Ta je riječ utjecajem slovenskoga rječnika dobila novo značenje. Slično postupa Dukat pri razmatranju i ovih riječi: cjevnjak, djelovnik, dimnica, družica, kužnica, mjesečnik, mliječnica, nagib, obod, pokazujući njihovu manju ili veću ovisnost o hrvatskom rječničkom starijem fondu. Posebno navodi tri riječi koje su sasvim iste u slovenskom i hrvatskom jeziku: oblik, pisaonica i poskočnica, pa je prva opće poznata među štokavcima, kako nas uvjerava Akademijin Rječnik, druga je posve slična riječi pisarnica, što se nalazi već u 18. stoljeću u Tomikovića, a treću u istom značenju navode već Della Bella, Belostenec i Voltić (canzone che si canta in ballo, cantico saltatoria, Gesang zu tanzen).

Iako bi se moglo pretpostaviti da je Šulek uzimao riječi i preko slovenskih rječnika, ipak je vjerojatnije da je neke od spomenutih uzeo preko rječnika Ballmann-Fröhlichova, koji ih također ima. To su riječi: nedužnost, predstava, sustav, zajutrak. Uz drugu riječ, tj. predstavu, stoji napomena da je preuzeta preko Gajeve Danice, slično i za sustav, a i zajutrak ima spomenuti hrvatski rječnik.

Riječi oponašati i veža, što ih Breznik smatra da su uzete preko Cigalèta, ne moraju imati takav put u Šulekov rječnik. Oponašati je hrvatska kajkavska riječ što je ima Belostenec, a i Ballmann-Fröhlich, s napomenom da je uzeta iz Danice.

Breznik smatra da je i riječ glazba uzeta preko slovenskog rječnika, što ipak ne mora biti, makar je tu riječ prvi zabilježio, kako veli, Slovenac Drobnič, a Šulek da ju je preuzeo iz Janežiča, dok ju je skovao »naš Pohlin u svojem besednjaku 1781«. No Šulek se riječju glazba poslužio već 1844. u Danici u broju 14, dakle prije Drobniča, »a nije vjerojatno da ju je uzeo od Pohlina kojega valja da nije ni poznavao«. Naprotiv, Šulek ju je mogao sam skovati prema češkoj riječi hudba koju je najprije uzeo u obliku gudba [Danica 1842, br. 52 i 53 u članku O važnosti narodne nošnje], a onda je preinačio u glasba. Također je vrlo vjerojatno da je Šulek riječ svjetovid uzeo ne prema Cigalètu, kako misli Breznik (u značenju Weltkarte), nego preko novina Aleksandra Andrića, koji je u Temišvaru počeo izdavati srpske novine pod naslovom Svetovid, što ih je vjerojatno poznavao i odličan publicist i novinar Šulek. U tom nas uvjerenju još više potkrepljuje činjenica što Šulek uz tu riječ donosi njemačko značenje Weltauge, a ne Weltkarte, kakvo imaju Janežič, odnosno Cigalč.

Vrlo ugledni slovenski lingvist prof. Breznik očito je unio više svjetla u važno leksikografsko pitanje posuđenica iz slovenskoga jezika. Međutim, da bi se sve to još potpunije provjerilo, potrebno bi bilo proučiti naše starije manje rječnike, za koje zapravo još ne znamo kakav leksički fond sadrže, a valjalo bi i s leksičke strane proučiti naše starije gramatike i druga djela i ustanoviti kada se i gdje koja riječ prvi put javlja.

Tek tada bi se dobila potpunija i sigurnija slika i s obzirom na preuzimanje riječi i ne samo iz slovenskoga nego i iz drugih kojih jezika. To je uočio prof. Stjepan Ivšić još 1918. u članku Slavenske tuđice u P. Preradovića kada veli: »Za historiju bi hrvatskoga književnog jezika 19. v. bilo zanimljivo znati pobliže, kad se i gdje se koja češka ili ruska riječ prvi put javila. Među ruskim bi riječima trebalo, koliko se da, odrediti, koje su baština iz slovenosrpske književnosti, jer bi se tako moglo pokazati, koliko je jezik srpskih pisaca utjecao na tvorbu hrvatskoga književnog jezika. Kako unaprijed očekujemo, češke su i ruske riječi rjeđe u starije doba, a to nam potvrđuju i spomenuti rječnici. Tako napr. riječi posjetiti... nema još Maž.-Už. rj., a riječi svjež, sustav, ubjel i dr. nalazimo samo u Šulekovu rječniku. [S. Ivšić, Slavenske tuđice u P. Preradovića, Hrvatska njiva, 1918. knj. II, str. 186. ]

Šulek je, napokon, i sam stvarao riječi ako ih nije mogao doznati iz drugoga izvora. To su kasnije toliko razvikani Šulekovi neologizmi. [Pored većeg broja svojih objavljenih studija, prof. Dukat je skicirao i raspravu o Šulekovim složenicama u Njemačko-hrvatskom rječniku, pa mi je taj nenumerirani i nedovoljno uređeni rukopis, kojim sam se djelomično poslužio, dao na uvid dr. Zorislav, sin pok. prof. Vladoja Dukata.] Već je Fran Kurelac u raspravi Mulj govora nespretna i nepodobna nanešen na obale našega jezika ili: o barbarismih (Rad JAZU, knj. 204) napao neke takve riječi: brzojav, brzojavni, crnina, općilo, djelokrug, parobrod, ravnopravnost i druge, ali je neke obranio Adolfo Veber u Radu JAZU, knjizi 29. No mnoge riječi što ih je Kurelac osuđivao ipak su ostale u trajnoj upotrebi. I sam Kurelac uviđa da ne možemo biti bez »sdruženica«, bez složenica.

Šulek se dao već pedesetih godina na težak posao, bez ozbiljnih teoretskih radova koji bi mu u tome pomogli. Važna djela iz područja tvorbe u slavenskim jezicima izlaze tek kasnije, a također i posebne rasprave o složenicama, kao što je ona Jovana Živanovića, najprije u djelcu O srpskom jeziku, Novi Sad 1888, kasnije u Glasu godine 1904. knj. 68. Šulek nije uvijek shvatio da u složenim riječima u kojima i druga riječ ima samostalno značenje ne dobivamo zbroj značenja prve i druge riječi, nego da takva složena riječ znači »ime načinu« prema složenim narodnim riječima kao bjelograb, žitorod i sl.

Kurelac, na primjer, nije bio zadovoljan riječju parobrod te je jednom upitao Vuka Karadžića ne bi li bilo »sladje« upotrijebiti riječ paroplov, a »pokojni Vuk otu mi je rieč odobrio, kako i parogon lokomotiva, nu mu je gonjača još sladja bila, prema vatrenjači, što ju je on oko Mohača začuo« [Rad JAZU, knj. 24].

Šulek je skovao mnogo složenica u kojima drugi dio složenice postoji kao samostalna riječ sa zbrojem značenja. Očito je pri Šulekovu radu imao utjecaja njemački i češki jezik u kojima postoje druga osnovna pravila za složenice. Tako ćemo u njegovu rječniku naći gorostas, vodostroj, drvolist, ognjovrač, plodolist, slavoluk, tropjev, vukolovište, ružodol, paromlin, parostroj i mnoge druge, ali je neke od njih preuzeo i od drugih (koji su također na taj način stvarali složenice). Složenice je uzimao i iz Stullijeva rječnika, koji ih ima mnogo. Iz njih je uzimao, pored drugih, i imenice na -slovje, -znanac, -znanstvo, -mjer. Tako ćemo u Stullija naći mudronauk, mudroznanac, mudroznanje, naravoslovac, zvjezdoznanje, zvjezdoslovlje, zvjezdoslovac, zvjezdoslov, zvjezdonauk. Poznato je da mnogo takvih i sličnih riječi sadrži i drugo izdanje Della Bellina rječnika. Takvih je složenica imao, dakako, i Mažuranić-Užarevićev rječnik, odakle je uzeo ove: zvjezdoslovje, zvjezdoslovac, zvjezdonauk, zvjezdoznanstvo, prirodoznanac, prirodoslovac, prirodoznanstvo, naravoslovje, naravoslovac, životoslovje bilja, licoslovje, biljoznanstvo, mudroslovje, mudroslovac, jezikoslovje, jezikoslovac.

Prema tim riječima Šulek je gradio i druge slične riječi za raznolike pojmove što ih je trebao prevesti: boljoslovje (Pathologie), mozkoslovje (Gehirnlehre), siloslovje (Kraftlehre), kretostovje (Pantomimik), kratoslovje (Schreibkürzung), sluhoslovje, svjetoslovje (Lichtlehre), zatim: ljekoslovac (Pharmakolog), cvjetoznanac (Blumist).

Slično je i s riječima na -mjer, što ih ima već Mažuranić-Užarevićev rječnik, ali ih Šulek ima u mnogo većoj mjeri: polumjer, toplomjer, vodomjer, zatim ognjomjer, visomjer, vlagomjer, zrnomjer, staklomjer, suncomjer, brzinomjer, mljekomjer, iskromjer, kvasomjer, močomjer (Psychrometer), košnjomjer (Tribometer), brazdomjer, lugomjer i sl.

