HOME
(GLAVNA STRANICA)

 

 

Vladislav B. Sotirović,
Univerzitet u Vilniusu, 2005:

 

Hrvatsko-srpski sporovi oko jezika i pisma
u Trojednici (1848.–1861. g.)

 

Štampano pod naslovom "Hrvatsko-srpski sporovi oko jezika i pisma u Trojednici (1848.–1861. g.)” (“Croatian-Serbian disputes concerning the language and alphabet in the Triune Kingdom, 1848–1861”), u naučnom časopisu Slavistica Vilnensis, Kalbotyra 53 (2), 2004, ISSN 1392–1517, pp. 87–108, Vilnius University Press, Vilnius, Lithuania, 2005 

 

            Cilj ovog članka je da prikaže i analizira glavne aspekte problematike jezika i pisma kao (dva od tri) faktora nacionalnog određenja Hrvata i Srba na prostorima Trojednice (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija) u vremenskom periodu od revolucionarne 1848.–1849. g. (kada je čitava Habsburška Monarhija bila do temelja uzdrmana i borila se za svoj politički opstanak pa se samim tim pokrenulo i hrvatsko-srpsko pitanje na ovim prostorima) do zasedanja Hrvatsko-slavonskog Sabora 1861. g. (kada dolazi do epohalne promene u nazivu jezika Hrvata i Srba u Trojednici pa samim tim i do radikalnog prestruktuiranja u njihovim međusobnim odnosima u narednih osam godina). Ovaj vremenski period se uglavnom poklapa sa dobom tzv. "Bahovog apsolutizma" (1849.–1860. g.) u Habsburškoj Monarhiji {Termin “Bahov apsolutizam” je u istoriografiji izveden od ličnog prezimena ministra unutrašnjih poslova Dunavske Monarhije (Aleksandar Bah) i načina njegovog upravljanja administrativnim poslovima iste.} u kome su “na kraju, Srbi, u celini, dobili (su) kao nagradu isto ono što Mađari za kaznu – nacionalnu i političku obespravljenost” [Gavrilović 1994, 168].

 

 

Doprinos istoriografije

            Doprinos istoriografije ovoj naučnoj problematici nije zadovoljavajuće veliki. Dok se s jedne strane relativno dosta pisalo o odnosima Hrvata i Srba u Trojednici u okvirima ovog čitavog vremenskog perioda, ili pak o pojedinim njegovim intervalima, (npr. [Bogdanov 1949; Istorija srpskog naroda V/2, 1981; Krestić 1988; Korunić 1988; Gross, Szabo 1992; Gavrilović 1989; Gavrilović 1994; Krestić 1994; Bilandžić 1999; Pavličević 2000]), s druge strane problematika njihovog odnosa prema jeziku i pismu kao nacionalno-grupnim determinatorima nije isuviše mnogo privlačila pažnju istraživača. U ovom kontekstu se uglavnom proučavao faktor veroispovesti kao odlučujući (npr. [Kostić 1956/1990]), pa i jedini, identifikacioni amblem ova dva naroda na ovim prostorima (pa i šire) (npr. [Horvat 1990]).

            Istoriografsku komponentu problematike ovog članka možemo okvirno podeliti u tri kategorije: jugoslovensku, hrvatsku i srpsku

            U prvu spada istoriografija tzv. jugoslovenskih integralista iz prve dve (velike) Jugoslavije kojima je osnovni naučno-ideološki cilj bio da naglašavaju sve ono što je bilo zajedničko Srbima i Hrvatima. U tom kontekstu se pitanje jezika isticalo na prvom mestu (npr. [Novak 1930; Ćorović 1933; Istorija Jugoslavije 1973]). Obzirom da je jezik Srba i Hrvata u filološko-lingvističkom smislu shvatan kao jedinstven to nije ni dolazilo u obzir da se istražuju i ističu bilo kakve razlike po ovom pitanju a naročito ne da se ispituju srpsko-hrvatski istorijski antagonizmi oko jezika pa čak ni pisama jer je grafija u ovom kontekstu shvatana kao dvovarijantno pismeno izražavanje jednog te istog jezika. Drugim rečima, niti jezik niti pismo nisu posebno ispitivani s obzirom na njihovu identifikacionu ulogu u procesu stvaranja nacionalne svesti Hrvata i Srba u mešovitim provincijama Jugoistočne Evrope od vremena nacionalnih preporoda i pokreta krajem XVIII. i početkom XIX. stoleća, a naročito se izbegavalo proučavanje faktora jezika i pisma u međusobnim hrvatsko-srpskim nacinalnim sporovima oko teritorijalnog razgraničenja zasnovanog na principu etnolingvističkog identiteta.

