HOME
(GLAVNA STRANICA)

 

Nebojša Kuzmanović
Bačka Palanka

SRPSKO-SLOVENSKO
ZAJEDNIŠTVO

 

Sažetak: U ovom radu se, u okviru kulturnog konteksta, postavlja pitanje za srpski narod: Ko smo? Kuda idemo? Da li je evropski put zaista naš put? Da li su slovenske integracije moguće u novom veku?

Ovaj rad je zamišljen kao prilog autohtonističkim istraživanjima slovenske povesnosti, istraživanjima koja nisu u glavnoj matici teorijskih interesovanja naših mislilaca, ali svakako imaju legitimno pravo na postojanje, kako se ne bi zapalo u uniformnost i jednoobraznost.

Ideja slovenskog zajedništva, uprkos mnogim preprekama, nije apstraktna odrednica, jer su slovenske veze i danas prisutne: slavistički kongresi i saradnja slavista, filmski i muzički festivali slovenskih i pravoslavnih zemalja, međusobne posete folklornih društava (najizrazitije iz Ukrajine, Slovačke i Srbije), posete crkvenih horova, saradnja srpskih i ruskih intelektualaca. Najmanja je saradnja u oblasti knjige, jer se veoma malo međusobno prevodi, a to je jedna od najvažnijih oblasti. Ali ipak, sva vrata za oživljavanje slovenskog zajedništva nisu zatvorena.

Ključne reči: Srbi, Slovaci, Kovijanić, Kmeć, Kolar, Šafarik, Milosavljević, slovenska uzajamnost, globalizacija.

*

Prostori srednje i jugoistočne Evrope su u Novom veku, a naročito od XVII stoleća mesta susreta različitih kultura: vizantijske, orijentalno-turske, zapadnoevropske i ruske. Samo ono prožimanje i susretanje etnokultura, koje je praćeno razumevanjem i dobrim uticajima kultura jednih na druge, proizvodi opštečovečanske kulturne sedimente i dovodi do toga da te kulture ne žive jedna pored druge, nego jedna sa drugom.

Tek multikulturalnost koja je samostvorena dugogodišnjim kulturnim vezama, a ne ona koja se državno-političkim pritiscima i apstraktnom idejom natura određenim narodima, jaste pretpostavka za ukidanje kulturne samodovoljnosti i samogetoizacije. Učenje od drugih i o drugima nam pomaže da se bolje prepoznamo i da sebe vidimo u drugima, jer sami ne možemo opstojati.

Jedino se kroz različitost, a nikako kroz uniformnost i jednoobraznost, razvija samobitnost i održava vitalnost jedne kulture.

Za južnoslovenske prostore i za naš narod – srpski, od naročitog značaja su kako vizantijsko-pravoslavno nasleđe tako i uticaji racionalističko-prosvećenog zapada, pre svega u literaturi, filosofiji i arhitekturi. Dodiri našeg naroda sa Zapadom bili su najizraženiji na prostorima Podunavlja i Vojvodine, gde su se susretale mnogobrojne kulture i narodi, pa tako i susret srpskog i slovačkog naroda.

Od kraja XVII pa do prve polovine XX veka više od 2.500 srpskih kulturnih poslenika i stvaralaca: pisaca, filosofa, prosvetitelja i naučnika školovalo se u Bratislavi, Košicama, Kežmarku, Modri i drugim slovačkim mestima. To nam govori da je veliki broj naših učenih ljudi obrazovanje stekao ne samo u Beču, Budimpešti ili na nemačkim univerzitetima, već i u Slovačkoj. Ta činjenica je često previđana, a na nju je svojim predanim književno-naučnim radom, pre svih, najviše ukazivao naš književnik i publicista Risto Kovijanić.