Riječ suncostaja, što se nalazi u Belostenca, preuzeo je u istom značenju najprije Mažuranić-Užarević, a onda i Šulek, koji je prema njoj napravio i nove: vodostaja (Stillstand des Wassers), sudostaja (Rechtsstillstand), neprestaja (Permanenz), bilostaja (Pulsscillstand).

Kao što sam već napomenuo, Šuleku nisu bila poznata pravila o tvorbi složenica, pa mu je bio pretežak zadatak da optimalno udovolji i tim zahtjevima. Poznato je iz tvorbe riječi da kolovoz, listopad znače nešto drugo nego mehanički zbroj njihovih složenica, a ima ih dosta u narodnom jeziku. No one nisu jednake sličnim složenicama, na primjer, u njemačkom jeziku: vodopad kao prijevod njemačke riječi Wasserfall (Šulek ima Wassersturm). Ona bi značila, prema drugim sličnim riječima u narodnom govoru: mjesto gdje voda pada, odnosno vrijeme kada voda pada. Bjelograb je ime vrste graba, a ne bijeli grab, crnokrug je ime zmije, a ne crni krug.

Takvo dobro poznavanje naših složenica Šulek nije imao, te ih uvijek nije stvarao po tim pravilima. Tako prevodi poštovoz sa Postillon, vinovoz — Weinführer, a vodovoz — Wasserführer. Ali prema glavosijek, što znači siječenje glave, Šulek dobro stvara druge riječi: žilosijek, a prema dračosijek ima užosijek (Kerbbeil), tukosijek (Speckaushauer), kitosijek (Speckschneider), krvosijek (Aderlass).

Mehaničko Šulekovo stvaranje riječi možemo zapaziti iz niza riječi poput one crvotoč, koja bi imala značiti: trag kuda je točio crv. Šulek stvara niz drugih riječi, ali ne po osnovnim pravilima: borotoč, pupotoč, gljivotoč, jelotoč, bukvotoč, knjigotoč i sl.

Prema kolobran Šulek ima: domobran (Landesverteidiger), lukobran (Haferdamm), vjetrobran (Windschirm), vodobran (Wasserschulz), zidobran (Gewahrungspfahl), a prema vinober, klasober ima: listober (Abblatierung), medober (Honigsammler), travober (Kräuterlese).

Ima velik broj i drugačije sastavljenih složenica: hitrojav, brzojav, vlagojav (Hygroskop), časokaz, miljokaz (Meilenstein), pjevokaz (Oper), plinokaz (Gasregulator), sjenokaz (Schattenzeiger), uglokaz (Winkelweiser), vatrokaz (Feuerzeiger), vlagokaz (Hygroskop). Prema kotlokrp i sličnim ima: čizmokrp (Schuhpflicker), konjokrot, čavlokup, medokup (Honiglese), stjenolom (Petarde), konjoljub (Pferdefreund), ratoljub, vodoljub, što je prema imenima Bogoljub, Slavoljub. Prema kozomor ima brigomor, bubomor (Insektenpulver), glistomor, mužomor (Mannesmörder).

Ima dosta botaničkih termina: dobrolist, govovez, medocvijet, nogolist, vodoklas, vodolist, zlatolist, zlatožir, žutomliječ, žutosljez, žutosok i dr. Možda su to čak i narodna imena, kako bi se moglo zaključiti po predgovoru Šulekovu u njegovu Jugoslavenskom imeniku bilja iz 1879. jer Šulek napominje kako u knjizi nema nijedne riječi što bi je on sam stvorio, pa su čak ispuštena ona imena na koja je naišao u novije vrijeme, a nisu mu bila pouzdana.

Posebno je bio dobre sreće u stvaranju složenih imenica u kojima je veza obaju dijelova jasna (prvi je dio često imperativ) te se takve riječi lako prave. To su npr. ove riječi: gulikoža (za koju Broz-Iveković vele da se govori »u Hrvatskoj«), guliselo, kradiknjiga (Plagiator), krpihlača (Strummpflicker), kvarinovac (Münzfälscher), lažitorba (Lügenträger), dok Akademijin Rječnik veli: »U naše vrijeme u Istri« (citirajući Nemanićevu studiju iz 1883), nosikuća (Tabulettkrämer, za koju još navodi i riječ kućarac, torbičar, ladičar dok je uz nosikuća označeno da je to šaljiva riječ), patidrug, pazikuća, plašivrana, punilula, pušilula, raspinovac, tarišuma (Waldverderber), tepihljeb (Tauge-nichts), trebijezik (Sprachreiniger), vadikesa, vadiklin (Nagelzieher), vadimuzga (Fleckkugel).

Takvih riječi ima i u narodnim govorima, kao kradikoza, krpiguz, vrtiguz, kupivojska, čistikuća, raspikuća, tarikamen, tarigora i sl. Ima ih u Šuleka još: vadidrva, vrtikolo, zgubidan (Tagedieb, što je kajkavska pučka riječ) i drugih uz napomenu da takve riječi imaju ponajviše šaljivo značenje. Slične su riječi složenice sa nazovi-: nazovibrat, nazovisestra, nazoviprosvjeta, prema kojima Šulek pravi druge slične riječi: nazoviknez, nazovikralj, nazovikreposnik, nazovikršćanin, kao i one kojima je prvi dio polu-: polusvila, poluprozor, (Halbfenster), poluličinka (Halblarve), polulisac, polusprat, napravljene prema riječima kao što su polubrat, poludivljak, polugospodar.

Mnoge riječi tvori Šulek pomoću prijedloga i onda kada se oni inače ne pojavljuju često, ali su mu bili u njegovu poslu prijeko potrebni, a i opravdano je što ih je upotrebljavao, makar su ih naši čistunci uporno, ali bezuspješno gonili. To su ovakve riječi: nadšumar, nadštitnik, nadmjernik, nadučitelj, natporučnik, nadbrodar, nadkovač, nadupravitelj i dr. Gradi mnoge riječi s prijedlogom uz, odnosno nuz: nuzjamac, nuzhod (Habengang), nuzprostorija, nuzjarak, nuzput, nuzkop, nuzigra, nuzmjer (Parameter), a isto tako i sa pa- koji bi imao značenje: nešto drukčiji, nešto gori nego što znači osnovna riječ: pavečera, pabirak, pa Šulek ima i: paćut (Nachgefühl), paužitak, pasijevak (Nachglanz), palovak (Nachjagd), pakovač (Nachschlaget), pazvuk (Nachton), patrg (Nebenhandel) i sl.

Ima u Šuleka i takvih složenica što nisu građene ni po adekvatnim riječima iz narodnog govora, ni po češkom jeziku, nego su zapravo prijevodi njemačkih riječi ili je riječ složena tako kako bi čitatelju bilo što jasnije o čemu se radi, ali građena bez obzira na tvorbena pravila: grdoglasje (Misston), ružodol (Rosental), cvjetodol (Blumental), konjoplah, slavoluk, vodoliječnik (Hydropath), hladnokrk (Kaltbrüchig), vrućokrk (Roibrüchig), tankožičar (Kleindrahtzieher), malobradat (Kleinbärtig), susmisaonost (Sinnverwand-schaft), rjekoznak (Stromkundig), rudotopilac (Bergmann).

Tu je Šulek postavio sebi pretjeran zadatak da svaku spomenutu riječ izrazi samo jednom našom. Ako pogledamo suvremene naše današnje njemačko-hrvatskosrpske rječnike, opazit ćemo da oni mnoge od tih pojmova i opisuju, ali je činjenica i to da su se neke riječi iz Šulekova rječnika zadržale te ih upotrebljavamo u svakodnevnom životu, a prešle su i u srpske rječnike, pa ih neke imaju i Ristić-Kangrga u svome Srpskohrvatsko-nemačkom rečniku iz 1928, kao: slavoluk, gorostas, vodopad, vodoskok, veletržac, veleizdaja i slične.

Šulek je, naime, bio spretan i neumoran u tvorbenim poslovima, pa je prema narodnim riječima stvorio veći broj riječi za svoje vrlo velike potrebe što ih je sebi zadao uzorom Heinsiusova rječnika. Tako — da dodamo još koji primjer — prema riječima torbonoša, zakonoša (zakononoša) napravio je: glavonoša (Kopfträger), jadonoša (Schmerzenbringer), jedonoša (Speisenträger), kavonoša, kliconoša (Keimträger), kupljonoša, krunonoša, mironoša (Friedsbote), skutonoša (Schlappenträger), stuponoša (Säulenblumen), vrećonoša (Sackträger), zubljonoša (Fackelträger). Prema kostobolja stvorio je riječi: plućobolja, rebrobolja, udobotja, zglobobolja, a prema vinopija: pivopija, vrelopija (Brunnengast, Brunnentrinker).

