Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

 

Vuk Karadžić

SRBI SVI I SVUDA
(odlomak)

Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona

Beč, 1849.

 

Ovo je pisano još 1836. godine da se štampa pred Crnom Gorom i Bokom Kotorskom, kao što će se vidjeti na mnogo mjesta, pa kad se dosad onako ne naštampa, evo ga sad samo ovako.

Zaista se zna da Srbi sad žive u današnjoj Srbiji (između Drine i Timoka, i između Dunava i Stare planine), u Metohiji (od Kosova preko Stare planine, gdje je Dušanova stolica Prizren, srpska patrijaršija Peć, i manastir Dečani), u Bosni, u Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju od više Osijeka do Sentandrije, u Slavoniji, u Hrvatskoj (i Turskoj i Austrijskoj krajini), u Dalmaciji, i u svemu Adrijatičkom primorju gotovo od Trsta do Bojane. Zato u početku rekoh zaista se zna, jer se upravo još ne zna dokle Srba ima u Arnautskoj i u Maćedoniji. Ja sam se na Cetinju (u Crnoj Gori) razgovarao s dvojicom ljudi iz Dibre, koji su mi kazivali da onamo ima mnogo "srpskijeh" sela, po kojima se govori srpski onako kao i oni što su govorili, tj. između srpskoga i bugarskoga, ali opet bliže k srpskome nego k pravome bugarskome[1]).

U pomenutijem ovdje mjestima biće najmanje oko pet miliona duša naroda koji govori jednijem jezikom, ali se po zakonu (religiji) dijeli natroje: može se otprilike uzeti da ih oko tri miliona ima zakona grčkoga, i to: jedan milion u cijeloj Srbiji (s Metohijom), jedan milion u austrijskijem državama (u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju, u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Boci), a jedan milion u Bosni, Hercegovini, Zeti i Crnoj Gori; od ostala dva miliona može biti da bi se moglo uzeti da su dvije trećine zakona turskoga (u Bosni, Hercegovini, Zeti itd.), a jedna trećina rimskoga (u austrijskim državama i u Bosni, Hercegovini i nahiji barskoj). Samo prva tri miliona zovu se Srbi ili Srblji, a ostali ovoga imena neće da prime, nego oni zakona turskoga misle da su pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna turski; a oni zakona rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive npr. Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili, kao što osobito čine književnici, starinskijem ali bog zna čijim imenom. Iliri ili Ilirci; oni pak prvi zovu ih u Bačkoj Bunjevcima, u Srijemu, u Slavoniji i u Hrvatskoj Šokcima, a oko Dubrovnika i po Boci Latinima. Bunjevci može biti da se zovu od Hercegovačke rijeke Bune, od koje su se, kao što se pripovijeda, negda amo doselili; a Šokci može biti da su prozvani podsmijeha radi (od talijanske riječi sciocco), ali danas i oni sami reku npr.: "ja sam Šokac," "ja sam Šokica," kao i Bunjevac, Bunjevka. Kako god što oni zakona grčkoga ove zakona rimskoga zovu Bunjevcima i Šokcima, tako isto i ovi zakona rimskoga i oni zakona turskoga njih zovu vlasima, a osim toga još oni zakona rimskoga u Dalmaciji oko Spljeta i Sinja i rkaćima (ili hrkaćima). A u prijateljskome razgovoru oni zakona grčkoga zovu ove zakona rimskoga kršćanima, a oni njih hrišćanima. Kad čovjek pomisli npr. da Madžara ima i rimskoga i kalvinskoga zakona, pa se svi zovu Madžari; ili: da Nijemaca ima i rimskoga i lutoranskoga i kalvinskoga zakona, pa se opet svi zovu Nijemci; mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona rimskoga neće Srbi da zovu. Arnauti su u ovoj stvari za nas još bliži i priličniji primjer nego i Madžari i Nijemci: njih (Arnauta) ima i rimskoga (a može biti gdješto i grčkoga) zakona, pa se svi zovu Arnauti, i da rečemo da se između sebe malo mrze, ali prema drugijem narodima žive kao i braća, kao da su svi jednoga zakona, i jedan bi od njih turskoga zakona ubio deset pravijeh Turaka za jednoga Arnautina makar koga hrišćanskog zakona, kao što bi i Arnautin rimskoga zakona ubio deset Talijanaca za jednoga Arnautina turskoga zakona[2]).

Ja ću ogledati eda li bi se mogli naći uzroci, zašto je kod nas mimo ostale narode (a osobito mimo Arnaute) mogla u ovome događaju postati ovaka mrzost, da narod i na ime svoje omrzne.

