HOME
(GLAVNA STRANICA)

 

Draga Bojović
Filozofski fakultet, Nikšić

OPET O „PREIMENOVANJU"
(DOIMENOVANJU, RAZIMENJAVANJU...)
SRPSKOG JEZIKA U CRNOJ GORI,
I JOŠ PONEČEMU

 

 

Sažetak: Ovi ogledi sadrže pokušaje tumačenja nevjerovatnih političkih procesa u Crnoj Gori koji su unizili dostojanstvo i ugled srbistike, pa i srbokroatistike, grubo otevši pitanje jezika i postupivši na kraju po usko-parlamentarnoj ostrašćenosti – proglašavanjem „crnogorkog“ jezika kao „službenog“.

Ključne riječi: srpski jezik, „preimenovanje", standard, norma, „crnogorski“ jezik, službeni jezik, ustav.

 

Skica za portret „preimenovača“1

Kako je intelektulac, a to se u posljednje vrijeme, nekim čudom, u Crnoj Gori ipak čulo, dužan da iznese mišljenje, shodno svojim moćima, da ne otćuti svoju intelektualnost u duhu „kontrolisane demokratije“ (N.Čomski) i zatvorene „intelektualne“ pozicije koja nije ništa drugo nego utapanje u svijest kontrolisane mase, onda je naša Crna Gora u opasnosti da se kobno izdijeli, da pojedinci ili grupe hodaju gluvi. U opasnost je, čini se, dovedena pozicija nauke, struke, profesije, čija mišljenja, rekoše, ne obavezuje državne institucije (a koga obavezuju?!), te se usljed „ogluvjelosti“ sasijeca intelektualna moć rijetkih pojedinaca koji su shvatili pojam intelektualnosti, – u naporu ponavljanja ne bi li se čula istina. I to tako traje!

Traju i nastaju nove odluke Savjeta za opšte obrazovanje i Ministarstva prosvete i nauke, pred kojima ne prestaje čuđenje, pogotovu pred protivurječnim obrazloženjima Ministra i njegovog pomoćnika i nekih članova Savjeta. Kako shvatiti trajanje tih odluka kada ih je jedini akademik iz oblasti srbistike i srbokroatistike u Crnoj Gori osporio2- uzmimo samo taj podatak, uz niz drugih radova i istupa lingvista i ostalih intelektualaca, a da ne govorimo o reakcijama studenata Filozofskog fakulteta u Nikšiću, studenata Odsjeka za srpski jezik i književnost i njihovog štrajka glađu (obmanutih lažnim potpisima Predsjednika Savjeta za opšte obrazovanje, Blagoja Cerovića, Ministra i Ministarstva, na sporazum o tome da će se pitanje jezika rešavati u društvenom i naučnom ambijentu), – i nekim profesorima srednjih škola iz Nikšića i jednog iz Herceg Novog, koji zapališe žrtvenu iskru pravde, odričući se „kore hljeba" pod takvim uslovima?!

Najprije je priča o tom nesrećnom „preimenovanju počela poređenjem sa okruženjem, u uslovima kad je Crna Gora već uveliko zabasala u ekonomsku, a skopčano s tim i u duhovnu propast. Umjesto obnove društva na svim nivoima, na djelu je pogađanje oko suštinskih i temeljnih vrijednosti najšire koletivne svijesti naroda Crne Gore, jezika i crkve, i to od grčevitih vlastodržaca „gluvih“ za istoriju narodnog bića. Valjda je to odlika nestabilnih državnih sistema i preusmjeravanje i prevrednovanje svijesti osiromašene mase neosnovanim pozivanjem na okruženje, što se jezika tiče, pod izgovorom izmišljenih prava i sloboda u novoj, obećanoj „bogatoj“ zemlji. Nikome, i u tako osiromašenoj zemlji Crnoj Gori, počev od čobančeta do akademika, nije ni na kraj pameti bilo neko drugo ime za srpski jezik, ukodiran u postojanje bića i pojedinca i naroda. To je i ona simbolička funkcija jezika, kojom se toliko manipulisalo u procesima „razgradnje“ srpskoga jezika, zaboravljajući na osnovnu simboličku, objediniteljsku funkciju naroda različitih vjera u različitim državama. Nikome, osim tvorcima „novog svjetskog poretka“ u malenoj Crnoj Gori! Obnavljaljanje „navodne“ državnosti sa „novim“ jezikom u njoj, takođe je bez ikakva osnova, jer Crna Gora je u svojoj istoriji imala status države, pa nikome nijesu smetala „različita“ imena države i jezika. Ona nikada ne mogu zasmetati zdravoj narodnoj svijesti, a što podrazumijeva nenatrunjeno narodno pamćenje, koje traje preko jezika i kroz jezik, niti onima koji ga temeljno izučavaju, njeguju i stvaraju na tom jeziku.

Bez ijednog valjanog kriterija, tačnije bez ikakvog (jer pitanja jezika, pitanja njegovog imenovanja, prevashodno su pitanja lingvistike i lingvističke terminologije, a tek onda društva, i države) prosvjetnoj vlasti je dunulo u (ne)pamet da, prvo obezliči ime srpskoga jezika „putem“ maternjeg jezika, a onda i da rezultate popisa stanovništva, koji nema mnogo veze sa imenovanjem jezika, „ovjerava“ u nastavno-obrazovnom sistemu doimenovanjima srpskoga jezika, koji, u krajnjem, imaju svrhu „sužavanja“ i potiskivanja njegovog imena, pa i sadržaja. To se sve čini zloupotrebom sociolingvistike koja je rubna lingvistička disciplina i bavi se različitim odnosima društva i jezika, a u zdravim društvenim sistemima istražuje funkcije jezika u socio-kontekstima te, na izvjestan način, potpomaže razvoj lingvističke nauke. U našem društvu nije tako nego se značenje ove discipline zloupotrebljava za ispraznu promociju imena „crnogorski“, „srpsko-crnogorski“ paušalnim i neosnovanim poistovjećivanjem socio i jezičkih prostotra. Bez obzira na ta nastojanja, jedna, za lingvistiku nebitna i uzgredna činjenica, popis stanovništva u Crnoj Gori nudi rješenje ideološke dileme oko imenovanja jezika u Crnoj Gori (oko dvije trećine građana Crne Gore izjasnilo se da govori srpskim jezikom!). Nakaradna argumentacija ili, bolje rečeno, odsustvo bilo kakve argumentacije za tzv. doimenovanje srpskoga jezika tjera na postavljanje apsurdnih pitanja: ako u zagradi piše „crnogorski“, zašto ne bi moglo pisati i „muslimanski“ pošto se radi o nepostojećim jezicima, a i muslimana na posljednjem popisu stanovništva u Crnoj Gori ima više nego Hrvata (4,7:1,2), i zašto baš samo „četvoroimeni jezik“, kada, na primjer, u razigranoj mašti, u obzir dolaze kombinacije: bošnjačko-muslimanski, muslimansko-crnogorski, hrvatsko-crnogorsko-bošnjački... Sve se to događa u uslovima kada se pitanjima jezika bave oni koji, osim kao nosioci tog jezika, sa naukom o jeziku nemaju nikakav dodir, čak je i njeno miješanje „neprofesionalno“ i nepoželjno, jer „sve treba posmatrati odvojeno!": odluke ministarstva prepustiti Ministarstvu, mišljenje Odsjeka za srpski jezik i književnost povodom tih odluka Odsjeku, i tako redom... Nešto poput zatvorskih karantina, ali i tamo postoje neki vidovi saradnje.