U tvorbi pridjeva također se najprije osvrtao na riječi iz narodnog govora, pa je prema pridjevima kao čudotvoran napravio niz analognih pridjeva s različitim dijelovima složenica: vodotvoran, vjeroloman, kišonosan, vodorodan, dušotvoran, kosokutan, slabovidan, sporovjeran, a prema gologlav: žutoglav, sitnoglav, zatim ima: crnobrad, bjeločel, ljepouh, ljepokos, srebrokos, opnokril, crnokril, staklook, jarkook, bistrook, mutnook, lakoruk, bjeloruk, malonog, a prema divorog: kljunorog, tvrdorog, krivozub, kratkozub, dugočlan, kratkoklas, dugoklas, crvenokljun, a prema mladolik: blagolik, zorolik, grozdolik i sl.

5. Značenje Šulekova rječnika

Prevesti iz višesveščanog velikog Heinsiusova njemačkog rječnika gotovo čitav leksički fond, pedesetih godina 19. stoljeća doista nije bio lak posao. Karadžićev rječnik — isticali su i pedesetih godina — vrlo je pouzdan, rađen na temelju potvrđenih primjera iz života štokavskih seljačkih područja, ali potpuno nedostaje za vrlo mnogo područja tzv. nadgradnje, pa nas tada ostavlja na cjedilu. Istina, Karadžić je napravio prema potvrđenim riječima desetke riječi što su mu bile potrebne pri prijevodu Svetoga pisma. Ali to je bio neznatan broj prema golemom broju pojmova za najraznolikijc potrebe iz vrlo različitih područja tadašnjeg života. Heinsiusov rječnik zadavao bi muke i takvim ljudima koji su imali jezični osjećaj kao Karadžić, ne oko sedam godina, kao Šuleku, nego možda čitav život, ako bi i onda uspjeli da ga savladaju. Pa i danas, kada bi pred suvremenog lingvista bio postavljen puristički zadatak da sve te riječi prevede jednim terminom, bio bi to vrlo težak posao. Dakako, već sam rekao da je Šulek sebi zadao i pretežak zadatak, ali to je bilo u duhu tadašnjega doba u jezicima Austrijske Monarhije, pa su tako postupali ne samo Nijemci nego i Česi i Mađari i drugi.

Uz određene pogreške koje možemo pripisati tom prestrogom purističkom načelu duha vremena i nedovoljnoj proučenosti našeg tvorbenog sustava, Šulek ako i nema uvijek onaj fini osjećaj za stvaranje riječi prema narodnim uzorcima (tä on je Slovak), ipak je izvanredno brzo, lako i svestrano ušao u našu jezičnu problematiku i snažno utjecao na naš književni jezik.

[Kada sam zamolio pjesnika i prevodioca književnika Antu Stamaća da mi saopći služe li se u svojim prijevodima on i njegova supruga Gertruda Šulekovim Njemačko-hrvatskim rječnikom, odgovorio mi je u pismu 27. lipnja 1974. i ovo: »Šulekov Njemačko-hrvatski rječnik može danas donijeti golemih koristi kreativnu književnom poslu. I to na oba područja na kojima se jezikom bavim: u pisanju pjesama i u prevođenju s njemačkog na hrvatski.

Šulekovo kovanje riječi vrlo je blisko postupcima suvremena pjesništva. Bilo da se radi o »prevođenju« korijena ili osnova (pri čemu Šulek redovito posiže za slavenskim temeljima), bilo pak o traženju prefiksâ, suliksâ i nastavaka analognih onima u tvorbi riječi njemačkog jezika, Šulek je u biti činio slično što i suvremeni pjesnik ...]

 

 

 

 

IV. OSTALI
LEKSIKOGRAFSKO-TERMINOLOŠKI RAD
BOGOSLAVA ŠULEKA

1. Pokušaj izrade pravne terminologije

Već je obrađen Šulekov rad na leksikografiji 1860. Veber je pozitivno ocijenio to djelo istakavši kako pri takvu radu nisu dovoljne samo narodne riječi pa je tako i Šulek s pravom uzimao riječi iz slavenskih jezika, a i sam je pojedine riječi napravio. Veber napominje kako neki srpski pisci ne odobravaju kovanje riječi i izraza, ali smatra da se to načelo može provoditi tek onda kada se piše o pojmovima poznatim širem narodnom sloju, ali gdje misli nadilaze krug narodnih pojmova, onda ne preostaje drugo nego uzimati i druge riječi, kao što je to učinio i Karadžić u prijevodu Svetoga pisma. Veber takav postupak smatra sasvim opravdanim, jer »ako prošli narod smije kovati rieč svakoga puta, kad mu se ukaže nov pojav, nemože se to pravo uzkratiti ni učenim narodnjakom, kad jim što uztreba, samo da je rieč skovana prama duhu narodnoga jezika, ter se u nedostatku toga svojstva isto tako osudjuju i zabacuju rieči prostoga naroda, kako se to čini s kovanimi učenih ljudih; jer ništa nije pod suncem savršeno«. [Djela Adolfa Vebera, sv. III, str. 465] Ne mogu se dakle naši ljudi više tužiti, završava Veber, da nemaju priručnika iz koga bi mogli doznati adekvatno značenje za mnoge njemačke riječi.

Šulek je ozbiljno namjeravao napisati to djelo već 1848, a iste godine radilo se i na tome da Šulek izradi još jedan koristan posao, iako do njegova ostvarenja ipak nije došlo.

Godine 1848. trebalo je da hrvatski jezik u javnom i službenom poslu preuzme onu ulogu što ju je dugo imao latinski. Tada se osjetila potreba za hrvatskom terminologijom. Banski namjesnik Mirko Lentulaj uputio je 2. rujna 1848. Šuleku pismo u kojemu ga moli da doskoči nastaloj potrebi: »Da se poslě uvedenja narodnog jezika u sve političke poslove radi pomanjkanja tu svrhu shodne terminologije neporodi metež i nesporazumljenje u izrazima, što bi sudci i odvjetnici svaki po svojoj ćudi juridičke izraze kovati htjeli, mogli i morali — zato za shodno i veoma potrebno našao sam imenovati Vas kao suodbornika, da pod predsědništvom g. Hermana Bužana za juridičke izraze prikladnu terminologiju izraditi pomognete«. [J. Torbar, O životu i djelovanju dra Bogoslava Šuleka, Ljetopis JAZU, knj. II, str. 174.]

Herman Bužan bio je 1847. dvorski savjetnik i tajnik kasacionog suda u Beču, a 1848. poslao ga je Jelačić za civilnog povjerenika u Rijeku pa je i te godine izvršio važnu zadaću kao predsjednik odbora za ukinuće urbarskih daća. Čini se da Šulek nije prišao ozbiljnijem poslu za koji ga je Lentulaj zamolio, pogotovu što se uskoro u Beču formirala komisija koja je dobila zadatak da izradi pravoslovno-političku terminologiju. [Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen Oesterreichs, Beč 1853.]

U potrebi Šulek je najsigurniji i najbrži suradnik u mnogim poslovima, pogotovu u vezi s leksičkim problemima.

2. Biljarska terminologija

Kada je trebalo nakon 1860. izdavati školske knjige, najteže je bilo za prirodoslovnu struku. Razloge tome treba tražiti u činjenici što se tek mali broj ljudi bavio prirodnim znanostima, no i oni su upotrebljavali latinski ili njemački jezik, a ne hrvatski. »Poteškoće, s kojima je pisanje knjiga prirodoslovnih struka bilo skopčano, bijahu veće, nego na ikojem drugom polju«, a one su bile teške i za Šuleka, koji ih je ipak najbolje umio svladati. Na taj je način pomalo stvarao prirodoslovnu terminologiju. Najprije je preveo Zippeovu knjigu Naturgeschichte, koja je objavljena u prijevodu godine 1856. i bila namijenjena hrvatskim realkama.

Nakon Zippeova djela napisao je Šulek Biljarstvo za višje gimnazije 1866. u čemu je pokazao dobro poznavanje i struke i hrvatskog jezika, čime je »... položen temelj botaničkom znanstvenom nazivlju«. Nakon tih knjiga došla je omašna spomenuta knjiga Jugoslavenski imenik bilja, ali se Šulek bavio i šumarstvom te je napisao Korist i gajenje šuma 1866, čime je »udario temelj znanstvenom nazivlju...« [J. Torbar, Ljetopis JAZU, knj. II, str. 170.] Tu bi se mogle spomenuti i njegove knjige Silarstvo (mehanika) 1873, Prirodni zakonik za svakoga ili popularna fizika 1875. i 1786. i Lučba za svakoga ili popularna kemija, 1881.