Iz Kovijanićevih radova možemo mnogo toga saznati o školovanju i radu Dositeja Obradovića, Vuka Karadžića, Branka Radičevića, J. J. Zmaja, Pavla Popovića, Joakima Vujića, Svetozara Miletića i drugih srpskih prosvetitelja, te o uticajima Jana Kolara, Pavela Jozefa Šafarika, Ljudevita Štura i drugih slovačkih pisaca, filosofa i prosvetitelja na srpsku kulturu i slovensku ideju saglasja i razumevanja, kroz ideje o panslovenstvu, austroslovenstvu ili „slovenskoj uzajamnosti“ Jana Kolara.

Nagovor za izučavanje srpsko-slovačkih književnih veza vezan je za našu ideju o potrebi uskrsnuća, obnavljanja i jačanja slovenskog zajedništva.

Razlozi ovoj nameri leže, kako u književno-kulturnoj sferi, tako i u savremenim globalno-političkim i geostrateškim odnosima. Čitajući dela Rista Kovijanića, Jana Kmeća, Petra Milosavljevića, drugih slavista, pa i naših istoričara došli smo do zaključka da su Srbi u poslednja tri veka od svih naroda, (pa čak i od onih s kojima su skoro jedan vek živeli u zajedničkoj državi), kojima su okruženi imali najbolje odnose, kako političke tako i kulturne upravo sa Slovacima.

Živeći vekovima pod tuđinskom okupacijom – turskom i austromađarskom – Srbi i Slovaci su jedni u drugima prepoznali saveznike i prijatelje na koje se mogu osloniti u svojoj borbi za nacionalno oslobođenje, razvijanje svog narodnog jezika, autonomne kulture i izgrađivanje sopstvene države. Narodno savezništvo i kulturno-književna bliskost među našim narodima naročito je došla do izražaja u drugoj polovini osamnaestog, kroz ceo devetnaesti i do prve polovine dvadesetog veka. Slovaci su „ulazili u život Srba u Ugarskoj preko školskih i političkih veza“ – kaže Nikola Radojčić, i dodaje: „Sasvim se tačno osećalo da se Srbi smeju u poslovima, za koje još nisu imali školovanih ljudi, baš na njih najviše osloniti." 1

Pre toga ti odnosi i veze su bili više spontani i pojedinačni, a posle toga su bili ideološki dirigovani. Posle Drugog svetskog rata i jedan i drugi narod su svoju nacionalnu samobitnost i bogatu nacionalnu kulturu potisnuli na uštrb socijalističko-komunističke ideologije koja je naturala ideju internacionalizma, a u skladu s tim i poništavanje istorije i zatomljavanje tradicije, tako da su kulturno-književne veze morale biti ideološki podobne, a time i neautentične.

Narodna tradicija, nacionalna istorija, sopstvena kultura, jezik i verovanje u budućnost su nam potrebni kao orijentiri u savremenom uniformnom i „ravnodušnom“ svetu, odnosno „dobu praznine“ kako ga naziva Žil Lipovecki2, svetu koji ne priznaje pravo na različitost, da ne bismo ostali, kantovski rečeno u „samoskrivljenoj nezrelosti“,3 i time doživeli kraj sopstvene istorije.

Savremena ideja i praksa globalizacije jesu svetski procesi pa se postavlja pitanje kako da se prema njima odnosi naša kultura. Ukoliko se ovaj svetski proces nekritički prihvati, postoji opasnost da se poništi narodonosni subjektivitet (jezik, tradicija, vera, nacionalna književnost), bez kojeg nema stvaralaštva po meri čoveka, jer stvaralaštvo proističe iz različitosti. Kada se tome doda kulturni hegemonizam, u kojem tzv. „velike“ kulture (danas je to jedna zapadno-evropska) potpuno potiskuju tzv. „male“, ili im one služe samo kao „fusnote“, dolazimo u situaciju u kojoj se „Vavilonska kula“ ruši pred našim očima.4

Blisko istorijsko iskustvo5 nas uči čemu vodi nekritičko prihvatanje jednog epohalnog pokreta – socijalizma kao svetskog procesa – potiskivanju subjektivnih moći na račun kolektiviteta, pa se posle pokazuje da on (kolektivitet) ne može sam od sebe da egzistira što dovodi do njegovog urušavanja i raspada takve zajednice. S druge strane neprihvatanje ovog procesa vodi u potpunu izolaciju, koja se prikazuje kao samoizolacija, a koja opet vodi slabljenju duhovno-kulturnog stvaralaštva, jer se bez kontakata sa drugima upada u kulturnu samodovoljnost i sumnjivo mesijanstvo.