Po principu „gluvih doskočica“ Ministar objašnjava javnosti da je sve kako je u Ustavu zapisano jer neće da razumije značenja termina službeni i standardni jezik, neće da razumije pravni poredak, jer da hoće ne bi unosio takvu anarhiju u nastavno-obrazovni sistem, za početak u vezi s predmetom srpski jezik i književnost, pridavajući „programe“ za bošnjački, hrvatski i crnogorski jezik. Lingvistički laik na odgovornoj državnoj funkciji može to rješavati nekom prostom logikom: da jedan isti jezik, tj. srpski zove kako hoće, ali svakako ne i da naziva jezikom nešto što jezik nije, kao što je slučaj sa crnogorskim. „Brkaju“ se nivoi poimanja jezika i njegovih funkcija, samo da bi se uveo u početku na papiru, crnogorski jezik, najviše stoga što „nema“ države, u zabludi, da jezik obavezno ima svoju državu, i država ima svoj jezik, – pa makar jezik i ne funkcionisao u dosljednoj službenoj upotrebi. Od Ministarstva dolazi i ovo objašnjenje: došlo je vrijeme da se ime jezika ne propisuje, nego bira po sopstvenim htjenjima ljudi svih uzrasta i svih profila. A da je sreće, kao što nije, državno uređenje, po prirodi stvari, trebalo bi pripasti zdravoj državnoj politici, a lingvistika lingvistici..., pa „siti vuci i ovce na broju"!

Eto, poznato je da neke države čak ne upisuju u Ustavu ime standardnog, službenog jezika, prosto zato što je to nešto toliko poznato, ukodirano i jevanđeljsko, ali je po mišljenju Ministarstva prosvjete i nauke i za pitanja imenovanja jezika došlo sasvim „novo vrijeme“. To „novo vrijeme“ su nažalost prihvatili i neki lingvisti, koji su najmalobrojniji u Savjetu, radeći po „instrukcijama Ministarstva“, a ne po svome znanju.

Ovaj „slučaj jezik“ u Crnoj Gori mahom drže pod kontrolom mediji u službi politike, crnogorski državnici kao predstavnici te politike, te „građanski poslušni“ direktori škola, „upravljači“ fakulteta i institucija kulture. Iz krugova vlasti dolazi „pomirljiva“ varijanta srpsko-crnogorski, čime se razotkriva namjera prosvjetne vlasti o pošto-poto uvođenju crnogorskog3, te je nizanje imena drugih jezika forma za pokazivanje „demokratije“. A ta konstrukcija, bilo kao složenica, ili polusloženica, u ovom, pa skoro i u svim drugim kontekstima je apsurdna, jer se ne može tumačiti ni po principu načina, kako to poznati hrvatski lingvista Dalibor Brozović predlaže za srpskohrvatski „hrvatski na srpski način“ i „srpski na hrvatski način“, pa ma kako načine shvatili, jer crnogorskog načina za jezik nema, a jezičko blago Crne Gore pripada srpskome jeziku.

Ali, dobivši državu, političku tvorevinu, crnogorski vlastodršci i njihov establišment, uhvatiše se još čvšće za floskule o tzv. političkim jezicima u okruženju, za koje je vrijeme pokazalo, i na lingvističkom, i na društvenom planu, da nijesu dobra donijele, pa bi mudrim državnicima bile ogledalo kako se treba ostaviti nadijevanja i predijevanja imena srpskom jeziku u Crnoj Gori i brinuti o svakovrsnom napretku države, naroda i jezika.

Jezik i kultura 4

Sva nas istorija roda ljudskoga uči da je čovjek u jeziku i kroz jezik čovjek i da mu je moć u „bivanju i djelanju“ i lične i narodosne, saborne, pa i vaseljenske istorije. Svo pamćenje sabira se u riznicu naslijeđene i stvarajuće, kulture u izgradnji, te se na taj način kultura u dobroj mjeri suprostavlja civilizaciji upravo svojom nezavisnošću od ukupnih životnih nužnosti i prirodnih potreba putem nevidljivih mehanizama prenošenja i preuzimanja tradicija, u čemu je izvor čovječanstva i akt duhovnog rađanja čovjeka, tj. karike kulture i prosvećenosti obuhvataju cijelu Vaseljenu.

Na taj način se doživljaji sadržaja i smisla kulture na vaseljenskom planu, u duhu Dostojevskog, „sabiraju“ u nizove svijetlih tačaka na svim poljima čovjekovog djelanja. Otuda je kultura i srce Vaseljene ali i izraz uma, srca i duše, tj. duha pojedinca i naroda. Što se pak jezika tiče on i jeste najsuštinskiji izraz osvjetljavanja mostova među ljudima i narodima, a proživljena (opitna) riječ čovjekova dublji i viši nivo njegovog postojanja.

Otkrivanje „tajni“ jezičkog stvaranja i stvaralštvo u jeziku dvije su ključne linije razvoja kulture jezika, u jednom pravcu nauke o jeziku, a u drugom, kroz jezik nauk o postojanju, čiji je najviši nivo stvaralački piščev akt.

Tako se slivaju u srce Vaseljene i Njegoš, i Dostojevski, i De Sosir, i Radosav Bošković, i...

Međutim, pokušaji stvaranja nazovi kulture, i nazovi jezika danas u Crnoj Gori, ima značenje koje u biologiji imaju vještačke kulture, nastale raznim kalemljenjima. Takve kulture vremenom nestanu ili vještački traju.

Dođe u Crnoj Gori teško vrijeme, kao da ne može da podnese i ponese to veliko breme nasljeđa u kulturi jezika, počev od narodnih pjesama s biblijskim motivima, i gusala koje ih prate, preko „nepodnošljivo teških“ filozofsko-teoloških univerzalija Njegoševih, pa sve do ljepote izvornog, narodnog govora. Ideologija kao teška bolest napade i sam jezik, spolja i unutra, spolja kao guba – brisanjem imena njegovog gdje je god moguće, smanjenom upotrebom ćirilice kao izvornoga pisma srpskog jezika,5 a unutra, kroz proces brisanja i razaranje života i istine jezika.

Niknuše preko noći „novi ljudi": književnici na „četvoroimenom jeziku“, lingvisti-prepisivači, lingvisti-ideolozi, političari-globalisti koji dijele s TV ekrana poruke narodu: Ne ide se s guslama, no s kompjuterom u Evropu (kao da oni koji imaju kompjuter treba da zaborave na gusle, a uostalom kakvu li je to vezu između gusala i kompjutera uspostavio naš visoki državni funkcioner porijeklom iz Pive!).

