HOME
(GLAVNA STRANICA)

 

Božidar Jovović

Beograd

SRPSKI NAROD I NJEGOV JEZIK
U ZAPISIMA STRANIH ISTRAŽIVAČA
I PUTNIKA

/děo/

 

Putujući Balkanskim poluostrvom tokom devetnaestog veka, jedan deo putnika ostavio je zanimljiva etnografska zapažanja o narodima na tim prostorima, njihovoj kulturi i jeziku. Ovo je nama danas zanimljivo najviše radi toga da saznamo kako su oni tada videli jezičku stvarnost u ovim krajevima, kako su razlikovali narode i njihove kulturne tekovine. Među ovim putnicima bilo je dosta veoma upućenih i učenih ljudi, koji su spremni dolazili u ove krajeve sa dosta znanja i podataka iz njihove istorije. Neki od ovih putnika donose saznanja stečena u izvorima zapadne književnosti, a neki su dobro poznavali i balkanske istorijske dokumente. Među tim putnicima bilo je i pravih stručnjaka i velikih znalaca naše kulture i jezika, pa su nam njihova mišljenja tim više dragocenija. Neki od njih su bili glasoviti slavisti, čija se naučna reč visoko cenila u slovenskim naukama, među kojima se ističu Francuzi: Luj Leže (Louis Leger), Andre Vajan (André Vaillant), Siprijan Rober (Cyprien Robert), a dobar poznavalac balkanskih jezika bio je i Emil Piko (Emile Auguste Picot).

Među istraživačima i putnicima bilo je i učenih etnografa, istoričara i arheologa. Sve su to bili ljudi bogatih znanja i solidnog istraživačkog iskustva. Znatan broj njih bio je i član naših najviših naučnih ustanova, Srpskog učenog društva i kasnije Srpske akademije nauka. Takvi su bili Siprijan Rober, Luj Leže, Emil Piko...Neki su imali dragocena iskustva u istraživanju drugih civilizacija pa su tim bolje i stručnije uočavali naše osobine. Takav sud o narodima na Balkanu, njihovoj kulturi i jeziku nemoguće je, ne samo osporavati, nego ni zaobilaziti u sticanju znanja o nama samima.

Za nas je zanimljivo i to što se oni kreću ovim krajevima polovinom devetnaestog veka, nešto ranije ili kasnije, upravo u vremenu kada se na ovim prostorima, kao i svuda u Evropi, stvaraju nacionalne svesti, koje se često prožimaju ili preklapaju. Posledice ovih dodira ostavile su mnoge nerašćišćene račune među slovenskim narodima na Balkanu, čije su posledice bile krvavi ratovi i međusobna satiranja do najvećih razmera. Takvi nesporazumi još uvek su veoma živi između Srba i Hrvata, postajući sve tragičniji i veći što se više ponavljaju. Ali neće biti ovde razlog netrpeljivosti samo zbog nesporazuma oko jezika; postoje mnogo davniji i dublji zaseci, koji sve više postaju nepremostivi.

 

Hrvatska prisvajanja i osporavanja

Kod temeljitijih hrvatskih jezikoslovaca prevladava mišljenje da Srbi i Hrvati sačinjavaju jedan narod i da govore istim jezikom. Ipak, niko od njih nije objasnio, a najmanje naučno istražio i dokazao, kako to da na tako malom geografskom prostoru postoje već hiljadama godina dva naroda, čije se kulture prožimaju, a da se već nisu sjedinili. Ovo se, svakako, odnosi i na srpske zagovornike srpskohrvatskog zajedništva. Nama se čini da se u razrešavanju ovih odnosa uvek prilazilo s političke strane, a da jezikoslovci nikada nisu bili politički nezavisni i slobodni kako bi ovo pitanje rešili naučnim postupcima. Tako su politička rešenja bila uvek samo privremena uobličenja nečega čiji se sadržaj znatno razlikovao od onoga čime su ga određivali. Zato su i nastajale uvek nove krize, novi nesporazumi, vraćanje na početak ili na polovična rešenja.

Da su Hrvati bili zaista nezasiti u prisvajanju srpskih kulturnih tekovina vidi se iz nekoliko knjiga srpskih pisaca koje to javno i naučno dokazuju1. S hrvatske strane sličnih odgovora nije bilo, što će reći da to nisu ni mogli osporiti. Naprotiv, kad već nisu mogli oboriti ovakve postavke i činjenice, oni su nastupali radikalnim otporom, negirajući uopšte postojanje Srba, pa time i njihova jezika. Srbi su pretvarani u Hrvate, čija je država zauzimala čitavo Balkansko poluostrvo, prodirući čak u Albaniju i Grčku.

Takvo je bilo mišljenje pravaške politike, koja je za najveći deo Hrvata bila budnica nacionalne svesti. Da Hrvati dugo vremena nisu bili svesni koji im je jezik, vidi se po tome što su tokom devetnaestoga veka upotrebljavali čitavo mnoštvo naziva, tražeći kako da njima obuhvate i označe svoj nacionalni idiom. U Srba takve pojave nema. Vuk je Karadžić još na početku devetnaestoga veka, kada u Hrvatskoj još niko nije bio nacionalno svestan2, svim svojim radovima stavljao srpsko obeležje: srpska gramatika, srpski rječnik, srpska narodna pjesmarica... Hrvatska još znatno kasnije luta u potrazi za nazivom svoga jezika, kombinujući razne oblike od kojih neki nemaju nikakve veze s hrvatskim imenom. Sve ovo navodi na zaključak da se hrvatska etnička sadržina u istorijskom procesu jednostavno rastočila. Moćna katolička crkva, koja je i dala Hrvatima osnovnu odrednicu, pokatoličavanjem je pretvorila u Hrvate sve one izdanke drugih naroda, koji su dospeli pod njenu moćnu ruku3. Tako se u Hrvate pretapaju ne samo Sloveni, već i drugi evropski narodi, bilo koje vere da su prethodno bili.

Jedna čitava grupa hrvatskih istoričara i teoretičara, ne poštujući nikakva druga naučna dostignuća, neprestano je pokušavala da na Balkanu ospori svaki slovenski narod, osim u nekim slučajevima Bugare. Takvi su bili Ivo Pilar (pišući pod pseudonimom fon Zidland (von Südland)), Kerubin Šegvić, kojemu je sličan Janko Šimrak, a u tome se naročito istakao fra Dominik Mandić čitavim nizom knjiga. U svojim delima, ne mogavši da ospore postojanje srpskog jezika, oni su osporavali svako postojanje Srba, ili ih u krajnjem slučaju svodili na beznačajnu skupinu. Isključivši tako Srbe iz balkanske civilizacije, oni su prisvajali njihov jezik, davši mu hrvatsko ime.

Drugi deo hrvatskih istoriografa, koji nije sledio tako radikalne stavove svojih prethodnika, nije ih naučno ni osporavao. Oni su mahom ćutke prelazili preko njihovih radova, pokušavajući da uz njihovu krajnje neprihvatljivu teoriju provuku svoje tvrdnje. Ovi su drugi bili mnogo neugodniji i prikriveniji u svojim namerama. Pristajući uz jugoslovenstvo i prilagođavajući se njegovim osnovnim idejama, oni su „neprimetno“ provlačili i nametali svoja „istorijska dostignuća“. Takvi su, uglavnom, svi poznatiji hrvatski naučnici, osim nekoliko časnih izuzetaka. Razni hrvatski zbornici s naučnih skupova puni su takvih ideja i zaključaka. Nama je u ovakvim slučajevima vrlo zanimljiva činjenica da niko sa srpske strane nije ni kritikovao, a kamoli osporavao takva izlaganja. A kad se dešavalo da se neke naopake postavke naučno u potpunosti ospore, naša ih kulturna javnost nije prihvatala.4

Političke državne tvorevine na prostoru zamišljene Jugoslavije nisu dozvoljavale, iz čisto praktičnih razloga, da se pokreću bilo kakva naučna pitanja u pogledu jezika ili pisma, jer je to moglo da se pretvori u staru, već odavna poznatu nacionalnu svađu između Srba i Hrvata. U naučnoj javnosti ovo pitanje nikada nije ozbiljno postavljano niti je iko do danas upućen u „svetu tajnu“ naše etnografije i filologije koja objašnjava odnose ovih dvaju naroda ili ovoga naroda. U novije vreme pojavila se opravdana misao jednog broja profesora Novosadskog univerziteta da se rasprava o tom pitanju već započne i da se obrazloži, naučno dokaže i unese u tekovine savremene srbistike. Ovo rešenje je veoma potrebno jer je, valjda svakom jasno da se razmak između Hrvata i Srba sve više povećava, razlike produbljuju, a mogućnost budućeg „bratskog zagrljaja“ i zaborava svega što je bilo, postaje sve više samo golo snoviđenje. Nauka o jeziku, nepristrasno i nepobitno, mora doneti zaključke o etnografiji i jeziku Srba i Hrvata. To je dug i obaveza prema pokoljenjima, koja ne bi smela više da upadaju u zamke neizvesnosti i lažne primamljivosti, te bi ih plaćalo nenadoknadivim gubicima života i prostora.

 

Srpsko ime i jezik na prostoru Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina odavno su neprebolna rana koja krvari na zamišljenom prostoru nekakve Velike Hrvatske. U svim političkim krizama Hrvata prvi su se željni pogledi upirali prema Bosni i Hercegovini, kao prostoru koji bi ispunio veliku prazninu na telu savremene Hrvatske države.

Kako ne postoji mogućnost da se ona fizički otme i prisvoji, hrvatski „znanstvenici“ bezobzirno i grubo nameću misao da na tim prostorima žive samo isključivo Hrvati, makar oni i ne bili svesni toga. Pohrvaćivanjem tih krajeva osvežio bi se i obogatio hrvatski jezik, a to bi dalo snažan poticaj za dalja nastupanja. Devedesetih godina prošloga veka, za vreme građanskog rata prilikom rušenja Jugoslavije, akademik Dalibor Brozović poručivao je s govornice u Saboru da se Hrvatska brani na Drini. Ponavljao je istu misao i želju, koju su iskazivali ustaški graditelji Nezavisne Države Hrvatske. Nije onda čudo što ovaj, inače poznati lingvist, torlački govor svrstava u „hrvatska narječja“.5 On, govoreći o jeziku Andrije Kačića-Miošića, hoće da istakne kako su i Hrvati, jednako kao i Srbi, stvarali književni jezik na štokavskoj osnovi. Kao da Kačić nije pisao i govorio srpski, a ne hrvatski. Vratićemo se Kačiću kada bude reč o Srbima u Dalmaciji, a sada odmah da raščistimo s mišljenjem akademika Brozovića.

Učeni balkanski putnik i dopisni član SANU, Austrijanac francuskog porekla, Ami Bue (Ami Boué), osvrnuo se na stvaralaštvo Andrije Kačića-Miošića još u prvoj polovini devetnaestog veka.6 On s veoma dobrim poznavanjem građe o kojoj govori piše: „Jedna velika zbirka srpskih pesama nastala je oko polovine prošloga veka (osamnaestoga, B. J.), koju je objavio franjevački opat Andrija Kačić-Miošić, rođen u Bristu, u Dalmaciji. Fratar Anton Puarić objavio ju je 1801. godine u Veneciji, kao drugo izdanje, latiničnim slovima. Njen je naslov Razgovor ugodni naroda Slovinskoga itd. U Mletcima 1759 u 4ş. Kačić je ne samo povećao zbirku brojnim poznatim pesmama, kao što su one o Skenderbegu, o opsadi Beča itd, već je tražio da među njima nađe vezu pomoću dodataka, koji su predstavljali istorijske pesme u prozi da bi tako stvorio jedan vid srpske nacionalne istorije. U ovoj zbirci je 261 junačka pesma.“7

Dakle, jedan stranac, koji nije bio ni slavist ni jezikoslovac, opazio je u Kačića ono što je i tada označavalo srpsku nacionalnu svest, za koju će hrvatski povjesničari kazati da u Dalmaciji nije postojala do polovine devetnaestoga veka. A eto, za nju je znao jedan katolički redovnik čak polovinom osamnaestoga stoleća, a ona je još mnogo ranije postojala u srpskim pesmama. To je uočio i jedan Francuz8, samo akademiku Brozoviću to „nije bilo poznato“.

