Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

Vladislav B. Sotirović

Novi Sad, 2005

KRITIKA
INTERPRETACIJE
FILOLOŠKIH STAVOVA
VUKA STEFANOVIĆA KARADŽIĆA
OD STRANE
JUGOSLOVENSKE INTEGRALISTIČKE FILOLOGIJE

Zbornik Matice srpske za slavistiku, Novi Sad 2005

Cilj ovog članka jeste da doprinese što boljem rasvetljavanju problematike (pravilne) interpretacije naučno-filološkog rada Vuka Stefanovića Karadžića u kontekstu nacionalne identifikacije Srba i Hrvata. Fokus istraživanja usmeren je na preispitivanje (zvaničnih) stavova tzv. „jugoslovenske integralističke filologije" o naučnom doprinosu ovog vrsnog južnoslovenskog filologa i etnologa u domenu pitanja, navedenog pitanja, s namerom da ovom raspravom doprinesem što boljem razumevanju autentičnih naučnih stavova Vuka St. Karadžića.

Ključne reči: srpskohrvatski, integralno jugoslovenstvo, Srbi, Hrvati, čakavski, kajkavski, štokavski

Početkom XIX veka, među Srbima i Hrvatima jezik je sve više i više shvatan kao jedan od najbitnijih elemenata „etničke samosvesti", pa stoga nije ni čudo što se u to vreme vodi velika borba među nacionalnim javnim radnicima oko zaštite „pravog" nacionalnog jezika. Tako je Požežanin Antun Nagy /Nagi/ (1774—1847. g.), izdavač Novog i starog kalendara hrvatskog, godine 1818. „kajkavsku grafiju" zamenio „slavonskom" (štokavskom), smatrajući da je to pravi „materinski jezik Horvatom, Slavoncem i Dalmatinom." Međutim, samo godinu dana kasnije, sveštenik iz Jaske Tomaš Mikloušić (1767—1833. g.) izdao je Stoletni kalendar, u kome se zalagao za opštu upotrebu hrvatskog jezika, ali kajkavskog idioma, koji je smatrao izvornim hrvatskim jezikom, „slavonski jezik," odnosno štokavsko narečje, smatrao je srpskim nacionalnim govorom. Ova dva navedena primera ukazuju da je početkom XIX veka, kada se oblikovala kulturno-nacionalna politika narodnih preporoda kod Srba i Hrvata, bilo i onih hrvatskih javnih radnika i inteligencije koji su još uvek bili u dilemi šta je hrvatski nacionalni jezik. Za razliku od njih, pioniri slavistike imali su, u istom tom periodu mnogo jasniju predstavu o etnolingvističkom razdvajanju Hrvata od Srba, tj. šta je to srpski a šta hrvatski jezik. Međutim, njihovi stavovi su sistematski zaobilaženi u prve dve Jugoslavije, pa su stoga bili dosta zapostavljeni, ili se nisu ni izučavali zbog jednostavnog razloga što se nisu uklapali u osnovnu (političku i naučnu) doktrinu integralnog jugoslovenstva. [Autorima „jugoslovenske integralističke filologije" smatram sve one naučne radnike koji su u prve dve Jugoslavije zastupali stavove o etnolingvističkom jedinstvu Srba i Hrvata, odnosno Srba, Hrvata i Slovenaca, dokazujući da se tu radi o dva oka u glavi (Srbi i Hrvati), troimenom narodu (Srbi, Hrvati i Slovenci), dva brata od iste majke (Srbi i Hrvati), ili o troplemenom narodu (Srbi, Hrvati i Slovenci). U prvoj Jugoslaviji akcentovalo se etnolingvističko jedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, dok se u drugoj naglašavalo samo jezičko zajedništvo Srba i Hrvata. U osnovi njihovog mišljenja nalazio se stav da Srbi i Hrvati, ili pak Srbi, Hrvati i Slovenci, govore jednim jezikom razdeljenim na regionalne dijalekte. Što se tiče filologa, klasični su primeri Viktora Novaka i Aleksandra Belića. Među istoričarima je ovoj plejadi jugoslovenskih integralista pripadao npr. Vladimir Ćorović, rodom iz Mostara.] Naime, vodeći slavisti s kraja XVIII, prve polovine i sredine XIX veka, pre svega Pavel Jozef Šafarik, Jozef Dobrovski, Jernej Kopitar i Franc Miklošič tvrdili su da je izvorni govorni jezik Slovenaca bio kajkavski dijalekt, Hrvata čakavski (i kasnije delom kajkavski kao posledica kroatizacije kajkavskih Slovenaca) a Srba štokavski [Dobrovsky 1792/1818; Kopitar 1810; Kopitar 1984; Miklošič 1852/1879; Šafařik 1826; Šafařik 1833; Šafařik 1955. Uporedi sa Kollár 1835]. Ovakvo mišljenje izneo je, na primer, P. J. Šafarik (1795—1861. g.) u svom delu Slowansky nàrodopis. [Praha, 1955. (prvo izdanje 1842. g.), str. 146—159.] U ovom delu je Šafarik nazvao jezik kojim se govorilo u Dalmaciji „srpski jezik". Ovakav Šafarikov stav bio je žestoko kritikovan od strane Vjekoslava Babukića, jednog od najeminentnijih vođa hrvatskog Ilirskog pokreta, koji je nazivao jezik stanovnika Hrvatske i Dalmacije „horvatski" [Babukić 142]. Na taj način su pioniri slovenske filologije kajkavski dijalekt (pravilnije rečeno narečje) pripisali etničkim Slovencima dok je etničkim Hrvatima ostao čakavski dijalekt kao izvorni i delom kajkavski kao posledica kroatizacije Slovenaca. Tako je etnička teritorija hrvatskog naroda svedena od strane prvih specijalista za slovensku filologiju na prostor govornog čakavskog dijalekta što će reći na teritoriju Istre, severozapadni deo istočne obale Jadranskog mora i ostrva u severnom Jadranu. Npr., iz radova Pavela Jozefa Šafarika vidi se da je on veoma dosledno razlikovao Srbe rimokatolike i unijate (štokavce) od Hrvata (čakavce i delom kajkavce). Shodno ovakvom njegovom stavu, nije nikakav kuriozitet što je u knjizi Slowansky nàrodopis Šafarik ubrojao među srpske štokavske rimokatoličke književnike Dubrovnika, Bosne, Hercegovine i Dalmacije i Ljudevita Gaja, kome je maternji jezik bio kajkavski pored nemačkog (oba roditelja su mu bili Nemci). To se dogodilo jednostavno stoga što je za Šafarika hrvatska književnost svedena na čakavštinu i delom kajkavštinu, a pošto je kajkavac Gaj počeo da piše štokavskim jezikom on je stoga ubrojan u „srpske" pisce [Šafarik 1955, 114] (tj. ispravnije bi bilo reći u pisce koji su pisali srpskim jezikom). Sledeći istu logiku i primenjujući svoje stručno znanje, drugi slavista iz iste epohe, Slovenac Jernej Kopitar (1780—1844. g.) takođe je veoma jasno razlikovao Srbe od Hrvata na osnovu njihovih različitih jezika.