Olako i ćutke prelazi se preko rušenja fundamentalnih naučnih istina o jeziku i svjetskih, i što je posebno otužno, naučnih postignuća lingvista porijeklom iz Crne Gore i ovdašnjih, u šta spada, na primjer, i osnovna strukturna distinkcija jezik – govor(i), pa su crnogorski govori6 naspram srpkog jezika kod nepismenih lingvista i nelingvista stupili u nove odnose:

1. neke osobine crnogorskih govora = crnogorski jezik, ili, isuviše laički,

2. crnogorski jezik = srpski jezik.

Fenomen jezika zloupotrebljava se u kontekstu demokratije i ljudskih prava, i „pravo na maternji jezik stiče se rođenjem“, a taj jezik, takav, maternji, zapisuje se u dnevnicima, ako ih u budućnosti i bude, i ako se školski sistem ne pretvori, a to bi i priličilo takvom „jeziku“, u jedno veliko zabavište. I zaista, sve bi se ovo moglo „upisati" pod Kakopediju Umberta Eka.

Tu bi se moglo upisati i obraćanje nazovi mitropolita, nazovi crkve riječima: Dragi Crnogorci i Crnogorke (zaista u crkvenom duhu!) što je i poučno za projekat Rodna ravnopravnost...7 Rodna ravnopravnost je jedan, u suštini, feministički pokret, koji nije nikakva novost i ništa neobično, a koji se u Crnoj Gori upliće i u lingvistička pitanja, zloupotrebljavajući svoje djelovanje u svrhu „građenja“ tzv. crnogorskoga jezika (naspram, npr. Crnogorca-filozofa stoji Crnogorka-filozofesa, lingviste-lingvistkinja i lingvistica, sudije-sudijnica, i sl). Neke od tih „prijeko“ potrebnih tvorevina jezik može i podnijeti, a neke mogu poslužiti jedino za raznorazne reklame, a govorna praksa će ih odbiti ili ismijati.

Zato i bolesna društvena stvarnost jezika biva „liječena“ perom, jezikom i govorom onih (mada ih je, na veliku žalost, malo!) kojima je misao i jezik oslobođena svake ideologije koja je, prije svega, osnov za stvaranje i nekih nazovi institucija i instituta, crkava, projekata..., direktno usmjerenih na stvaranje nazovi kulture.

Zamisli takvih pothvata u „kulturi“ su tako konstruisane da priliče ironiji na kulturu, ali to i nije čudo, pošto obično nastaju u sudaru globalističkih tendencija i lokalnih ideologija.

Opomena je to svima da se osvrnemo i prozremo da smo i u jeziku i kroz jezik slika sopstvenog lica pred Bogom jer „jezik je dokaz da veze između neba i zemlje nikad nijesu prekinute“ (Bećković) ili da se saberemo na ispitu odnosa prema kulturi, bez obzira na državna uređenja i prolazne nacionalističke ideologije jer „graditi“ jezik koji stvara nelagodnost u živom jeziku, deformisan i otuđen, jezik protiv nauke o jeziku i jezičkog stvaranja, demonski je posao. Ipak, „budimo ljudi“!7 Prije svega, ovaj naziv, rodna ravnopravnost, značenjski, lingvistički problematičan je; ako pretenduje na ravnopravnost polova, onda je samo značenje konstrukcije zapravo negira jer može značiti ravnopravnst roda (prirodnog i gramatičkog) koja, u suštini, i nije sporna, jedino u nekim slučajevima kongruencije u množini možemo govoriti o prednostima muškog roda nad ostalima (Majka, otac i dijete su došli).

Crnogorski ustav i „crnogorski" jezik 8

Najava upisivanja u Ustav crnogorskoga jezika samo je ogranak šizofreno-autistične vizije Crne Gore, kreacija koja se čak ni ne pretvara da korespondira s bilo čim, stvaranje modela bez porijekla.

Mi smo zapravo društvo i narod koji je duboko zabasao, likvidirajući sopstvene reference, čija će nazovi kultura moći da uživa u hiperstvarnosti, tj. simuliranioj stvarnosti9, društvo sunovraćenih subjekata i ideja, kojima istina nije mila kategorija.

Ta i takva ideja o upisivanju u Ustav nazovi jezika, jezika iza čijeg naziva ne stoji ništa, bez značenja i sadržaja, izraz je takvog sunovrata subjekata koji ih objelodanjuju, jer je sopstvo svakog pojedinca upisano i u funkciju jezika. A kada jedno društvo srlja u propast ono i poseže za pitanjima kao što je jezik, a jezik je „kuća bića i dom ljudskih bića"10 e da bi zatrpalo svoje neuspjehe na planu elementarne političke odgovornosti prema svom narodu.

Mislećem stvorenju, poput čovjeka, koje je esencijalno lingvističko jasno je da postoji kontrast između istine i ogrješenja o nju.11 Gotova je istina da je jezik u Crnoj Gori, i dijahrono i sinhrono posmatran, i standardni i nestandardni – srpski, u svim domenima njegove upotrebe. No, u okviru modela tzv. genetskih inženjeringa, o pitanjima jezika odlučuju neuki, priučeni i politički markirani. Istinski, na taj način, drugi stvarno ne bi ni mogli!

Zaista se mora postaviti pitanje kakvim se to misaonim kriterijama služe političari i preobučeni u njih koji, blago je reći, neprimjereno preslikavaju forme „jezičke“ stvarnosti okruženja zalivenog krvlju strašnih etničkih sukoba. To je, vjerovatno, demokratsko odsustvo, rado prizivajuće, nazovi demokratije. I kakvim se misaonom logikom rukovode u ocjeni da pozivanje na 64% govornika srpskog jezika, tj. građana (ist. D.B.), ima nekakav nacionalni predznak?!

Podatak o nesumnjivoj većini govornika srpskog jezika u Crnoj Gori na posljednjem popisu, za lingvističku nauku i zdrav društveni poredak, više je nego opštepoznato, jeste uzgredna ekstralingvistička, ali ne i presudna, činjenica koja je pospješenje stamenitosti srpskog jezika u Crnoj Gori. Zato se postavlja pitanje za koga, kojim legimitetetom, „igraju ”poslanici, poslije jednopartijski (ali ni toliko!) sceniranog pitanja imenovanja jezika na Skupštini, u novom ustavu. Međutim, i poslanici različito „igraju”: jedan prosto tvrdi da je kulturni identitet u Crnoj Gori zasnovan na crnogoskom odn. srpskom jeziku, da je jezik jednak imenu države, i da je jezik jednak imenu naroda…Mogli bi da i dalje nižu i kombinuju da bi pokazali jezičku „učenost”? Drugi poslanik kaže da je jezik ovdje: ”Jednoimeni jezik koji se zove crnogorski odn. srpski. To je dio svakodnevnog ponašanja. Vrlo često kažem srpski jezik, a kad razmislim –crnogorski”?!? Treći: „Svaki čovjek ima pravo da se izrazi kako hoće ... da moje dijete govori njegoševskim jezikom , a da ga ja nazivam kako ja smatram za shodno. Zašto ne revitalizovati taj jezik?“ „Revitalizacija jezika“ koju ovaj poslanik predlaže jeste u izvjesnom smislu, tehnološki gledano, u disharmoniji sa tzv. neoarhaizacijom „crnogorskog“ koju zastupaju neki nadriostrašćeni poslanici vladajuće partije koji bi, ako bi ikako mogli, jezik nazvali „crnogorskiji" od crnogorskog. A šta sa standardizacijom i normom nazovi jezika?