            Drugu grupu naučne literature čini hrvatska istoriografija koja je s jedne strane odlično obradila pitanje lingvističkog nacionalizma na prostoru Trojedne Kraljevine u datom vremenskom periodu pa i šire ali samo u odnosima Hrvata prema Mađarima (npr. [Gross 1985; Horvat 1990; Šidak J., Foretić V., Grabovac J., Karaman I., Strčić P., Valentić M., 1990; Macan 1992; Bilandžić 1999]) dok sa druge strane pitanje hrvatsko-srpskih političkih i nacionalnih odnosa sa aspekta nacionalne identifikacije putem grafije i jezika je krajnje fragmentarno istraženo (istakao bih [Roksandić 1988]). Razlog za ovakvu naučnu anomaliju verovatno leži u činjenici da je hrvatska povijesna nauka tradicionalno bila preokupirana pitanjem državno-pravnog položaja hrvatskih zemalja u okviru Kraljevine Ugarske, konstantno nastojeći da dokaže da je Hrvatska-Slavonija predstavljala autonomnu političku jedinicu sa svim atributima državnosti (Ban, Sabor, Bansko Vijeće/Savet, zastava, grb) a ne običnu mađarsku provinciju (vidi [Antoljak 1980; Beuc 1985]) u periodu nakon 1102. g. do stvaranja Kraljevine SHS 1918. g. Drugim rečima, proučavanje procesa isticanja posebnosti i pravne zaštite hrvatskog jezika kao i zahteva da se on proglasi za jezik u javnoj i administrativnoj upotrebi na hrvatskom prostoru u okviru Ugarske su predstavljali krucijalne dokaze o postojanju svesti u Hrvata da su oni “politički narod” u Hrvatskoj-Slavoniji kao što su to bili Mađari u ostalom delu Ugarske. Obzirom da je srpsko isticanje svojih nacionalnih zahteva za posebnošću i legalizacijom srpskog jezika i ćirilice na prostoru Trojednice kao ravnopravnog sa hrvatskim jezikom i latinicom objektivno potkopavalo u političkom smislu ideju o jedinom “hrvatskom političkom narodu” to ova problematika nije ni uzimana ozbiljno u opseg proučavanja hrvatskih povijesničara i filologa a ako i jeste onda je uglavnom predstavljana kao vid ekstremnog srpskog nacionalizma naročito u kontekstu vukovskog identiteta srpskog jezika pa je tako i bečki Književni dogovor iz 1850. g. tumačen kao srpsko filološko nasilje nad hrvatskim jezikom i nacionalnim identitetom (npr. [Babić 1990; Kačić 1995]).     

            Konačno, doprinos srpske istoriografije proučavanju tematike ovog članka se sastoji u tome što je fokus istraživanja usmeravan ka rasvetljavanju problematike odbrane srpskog nacionalnog identiteta na prostorima Trojednice a samim tim su posledično faktori vere, jezika i pisma zauzimali središnje mesto u prizmi istraživanja (npr. [Istorija srpskog naroda V/2, 1981; Krestić 1991) kojima se uglavnom pokušavalo argumentovano pokazati da je hrvatska politika prema Srbima u Trojednici imala karakter asimilacije pa čak i formu etnocida a što je podrazumevao zatiranje srpskog imena, vere, pisma, jezika i drugih nacionalnih obeležja (npr. [Krestić 2002]) pa je svaki iznuđeni ustupak Srbima na ovim prostorima predstavljan kao krupna nacionalna pobeda kao npr. 1852. g. kada je specijalna komisija zagrebačkog Banskog Vijeća donela odluku da se u nekim školskim knjigama pored latiničkih tekstova mogu štampati i ćirilički tekstovi. Ipak, osnovni nedostaci metodologije proučavanja zadatog problema od strane srpske istoriografije se mogu svesti na sledeće dve komponente: 1) isticanje u prvi plan faktora veroispovesti kao glavnog čimbenika nacionalnog samoodređenja Srba što je rezultiralo da su faktori jezika i pisma ostali u biti nedovoljno istraženi, i 2) neadekvatna interpretacija suštine bečkog Književnog dogovora koji je decenijama predstavljan kao Magna charta hrvatsko-srpskog međuetničkog izmirenja i kulturološkog ujedinjenja (vidi npr. [Novak 1967; Istorija srpskog naroda V/2, 1981, naročito stranice 360–363]).