Tako je on rimokatoličke Šokce, kojima je govorni jezik bio štokavski smatrao, kao i Vuk S. Karadžić, Srbima a ne Hrvatima.

Na gore navedene stavove, koji su za pro-jugoslovenski orijentisane slaviste, a naročito filologe sledeće generacije(a) (npr. Vatroslava Jagića), bili oficijelno „zastareli", jer je u međuvremenu (jugo)slavistička filologija napredovala do te mere da je utvrdila da su oduvek Hrvati govorili i kajkavicom i čakavicom i štokavskom ijekavicom/ikavicom (npr. Viktor Novak i Ferdo Šišić [Novak 1930; Šišić 1937]) — mogu se staviti dve krucijalne primedbe: 1) mišljenja pionira slavistike o distribuciji srpskog, hrvatskog i slovenačkog jezika do druge polovine XIX veka (tj. do početka procesa kroatizacije katoličkih štokavaca u Bosni, Hercegovini, Bačkoj, Slavoniji i Južnoj Dalmaciji) moraju se tretirati kao autentični istoriografski izvori za vreme o kome pišu i u kome su živeli (od kraja XVIII do druge polovine XIX veka), dok se to ne može reći za tekstove sledećih generacija (jugo) slavista, jer oni pišu o vremenu u kome nisu živeli i o dobu koje nisu doživeli, i 2) tvrđenja novih generacija (jugo)slavista koja pobijaju mišljenja prve generacije slavista moraju se tretirati sa rezervom, jer ona nisu zasnovana na novootkrivenim epohalnim istoriografskim izvorima, pošto takvi izvori u međuvremenu nisu ni pronađeni. Drugim rečima, i jedni i drugi su koristili manje više iste izvore, ali se došlo do različitih rezultata. Zašto? Odgovor je jednostavan: sledeće generacije slavista su neopravdano retroaktivno u istorijskoj perspektivi primenile faktografsko stanje koje je postojalo u vreme njihovog življenja i naučnog rada (većina katoličkih štokavaca se izjašnjavala kao etnolingvistički Hrvati), bilo iz političkih, bilo iz nacionalnih razloga (klasičan primer je slučaj Dubrovačke Republike).

Ovo, naravno, ne znači da su pioniri slavistike bili neosporno u pravu, ali znači da su oni bili bliže vremenu o kome su pisali. Metodološki, njihovi stavovi imaju veću težinu i naučnu vrednost od stavova njihovih mlađih kolega, ukoliko se u oba slučaja radi o korišćenju istih izvora, a o tome se upravo i radi.

Da su gore navedena mišljenja tzv. pionira slavistike bila još uvek relevantna za inostrane, ali ne i za jugoslovenske filologe čak i stoleće kasnije — potvrđuje i primer nemačkog filologa A. Leskina, koji je decidno tvrdio 1914. g. da je jedino čakavski dijalekt izvorni hrvatski jezik [Leskien 1914, XX]. Na jugoslovenskim prostorima se počelo sa preispitivanjem glavne filološke doktrine jugoslovenskih integralista tek u doba jugoslovenske političke krize (tj. kada su se stvorili politički uslovi za to), pa je u tom kontekstu srpski lingvista P. Ivić na kraju XX stoleća tvrdio isto ono što i oci slavistike dva stoleća ranije, npr. da se hrvatsko ime među kajkavcima raširilo tek od druge polovine XVII veka [Ivić 1990, 10].

Početkom XIX veka inicijatori lingvističko-kulturološkog prepoznavanja nacionalne pripadnosti među Južnim Slovenima bili su pripadnici male grupe intelektualaca koja je bila inspirisana nemačko-romantičarskim idealizovanjem narodnih pesama i drugih folklornih tvorevina. Ova grupa intelektualaca je, u stvari, određivala grupnu pripadnost na osnovu zajedničkih tradicija. Nacionalna inteligencija toga doba je „otkrila" svoj maternji jezik koji je ubrzo proglašen nacionalnim jezikom čitave etničke grupacije koja poseduje istu ili sličnu tradiciju, kulturu, običaje itd. Međutim, ovaj „novootkriveni" maternji jezik (tj. govorni narodni jezik) nije bio u isto vreme i nacionalni književni jezik, odnosno zvanični jezik kulture. Tako je Ljudevit Gaj (1809—1872. g.) izdao 1830. g. u Budimu brošuru Kratka osnova hrvatsko- slavenskoga pravopisanja, u kojoj je izneo predlog za novi pravopis Hrvata na kajkavskom jezičkom području. Gaj je tako počeo sa ortografskom reformom prema češkoj grafiji iz XV veka, a u cilju smanjivanja razlika između književnog i govornog jezika Hrvata.

Što se tiče moderne srpske kulture, ali isto tako i srpskog novovekovnog nacionalizma, karakteristično je to da je jedan srpski intelektualac, Vuk Stefanović Karadžić, ispunio tri nužna nacionalna zadatka u vremenskom periodu od pola stoleća: 1) stvorio srpski književni jezik na osnovama maternjeg jezika, odnosno narodnog govora, 2) sistematizovao narodnu tradiciju i kulturne tekovine i 3) definisao Srpstvo na lingvističkim osnovama. Na taj način su postavljeni čvrsti temelji srpskoj nacionalnoj renesansi ali i opštenacionalnom ujedinjenju.

Možda je od svih Vukovih savremenika hrvatski slavista Vatroslav Jagić (1838—1923. g.) napisao najupečatljiviji nekrolog Vuku, njegovom delu i njegovim sveukupnim zaslugama za čitavu južnoslovensku kulturnu baštinu i, prema Jagiću, jezičko jedinstvo Srba i Hrvata — u svom delu Zasluge Vuka Štefanovića Karadžića, a koje je odlomak njegove rasprave Iz prošlosti hrvatskog jezika štampane u Književniku, Zagreb, 1864. g. [Ovaj Jagićev rad se može naći u: Jagić V., Izabrani kraći spisi, Zagreb, 1948, s.19—98. ] Ipak, široj javnosti nije poznato da je Jagić na samom kraju ovog članka opravdavao Vuka zato što je sledio mišljenje svih onih gore spomenutih slavista, a na prvom mestu Kopitara, Dobrovskog i Šafarika, o razlikovanju Srba i Hrvata i njihovih jezika.