Dubrovčani, a može biti i druge gdjekoje primorske srpske opštine koje su se same upravljale, još od starine bojali su se srpskijeh kraljeva iz Hercegovine, da ih ne bi pokorili i slobodu im oduzeli: zato su im često i danak plaćali, a i obranu protiv njih u drugijeh vladalaca tražili. Ko se koga boji, on na njega i mrzi. U narodu se našemu još misli da se svi ratovi vode samo oko zakona; ali u istoriji ima dosta primjera da su u ovakijem događajima države jednoga naroda i zakona bivale najveći neprijatelji između sebe (npr. Sparta i Atina). Kad se crkve razdijele i postane glavna briga i posao ko će s kime ostati, Srbi se nađu u srijedi između Rima i Carigrada. Glavni dio naroda, koji je bliže ili naručnije Carigradu, ostane s Grcima, a primorci se prilijepe Rimljanima. Gotovo se drukčije nije ni moglo činiti nego ovako; a još kad uzmemo da su primorci ne samo na jaču i silniju braću svoju preko brda mrzili nego i da su, kao primorci i susjedi talijanski, mogli imati uzroka i ponositi se od nje (osobito Dubrovčani), i da onda ljudi, ostavivši naskoro svoj stari zakon, u hrišćanskome još ovako nijesu bili utvrđeni kao danas, može se reći da su oni ovo vrijeme jedva dočekali da se od njih sasvijem odvoje, i tako da bi to što je moguće više učinili, ne samo malo-pomalo prime i latinska slova nego i samo narodno ime ostave njima. Kod onijeh turskoga zakona još je lakše naći uzrok. Arnautski je narod i prema srpskome mali, a kao brdski narod mogao je svagda biti u većoj slobodi i jednakosti između sebe, a uz to još ne imajući svoga pisma ni knjiga na svome jeziku, ni hrišćanski se zakon nikad među njima nije bio ukorijenio; tako je lasno moglo biti da njihovi poturčenici ostanu bez ikakve razlike od ostale braće svoje, i da svi više gledaju na svoj jezik i na običaje, nego na zakon, za koji i današnji dan slabo mari ijedan od njih. U Bosni je moralo biti sve drukčije. Srbi su s pomoću knjiga, popova i kaluđera, crkava i manastira bili i onda mnogo pobožniji od Arnauta, a po svoj prilici imali su i više gospode koja se dosta razlikovala od prostoga naroda. Iz istorije znamo i vidimo da su se u Bosni iznajprije isturčila najviše gospoda, od koje su gdjekoji i do danas stara prezimena svoja sačuvali, kao npr. Kulini, Vidajići, Ljubovići, Brankovići, Todorovići, Filipovići itd. Kad su se gospoda prije razlikovala od svoga prostoga naroda, s kojim su u jednu crkvu išla i iz jedne se čaše pričešćivala, šta je prirodnije nego da se sad, primivši i zakon ne samo sasvijem drukčiji od njihovoga nego i na drugome jeziku i s drugijem pismom, postaraju još većma razlikovati se. Tako oni dojakošnje svoje ime Srbi, koje je sa zakonom hrišćanskijem i s pređašnjijem životom njihovijem vrlo skopčano bilo, ne samo odbace nego im žao budne i raja njihova da se njime diči, i nazovu je vlasima. Kao što su ovi poturčenici prije u hrišćanskome zakonu bili pobožni, tako isto postanu i u turskome, i danas može biti da u cijelome zakonu Muhamedovu nema pobožnijih ljudi od Bošnjaka: to pokazuje i današnja njihova nepokornost Sultan-Mahmutu i mrzost na nj i na njegove nove uredbe i premjene.

Ovako ja, otprilike, mislim da su rimski i turski Srbi izgubili svoje narodno ime. Ali bilo to kako mu drago, sad je mrzost ova popustila. Svi pametni ljudi i od grčkijeh i od rimskijeh Srba priznaju da su jedan narod i trude se da bi mrzost zbog zakona ili sasvijem iskorijenili ili barem umalili što se više može, samo je onima rimskoga zakona još teško Srbima nazvati se, ali će se po svoj prilici i tome malo-pomalo naviknuti; jer ako neće da su Srbi, oni nemaju nikakvoga narodnoga imena[3]). Da reku da su jedni Slavonci, drugi Dalmatinci, treći Dubrovčani, to su sve imena od mjesta u kojima žive i ne pokazuju nikakvoga naroda. Da reku da su Slaveni, to su i Rusi i Poljaci i Česi i svi ostali slavenski narodi. Da reku da su Hrvati, ja bih rekao da ovo ime po pravdi pripada najprije samo čakavcima, koji su po svoj prilici ostaci Porfirogenitovijeh Hrvata i kojijeh se jezik malo razlikuje od srpskoga, ali je opet bliži srpskome nego i jednome slavenskom narječju[4]); a po tom današnjijem Hrvatima u zagrepskoj, varaždinskoj i križevačkoj varmeđi, kojijeh se domovina prozvala Hrvatskom poslije muhačkoga boja, koji je bio godine 1526. (a donde se zvala gornja Slavonija), i kojijeh je jezik kao prijelaz iz kranjskoga u srpski; ali ne znam kako bi se tijem imenom mogla nazvati ona braća naša zakona rimskoga koja žive npr. u Banatu, ili u Bačkoj, ili u Srijemu i Slavoniji, ili u Bosni i Hercegovini, ili u Dubrovniku, i govore onakijem istijem jezikom kao i Srbi[5]). Ako bi ko rekao da se i od njih gdjekoji mogu nazvati Hrvati po tome što na onijem mjestima gdje je u slavenskome jeziku ě govori i, npr. dite, vira, sime itd.; ali kako će Dubrovčani, Konavljani, Peraštani, Dobroćani i ostali koji ni te razlike nemaju? A osim toga, kad bi ova razlika u govoru mogla biti dovoljan uzrok da se oni koji govore dite, vira, sime ne mogu zvati Srbi, kako bi se onda čakavci (koji govore dite, vira, sime) i kekavci (koji govore dete, vera, seme) i malo prije pomenuti štokavci (koji govore dijete, vjera, sjeme) svi zajedno mogli zvati Hrvati? Da reku da su Iliri, Ilirci, to li je mrtvo i tamno ime, koje danas ne znači ništa; jer sad svi znatniji istorici dokazuju da stari Iliri nijesu bili Slaveni, i tako bi se oni tijem imenom samo zato nazivali što žive u zemlji koja se negda zvala Ilirik, po čemu bi se i ostali svi narodi koji u starome Iliriku danas žive (npr. Bugari, Arnauti, Cincari itd.) isto tako zvati mogli. Ja ne znam kako je u austrijske kancelarije prije sto i nekoliko godina ušlo ovo ime Illyrier, illyrisch ali se vidi da ono pokazuje samo Srbe zakona grčkoga, koji žive u Madžarskoj. Osobiti spomen i pohvalu ovdje zaslužuju Madžari: oni zovu Rac (od Rascianus od Raške iz Rasije) svakoga onoga koji srpskijem jezikom govori, a ako doznadu da je takovi rimskoga zakona, i ako bi htjeli to da pokažu, onda vele da je papišta Rac.

Od onijeh pak turskoga zakona ne može se još ni iskati da misle što o ovome srodstvu; ali kako se među njima škole podignu, makar i na turskome jeziku, i oni će odmah doznati i priznati da nijesu Turci nego Srbi.