Da bismo zemlju Bosnu odredili jezički, treba da utvrdimo koji je je narod u njoj živeo. Iste godine, 1840, kada se pojavilo poznato delo učenog francuskog putnika, izišla je u Beogradu knjiga dokumenata Srbski spomenici, čiji se autor potpisao imenom Pavla Karano-Tvrtkovića. Dokument pod brojem 66, na stranici 80. kazuje: „Stefan Tvrtko v Hrista Boga Kralj Srbljem i Bosnje i Primoriju“. Naravno da čitava ova knjiga svedoči da su tu dokumenti koji govore o srpskim vladarima u Bosni i o srpskom narodu u njoj.

Potvrdu za ove podatke naći ćemo znatno kasnije kod jednog malo poznatog bosanskog istoričara, katoličkog fratra Ante Kneževića. Govoreći o pravom bosanskom grbu, pored onih koji to nisu mogli biti, fra Ante Knežević piše: „Na dva u sridi prikrižena stupa na velikom grbu-polju – dvi su glave ovinčane, i znače dvi kraljevine: bosansku i srbsku, jer su se vladari bosanski smatrali jedinim, i samim zakletim gospodarima kraljevstva srbskoga, koje jim je ostalo od starih njihovih; oli kako veli slavni Tvrtko I, prijestol mojih preroditel gospode srpske’".9

Doktor Ćiro Truhelka, bosanski nacionalist i katolik, nije bio naklonjen mišljenju da je Bosna bila druga srpska država, već ju je shvatio više odvojeno, ne samo politički, već nacionalno i kulturološki. Da bi potvrdio svoju saglasnost s mišljenjem fra Ante Kneževića i da bi istakao njegovu naučnu vrednost, on dalje naglašava da je „starina fra Ante Knežević, bosanski historičar i rodoljub, jedan od najistaknutijih bosanskih intelektualaca prošlog stoleća, koji uz fra Jukića, fra Grgu Martića sačinjavaše ličnu triadu među kulturnim pregaocima svoga doba“.10

Svoje tvrdnje fra Ante Knežević ovako objašnjava : „Ovo pravo isti spomenuti Tvrtko i činom je posvojio. Na 2. Pros(inca) 1364. umro je car Uroš, i u njemu muška loza Nemanjića. Tvrtko nije htjeo ništa znati za kneza Lazara niti za Mrnavića (Mrnjavčevića, B.J.), koji nisu izlazili od kuće kraljske, nego je sebe jedinog za zakonitog gospodara srbskoh smatrao ; tim više što je proizlazio od Jelisave kćeri srbskog kralja Stjepana Dragutina ; zato on godine 1386. hoda u Mileševo, i nad moćima S. Save srbskog prosvietitelja okruni se za kralja Srbskog i tako oba kraljevstva sebi prisvoji; a to mu pravo i ostale vlade, kao Dubrovačka, Mletačka, Ugarska itd. priznadoše”, str. 231. Tekst navedene Tvrtkove povelje nalazi se u : Franz Miklošić, Monumenta Serbica, str. 186.

Poznati francuski slavist Siprijan Rober (Cyprien Robert)11 u Bosni je video Srbe, mada nešto drugačije naravi. On ih naziva Bosancima, ali Srbima po jeziku i običajima, „koji se od svojih podunavskih zemljaka razlikuju nešto grubljom naravi“. Oni bi hteli da se razlikuju od ostalih Srba otmenošću i čistotom porekla. Poznati u Vizantinaca pod imenom Bošnjaka (Botsinaki), kao podunavski Srbi pod nazivom Tribali, oni veruju da prethode svim ostalim Slovenima Istočnog carstva... Oni se među sobom dele na više samostalnih država, kao što je banovina Dalmacija, kraljevina Rama ili visoka Bosna (La haute Bosnie).12

Govoreći o jeziku na jugoslovenskim prostorima, ovaj poznati slavist navodi: „...u Jugoslaviji su tri različita dijalekta, ili čak tri varijante istoga jezika: srpskog, hrvatskog i slovenačkog. Posle dugovremenog prepiranja oko književnog jezika, ova tri idioma prestala su da se nadmeću. Dva slabija dobrovoljno su prihvatili nadmoć jačeg, srpskog idioma. Prihvaćen sada kao njihov jedinstveni književni jezik za osam miliona ljudi, ovaj iliro-srpski dijalekt ima pred sobom lepu budućnost“.13 Jedan drugi francuski putnik, što ga često pominju naši poznati istoriografi, Žozef Lavale (Joseph Lavallée), za Bosnu izričito kaže: „Bosna je deo Kraljevstva Srbije, koju su odvojili mađarski kraljevi“.14 Valjda je i taj odvojeni deo Srbije govorio srpski!

Još jedna dobar znalac naših naroda i naših krajeva video je u Bosni Srbe i čuo srpski jezik; to je bio Andre Bar.15 Navodeći statističke podatke po veri, on za bosansko stanovništvo kaže: „Većina stanovništva pripada srpskom imenu,16 koje se nastanilo u ovim oblastima još od VII veka. Jezik je srpski u celoj zemlji, izuzevši Hrvate čije se narečje malo razlikuje, i koje preovlađuje naročito u predelu Krajini...Srpska narodnost ne može se, u ostalom, ni sporiti starosediocima Bosne i Hercegovine. Sam Kalaj, koji je nekada napisao Srpsku istoriju izjavljuje ,da u Bosni i Hercegovini, i ako ima tri vere živi samo jedan – srpski narod’".17

Istražujući više Hercegovinu, još jedan francuski putnik je naglasio da su „godine 639. južni Sloveni, zvani Srbi, zaposeli su zemlje što im ih je dao car Iraklije, gde i danas žive“.18 On je dobro primetio rascepkanost srpskih srednjovekovnih zemalja, primećujući da se Hercegovina nekada nazivala Hum i sačinjavala je posebnu župu, kao što je bilo i Trebinje, misleći na Travuniju. I Sent-Mari govori samo o verama, ali ne pominje nijednu narodnost osim srpske, govoreći da su Hercegovinu naselili „Sloveni, zvani Srbi“. Da u Hercegovini nije bilo nacionalne svesti osim srpske svedoči nam jedan pouzdani dokumenat iz turskih izvora. Naime, u obraćanju crkvenim upravama na balkanskim prostorima, oni sve nemuslimane nazivaju nevernicima; ali navode samo „srpske nevernike“, ali ne i hrvatske, već samo „katoličke neverenike“ – Frenk keferesi. U jednom sporu oko plaćanja crkvenog poreza pravoslavnoj crkvi, u tužbi mostarskih katolika, 8. aprila 1673. navodi se: „Mi spadamo u latinske nevjernike. Od davnina naša vjera nema nikakve veze sa vjerom pomenutoga tužioca Jologe, Grka, Vlaha i Srba. Osim u katoličku, mi ne idemo ni u kakvu drugu crkvu“.19 U svim ovakvim dokumentima samo se za pripadnike pravoslavne crkve kaže da su Srbi, za ostale, katolike, ne navodi se nacionalna pripadnost. Za Srbe se kaže Sirf keferesi – srpski nevernici, dok se za katolike kaže samo Frenk keferesi – katolički nevernici.20 Tako je bilo na područjima Bosne, Hercegovine i Dalmacije.

Govoreći o verama u Bosni, francuski putnik P. Kokel (P.Coquelle) kaže da je stanovništvo Bosne uglavnom zadržalo rimski obred posle raskola 1054, što su učinili i Mađari, dok su Srbi jednodušno prihvatili grčku (pravoslavnu, B. J.) veru. Pisac naglašava da je verska razlika u Bosni i Hercegovini toliko velika da ne postoji mogućnost organizacije neke samostalne države.21

Ž Rajnah (J.Reinach) navodi da su Srbi zaposeli Hercegovinu, Bosnu, Rašku, Dubrovačku Republiku, sve zemlje koje se nalaze između Vrbasa i Timoka, Jadranskog mora i Dunava.22 U pregledu slovenskih naroda23 Rajnah navodi: „Tako se u Evropi broje tri velike slovenske porodice: istočni Sloveni ili Rusi, Južni Sloveni, u koje spadaju Srbi i Bugari ; zapadni Sloveni koje sačinjavaju Poljaci, Česi i Slovaci“.24 Dakle, nema Hrvata.

Iz ovih brojnih navoda što smo ih našli u zapadnih istarživača i putnika, koji se odnose na Bosnu i Hecegovinu, vidi se da je osnova stanovništva srpska, koja je po veri pravoslavna. Onaj deo koji je ostao nepromenjen od starine kao katolik, ili je kasnije prihvatio latinsku veru, ne pominje se kao pripadnik hrvatske narodnosti, već se samo verski određuje, kako sa strane, tako narod sam po sebi. Vidi se da katolicima nije poznato nikakvo nacionalno određenje. Oni znaju samo za pripadnost veri, što je posledica pokatoličavanja, kojom prilikom su im misionari istiskali iz svesti svaku nacionalnu tradiciju, te im je nacionalna svest ostala potpuno prazna.25 Jezik nisu zaboravili niti ga izmenili jer su ostali da žive uz svoje sunarodnike, a drugih jezika nije bilo da bi preko vere uticali na njihov. Dakle, jezik je ostao kao nepobitni činilac koji svedoči o zajedničkom, srpskom korenu verskih pripadnika u Bosni i Hercegovini. Verom su lako razdvojeni i omraženi, ali je ostao jezik što ga nije mogla izmeniti nikakva papska „kongregacija za promaknuće vere“. I on je danas seme razdora jednog te istog naroda, koji ga, ne znajući kako da dublje produbi međusobne razlike, nazivaju svojim „pripadničkim“ imenima. Ovom prilikom se provodi evropska zamisao za razdvajanje Srpstva, njegove duhovne i kulturne snage, što ih je neka druga kulturnija Evropa s neskrivenim divljenjem prihvatila početkom XIX veka.

 

Rusko viđenje Bosne i Hercegovine

Bosnu i Hecegovinu je obišao i dobro upoznao polovinom devetnaestoga veka ruski naučnik A. Hilferding (A. Gilьferding). On je veoma pažljivo promatrao narodni život, običaje, tradiciju i veru naseljenih zemalja. Odmah je zapazio da čitav prostor naseljava jedan te isti narod, istog jezika i porekla, razdeljen trima verama: pravoslavnom, katoličkom i muslimanskom. On je primetio i ubedljivo potkrepio naučnim dokazima da su se muslimani i katolici izdvojili od pravoslavaca, jer ih za njih vežu mnogi zajednički oblici tradicije, a jezik im je potpuno istovetan. Zato u potpunom ubeđenju zaključuje:

„Stanovnici Bosne sačinjavaju, kako po svom sopstvenom poimanju, tako i po službenom priznanju, tri naroda, mada sva tri pripadaju jednom te istom srpskom plemenu i govore jednim jezikom. Ta tri naroda su: Turci, t.j. muslimani; latini (zvani kršćani ili pogrdno Šokci) t.j. katolici; i Srbi (inače rišćani), pogrdno Vlasi,26 t.j. pravoslavni“.27

Hilferding je uočio da je srpsku narodnost sačuvalo jedinstvo s verom. Budući da su se katolici i muslimani izdvojili verski i u njoj utopili svu svoju nacionalnu tradiciju – ime i običaje, oni su izgubili svaki pojam o nacionalnoj pripadnosti. Ovo mišljenje prihvatili su svi nepristrasni istraživači Bosne i Hercegovine, pa i sami katolički redovnici. Hilferding je to ovako obrazložio:

„...u pravoslavnih se ideja vere otelovila s idejom narodnosti tako da su ime Srbin i naziv pravoslavac postali sinonimi. Vera se u narodu održava ne toliko crkvenom organizacijom, koliko sopstvenim saznanjem i osećajima. U katolika vera je uništila ideju i samo ime srpske narodnosti i odražava se prvenstveno hijerarhijom“.28

Hilferding ističe da je uticaj franjevaca na katolike u Bosni ogroman jer se nalaze neposredno pod upravom za širenje vere (propaganda fidei). Oni su svojim uticajem uspeli da u potpunosti odstrane iz naroda tradicije kao „sveti i voljeni srpski običaj krsnog imena“.