Faktički, Jagić je, na prvi pogled, opravdavao Vukove stavove iz njegovog teksta Srbi svi i svuda. Međutim, na istom mestu Jagić iznosi tezu da su jezici ova dva naroda isti, tj. da postoji samo jedan srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik, ali ne i dva odvojena jezika i naroda, kao što je to Vuk stavio na papir godine 1836, a štampao 1849. g. Jagić obrazlaže tu Vukovu „zabludu" time što autor u vreme pisanja članka Srbi svi i svuda nije bio dovoljno upoznat sa pravim stanjem stvari na ovom naučnom polju, jer, navodno, u to vreme slavistika još uvek nije utvrdila pravu naučnu istinu o jednom jeziku Srba i Hrvata, i jednom narodu, tj. „o jednoj glavi sa dva oka" i o „jednom narodu sa dva imena" Jagić je, ipak, na istom mestu prećutao činjenicu da je Vuk sve svoje stavove iznete u članku Srbi svi i svuda još jednom veoma decidno ponovio u svom odgovoru Bogoslavu Šuleku (1816—1895. g.), pa se, shodno tome, mora pobiti teza jugoslovenske (integralističke) filologije da je Jagić uvek bio dosledan sledbenik tzv. Vukove paradigme da su Srbi i Hrvati jedan lingvistički narod. Niti je Vukova paradigma autentično interpretirana (jer Vuk nije nikada tvrdio da ta dva naroda govore istim jezikom), niti se Jagićev stav o Vukovoj „zabludi" usled navodnog nepoznavanja novih naučnih činjenica može uzeti kao razlog za preformulisanje autentične Vukove paradigme onako kako je to uradio Jagić, jer je Vuk i kasnije, sve do kraja svog života (1864. g.), koristeći uglavnom iste izvore kao i Jagić (1864. g.), tvrdio isto što i 1836/1849. g., pa i pre toga (što ne znači da je bio neosporno u pravu).

To se jasno vidi iz spomenutog slučaja Vukove diskusije sa Šulekom.

Naime, Šulek je objavio u zagrebačkom Nevenu, No. 8, 1856. g. članak Srbi i Hrvati, kojim je pokušao da pobije glavne teze koje je Vuk izneo u svom članku Srbi svi i svuda. B. Šulek (pohrvaćeni Slovak) je tvrdio: a) da su Hrvati i Srbi jedan narod, b) da im je jezik jedan odnosno isti ili zajednički, c) da im je stoga i književnost pisana tim jezikom zajednička, i d) da ih čak ni vera ne deli. Stoga on zaključuje na kraju članka: „Iz svega ovoga što sada rekoh, vidi se da su Hrvati i Srbi jedan narod, jednoga roda i koliena… Ako su pako bili jedan narod mora da su imali i jedan jezik, ta narodi se upravo jezikom razlikuju. Kakav je to jezik bio, kojim Srbi i Hrvati onda govorahu, kad su ovamo došli, o tom se samo toliko zna, da je bio od prilike onaj isti, koji je i dan danas; nu potanko se to ne da ustanoviti, buduć da neima pisanih spomenikah od one dobe: prepirati se dakle o tom, u čem se je razlikovao jezik Hrvatah od jezika Srbah, to će reći iztraživati Markove konake. Ako je možda i bilo kakve razlike u njihovu jeziku, nestade je za ono tisuću godinah neprestanoga obćenja, miešanja i selenja" [Šulek 1856].

Od primarne je važnosti na ovom mestu istaći činjenicu koja je, namerno ili ne, „promakla" jugoslovenskim integralističkim filolozima, kako u monarhističkoj tako i republikanskoj Jugoslaviji, da je Šulek u nameri da podrži svoj stav o narodnom i jezičkom jedinstvu Hrvata i Srba, međutim, upotrebio i jedan čist falsifikat. Naime, u istom članku je naveo tobožnje Vukove reči iz teksta Srbi svi i svuda, koje u stvari Vuk nikada nije napisao: „i to da svi pametni Srbi i Hrvati priznaju, da su jedan narod" [Šulek 1856].

Da Vuk nije nikada bio mišljenja da Srbi i Hrvati predstavljaju jedan etnolingvistički narod jasno se vidi iz njegovog odgovora Šuleku u kome je Vuk bio izričit: „…i sad mislim da su se stari Hrvati u jeziku razlikovali malo od Srba, i da su današnji Čakavci pravi njihovi ostaci i potomci, i da se po pravdi samo oni mogu zvati Hrvatima… Glavna su staništa današnjijeh Čakavaca ostrva ili otoci Jadranskoga mora od Istrije do iza Korčule… Hrvati po pravdi mogu se zvati: 1) Svi Čakavci; 2) Kekavci u Kraljevini Hrvatskoj koji su se na to ime već obikli. Srbi po pravdi mogu se zvati svi Štokavci makar koje vjere bili i makar gdje stanovali…" [Karadžić 1861].

Jugoslovenska integralistička filologija takođe nije nikada želela da prizna da je Vuk u ovom odgovoru Šuleku (opravdano ili ne) otvoreno optužio „hrvatske rodoljupce" da namerno nastoje da razore Srpstvo, jer su oni jedini u Evropi odbacili osnovni princip etničke identifikacije, tj. da jedan narod može govoriti samo jednim jezikom i proglasili Hrvate za narod koji kao maternji ima tri jezika: štokavski, čakavski i kajkavski/kekavski.

Konačno, po Vuku, u tadašnjoj Kraljevini Hrvatskoj, u stvari, pravi etnički Hrvati gotovo da i nisu živeli, jer je većina čakavaca živela izvan 51 granica te kraljevine. Stoga je Vuk uveo novi pojam: Hrvaćani, a pod kojim se podrazumevaju svi stanovnici Kraljevine Hrvatske bez obzira na njihovu etničku pripadnost, za razliku od pojma Hrvat, koji se može odnositi samo na etničke Hrvate (tj. čakavce) [Karadžić 1861]. Time je Vuk osporio osnovni princip teorije o „hrvatskom državnom pravu" po kome su svi stanovnici Kraljevine Hrvatske nazivani Hrvatima. On je smatrao da se oni trebaju nazivati Hrvaćanima.

U obe velike Jugoslavije filološka doktrina o etnolingvističkom jedinstvu Hrvata i Srba, sročena u sintagmama: „jedna glava sa dva oka", „jedan narod sa dva imena" i „dva brata od iste majke" — gradila se na stavu da je izmešanost Hrvata i Srba u Krajini, Dalmaciji, Bosni, Hercegovini, Sremu i Slavoniji (usled pomeranja stanovništva u doba otomanskog osvajanja Balkana) presudno uticala da se tokom vremena među njima prirodno razvije jedan jedinstveni (novo)štokavski dijalekt kao književni jezik zasnovan na govoru oba naroda (svih Srba i većine Hrvata).

Primetio bih da je, međutim, ista doktrina uporno izbegavala da preispita ovaj svoj stav, tj. da na osnovu već poznatih relevantnih istoriografskih izvora (npr. Gajev tekst Čije je Kolo? štampan u Danici 1846. g.