Ko posla ovoga ne razumije, mogao bi reći da je i ime Srbi od današnje Srbije, kao npr. Slavonac od Slavonije, Hercegovac od Hercegovine, Crnogorac od Crne Gore itd.; ali koji štogod od slavenske istorije upravo poznaje onaj mora znati da su Srbi s tijem imenom u naše zemlje došli, i zemlja se od njih tako prozvala.

Gdje je današnje Srbije južni kraj (Kosovo i Metohija) ondje je stare bila srijeda, a krajevi su joj dopirali od Dunava do Arhipelaga, i od Adrijatičkoga mora do u Maćedoniju. I ja mislim da je ovo ime Srbija postalo u novija vremena, kraljeva ili careva zvao kralj pošto je srpsko carstvo propalo; jer ne znam bi li se gdje moglo naći da se koji od našijeh ili car od Srbije, nego Srbljem. Dobrovski i Šafarik dokazali su da su se Srbi negda zvali svi slavenski narodi, i da je ime Srbi starije nego i Slaveni ili Sloveni.

Srbi su po stanju političkome još različniji nego po zakonu. U Crnoj Gori sačuvali su svoju slobodu do današnjega dana, kao što ćemo poslije vidjeti; u Carstvu Austrijskome jedni su graničari i vojnici bez prestanka, te čuvaju granicu od Carstva Turskoga; jedni uživaju sasvijem prava madžarska, a jedni se (kao u Dalmaciji) upravljaju po načinu austrijskome. U Carstvu Turskome žive opet na različne načine: u dvije trećine današnje Srbije (od Drine do Timoka, i od Dunava do blizu Novoga Pazara) u naše vrijeme oteli su se s pomoću Rusa od Turaka, te između sebe sami sude i upravljaju, a Sultanu plaćaju osjekom (oko pedeset hiljada dukata na godinu); u ostaloj Srbiji, u Bosni, Hercegovini i Zeti, svi su raja turska, samo što oni oko Crne Gore žive malo slobodnije nego drugi, kao što će se poslije vidjeti, a oni u Bosni gore nego igdje, jer ih najviše nemaju ni kuća svojijeh, već žive po turskijem kućama kao zakupnici.

Ovo sam ja sve napomenuo najviše zato da bi i meni i čitateljima lakše bilo kad se stane govoriti o Crnoj Gori; toga radi ću se opet povratiti da rečem još nekoliko riječi o zakonu s druge strane.

Srpska je crkva još od starine bila pod patrijarom carigradskijem. U prvoj polovini XIV vijeka srpski car Stefan Silni (Dušan) postavi svoga mitropolita patrijarom srpskijem. Grci se na to vrlo rasrde, ali poslije duge srdnje i (po običaju ondašnjega vremena) anatema priznadu srpskoga patrijara, kojega stolica ostane u Peći, a vlada nad Grčkom crkvom u svemu starome Iliriku. Kad Turci obladaju srpskijem carstvom i narodom, patrijara i oni ostave u pređašnjoj vlasti, tako da se i pod njima zvao i potpisivao:

i sve je ove zemlje obilazio i po njima vladike i mitropolite postavljao, a njega (kao što se pripovijeda) postavljali su mitropoliti, koji su u patrijaršiji kao sinod sastavljali. Godine 1690. patrijar Čarnojević, Arsenije Š na pozivanje ćesara Leopolda I pobuni narod srpski protiv Turaka i prevede u Madžarsku 37,000 familija; a godine 1737. patrijar Arsenije IV na pozivanje ćesara Karla VI podigne opet narod da bježi pod austrijsku vladu, ali Turci nekako opaze zarana, i bog zna koliko hiljada naroda pogube, a on samo s malinom jedva uteče. Turci se po pravdi na to vrlo rasrde, a Grci u Carigradu to jedva dočekaju i godine 1765. zakupe srpsku patrijaršiju (kao što svjedoči Rajić u knj. XI. gl. XIV, §. 17, za 40 kesa karagroša[6]). Utom je mjesto Arsenija IV za patrijara u Peći bio postavljen Vasilije Brkić, koji kad čuje da je njegova patrijaršija zakupljena, i da je njemu određeno negdje zatočenije, on pobjegne u Crnu Goru, a odande 15 oktomvrija 1779. godine sa ruskijem knezom J. B. Dolgorukijem naveze se u Grblju na more i otide put Rusije[7]). I tako Srbi izgube i ovo svešteničko gospodstvo, koje je poslije carske krune najvažnije bilo; i od toga vremena stanu se iz Carigrada slati vladike i mitropoliti po svoj turskoj Evropi.

Jezgra ovoga naroda gotovo su sve sami seljaci i težaci.

Od onijeh zakona turskoga vrlo malo ima seljaka, nego su najviše varošani, među kojima ima i težaka. Iza ovijeh u njih idu zanatlije i trgovci, potom age i spahije, pa onda begovi; tako među njima ima "viša klasa" naroda, ali jedno zato što se njihova viša klasa od prostote ne razlikuje nikakvom naukom ili osobitijem znanjem, nego samo bogatstvom i gospostvom, a drugo što njihov i najprostiji seljak i težak, samo ako ima otkuda, može nositi haljine i oružje, jahati konja, načiniti sebi kuću i življeti kao i najveći aga ili beg, i s pomoću junaštva i razuma, osobito rječitosti, postati najveći gospodin; zato njihova viša klasa gotovo nigdje nije sasvijem odvojena od prostote.

U Dubrovniku za vremena Republike prva gospoda koja su upravljala zemljom i narodom bila su vlastela; ne samo što su se oni i pravima i gospostvom vrlo razlikovali od svega njima područnoga naroda, nego su i među varošanima bili pučani (kao die Burger), koji su se razlikovali od manjijeh varošana i od seljaka i težaka. Nalik na dubrovačku vlastelu bilo je u stara vremena gospode naše zakona rimskoga i u Kotoru, a i u drugijem gdje kojijem primorskijem gradovima; ali je malo-pomalo to sve iščiljelo još prije nego u Dubrovniku, i sad su mjesto njih samo carski činovnici i gdjekoji potalijanjenik.