Jedan od mogućih puteva kojim bi se rešila ova, ni malo spekulativna dilema, već naprotiv veoma stvarna opasnost za opstajanje, kako naše prošlosti, tako i neizvesne budućnosti, bi mogao biti i put „slovenske uzajamnosti“. Iako bi ovaj slovenski put mogao da liči na istorijski anahronizam i neoromantičarsku zabludu, nije zgoreg napomenuti da se istorija ne završava XX vekom, niti atlantističkom kulturom. Dosadašnja istorija svedoči o smenjivanju različitih civilizacija, a slovenska još ni danas, prema Špenglerovoj periodizaciji, nije doživela svoj vrhunac.

Ideju slovenske uzajamnosti među prvima je osmislio i u delu „O književnoj uzajamnosti među različitim plemenima i narečjima slovenskog naroda“ sistematski izložio Jan Kolar 1835. godine i stvorio „platformu legitimiteta tadašnjih preporoditeljskih stremljenja slovenskih naroda“, - kaže Jan Kmeć.

Prema Kmeću u srpskoj slavistici, ali i šire u nauci, slovenska uzajamnost se uglavnom shvata samo kao opšti pojam za zbližavanje slovenskih naroda, a ne vide se nijanse i krupne razlike koje tu postoje. Da bi se ova nedorečenost i apstraktnost izbegla, po Kmeću je neophodno praviti razliku između: slovenske uzajamnosti, slavizma, panslavizma ili sveslovenstva i austroslavizma.

Tim povodom Kmeć u „Jugoslovensko-slovačkim slavističkim vezama“ daje veoma dobro objašnjenje, koje ćemo zbog preciznosti i važnosti navesti u celini: „Mada, na prvi pogled maglovita, ideja slovenske uzajamnosti iz vremena stvaranja osnova za pokrete narodnih preporoda slovenskih, a naročito manjih slovenskih naroda, bila je ipak precizno iskristalisana, izdiferencirana, definisana i formulisana kao humanistička kulturno-duhovna saradnja i nova koheziona snaga etnički srodnih slovenskih naroda, te se kao jedna posebna ideologija i uverenje o vlastitoj budućnosti naroda ne bi smela brkati sa slavizmom, slovenofilstvom, panslavizmom, austroslavizmom ili drugim posebnim vidom ispoljavanja slovenske svesti ili okupljanja slovenskih naroda. Manje (slavizam) ili jače (slovenofilstvo) ispoljavanje slovenske svesti može biti i sasvim neopredeljeno, spontano ili inokosno, bez ikakvog koncepcijskog uverenja kakvo ideja slovenske uzajamnosti treba da ima, odnosno obavezno pretpostavlja, dok okupljanje svih Slovena (panslavizam) ili okupljanje Slovena austrougarske monarhije (austroslavizam) obično pretpostavlja i društveno-političku operacionalizaciju svojih programskih načela, što ideja slovenske uzajamnosti očigledno nema, jer, ostajući samo u duhovno-kulturnoj sferi i na nivou futurističkog verovanja, pazi da ne zadire u konkretne društveno-političke prilike ili državno-pravne interese.''6

S druge strane, Kolarovu ideju „slovenske uzajamnosti“ Petar Milosavljević, u knjizi „Srbi i njihov jezik“, vidi upravo kao ideju koja zalazi u polje političkog. „Jan Kolar je, u svom tekstu, bio prvi od značajnijih slavista koji je problemu jezika prilazio prevashodno politički a ne filološki. Dobrovski, Kopitar, Šafarik koji su razlikovali srpski (odnosno ilirski) od hrvatskog jezika činili su to na osnovu filoloških kriterija. Jan Kolar je te razlike brisao na osnovu ideala o slovenskoj uzajamnosti. Posledice tog njegovog idealizma bile su posve praktične. Jezik koji je dotle, za slavistički svet, bio samo srpski, postajao je i srpski i hrvatski."