Ą 31) ukaže na mogućnost drugačije istorijske i političke motivacije i pozadine nastanka zajedničkog književnog jezika kod ova dva južnoslovenska naroda.

Trebalo se čekati politički raspad Jugoslavije, a samim tim i integralističke filologije, da bi se počelo preispitivanje stavova iz prethodne epohe.

Tako danas među srpskim filolozima ima sve više pristalica teorije da je do pojave hrvatskog Ilirskog pokreta samo mali broj etničkih Hrvata govorio štokavski i da su „Ilirci" namerno uzeli srpski jezik za jezik hvatskog naroda, proglašavajući štokavski govor za književni jezik Hrvata (npr. [Milosavljević 1997, 38—50]). Drugim rečima, hronološki posmatrano nisu srpski i hrvatski filolozi zajedno stvorili srpskohrvatski jezik, kao što se tvrdilo, već samo hrvatski. Na ovakva, drugačija, mišljenja ukazivali su, još u vreme prve Jugoslavije, inostrani slavisti. Na primer, ruski filolog Boris Unbegaun pisao je da: „U Hrvatskoj, štokavska književnost datira tek od ilirske epohe, to jest druge trećine XIX veka. Ova kasna pojava se objašnjava činjenicom da je štokavski bio u Hrvatskoj uvezen dijalekt i da je, kao književni jezik, zamenio autohtoni kajkavski na kojem su prvi književni tekstovi pisani u XVI veku" [Unbegaun 1935/1995, 16].

Smatram da su ovakvi stavovi namerno zaobilaženi, jer su u biti narušavali koncepciju politike „integralističkog Jugoslovenstva" (u prvoj) i „bratstva i jedinstva" (u drugoj Jugoslaviji). Iz istog razloga u mnogim izdanjima izabranih, pa čak i sabranih dela Vuka S. Karadžića, nije se moglo naći mesta i za članak Srbi svi i svuda, a sami Vukovi stavovi o etnolingvističkoj distribuciji Srba i Hrvata interpretirani su prema klišeima važeće državne politike.

Sličan slučaj bio je i sa stavovima Milana Rešetara, rimokatoličkog Srbina iz Dubrovnika, slaviste i profesora (1860—1942. g.), o etnolingvističkoj pripadnosti Dubrovnika i njegovog geografskog zaleđa. Naime, u prve dve Jugoslavije Rešetar je tumačen kao pobornik teorije i doktrine o „jednom narodu sa dva imena" (uglavnom na osnovu njegovog teksta: Mea culpa, Zora, III/2 (april), 1912. g.). Tako je, npr., predstavljen Rešetar u Antologiji jugoslovenske misli i narodnog jedinstva (1390—1930) Viktora Novaka (Beograd, 1930). Međutim, u drugoj Jugoslaviji, Rešetar je uziman i u kontekstu opravdanja Jagićevog stava da Dubrovačko kulturno nasleđe pripada hrvatskom, a ne srpskom nacionalnom nasleđu (ukoliko ono treba da se deli), jer je trebalo potkrepiti fakat da se Dubrovnik našao u hrvatskoj, a ne u srpskoj federalnoj jedinici. Za to je poslužila činjenica da je Rešetar bio urednik edicije Stari pisci hrvatski, koju je upravo Jagić i pokrenuo (1869. g.), a u kojoj je objavljeno dosta dubrovačkih pisaca.

Moja primedba na ovom mestu jeste da se ovom prilikom zaboravljalo (namerno ili ne) da na osnovu Rešetarovog stava da su Srbi i Hrvati dva imena za isti narod ne proizlazi da je on smatrao da je dubrovačka književnost isključivo hrvatska već i hrvatska i srpska. Štaviše, verovatno iz političkih razloga, nije akcentovan njegov stav da ako treba deliti dubrovačko kulturno nasleđe između Hrvata i Srba, onda po etnolingvističkom kriterijumu Dubrovnik pripada Srbima, a ne Hrvatima.

Naime, uvek se nekako zaobilazilo nekoliko bitnih stavova iz naučnog rada ovog vrsnog južnoslovenskog filologa, koji je bio odličan poznavalac dubrovačke arhivske građe. Tako je Rešetar napominjao u svom članku Die Čakavština un deren einstige und jetzige Grenzen, Archiv für slawische Philologie, XIII, 1891. g., da „čakavština nije nikada dopirala do Dubrovnika, i ovaj grad je od početka bio štokavski" [Rešetar 1891, 383].

Rešetarova teza bila je da su Dubrovnik i njegovo zaleđe do reke Neretve, tj. istočna Hercegovina, oduvek bili naseljeni samo Srbima, jer se na ovoj teritoriji govorilo štokavskim ijekavskim, dok se nacionalna teritorija Hrvata svodila na teritoriju zapadno od reke Neretve, gde se govorilo čakavskim i ikavskim (uz napomenu da su ovi govori međusobno veoma slični); tj. da su Dubrovčani etnički Srbi, kojima je maternji jezik bio srpski, ali, isto tako, da se oni nisu osećali Srbima (već Dubrovčanima) iz prostog razloga što nisu živeli u srpskoj državi, za koju se i vezivao etnonim srpski [Rešetar 1894]. Drugim rečima, Dubrovčani su vezivali pojam Srpstvo samo za stanovnike srpske države, kojoj nikada nisu pripadali (jer su uspevali da očuvaju svoju političku nezavisnost), pa se stoga i nisu osećali Srbima (tj. stanovnicima države Srbije). To naravno nikako ne znači da su se Dubrovčani osećali Hrvatima (shodno objašnjenju da nisu bili pravoslavci već katolici), jer istoriografski izvori to ne potvrđuju. [O ovoj problematici videti u: Rešetar M., Pregled razvitka dubrovačke lirike, što je predgovor njegovoj Antologiji dubrovačke lirike, Beograd, 1894.] Štaviše, Branislav Brborić napominje da se u dubrovačkom arhivu mogu naći na desetine dokumenata na latinskom jeziku u kojima se dubrovački jezik nazivao lingua serviana, ali nikada kao lingua croata. B. Brborić tvrdi da je u Dubrovniku vekovima postojala „nekakva" svest da Dubrovčani pripadaju Srbima i govore srpskim jezikom, dok među Dubrovčanima nema hrvatske etnojezičke svesti pre druge polovine XIX veka [Brborić 2001, 43—44, 68], tj. pre nego što je Dubrovnik sa okolinom postao deo rimokatoličke Habsburške Monarhije, koja je smišljeno vodila politiku kroatizacije ovog područja.