I današnji Hrvati (u varmeđi zagrepskoj, varaždinskoj i križevačkoj) imaju svoju gospodu, koja se od naroda prostoga, a i od varošana koji nijesu plemići, vrlo razlikuje.

Ali u onijeh koji su grčkoga zakona, i koji se upravo Srbi zovu, jezgra je samo seljak i težak.

U Crnoj Gori niti ima grada ni varoši, i zato se ne može ni misliti da ima kakijeh drugijeh ljudi osim seljaka i težaka. Među prvijem starješinama npr. serdarima, vojvodama, knezovima, kojima starješinstva ova ostaju od oca sinu, kao i među ostalijem glavarima i kućićima mnogo ih više ima koji ne znadu čitati nego koji znadu, i nijedan se od njih ni odijelom ni življenjem niti ikakijem osobitijem pravom ne razlikuje od ostalijeh Crnogoraca, a njihova braća i sinovi čuvaju ovce kao što se pjeva i pripovijeda da ih je čuvao trojanskoga kralja sin Paris i Dušanov nećak Miloš Vojinović. I sami sveštenici njihovi ne razlikuju se od ostaloga naroda nikakom drugom naukom niti znanjem (kao ni odijelom ni življenjem) osim što znadu kojekako čitati i što zapisati. Zapadni susjedi crnogorski po selima su kao i Crnogorci, a i varošani njihovi slabo se čim drugim od njih razlikuju osim odijela, kuća i boljega i ljepšeg življenja, i od njih se nimalo ne ponose. Ovaki su otprilike Srbi i u Dalmaciji.

U Hercegovini i u Bosni otprilike je tako kao i u Crnoj Gori. Ono malo varošana i građana sjede među Turcima, drukčije se od naroda nose i žive, i s njim se ne miješaju ni u kakijem narodnijem poslovima; zato se među narod gotovo i ne broje.

U Srbiji je do našega vremena bilo kao što rekoh da je u Bosni i u Hercegovini. Sad se tek varoši počinju naseljavati i varošani kao narod umnožavati; ali su seljaci, jedno zato što su oni najviše današnju slobodu zemlji pridobili, a drugo što ih je najviše i što najviše plaćaju i u svakom događaju najviše učiniti mogu, u zemlji najpretežniji.

Samo u Carstvu Austrijskome, osobito u Madžarskoj, Srbi imaju višu klasu ili svoju gospodu, koja se razlikuje ne samo od seljaka i od težaka nego i između sebe. Najveća su im gospoda vladike, koje su se dosad po zakonima madžarskima slabo bojale i cara. Poslije vladika su spahije i plemići, koji su po zakonima madžarskima od ostaloga naroda daleko, štono se u nas rekne, kao nebo od zemlje. Među građanima i varošanima imaju ,,purgri" (die Burger), koji se ne samo od seljaka i težaka nego i od ostalijeh građana i varošana razlikuju

kao što su se razlikovali dubrovački pučani. Između plemića su i ovijeh građana doktori, advokati, sveštenici, učitelji i seoskijeh opština pisari (nataroši).

Viša klasa u narodu valjalo bi svoj jezik ljepše i čistije da govori, da je od naroda učenija, mudrija, uljudnija, skladnija i rodoljubivija (jer ona plemenita i čista ili prava ljubav k narodu, po kojoj čovjek voli narod i njegovu korist i slavu nego sebe i svoj život, i od koje su Grci i Rimljani ostavili primjere, ne rađa se s čovjekom, nego se dobiva kroz nauku i odgojenje); ali u naše je više klase to sve naopako. Istina da su mnogi od gospode naše učili i znadu neke nauke kojijeh narod prosti ne zna; ali su to oni ponajviše učili kao kake zanate, koji su mnogima razumu i srcu učinili više štete nego koristi; u ostalome pak oni su se pored Nijemaca i Madžara ponijeli i kao potuđili od svoga naroda i od njegovijeh običaja; pored tuđijeh jezika na kojima nauke slušaju, kojima poslove službene rade i u društvima se razgovaraju, zaboravili su srpski i misliti, i njihov narodni jezik, kojega silu i sladost i bogastvo oni već i ne poznaju, čini im se prost i siromašan, zato su ga iskvarili i jednako ga kvare. Što su pak oni koji velikijeh škola i nauka nijesu učili s gospodom zajedno pali u ovake grijehe protiv naroda svojega, uzrok će biti što su se poveli po gospodi, i razum svoj kao davši gospodi pod zakup više gledaju ko što radi i govori nego šta i kako radi i govori.

Našijem oficirima po granici lakše se može oprostiti što su za narod svoj slabo marili, jer su oni carske sluge, koji su danas ovdje a sjutra bog zna gdje, a uz to još opažali su da im kašto smeta napretku što su Srbi; zato su gdjekoji vičući na svoju područnu braću gledali da se udvore Nijemcima, te je toga radi bivalo da su ljudi naši u mjestu svome voljeli oficira makar od koga drugog naroda nego Srbina.

Ja ne velim da su svi od naše gospode i varošana ovaki, nego priznajem da ih ima i onakijeh koji misle kao što treba, ali tako malo da se prema onima drugima slabo smiju i pokazati. Ovo se slobodno može reći: što je koji bogatiji i od naroda po gospostvu svome različniji, onaj je i u ostalome svemu od naroda dalje; tako su od sviju ovijeh majstori i trgovci (osobito manji) najbliže k narodu i najviše mare za njega i za njegovu korist i slavu. Začudo je što i oni od gospode naše koji su narod ljubili i željeli mu dobro činiti ponajviše nijesu znali kako će, nego su radili protiv svoje želje i namjerenja! Ja mislim da ovome nije drugi uzrok nego što im nauka nije pricijepljena na zdravi narodni razum, nego su ovaj naukom zabunili i ostavili ga, a prave nauke nijesu prisvojili. Zato se umotvorinama naroda našega sva učena Evropa čudi i divi, i njih radi narod naš slavi i hvali, a umotvorine su našijeh učenijeh ljudi ponajviše takove da im se svak ko ih pozna mora smijati i žaliti narod što prema sebi nema učenijeh ljudi. Pa još pored svega ovoga naša viša klasa misli i govori da je ona prema evropskijem narodima upravo kao što treba, a narod prosti da je zaostao i da ne valja i da ga je ona bogzna kakom mudrošću nadvisila! Tako npr. Lukijan Mušicki u " Гласу народолюбца " godine 1819. kaže:

"Свкть хвали вышу классу нашег' рода,
Ал на просту баца срамъ."