Kolar je tvrdio da postoje četiri slovenska naroda: Rusi, Poljaci, Česi i Iliri, a u Ilire bi spadali Srbi, Hrvati, Kranjci i Bugari. Prevodilac Kolarove knjige „O književnoj uzajamnosti ... slavjanskog naroda“ (Beograd, 1845.) Dimitrije Teodorović je u svom prevodu Kolarov termin ilirski zamenjivao rečju srpski: „... Učeni i izobraženi Slavjanin drugoga reda neka se i u manja narečija i podnarečija upušta, kao, na pr. u ruskom narečiju sa maloruskim, u srbskom (kod Kolara ilirskom, prim N.K.) sa Horvatskim, Vendskim i Bugarskim,...''(1849:8-9). Prevod Kolarovog teksta u „Danici Ilirskoj“ (1836:29, str. 115) glasi: „Slavjanin učenii i izobraženii na drugom stupaju stojeći neka se upušća i do podnarečjah ko na primer u ruskom narečju do maloruskog; u ilirskom do serbskog, horvatskog, kranjskog i bugarskog...“ Prema Milosavljeviću Kolar je imao nameru da objedinjavanjem, a time i smanjivanjem broja jezika poveća komunikativnost među slovenskim jezicima, kako bi se knjiga objavljena na jednom narečju mogla čitati na celom slovenskom području.7

Kolarova slovenska uzajamnost i njegovo „ilirstvo“ bili su idealističko-romantičarski zasnovani, odnosno bili su „plod dobrih namera“, te ih kao takve valja i posmatrati, a iz „uzajamnosti“ crpiti ono što može danas biti primenjivo – jedna od tih stvari je revitalizacija srpsko-slovačkih književnih veza.

Od svih nabrojanih termina odnosno idejnih ili idejno-političkih uverenja slovenska uzajamnost nam se čini najprimerenija današnjem vremenu.

Naravno, današnja slovenska uzajamnost mora, u odnosu na Kolarovu, biti redefinisani. Ona treba da očuva nacionalnu samobitnost slovenskih naroda, a s druge strane da omogući približavanje slovenskih naroda jednih drugima.

Na kraju XX veka svi slovenski narodi imaju svoje države, ali ni jedna od njih nema slovensku prepoznatljivost. Od slovenskih karakteristika uglavnom imaju svoje nacionalne, slovenske jezike, ali ništa više od toga. U državno-političkom smislu su republike građana, a u duhovno-kulturnom zajednice u kojima vlada obrazac moderno-masovne kulture zapadnog tipa, tako da nemaju svoje prepoznatljivosti. Između npr. Češke i Slovenije, s jedne strane, i Nemačke, s druge, u kulturnom smislu ne postoje neke razlike, pa je čak, s pozicije globalizma, poželjno da se one potpuno ponište.

Danas je situacija naizgled i teža nego vek i po ranije „kad su postojale samo tri slobodne i nezavisne slovenske države, – velika Rusija, mala Srbija i malena Crna Gora“ – kaže Risto Kovijanić i dodaje: „Tuđi jezici širili su se nametanjem, a negdje i grubom silom. ... U Varšavi, Budišinu, Pragu, Ljubljani i Zagrebu mnogo se govorilo njemački; u Bratislavi, Užgorodu i Novom Sadu govorilo se mnogo mađarski; u Skoplju mnogo turski, a u našim primorskim gradovima mnogo italijanski. U potčinjenim slovenskim zemljama narodni jezik je suzbijan, progonjen i gušen. Otuda je u krajevima slabijeg narodnog otpora, naročito na periferijama pojedinih narodnih cjelina, odnarođavanje bilo tada u punom jeku. Izuzev Crne Gore i novooslobođene Srbije, to se sprovodilo na cijelom slovenskom području od Baltičkog do Egejskog i od Crnog do Jadranskog mora. ... Prigušiti jezik znači prigušiti narod, slomiti jezik – i slomljen je narodni duh, uništiti jezik – i uništen je narod.''8