Rešetarov principijelni stav o Dubrovniku bio je da Dubrovnik i njegovo duhovno blago ne treba deliti između Srba i Hrvata (što se uvek naglašavalo u projugoslovenskoj filologiji), ali, ako se to mora učiniti, onda Dubrovnik pripada sigurno Srbima, a ne Hrvatima, i to prevashodno na osnovu govornog jezika. [Videti takođe o ovom problemu i Rešetarovu pristupnu besedu Srpskoj kraljevskoj akademiji 1940. g. pod naslovom: Najstariji dubrovački govor. Ovu besedu je akademicima u Rešetarovom odsustvu pročitao tadašnji predsednik Akademije — Aleksandar Belić.] Međutim, ovakvi stavovi o teritorijalnoj deobi, ukoliko do nje mora da dođe, bili su od strane jugoslovenskih integralističkih ortodoksa unapred proglašavani za „šizmatične", jer su narušavali koncept integralnog jugoslovenstva, pa su stoga i sistematski zaobilaženi. Naročito je to rađeno u titoističkoj Jugoslaviji, jer je Rešetarev princip deobe značajno narušavao praktično rešenje federalističkog razgraničenja unutar socijalističke državne zajednice.

U osnovi, Rešetar se slagao sa Vukom (koji je takođe napominjao da Srbi i Hrvati govore sličnim jezicima, ali da ipak postoji dovoljno uočljiva etnojezička razlika između njih). Da je Milan Rešetar bio na liniji autentične Vukove paradigme (a ne one interpretirane od strane jugoslovenskih integralista), potvrđuje i to što je on, takođe, bio mišljenja da su štokavski ikavci u stvari bili bivši Hrvati čakavci, koji su, primivši štokavštinu, uneli u nju čakavske elemente. Vuk Stefanović Karadžić izneo je ovo mišljenje, koje se relativno često navodilo u radovima jugoslovenskih filologa, u svom članku Srbi i Hrvati iz 1861. g., gde kaže: „…Ikavci… za koje ja mislim da su negda bili Čakavci pak se posrbili poslije kad su Srbi iz Bosne i Hercegovine bježeći od Turaka navalili u njihove krajeve…" Ipak, nekako se zaboravljalo da je Vuk izneo još jednu teoriju o etnogenezi ikavaca i to u (faktički anatemisanom i ekskomuniciranom) članku Srbi svi i svuda u fusnoti 15 gde kaže: „Gdjekoji naši ljudi misle i govore da su braću našu zakona rimskoga (rimokatoličke Srbe, tj. štokavce — primedba V. B. S.) na ovo izgovaranje i nagovorili i natjerali njihovi sveštenici, da bi ih od nas (pravoslavnih Srba, tj. štokavaca — primedba V. B. S.) bolje odvojili. Ovo će slabo ko za istinu primiti; ali svatko mora priznati da su potomci mnogijeh našijeh ljudi koji su zakon rimski primili, navalice ostavili pređašnji svoj govor i primili ovaj da bi se od pređašnje braće svoje još više razlikovali a među novu još lakše umiješali". Zaključio bih na ovom mestu da je selektivno iznošenje filoloških stavova Vuka i Rešetara nakon Drugog svetskog rata bilo i u funkciji dnevne politike „bratstva i jedinstva", koja je trebalo da da filološku osnovu političkom razgraničenju između srpske i hrvatske federalne jedinice u titoističkoj Jugoslaviji.

Jedan od najvećih protivnika gorepomenutog Rešetarovog mišljenja bio je upravo njegov tast, u svoje vreme vodeći hrvatski filolog — Vatroslav Jagić (po rođenju kajkavac), koji je, u članku Nekoliko napomena povodom rasprave M. Rešetara o čakavštini, štampanog u Archiv für slawische Philologie, XIII, 1891. g., tvrdio da se ne može dokazati da je Dubrovnik bio oduvek štokavski. Po njemu: „Načelna se pogreška krije u krivo postavljenim premisama, kao da kod Srba i Hrvata imamo posla sa dva, i baš samo sa dva strogo razlučena narečja (ili čak jezika!), od kojih je jedan od početka pa do danas bio i zvao se štokavski, a drugi isto tako od početka pa do danas čakavski". Stoga je Jagić na istom mestu zaključio da „…ovaj biser (Dubrovnik — primedba V. B. S.) pripada jednako jednima i drugima (Srbima i Hrvatima — primedba V. B. S.)" [Jagić 1891]. Faktički je Jagić bio protiv teze da je reka Neretva predstavljala od vajkada demarkacionu liniju između srpskog i hrvatskog jezika i naroda, po kojoj je zapadna Hercegovina, u kojoj se govori ikavski, hrvatska a istočna Hercegovina, u kojoj se govori ijekavski, srpska.

Dubljom analizom i pravilnom interpretacijom Jagićevih stavova mora se pobiti integralistička teza jugoslovenske filologije, po kojoj je ovaj hrvatski filolog sledio Vukovu paradigmu [Novak 1967], pa je stoga i bio proglašavan za velikog jugoslovenskog rodoljuba i „Hrvato-Srbina" (kako je sam sebe često nazivao). Naime, već u godini Vukove smrti (1864. g.), Jagić je izneo stavove koji se drastično razlikuju od Vukovih i kojih se i kasnije u osnovi pridržavao:

  1. Srbi i Hrvati se ne razlikuju po jeziku, jer su razlike u njihovim govornim narečjima zanemarljive (Vuk je pisao o maloj, ali dovoljnoj razlici u govorima ova dva naroda) i
  2. razlike između Srba i Hrvata zasnovane su na njihovoj verskoj podeljenosti, različitim pismima i istorijskoj prošlosti (upravo ono što je Vuk uporno pobijao da vera, istorijsko iskustvo i pismo ne čine ethnos već samo i prvenstveno jezik) [Jagić 1864].

Stoga bih izneo hipotezu da je upravo Jagić bio rodonačelnik filološke paradigme prihvaćene u socijalističkoj Jugoslaviji da ipak treba tražiti u okviru jednog, ali ne i jedinstvenog, jezika Srba i Hrvata tzv. „granice koje spajaju", a koje su konačno dovele do ozvaničavanja nacionalno- republičkih varijantskih razlika u okviru srpskohrvatskog jezika, koje su konačno kodifikovane kao posebni jezici nakon raspada zajedničke države.

Budući da su praktično primenjeni Jagićevi stavovi na slučaj Dubrovnika, nije ni čudo što se ovaj grad našao u zajedničkoj jugoslovenskoj državi (jer Hrvati i Srbi imaju jedan jezik), ali u hrvatskoj nacionalnoj republici (jer se ipak kao narodi razlikuju po veri i pismu), pošto su za Jagića svi rimokatolički štokavci bili Hrvati (dok su za Vuka bili Srbi). U svakom slučaju, i bez obzira na to ko je u pravu, treba napustiti ranije tvrđenje o Jagiću kao „vukovcu" u periodu njegovog rada nakon Vukove smrti.