Mnoge Hilferdingove postavke potvrđuje i dobar poznavalac Bosne i Hercegovine, njen žitelj i katolički redovnik franjevac Ivan Frano Jukić. Mada se čini da on nerado saopštava neka svoja saznanja, ne bi se reklo da ih zataškava ili namerno izostavlja. Zna mu se desiti da mu umakne kontroli mišljenje da u Bosni nema narodnosti već samo vera. Tako je zapisao priču jednog svog pratioca na putovanju po Bosni, koji mu saopštava da će navratiti na konak „kod mog znanca premda je Srb, al je pošten čovjek“.29

Za Srbe u Srbiji kaže da su „grane stabla slavjanskog, a ogranak južnih Slovena-Ilira. Narječje njihovo jest jednako s bosanskim, slovinskim, dalmnatinskim, crnogorskim itd, s malo razlike u izgovoru“.30 Primećuje se da ovde ne pominje Hrvate. Govoreći o Rišćanima (Srbima) u Bosni, kaže da ih Italijani zovu Morlacima, a onda napominje:

„Ja pod ovim imenom razumijem sve Bošnjake u svoj Bosni, Hercegovini, Krajini, Posavini, Podrinju i Prekodrinju, mi smo svi Bošnjaci, ova cijepanja nas i jesu do ništa dotjerala".31

U daljem izlaganju o Bosni Hilferding naglašava takav uticaj franjevaca da su oni, nastojeći da nametnu katoličku veru i pomoću nje drže ih u potpunoj pokornosti, tako ubili svaki tračak nacionalne svesti da su se upravo pripadnici katoličke vere u Bosni računali kao najzaostaliji deo njenog stanovništva, što su i muslimani primećivali. Koliko je nasilje vere bilo nad katolicima vidi se i po tome što su franjevci bili najobrazovaniji deo bosanskog življa, ali su oni, koje su oni „prosvećivali“, ostali kulturno najzaostaliji.

Kakav je to bio odnos vidi se i po tome što pravoslavno sveštenstvo gotovo ni u čemu nije bilo učenije od svakog seljaka hrišćanina. Pa ipak, i Jukić ističe njihovu prednost u kulturi nad katolicima. Katolički redovnici bili su potpuni gospodari duša svojih podanika. Među fratrima je prosto postojala jagma ko će pokrstiti više duša i prevesti ih u katoličku veru. Oni nisu ni odobravali, ni dozvoljavali bilo kakvo nacionalno buđenje, pa su bili privrženi podanici svakoj vlasti.32

Da su Srbi u Bosni bili kao kod kuće svojih bliskih rođaka primećuje i ruski naučnik A. Majkov. On kaže da je Bosna sačuvala najduže svoju samostalnost i da je zato, posle pada pod Turke srpske države, poslužila kao utočište srpske pismenosti, koja se u njoj još više razvila i proširila. Majkov kaže da je njeno izdvajanje i osamostaljivanje bilo samo deo velike srpske tragike u trošenju narodnih snaga i održavanja samostalnosti. Osvrćući se na povelje raznih hercegovačkih glavara kaže da one pripadaju „onom delu Srbije koja se naziva Humom i Travunijom, koji kasnije dobijaju naziv ‚Vojvodstva od svetog Save, a pod turskom vlašću dobija naziv Hecegovina“.

Da bi približno odredio mesto nastanka ovih pisanih spomenika, koji bi mogli predstavljati neke teškoće u istraživanju jezičkih svojstava pojedinih krajeva i njihovih govora i određivanju prostiranja srpskih zemalja, on je rasporedio sve povelje na pojedine grupe ili porodice. Ovaj pogled na prostiranje srpskog jezika, koji je sačinio jedan veliki i priznati jezikoslovac i slavist, pokazuje nam uverljivo na kojim se prostorima razvijao i širio srpski jezik, koji se danas voljom tamošnjih političkih vlasti, potiskuje ili potpuno odstranjuje.

„1. Porodica sopstvenih srpskih povelja;

2. porodica bosanskih povelja, koje su pisali bosanski banovi i kraljevi;

3. hercegovačke ili humske i trebinjske. U istoriji jezika bilo bi podesnije spojiti obe ove porodice pod zajedničkim bosanskim nazivom; ali ponekad smo dužni da ih razlikujemo, čak humske od travunskih;

4. turske, među kojima su četiri koje se tiču dece Stevana Kosače, pisane, jedna u Dubrovniku a druga u Hoči,33 zatim još četiri turske poslane Dubrovniku, od kojih su dve pisane u Jedrenu a jedna u Carigradu;

5. zetske povelje, u koje takođe spadaju one koje su pisali Balšići u Albaniji, Đurađ Kastriota Skenderbeg, a zatim najnovije, koje pripadaju vremenu Crne Gore;

6. dubrovačke, koje su pisali sami Dubrovčani;

7. primorske, koje se odnose na one koje su pisane južnije i severnije od Dubrovnika“.34

Pored ostalih teškoća u određivanju granica jezika, Majkov ističe pojavu čestih ratova, usled kojih su se preseljavali čitavi narodi i njihovi govori. Lom u nacionalnoj kulturi i jeziku Majkov vidi u padovima srpskih država Srbije i Bosne, s kojima je palo i jako središte slovenskog pravoslavlja na jugu. Posle toga, kaže Majkov, rimski katolici pogodnije su mogli uvoditi latinsko pismo, jer više nije bilo jakih humskih i travunskih velikaša, koji su napustili pravoslavlje zajedno s bogumilstvom. Slična sudbina zadesila je i srpske iseljenike u Austriji, gde su bili ograničeni carskim gramotama, napuštajući ćirilicu.35

Zanimljivo je da Majkov i narodnu pesmu veže za srpsko stvaralaštvo.

Značajna je napomena, kojom nas Majkov upućuje na radove Pavla Šafarika, gde kaže da je Šafarik otkrio u najstarijim dalmatinsko-hrvatskim listinama tragove srpskog jezika. Time je dokazao da je srpski jezik još u samom osvitu istorije posedovao one osobine, koje su ga kasnije izdvajale od slovenobugarskog.36

Bliskost srpske i bosanske države ogledala se i u tome što su bosanski kraljevi nastojali da se uklope u nizu zajedničkih vladara da bi tako učvrstili svoj presto i jače privezali za sebe druge srpske zemlje. Ovo je koristilo i Dubrovniku radi održavanja bivših odnosa što ih je razvijao s kraljevima i carevima Srbije. Priznajući bosanske vladare zakonitim naslednicima bosanskog i srpskog prestola, Dubrovnik ih je tako obavezivao da obnavljaju i potvrđuju ranije ugovore svojih prethodnika, srpskih vladara.

Zato u poveljama bosanskih gospodara ne nalazimo ničega novoga, bilo u trgovačkim, bilo u sudbenim raspravama.37

Majkov je odlučan u određivanju Vlaha kao srpskog stanovništva. Kad im odgovara njih prisvajaju i Hrvati, naročito ako su bili katolici. Ali, njima nazivaju i Srbe, koji su u znatnom broju dolazili na prostore Hrvatske, osporavajući tako prisustvo Srba što su se u masama naseljavali u Slavoniji, Hrvatskoj i severnoj Dalmaciji. Oni su tako zaposeli čitav onaj prostor na kome se kasnije pojavio štokavski govor, za koga Hrvati tvrde da je njihov, te tako svojataju kroz to i srpski jezik. Majkov ne osporava da su se Vlasi prvenstveno bavili stočarstvom, kako nekada u svojim krajevima, tako i u Srbiji. Ali se ne može tvrditi da bi se ovo osnovno slovensko zanimanje moglo naći isključivo u rukama stranaca. Pre svega ističe Majkov, Vlasi su predstavljali samo najbeznačajniji deo pastira. Međutim, kao i sve ostalo, stočarsko stanovništvo se sastojalao od čistih Srba. Na taj način je ova starinska navika uslovila da se srpski stočari nazovu imenom jednog tuđeg naroda.38 To su kasnije hrvatski istoričari i jezikoslovci obilato koristili, osporavajući prisustvo Srba tamo gde su se naseljavali Vlasi, koji nisu bili ništa drugo nego upravo Srbi, pa su i govorili isključivo srpskim jezikom.

 

Domaći putnici i poznavaoci Bosne i Hercegovine

Vrlo zanimljiv i dosta prihvatljiv pogled na Bosnu i Hercegovinu saopštio je dr fra Mijo Vjenceslav Batinić u tri knjižice pod zajedničkim naslovom: Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka, sv. I-III, Zagreb, 1881, 1883, 1887. Naročito je nepatvoreno preneo sadržaj putopisa carskoga glasnika iz Beča u Carigrad, kada je beležio svoje utiske što ih je video i zapazio po Bosni.39 Naravno, i Batinić izostavlja neka tumačenja, koja je bio dužan da objasni, pa su ovako mnogi njegovi pogledi ostali nejasni i nepotpuni. Mi danas moramo priznati da on to tada jednostavno nije mogao reći, mada mu je sve bilo dobro poznato. Svrha njegova pisanja tome bi se značajno umanjila. Treba istaći da je Batinić, najviše što je mogao, sledio stvarnost Bosne i Hercegovine. Činio je to možda i zbog toga što su ove njegove knjige nastale posle okupacije, pa se, valjda, mislilo da će te zemlje večno ostati unutar Monarhije, gde je i Hrvatska gledala svoje mesto, nadajući se čvrsto da će Bosna i Hercegovina pripasti upravo njoj. Možda su i ove činjenice uslovile da se fra Batiniću razvežu misli u realnijem tumačenju bosanske istorije.

Iz Batinićevih istraživanja vidimo da „I prije XIII vieka bio je dakle razširen po Bosni grčki obred“.40 Podrazumeva se da su nosioci ovoga obreda imali i svoj jezik, koji je bio srpski, što će se kasnije videti iz kazivanja fra Batinića. Vrlo je zanimljivo Batinićevo tumačenje razloga dolaska franjevaca u Bosnu, o čemu će on kasnije pisati opširnije u drugom radu. On kaže da su franjevci došli u Bosnu zbog pojave Bogumila, znači da ih pre njihove pojave nije bilo.41 Da je u Bosni bilo „krivovjeraca“ vidi se i u Batinićevu pričanju o misionarskom radu franjevačkih duhovnika, ne samo u Bosni već i u Srbiji: „Kao što u Bosni, isto tako i u Srbiji trudili su se franjevci, da uzpostave pravovjerje...“42

Nama je ovde zanimljivo kazivanje putnika Venedikta Kuripešića i njegovo viđenje Bosne i njenog naroda. On jasno prepoznaje Srbe među ostalim stanovništvom i verski ih određuje: „Mi smo u Bosni videli mnoge srbske crkve, svećenike i manastire a u njih srbske i grčke kaluđere, vidjesmo krstove po groblju i druge kršćanske znakove, pa dođosmo na misao, kao što nam i oni kašnje potvrdiše, da su oni i njihovi kraljevi i gospoda za vjeru kršćansku vodili junačke bojeve, kojih razbojišta mnoga vidismo, i tako se vitežki branili, da ih Turčin doista nemogaše drugčije osvojiti, nego ostavljajuć im vjeru njihovu. Još ima u zemlji krajeva, kojim sami Turci svaku slavu daju, da jih dosele nikoja sila ne mogaše osvojiti, već da su se sami pokorili, ako im se vjera ostavi“.43

Mi možemo samo naslućivati sa kakvom su drskošću nastupali franjevci u pokatoličavanje svega stanovništva, ma koje narodnosti ili vere bilo, osim katoličke. Fra Batinić navodi slučaj u Raškoj, posle pada ove zemlje pod Turke, gde je pravoslavno srpsko stanovništvo namlatilo i proteralo katoličke misionare, koji su došli da iskoriste bezvlašće u crkvi i državi. Tom prilikom se poziva na pismo upravnika franjevačkog reda fra Marka Fantučija (Fantucci) od 25. ožujka (marta) 1454. godine. Ovo pismo fra Batinić ovako propraća:

„Progonstvo, o kojem se u ovom toli zanositom pismu govori, žalostan je pojav u suvremenoj srbskoj povjesti i udarac po franjevce, ničem zaslužen, koj odariva okorjelu mržnju bizantinizma proti svemu, što je zapadno...“44

Da franjevački misionari nisu posustajali i da su u svom poslu imali najveću podršku vrhovne crkvene uprave, vidi se i u ovom delu fra Batinićeva izlaganja:

„Papin pouzdanik uvjerio se u aktivnost bosanskih franjevaca, vidjevši da su osobito oni u Hrvatskoj i Dalmaciji, lijep broj novovjeraca svake godine privodili u krilo katoličke crkve... Ova revnost u širenju pravovierja potvrđuje se i nekimi izpravami, koje su učuvane do danas u dalmatinskih samostanih."45

U svojim zapisima fra Batinić je potvrdio mnogo toga što se o jeziku i narodnosti Bosne znalo i pre njega. Navedimo jedan njegov veći zapis o tome, što ćemo kasnije potvrditi drugim izvorima.