Valjalo bi se podsjetiti šta nauka o jeziku kaže o jezičkom standardu i normama koje ga sačinjavaju.

U kvalifikaciji socijalno-istorijskih kategorija jezička norma javlja se na nivou norme i običaja.

Za stabilnost norme bitna su njena sledeća svojstva: kontinuitet (istoričnost), tradicija, neka „ograničenja“ mogućih kolebanja i varijante, realizovana na različitom stepenu u različitim oblastima jezika, relativna teritorijalna jednoobraznost norme i dr.12 Ta svojstva pokazuju se u književnom jeziku u vidu tendencija; „mjera stabilnosti“ književnoga jezika ogleda se u uticaju kulturno-istorijske situacije i posebne geneze njegove forme.

Istovremeno, književna norma nije samo relativno stabilna i unificirana nego u znatnoj mjeri i diferencijalni kompleks jezičkih sredstava, koji pretpostavlja „čuvanje“ varijantnosti. Varijantnost jezičkih sredstava omogućava funkcionalno-stilističku diferencijaciju književnog jezika. Između norme književnog jezika i realne upotrebe jezika uvijek postoje manja ili veća razmimoilaženja čiji stepen zavisi od istorijske etape razvoja društva, njegove socijalne strukture.13

Osnovni tipovi diferencijacije norme odnose se na: diferencijacije norme usmene i pisane forme književnog tj. standardnog jezika, norme raznih funkcionalno-stilističkih sfera upotrebe jezika, teritorijalna uslovljenost normativne diferencijacije vezano za određene varijante jezika.

Priznavanje normativnosti jezičke pojave ili fakta zasniva se najmanje, u krajnjoj mjeri, na tri obilježja: „saglasnost” date pojave jezičkoj strukturi, masovna i regularna upotreba date pojave u procesu komunikacije, na društveno odobrenje i priznanje odgovarajućih pojava normativnom. Najeksplicitnija i objektivna forma takvog odobrenja jeste kodifikacija koja u odnosu na normu ima retrospektivan karater, tj. fiksira jezičke pojave u procesu jezičke prakse. Kodifikacija književne norme može se obnavljati (ist. D. B.) po mjeri izmjena u samom jeziku kao i ocjeni njegovih sredstava i upotrebe od društvenog kolektiva.14

U nauci o jeziku, takođe je dobro poznata činjenica da su procesi standardizacije i normiranja jezika dugi i veoma složeni i obuhvataju mnoge faze. Velika je blagodat za fenomen jezika i njegovih korisnika kada se ti procesi, koji su u dobroj mjeri naučne apstrakcije, odvijaju spontano i uz adekvatnu potporu društva i slobodu jezičkog građenja i stvaranja. Svako nasilno uplitanje političke prirode pokazuje se neosnovanim i doprinosi „kvarenju“ jezičkoga izraza koji je u direktnom odnosu sa promjenom samoga imena jezika. To se očigledno pokazalo u stvaranju tzv. političkih jezika u okruženju. Međutim, za razliku od „jezičke“ situacije u Crnoj Gori, ti procesi prošli su, kako-tako, neku proceduru političko- društvene naravi, i prije statusa službenog imali nekakav standardološki oblik.

Posmatrajući lingvistički status srpskog jezika u Crnoj Gori u smislu da svaki jezik ima svoju vertikalu i horizontalu, a to je ona punota koja čini njegov sadržaj, svoju sintagmatsku i paradigmatsku perpektivu, onda srpski jezik na prostoru Crne Gore ne može biti ništa drugo do ono što je u svojoj biti, imenovan vjekovnim postojanjem. 15 Ovo, pogotovo stoga što književno-jezičko jedinstvo prostora Crne Gore i Srbije nikada nije dovođeno u pitanje kao ni kontinuitet u terminu srpski jezik na ovom prostoru.

Međutim, u našem društvu sve je obrnuto, tj. jezička problematika postala je i svojina političke birokratije i politikantskih manipulacija u skladu sa izjavama partijskih čelnika: Jezik je političko pitanje, što se postepeno i neminovno odražava na destandardizaciju srpskog jezika u Crnoj Gori, jer različita imena proizvode u svijesti govornika po inerciji i različit sadržaj, iz čega nastaju mnogi problemi i gdje politika jednog izmišljenog jezičkog (ne)identiteta postaje okvir za politiku jezičke neslobode.16

Kako je javnost upoznala dekan Filozofskog fakulteta u Nikšiću, najavljujući i preimenovanje Odsjeka za srpski jezik i književnost, tj. Studijskog programa, za nju su u tom poslu, pozvani svi „koji iskreno žele (ist. D. B.) i mogu da pomognu i doprinesu razvoju ovih univerzitetskih studija...“.17

To samo govori o ništavnosti takvih namjera jer prvo, samovoljno uvođenje u školski sistem, eventualno upisivanje u Ustav, preimenovanje Odsjeka, pa zatim nonšalntno normiranje – isključuje svaki akademizam, obesmišljava značenje i samog pojma jezik, jezičko građenje i stvaranje, njegovu moć i samu percepciju takvih patoloških rezova. Kako li će na to reagovati Ministar prosvjete i nauke koji je rekao da će se „srpski zvati crnogorski“ i da li će se neko, kao politički sluga, usuditi da samo izmijeni, što je daleko ispod nivoa Nikčevićevog prepisivačkog zanata, naslov na koricama gramatika, rječnika i pravopisa srpskoga jezika?! Ili nešto treće? I šta sa ostalim „maternjim“ jezicima koji se mogu utrkivati za status službenog, jer su sinonimi srpskom jeziku („radi se o jednom jeziku, sa četiri imena“), donekle s pravom, jer su makar kako-tako normirani. No, pomoćnik Ministra prosvjete i nauke, iskaza namjeru ili (ne)znanje pa u jutarnjem programu na 1. kanalu Državne televizije Crne Gore (30. avgust, 2006) izreče: „...udžbenici na službenim jezicima (ist. D.B.) srpskom, crnogorskom, bošnjačkom, hrvatskom..."