U svojoj reformi srpskog književnog jezika Vuk se rukovodio idejom da nacionalni književni jezik mora biti zasnovan na narodnom govornom 55 jeziku, prema devizi „piši kao što govoriš i čitaj kao što je napisano". Jedna od osnovnih ideja koja se krila iza ove devize i Vukove reforme bila je ideja o duhovnoj integraciji čitavog srpskog naroda. U prethodnih sedamdesetak godina uvrežilo se mišljenje među srpskim filolozima da je upravo Vuk, bar što se tiče Srba (a verovatno i među svim Južnim Slovenima), bio rodonačelnik ove ideje i prvi duhovni ujedinitelj Srpstva. Međutim, smatram da ovu ideju, kao i jezički koncept spiritualnog ujedinjenja svih Srba ma gde oni živeli, prvi put nije formulisao Vuk već Dositej Obradović (1738—1811. g.), pred kraj XVIII veka, u tekstu Pismo Haralampiju, koji je deo njegovog autobiografskog dela Život i priključenija (1783. g.).

Tu je Dositej jasno stavio do znanja da je glavni razlog zašto se opredelio da piše na narodnom jeziku sledeći:

„Moja će knjiga napisana biti čisto srpski, kako god i ovo moje pismo, da je mogu razumeti svi srpski sinovi i kćeri, od Crne Gore do Smedereva i do Banata… Ko ne zna da žitelji crnogorski, hercegovski, bosanski, servijski, horvatski (kromje muža), slavonijski, sremski, bački i banatski (osim Vlaha) jednim jezikom govore?… zakon i vera mogu se promeniti, a rod i jezik nikada… Za sav dakle srpski rod ja ću prevoditi slavnih i premudrih ljudi misli i sovjete, želeći da se svi polzuju… ja ću pisati za um, za srce i za naravi človečeske, za braću Srblje, kojega su god oni zakona i vere" [Obradović 1975].

Iz ovog navoda jasno je da Dositej i pre Vuka i pre ostalih slavista razlikuje narode ne po veri već po jeziku. Takođe, nije Vuk već Dositej rodonačelnik filološkog stava da su Srbi svi oni koji govore štokavštinom.

Poznato je da je susret u Beču i uopšte poznanstvo sa Slovencem Jernejem Kopitarom (1780—1844. g.) presudno uticalo na Vuka da otpočne sa reformom srpskog književnog jezika. Zanimljiva je hipoteza, koju još uvek treba dokazati (a to zavisi od novih izvora ukoliko budu pronađeni), da je Kopitar podstičući Vuka na ovaj korak imao skrivene političke ciljeve.

Naime, prema ovim istraživačima, Kopitar se kao austroslavista borio da uključi što veći broj Slovena u okvire Habsburške Monarhije. Da bi pridobio Srbe za taj svoj politički cilj, primenio je strategiju odvajanja Srba od Rusa, a to se po njemu moglo najbolje sprovesti ako Srbi odbace posrbljeni ruskoslovenski jezik kao svoj književni jezik i počnu pisati svojim narodnim jezikom (npr. [Milosavljević 1997, 25—26]). U svakom slučaju, Vuk je prihvatio Kopitarovu ideju o srpskom govornom (narodnom) jeziku kao srpskom nacionalnom književnom jeziku.

Vuk Stefanović Karadžić, reformišući, tj. faktički stvarajući, srpski književni jezik u prvoj polovini XIX stoleća, uzeo je ijekavski izgovor štokavskog narečja centralnih i istočnih delova Hercegovine za njegovu formu.

Vuk je, odlučivši se za narodni govorni jezik kao književni jezik Srba, u početku smatrao da svako treba da piše onim izgovorom koji mu je bio maternji, tj. ekavci ekavicom, ijekavci ijekavicom, ikavci ikavicom. Međutim, ubrzo je ustanovio da ovakvo „demokratsko" rešenje ne dovodi do faktičkog duhovnog ujedinjenja Srba, pa se konačno opredelio samo za jedno narečje, i to za štokavsku ijekavicu. Razlog za ovakav izbor je bio trojake prirode:

1) ovim izgovorom su pevane narodne junačke pesme koje je Vuk sakupljao,
2) Vuk je smatrao da je hercegovački izgovor štokavskog narečja najčistiji, odnosno najbliži pravom narodnom jeziku, i
3) ovim izgovorom se govorilo u njegovom rodnom Tršiću u zapadnoj
Srbiji, koja je bila naseljena upravo imigrantima sa prostora Istočne Hercegovine.

On je, u stvari, izabrao izgovor svog rodnog kraja [Ivić 1997, 38] [Milka Ivić takođe piše o značajnoj ulozi V. S. Karadžića u normiranju ekavske varijante srpskog književnog jezika [Ivić 1997, 73—79].], odnosno dijalekat i izgovor njegovih hercegovačkih predaka iz Drobnjaka. [Ipak, ispostavilo se da je „uz istočni govor ostala većina srpskih pisaca, te se za njega može reći da danas preovlađuje u srpskoj književnosti" [Kulakovskij 1882, 201]. ] Smatram da je jedan od pogrešno datih odgovora u doba jugoslovenske integralističke filologije odgovor na pitanje šta se treba podrazumevati pod tzv. južnim narečjem u Bečkom književnom dogovoru („biblijskom" dokumentu za jugoslovensku integralistiku). Vuk je, i pre 1850. g., na nekoliko mesta imenovao dijalekte za koje je smatrao da pripadaju jedinstvenom srpskom jeziku. Tako je u Vukovoj tzv. Primjetbi, koja je deo njegove Pismenice srpskoga jezika (Beč, 1814. g.), izvršena podela srpskog jezika, tj. štokavštine, na tri „narečja": 1) hercegovačko, 2) sremsko, i 3) slavonsko [Sabrana dela Vuka St. Karadžića 1968, 112]. Podela je izvedena na osnovu kriterijuma zamene glasa „jat". Ali, Vuk je, u Predgovoru Srpskog rječnika (Beč, 1818. g.), ova tri izgovora nazvao: 1) ercegovačko, 2) sremsko, i 3) resavsko, dok je, međutim, u Bečkom književnom dogovoru iz 1850. g. spominjao: 1) južno, 2) istočno, i 3) zapadno narečje.

Zvanična (državna) filologija u prve dve Jugoslavije decidno je tvrdila da se Vuk sa ostalim potpisnicima Dogovora 1850. g. opredelio da štokavski izgovor postane zajednički književni jezik i Srba i Hrvata, što dalje povlači i zaključak da je Vuk smatrao da ova dva naroda govore istim jezikom.

Tako je Vuk, po meni neosnovano, kanonizovan u „ujedinitelja" Srba i Hrvata u jeziku i kulturi, tj. proglašen za duhovnog rodonačelnika „jugoslovenskog integralizma". Drugim rečima, možda su Hrvati i Srbi jedan etnolingvistički korpus, ali Vuk to nije tvrdio.