            Nadam se da će ovaj članak bar donekle popuniti gore navedene istoriografske praznine i nedostatke po pitanju zadate teme istraživanja.

 

 

Doba Revolucije 1848.–1849. g.

            Iz razloga slovenske solidarnosti se u toku Revolucije 1848.–1849. g. nastojalo od strane banskih vlasti u Zagrebu da se istaknu sve zajedničke komponente Srpstva i Hrvatstva kao i da se izađe u susret srpskim nacionalnim zahtevima. Ovakva politika hrvatskih centralnih administrativnih organa je nesumnjivo imala jaku podršku od strane Beča. Međutim, potenciranje Zagreba na nacionalnom približavanju Hrvata i Srba u toku Revolucije 1848.–1849. g. je imalo u neku ruku i antiaustrijsku komponentu jer se ovaj savez uvek mogao upotrebiti kao vrsta političkog pritiska na Beč ukoliko bi austrijski car i kralj Ferdinand V (1835.–1848. g.) pokušao da reafirmiše (tj. de facto osnaži) svoju odluku od 11. januara 1843. g. kojom je, pored zabrane ilirskog imena i upotrebe ilirskog grba u Trojednici, naložio hrvatskim centralnim i provincijalnim vlastima da ne smeju odbijati dopise mađarskih vlasti pisane na mađarskom jeziku [Pavličević 2000, 252–253; Perić 1997, 165; Šidak, Foretić, Grabovac, Karaman, Strčić, Valentić 1990, 213; Horvat 1990, 72–74; Macan 1992, 282]. Ovakvu carsko-kraljevsku odluku koja je u krajnjoj liniji diskriminisala hrvatski jezik na prostoru Trojednice je oštro kritikovao iste te 1843. g. Ivan Kukuljević Sakcinski koji je tražio u Hrvatsko-slavonskom Saboru da se hrvatski jezik uvede umesto latinskog jezika kao diplomatski jezik Trojednice kao i u školama na prostoru Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Kukuljević je ujedno bio i prvi hrvatski zastupnik u Saboru koji je održao govor na "hrvatsko-slavonskom" jeziku tražeći da taj jezik postane službeni jezik u Trojednoj Kraljevini. Dakle, kao jedan od uslova hrvatsko-srpske saradnje i podrške Austriji (tj. dinastiji Habsburga) u borbi protiv mađarskog separatizma istaknut je zahtev bečkim vlastima da se nakon sloma Revolucije u Trojednici prizna “narodni” jezik kao “diplomatički”. Pod "narodnim" jezikom podrazumevao se hrvatski jezik.