Jugoslavenski imenik bilja (564 stranice) djelo je velikog i napornog truda. Šulek je primijetio netočnost pojedinih naziva za bilinstvo te je u svome djelu nastojao da tome doskoči: »Ova nestašica tačnosti postoji još i danas u prostom narodu, koji obično drži biljke na oko jednake, a u istini vrlo razlike, istovjetnimi; zato im nadieva isto ime... U ovakvom metežu zapitat će više puta štioc: koje je pravo znamenovanje ovoga ili onoga imena? ... Nego da i u tom pogledu donjekle put prokrčim, stavljao sam najstarije ili (po mom sudu) najprimjerenije znamenovanje na prvo mjesto, pa sam ovomu prisnovao ostala znamenovanja. « [Predgovor« str. VI.]

Imena je pokupio iz raznih strana, iz raznih krajeva, a koji bi izraz trebalo zadržati, nije Šulek mogao pouzdano utvrditi. »Šulek je ovim svojim, svakako znamenitim djelom, kako sam veli, samo put prokrčio, a budućnost će ga imati konačno utrti. Nova otkrića i svakidanji novi izumi, pak i sveudiljni razvitak živućega jezika zahtijevaju da se i Šulekom uglavljena znantvena terminologija, navlastito botanika, sastavljenim od stručnjaka povjerenstvom u buduće pregleda te ustanovi, koja od tih sinonima imadu se stalnim nazivljem odabrati.« [J. Torbar, n. d., str. 168.] Šarolikost je velika, nastavlja Torbar, pojedini pisci upotrebljavaju različite nazive pa se treba odlučiti za jedno, najprikladnije ime. Šulek je svoj imenik nazvao jugoslavenskim zato što je u njemu veći broj i slovenskih imena. Poput pravog sljedbenika Zagrebačke filološke škole i Šulek misli, kao i Veber, da će »ovim svojim poslom donjekle priteći uzajamnomu poznavanju i izjednačivanju jezika hrvatsko-slovenskoga«. [J. Torbar, n. d„ str. 168-169.]

Poticaj da izda svoju knjigu dalo mu je slično djelo, Botaničeskyj slovar' od N. Annenkova, a najstariji izvor za hrvatske nazive bilja našao je u mletačkoj knjižnici sv. Marka »Liber de simplicibus Benedicti Rinij«, pisan godine 1415. U knjizi sa slikama pojedinog bilja dodana su imena u različitim jezicima, pa i u hrvatskom, dakako vrlo stara, kao: zvončac, dabčac, žultenica, podsolnac, mačur, oralj nokat, pasje mliče, tkunja, volči bob, telsti koren, bulče jabolka i sl. Mlađe je rukopisno djelo Erbario italiano-illirico što ga je sastavio Mattei iz četiriju starih rukopisa.

U rješavanju teškoća što su nastajale zbog pogrešno napisanog imena Šulek je bio ustrajan i kritičan, kako to navodi u predgovoru. Napominje kako se Capsella Bursa pastoris prevodi na mnogo načina: gusomak, gusomača, gusumača, kozomača, kosomača, kusomača, rusomača, dusomača, pripovijeda kako je imao muke da odgonetne prave nazive koji su bili krivo napisani. Tako je u jednom rukopisu naišao na riječ porstienak za cvijet Campanula pyramidalis te u prvi mah pomislio da će to biti prstenak, ali ga je informacija Mate Vodopića poučila da je riječ o cvijetu koji se naziva postjenak jer se tako zove cvijet i danas oko Dubrovnika. Ima puno naziva za koje bi se na prvi mah pomislilo da su pogrešni, ali postoje u narodu, npr. za Clematis, ovi: skrobut, skrebut, skrobutac, skrobutina, skromut, skromutina, skorbutina, skrbut, škrobut, škrobutina, Škrabut, škrabutina, škrebut, a za Filix ima ih još i više: paprad, paprat, paprut, papret, papraca, prapratac, praprat, praprut, peprut, preprat, preprot, preprut, preprutec, preprutica, preprutina, preput, paprac, paprata, papratac, papratina, papretka, papraca, paprača, a Plantago zove se: trput, trputac, trpuc, treputac, triputac, troputac, trapotec, tariput, prpotec, poputnik, poputnica, poputnjača, trpotec, krepotec, krputec.

Sve je takve riječi Šulek unio u svoj rječnik, pa čak i pogreške, a kada je što ispravio, onda je posebno označio koje, po njegovu mišljenju, nisu ispravno donesene. Sva imena što ih je donio nisu uvijek izvorna, nego ih je podosta prevedenih s latinskog, talijanskog i njemačkog jezika: pasji jezik — cynoglossum, kozlova brada — tragopogon, kao što su, uostalom, i drugi narodi preuzeli svoje nazive često preko grčkoga i latinskoga, pa tako i Nijemci, Englezi i drugi.

Nije se Šulek u prvome redu trudio da odredi koji je pravi, odnosno najbolji naziv za pojedini cvijet: »Moja pako zadaća nije ovdje bila osiecati, koje ime bi imalo kojoj biljci izključivo pripadati, već samo nabrojiti, kako se gdje koja biljka zove.« Ipak je na prvo mjesto stavio najstariji ili najprimjereniji naziv, a zatim druge.

Šulek pripovijeda kako mu je Henriko Frayer dao svoju zbirku slovenskih imena bilja, isto tako i I. Tušek, Bleiweis, Erjavec i dr. te je na taj način stiglo toliko slovenskih naziva koliko i »hrvatsko-srbskih, zato sam i prozvao ovaj imenik bilja jugoslavenskim. Mislim da ću ovim svojim poslom donjekle priteći uzajamnomu poznavanju, popunjavanju i izjednačavanju jezika hrvatsko-slovenskoga« (str. IX).

Pri sastavljanju Jugoslavenskog imenika bilja imao je više pomagača i prinosnika, a jedan od najrevnijih bio je župnik, kasniji dubrovački biskup, Mato Vodopić. Vodopić, koji se i sam bavio botanikom, upozoravao je Šuleka na važnije članke iz područja bilinstva i slao mu sakupljene riječi što spominje i sam Šulek: »Prečastni kanonik Mato Vodopić, prije župnik u Gružu, budući vješt biljar, proučio je vrlo marljivo floru južne Dalmacije skupljajuć bilje, nastojao je osobitom pomnjom doznati i za ondašnja narodna imena bilja, što mu kao malo komu za rukom podje, pa mi sve što je sakupio, dobrostivo posudi. Ova je zbirka rieči osobito znamenita, jer je Vodopić ne samo vješt biljar, nego i hrvatski pisac te se možeš u njega uzdati. Njegovim usrdjem podje mi ovdje za rukom iznieti na vidjelo množinu čistih narodnih, a do sada nigdje neobjavljenih hrvatskih imena bilja.« [J. Torbar, n. d., str. 168—169.]

Pored Vodopića imao je Šulek mnogo i drugih prinosnika što ih navodi u uvodu djelu. Mnoga su Šulekova pisma ispunjena zahvalom za poslanu zbirku ili molbom da mu se takva pošalje.

Kako ima dosta imena zajedničkih u slavenskim jezicima, Šulek je pojedine nazive uzimao i iz srodnih slavenskih jezika kada mu ne bi pošlo za rukom da ih pronađe u narodu.

Šulek posebno ističe u svome djelu o bilju kako nije skovao nijednu riječ: »Već odavle će svatko razabrati, da u ovoj knjizi ne ima ni jedne od mene stvorene rieči, pa sam i sva onakva imena bilja izpustio, na koja sam u novijih knjigah naišao te mislim, da su istom sada postala.« [Uvod. str. III.] Ipak se smatra da se i u tom djelu »pored narodnih botaničkih naziva, nalaze mnogi neologizmi i slavenske pozajmljenice«. [Enciklopedija Jugoslavije, sv. 8. Šulek Bogoslav.] Jagić smatra Jugoslavenski imenik bilja radom velikog znanstvenog dometa, koji služi na čast Jugoslavenskoj akademiji koja ga je izdala." [Usp. S. Bosanac, Vatroslav Jagić kao recenzent. Vijenac, 1924, knj. III br. 12.]

3. Domobranska terminologija

Šulek je kao vješt čovjek i praktičan leksikograf bio pozivan kada je trebalo rješavati i druge leksičko-terminološke poslove. Pošto je u Hrvatskoj uvedeno domobranstvo, a u službi mu bio ozakonjen hrvatski jezik, trebalo je prevesti cijeli vojnički pravilnik i sve naredbe. Tadašnji zapovjednik domobranstva Miroslav Kulmer smatrao je da bi to najbolje mogao učiniti Šulek. »On dodje jednom sam k Šuleku, te mu se potuži, kako se s magjarske strane hoće silom, da u naše domobranstvo uvedu kao zapovjedni (Commando) magjarski jezik, tobože da se hrvatskim jezikom ne bi moglo zapovijedati, ne imajući vojničke literature. Zato ga je došao moliti, ne bi li on, budući i magjarskom jeziku vješt, htio prevesti njekoliko knjiga, koje su namijenjene domobranstvu. Šulek se lati posla i prevede za kratko vrijeme 20 takvih knjižica.« [J. Torbar. Ljetopis, knj. II. str. 175—176.]