Međutim, na osnovu Vukovih stavova o srpskom jeziku i narodu, koje nije nikada napuštao niti menjao u svim svojim radovima, smatram da se u sva tri gore navedena slučaja radi ne o čakavskom, štokavskom i kajkavskom narečju „srpskohrvatskog" jezika (kao što je to tvrdila jugoslovenska integralistička filologija) već o ijekavskom, ekavskom i ikavskom izgovoru štokavštine, odnosno, po Vuku, srpskog nacionalnog jezika. Dakle, Vuk je hercegovački, tj. ijekavski, izgovor nazivao i „južno narečje", što je i u geografskom smislu opravdano i logično. (Da se tu radilo o štokavskom narečju ono bi se u geografskom smislu moglo tretirati samo kao istočno (u odnosu na čakavštinu i kajkavštinu) a ne kao južno. Mislim da nema razloga da ne verujemo da je Vuk dovoljno dobro poznavao strane sveta.) Treba napomenuti i to da je ijekavskim izgovorom napisan najveći deo slavne dubrovačke književnosti, koja je, budući „zajednička" Srbima i Hrvatima, kasnije od strane jugoslo(a)venskih integralista predstavljana kao kamen temeljac njihovom jezičkom, kulturnom i na kraju političkom ujedinjenju. Ova činjenica je takođe poslužila mnogim srpskim i hrvatskim projugoslovenski orijentisanim intelektualcima da se zalažu za stvaranje jednog jedinstvenog „jugoslovenskog", odnosno „panjužnoslovenskog" jezika, koji bi poslužio kao osnova za jugoslovensko [Stokes 1974], ili štaviše, južnoslovensko (sa Bugarima) ujedinjenje, po primeru Italijana (1859—1870. g.) i Nemaca (1866—1871. g.), kojima je upravo oficijelno zajednički jezik pružio osnovu za političko ujedinjenje u okviru zajedničke nacionalne države [Abrams 1953, 303; Stavrianos 1958, 425—467, 513—545; Jelavich, Jelavich 1993, 128—141, 170—207, 235—284].

Ipak, čvrstog sam mišljenja da ne postoje ni najmanje osnove da se Vuku da etiketa ujedinitelja Srba i Hrvata zbog sledećih razloga:

  1. on nije nikada smatrao da Srbi i Hrvati govore istim jezikom,
  2. za njega kajkavština i čakavština nikada nisu bili jezici ili narečja kojim su ikada govorili Srbi, i
  3. tzv. štokavsko narečje je za njega oduvek predstavljalo srpski, i samo srpski, nacionalni jezik.

Dakle, jugoslovenski integralisti su ili iz naučnog nehata ili zbog dnevne politike pogrešno interpretirali Vukove filološke stavove o jezicima Srba i Hrvata, uzdižući ujedno (neopravdano) Vuka na pijedestal panjugoslovenstva.

Jedan od takvih „jugoslovenskih integralista" je bio znameniti srpski filolog i predsednik Srpske akademije nauka Aleksandar Belić (1876— 1960. g.). On je, naime, u dva maha, 1935. g. i 1947. g., po meni pogrešno interpretirao Vukove radove: Pismenicu Srpskog jezika, Srpski rječnik i, pre svega, Srbi svi i svuda, kao dela kojima se dokazuje da je Vuk bio „ujedinilac Srba i Hrvata" u narodnom jeziku [Belić 1935; Belić 1947]. U oba ova slučaja, 1935. g. i 1947. g., zvanična državna politika bila je na liniji bratstva i jedinstva Srba i Hrvata, tj. takozvanog „integralnog jugoslovenstva".

Ovu politiku je Belić dosledno sledio, što je konačno 1954. g., dovelo do potpisivanja Novosadskog dogovora o zajedničkom jeziku Srba i Hrvata, koji je zvanično nazvan srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski.

Belić je u potpisivanju ovog dogovora igrao ključnu ulogu. Jasno je da je ovakvo rešenje u potpunosti odstupalo od osnovnih Vukovih stavova, jer je on pravio jasnu razliku između srpskog i hrvatskog jezika i smatrao, istovremeno, da su i ćirilička i latinička „bukvica" pisma kojima su pisali Srbi (videti Vukov rad Alphabeti serborum u [Karadžić 1818]). Međutim, iz duha Novosadskog sporazuma da se lako zaključiti da se ćirilica smatrala srpskim, a latinica hrvatskim nacionalnim pismom. Ipak, podsetio bih da je Vuk bio posve siguran da religiju ne treba uzimati kao primarni kriterijum nacionalnog određenja [Karadžić 1849, 30] [O problematici Vukovog lingvističkog nacionalizma videti ukratko u [Simić 1991, 75—92].), a samim tim ni abecedno/alfabetnu podelu kao kriterijum nacionalne pripadnosti.

Treba zaključiti da Vuk nije birao srpski književni jezik između kajkavskog, čakavskog i štokavskog dijalekta već između ijekavskog, ikavskog i ekavskog izgovora „srpskog" štokavskog narečja. Ipak, mnogi filolozi i nefilolozi bili su kivni na Vuka zbog njegovog izbora štokavske ijekavice za srpski književni jezik, smatrajući da je bilo bolje da je izabrao štokavsku ekavicu. To bi praktično značilo da je trebao izabrati jezik Srba iz južne Ugarske, odnosno jezik Srba iz većeg dela novostvorene Kneževine Srbije, gde je ekavica preovladavala. Njihovi argumenti su imali dva rezona.

Prvo, Dositej, kao prvi ujedinitelj Srba na lingvističkim osnovama, pisao je ekavicom. I drugo, ekavci su bili najobrazovaniji, najkulturniji i najbogatiji deo srpskog naroda. Iako ovakvo rezonovanje ima jaku osnovu treba istaći da bi se u slučaju prihvatanja „Dositejevog rešenja" (tj. da su Srbi prihvatili štokavsku ekavicu za svoj nacionalni književni jezik) srpska književna baština ograničila na samo one predele naseljene Srbima u kojima se govorilo ekavskim narečjem. Vuk je, faktički, svojim izborom ijekavice „prešao Drinu" i na veoma konkretan način sačuvao celovitost Srpstva, što se dokazalo time da su srpski romantičari za književni jezik prihvatili kako Dositejevu ekavicu tako i Vukovu ijekavicu. Na primer, Branko Radičević je pisao ekavicom, a Đuro Daničić ijekavicom. Jednostavno rečeno, Vuk je, svojom jezičkom reformom i radom na prikupljanju srpske usmene narodne književnosti i njenom publikovanju, uspeo da uključi i „prekodrinske" ili „zapadne" Srbe u jedinstveni korpus srpskog nacionalnog bića. Ali, isto tako, činjenica je da je, prihvatanjem Vukove reforme književnog jezika Srba, ruski uticaj među Srbima znatno opao, a austrijski se povećao. Upravo zbog bojazni da će se to i dogoditi, karlovački mitropolit Stevan Stratimirović bio je ogorčeni protivnik Vukove reforme, insistirajući da slavenoserpski jezik i dalje bude Srbima književni jezik. Faktički, tek sa smrću karlovačkog mitropolita 1835. g., Vukova reforma je počela da odnosi pobedu.