            Kao siguran pokazatelj da će nerešeno pitanje upotrebe jezika u Trojednici igrati važnu političku ulogu u rešavanju sudbine Dunavske Monarhije u neposrednoj budućnosti je ponovno pokretanje pitanja upotrebe narodnog jezika u službene svrhe u Trojednici a koje je pokrenuto predlogom predstavnika Križevačke županije Ljudevita Farkaša (Vukotinović, 1813.–1893. g.) Hrvatsko-slavonskom Saboru 23. oktobra 1847. g. da se hrvatski jezik proglasi za službeni saborski jezik umesto dotadašnjeg latinskog. Nakon otvorene podrške Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Sabor je prihvatio ovaj Farkašev predlog [Perić 1997, 167; Šidak, Foretić, Grabovac, Karaman, Strčić, Valentić 1990, 213; Horvat 1990, 96, 409; Macan 1992, 284]. Bez obzira što ova odluka Sabora nije ozakonjena od strane ugarske Diete, ona je bitna za dalji razvoj hrvatsko-srpskih odnosa u Trojednici (pa i šire) iz dva osnovna razloga: 1) to je neposredan dokaz da je za (hrvatski) Ilirski pokret jezik bio jedan od glavnih nacionalnih identifikatora, i 2) da za ilirce na prostoru Trojednice (Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) postoji samo jedan (hrvatski) “politički narod” pa je shodno tome samo njegov nacionalni jezik mogao biti zvaničan (tj. da se upotrebljava kao jezik u javnoj upotrebi). {Hrvatska istoriografija nedvosmisleno priznaje prvostepenu važnost jeziku kao nacionalnom determinatoru. Tako možemo pročitati sledeću ocenu važnosti saborske odluke o jeziku iz 1847. g: “Hrvatski jezik, glavni element identiteta nacije, odolio je svim nasrtajima germanizacije, mađarizacije, talijanizacije, te ga je Hrvatski sabor 1847. godine proglasio službenim jezikom u javnom životu” [Bilandžić 1999, 24].} Stoga je ova saborska odluka umnogome doprinela da se Srbi iz Trojednice (isto kao i Slovenci iz Kranjske) još više udalje od proklamovanih ciljeva političke borbe hrvatskih iliraca (kulturno-političko ujedinjenje Južnih Slovena a pre svega Hrvata i Srba). Ova saborska odluka o hrvatskom jeziku kao službenom na čitavom prostoru Hrvatske-Slavonije je potvrđena od strane velike hrvatske Narodne skupštine 25. marta 1848. g. na svom istorijskom zasedanju u hrvatskom Narodnom domu u Zagrebu (o odnosu Srba prema ilircima vidi u [Mamuzić 1933]).

            Očigledno je da je potpuno ista politička ideologija o jednom “političkom narodu” i jednom zvaničnom jeziku primenjivana i u slučaju Mađarske i u slučaju Hrvatske-Slavonije pa i čitave Trojednice. To se uostalom može videti i iz činjenice da je odluka Sabora o uvođenju hrvatskog jezika iz 1847. g. pravno bila poništena odlukom mađarske (ugarske) Diete iz 1847. i 1848. godine da se na prostoru Hrvatske i Slavonije uvede umesto mađarskog latinski jezik kao službeni dok se na prostoru ostatka Ugarske proglašava kao zvanični jezik mađarski. {Latinski jezik je bio zvaničan jezik u Kraljevini Mađarskoj sve do 1840.-tih godina; jezik kojim se služilo u pravnim poslovima kao i jezik kojim su državni organi komunicirali među sobom. Aktivno poznavanje latinskog jezika je bilo neophodno najvišim službenicima državne administracije ali isto tako i najistaknutijim predstavnicima državne diplomatije. Istorijski izvori iz XVIII. veka kao i sa početka XIX. veka nam nedvosmisleno potvrđuju da su čak i pojedini kočijaši i pastiri u Mađarskoj posedovali određeno znanje govornog latinskog jezika. Poznavanje latinskog jezika je bio nedvosmisleni dokaz visoke obrazovanosti u mađarskom društvu (o tome videti memoare [Gvadányi 1790, 8–27]). Ipak, veći deo populacije u Mađarskoj nije razumeo latinski jezik (o tome videti [Szilágyi 1983, 222]). Sredinom XVII. veka (1668. g.) engleski putnik Edmund Braun (E. Brown) je zabeležio da Mađari mnogo bolje i više govore latinskim jezikom nego Englezi a naročito aristokratija i vojnici, ali takođe i službenici pa čak i pastiri [Brown 1975, 13–14; Csombor 1979, 184]. Englez Robert Taunson (R. Townson) je 1793. g. posetio županiju Sepeš (Szepes) i bio iznenađen da su poslanici županijske skupštine govorili na latinskom jeziku [Townson 1797].} Po shvatanjima hrvatskih političara, ovakvom odlukom su Mađari poricali Hrvatima status “političkog naroda” jer je shodno ustaljenim feudalnim normama vidno obeležje “političkog naroda” bilo pravo na upotrebu njegovog nacionalnog jezika. Takođe, hrvatski političari su ispravno smatrali da mađarske vlasti potenciranjem na jednom “mađarskom političkom narodu” teže nacionalno-jezičkoj homogenizaciji čitave državne teritorije Mađarske. U svakom slučaju, odnosi između Hrvata i Mađara, ali i Hrvata i Srba, su se zaoštrili nakon saborskih odluka o jeziku iz 1847. i 1848. g.