Na ovo sam mu ja još onda pisao[8]): "Ovo je po našoj misli upravo naopako rečeno (i istinito). Prosta klasa naroda našega (tj. ona klasa koja u današnje vrijeme narod sastavlja) ne ustupa nijednome od 5 ili 6 sebi obližnjijeh naroda ni u razumu ni u poštenju, niti i u kakvoj drugoj dobrodjetelji; a вышa классa onakova je kao što se othranjuje i u kakvom stanju živi. Ako prostoj ne čini sramote, časti suviše ne čini nigdje."

Da je narod naš barem od pedeset godina amo unapredak imao prema sebi ljudi za upravu po današnjemu vremenu, on bi već davno bio sam svoj, i taj mu je nedostatak i danas najveća smetnja i nesreća, koja je za nas s tijem veća što je u uređenoj i gotovoj kući lakše upravljati nego je iznova načiniti i urediti.

1.

Po svjedočanstvu grčkoga cara i spisatelja K. Porfirogenita (koji je umro 959. godine u 54. godini svojega života) Hrvati su se u naše krajeve doselili odnekuda iza karpatskijeh gora u prvoj polovini sedmoga vijeka (kad i Srbi u Maćedoniju i Ilirik). Došavši amo oni su se razdijelili nadvoje, pa se jedni namjestili u današnjoj Hrvatskoj granici i u turskoj Hrvatskoj i u Dalmaciji, a drugi ostali u Panoniji između Drave i Save. Granice ovijeh prvijeh (dalmatinskijeh) Hrvata naznačuju se: pored mora k jugu rijeka Cetina, k Hercegovini Imoski, a k Bosni Lijevno, rijeka Vrbas i grad Jajce, a stolice njihovijeh vladalaca bile su Biograd kod Zadra i Bihać više Trogira; za Panonske pak zna se da im je stolica bila u Sisku, ali granice oblasti njihove teže je naznačiti nego onijeh prvijeh.

U Dalmaciji na suhoj zemlji (osim samoga primorja i ostrva), gdje je bilo srce Hrvata, danas nema nikakoga naroda koji bi se po jeziku razlikovao od Srba, ali na ostrvima i u primorskijem mjestima, iz kojijeh su se ljudi slabo miješali s onima sa suhe zemlje (kao npr. u Trogiru i u Omišu), govori se jezikom malo drukčijim od srpskoga, i ja mislim da su ovi primorci i ostrvljani ostaci ili potomci starijeh Hrvata. Ja ću se ovdje potruditi ukratko da naznačim glavne sadašnje razlike njihovoga jezika od srpskoga.

1) Mjesto što ili šta oni govore ča, prema slovačkome čo (po čemu ih naši onuda zovu čakavcima), a po varošima ca (prema češkome i poljskome co).

2) Na kraju riječi izgovaraju l mjesto o, npr.: kotal, rekal, molil itd.

3) Mjesto đ i lj govore j, npr.: preja, meja, posteja, zemja, skupje itd.

4) Na mnogo mjesta gdje je u nas ć (od t) oni govore tj, npr.: bratja, prutje itd. Po tome se i u Bosni može čuti bratja, kao što ima i u prvoj knjizi narodnijeh pjesama u pjesmi 510, a po svoj prilici ovamo ide i ono što sam ja u Hrvatskoj slušao od našijeh ljudi netjak mjesto nećak, a po nekijem mjestima i tja mjesto ća.

5) Gdje god mi щ izgovaramo št, oni govore šć, npr.: prišć, ognjišće, šćap itd. (ali pošten, gdje je š postalo od č, i oni tako govore).

6) Svuda izgovaraju h upravo kao Nijemci ch.

7) U rod. mn. kažu npr. gradov, žen; a u skaz. gradovih, ženah itd., otkuda se po svoj prilici i u Srijemu govori: po kuća, po livada, po seli, na koli itd.

8) Koje se riječi muškoga roda u slavenskome jeziku svršuju na ъ, u onijeh oni u rod. mn. imaju na kraju ih, npr.: golubih, prstenih, putih itd. Može biti da je i u nas otuda: crvi, mravi, i – u Srijemu i u Bačkoj – puti.

9) Kao što u nas glagoli mogu i hoću, a i velju i viđu, imaju na kraju u mjesto em i im, tako se u njih u svima glagolima govori i jedno i drugo (kao i u nas velju i velim, viđu i vidim), ali opet više na u.

10) Nakl. neopr. kod sviju glagola govore bez i na kraju, npr.: pisat, molit, vuć itd.

11) Kod glagola koji se u nas u sad. vr. svršuju na em i im, u trećem licu, mn. br. (toga istog vremena) imaju na kraju du, npr.: pišedu, govoridu, hoćedu, molidu itd. I ovo je po svoj prilici iskvareno u novija vremena, kao što su i naši gdjekoji ili od njih primili ili sami iskvarili.

12) Mjesto koji govore i ki, mjesto koje ke, mjesto moja ma itd.

13) Na kraju sloga mjesto m svagda izgovaraju n (kao što je kazano za Paštroviće u predgovoru k Srpskijem poslovicama, 1836. na strani XXXI) npr.: Vidil san ga sto putih.

14) Mjesto jezik oni govore i jazik (od čega je po svoj prilici i oko Rijeke postalo zaik); tako govore i: jat, prijat, ujat, jamat, jamanje, jamatva, koje bi riječi po južnome slavenskom narječiju morale imati e mjesto a, kao što se dalje k jugu i govori jemati (brati npr. vinograd), jemanje i jematva.