Sigurno je najveća „nacionalna" zasluga Vuka Stefanovića Karadžića bila ta što je on postavio osnovu za jezičko i kulturno okupljanje Srba u jednu jedinstvenu nacionalnu celinu.

Da zaključim, osnovni nedostatak jugoslovenske integralističke filologije sastojao se u tome što se njen metodološki pristup proučavanju srpsko-hrvatskog dela slavistike zasnivao na selektivnom odabiru, kako izvora tako i naučnih dostignuća prethodnih generacija. Konkretno, radilo se ili o 1) akcentovanju samo onih autora, ili delova njihovih radova, koji su govorili o etnolingvističkom jedinstvu Srba i Hrvata, ili o 2) slobodnoj interpretaciji u duhu važeće ideologije stavova vodećih predstavnika jugoslovenske slavistike, a naročito filologije. Analiza tumačenja pogleda Vuka Karadžića na pitanje nacionalne i jezičke identifikacije Srba i Hrvata pokazala je da su predstavnici „jugoslovenske integralističke filologije" poglede Vuka Karadžića često interpretirali saglasno svojim političkim ubeđenjima.

* * *

CITIRANI RADOVI

Abrams, M. H., 1953: The Mirror and the Lamp: Romantic Theory and the Critical Tradition, New York.

Babukić V., 1842: V. Babukić P. J. Šafa›iku, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, R 3992a, Zagreb.

Bakarić V., 1978: Socijalistički samoupravni sistem i društvena reprodukcija, tom II, Zagreb.

Belić A., 1935: „Koliko se u našem jeziku ogleda naše narodno jedinstvo?", Naš jezik, tom III, Ą 9, 10, Beograd.

Belić A., 1947: Vuk i Daničić, Beograd.

Brborić B., 2001: S jezika na jezik. Sociolingvistički ogledi ˇˇ, Beograd—Novi Sad: CPL—Prometej.

Dobrovsky J., 1792/1818: Geschichte der böhmische Sprache und Literatur, Wien.

Duncan W., 1986: The Life and Times of Vuk Stefanovic Karadzic 1787—1864. Literacy, Literature, and National Independence in Serbia, Michigan: The University of Michigan.

Halilović S., 1996: Pravopis bosanskoga jezika, Sarajevo.

Ivić M., 1997: O Vukovom i vukovskom jeziku, Beograd.

Ivić P., 1990: O jeziku nekadašnjem i sadašnjem, Beograd—Priština: BIGZ— Jedinstvo.

Jagić V. 1864: „Iz prošlosti hrvatskog jezika", Književnik, Zagreb.

Jagić V., 1891: „Nekoliko napomena povodom rasprave M. Rešetara o čakavštini", Archiv für slawische Philologie, Ą XIII.

Jelavich Ch., Jelavich B., 1993: The Establishment of the Balkan National States, 1804—1920, Washington: University of Washington Press.

Karadžić S. V., 1818: Srpski rječnik, Beč.

Karadžić S. V., 1849: „Srbi svi i svuda", Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, Ą 1. Beč.

Karadžić S. V., 1861: „Srbi i Hrvati", Vidovdan, Ą 31.

Kollár J., 1835: „O književnoj zaimnosti među narodi i narečjima slovenskim", Serbski narodni list.

Kopitar B., 1810 (5. jun): „Patriotische Phantasien eines Slaven", Vaterländische Bläter.

Kopitar J., 1984: Serbica, Beograd.

Kulakovskij P., 1882: Vukę Karadžičę, ego dęätelünostü i značenie vü serbskoj literaturę, Moskva.

Leskien A., 1914: Grammatik der Serbo-kroatischen Sprache. 1. Teil. Lautlehre, Stammbildung, Formenlehre, Heidelberg.

Miklošič F., 1852/1879: „Serbisch und chorvatisch", Vergleichende Gramatik der slawischen Sprachen, Wien.

Milosavljević P., 1997: Srbi i njihov jezik. Hrestomatija, Priština.

Nikčević V., 1997: Pravopis crnogorskog jezika, Cetinje: Crnogorski PEN centar.

Novak V., Antologija jugoslovenske misli i narodnog jedinstva (1390—1930), Beograd, 1930.

Novak V. 1967: Vuk i Hrvati, Beograd.

Obradović D., 1975: Život i priključenija, Beograd (prvi put štampano 1783).

Rešetar M., 1891: „Die čakavština un deren einstige und jetzige Grenzen", Archiv für slawische Philologie, Ą XIII.

Rešetar M. 1894: Antologija dubrovačke lirike, Beograd.

Sabrana dela Vuka St. Karadžića, 1968: Beograd.

Simić R., 1991: Srpskohrvatski pravopis, Beograd.

Stavrianos L. S., 1958: The Balkans since 1453. New York: Rinehart & Company, Inc.

Stokes G., 1974: „Yugoslavism in the 1860's?", Southeastern Europe, Ą 1. 126—135.

Unbegaun B., Počeci književnog jezika kod Srba, Beograd—Novi Sad: Vukova zadužbina — Matica srpska — Orfelin (prvo izdanje na francuskom, Pariz, 1935).

Šafařík P. J., 1826: Geschichte der slawischen Sprache und Literatur, Buda.

Šafařík P. J., 1833: Serbische Lesekörner, Pest.

Šafařík P. J., 1955 (prvo izdanje 1842): Slowansky narodopis, četvrto izdanje, Praha.

60 Šišić F., Jugoslovenska misao. Istorija ideje jugoslovenskog narodnog ujedinjenja i oslobođenja od 1790—1918, Beograd, 1937.

Šulek B. 1856: „Srbi i Hrvati", Neven, Ą 8. Zagreb.

 

Vladislav Sotirović

A CRITIQUE OF INTERPRETATION OF VUK STEFANOVIĆ KARADŽIĆ'S PHILOLOGICAL APPROACHES BY „YUGOSLAV INTEGRAL PHILOLOGY"

Summary. The article is criticizing a wrong interpretation of philological writings of Vuk Stefanović Karadzic upon Serbian and Croatian language and ethnolingustic identities by the „Yugoslav integral philology" in both Yugoslavias. It has been shown that this group of authors interpreted Vuk's writings upon the metter within the framework of the official state policy of „Yugoslav integration" and „brotherhood and unity" with the final result that Vuk was unjustifiably proclaimed as linguistic unificator of Serbs and Croats. However, the article shows that Vuk never was in opinion that Serbs share the same language with Croats what basically means that he assumed that Serbs and Croats are two different ethnolinguistic groups but not the same one as it was wrongly represented by the official Yugoslav philology of integration and unity.