            Faktor jezika kao determinante Srpstva na prostorima Habsburške Monarhije u teškim i kriznim trenucima za Beč tokom Revolucije 1848.–49. g. (koja je počela u Pešti 3. marta 1848. g.) i rata za očuvanje mađarske nezavisnosti (koji je počeo austrijskom vojnom intervencijom protiv mađarskih revolucionara predvođenom hrvatsko-slavonskim banom Josipom Jelačićem 11. septembra 1848. g., a koji se nalazio na čelu 50,000 jakih hrvatsko-srpskih vojnih snaga sa prostora hrvatsko-slavonske Vojne Krajine/Granice) po prvi put je istaknut tokom revolucionarnih previranja (dobrim delom i kao reakcija na odluku Sabora iz 1847. g.) od strane pakračkog pravoslavnog vladike Stefana Kragujevića, 21. jula 1848. g. u cirkularnom pismu područnom sveštenstvu. Vladika Kragujević je u ovom pismu naložio da se svake nedelje u svim pravoslavnim parohijama njegovog vladičanstva drže parastosi za poginule pri napadu na Sremske Karlovce od strane generala petrovaradinskog Hrabovskog. Cilj održavanja ovih parastosa je trebao biti, po rečima vladike Kragujevića, “da svoju narodnost, tj. svoj jezik i veru" (podvukao V. B. S.) Srbi sačuvaju i odbrane u njihovoj zajedničkoj borbi sa Hrvatima protiv Mađara. Ovo cirkularno pismo vladike pakračkog od izuzetnog je značaja za ispitivanje problema jezika kao činioca nacionalnog određenja na južnoslovenskim prostorima jer kao što se da primetiti vladika Kragujević je u njemu eksplicitno naveo da su jezik i vera dve glavne komponente (srpske) nacije [Muzej Srpske pravoslavne crkve, prepis № 448]. Ovakav stav visokog srpskog crkvenog lica je bitan jer se zna da je Srpska pravoslavna crkva vekovima identifikovala Srpstvo prevashodno na verskim osnovama poistovećujući ga sa hrišćanskim pravoslavljem (i kosovskom tradicijom). Međutim, ovom prilikom je faktor jezika u nacionalnoj determinaciji izjednačen sa faktorom verske pripadnosti kao jedan od osnovnih elemenata nacionalne identifikacije. Sklon sam da ovakav model definisanja Srpstva nazovem lingvističko-konfesionalnim. Ovaj model se može smatrati prelaznim od starog srednjevekovnog konfesionalnog modela Srpske pravoslavne crkve ka modernom, Vuka Stefanovića Karadžića, lingvističkom modelu definisanja Srpstva.

            Važnost jezika kao nacionalnog identifikatora je i u daljim revolucionarnim događanjima na prostoru Habsburške Monarhije podržavana od strane hijerarhije Srpske pravoslavne crkve koja je sve više isticala jednakost između vere, nacije i nacionalnog jezika. To se može jasno videti iz pisma Sevastijana Ilića, arhimandrita manastira Gomirja, proti ličkom Danilu Trbojeviću. U tom pismu od 15. oktobra 1848. g. arhimandrit Ilić obaveštava protu Trbojevića da će odlukom vlade Kneževine Srbije urednik Novina serbskih – Miloš Popović slati taj list besplatno duhovnim i svetovnim licima koja nemaju mogućnosti da ga kupuju, čime će se pomoći očuvanju srpskog jezika, imena, vere i narodnosti. {"…za spasenije jazika, imene, vjeri i narodnosti svojeja djejstvovati i jednoplemjanikom svoim v pomošć testi obodrjalisja” [Muzej Srpske pravoslavne crkve, prepis, № 636].} Ovakvo faktičko priznanje arhimandrita Ilića da je srpski jezik pored pravoslavne vere ravnopravan determinator Srpstva je u svakom slučaju revolucionaran korak u shvatanju nacionalnog određenja od strane srpske crkvene hijerarhije.