15) Mjesto grob govore greb, mjesto rastem restem, mjesto vrabac vrebac. Sve tri ove riječi ja sam ovamo slušao i u Dubrovniku. Može biti da je po njihovome govoru i lastovica mjesto lastavica, koje se govori ne samo u svemu primorju (i kod štokavaca) nego i u samoj Crnoj Gori.

16) Gdje je god u slavenskome jeziku ě, oni govore i (kao i Rusini a gdješto i Česi i Slovaci) npr.: vira, dite, did, nisam itd. Po ovome sad možemo znati kako je došlo te se u nas gdješto (po sjeverozapadnijem krajevima) govori: nisam (mjesto nijesam, ili nesam), gdi, ovdi, ondi, gnjizdo (mjesto gnijezdo ili gnezdo), prid kućom, priko Dunava, niki ljudi itd.

17) Osim ovijeh razlika imaju oni mnogo i riječi kojijeh mi nemamo: takova je riječ i kruh, koja je i u nas poznata; tako je i križ, otkuda i mi kažemo kriška i križati; ja mislim da je njihova riječ i žudim, požudim i požuda, od čega sam ja i u Tršiću slušao: žudan i gladan.

Svak može vidjeti da su ove razlike, kad se govori o dva različna jezika i naroda, vrlo malene; a još kad se uzme da ih je najviše moglo i moralo postati u našijem krajevima (pošto su se Srbi i Hrvati amo doselili) za hiljadu i dvjesta godina; tako vrlo lasno može biti da su Srbi i Hrvati, kad su se amo doselili, bili jedan narod pod dva različita imena, kao npr. sad gdjekoji što govore i pišu: Srbi i Bošnjaci, ili: Srbi i Crnogorci, ili: Srbi i Dalmatinci, ili: Serben und Raizen itd.

Da bi se još lakše vidjeti moglo da jezik ovijeh Hrvata nije bliži nikakome drugome Slavenskom od srpskoga, dodaću ovdje što iz knjige njihovoga spisatelja Ivana Ivaniševića, koja se zove Kita cvitja razlikova (Kitta cvitya razlikova), i koja je naštampana u Mlecima 1642.

a) "Gosp. Petru Dujmu." (Kao posveta).

"Ona želja[9]) velika, kojom (virni i stanoviti prijatelju moj) vazda goraše, i goriš za ploditi u kriposti, ponuka tebe većekrat da me upitaš: kako sam se nauči[10]) peti[11]). Spominjem se da sam tebi odgovori: ljubeći; jere umiti peti kripost je, a kripost svaka od ljubavi ishodi; i kako govore mudraci stari drugo kripost nije u životu ovomu, negoli ljubiti ča se ima ljubiti. Bog se ima ljubiti, dakle ljubiti Boga kripost je; iskrnji se ima ljubiti, dakle ljubiti iskrnjega kripost je; neprijatelj se ima ljubiti, dakle ljubiti neprijatelja kripost je; dobro svako ima se ljubiti, dakle ljubiti dobro kripost je. Među ostalimi dobri uminje aliti mudrost dobro je veliko, dakle ljubiti mudrost kripost je; a tko ljubi mudrost trudi se svakojako za dostignuti ju, kakono stvar koju išće, koju želi, koju ljubi, i koju za to išće, za to želi, jere ljubi; jere ono ča se ne ljubi niti se želi, niti se išće; i tako ne gubeći[12]) se upušća ča se ljubeći dotiče. Ne znam jeli ovi moj odgovor bio zadovoljan razboru tvojemu, za to želeći zgoditi tebi darijem kriposti tvojoj i prikažujem cvit ovi, koji miše[13]) naukom kako sam se nauči peti. Primi ga veselo za zlamen i svidočastvo vikovito moje s tobom stanovite ljubavi, držeći ga prid očima bez pristanka, za doći (ljubeći nauk) na kripost od petja, po putu od bdinja, truda i znoja, u kojoj želim da učiniš oni plod kako si učini u zakoni s poštenjem velikim ne samo tvojim, da i mojimi sve tvoje kuće poštene i grada istoga. Bog s tobom.

Ivan Ivanišević."

b) "Plač gospoje Kate žene gosp. Nikule Vusića u smrt sina svoga Jačinta."

"Može l' biti da zeleni
I mlad javor cvatuć vene?
Može biti, oboj meni!
Jer usahnu sada u mene,
I sad mi se iskoreni,
Nesrećnici oboj meni!

Smrti otrovna i nemila,
Radi griha na svit dana,
Ča[14]) s' mi sinka umorila,
Prem u istok lipih dana?
I zač mi ga iskoreni?
Nesrićnici oboj meni!

Njega nebo, zemlja i more,
Sva gospoda, ljudi i vile,
Njega polja, njega gore
Ljubile su i grlile,
A ti mi ga iskoreni,
Nesrećnici oboj meni!

Cvit mladosti i isto cvitje
Od lipote u njem biše,
Dičaše se premalitje,
I usrid zime 'njime cvatiše,
A ti mi ga iskoreni
Nesrićnici oboj meni!

Ča mi iz srca
srce iskide,
Ča mi iz duše dušu izmače?
Svi uzdišu ki me vide,
Lebut cvili, slavulj plače,
Jer mi sinka iskoreni!
Nesrićnici oboj meni!"

Od velike bi koristi i potrebe bilo kad bi se skupilo u čakavačkom jeziku sve ono što danas nije srpsko. Onda bi se moglo suditi koje se od ovijeh razlika slažu s jezikom njihovijeh zapadnijeh susjeda Kranjaca, koje li su same njihove, i ove s kojijem se od slavenskijeh narječija slažu. A uz ovo bismo mi dobili silu čistijeh slavenskijeh riječi koje se danas u nas ne govore.