Već je Kurelac poticao svoga učenika Budu Budisavljevića, koji se pripravljao za oficirsko zvanje, da prevede Pravilnik službi vojnikovoj (kako je strani naziv preveo Budisavljević). Kurelcu upravo »zazubice ... rastu otrti ljagu s našega vojničkog jezika, uvesti malko čto knjige i narodnosti u našu otudjenu krajinu, pomoći siromašnim krajišnikom...«. Međutim, nije uspio u nakani da Budisavljević s uspjehom strane riječi »odlěpljuje i na naš pri1ěpljuje«, tj. da prevede strane vojničke nazive. [Usp. u ovoj knjizi str. 437—439.]

Zato se Šulek dao na posao »te se čovjek mora diviti njegovoj vještini, kojoj je nespretne i razvučene izraze tuđih jezika znao zaodjenuti lijepim i jednostavnim hrvatskim oblikom. Imajući ovakov osnov, nije već mučan posao na njem dalje raditi.« [J. Torbar, Ljetopis, knj. II, str. 176.] Torbar i nekritički gleda na posao svoga prijatelja i sumišljenika. Šulekov posao ima i znatnih nedostataka, njegova tvorba nije besprijekorna.

Od 1870, nekoliko godina prevodio je i objavljivao Šulek niz knjižica iz vojničkoga područja koje su postepeno izlazile pod naslovom Naredbenik za kraljevsko hrvatsko-ugarsko domobranstvo. Prva knjižica počinje sa 40. zakonskim člankom od 1868, o »vojnoj sili«.

One su se u Šulekovu prijevodu kasnije pretiskavale, npr. Službovnik za kr. ugarsko domobranstvo. Dio drugi. Drugo izdanje Službovnika od god. 1875. Budimpešta, 1888, ili Službovnik za kraljevsko ugarsko domobranstvo, Dio treći, Pješačtvo. (Drugo izdanje Službovnika od g. 1876), Budimpešta 1890, Službovnik za kraljevsko ugarsko domobranstvo, Dio drugi (Treće izdanje Službovnika od god. 1875), tako i slijedećih godina.

Ne mogu pouzdano reći da li je sve to preveo Šulek, ali će najveći dio biti ipak njegov, kako izlazi iz nekrologa Josipa Torbara. [Ljetopis JAZU, knj. 11. str. 175.]

Da bih pokazao kako je Šulek prevodio, donosim nekoliko odlomaka iz Šulekova prijevoda Naredbenika, na primjer Naredbenik za kraljevsko hrvatsko-ugarsko domobranstvo, u Zagrebu 1871, VI svezka.

Zapovjedni jezik domobranski je magjarski, na zastavi ima, uz obličje imena Njegova Veličanstva, zemaljskih bojah i grb ugarske države.

U kraljevini hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj hrvatski jezik je zapovjedni jezik domobranski, a na zastavi ima, uz isti znak imena Njegova Veličanstva, sjedinjenih bojah kraljevine hrvatsko-slavonsko-dalmatinske i grb ugarske države, u ostalom će biti vojnička obilježja, znakovi časti, oprava i oružje, kao što i propisi o službi i vježbi jednaki kod domobrani i linije.

• • •

Matica (Grundbuch)

4. Matica neka sadržava na odsjeke svukoliku momčad spadajuću u stalež jednoga domobranskoga bataljonskoga kotara, i to ovim redom:

a) pješake i lovce skupa;

b) konjanike (zabilježiv i broj njihove satnine);

c) topnike;

d) kopače (Pionniere);

e) momke od tehničke čete (Genietruppen);

f) momke od zdravstvena oddjela; g) tarničare;

h) momke od hranitbene struke;

i) momke od odievne struke (Monturs-Branche)

• • •

Ženitba častnika

Domobranskomu častniku iz staleža dopustnikah ne treba za ženitbu višę dozvolje, samo neka mu je nevjesta (mlâda) bezprikorna glasa. Iz-nimlju se oni, koji su od redašah k domobrani prešli, ter ostaju još tu u iznimnom stanju, dok se i za redaše konačno neuglave novi ženitbeni propisi; nu svaki domobranski častnik dužan je dotičnomu bataljunsko-mu zapovjedničtvu odmah dojaviti ovu promjenu svoga stališa.

• • •

Faktičan stalež osnutka

Evo faktična staleža konjanički-satninskoga osnutka:

Živinare i kovače-vidare postavit će ministarstvo za obranu domovine prema potrebi.

Častnici, hranitbeni častnici, pobočnici, liečnici, puškari, računari-stražmeštri, podčastnici i ostala čeljad potrebita za osnutke ratnoga staleža, u koliko premašuju broj onih, koji su kod stanovnih stožerah, satninah i osnutakah konjaničkih satninah, neka se u mirovno doba drže na vidiku u staležu dopustnikah po iskazu d i dj. Osim ovih mogu se imenovati tri počasna podčastnika kod svake stanovne satnine ili kod svakoga osnutka konjaničke satnine.

Konji potrebiti za ratni stalež neka se osiguraju, il po pravioniku domobranstva, ili osobitim zakonom, koji će se o tom stvoriti.

...

Za mirno doba ustanovljuje se broj sjekirašah za svaku stanovnu satninu na dva tesara, a za ratno doba ustanovljuje se za svaku satninu na 6 prostakah s orudjem za obkope (Schauzzeng), i osim toga kod sva koga bataljuna po jedan vodj i po jedan desetnik; njihova oprava nabraja se u dodatku pod e.

Ovi sjekiraši sastavljaju se za jesenskoga vježbanja i za opremanja kod svakoga bataljuna u jedan vod pod vodstvom častnika patrećega staležu istoga bataljuna.

Kod konjaničkih satninah neima osobitih sjekirašah, već u ratno doba neka dobiju kod svake satnine po dva prosta konjanika orudje tesarsko, a po trojica orudje kopačko.

...

Kod jesenskoga vježbanja neka dotični liečnik obrazuje kod svakoga bataljuna po 1 podčastnika i 4 prostaka za »nosioce ranjenikah i za ljekonoše«.

Podčastnici pridržavaju i u ratno doba svoju pušku, a 4 prostaka predaju puške kod opreme u oružište.

Nosiči dobivaju jošt i drugu torbu, u kojoj čuvaju zavoje, udlage, (Bruchschienen) i drugu vidarsku spravu; ljekonoše pako dobivaju torbe za ljekarije.

Potkraj 19. stoljeća tiskan je poseban Vojnički rječnik (magjarsko-hrvatski dio što su ga sastavili T. Toth, D. Schweitzer i Š. Pandić, objavljen u Budimpešti, 1900), a god. 1903. Vojnički rječnik (hrvatsko-magjarski dio, sastavili T. Toth, D. Schweitzer i M. Špicer).

Iako je taj rječnik objavljen pet godina nakon Šulekove smrti, ipak sadrži vjerojatno dosta riječi što ih je upravo on uveo u vojničku terminologiju spomenutim svojim prijevodima. Evo pregršt riječi iz hrvatsko-mađarskog dijela:

Bojnik, bojni kriljak, bojni postroj, bojni zov, bojnoredna razčlamba, bojohlepan, bojohlepje, bojoljublje, bojovnik, bolestnička odpremka, bolestnička preselica, boravišna očevidnostna oblast, branik, branilo, hranište, branišna utvrdba, brazdovna pruga, brazdovni prosjek, braždje, bremenoša, bridna letva, bridnjak, brigovanje, brigovatelj stroja, brižnik, brodomost, brodovnica, brodovni stieg, brodovno opravničtvo, brodovodstvo, brodozbor, brodozborni stožer, brojkovati, brzinomjer, brzinomjerbeni zapisnik, brzinska sastavljača, brzojavni žicovod, bnopalna puška, brzovoznina, busenik, busenita obloga, busenjača, busenka, busorezak, busutja;

cestovni pokrov, cestovni prekop, cestovno-redarstveni propis, cestovod, cievna škripalja, ciljište, ciljušna taraba, cjevovod, cokalj, coklja, coklasta šinja;

čaprag, čardački oklop, čardački šanac, čarka, čarkar, čarkanje, čarkati, častnička odora, častnička pridjelbena listina, častnička zajmovna zaklada, častnički služak, častnički stalež, častnički stališ, častničko obrazovalište, častoćut, četna četa, čelni priprežni vod, čeoni sljub, čeoni slog, čepaljni zaklop, čepaljno gibanje, četa pojačnica, četa sjeguračica, četa začelnica, četa preselica, četna razčlamba, četna razgoda, četna raztega, četnija, četverobridnjak, četujuča odvojka, četvrtačna ravan, četvrtnik, činitbena sposobnost, činovna pristojba, čistilica, čistilo, čunkovica, čuvikapa, čuvikapica, čuvikarika, čuvikalčak, čuvikoža, čuvikrpa za koljeno, čuviljuska, čuvinaboj, čuvios, čuviploča,

daljinski stupnjik, datokazna skrižaljka, dalokazni nišan, datomjer, datozbor, dan dospjelosti pristojbe, daščana pošva, dašče, datak, davanje predprege, debtjinsko tvorilo brazdine dubljine, desetnik, dimna kruglja, dimni purak, dimnjača, dizalne rašlje, dočekač, dočekaljka, dočekavna svečanost, doglas, doglasilo, doglasna obhodnja, dogled, dogledati, dogledivost, dogodičnost rata, doknadna pričuva, doknadna puška opetovka, doknadna satnija, doknadni bok, doknadni pričuvnik, doknadni proračun, doknadnjača, aoknadnjačka dopremka, doknadnjak.