„... nisu bosanski franjevci zaboravljali ni svoga narodnoga jezika i pisma, već kao sinovi puka brižno su čuvali narodne svetinje. Koliko su cienili bosanicu, vidi se iz okružnice provinciala fra Luke Karagića, izdane 1. srpnja (jula) 1737, gdje u 6. točki na svoje i svoga definitorija ime zabranjuje pisat hrvatski latinskimi slovi, pak ni za privatnu porabu, prieteći, da će postom i pokorom predpisati one koji bi se to više usudili činiti, a tomu za razlog navađa: ‚Pošto su i slova dar božji narodom i jezikom vanredno podieljena, koja su mnogim uzkraćena, ako ih budemo prezirat, lišeni ćemo bit i većih milosti’.“46

Sedamdesetak godina kasnije bosanski fratri pokazivali su poslednji otpor sve višoj navali latinice, ali je viša crkvena uprava osećala da je rizična dalja upotreba „srpskih slova“, koja se nikako nisu slagala s daljim planovima katoličke crkve. Ali Bosna je uporno čuvala svoja vekovna nasleđa. Ćirilica je već početkom devetnaestoga veka davala poslednji otpor uz svesrdnu pomoć katoličkog sveštenstva i duhovništva.

„Starobosanica istina ustupala je mjesto u maticama i privatnom životu latinici, no državno starješinstvo47 budno je pazilo, da se nepreboravi ovo narodno pismo, te je isto okružnicom od 24. lipnja (juna) 1800. godine naredilo svim učiteljem, da uče mladež särmski čitati, budući bi velika sramota bila, domaćeg, rodnog slavenskog jezika našem pitomcem slova ne znati’. A sliedeće godine provincial fra Luka Dropuljić obznanjuje da će prigodom vizite izpitivat mladež‚ znadu li pisat särmski ’".48

Primećujemo da fra Batinić jedva prebacuje preko jezika neki naziv koji bi najradije zaobišao kad bi mogao, ali kad već ne može, onda ga treba izgovoriti nekako da se bar „Vlasi ne dosjete“. Inače u praktičnoj upotrebi obrazovanih bosanskih fratara jasno se izgovaralo da je, na primer, knjiga Matije Divkovića Nauk karstjanski pisan jezikom slovinskim slovi sarpskimi. Još 7. aprila 1611. fra Stipan Markovac ili Marković Jajčanin štampao je u Mlecima knjigu ćiriličkim slovima, jer najveći deo Bosanaca nije znao latinicu: „I to sam sve promislio i otlučio ovi trud učinit zarad ubogi otnauka koih neumiu razliki jezika, neumiu štiti knjiga ni slova latinski, da se ne mogu izvitovat da nemaiu knjiga i slova i u jezik bosanski".49

Što se podrazumevalo pod „jezikom bosanskim“ i „bosanicom“, koju neretko hrvatski izvori još nazivaju i „hrvatsko-bosanska ćirilica“,50 posredno, ali vrlo jasno kazuje nam upravo fra Mijo Batinić. Govoreći o pojavi Ilirskog pokreta u Bosni, fra Julijan Jelenić navodi koliko je još bio jak nacionalni osećaj bosanskih muslimana i Srba, mada u njegovom zapisu ima dosta površnosti i labavosti.

„Isto tako ima mnogo izvora,51 koji svjedoče, da se je pravoslavni a dijelom i muslimanski živalj priznavao Srbima, što je donekle po sebi shvatljivo. Istočni su dijelovi Bosne, pa i Hercegovine od davnina napučeni srpskim življem. Bosanski su banovi i kraljevi te bosanski velikaši radi ženidbene veze sa Srbima bili u uskoj vezi. Poslije poraza na Kosovu i za pada srpskoga kraljevstva Srbi su listom bježali na zapad: u Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Slavoniju i Banovinu. Pa i sami ‚dijaci’, ‚gramatici’ i ‚logoteti’ na dvorovima bosanskih vladara mogli su češće biti iz Srbije.52 A nećemo ni to zanijekati, da je na istočnoj strani Bosne neki upliv igrala i moć srpske kulture. Iz svega nam ovoga biva jasno, zašto baš u istočnim krajevima Bosne i u Hercegovini osjećaj srpstva mnogo više na površinu izbija, nego li u zapadnoj Bosni, gdje je hrvatski harakter vazda prevlađivao.“53

Mi ne raspolažemo dokumentima koji bi izričito govorili o tome ko je i zašto bio pokretač prelaska s bosanske ćirilice na latinicu, ali znamo da je taj prelazak bio vrlo teško prihvaćan i s dosta muke provođen. O tome pišu i sami bosanski fratri. Za njih je latinica još potkraj osamnaestoga veka bila „tuđe pismo“ i veoma teško su se na nju privikavali. Ona nije imala niti odgovarajućih slova niti bilo kakvog pravopisa. Po iskazima samih fratara vidi se da radi prelaska s bosanske ćirilice na latinicu nije bilo nikakvih priprema i prilagođavanja, već je ona uvođena neposredno iz latinskog jezika. Otuda i teškoće u primeni.

„Jer u Latinah nejma onoliko slovah, koliko bi se otilo za moć pisat podpuno, i uprav u naš jezik. Drugoh. Vidili smo sve knjige štampane u naš jezik latinskim slovima, i ne vidismo ni jednoga da jednako pišuh."54

Da je latinica uvođena ne samo radi pukog pisanja, već i radi toga da se bosanski fratri otrgnu od patriotskog duha, kojim je najveći broj njih bio zadojen. Nije ih upravo slučajno izdvajao iz bosanske sredine i sam Štrosmajer. On je naslućivao što bi se s katoličkom crkvom u Bosni moglo desiti ako bi nekim slučajem ona potpala pod Srbiju ili njen jači uticaj. To se jasno vidi iz jednog zapisa fra Jakova Grupkovića, nastalog poslije okupacije Bosne i Hercegovine:

„A sad ćemo doć na treće što je teže negli sve što dosad rekosmo: biva na ušutkanu intelligenzu. Ja i D. r Rački i D. r Doršak, i O. Juriceo i slavni Bugada u Đakovu hodemo pohodit samostan fratara Bosanskih. Pričekavši nas tute starešina samostana (ogroman nekoji fratar bosanki), i pričevši njemu D. r Rački nešto navijat za Hrvastvo Bosansko, izdrie se taj bosanski fratar, ni pet ni šest – već ovako: ‚Aj boga ti manite se vi toga Hrvastva. Vi će te s tim Vašim Hrvastvom upropastiti i Srbe i Hrvate! Ta mi znamo da niesmo Hrvati nego Srbi, a ma ne smiemo od Rima zvati se Srbima55. Strah! Strah! Nije mala šala strah56 gospodo!’"57

Mi smatramo da je posle ovoga zapisa sve mnogo jasnije i svako drugo raspravljanje o tome ko je živeo u Bosni i kojim se jezikom i pismom služio samo je puka potreba prisvajača i otimača srpske nacionalne kulture i srpskih prostora da provode nečiju tuđu volju.

 

Ćirilica kao znak srpskog pisanja i govora

Vatroslav Jagić je još u udžbenicima za hrvatske gimnazije, mada se nama čini unekoliko nespretno, zapisao podelu slovenskih pisama: „Slovjeni imaju za pisanje svoga jezika, točno i pravo govoreći, ne dvoje, nego troje pismo: a) pismo čisto-slovjensko, iliti naprosto slovjensko tj. glagolicu, b) pismo gerčko-slovjensko, iliti tako zvanu ćirilicu i c) pismo latinsko-slovjensko iliti tako zvana hervatsko, češko i t. d. – latinica“.58

Govoreći o listini Kulina bana iz 1189. godine, Jagić prihvata i utvrđuje činjenicu da je bosanska država bila srpska i da se u njoj govorilo i pisalo srpski: „Tu se još smije primijetiti, da su i najstarije srbske listine nešto čistijim narodnim jezikom pisane, negoli kasnije u XIV i XV v. Na pr. darovnice Nemanjine iz god. 1199“.59 O tom istom dokumentu govori na jednom drugom mestu s neskrivenim oduševljenjem: „Tu se vidi tolika sigurnost i okretnost u pisanju jezika srbskoga slovi ćirilskimi; tolika elegancija, da upravo veća nego li u potonje doba, od upliva crkvene slovjenštine, da nie moguće vjerovati, da nebi bili u Bosni, Zahumlju, Dalmaciji i td. već odavna prije Kulina bana počeli pisati ćirilicom a narodniem jezikom srbskim“.60

Ovo Jagićevo mišljenje i tvrdnja važni su naročito za one, koji osporavaju postojanje Srba u Bosni pre Kosovske bitke i njihova doselenja posle propasti srpske Države. O upotrebi ćirilice u Bosni nalazimo dosta podataka koji govore da je ona bila pismo svih vera i naroda na području Bosne, Hercegovine, Dalmacije i drugih krajeva. Neki učeni Bosanci, kao što su Ćiro Truhelka, smatraju da je „bosanica" bila pismo samo muslimana, što je naučno konvertitstvo i nedoslednost. Evo što nam kaže jedan podatak, objavljen upravo u časopisu koji je uređivao gospodin Ćiro Truhelka. Navešćemo ga u celini zbog obilja podataka:

„Neka mi je dozvoljeno ovdje uvrstiti, što sam ja na ovom putu i prigodom jedne ekskurzije u Foču u julu 1908. doznao o rasprostranjenju ‚Bosančice’ po Pljevlju i u najjužnijoj Bosni. Ova posebna vrst ćirilice, koja je ostala iz srednjeg vijeka, upotrebljuje se i danas sporadično kod sviju triju konfesija kultivira se i dan danas više, nego se je očekivalo. Tu predaju čuva ovdje, daleko razgranjeno pleme Čengića na svojem posjedu u Rataju, Odžaku, Hotovlju, Jelašcima, Kuli, Borijama, Lokvama, Foči i t. d. U internom pismenom saobraćaju služe se ovim pismom, osim žena, stariji Čengići, kao sadašnji fočanski načelnik Husejin beg Zulfikarpašić-Čengić, koji također istim i potpisuju javne listine. Tursko pismo bilo im je malo poznato. I otomanski dostojanstvenici plemena Čengića, kao iz ratova sa Crnom Gorom poznati Derviš Paša, od naroda prozvan Dedaga, sin slavnog Smail age Čengića, pisao je samo bosančicom; za tursku korespondenciju držali su pisare.