O čemu se tu suštinski radi? Na političkom planu, to je sasvim očigledno, radi se o instrumentalizovanju naroda nametanjem ovog pitanja, potresanju njegovog bića, e da bi se imao u vlasti, a na polju nauke i kulture, što može imati tragičan epilog, insrtrumentalizaciju samoga jezika, pošto on određuje naše biće i sopstvo naše čovječnosti. On može doći u opasnost da prestane biti „dom ljudskih bića“, kao što to prestaje biti kuća onima koji nemaju doma jer im je ona zgrada za neki boravak i skrivanje, investiranje kapitala, a jezički znaci mogu biti dovedeni u opasnost da budi istinski jezik i postanu, u dobrom dijelu, puko oruđe.18

Imati takav odnos prema jeziku znači postati bezdomnik, udaljiti jezik od nas samih, nadzirati ga i kontrolisati, umjesto da ga svi, kao svoj dom, prema svojim moćima, sagledavamo kao primarno određenje bića i naroda. Ostaje da se vidi da li će se tim eventualnim upisivanjem desiti „krađa i prekrađa zvona“ ili će se praviti kula od karata koju će srušiti sama jezička stvarnost i kako će izgledati prevođenje sa srpskog na „crnogorski“ koje (gle čuda!) može biti jedino samo prevođenje-preuzimanje, bez prevodilaca, ili „firmirano": „pantalone u hlače“, kako se sada već sreće, jer pantalone je „srpsko“, hlače – „hrvatsko“ i „bošnjačko“, – a sve je dio najnezamislivijeg nereda!

„Crnogorski jezik" i njegov kod

Takozvano imenovanje (crnogorski, srpsko-crnogorski) praćeno je nagovještajima normiranja i pokušajem destabilizacije norme, što je gruba spoljna intervencija na prirodan jezički tok, i rezultat zamagljene predstava o jeziku i njegovoj ulozi u društvu, stihijnim određivanjem riječi i konstrukcija po (ne)jezičkoj pripadnosti, radi potpore nečemu što sa jezikom, njegovom prirodom i ulogom u društvu nije ni u kakvoj vezi. Tako, primjera radi, u sredstvima masovnog informisanja srećemo primjere: neđeljno, ali nedjelja, śutra, ali sjesti, predsjednik, ali vidjeti... i sl., u nekim književnim djelima, retroaktivnu korekciju sa novim štampanjem ś i ź19, a ѕ20 se ne pojavljuje zato što u književnom tekstu i nema riječi sa tim glasom, a njegova upotreba je i u dijalektima ograničena na nekoliko leksema.21

Zahtjevi za „preimenovanjem" i novim imenovanjem srpskog jezika u Crnoj Gori postali su zamka malom procentu stanovnika, a pod uticajem politikantske mašinerije, u čijoj vlasti se našao i zanemarljiv dio inteligencije.

Ono što je ovu situaciju napravilo potpuno iščašenom je to da je, idući principom društvene, a samim tim i političke prihvatljivosti, iznevjerena volja naroda – govornika srpskog jezika), koja za samu nauku o jeziku nije ni od primarne važnosti, a onda se pod plaštom nazovi demokratije političari nadmeću u znanju o jeziku, umjesto da to pitanje vrate na dostojno mjesto – procesima nadgradnje standarda srpskog jezika. „Znanja“ političara i ispolitiziranih, među kojima je i jedan lingvista, sežu i do konstatacija da tzv. crnogorski jezika odavno postoji, ali da se za to nije znalo?!

U vezi sa ovim razmatranjima citiraćemo prof. Boža Ćorića čije viđenje na lijep način objedinjuje opšteteorijsku misao i aktuelnu situaciju oko jezičkih pitanja u Crnoj Gori:

„Ne postoji jedna, već više formi jezika. Postoji, recimo, takozvana narodna forma (dijalekti) i nadregionalne forme (književno-standardni jezik). Obe forme, pripadaju istom jezičkom kompleksu, a razlika je u starosti i statusu. Narodni dijalekti sežu u daleku prošlost, a normirana i kodifikovana forma je mnogo mlađa. Taj je jezički kompleks u prošlosti, kad je to bilo potrebno (ist. D. B.), imenovan kao srpski jezik. Što se tiče standardizacije jezika, taj posao završio je Vuk Stefanović Karadžić još prije vijek i po kada je dobijeno nadregionalno sredstvo pisane i usmene komunikacije kojim se i danas služi dvadesetak miliona ljudi što na Balkanu, što u rasejanju. U osnovnim svojim parametrima taj jezik i danas služi kao sredstvo nadregionalne verbalne komunikacije u Srbiji, Hrvatskoj, BiH, pa i u Crnoj Gori, naravno. To, dakako, ne znači da se i na drugim formama jezika, npr. na dijalektima ne odvija komunikacija, ali je ona sužena, a sama ta forma nema bitne karakteristike takozvanog književnog (standardnog) jezika. Svaka jezička forma menja se kontinualno, a to važi i za njegovu nadregionalnu formu – književni (standardni) jezik. Time se osigurava nesmetana verbalna komunikcija, ali je neophodna spona sa kulturnim vrednostima prethodnih generacija.

Malo je poznato da lingvisti ne bi smeli da se mešaju i spolja (ist. D. B.) intervenišu u takvu delikatnu materiju kakva je jezik. Takvi potezi su svojstveni samo diletantima. Jezik je sjajno sredstvo međuljudske komunikacije, a spoljašlja intervencija može samo smanjiti njegovu efikasnost.“22

A proces i struktura akata nominacije, u tom smislu i imenovanja jezika, uobičajava se opisivati i izvan tročlanog odnosa „semantičkog trougla“ realija – pojam – ime. Svaka od komponenti tog univerzalno-logičkog odnosa nominacije u konkretnoj jezičkoj ovaploćenosti obogaćuje se osobinama, karakerističnim za poimanje svijeta u datom jeziku. Realija je denotat imena, tj. sveukupnost svojstava, izdvojenih aktom nominacije kod svih realija koje su označene datim imenom. „Doživljaj” uključuje u sebe kategorijalno-jezičke osobine i nastupa kao signifikat (smisao) imena, u koji mogu ući i ekspresivna obilježja . 23

Ime se „saznava“ kao red zvukova koji je raščlanjiv u jezičkom saznanju u saodnosu sa strukturnom organizacijom datog jezičkog koda. Saodnos signifikata imena i denotata i pravac tog odnosa u konkretnim aktima nominacije od smisla imena ka denotirajućem objektu (realiji) sačinjavaju baznu strukturu nominacije, univerzalnu za prirodne jezike .24

Naziv, termin, kao i samo ime jezika, jeste u neku ruku „slika“ pogleda na svijet njegovih govornika, kao i svako ime u tom jeziku, „nauka o stvaranju jezičnih mogućnosti"25, tj. nauka prije svake druge nauke, pa nije teško pretpostaviti kakve poremaćaje može izazvati tzv. novo imenovanje.