Ja rekoh malo prije da sela ni opština ljudi koji ovijem jezikom govore nema danas u Dalmaciji na suhoj zemlji, a po svoj prilici neće ih biti ni u Bosni; ali ih ima u Hrvatskoj vojničkoj krajini kako se prijeđe Velebit, i u zapadnoj Madžarskoj i u Austriji gotovo do samoga Beča! Kako ih je nestalo u Dalmaciji? Ja mislim da su se od Srba i od Turaka razbjegli, a koji su ondje ostali oni se posrbili zadržavši samo i na onijem mjestima gdje je u starome slavenskom ě[15]). Oni pak koji sad žive u zapadnoj Madžarskoj i po susjednoj Austriji, i koje Nijemci zovu Vaser-Kroboten, jamačno će biti potomci panonskijeh Hrvata, ali otkud ovako daleko k sjeveru: ili im Porfirogenit mjesta vlade nije dobro naznačio, ili su i oni u novija vremena pobjegli od Turaka?

Iz svega ovoga što je ovdje kazano vidi se da se Južni Slaveni svi osim Bugara po jeziku dijele natroje: prvi su Srbi, koji govore što ili šta (i po čemu se prema čakavcima i kekavcima mogu nazvati štokavci) i na kraju slogova imaju o mjesto l; drugi su Hrvati, koji mjesto što ili šta govore ča (po čemu se zovu i čakavci) i na kraju slogova ne promjenjuju l na o, a u ostalome se vrlo malo razlikuju od Srba; treći su Slovenci, ili kao što ih mi zovemo Kranjci, koji mjesto što govore kaj (po čemu ih naši i kekavcima zovu), koji se i od Srba i od Hrvata po jeziku mnogo više razlikuju nego Srbi i Hrvati između sebe, ali su opet njima bliži nego ijednome drugome slavenskom narodu. Među Slovence idu i današnji Hrvati u varmeđi zagrepskoj, varaždinskoj i križevačkoj, kojijeh je jezik kao prijelaz iz kranjskoga u srpski; ali je začudo otkud oni ondje gdje su sad? Ako je istina što Porfirogenit kaže da su Panonski Hrvati bili između Drave i Save, i da im je stolica bila u Sisku, onda bi valjalo da su ondje čakavci a ne kekavci!

Što se tiče broja ovijeh Južnijeh Slavena između sebe, ja bih rekao da će štokavaca biti najmanje triputa onoliko koliko i kekavaca i čakavaca zajedno, a kekavaca opet biće mnogo više od čakavaca.

2.

Mnogi stariji spisatelji ove braće naše zakona rimskoga pisali su srpski čistije od našijeh ne samo svojega vremena nego od mnogijeh i današnjega. Evo na to nekoliko primjera: Satir Reljkovića, koji je prvi put naštampan (latinskijem slovima) u Drezdenu 1761, a ovaj što ga ja imam u Osijeku 1779 (oboje prije prve knjige našega Dositeja), i Došenova aždaja sedmoglava preštampane su i slovenskijem slovima, prva 1793. godine, a druga 1803, ali po običaju našijeh spisatelja obje su iskvarene i nagrđene, npr. u Satiru prvi i drugi stih u originalu ovako stoji:

Slavonijo zemljo plemenita,
Vele ti si[16]) lipo uzorita,

a našijem je slovima preštampano ovako:

Славонïє зємлє плємєнита,
Вєсма тыси лєпω узорыта,

 

Takovijeh i još gorijeh pogrješaka pune su ove obje knjige, ali ću ja samo napomenuti još što Reljković u početku drugoga dijela kaže “Baron Ljubibratich od Tribinja", a Stefan Rajić, kojijem je, kao što on veli, Satir "преведенъ нa простый-Сeрбскiй єзыкъ," ovo je preљtampao ovako:

Баронъ Любибратичь ѿ Трєбинѣ

Ovo je upravo kao što neki današnji naši književnici (još i u Srbiji!) pišu Užica mjesto Užice! I opet se naši književnici srde kad im se reče da kvare jezik!

Osim ova pomenuta dva spisatelja dodaću ovdje još nekoliko stihova iz Roxalie Antuna Konislicha, koja je štampana u Beču 1780. godine (dakle opet tri godine prije prve knjige Dositejeve). Evo:

Za tim ja zazivah zoru, kako rekoh,
Jer još ne prosiva budući daleko.
Sini zoro, sini; kad me biži sanak,
Ti mi mrak izmini vodeć bili danak.
Tako ti sunašca i danka, o zoro!
Nemoj mi srdašca kinit, sini skoro.
Jeda te san tavni, da na ruža[17] spava,
On moj zlotvor glavni, jošter zadržava?
Tako ti sunašca i danka, o zoro!
Nemoj mi srdašca kinit, sini skoro.
Jedi se odivaš i kitiš za gorom,
Ili se umivaš rumenime morom?
Što mi se
umivaš? lipa si i čista,
Što mi ne prosivaš? o lipoto ista!
Tako ti sunašca i danka, o zoro!
Nemoj mi srdašca kinit, sini skoro.
Ah! ustani gori, i za svitlost tanku
Jutrnja otvori vraca malom danku.
Tako ti sunašca, otvori, o zoro!
Nemoj mi srdašc
a kinit, sini skoro.

Ova su sva tri spomenuta spisatelja Slavonci; evo ću još dodati pošljednju pjesmu (ikoni majke božije u Sinju) dalmatinskoga fratra Petra Kneževića iz njegove knjige: "Pisme duhovne razlike", koja je naštampana u Mlecima 1765 (dakle opet prije prve knjige našega Dositeja). Evo te pjesme:

Uresu Sinjski, i majko čudesa,
Kraljice zemlje i sviju nebesa,
Primi trud ovi, koga dug moj novi
Poklanja tebi.

Svu pomnju moju stavio sam bio,
Potpuno da bi tebe pofalio,
I da sva tvoja kaže slabost moja
Izvrsna čuda.

A tko će čuda sva skazati tvoja,
Kad su tolika da im nije broja?
Svak dan se čuju, i svud proglasuju
Milosti nove.

Neka ji kažu koji bolje znaju
I nek ti dužne pofalnosti daju,
Jer moje znanje i slabo slaganje
Zadosta n
ije.