Podučavanje uslijedilo je i slijedi u familijama; u pošljednje vrijeme sprečava škola njegovanje toga pisma. Ovjde se zove ovo pismo Stara Srbija. Osim plemstva pišu u Foči ovim pismom također i familije, u koje su se udale žene Čengića, nadalje pojedini muslimanski svećenici i trgovci, među ovim također i pravoslavni. Iz ostataka arhiva mogao sam u Foči razabrati, da su se Srbi u Foči i Gacku mnogo služili tim pismom četrdesetih i pedesetih godina 19. stoljeća. U Pljevlju zove se bosančica ‚Stara jazija’ ili ‚Tembelska jazija’, a koliko sam mogao saznati pomoću gospodina vicekonzula L. grofa Draškovića, služe se njome i familije Bajrović i Korjenić i nekoliko muslimanskih svećenika. Po svoj prilici je tamo importirana bila, jer je starodrevne begovske familije Selmanovići i Drude ne poznaju, a Bajrovići potječu iz Nikšića a Korjenići iz Korjenića istočno od Trebinja.61 Kroz Bosance je pismo dospjelo također i do Carigrada, gdje je dapače i na dvoru upotrebljavano bilo, tako da su primorani bili i tajni agenti da ju nauče, da bi mogli nadzirati dopisivanja."62

Svi istraživači Bosne i Hercegovine, etnografi i putnici, ukoliko nisu bili nacionalno i verski opterećeni, pa u velikom broju slučajeva i oni, zabeležili su da u tim zemljama žive Srbi, da se uvek tamo govorilo srpski i pisalo ćirilicom. Ali je svakako nesporno i to da su bosanski franjevci, dugotrajnim i upornim radom, koristeći sve slabosti pravoslavne crkve, veliki deo njih preveli u katoličanstvo, odakle nije bio dalek put do hrvatstva. O tome nam ubedljivo piše upravo jedan od učenih franjevaca, dr fra Mijo Vjenceslav Batinić, u već navedenom delu Delovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini...: „... radeći među Tatari i nevjernici ili razkolnici oko razširenja vjere, pošto oni u istom poslu uz jednaku bogibelj, ne s manjim trudom rade u Bosni".63

Velik deo hrvatskih istoričara vide Srbe u Bosni i Hercegovini tek posle Kosovske bitke, kada su se pred navalom Turaka preselili u zapadne krajeve. Ali, valjda, onaj sluga Radoslava Pavlovića, o čijim „junačkim djelima još mnogo pjevaju Bošnjaci i Hrvati“ i na čijem je grobnom „kamenu natpis u srpskom jeziku i pismenima izrezan“,64 živeo je u Bosni još i pre toga, a i stećci su svakako nastali pre turskog osvajanja.

Daleko bi nas odvelo pisanje radi tvrdnje da je u Bosni i Hercegovini živeo srpski narod i da se u njoj govorilo i pisalo sprski. Ali ovde moramo navesti samo još jedan neobičan zapis Vlatka Bogićevića, zbog neuobičajenog pozivanja na istinistost svojih navoda i zbog jedne njihove potvrde upravo iz naših dana. Bogićević na jednom mestu kaže da bi svakom, ko bi u starim bosanskim spomenicima našao Hrvata, dao da mu „obadva oka iskopa, jer sam tako temeljito pročitao sve te naše spomenike“.65 Pri kraju knjige će reći: „Ovdje sam im iznio istorijske činjenice za srpsko ime u Bosni i Hercegovini, a njima svima, što ih je Bog dao, čikam, po sto puta čikam,66 neka to učine za hrvatsko ako mogu“!!!67

Potvrda ovih Bogićevićevih izlaganja, kao i svih onih koji su slično pisali, došla je upravo u naše vreme, i to iz one sredine, koju su Hrvati nazivali „svojim cvećem“. Poznati bosanski filozof i u svojoj zemlji priznat naučnik i akademik Muhamed Filipović – Tunjo osporio je povodom predstavljanja njegove knjige Bosanski duh lebdi nad Bosnom 18. novembra 2006. bilo kakvo postojanje Hrvata u Bosni i Hercegovini pre devetnaestoga veka: „Zamislite, urađena je Antologija hrvatske književnosti od 15. stoleća naovamo. Ma, otkud? Kako? Neka mi neko dokaže da su ikakvi Hrvati u Bosni postojali pre 19. stoleća“.68 Ne znamo kako su Hrvati reagovali na ovakvu izjavu, ali je ona primer još žive svesti da su bosanski Hrvati onaj pokatoličeni deo Srba i muslimana, koji su nacionalni pridevak dobili tek pod pritiskom Austro-Ugarske, a naročito posle okupacije ovih zemalja 1878. godine. Tom prilikom je u Bosnu i Hercegovinu dovođeno mnoštvo raznih činovnika iz katoličkih slovenskih naroda, naročito iz Hrvatske.

Putujući tim krajevima pod kraj devetnaestog veka, đeneral Jovan Mišković je primetio da su austro-ugarske vlasti udaljivale Čehe iz službe jer su bili suviše meki prema Srbima. Svojom grubošću su se isticali Poljaci, a naročito Hrvati.69

 

Srpsko ime i jezik u Dubrovniku i Dalmaciji

Poznati hrvatski istoričar Ferdo Šišić, pišući o nastanku geografskog imena Dalmacija, objašnjava: „I tako je u to vrijeme potkraj XVI i na početku XVII vijeka geografski naziv ‚Hrvatska’ iščezao iz današnje Dalmacije između ušća Neretve i Velebita“.70 Iz članka se vidi, a i logički zaključuje, da je s primorskih prostora, koji se nazvao Dalmacijom, nestala matična hrvatska država. Zna se da država dobija ime po narodu koji tu državu stvara i da ime te države traje sve dok taj narod postoji. Država nestaje samo u krajnje tragičnim rešenjima: kao posledica ratnih osvajanja ili korenitih političkih rešenja. U Dalmaciji se dešavalo i jedno i drugo, naročito kao posledica unutrašnjeg urušavanja državne organizacije.

I dok po Dalmaciji vitlaju ratni sukobi, koji kao posledicu imaju nestanak čitavog jednog naroda sa tih prostora, Dubrovačka Republika je ostala na svom posedu, vešto se održavajući starim trgovačkim vezama, savezima i diplomatskom veštinom. Dubrovnik se kao vid srednjovekovnoga grada-države dugo održavao vojničkom, ekonomskom i diplomatskom snagom, a kulturom je nadmašivao sve okolne države, znatno veće od njega. Međutim, etnički nije bio u stanju da održava reprodukciju stanovništva, pa su okolni Srbi sve više, kroz duže vremena, prodirali među zidove, stvarali mladu građansku klasu, dok su stari gospari sve više nestajali i odlazili u istoriju. Tu neminovnu prirodnu tragiku smene pokolenja divno je opojao Ivo Vojnović u sonetu „Na Mihajlu“, groblju dubrovačke vlastele. Tako je Dubrovnik, bezbolno, etničkom smenom stanovništva i razvojem drugačije svesti, postao prostor srpske kulture. Njegovi najdarovitiji sinovi osećali su se Srbima, ali su zadržali duboko ukorenjenu pripadnost katoličkoj veri. Dubrovnik predstavlja primer smene kultura tokom vekova. Kultura nekadašnje hrvatske države, izražavane čakavskim govorom, krajnjim delovima je doticala dubrovačko područje i ostavila tragove u govoru starog Dubrovnika. Ali, dok je dubrovačka književnost bila na usponu, čakavska kultura se već bila ugasila, ostavljajući sporadične leksičke tragove u stvralaštvu Dubrovčana. Uto već navaljuju i velike mase stanovništva iz istočnih srpskih krajeva, koje su pokorili Turci, pa se srpski uticaj sve više osećao. Već u to vreme, piše znameniti francuski slavist Andre Vajan, čakavski govor je već znatno bio u opadanju. Ostao je samo u manjim skupinama uz dalmatinsku obalu, oko gradova Zadra, Trogira i Splita, protežući se isprekidano do naselja Trpanj na Pelješcu. Općenito, čakavski govor se potpuno povukao pred štokavskim.71

Zagovornici stare filološke škole obrazlažu pojavu ikavizama i čakavizama u dubrovačkim tekstovima petnaestoga veka, ističući da je prvobitni dubrovački govor bio čakavski, ali je kasnije prevladao štokavski. Ovo je stav hrvatskih filologa koji oni zastupaju i danas. Ali, ističe Vajan, jezik dubrovačke kancelarije od trinaestog do petnaestog veka je čisti štokavski ijekavski.72 Dubrovački govor, koji je nastao u prožimanju govora „romanskoga grada“ s katoličkim stanovništvom i govora Hercegovaca, koji su naseljavali okolni prostor i postepeno prodirali među gradske zidine, slavizirajući tako gradsko stanovništvo. Tako je nastao poseban, dubrovački govor.

Posle jednog veka dubrovački govor postaje samo jedan lokalni dijalektalni oblik. Od devetnaestoga veka hercegovački govor je sasvim osvojio prostor Dubrovnika i nametnuo se kao književni jezik.73

Srpski kulturni uticaj osećao se u Dalmaciji znatno pre turskih osvajanja i preseljenja stanovništva. Hektorovićevi ribari, Paskoje i Nikola pevaju „na srpski način“ bugarštice. Za njih je nedvosmisleno utvrđeno, zbog sadržaja i tematike, da pripadaju srpskom, pravoslavnom stvaralaštvu. Govoreći o prodoru srpskog epskog narodnog stvaralaštva, Vajan piše da su pesme, „prešavši na zapadne prostore dobile jedan nov oblik u razvoju, posebno u Dalmaciji i Bosni. Ali, one čuvaju svoje čiste tragove i ostaju verne starom nasleđu jedne dugačke tradicije, koja je zajednička s ruskim bilinama.“74

Vrlo slično govori poljski jezikoslovac Mječislav Malecki (Mieczysław Małecki). I on ističe da se u trinaestom veku hrvatski književni jezik iskazivao čakavskim narečjem. Kolevka toga jezika i književnosti bilo je Hrvatsko primorje sa susednim ostrvima. Tokom vremena ovo čakavsko ognjište prenosi se u srednju Dalmaciju, na prostor dalje i bliže okoline Splita. Skoro do šesnaestog veka za izvorni jezik hrvatske književnosti može se smatrati čakavsko narečje, u prvo vreme severne, a zatim srednje Dalmacije.

Upravo se u to vreme dešava promena čakavske osnove u štokavsku. Tu i nastaje postupak prelaza jednoga govora u drugi. Hrvatski narod, koji se gotovo četiri veka služio čakavskim narečjem kao jedinim izvornim književnim jezikom, počinje u šesnaestom veku postepeno da menja osnovu svoga književnog jezika, prelazeći iz čakavske u štokavsku.75

Iz ovih primera se vidi da je čakavski dijalekt bio u osnovi književnog jezika i stvaralaštva u Hrvata od trinaestog do šesnaestog veka. U to vreme postepeno ustupa jezičku i književnu osnovu štokavskom dijalektu. Ali, ova lingvistička promena, mada u dužem trajanju, nije nastala kao unutrašnja evolucija, u kojoj se postepeno menja čitavo jezičko tkivo, prerastajući iz jedne vrednosti u drugu. Nisu ovde, kao što je to bio slučaj u srpskom jeziku, dva idioma živeli uporedo: varijante starocrkvenoslovenskog i srpskog narodnog jezika. Nije to bio ni slučaj reforme, kao što je uradio Vuk Karadžić, zamenivši jedan jezik drugim. Ovde se, jednostavno desila smena, makar i postupna, jednog jezika drugim. Umesto jednih došli su sasvim drugi jezički i književni sadržaji.

Ovde se sada treba prisetiti onih navoda Ferda Šišića, koji kaže da je upravo u vreme, kada nestaje i čakavska osnova hrvatskoga književnog jezika, nestaje i Hrvatske kao države upravo s tih prostora. Nestala je etnička sadržina koja je negovala jezik i kulturu. Oni priobalni i rastrzani ostaci uz obalu i na ostrvima, nisu mogli da budu dovoljan oslonac glavnom nacionalnom obeležju. S narodom je nestao i njegov jezik, izgubila se i njegova država. Dolaze novi naseljenici koji donose svoj drugačiji jezički izraz, novo duhovno stvaralaštvo; dolaze u velikim masama, kao jako, snažno i otporno pleme, sposobno da opstane u surovim uslovima. To su najvećim delom bili Srbi, koji tek što su bili napustili bojišta po Staroj Srbiji, Raškoj i Bosni.

Mletački izvori nazivaju ih svakakvim imenima, ne znajući zapravo ko sve to dolazi na prostore presvetle Republike. Hrvatski istoriografi kasnije takođe se „ne snalaze“ u razaznavanju tih novih došljaka, iako im je poznato iz kojih zemalja pristižu, kako se te zemlje zovu i koji je narod živeo u njima.

Deo tih doseljenika srpskog etničkog porekla bio je pokatoličen već u starom kraju, naročito jedan deo stanovnika Bosne i Hercegovine, a jedan je deo pokatoličen u novom zavičaju. Svu tu bežaniju iz Bosne i Hercegovine pratile su gomile franjevaca, preobraćujući ih, u svakoj zgodnoj prilici, u katoličanstvo. U novoj sredini to je išlo još i lakše jer ih je dočekala uređena i spremna katolička crkvena organizacija, s jakim osloncem na državnu mletačku vlast. U kasnijim vremenima nastupa izmišljeno „hrvatsko državno pravo“, koje sve stanovnike na tlu Hrvatske, bez obzira na veru i naciju, pretvara u Hrvate.