Promjena imena jeste „promjena“ jezičkog koda i pogleda na svijet utoliko prije što je kontinuitet imena srpskog jezika u Crnoj Gori čvrst i postojan, i u dijahroniji i u sinhroniji njogovoj. Drugi naziv za isti jezik (crnogorski za srpski), ili pak dvojni naziv (srpsko-crnogorski) izvanjezički motivisan, sada već dovodi do situacije da govornici, u nekom smiješno tužnom ambijentu govore: A kako se to naziva na crnogoskom ili srpsko- crnogorskom? Takve situacije ozbiljna su opomena da jedan jezik može postati sredsvo razdvajanja i nerazumijevanja, a ne ono što on po svojoj društvenoj funkciji jeste, – spajanja i razumijevanja...

Proces „razimenjavanja“ jednog jezika, u našem slučaju srpskog, neminovno prati i destrukcija jezičkog sistema i na funkcionalnom i na supstancijalnom planu, pa se procesi u jeziku mogu izmaći kontroli struke i nauke, i postati neobavezna mješavina svih, i naučnih i nenaučnih kriterija. Pitanje je onda koliko je jezik efikasno sredstvo komunikacije i koliko je doveden u opasnost da to prestane biti kada se, primjera radi, čuju i zahtjevi za „revitalizacijom“ jednog književnog izraza (Njegoševskog) pod imenom „crnogorski jezik”. U vezi sa ovim neminovno se nameće razmatranje pojave jezičkog inženjeringa i neophodnost dekodiranja te, za jezički sistem i sami život jezika, pogubne pojave.

Stoga mislimo da je i sam naziv „preimenovanje“ proizvod jezičkog inženjeringa.26 On se prosto uvukao kao nešto što daje legitimitet i logiku tom procesu, a o tome se ne može govoriti ni na nivou nadlogike. Vrlo je vjerovatno da je on nastao u repertoaru politike, koja je već poodavno oskrnavila pitanje jezika, pa se onda, po inerciji, prenio i u nauku o jeziku. Sadržaj tog naziva obezbeđuje mogućnost nemogućeg.

Slikovito je objašnjenje otimanja srpskog jezika od crnogorskih „normativista i ideologa“ lingviste Mihaila Šćepanovića na naučnom skupu u CANU povodom jezičke situacije u Crnoj Gori. On, naime, kaže koleginici:

„Hoćeš da uzmeš moj kaput, skratiš mu rukave i proglasiš ga tvojim“ – koja se „duboko“ zamislila koja bi se dijalekatska osnova uzela za „crnogorski“ standard. No, hitrine radi, preskoči se i utvrđivanje dijalekatske osnove, odusta od kopiranja Vuka, jer slava se danas stiče „ekspresno, demokratski i globalno" i pravo u Ustavu, koji „ ustavi" sve dobro u tradiciji Crne Gore.27

Jednu stvar, ipak treba raščistiti: jedina „istina“ o „službenom jeziku“ je ta da ga je izglasalo samovoljno pedesetak poslanika u Parlamentu Crne Gore. Shodno tome, postoji mogućnost da se zahtijeva od Parlamenta da stavi na glasanje sve ono gdje „nekom nešto u mozgu zaškripi". Svakako, ako slijedi novocrnogorsku ideologiju.

Nadlogika oko „preimenovanja" navela je tvorce pravopisa da malko „izmijene" standard srpskog jezika na nivou jezikoslovnih sitnica koje se u rečnicima bilježe kao mogućnosti, varijante, dubleti i koji su istinskim pozanavaocima jezika obilježje jezičkog bogatstava, na provjeri u svim jezičkim slojevima sa preciznošću zaključivanja oko preimućstva određenih likova. Možda bi i o tome trebalo da se glasa u Parlamentu!

Od nosilaca novocrnogorske ideologije možete čuti u vezi sa „crnogorskim jezikom“ i ovo: „Govori li vam, poštovani slušaoci, iko u kući – Gdje si?“ To pitanje postavlja uvaženi profesor književnosti, univerzitetski penzioner, predlažući da se u „crnogorski“ unese jekavsko jotovanje28 zamjerajući Vuku što to nije uradio. Pitamo se da li iko poistovjećuje način izaražavanja u kućnoj atmosferi i standard jednoga jezika? Koliko bi se onda moglo postaviti pitanja na tom nivou: Govori li se u kući kod kuće: došao, rekao...vuku... i tako redom?

Zamislite danas evropsku, transatlantsku... Crnu Goru sa „crnogorskim" jezikom i dijalekatskim jotovanjem i glasovima iz dijalekata ś i ź koje predalže, ne plebejski duh, kojemu te govorne osobine pripadaju, nego urbani, neznatan dio „inteligencije".

Ili, pitaće se lingvista, kolika je kompetencija „doktora crnogorskog jezika“ (sic!-nepoznata formulacija za sticanje stepena stručnosti za bilo koji jezik) koji kaže da je osobenost norme „crnogorskog jezika“: „konkretno oblik gdje osobina štokavskih govora, a đe crnogorskog govornog područja“. Kojim kriterijima se rukovodi kad ovako „zbori“ i pravi ovakve opozicije i koje i kakvo je to „crnogorsko govorno područje“?

Pitanje je samo kako će se izvršiti taj „prelom“ kada se zna da i manje obrazovan svijet danas zna da likovi iźesti, śesti... nijesu „za školu“ i da bi predstavljali „vulgarizaciju“ jezika. Ostaje jedino da se pomisli da je „crnogorski jezik“ sinonim „službenom jeziku“ (koji nije postao standardnim prije službenog) u Ustavu Crne Gore, pošto je jezik imenovan kao službeni. Možda je to samo neki zatvoreni jezički sistem parlamentarne većine za njihova dosijea i dokumenta ali i za one koji su im poslušni!? Naime, postoji mogućnost da danas parlamenti izglasaju sve i svašta, ako izgube legitimitet. Primjera radi, diktatora Ekvatorijalne Gvineje (Teodoro Obiang Nguema Mbasogo) parlament njegove države proglasio je bogom koji je u dosluhu sa moćnijim bogom i kao takav ima „neograničeno raspolaganje njihovim životima“.