Taj hrvatsko-mađarski dio ima 574 stranice u dva stupca.

M. Krleža u djelu Hrvatski bog Mars [M. Krleža, Hrvatski bog Mars, Zagreb, Zora 1954.] dodaje na kraju Tumač domobranskih i stranih riječi i pojmova, pa citira i takve riječi koje su napravljene »u duhu i smislu domobranskoga pravopisa i gramatike sedamdesetih godina prošloga stoljeća« (str. 444) i tumači ih, katkada uz opsežnije komentare. Među ostalim tu ćemo naći protumačene i ove riječi: budnica, čarkar (domobranski naziv za vojnika pojedinca u streljačkom lancu, strijelac), čašće (domobranski naziv za podoficirske činove, dakle »šarže«. »Čašće« su obuhvaćale slijedeće činove: razvodnik, desetnik, vodnik, narednik. Riječ stvorena od čast, častnik), daljinar (domobranski naziv za podoficira kod infanterije, koji utvrđuje udaljenosti od ciljeva), desetnik, domobranstvo (... Ovaj nakazni germanizam doputovao je do nas preko Madžarske, gdje se je kovanica »honved«, premda madžarski barbarizam, afirmirala kao konvencija još četrdesetiosme godine pod Košutom), dvočlan, glavokret, hodna satnija, jednogodišnji dobrovoljac, letica (Flugbahn, balistička krivulja, koju opisuje ispaljeno tane. Od letjeti), mazda (odmazda, domobranski naziv za onu plaću, što su je primali vojnici...), nabojnjača, na prevjes (domobranska zapovijed za skidanje puške s ramena), odstup, oramiti pušku (pušku na rame baciti), postroj, puškohvat (domobranski naziv za vježbe s puškom), razvodnik, roj (odred od nekoliko vodnika u vodu, Schwarm, desetina), rojna pruga, rukovati, satnija, satnik, službovnik, ščetani red (zatvorena trupna formacija. Od četa, s-četan, ščetan), udjelba (vojnikovo mjesto u formaciji — vodu, četi), unovačiti (domobranski izraz za rekrutaciju), ustupiti (domobranski naziv za: stupiti u red, svrstati se u stroj; germanizam prema eintreten), vitlači (domobranski naziv za uvijače, suknene vrpčaste gamaše, kojima se obavija potkoljenica), vježbovnik itd.

Za Vježbovnik za kr. ugarsko domobransko pješačtvo Krleža spominje kako je ta knjiga »pisana jezikom i pravopisom sedamdesetih godina, a dotjerana kasnijim visokoodnjegovanim stilom raznih naših lingvista, nagodbenjaka, unionista i akademika čistunaca, kojima se prohtjelo da to remekdjelo prozovu i 'pravionikom za momčad i predpostavljenike'«.

Razumije se, danas nam te kovanice uvijek ne govore mnogo, pa i ne znamo točno koje su od njih upravo Šulekove. Šulek je ipak zadovoljio potrebe časa, radeći brzo i zadovoljavajući osnovne potrebe tadašnjeg vremena. Da je, međutim, postojao dulji kontinuitet hrvatske vojničke terminologije, ona bi se s vremenom vjerojatno pročistila, odbacile bi se nakaradne riječi te nam ono što bi ostalo ne bi bilo smiješno, kao što se to možda može činiti iz današnje naše perspektive.

Osim toga, kod Šuleka ima i uspjelih naziva, pa i Krleža navodi više takvih domobranskih izraza koje upotrebljava normalno, bez pejorativnosti i ismijavanja. Danas ih upotrebljavaju i mnogi prevoditelji kada prevode djela o stranim vojskama. Zadaća je posebnog proučavanja da se to pobliže istraži i da se ustanove različite jezične naslage vojničkog jezika: od sedamdesetih godina, kada je na tom poslu radio Šulek, i generacije kasnijih lingvista potkraj 19. stoljeća. Sedamdesetih godina u upotrebi su pravopisno-jezične osobine Zagrebačke filološke škole, kasnije taj rječnik dobiva karakteristike što su mu ih dali suradnici Khuen Héderváryjeve Unionističke stranke, kojoj je pripadao i T. Maretić.

S obzirom na Šulekov udio u prevođenju domobranske literature na hrvatski jezik i na stvaranje termina trebalo bi uglavnom reći ono što se ističe pri njegovu većem i sustavnijem Hrvatsko-njemačko-talijonskom rječniku znanstvenoga nazivlja. Stoga ću prikazati kako je došlo do izrade toga rječnika i koje su njegove značajke.

 

4. Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja

Iako se Šulek u već spomenutom Njemačko-hrvatskom rječniku iz 1860, obazirao i na znanstvenu terminologiju, potrebe za terminološkim rječnikom bivale su sve veće. Nakon pada apsolutizma, u Hrvatskoj se pristupa znanstvenom radu na novim, višim osnovama, na dnevnom su redu rasprave o osnivanju akademije, pa se 1864. pokreće znanstveni časopis Književnik, preteča kasnijih Akademijinih publikacija, a u njemu sudjeluju poznata imena tadašnje hrvatske znanosti kao J. Torbar, V. Jagić, L. Kukuljević, A. Veber Tkalćević, F. Rački, V. Pacel i dr. Školstvo se razgranava, pojavljuju se nove školske knjige, koje su upotrebljavale vrlo raznoliku i neusklađenu terminologiju, pa se sve više osjećala potreba za sređivanjem takva stanja i za priručnikom koji bi bio od pomoći u tome poslu. »Uvedenjem hrvatskoga jezika u sva učilišta, a tim i u znanosti, nastade prieka potreba jedinstva u znanstvenom nazivlju, da nebude svaka školska knjiga rek' bi drugim jezikom pisana«, veli Šulek. [Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja, osobito za srednja učilišta. Po nalogu vis. kr. Dalm.-hrv.-slav. zemaljske vlade sastavio dr. Bogoslav Šulek, I pola, Zagreb, 1874, Predgovor, str. III. ]

Posao oko sabiranja znanstvene terminologije organiziralo je Kr. dalma-tinsko-hrvatsko-slavonsko namjesničko vijeće u Zagrebu, odnosno školski nadzornik dr. Franjo Rački, koji se može smatrati pokretačem toga pothvata. Takvi problemi dolazili su na dnevni red i u drugih naroda Austrijske Monarhije kada su se narodni jezici počeli uvoditi u škole i u urede umjesto dotadašnjega latinskog, odnosno njemačkog, koji su dotada dominirali.

Šulekov RJEČNIK ZNANSTVENOGA NAZIVLJA

Njemačko-češki rječnik znanstvenoga nazivlja, iz godine 1853.

Namjesničko je vijeće sastavilo popis njemačkih i latinskih znanstvenih naziva, nakon dvije godine pojedini su stručnjaci dali svoje prijedloge, [Šulek u predgovoru spominje suradnju V. Jagića i drugih stručnjaka: »Za njekoje pako znanosti i nauke nije bilo stiglo popunjenih izkazah. Da zadovoljim dakle svojoj dužnosti, morao sam izraze njekojih naukah, najpače tehničke struke, sam skupljati, pomenute gori izkaze popunjavati; a da mi rad nebude subjektivan, pretresao sam nazive svake znanosti s kojim vještakom, po imenu mudroslovne i jezikoslovne s g. drom. V. Jagićem...« (Predgovor, str. IV.)] ustanovili i načela po kojima bi trebalo sastaviti cjelokupno djelo te pozvali Šuleka i povjerili mu posao oko izrađivanja spomenutog zamišljenog rječnika znanstvenog nazivlja.

Šulek se poslužio rezultatima spomenutih stručnjaka, ali se njegov posao toliko razgranao, toliko je novih termina unio u djelo i tako ga dugo radio te je njegov udio bio vrlo velik, i s pravom je na knjigu mogao staviti svoje ime kao redaktor.

Ni Rački ni Šulek »nisu zapravo radili drugačiji posao nego njihovi prethodnici u Austriji, Madžarskoj i Češkoj, otkako se takvu poslu pristupilo u Beču već 1849«. [Lj. Jonke, Šulekova briga o hrvatskoj naučnoj terminologiji, Zbornik radova Filozofskog fakulteta, knj. II. Zagreb, 1954, str. 70.] Načela koja je bečka komisija za utvrđivanje terminologije istakla za njemački jezik, prihvatila je i češka komisija koja je 1853. izdala u Pragu Německo-česky slovnik vědeckého názvoslovi pro gymnasia a reálné školy, a isto tako i Šulek, kojemu je »bio preporučen, da se u njega ugleda(m) sastavljajuć ovo djelo, jer je taj česki rječnik uredjen bio pod nadzorom samoga slavnoga Šafarika«, kako možemo čitati u Predgovoru na str. IV.