 

Dalmacija u zapisima Žozefa Lavalea

U izvanredno priređenoj knjizi, koja i danas, posle dvesta godina, može poslužiti kao primer štamparske veštine i tehničke opreme, uz pravi umetnički užitak u ilustracijama predela i objekata koji više odavno ne postoje, ovaj iskusni putnik nam je opisao svoje viđenje Dalmacije pre puna dva veka. Nas u knjizi posebno interesuje koga je on video u Dalmaciji i kako je razumeo to njeno stanovništvo u etnografskom smislu. Odmah se vidi da se pisac dobro pripremio pre putovanja, proučivši potrebnu i dostupnu građu o krajevima kuda će se kretati. Ne može se poreći njegova upućenost u istoriju balkanskih Slovena, ali je nama sve već otpre poznato. On je samo gledao, zapažao i zapisivao; ne baš uvek sa srećnim zaključcima. Ali, moramo shvatiti u kom vremenu je sve to posmatrao.

Vidi se da mu je osnovne podatke o Dalmaciji dala knjiga Alberta Fortisa,76 ali se služio i svojim iskustvom i zaključivanjem. Na prostoru Dalmacije on zapaža Morlake i Uskoke. Za Uskoke kaže da je to stanovništvo, nastalo u vremenima čestih sukoba među velikašima i kasnije ratovima s Turcima, primorano tako na stalne selidbe radi spasavanja golog života. U tom smislu objašnjava i etimologiju njihova naziva: od reči „skoko“, čije pravo značenje je prebeg, što je kasnije iskrivljeno „bilo izgovorom, bilo prevođenjem u sadašnji oblik USKOCI".77

O Morlacima daje ona tumačenja, koja su već bila poznata u njegovu vremenu. Prvo navodi mišljenje kako su Moralci poreklom iz Albanije, ali ih mnogi poznavaoci vežu za Bugare zbog njihove govorne srodnosti. Njima je, kaže, nemoguće odrediti pravo poreklo, zbog tame vekova koji ga pokrivaju. Oni naseljavaju južni deo Hrvatske „od Venecijanskog zaliva, između Istre i Dalmacije, deo koji se posebno zove MORLAKIJA, mada ne treba verovati da je to jedini prostor na kome žive Moralci. Oni su rašireni po svoj Dalmaciji, a najviše po planinama unutrašnje Dalmacije. Zauzimaju ravnice Kotara, obale reka Krke, Cetine i Neretve, šireći se prema Nemačkoj i Mađarskoj, pa prema Grčkoj“.78 Autor je se ovo naznačio i na lepo izrađenoj karti, gde se jasno vide prostori označeni nazivom Moraklija. Za Bosnu jasno kaže da je „deo Kraljevstva Srbije, koju su odvojili mađarski kraljevi“.79 Ponekad Srbe naziva Slovenima, a češće dvostrukim imenom: „Srbi ili Sloveni“.80 Ne pominje nigde ime Vlaha.

Za Hrvate kaže da zauzimaju prostor duž obala od Istre do Liburnije81 i do Dalmacije, idući do reke Cetine, a po dubini do Save i Une. Ostavili su Grčkom carstvu Trogir, Split i neka ostrva.

Za Morlake dalje kazuje da „sačinjavaju narod vrlo različit od starosedelaca“ i lako je prepoznati da je on dospeo82 u ove krajeve zbog nekih velikih političkih događaja čiji su se tragovi izgubili. Između dalamatinskih Talijana i Morlaka postoji neka vrsta nesnošljivosti, jedan vid prezira. Ne znamo da li je hrvatski istoričar Franjo Rački čitao ili koristio ovu knjigu putopisca Lavalea, ali neki su im delovi veoma slični. Rački kaže da je latinsko stanovništvo u dalmatinskim gradovima bilo izdvojeno i živelo zasebnim životom, a slovensko se stanovništvo nije mešalo s njima.83 Govoreći o državama koje su nastale na prostoru rimske Dalmacije, Rački navodi: Hrvatsku, Srbiju, Zahumlje, Travuniju, Neretljane. Objašnjavajući stanovništvo Dalmacije, Rački opširno prikazuje Vlahe ili Morovlahe, koje su talijanski stanovnici, prema svom izgovoru, nazvali Morlako (Morlaco).

Da su Morlaci doseljenici a ne starije stanovništvo, Rački se poziva na jedan dokumenat iz 1488-96, gde piše da je prvi posednik svojine države Hrvatske Sloven a ne Morlak.84 Rački ispravno tumači kasnije ima Vlaha kao preneseno značenje sa zanimanja na narod. Vlasi su bili romansko stanovništvo, koje se bavilo isključivo stočarstvom. Kad su se pretopili u Slovene, odnosno Srbe, onda su se i Srbi, čije je najčešće zanimanje bilo stočarstvo, nazivali Vlasima.85

Ovo potvrđuje i Majkov, govoreći o Vlasima u Srbiji:

„Istina je, Vlasi su se prvenstveno zanimali stočarstvom, kako kod kuće, tako i u Srbiji; ali nije moguće da bi to glavno slovensko zanimanje bilo jednostavno prepušteno u ruke strancima. Pre svega, Vlasi su predstavljali samo najmanji deo stočara, ali, kao i sve ostalo stočarsko stanovništvo, sačinjavali su čisti Srbi.“86

Rački kazuje da su se Vlasi pretopili u Slovene, „primivši polagano slovenski jezik (srpski, bugarski)". Zatim navodi da su se oni pojavili na hrvatskom zemljištu nešto kasnije. „Počam od početka XIV vieka dolaze Vlasi na vidik... od Cetine do Velebita..., a ponajviše u dalmatinskom zagorju. Vlasi su stanovali u zaleđu primorja od Cetine do Istre“.87 Kako, dakle, Vlaha, odnosno Morlaka, nije pre XIV veka bilo u Dalmaciji i Hrvatskoj, Rački nam objašnjava „da su oni onamo (u Dalmaciju, B. J.) doselili iz susjednih pokrajina, imenito iz srbskih i bosanskih zemalja“.88 Zatim još podrobnije: „Odavde (južno od Dunava) su se ti Romani naselili i na zapadni diel balkanskog poluotoka, i to najprije na zemljište srbsko i bosansko, pa onda hrvatsko".89

Neće biti protivno logici reći da te selidbe nisu bile tako brze i da su se Vlasi zadržavali u pojedinim oblastima ko zna koliko. Njih je nešto potaklo na selidbe u zapadne krajeve tek početkom četrnaestog veka, kako navodi Rački. To je već vrme turskih prodora sa istoka na Balkan, počinju nemiri i ratni sukobi, te se to, lako pomično stanovništvo90 počelo kretati prema zapadu. Ali, ono je, svakako, u Srbiji primilo veru i jezik, mnoge običaje i navike. Sve su to doneli sobom, dospevajući na prostore Dalmacije i Hrvatske. Vrlo je verovatno da su oni preneli u Dalmaciju i prve oblike srpskog narodnog stvaralaštva i osobine jezika. Nema sumnje da je onaj prvi broj doseljenika pokatoličen, a moguće je da se to nekima desilo još u Bosni. U novoj sredini oni su se brzo snašli i organizovali život, zadržavši svoj jezik i običaje.

Zadarski istoriograf, Ivan Katalinić, koji je pisao na talijanskom jeziku, takođe pominje Morlake, nazivajući ih slovenskim narodom (populazione Slava), koji su se pojavili na prostore Dalmacije u četrnaestom veku. Pisac kazuje da su za vreme vladavine bribirskih i ostrovičkih knezova Šubića i priora Vrane Paližana „sišli u Dalmaciju neki naoružani ljudi raškoga kralja, i koji su zaposeli bili velik deo Bosne pod vlašću poznatog vojvode Hrvoja, malo po malo je počeo da se useljava drugi slovenski narod, poznat pod imenom Moralci (Morlacchi)".91

Dalmatinski pisac, istoričar i etnograf Šime Ljubić, pominje ovaj deo Katalinićeva kazivanja, ali ga ne navodi tačno. On u svom navodu dodaje da su Moralci došli „ishodeći od deržavah kod cernog mora i prihodeći Bulgariju i Bosnu, u vrijeme Ercega Hrvoje malo po malo nastaniše se u Dalmacii na istočnoj strani, te potle to veće razmnožavao se, koliko veće i strašnie Turci harahu po Bosni i prid sobom tjerahu nje prebivaoce, dijelom Morlake“.92

Bez obzira na to što autor ne navodi pravi sadržaj Katalinićevih memoara, mi ćemo se poslužiti ovde njegovom knjižicom o Morlacima, da bismo potvrdili dosadašnje navode prethodnih autora i što pouzdanije odredili ko su to bili Morlaci i kakav su život doneli u Dalmaciji. Pisac Morlake prikazuje kao bujan, plahovit narod, izuzetno pošten i gostoljubiv, sklon da potroši sve što ima za svoje kućne proslave i svečanosti, ali isto tako borben i nepokoran. Ovaj se svet uveliko razlikovao od starosedelačkog stanovništva, te je najviše njegovom zaslugom mletačka vojska oslobodila Dalmaciju od Turaka i proširila je do današnjih granica.93

Govoreći o raznim običajima i svetkovanjima, autor nas upućuje na radove Vuka Karadžića o Srbima, ističući: „Zato u opisanju njih tverdo slijedit ću Vuka Stefanovića, budući da što kod Srbljah u običaju jest, isto s malom razlikostju nahode se kod Ercegovaca i kod Morlakah“.94 U čitavom ovom etnografskom radu autor nas podseća kako je isto takve opise o Srbima beležio i Vuk, ali, on nam ovde opisuje katoličko stanovništvo Dalmacije, čiji su običaji u svemu, osim u nekim pojedinostima, kojih kod katolika nema, istovetni sa onima u Srba. Ljubić nam ovde to nije objasnio, ali ne verujemo da nije znao što se desilo sa stanovništvom Morlaka te su tako samo verski podeljeni. On to posredno i kazuje: „Ali među Morlakim ima ne mali broj Gerkah (pravoslavaca, B. J.), koji, utvrđeni u poluvirstvo, ne živu u skladi, kako i baš naravno je kod ove naslidbe (da rečem s Firtisom), s katolicima. I ovaj jest najglavnii uzrok, koi oprečuje se napredovanju Morlaka k izobraženju i općinskome dobrostanju“.95 Ljubić ističe kao posebnu vrednost duhovno stvaralaštvo Morlaka, u kome se ističe „junaštvo i ljubav i prirodan duh u njima živi. Ali izvesnosti ovoga pisništva nije treba da izvodim, budući da o njima prem dobro i bistro uzbesidio je slavni naš Tomazeo". A Tomazeo je pisao: „Tri doba, mome po mnenju imalo je pjesničtvo puka serbskoga (dalmatinskoga), koja treba dobro razlikovati...“96 Hajduci u pesmama Morlaka „su proslavljeni kao sjajni vitezi..., i u njihovu spomenu velekrat mnogo narodnih pjesamah izpjevaju...“97 Ljubić navodi da se kod Morlaka slavi krsno ime, ali ne vidimo da li je ovde reč o pravoslavcima ili katolicima, ali se zna da je bilo i katolika koji su još zadržali bar pomen krsne slave. Takođe ističe običaj kada se o Ivanjudne pale lile. Ovaj običaj navodi i Frano Jukić, kao retkost koju su zadržali bosanski Latini od stare vere: „Narodni običaji kod kstjanah gotovo su iztriebljeni, jer svetjenici deržeći jih za praznovierje, ukinuli su i izkorenili su jih, samo gdikoji ostali su, tako u oči Ivana Kerstitelja pale se Lile...“98

Ljubić je govorio malo o jeziku Morlaka, napominjući: „Jezik koga Morlak govori, Slavjanski jest, isti onaj, koi kod ostalih Dalmatinaca, Hervatah, Istrana, Bošnjakah, Serbljah i td. južnih slavjanskih narodah nahodi".