Time što je vezana za duhovno-kulturnu sferu „slovenska uzajamnost“, odnosno današnje slovensko zajedništvo, ima šansu da se ponovo uspostavi kao poželjan vrednosni ideal za one slovenske narode koji veruju da budućnost ne leži u zapadnoevropskoj uniformnosti, već u slovenskoj, pomalo „anarhičnoj“, različitosti koja je njena diferentia specifica. Za neke je to nedostatak, ali ako pogledamo dalje, možda i nije jer – istorija nas uči da bez divergentnosti nema opstanka, niti budućnosti.

U vreme Šafarika, Kolara, Štura, Vuka, Njegoša, ruskih i ostalih slovenskih slavista slovenska uzajamnost se ogledala i u pisanju proglasa – Šafarikov „Proglas Slovacima“ (Slovenima) iz 1817, i u Vukovom sakupljanju narodnih pesama iz 1814, izradi rečnika narodnih jezika, osnivanju nacionalnih kulturnih udruženja, studiranju u slovenskim gradovima, u bliskim, čestim i jakim kulturnim vezama, materijalnoj pomoći, razmeni knjiga i pisama itd. O vezama i uticajima Kovijanić kaže: „Pod uticajem Vukovih Srpskih narodnih pjesama, Kolar i Šafarik su, zajedno sa svojim školskim drugom Janom Benedikti-Blahoslavom, još u Bratislavi dobili ideju za skupljanje i izdavanje slovačkih narodnih pesama, čija će se prva zbirka pojaviti 1823. godine (Svetovne pesme slovačkog naroda)“.9

Ceo devetnaesti vek je bio ispunjen slovenskom uzajamnošću, a rezultati su bili više nego dobri: udareni su i učvršćeni temelji mnogim naučnim disciplinama i kulturno-naučnim institucijama (istoriji književnosti kod Srba – Šafarik, Matici srpskoj, slovačkoj i češkoj, akademijama nauka kod Srba, Slovaka i Hrvata, gimnazijama - Karlovačka i Novosadska, itd.).

O klasičnom primeru slovenskog prijateljstva govori nam Risto Kovijanić u tekstu „U duhu Kolara, Šafarika i Štura“, 1939. godine. Kovijanić kaže: „Najradšej ukazujeme na klasicky priklad bratstva a spojenectva slavneho srbskeho cara Dušana a slavneho českeho kral'a Karola IV., 'otca vlasti', ktory pisal Dušanovi takto: 'Nammilši brat! My sme vo svojej kral'ovskej hodnosti blizki a ešte viac nas sbližuje naš vzajomny slovansky jazyk, ... a vznešenost' toho jedneho šl'achetneho jazyka z Milosti Božej ako št'astne znamenie tvori v nas rovnake citenie' ...“ 10

O ideji slovenskog zajedništva danas, i potrebi međusobnog prevođenja književnih dela govorio je, još pre trideset godina Risto Kovijanić:

„Slovačka je u odnosu na stanje do 1918, napravila ogromni napredak u duhovnom, materijalnom i svakom drugom pogledu. Razvili su veliku naučnu, književnu i književno prevodilačku djelatnost. Mi smo u zavidnom položaju u pogledu njihovog interesovanja za nas, za našu književnost i kulturu. Preveli su mnoga djela naših pisaca, ali mi, na žalost, izuzev Slovenaca, gotovo ništa ne prevodimo iz njihove književnosti. Na Univerzitetu Komenskog, u Akademiji, Savezu književnika i bibliotekama imaju dosta znalaca srpskohrvatskog jezika. Među njima je i grupa Slovaka iz Vojvodine: A. Siracki, bivši predsjednik Akademije, M. Topoljski, bivši rektor Univerziteta, dr Klatik i dr J. Siracki, Vrbacki, Čaplovič, Čajak ... Aktivni su i ugledni slavisti, profesori univerziteta i naučni radnici Stanislav, Pišut, Paulini, Tobik, Ondruš, Bunčak, Fridecki, Homa, Ambruš, Brtanj, Kotvan itd.

Sve su to naši veliki prijatelji“.11 Ovo je zaista impozantan broj slovačkih naučnika, čiji je rad uzidan u zdanje slovenske uzajamnosti i građenje srpsko-slovačkih književnih veza.

Ideja slovenskog zajedništva, uprkos mnogim preprekama, nije apstraktna odrednica, jer su slovenske veze i danas prisutne: slavistički kongresi i saradnja slavista, filmski i muzički festivali slovenskih i pravoslavnih zemalja, međusobne posete folklornih društava (najizrazitije iz Ukrajine, Slovačke i Srbije), posete crkvenih horova, saradnja srpskih i ruskih intelektualaca. Najmanja je saradnja u oblasti knjige, jer se veoma malo međusobno prevodi, a to je jedna od najvažnijih oblasti. Ali ipak sva vrata za oživljavanje slovenske uzajamnosti nisu zatvorena.

Saradnja i slovenska uzajamnost koju su Srbi i Slovaci, i među njima najumniji Vuk, Njegoš i Branko, s jedne strane i s druge, Šafarik, Kolar i Štur, ostvarivali u prvoj polovini devetnaestog veka, može da bude pravi orijentir, ali i dobar putokaz kako danas valja ostvarivati duhovno-kulturnu saradnju između naših naroda, kako ne bismo završili u zapadnoj duhovnoj pustopoljini.

 

Serbian-Slavic Togetherness

A motif for writing this work is founded on our belief that today is very present a need for defining a culture in Yugoslavia as a Serbian national culture, and then a need for establishing a Slavic unity. The state of current spiritual disorientation of our people results from the fact that there is no autochthonism of the Serbian national culture in the 20th century and its defining as a paradigm, but there is a Yugoslav culture, made as a politically abstract idea and a mechanical unity of various cultures:

western, orientally Turkish, middle European, or even more specific, Serbian, Croatian, Slovenian, etc. To avoid this situation, it is necessary to make spiritual orientiers, for a man as well as for a nation. Studying one’s own cultural history and its revalorization according to the constant axiological parameters and morally humanistic principles contributes to the setting of these spiritual orientiers.

We believe that the starting thesis of this work on the need of reaffirmation of the Slavic unity, and especially of establishing Serbian-Slovakian literary and cultural connections is substantially supported by the example of Risto Kovijanic’s work and life Believing that studying cultural connections among the nations is a contribution to the act of seeing yourself in others and others in yourself in order to achieve "selfknowing" of a man and a nation, and so to avoid everlasting self-centredness, once more we recommend you the work of a humble man from Kotor and a devoted research worker of the Serbian literary history, Risto Kovijanić.

 

Napomene

1 Dr Nikola Radojčić: „Za više svetlosti u našem XVIII veku“, „Zbornik Matice srpske za književnost i jezik“, knj. 6-7/1958-1959, str., 50-51.

2 Kategorije tradicije, jezika kulture, istorije, budućnosti jesu vrednosti moderne u kojoj srbijansko društvo u najvećoj meri i danas živi, a one su u „postmodernom“ zapadnom društvu odavno potrošene i predstavljaju anahronizam, ali su, po nama, one primerenije čoveku nego vrednosti koje je to postmoderno zapadno društvo stvorilo - „masovna ravnodušnost“, „osećanje dosadnog ponavljanja“, „tapkanje u mestu“, „banalizacija inovacije“, „odvojenost budućnosti od napretka“, itd.