Smatrajući da su u Hrvatskoj potrebe drugačije i veće te da u Hrvatskoj još ne postoji rječnik kao što je bio Jungmannov Slovník česko-německý (Prag 1834—1839), Šulek se odlučio da u knjigu ne uvrsti tek termine koji su potrebni za srednje škole nego da se »umetnu koliko se može, i oni nazivi, kojih treba u drugih i viših zavodih«. Kako bi knjiga bila od koristi i »braći Dalmatincem«, dodao je uz njemačko tumačenje i talijansko, a uz to je uz tehničke struke dodavao francusko i englesko značenje »koje zato, da ga našinci nauče, koje zato, da sravnjujuć nazivlje glavnih evropskih jezikah nauče poznavati i cieniti vrsnoću hrvaštine i preimućstvo njezine gibkoće i okretnosti, jer će jim udariti u oči preciznost, jedrina i lakoća naših nazivah naprama inostranim«. [Predgovor, str. IV.]

U priređivanju kemijske terminologije Šulek navodi primjer njemačkog kemičara Liebiga koji je, pod utjecajem Jakoba Grimma, preveo na njemački jezik gotovo svu kemijsku terminologiju, pa je to htio učiniti i Šulek za hrvatsku. Kao i Šafařik, i Šulek smatra da ni hrvatski kao ni češki jezik ne trpe strane riječi, pa se i on daje na posao u tom purističkom duhu karakterističnom i za njemački, mađarski i češki jezik. U tome prevođenju najdalje je došao u ponašivanju kemijskih termina, što je radio prema naprijed smišljenom purističkom planu, o čemu govori u drugom predgovoru Rječnika. [Usp. O hrvatskom lučbenom nazivlju, str. VII—XXIV.] U tome je prevođenju Šulek uvelike pretjerao, iako su pojedini njegovi prijedlozi prihvaćeni i u suvremenoj našoj kemijskoj terminologiji, kao: počela, kisik, vodik, dušik, ugljik, nikalj, ali ne i mnogi drugi kao: težik (za barij), gorčik (za magnezij), glin (za aluminij), šarik (za iridij), i sl. Prikazujući potanko čitav taj Šulekov postupak u prevođenju kemijske terminologije, prof. Jonke pokazuje kako je Šulek u tome ozbiljno pretjerao jer »književni jezik, zasnovan na narodnom govoru, ne može podnijeti takve i tolike umjetne tvorbe«. [Lj. Jonke, n. d., str. 74.]

Ni inače Šulek nije bio uvijek sretne ruke pri stvaranju termina, te se više obazirao na to postoji li u hrvatskom jeziku koji sufiks prema kojemu bi mogao stvoriti nove riječi, a manje je pri tome uzimao u obzir kakvo on ima značenje. Zbog toga su mnoge njegove riječi ostale neprihvaćene. To Šuleku i ne treba suviše zamjeriti, jer je on u tvorbu riječi »bio upućen onoliko, koliko god je tada kod nas bilo moguće, a znatna djela za tvorbu riječi pojavila su se tek kasnije (Miklošičevo djelo Stammbildungslehre 1875, Daničićeve Osnove i Korijeni 1876. i 1877, a Maretićeva Gramatika tek 1899), dakle Šulek je svoj posao izradio »prije nego što je bio naučno proučen naš štokavski, tada već književni jezik. Da je pričekao desetak godina, njegov bi rad bio više u duhu štokavskog narječja, ali hitne i neodložne potrebe ne bi bile namirene.« [Lj. Jonke, n. d., str. 76.]

Iako se Šulek u mnogome držao načela češke komisije za izradu terminološkoga rječnika, on ipak u ponečem od njih i odstupa. Češka komisija rješava svoj zadatak »u okviru češkog jezika: upotrebom njegova dotadašnjeg jezičnog blaga, stvaranjem neologizama i umjerenim dopuštanjem tuđica«. Iako i Šulek usvaja ta načela, ipak je plodniji u stvaranju neologizama, a umjereniji u primanju tuđica, ali on dodaje i četvrto načelo: pozajmljivanje riječi iz slavenskih jezika, stavljajući to načelo na drugo mjesto, a stvaranje neologizama pomakao je iza njega. Šulek, »stari ilirac i sljedbenik Jana Kollára, koji je tražio od svakog slavenskog rodoljuba poznavanje četiriju glavnih slavenskih jezika, držao je dakako posve prirodnim, da se naša naučna terminologija gradi uz pomoć glavnih slavenskih jezika«. Na to ga je potakla potreba tadašnjega vremena, potreba školstva, sudstva, znanosti, javnog života uopće u kojemu je prije dominirao strani jezik, pa se Šulek »u takvo prijelomno doba latio teška i nezahvalna zadatka, da osposobi taj novi književni jezik za različne njegove funkcije«.( Lj. Jonke, n. d., str. 72.)

Najveći je broj riječi Šulek uzimao iz češkog jezika kada je trebao odabrati koju riječ prema slavenskim riječima, a za slavenskim je riječima posezao u slučaju kada u hrvatskom jeziku nije našao zgodne riječi. Šulek je redovno i bilježio kraticom iz kojega je slavenskog jezika preuzeo pojedinu riječ. Tako ćemo u Rječniku naći da je iz češkoga uzeo, među ostalim, i ove riječi: zbornik, dosljednost, geslo i mnoge druge, od kojih mnoge nisu usvojene, ali među njima se nalaze i takve koje su danas prave naše riječi, kao što su: dvojnost, kružnica, skladba, pošiljka, prednost, pristup, dojam, dosljedan, približni, rezbar, stanovište i sl., dok neusvojenih riječi ima oko 400.

Ali u Rječniku ima bohemizama koji uopće nisu označeni kao bohemizmi, kao što su:

bodar, dobrobit, dostatan, dostaviti, dražba, drevni, kisik, ličiti, ličilac, listina, lučba, narječje, naslov, nježan, obrazac, obred, odraz, odraziti, ogavan, opetovanje, okolnost, plin, plinara, plinomjer, ploha, pobočan, podao, podneblje, pojam, posvetiti, pokus, posveta, povod, predmet, primjeren, priroda, prirodopis, pritok, proslov, prozračan, prvotan, ravnodušnost, sadra, skupina, slog (stil), smjer, snimak, stroj, sustav, tlak, tlakomjer, ured, ustroj, ustrojba, vodik, zasada, zbirka i dr.

Prof. Jonke pokazuje i zašto ih Šulek nije označio kao bohemizme, govoreći o tri naleta bohemizama u hrvatski književni jezik. Prvi nalet bohemizama nalazi u susretu i kontaktu našeg kulturnog života s češkim kulturnim životom u doba Gaja, Vraza, I. Mažuranića nakon 1836, bohemizama koji su ušli u Mažuranić-Užarevićev rječnik, drugi se nalet može pratiti u vrijeme kada Šulek izdaje svoj Njemačko-hrvatski rječnik 1860, a treći i najveći u Rječniku znanstvenoga nazivlja 1874. [Lj. Jonke, Češki jezični elementi u hrvatskosrpskum književnom jeziku, književni jezik u teoriji i praksi, Zagreb, 1965, str. 151—165.]

Šulek je uzimao potrebne riječi i iz drugih slavenskih jezika, pa tako i iz ruskoga. Slično kao što u Rječniku (1860), mnoge riječi koje su bile ušle u hrvatski književni jezik u prva naleta ne označava kao češke, tako u Rječniku znanstvenoga nazivlja ne bilježi kao ruske one riječi koje su ušle u Mažuranić-Užarevićev rječnik i njegov Njemačko-hrvatski, kao što su:

blagoglasan, kist, kosnuti, mašta, maštati, načelo, obmana, obrazovati, odličan, odraz, odraziti, opovrći, preimućan, suvremen, suglasje, uštrb, zanimati, zanimljiv, i dr.

U Rječniku znanstvenoga nazivlja bilježi i rusizme, kao: skobljenje, sip, grebenčike, greblo, mjedenka, kolčadan, gruzilo, načepnik, šutan, vajarstvo, vorvan ali najveći broj tih rusizama nije prihvaćen.

Uzimao je i manji broj poljskih riječi: liberum veto nepozvoljenje, zaprava, naglavak, pokost, ispust, a nešto više slovenskih, pa među slovenske riječi, koje nije takvim i obilježio, ide hrib, splošan, mecesan, zaganka, veja, napaka, hudičevo ulje, pomlad, a među one koje je kao takve označio ubrajamo: brzlik, obneblje, mel, sviž, raba, kosmač, riesan, rjesnica, rubnik, zdravnik, hlap, hlapstvo, lega.