Umjesto zaključka

Iako je već iznesen javnosti, neophodnim se pokazuje sumaran pregled lutajuće logike tvoraca „crnogorskog jezika“ koja doprinosi destandardizaciji, razimenjavanju i destrukciji jezičkog sistema jezika koji se u Crnoj Gori zove srpski.

a) Nazovi lingvističko štivo na temu kodifikacije tzv. crnogorskog jezika, nazovi lingviste koje je takvo da je norveški lingvista Sven Menesland primijetio: Teško je izaći pred narod i saopštiti mu da govori takvim jezikom. Uzgred budi rečeno, taj jezik je neka neodređena arhaizirana forma jezika pa se o njegovoj kodifikovanosti uopšte ne može govoriti.

b) Politikantski, prazni nazivi – crnogorski, crnogorsko-srpski kojima su nazovi uporišta objašnjenja raličitog tipa: svaki narod ima pravo da jezik nazove svojim imenom, to je demokratsko paravo naroda, svi narodi u okružnju su jezik nazvali svojim imenom...

v) Maternji jezik u obrazovanju sa različitim nazivima, opet zasnovan na demokratskom pravu roditelja i đaka da biraju naziv..., kao i na tome da „srpski zovemo crnogorski" i sl.

g) Na kraju argumentacija da se ime jezika izvodi od imena države, gdje više, po birokratskoj logici ne postoji kategorije naroda jer se došlo do saznanja da u Crnoj Gori žive narodi koji bi jezik imenovali po nacionalnom prioritetu, i kao da jezik i narod nije postojao prije državne tvorerevine, a njegov naziv društveno provjeren na popisu stanovništva koji je u čitavom svijetu najautentičnija slika stvarnosti neke pojave, jer, statistički gledano, obuhvata stoprocentni uzorak. Reprezentativna je u tom smislu izjava poslanika: Nijesam čuo da se igdje u svijetu popis uzima kao relevantan za imenovanje jezika. Svakako da nije, jer je to domen lingvističke terminologije, a popis je domen statistike i socioligije, koje, u prirodnim okolnostima sarađuju na adekvatan način.

d) Upisivanje u nacrt ustava (sada u Ustavu!) naziva nekodifikovanog jezika na prvom mjestu, a onda i naziva kompromisnog tipa, srpsko-crnogorski, nastalog opet iz glave nekoliko poslanika sa argumentacijom: „U Crnoj Gori je jezik koji građani zovu srpski i crnogorski”. Međutim, niko se u Crnoj Gori nije izjasnio da mu je maternji jezik srpski i(li) crnogorski, niti takav naziv ima uporišta u prostoru filologije, lingvistike, kulture i naroda. Odveć, je međutim poznata činjenica da „ustav ne propisuje ime jezika, on ga uzima kao gotovu kategoriju da označi jezik čiju upotrebu reguliše i piše se (ustav) na tom jeziku”.29

Sagledavanjem kriterija lingvističke, sociolingvističke i ponuđenih kriterija, koji se čak ne mogu nazvati ni političkim već politikantskim zato što i na elementarnom nivou ne korespondiraju sa političkim činjenicama, po sebi se nameće zaključak:

a) Da je ime i standard srpskog jezika jedina jezička i naučna stvarnost u Crnoj Gori, bez obzira na kojekakve ideologizacije, zato što se pokazalo da je ono matica koja okuplja najširi društveni kolektiv, dok su pristalice tzv. crnogorskog jezika raspolućene – na jednoj strani folklornom mitomanijom i arhaizacijom jezika, a na drugoj – prostom „pozajmicom” standarda srpskog jezika i površnom anologijom imena jezika i imena države. Naravno, izvan naše analize ostali su tzv. manjinski jezici.

b) Svako prekrajanje jezičke stvarnosti izazvalo bi raskol jezičkog i društveno-političkog jedinstva naroda u Crnoj Gori, različitih nacionalnih i vjerskih opredjeljenja. Neosnovano dospijevanje, mimo volje struke i naroda, na nivo ustavnog rešenja imena jezika pokazalo je svu teatrologiju politikantskog pristupa, počev od ostrašćene isključivosti vezane za prazno ime crnogorski, ispraznih, a dvostruko neistinitih naziva (po sadržaju i smislu) tzv. kompromisnog tipa (srpski i(li) crnogorski), što predstavlja izjednačavanje nepostojećeg sa postojećim jezičkim identitetom – pa sve do izrazito nacionalističkih zahtjeva identičnosti nacionalnog i jezičkog, pa državnog i jezičkog, prevaziđenih u modernom svijetu, – nije ništa drugo do nasilje nad naukom o jeziku i jezičkom stvarnošću.

v) Takvi rezovi na nivou imenovanja usložnili bi dodatno jezičku situaciju rastakanjem srpskog jezičkog sistema i nasleđa u kulturi različim ideologizacijama, raskolu u okvirima protagonista i „normativista” tzv. crnogorskog jezika i neizbježnom i pogubnom instrumentalizacijom jezika u svrhu različitih dioba.

 

REZIME

Sociolingvistički ogledi u ovom radu pokušaj su tumačenja konfuznih i ispolitiziranih projekcija jezičkog pitanja u Crnoj Gori. Stoga se nikakav valjan zaključak ne može izvesti, pogotovu onaj koji bi pokazivao i elementarnu logiku u tim procesima. Jedno je, međutim, i na kraju, očito: U Ustav Crne Gore upisan je „crnogorski jezik“ kao „službeni jezik“ kojemu obećavaju njegovi normativisti budućnost. Iz službenog u normativni, pa, Bog će znati, kuda dalje!?

 

 

Napomene

1 Ovaj rad, drukčije imenovan, objavljen je u Raspeću jezika srpskoga, Nikšić, 2005, br. 2.

2 Branislav Ostojić: „Crnogorski planeri i programeri grdno su se okliznuli o Ustav i zakon...“ (Izjava na 1. kanalu državne televizije Crne Gore), i dr.

3 Jezgrovito i potpuno zapažanje o istorijatu imenovanja jezika i s formalno- pravnog i s lingvističkog gledišta o tome da nema nikakvog osnova govoriti o crnogorkom jeziku iznosi Radmilo Marojević: Srpski književni jezik i njegovi istorijski i regionalno-konfesionalni varijeteti, Uz 140. godišicu smrti Vuka Karadžića (1787-1864). S formalnopravnog gledišta: ne može se uopšte propisivati crnogorski jezik s obzirom na to da jezik pod tim imenom nije kodifikovan, nije standardizovan. S lingvističkog stanovišta nema nikakvog osnova govoriti o crnogorskom jeziku. Treba podsjetiti na razliku u vrednovanju pojmova Crnogorac i crnogorski jezik. Etnonim Crnogorac simbolizuje čojstvo, junaštvo i slobodarski duh stanovnika srpske Sparte, i on je bio prestižan ne samo u srpstvu i slovenstvu, dok bi naziv crnogorski jezik označio svakovrsnu degradaciju naše slavne tradicije. Novokomponovani jezik ne zovu crnogorački, tj. „jezik Crnogoraca“ (ne izvode ga od etnonima), nego crnogorski, „jezik Crne Gore“ (izvode ga od toponima). A Crna Gora je ime dobila po crnogoričkoj šumi koje više nema, tako da bi naziv crnogski jezik bio besmislen. To bi značilo da je to jezik koji se govori po šumama i gorama (naše zemlje ponosne)... u: Srpski jezik, H/1-2, 2005, 434.

4 Ovaj esej objavljen je u Sveviđu br. 28, 2006.

5 Npr., sada na televiziji Crne Gore nemamo nijedan kanal ćirilički jer i oni koji su bili, u posljednje vrijeme su se latinizovali.