Ako već vidimo da je put kojim drugi idu zamagljen, zar nije bolje da se vratimo zavičajnoj „poljskoj stazi“ i starim vrednostima. Savremeni francuski filosof iz Grenobla, Žil Lipovecki (Gilles Lipovetsky) u veoma dobroj studiji „Doba praznine“, još pre dvadeset godina (1983) navešćuje iscrpljenost postmoderne paradigme, odnosno kraj takve zapadne civilizacije, kraj koji je ona logikom svog unutrašnjeg razvitka proizvela: „Veliki moderni stožeri, revolucija, disciplina, svetovnost, avangarda napušteni su zbog hedonističke personalizacije; tehnički i naučni optimizam je opao, budući da su bezbrojna otkrića propraćena hipernaoružavanjem blokova, uništavanjem životne okoline, povećanom usamljenošću pojedinca; više ni jedna politička ideologija nije u stanju da zapali mase, postmoderno društvo više nema ni idole ni tabue, više nema slavodobitnu sliku o samom sebi, više ne postoji istorijski projekt kadar da mobiliše, nas odsada određuje praznina, (podvukao N.K.) to je praznina lišena tragičnosti i apokaliptičnosti.“. U „Doba praznine“, Ogledi o savremenom individualizmu, „Književna zajednica Novog Sada", Novi Sad 1987, str. 9.

3 Govoreći o odgovornosti čoveka, ali i naroda, veliki nemački filosof Imanuel Kant objavljuje 1784. godine u časopisu „Berlinski mesečnik“ tekst u kome postavlja pitanje izbora i odgovornosti i daje „izbornu lozinku“ po kojoj su čovek i narod sami odgovorni za svoj izbor: „Prosvjetiteljstvo je izlaz čovjeka iz njegove maloljetnosti, za koju je sam bio kriv. Maloljetnost je nesposobnost služiti se svojim razumom bez vodstva nekoga drugoga. Čovjek je sam kriv za tu maloljetnost, jer uzrok za nju ne leži u nedostatku razuma, nego u nedostatku odlučnosti i hrabrosti da se čovjek svojim razumom služi bez vodstva nekoga drugoga. Sapere aude!“ Odlomak preveo V. Sonnenfeld, u knjizi: Vladimir Filipović, Klasični njemački idealizam, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1982, str. 17.

4 Između ostalih na ovo je upozoravao i Danilo Kiš u jednom od svojih poslednjih intervjua. Na pitanje da li ste nezainteresovani za Francuze ili za svet uopšte, Kiš odgovara: „Što se tiče radoznalosti, radoznao sam, ali nije lako sa Francuzima ni sa svetom“ – glasi njegov ironičan odgovor. „U Francuskoj, za Francuze, ovde ne govorim o prosečnim ljudima, već o velikim francuskim intelektualcima – ne postoje Njegoš, Krleža ili Adi, Petefi. Samo stručnjaci znaju za ova imena.“ Novosadski časopis „Polja“, broj 368. iz 1989. godine, str. 364.

5 Jedan od priloga bliskom istorijskom iskustvu naša dva naroda može biti i pesma koja se pre stotinu godina pevala u Slovačkoj. „U doba narodnog preporoda, na usnama skoro svakog Slovaka živela je pesma romantičarskog pesnika Juraja Zvestonja Bule (+ 1898), koji je bratislavski poraz (iz 907. godine, kada je poginuo velikomoravski vladar Mojmir II, prim., N.K.) povezao s kosovskim:''

''Bratislava, Bratislava,

Tam zapadla Slavov slava,

..........................................

..........................................

Hej, Kosovo, krasne pole,

Ty s' zavladalo Srbom bole.

Nad tebou vial barjak car-Lazara,

Žije o nom povest' stara ...''