Ljubić je ovde mnogo toga zaokružio, jer se Moralci i Boduli (ostrvljani) teže razumeju nego Srbi i Slovenci ili Makedonci. Valjda kao primer jezika navodi jednu lirsku pesmu, zapisanu na Hvaru, ali ona ničim ne podseća na govor Hvarana, već spada u najlepše primerke srpskoga narodnog pesništva. Po tematici bi se reklo da je nastala u Bosni ili Hercegovini.100

Dajući tako sliku života dalmatinskih Morlaka, on je opisao srpske običaje, našto je i skrenuo pažnju, oslanjajući se na rad Vuka Karadžića. Ne manje podseća na sve ovo i književni rad dalmatinskog pisca Dinka Šimunovića. Njega je srpstvo Dalmatinske zagore prosto opčinjavalo. Iz toga sveta nastali su svi njegovi likovi. U njegovu pričanju su katolici i pravoslavci dva različita, potpuno suprotna sveta. U svemu tome se prepoznaju oni gordi Bosanci vojvode Radoslava Pavlovića jednako kao i dalmatinski Moralci ili kotarski Uskoci Ilije Smiljanića ili Stojana Jankovića.101

Iako ne daje puno podataka o Moralcima, Luj Leže piše da su oni domorodačko slovensko stanovništvo, „oni koje danas ispravnije zovemo Srbo-Hrvatima“.102 U belešci ipak popunjava svoje mišljenje pa kaže: „Moralci predstavljaju prvobitne morovlahe, to jest Vlahe (hrišćane grčkog obreda)“. A hrišćani grčkog obreda koji govore slovenski jezik su ovde svakako Srbi. O Uskocima govori da su došli posle propasti srpskih zemalja, jer „veliki broj pravoslavnih i katoličkih domorodaca nisu prihvatali da potpadnu pod muslimane. Oni su preskakali granicu prodirući u Dalmaciju, koja je već bila pod mletačkom okupacijom, i sakupljali su se oko tvrđave Klis“.103

Slovenac Josip Mal daje čitavo obilje građe o Uskocima.104 On kaže da su Uskoci vrlo rano prebegli u Dalmaciju i na ostrva, tražeći pod mletačkom vlasti zaštitu od Turaka. Reč Morlak bila je u dalmatinskom primorju naziv za izbeglice ispred turske navale. Najveći deo bio je pravoslavne vere a sami su sebe nazivali starovercima. Mal ukazuje da se pod imenima Vlah, Morovlah, Morlak i Uskok podrazumeva jedno te isto stanovništvo. Većina je kasnije napustila pravoslavni obred i prihvatala katolički. Odricali su se svog starog vlaškog imena i prozivali se Hrvatima.105 Pisac ističe da se u izvorima vrlo često izjednačavaju imena Vlaha i Srba, označavajući – Srbe. 106 I Mal im prikazuje običaje kao što su opisani u Vuka, odnosno kasnije u Šime Ljubića u knjizi o Morlacima.

Koliko je Uskoka bilo u Dalmaciji vidi se po tome što je mletačka vlast poslala kao pomoć opsađenom Beču 15.000 uskočkih vojnika.107 Prema podacima dosta brojne građe o seobama s jugoistoka prema zapadu i severozapadu vidi se preseljenje jedne velike mase naroda, među kojom su bili najbrojniji Srbi. Na prostore gde su se naselili oni su doneli svoju kulturu i jezik, mada je veliki broj njih podlegao pritisku preveravanja108. Među tim prevercima bilo je kasnije visokih službenika katoličke crkve, koji su najviše i radili na pokatoličavanju svojih sunarodnika.109

 

Neoborivi dokazi Henriha Bidermana

Niko tako do sada nije Dalmaciju etnografski pretresao kao Henrih Biderman (Bidermann). Ono što je rekao, sigurno se nije svidelo hrvatskim istraživačima, te ga zato u svojim delima i ne pominju, niti se na njega kritički osvrću. To je najbolji znak da nisu imali nikakvih uslova da mu se, na osnovu neke druge građe, suprotstave ili ga i u čemu ospore. Čak i onda, kada se neposredno pretresa pitanje stanovništva Dalmacije, Bidermanova „Etnografija Dalmacije“ se zaobilazi, mada se pominju drugi, poznati austrijski i talijanski istraživači. Ovo je dobar znak da je savesni profesor govorio istinu, što je on istakao u svom radu. Ovaj predani sakupljač podataka o narodima sa prostora Dalmacije išao je često i do najsitnijih pojedinosti da bi opravdao svoju tvrdnju. On daje podatke, ne samo o većim grupama preseljenika, već više puta, i o pojedinim porodicama, pa i pojedincima. Mora se shvatiti koliko je truda uloženo u ovakav poduhvat. Biderman je pošao od osnovne jezičke razlike između štokavaca i čakavaca, na osnovu stava koji je o tom pitanju bila zauzela evropska filološka škola, u koju spadaju njeni klasici: Fran Miklošič, Pavle Šafarik, Jernej Kopitar, Vuk Karadžić... On je, dakle, pošao od razlike u izgovoru upitne reči ČA, umesto koje Srbi imaju oblik ŠTO. U kombinaciji može još doći pojava glasa J u čakavskom, umesto Đ u štokavskom. Tu su još i neki protetski oblici u čakavskom, kojih nema u štokavskom govoru ( jagla – igla, jema – ima, javal – đavo, poj – pođi, justa – usta; genitiv ženskog roda bez nastavka: žen, kuć; oblik na -ov imenica muškog roda: brodov, snigov umesto brodova, snegova, i brojni drugi lingvistički i leksički oblici). Ali čakavci se još dele na čakavce ikavce, u Dalmaciji, i čakavce ekavce, više u Istri i Primorju. Pojava štokavskog izgovora u ovim krajevima neosporno svedoči o preseljenjima štokavaca, što je etnografija i dokazala.

Ima još dosta drugih nacionalnih oznaka, koje govore o poreklu stanovništva na mnogim ostrvima Dalmacije. Nije zgorega napomenuti da su stanovnici nekih sela na Visu dvadesetih godina prešli u pravoslavlje i podigli veoma lepu crkvu. Nju su srušili hrvatski komunisti šezdesetih godina dvadesetoga veka, o čemu je svojevremeno pisala „Duga“.110 O dramatičnim događajima na Visu nisu pisale ni novine Kraljevine Jugoslavije, niti kasnije komunističke Jugoslavije. Sve se zataškavalo radi „bratstva i jedinstva".

Pozivajući se na svoju čakavsko-štokavsku postavku u razlici, ne samo govora već i naroda, Biderman se oslanjao isključivo na hrvatske izvore, zapravo na najuglednije znalce toga vremena, Dubrovčane: Milana Rešetara i Petra Budmanija. Pored ovoga, pisac je naveo brojnu drugu literaturu kao izvore za odbranu svojih tvrdnji. I tu su ili Hrvati ili stranci. Osnovu svoje opširne i dokumentovane rasprave autor je dao u objašnjenju naziva Srbi i Morlaci.

Biderman je, dakle, preko jezika raspravljao pitanje stanovništva Dalmacije, odnosno njegove nacionalne pripadnosti. Kako mu je bilo poznato raseljenje najvećeg dela hrvatskog stanovništva iz Dalmacije, na njegovo mesto doselilo se stanovništvo iz Bosne i Hercegovine, ali isto tako i iz drugih predela Balkana. On preko bosanskih doseljenika rešava zagonetku da li su oni bili Srbi ili Hrvati, pa kaže: „Ja tvrdim da su oni po porijeklu i kulturi bili Srbi.“111 Zatim obrazlaže:

„Kad bi oni bili Hrvati, onda ne bi bilo imalo smisla, da ih njihovi jednoplemenici, kad su isti k njima došli i s njima se pomiješali, nazivlju Bošnjacima, i time ih od sebe razlikuju, a ne bi takođe imalo smisla, da i oni sami zadržavaju i dalje jedno ime, koje stavlja u pitanje njihovo narodnosno porijeklo. Osim toga, nije ništa poznato o hrvatskim plemenima, koja bi u 14 i 15 vijeku imala sjedišta svoja u Bosni."112

Mi dodajemo ovome da se ni u jednoj listini ili bilo kakvoj povelji bosanskih vladara ne pominje hrvatsko ime, dok je srpsko gotovo redovno, što nisu osporavali ni hrvatski naučnici. Bez obzira na sve to, mnogi od njih Bosnu smatraju hrvatskom zemljom, a Bosance Hrvatima, ne prezajući ni od toga da prisvoje bosansku ćirilicu, koju su odmah preimenovali u „hrvatsko-bosansku“.

Biderman se nije upuštao u pitanje jezika kojim su govorili Moralci, ali se podrazumeva, ako ih je držao za Srbe da su i govorili srpski. Uostalom, videli smo to u mnogim dokumentima koje su ostavili bosanski fratri, a među njima i fra Grgo Martić.

Dubrovčanin Luko Zore, navodeći poznatog istoričara Engela, ispisuje njegove reči povodom nekih tvrdnji da su Zlatarićeve pesme pisane „ilirsko-hrvatskim“ jezikom: „Ako neki kao Zlatarić u predgovoru k svojim pjesmama, Mljetci 1597, dalmatinsko-ilirski (srpski) hrvackij jezik nazivaju, to nije tačno rečeno, to se samo zbilo zbog političke sveze s Hrvackom“.113

Dodajmo još ovome samo jednu napomenu Vikentija Makuševa, koji se takođe bavio stanovništvom Dalmacije. On je na osnovu zvaničnih dokumenata Dalmatinskog sabora izveo podatke o broju Srba.

„Smatram korisnim da saopštim pouzdanije statističke podatke o Dalmaciji na osnovu knjige koju je objavio Dalmatinski sabor 1863. godine.114 Stanovništvo Dalmacije sastojalo se u 1860. godini (na 232 km2) od 427.600 stanovnika, od kojih je bilo 20.000 Talijana, 1.000 Šiptara (kod Zadra), oko 400 Jevreja i 406.200 Srba. Mnoštvo stanovništva pripada katoličkoj veri (333.800 stanovnika 1857. godine); pravoslavnih je bilo 77.144, unijata 341..."115

(nastavlja se)

 

 

 

 

 

 

NAPOMENE

1 Napomenućemo samo nekoliko veoma učenih autora koji nesporno dokazuju hrvatska prisvajanja srpskih kulturnih tekovina, pa i samih delova srpskog naroda. To su: Dimitrije Ruvarac, Eto što ste nam krivi!, Zemun, 1895; Radoslav Grujić, Apologija srpskog naroda u Hrvatskoj i Slavoniji i njegova glavna obeležja, Novi Sad, 1904; Vasilije Đerić, O srpskom imenu po zapadnijem krajevima našega naroda. Drugo vrlo povećano izdanje, Beograd, 1914. Ovde, svakako, dolaze i monumentalna dela o srpskim spomenicima Konstantina Jirečeka, Frana Miklošiča, prote Karano-Tvrtkovića, Meda Pucića. Tu bi došli i radovi Vlatka Bogićevića, Anonima (Luko Zore), Vladimira Skarića i mnogi drugi domaći i strani pisci.

2 Grga Novak, Narodni preporod u Dalmaciji, u: Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri, Zagreb, 1969, str. 77 ; Grga Novak, Dalmacija na raskršću 1848, Zagreb, 1948, str. 55.

3 Luis Leger, La Save, le Danube et le Balkan. Voyage chez les Slovènes, les Croates, les Serbes et les Bulgares, Paris, 1884, str. 62 : „Les Croates obtien le type assez rare aujourd’hui en Europe, d’une nation absolument religieuse et ou le libre pensée est completement inconnue, Qui dit Croate dit catholique", str. 62.

4 Iako je prof. Petar Kolendić osporio naziv „bosanica“ još pre nego što je to objavljeno u knjizi „Iz starog Dubrovnika“, Beograd, 1964, naše enciklopedije i danas pišu o „bosančici“.

5 Dalibor Brozović, O Makarskom primorju kao jednom od središta jezično historijske i dijalekatske konvergencije, str. 40, u: Zbornik znanstvenog savjetovanja o Makarskoj i Makarskom primorju : 28. do 30. juna 1969. Pokrovitelj JAZU, Makarska, 1970, str. 381 – 405.

6 Ami Boué, La Turquie d’Europe III, Paris, 1840.

7 Isto, str. 525 – 526.

8 Ami Boué bio je dopisni član SANU.

9 Ćiro Truhelka, Jedno zanimljivo pismo bosanskog historičara fra Ante Kneževića, u: Narodna starina, 1930, str. 231.