A i ja paka, kad bi milost krio,
Koju mi dade, neharan bi bio,
Jer slip budući, a tebe zovući,
Evo sad vidim.

Zadosti vidim, i falu ti dajem,
I kolik mogu, falit ne pristajem,
A ti mi prosti, ak' od tebe dosti
Rekao nisam.

Molim te da trud
ovi blagosoviš,
I svrhu mene blagoslov ponoviš,
Da sina tvoga spasitelja moga
Iz srca ljubim.

Da ga povoljno nigda ne vridim,
A posli smrti da g' u raju vidim,
Gdi šnjim pribivaš, i sideć uživaš
Raskošja vičnja.

Napomene

[1] Otkako sam počeo kupiti naše narodnosti, jednako sam željeo da obiđem ove jugoistočne krajeve naroda našega, i Bosnu i Hercegovinu, ali se do danas nikako ne dade, i po svoj prilici ću ovu želju odnijeti sa sobom na oni svijet.

[2] Godine 1813. skrive nešto u Srbiji na Karavlaškoj granici dva čovjeka, pa uteku u Karavlašku i otidu u Kraljevo. Obojica ovi bili su Srbi, ali rodom jedan iz užičke nahije, a drugi čak od Peći, i ovaj je znao arnautski, kao i srpski. Srpska vlast piše u Kraljevo kajmakanu da se ovi ljudi pohvataju i pošalju u Srbiju. Kajmakan pošalje pandure, te ih nađu i pohvataju, ali kad ih povedu k dvoru kajmakanovu udare pored nekoliko Turaka Arnauta, koji su ondje bili bešlije (turski vojnici koji su po ugovorima između Rusa i Turaka sjedili u Vlaškoj te pazili da Turci u Vlaškoj ne bi kakovo zlo učinili), onda onaj Srbin od Peći poviče arnautski da ga ne dadu, na to Arnauti skoče i otmu ga od pandura govoreći da on nije Srbin, nego Arnautin, njihov brat, i da nema posla u Srbiji kad sam neće da ide, a ako je onamo kome što kriv ili dužan, neka dođe ondje da ga traži.

[3] Da nije ove razlike bilo u imenu, nego da su se Srbi zvali i oni rimskoga zakona, onda bi narod naš u Carstvu Austrijskome bio mnogo jači, jer bi imao svojijeh barona, grofova i knezova, a ovako kako je koji primio rimski zakon, ne imajući nikakvoga narodnog imena, odmah je gledao što prije da se pomiješa među Nijemce ili među Madžare; ali bi za zakon naš bila to velika šteta, jer bi onda lakše bilo naše ljude obraćati u rimski zakon.

[4] Gledaj na kraju ovoga članka na strani 125 pod brojem 1.

[5] Gledaj na kraju ovoga članka na strani 132 pod brojem 2.

[6] Ako karagroš ovdje znači turski groš, onda ovo iznosi 20,000 forinti u srebru; ako li znači španjolski talijer, onda dvaput toliko.

[7] Vrijedno bi bilo doznati da. li je došao do Rusije ili je umro gdje u putu, i gdje mu je grob.

[8] U recenziji o "Glasu narodolюbca," koja joљ nije љtampana, nego sam je njemu poslao u rukopisu i pisao sam mu, ako misli on da ima pravo, ja ću recenziju na svoju sramotu i u svoj odgovor štampati, ako li misli da ja imam pravo i da bi se on osramotio, neću je štampati, ali on valja da otpjeva, tj. da poreče ono. Na to mi je on otpisao da će otpjevati, već recenzije da ne štampam. Dr. Đorđije Mušicki, sinovac Lukijana Mušickoga, kazivao mi je da mu je stric govorio da će stihove one po mojoj recenziji popraviti i da je nešto popravljao, ali koliko ih je i kako popravio ja upravo ne znam, jer nijesam imao kad porediti ih s onima što su poslije štampani.

[9] Po današnjemu čakavačkom govoru valjalo bi da je žeja, i ja upravo ne znam ili su njihovi spisatelji ovako pisali po Dubrovčanima, ili su onda i čakavci svi ovako govorili, pa poslije lj na j promijenili. Tako valja misliti i za ploditi m. plodit itd.

[10] Nauči mjesto naučil, i poslije odgovori mjesto odgovoril itd. ja ne znam da li se je kad govorilo i da li se i sad govori. Ivanišević ima u ovakijem događajima i o mjesto l, u čemu se on po svoj prilici poveo po srpskome, osobito po dubrovačkijem knjigama; a ima i l, kao npr. u jednoj strofi stvorio i htil.

[11] Peti mjesto piti i poslije petje m. pitje (i na drugome mjestu petnik m. pitnik) jamačno će biti po dubrovačkijem knjigama.

[12] Gubechi da nije štamparska pogrješka mjesto gliubechi.

[13] Miše da nije štamparska pogrješka mjesto miriše?

[14] U ovoj knjizi koju ja imam na mnogo je mjesta izmiješano s (c) i z (č), a osobito mjesto velikoga Z najviše je S. Ja sam kazao da varošani govore i ca mjesto ča, a slušao sam u Senju gdje se govori i seniča mjesto šenica; ali što su ova slova ovdje izmiješana, ja mislim da će najviše biti štamparske pogrješke.

[15] Gdjekoji naši ljudi misle i govore da su braću našu zakona rimskoga na ovo izgovaranje i nagovorili i natjerali njihovi sveštenici, da bi ih od nas bolje odvojili. Ovo će slabo ko za istinu primiti; ali svatko mora priznati da su potomci mnogijeh našijeh ljudi koji su zakon rimski primili navalice ostavili pređašnji svoj govor i primili ovaj da bi se od pređašnje braće svoje još više razlikovali a među novu još lakše umiješali. O tom bi se moglo pokazati primjera i iz našega vremena.

[16] U ovoj knjizi što je u mene mjesto si stoji se, koje će jamačno biti štamparska pogrješka.

[17] Ovako upravo bez h.