U Risto Kovijanić, „Srpski pisci u Bratislavi i Modri XVIII-XIX veka", MSNS, 1973, str., 10.

6 Jan Kmeć, „Jugoslovensko-slovačke slavističke veze“, VANU, Novi Sad 1987, str., 213 - 214.

O Kolarovoj ideji slovenske uzajamnosti šire pogledati kod Kmeća, u „Jugoslovensko-slovačkim slavističkim vezama“, od str., 267. do str., 274., te u knjizi studija i eseja: Jan Kmet', „Erbi a ohniska“ (''Grbovi i ognjišta''), tekst „Kollarova teoria slovanskej vzajomnosti“ od str., 59-71. Izabrao i priredio Dr Mihal Harpanj, „Zavod za udžbenike i nastavna sredstva“, Beograd, - „Kultura“, Bačsky Petrovec, 1997. godina.

7 Petar Milosavljević, „Srbi i njihov jezik“, „Narodna i univerzitetska biblioteka“, Priština, 1997., str., 427-431, a faksimil prevoda Kolarovog teksta str., 153. do 160., iz „Serbske narodne novine“, od 25. decembra 1835, prevod urednika lista Teodora Pavlovića.

8 R. Kovijanić, „Pjesnik naše državne himne Hej Sloveni“, „Stvaranje, 11-12, Cetinje 1962, str., 778. Kovijanić nas u ovom tekstu obaveštava da je autor jugoslovenske državne himne slovački pesnik Samo Tomašik. To je činjenica koju je tada „malo jugoslovenskih građana znalo“, što je verovatno i danas slučaj. Samo Tomašik je pisao pesme na slovačkom i češkom jeziku, bavio se i srpskim temama i motivima: „Uzdizao je Srbiju i Crnu Goru, koju naziva 'Novom Spartom', i veličao njihove borbe za slobodu: oduševljavao se Kraljevićem Markom, Obilićem... i Karađorđem“. Neke njegove pesme nose ove naslove: „Posljednji janjičar i Kraljević Marko“, „Crna Gora“, „Boj u Dugi“.

Pesmu „Hej Sloveni“ ispevao je 1834. godine, u vreme kada je „uzrastala mlada slavistika“, pod naslovom „Slovenima“. Tomašik je pesmu ispevao na češkom jeziku, a prvi put ju je objavio 1838. godine. Počinjala je sa „Hej Slovaci“, ali je kasnije izmenjena u „Hej Sloveni“, što odgovara i sadržaju pesme. Prvi put je izvedena, kao slovenska himna na Praškom sveslovenskom kongresu 1848. godine, a drugi put na Slovenskom kongresu u Moskvi 1867. godine.

Tomašikova himnična pesma je dugo godina imala karakter budnice koja je kod slovenskih naroda pod Austrougarskom imala oslobodilačku ulogu. „Poznato je da su mnogobrojni pojedinci, cijele čete i bataljoni Slovena iz austrougarske vojske prelazili na ruski i srpski front pjevajući 'Hej Sloveni'. - dodaje Kovijanić, „Stvaranje", 782.

9 Risto Kovijanić, „Šafarik, Kolar i Palacki u kolu srpske omladine“, P.J.Šafarik, zbornik radova povodom 100-godišnjice smrti, „Matica srpska“, Novi Sad, 1963., str., 25.

10 R. Kovijanić, „V duchu Kollara, Šafarika a Štura“, „Naš život“, ročnik VII, Bački Petrovac 1939., čislo 3-4, str., 131. Ovaj Kovijanićev tekst je napisan u teškim danima okupacije Čehoslovačke, a pročitan je avgusta 1939. godine na zasedanju Matice slovačke u Jugoslaviji.

11 Intervju sa Ristom Kovijanićem u titogradskoj „Pobjedi“, rubrika Razgovori: Risto Kovijanić, „Njegovati kulturne veze sa Slovacima“, razgovarao M. Stojović, Titograd, 5. II 1967, str., 8.