10 Isto, str. 227.

11 Takodje clan SANU. Cyprien Robert, Le monde Slave I, Paris, 1852.

12 Isto, str. 2: "Serbes de langue et de moeurs, les Bosniaques se distinguerent cepandant toujours de leurs compatriots danubiens par un caractère plus rude; ils prétendent aussi l’emporter sur les autres Serbes par la noblesse et la pureté de l’origine. Connus dans l’histoire Byzantine sous le nom Trivalles, ils croient avoir précédé tous les autres Slaves dans l’empire d’Orient…ils diviserent d’eux même en plusieurs états souverains, comme le banat de Dalmatie et le royaume de Rama ou de la haute Bosnie…".

13 Isto, str. 96 :"…il y a dans Jugo-Slavie trios differents dialecte ou plutot trios varietés de la même langue : le serbe, le croite et vende. Apres s’être disputé durant des siecles la domination literaire, ces trios idiome ont enfin cessé de se combattre. Les deux plus faibles ont volontairement reconnu la suprematie du plus fort, de l’idiome serbe. Proclamé maintenant comme leur seul langue literaire par huite millions d’hommes, le dialecte illiro-serbe a devant lui bel avenir".

14 Joseph Lavallee, Voyage pitoresque de l’Istrie et de la Dalmatie, redigé d’après l’itineraire de L. F. Cassas, Paris, 1802, str. 170.

15 Andre Bar, Bosna i Hercegovina. Austrijska uprava od 1878-1903. godine, Beograd, 1906.

16 On u Bosni pod okupacijom nalazi 673.246 pravoslavaca.

17 Andre Bar, n.d., str. 11.

18 E. de Sainte-Marie, L’Erzégovine. Etude geographique, historique et statistic, Paris, 1875, str. 20.

19 Vančo Boškov, Turski dokumenti o odnosu katoličke i pravoslavne crkve u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji (XV-XVII vek), u : Spomenik SANU CXXXI, 1992, str. 52.

20 Naziv Frenk keferesi u Turskoj je označavao uopšte Evropljanina, unutar carstva samo katolika, bez ikakvog nacionalnog određenja.

21 To se i danas u potpunosti potvrdjuje. P. Coquelle, Histoire du Monténégro et de la Bosnie depuis les origins, Paris, 1895, str. 80.

22 J. Reinach, La Serbie et le Montenegro, Paris, 1876, str. 8-9.

23 Isto, str. 292.

24 Isto.

25 Videti o tome i u: Frano Jukić, Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb, 1851, str. 19: “Narodni običaji kod kristijana gotovo su iztriebljeni, jer svetjenici, držeći jih za praznovierje, ukinuli su i izkorienili su jih samo gdikoji ostali su; tako u oči Ivana Kerstitelja pale se Lile…” Za pravoslavce kaže da su “riečju: sve kriposti svojih starih kano i kerstijani poslieduju; a i narodne običaje, kano i praznovierje sami su izderžali. Slavljenje kerstnog imena t.j. svog odvietnika, i ovdie je običajno kod rišćanah…” (19).

26 Jukić kaže da “Svi Osmanlije drže bošnjake turske za polu-vlahe”, u: Putopisi i isrorisko-etnografski radovi, Sarajevo, 1953, str. 77.

27 A. Gilьferding, Bosnija, Gercegovina i Staraja Serbija . Sbornik. S. Peterburg, 1859, str. 416.

28 Isto, str. 450-451.

29 Jukić, Putopisi, str. 69.

30 Isto, str. 201. Ovo je pisano 1847. godine.

31 Isto, str. 214.

32 Dešavalo se da semeništarci iz katoličkih samostana beže u Srbiju, gde se slobodno živelo i mislilo. Tako je šezdesetih godina devetnaestoga veka pobeglo iz samostana Široki Brijeg devet semeništaraca na čelu sa fratrom Grgom Škarićem. Oni su mahom pohvatani i vraćeni u samostan.

33 Ovde se svakako misli na Foču.

34 A. Majkov, Istorija sebskogo jazыka po pamjatnikam pisannыh kiriliceju v svjazi s istoriej naroda, Moskva, 1857, str. 31.

35 Isto, str. 44. Videti Glasnik društva srbske slovesnosti I: L. Mušicki, Srbska ćirilica u Austriji.

36 Isto, str. 55.

37 Isto, str. 72.

38 Isto, str. 160.

39 Reč je o putopisu Benedikta Kuripešića iz XVI veka, objavljenog u Radu JAZU LVI, 1881. godine.

40 Mijo Vjenceslav Batinić, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka, Zagreb, 1881, sv. I, str. 22.

41 Isto, str. 23.

42 Isto, str. 113.

43 Isto, str. 30.

44 Isto, str.114.

45 Isto, sv. III, str. 19-20.

46 Isto, str. 102.

47 Misli se na ustanovu katoličkog reda franjevaca.

48 Isto, str. 220-221.

49 Ćiro Truhelka, Drzavno i sudbeno ustrojstvo u doba prije Turaka, u: Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne I Hercegovine, XIII, 1901, str. 338.

50 Ovaj naziv su počeli da uvode bosanski franjevci. Po Jeleniću prvi je to počeo fra Mato Mikić prilikom prepisivanja Divkovićevih dela na latinicu. Petar Kolendić ovo pripisuje Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom.

51 Šteta što ne navodi izvore.

52 Teško da su srpski dijaci znali da pisu “bosanski” i to ikavicom. Biće da su to pisali domaći pisari – logoteti.

53 Julijan Jelenić, Kultura i bosanski franjevci (1780-1878), Sarajevo, 1915, str. 165.

54 Isto, str. 497.

55 Podv. B.J.

56 Istaknuto u izvorniku.

57 Jakov Grubković, Gospodinu Odvjetniku Jozi dr Paštroviću u Zadar, 6. rujna 1879, str. 14.

58 Vatroslav Jagic, Primjeri starohrvatskoga jezika I, Zagreb, 1864.

59 Isto, str. XXIV-XXV, podv. B.J.

60 Vatroslav Jagić, Historija književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga I, Zagreb, 1867, str. 142.

61 Pre pada Hercegovine 1483, Korjenići su bili srpska vlastela u Neretvi.

62 Karlo Pač (Patch), “Bosančica” u pljevaljskom kraju, u: Glasnik Zemaljskog muzeja

u B i H, januar-jun 1909, str. 119.

63 Batinić, Djelovanje franjevaca, str. 55, podv. B.J.

64 “in surffischer sprach und buchstaben”, kako je zapisao Kuripešić prilikom putovanja kroz Bosnu, gde ovo “surffischer” znači isto sto i dans serbische. Na jednom mestu kaže: “U Srbiji (Serbia) koju mi Nemci Surffer zovemo”. U: Rad JAZU, LVI, 1881, str165, 168.

65 Vlatko Bogićević, Bosna i Hercegovina su srpske zemlje po krvi i jeziku, Mostar, 1908, str. 27.

66 Isto, str. 84. Istaknuto u izvorniku.

67 Isto, str. 84., podv. B.J.

68 Politika, 19. novembra 2006, str. 2, podv. B,J.

69 Jovan Mišković, Kroz Bosnu, Hercegovinu i Boku Kotorsku, Beograd, 1896, str. 51-52.

70 Ferdo Šišić, Kako je postao geografski pojam "Dalmacija". U: Almanah Jadranska

Straža, 1927, str. 101.

71 André Vaillant, Les origins de la langue literaire ragusain, U: Révue des études slaves

IV, 1927, str. 224.

72 Isto, str. 226.

73 Isto, str. 230.

74 Isto, str. 242.

75 Mieczyslaw Malecki, Znaczenie Dubrownika dla jednośći jezykowej Serbów i Chrowatów, U : Rešetarov zbornik iz dubrovačke prošlosti, Dubrovnik, 1931, str. 478.

76 Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, Zagreb,1984.

77 "…et ce nom , soit par une pronunciation corrompu, soit par sa traduction en d’autre langues, se forma celui d’USCOQUE (39).

78 Lavallée, str. 45-46.

79 "Bosnie, partie du royaume de Servie, qui en fut demembrée par les rois de Hongrie" (str. 170).

80 "…les Croates d’une part, les Esclavons de l’autre", "…le pays occupé par les Esclavon", "…la Dalmatie aux Servièns", "…quand’aux Serviens ou Esclavons". Za isti narod razliciti nazivi

81 Današnje Hrvatsko primorje.

82 U izvorniku se kaže da su “bačeni događajima (zbivanjima)”.

83 Rad JAZU LVII, 1881, str. 106-107.

84 "…che el primo patron della possession sia stato Corvato cioè Schiavon e non Morlaco" (114)

85 U Dalmaciji su pre ovoga rata sve poslastičare zvali Makedoncima, iako su oni svi odreda bili Šiptari, ne samo iz Makedonije (Prenošenje značenja).

86 Majkov, n.d., str. 160.

87 Rački, n.d., str. 142-143.

88 Isto, str. 145, podv. B.J.

89 Isto, str. 146, podv. B.J.

90 Rački kaže da su živeli pod šatorima i priručno napravljenim staništima.

91 Ivan Cattalinich, Memorie degli avvenimenti successi in Dalmazia dopo la caduta della Republica Venezia, tomo unicio, Spalato,1841, str. 15-16.

92 Šime Ljubić, Običaji kod Morlakah u Dalmacii, Zagreb, 1846.

93 Ovde valja navesti Kuripešićev opis Srba u Bosni, koji su slika i prilika ovih Morlaka u Dalmaciji.

94 Ljubić, n.d., str. 33.

95 Isto, str. 32.

96 Isto, str. 92-9

97 Isto, str. 48.3.

98 Ivan Frano Jukić, Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb, 1851, str. 19.

99 Ljubić, n.d., str. 73.

100 U članku o poreklu književnog jezika u Dubrovniku Andre Vajan govori o bugaršticama na Hvaru, pa kaze: “Etnografi sasvim odbacuju mogućnost da se ta pesma pojavila posle Kosovske bitke, bežanjem Srba ispred Turaka. Za ovu se pesmu to ne bi moglo reći, ali je sigurno nastala izvan Hvara i njegovog jezičkog uticaja.

101 Dinko Šimunović, Mladi dani, Zagreb, 1919. “Ipak sam imao nekakvu religiju koja se u meni razvila dolazeći u manastir Dragović. Tamo kaludjeri ne govorahi o svojoj svešteničkoj vlasti, ni o Trojstvu, pače i o Bogu i Bogorodici vrlo rijetko: pripovijedali su o ‘narodu, o njegovoj prošlosti, junaštvu i veličini, pa sam narod zamišljao nekakim božanstvom, a vragovima njegove dušmane. Slično govorahu momcima i djevojkama u kolu, a zimi uz vatru, te su mi kolo, gusle, umetanje kamenom, hrvanje i pucanje u nišan bili isto što crkva i liturgija" (54-55).

102 Louis Leger, Serbes, Croates et Bulgares, Paris, 1913, str. 143.

103 Isto, str. 114.

104 Josip Mal, Uskočke seobe i slovenske (slovenačke, B.J.) pokrajine. U: SKA, Naselja i poreklo stanovnistva, knj. 18. Po arhivskim dokumentima. Priredio Jovan Cvijic, Ljubljana, 1924.

105 Isto, str. 147.

106 "Serviani sive valachica", "nation Valacho sive Serviano", str. 181.

107 Emile-Auguste Picot, n.d., str. 62, beleska 2.

108 Biskupija križevačka. Historični članak posvećen gospodinu I.K.Sakcinskom, predsjedniku družtva za jugoslavensku povijest i starine. Od Milana Dimitrieva. Beleška na str. 396.

109 Istorijski arhiv SANU (ASANU) 11211/8. Videti takođe u : Arhiv Srbije, Društvo Svetog Save (AS DSS) 3560. Crkva je osveštana u novembru 1933. godine. O tome podrobnije u: Glas privredno-kulturne matice za severnu Dalmaciju, Šibenik, 17. novembra 1933.

110 Duga, br. 1623; 2 – 15. septembra 1995, str. 81.

111 Henrich I. Bidermann, O etnografiji Dalmacije, II izdanje, Zadar, 1893, str. 31, podv. B.J.

112 Isto, istaknuto u izvorniku.