Uzima riječi i iz starocrkvenoslavenskoga, ali ih ponašuje: prema sušti — sućan, nesućan, sućanstvo, sućstvo, osućenje, dvari, predvarje, žrac, žazlo, grnac.

Kao što se vidi već iz ovoga što je ovdje rečeno, Šulek je unio velik broj slavenskih riječi, posebno bohemizama, u svoj Rječnik, a preko njega je znatan broj ušao u hrvatsku znanstvenu terminologiju.

Za velike i hitne potrebe Šulek je morao stvarati nazive ne samo prema građi iz narodnog štokavskog govora nego i iz drugih dijalekata, kao što svjedoče riječi: vlas, veža, pant, piknja, črknja, pogoršica, prenavljanje, peljar, oblik, klobuk, srh, drobiš, ali i iz slavenskih jezika, u čemu je i pretjerivao, ali je Šulek prvi naš lingvist »koji je u jačoj mjeri osjetio potrebu da djelotvorno pomogne književnom jeziku u vršenju njegovih različnih funkcija«. [Lj. Jonke, Slavenske pozajmljenice u Šulekovu »Rječniku znanstvenoga nazivlja«, Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća, Zagreb, 1971, str. 81.] Stoga je pogriješio Daničić kada je zbog obilja Šulekovih kovanica i posuđenica sasvim isključio Šulekove rječnike kao građu za Akademijin Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, pa su se tek Budmani i Maretić, kasniji obrađivači Rječnika, počeli u određenoj mjeri njime služiti. Istina da velik broj riječi što ih je predlagao Šulek nije primljen, ali je ipak nemalen broj takvih riječi bez kojih ne možemo ni zamisliti rječnik suvremenog hrvatskog književnog jezika, riječi koje su ušle upravo posredovanjem Šulekovih rječnika.

5. Značenje Šulekova leksikografsko-terminološkog rada

Nije stoga neobično što su na Šulekov leksikografski rad pozitivno gledali njegovi suvremenici (osim izuzetaka) i kasniji lingvisti. Neću spominjati Veberov pozitivan sud, nego mišljenje njegova suvremenika Josipa Torbara, koji je prikazao Šulekovo značenje u hrvatskoj jezičnoj kulturi uopće: »Dočim se u književnim radnjama domaćih pisaca mogao opaziti upliv latinskoga ili njemačkoga jezika, zrcalio se u Šulekovu pisanju duh hrvatskoga jezika, hrvatski način mišljenja izražavan čistim hrvatskim riječim. I po formi i po sadržaju popeo se Šulek na visinu čiste i pravilne stilistike hrvatskoga jezika. Istina, mi smo kasnije dobili dobrih, vrlo dobrih stilista, nu ti su kasnije izišli ponajviše iz Šulekove škole. O najnovijoj dobi ne govorim, jer danas se, hvala Bogu, napredak na tom polju ne može poreći; ali dok se dotle došlo, trebalo je Šuleka.« [J. Torbar, O životu i djelovanju dra. Bogoslava Šuleka, Ljetopis JAZU. Zagreb, 1897, str. 178.] Stoga Šuleka smatraju i prvim našim modernim publicistom.

Dio Jagićeva pisma Josipu Torbaru (ističe se Šulekovo »preveliko značenje za razvitak našega jezika«)

Značenje Šuleka kao leksikografa prikazao je Pero Budmani godine 1885, i to posebno njegov Njemačko-hrvatski rječnik. »Ovo je djelo tako vješto, razumno, bistro izrađeno, da se punijem pravom možemo dičiti, da takovo ili bolje što samo najglavniji jezici u Evropi mogu pokazati.« To je napisao Budmanj u 80. knjizi Rada Jugoslavenske akademije. Jagić, koji je na više mjesta iznio svoje divljenje prema Bogoslavu Šuleku, izražava u Povijesti slavenske filologije svoj pozitivan sud i o Šulekovu Njemačko-hrvatskom rječniku, za koji najprije veli: »Njegov rječnik njemačko-hrvatski (Deutsch-Kroatisches Wörterbuch, Němačko-hrvatski rěčnik, Agram 1860. I A.-L. 8 872, II M-Z 873-1712) učinio je književnom jeziku među Hrvatima takve usluge kao rijetko koji rad. Na njemu su se odgajala čitava pokoljenja pisaca u pravilnoj upotrebi jezika, iz njega su crpli, u doba velike ovisnosti od njemačkoga jezika, upute za zadovoljavajući prijenos njemačkih izraza i konstrukcija na hrvatski. Istina, Šulek je, kako se govori, pribjegavao vrlo često 'kovanju' riječi, no možda ni izdaleka tako mnogo kako se obično misli. Njemu su pomagali u prijevodu njemačkih izraza neki dobri poznavaoci jezika (kao pjesnik Ivan Trnski) sabravši mnogo riječi iz narodnih usta, tako da nije trebalo sumnjati u sve što se činilo novim i izmišljenim, kako je to radio na primjer, Daničić (...) Uostalom, treba priznati da su njegovi pokušaji da stvori nove izraze većim dijelom izvrsno uspjeli. Veći broj riječi što ih je on predložio ušao je u opću upotrebu, iz početka, recimo, u književnim krugovima Zagreba, a zatim su oni prodirali sve dublje i sve dalje dok napokon nisu postali općom svojinom književnoga jezika.« [Istorija slavjanskoj filologii. Trud' Ordinarnago akademika I. V. Jagića Sanktpeterburg', 1910, str. 431—432.]

Naveo sam namjerno ovaj podulji pozitivni odlomak iz Jagićeve ocjene kako bi se osvijetlio Jagićev odnos prema rezultatima Zagrebačke filološke škole na području leksika.

Nije stoga čudno što i Belić u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj godine 1929. tvrdi da Šulekov rad »ima epohalni značaj. Iako je bio stranac, bio je za čistoću narodnog jezika, sam je pisao dobrim jezikom, samo je u purizmu pretjerivao, stvarajući mnoge kovanice i pozajmljujući riječi i iz naše stare književnosti i iz drugih slavenskih jezika. Njegov terminološki rječnik, za koji je dobio dosta materijala i od drugih, predstavlja vrlo solidan rad, koji je mogao u to vrijeme samo on dati.«

Prof. Skok, slično kao Jagić, smatra da su »našega ... Šuleka često pravedno osuđivali kao kovača riječi. Ali njegovim pravcem treba poći, ako hoćemo da govorimo svojim jezikom«, a na drugom mjestu nazvao ga jezičnim genijem koji se po svojim jezikoslovnim zaslugama može porediti s Vukom Karadžićem. [P. Skok, O jezičnoj kulturi, Jezik, 1952, br. 2, str. 37. – Isti, O srpsko-hrvatskom jeziku sadašnjice, Letopis Matice srpske, Novi Sad, str. 432.]

Sve je to razumljivo ako se tek podsjetimo da je posredovanjem Šulekovih rječnika ušlo u naš jezik mnogo riječi koje su danas najobičnije, kao npr. dojam, dragulj, geslo, gmaz, hir, hvalisati se, izravan, klesar, klesati, kolodvor, latica, ljepenka, narječje, obvezatan, pelud, plin, poduzetnik, pojam, pustolov, snatriti, tvar, uspjeh, uzor, velegrad, zasada, zrcaliti se, brojka, pogon, strujomjer, kisik, vodik, glazba, skladište, skladba, zdravstvo, predodžba, predbrojka, pretplatnik i mnoge druge.

Šulek je i pretjerivao u svojem radu, ali pretjerivali su i isključivi pobornici narodne riječi i fraze, kao na primjer Daničić ili Iveković, koji čak 1901. nije unio u svoj Rječnik hrvatskog jezika mnoge riječi koje su postale općima.

Prvi članovi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu

Pokazalo se da su potrebni umjereni šulekovski zahvati. »Danas više nitko ne zazire od potrebnih dijalektizama, pozajmljenica iz slavenskih jezika i pravilnih kovanica. U tom je smislu Šulekovo shvaćanje pobijedilo. Ali danas se isto tako ne izgone tuđice iz jezika onako pretjerano kako je to radio Šulek. Potrebe života i jezika otupile su oštrice krajnosti jedne i druge strane, pa je razvitak književnog jezika u tom leksičkom području pošao srednjim putem.« [Lj. Jonke, Šulekova briga o hrvatskoj naučnoj terminologiji, Književni jezik u teoriji i praksi, 1965, str. 150.]

Novinarski i publicistički rad Bogoslava Šuleka, pisanje i prevođenje udžbenika, posebno s područja prirodnih znanosti, njegov odnjegovani i fleksibilni jezik i stil, a pogotovu njegov uspješan rad na području leksikografije — sve je to imalo velik ugled u doba kada još nije bilo onoga zaokreta književnog jezika potkraj 19. stoljeća koji je u određenoj mjeri pomakao njegov tadašnji razvoj.