6 V. objašnjenje ovog pojma, npr.: Drago Ćupić, Bibliografija govora Crne Gore u: Crnogorski govori („Jedno je, svakako, izvjesno: na ovoj teritoriji nema pojave koju nije moguće naći na drugim područjima srpskohrvatskog jezika. Zato, nije moguće govoriti o crnogorskim govorima sa značenjem pridjevskog dijela ove sintagme „svoj“, a ne i srpskohrvatski. Tako, nije moguće govoriti čak ni kada su u pitanju pojedine pojave, ako se eventualno nešto ne bi našlo u oblasti leksike (u kom slučju treba pomišljati na slovensku starinu, eventualno na leksički uticaj koji se nije mogao osjetiti na drugim područjima srpskohrvatskog jezika. Govori Crne Gore, zapravo, pripadaju, u genetskom smislu izuzetno širokom mozaiku srpskohrvatskih dijalekata, i ne čine zatvoren sistem“), CANU, Titograd 1984, 103-104.

8 Sadržaj ovog (p)ogleda, u dobrom dijelu, izgovoren je na Svetigori u emisiji Govorimo srpski (30. jun 2006).

9 V. npr.: Dejvid E. Kuper, Postmodernizam i srodne tendencije u: Svetska filozofija, Svetovi, Novi Sad 2004, 561.

10 Isto, 567.

11 D. Kuper, nav. djelo, poglalje: Zapadne filozofije dvadesetog vijeka, Naučna semantika, 533.

12 V. : Bolýšoй , эnciklopedičeskiй slovarэ, Яzыkoznanie, Naučnoe izdatelýstvo „Bolýšaя эnciklopediя, Moskva 1998, 337.

13 Isto.

14 Isto, 338.

15 V.:Jelica Stojanović i Draga Bojović, Srpski jezik između istine i obmane, Sociolingvistička analiza stanja u Crnoj Gori, Jasen, Beograd 2006.

16 Stojanović, Bojović, Norma srpskog jezika i „crnogorski jezik”, u: Srpski jezik između..., 111-121.

17 Intervju sa Dekanom Filozofskog fakulteta u Nikšiću, prof. dr Bojkom Đukanović, objavljen u dnevnom listu (Vijesti, Art), 27. maja 2006.

18 V.: D. Kuper, nav. d., 567.

19 „Sporni su parovi kojima se ilustruje fonološka opozicija: ženica: źenica i šenica:śenica: šenica je u srpskom jeziku u Crnoj Gori samo dijalektizam (književni lik je pšenica) dok su sjenica, r.besedka, sjenica, r. sinica , pa i toponim Sjenica – knjiške riječi i u njima u živom jeziku (bar u crnogorskim govorima) ne dolazi do pojave najnovijeg jotovanja. Fonološka opozicija ž: ź jeste sporna čak i na dijalekatskom nivou „dok je palatalno ź čuvalo svoju palatalnost nije mogla da opstane kombinacija dvaju mekih suglasnika u neposrednom susjedstvu, pa je źĕ mimoišavši fazu *źje , direktno prešlo u źe (kasnije je ź otvdlo). Tako smo dobili u ijekavskim govorima e-refleks u riječi zenica, i time se objašnjava njegova raširenost u crnogorskim i drugim govorima .(...) Neosnovana je i rekonstrukcija najnovijeg ili jekavskog jotovanja u oblicima izjesti : izjelica, pogotovu što se u današnjim govorima sreću, pored jotovanih i nejotovani oblici pridjeva kozji, pa čak i lik kođi. Ovo je zabilježio i Danilo Vešović u istočnohercegovačkim govorima nikšićkog kraja, a ovaj se lik sreće i na širem prostoru crnogoskih govora. Osim toga, postoji i varijantni lik koziji, a iźesti je stilski obojena kao prostonarodna, onda se lako može zaknjučiti da nije racionalno uvoditi novo slovo za dvije riječi rijetke upotrebe, nego je racinalno uvesti ortoepsko pravilo jednostavne formulacije, o izgovoru glasovne grupe zj u riječima kozji i izjesti i njihovim izvedenicama u razgovornom jeziku.“ (Radmilo Marojević, Srpski književni jezik i njegovi istorijski, regionalno-konfesionalni varijeteti u: Srpski jezik X/1-2, 432-434).

20 „Za pisanje starocrnogorskih dijalektizama , koji se rijetko upotrebljavaju i u tim dijalektima i ne nalaze svoje mjesto ni u iole značajnijim književnim djelima nema potrebe uvoditi novo slovo, dovoljno je uvesti ortoepsko pravilo: glasovna grupa dz u riječima bidza, brondzin, i sl. izgovara se sliveno kao afrikata. (U književnom jeziku: otac bi – u vezi s enklitikom). U najprogresivnijim govrima srpskoga jezika; tj. onim koji čine osnovicu standardnog srpskog jezika riječi iz starocrnogorskih (biza, bronzin) izgovaraju se sa z i prostonarodne su, a književni likovi su: kučka. lonac. Nikčevićev kvalifikovani recenzent J. Silić ništa ne ne govori o fonološkoj opoziciji c:dz, on je zaparavo ne prihvata." (Isto,435).

21 V. opširnije: Stojanović, Bojović, Norma srpskog jezika i jezik medija, u: Srpski...,122-131.

22 Božo Ćorić, Polemike oko naziva jezika u novom ustavu, Večernje novosti, sreda, 9 maj, 2007.

23 V.: BolЬэљoй , эnciklopedičeskiй slovarэ, Яzыkoznanie, Naučnoe izdatelýstvo Bolýšaя эnnciklopediя, Moskva 1998, 336.

24 Isto.

25 Gustave Guillame, Principi teorijske lingvistike, Zbirka neobjavjenih tekstova, priredio: Roch Valin, Globus, Zagreb, 150.

26 Čudna je sudbina tih procesa promjene imena. Ilustrativan je primjer Titograda koji je dobio ime po vođi, kao produkt jedne ideologije. Danas se, mislimo, više niko i ne sjeća tog imena. Nestala ideologija, nestalo ime i vratilo se izvoru – Podgorici. 27 Gostujući na radiju Slobodna Evropa kao predstavnik vlasti Dragan Kujović oko pitanja jezika u ustavu izjavljuje: „ Ostaće u „javnoj“ upotrebi i srpski jer smo morali donekle (ist. D. B.) uvažiti realnost“.

28 Govori Crne Gore, inače dijalekatski podijeljeni na najprogresivnije i arhaičnije, i u pogledu jekavskog jotovanja, koje se proglašava za „crnogorsku osobenost“ pokazuju šarolokost tipa: đed, đevojka, ćerati i sl. i djed, djevojka, tjerati.

A što se tiče i ovog pitanja, Vuk Karadžić, izgrađujući srpski književni jezik, kao vrstan stilista, oslušnuo je govor varoši Dubrovnika, Crne Gore, Bosne. Inače, ijekavsko jotovanje glasovnih grupa tě, dě, postoji kao stilski obojena varijanta , kao dio lokalnog narodnog izraza.

30 Akademik Branislav Ostojić, Javna rasprava o nacrtu ustava, Pobjeda, 23.april, 2007.