            U istom razdoblju revolucionarne 1848.–1849. g. Srpska pravoslavna crkva, kao najznačajnija nacionalna institucija Srba na prostorima Habsburške Monarhije, pored zalaganja za očuvanje pravoslavne vere i srpskog jezika borila se i za očuvanje “srpskog” nacionalnog pisma (ćirilice) naročito u onim krajevima u kojima su Srbi živeli izmešani sa Hrvatima ali i sa Mađarima. Srpska hijerarhija ni u ovim godinama velikih previranja i međunacionalnih sukoba nije napuštala svoje tradicionalne stavove o ćiriličkom pismu kao zaštitnom znaku Srpstva na ovim prostorima. Čak šta više, usled neizvesnog ishoda mađarske revolucije i njenih posledica po nemađarske narode na prostoru zemalja krune svetog Ištvana, a u tradicionalnom strahu od germanizacije, mađarizacije, kroatizacije, pounijaćivanja i pokatoličavanja srpskog elementa u Habsburškoj Monarhiji, tj. na prostorima Slavonije, Dalmacije, Vojvodine i Hrvatske, zahtevi srpskih arhijereja za očuvanje ćirilice kao nacionalnog pisma Srba su se samo pojačavali. Na ovaj način je visoki kler Srpske pravoslavne crkve isticao pored “pravoslavnosti” i “ćiriličnost” Srpstva. Tako je ćiriličko pismo, pored pravoslavne vere i srpskog jezika (tj. štokavskog govora) uvršteno u korpus nacionalnih identifikatora. Kao strasan borac za srpsku ćirilicu i “zaštitu nacionalnih interesa Srba” se u ovim teškim vremenima pokazao vladika Evgenije Jovanović koji je 27. aprila 1849. g. tražio od protoprezvitera Danila Trbojevića da upozori paroha Savu Babića da ubuduće ne piše dopise latinicom već isključivo ćirilicom i u slučaju njegove neposlušnosti da ga suspenduje. Da je vladika Evgenije Jovanović poistovećivao Srpstvo sa ćiriličkim pismom, tj. da je smatrao ćirilicu "zaštitnim znakom” srpskog naroda, vidi se iz njegovog ukora paroha Babića što je dopis “…ne serbskimi, no rimskimi pismeni pisal jest…" [Muzej Srpske pravoslavne crkve, prepis, № 474].

            Pošto je pitanje upotrebe latinice umesto ćirilice i nemačkog jezika umesto narodnog jezika u zvaničnoj korespondenciji Srpske pravoslavne crkve sa Banskim Savetom i zagrebačkom General-komandom uskoro postao problem političke prirode koji je mogao negativno da se odrazi na hrvatsko-srpsku vojnu saradnju pod komandom bana Josipa Jelačića (1801.–1859. g.) u borbi protiv Mađara, već sledećeg meseca (tj. 31. maja 1849. g.) vladika Stefan Kragujević se obratio vladici Evgeniju Jovanoviću dopisom sa pitanjem kako treba korespondirati sa vlastima: na narodnom jeziku, ili na nemačkom; latinicom ili ćirilicom. Vladika Stefan Kragujević je naglasio da on korespondira sa Banskim Savetom na narodnom jeziku a ne na nemačkom ali “s latinskimi pismeni pišem, a tako ću isto otsad i General-komandi pisati”. Kao razlog za upotrebu latinice a ne “naši pismena”, tj. ćirilice, vladika je naveo odluku pravoslavne konzistorije da se latiničko pismo upotrebljava “jošt za kratko vreme, dokle ne vidimo kako će se stvari okončati…jerbo mi jedinoobrazije kako spram Banskog Soveta, tako i spram General-komande nabljudavati želimo…” Jasno je da se konzistorija na upotrebu latinice u dopisima sa Banskim Savetom i zagrebačkom General-komandom odlučila iz čisto političkih razloga. Međutim, vladika Kragujević je opominjao vladiku Jovanovića da se i on pridržava ove odluke jer sa Banskim Savetom još uvek vrši prepisku "našimi pismeni" a ne latinicom. 

            Suština spora između vladika Kragujevića i Jovanovića je bila u tome što je ovaj poslednji smatrao da upotreba latinice umesto ćirilice u opštenju sa Banskim Savetom vodi odnarođavanju Srpstva, tj. njegovom pohrvaćivanju, pa je iz tog razloga nastavljao da se obraća vlastima u Zagrebu “našimi pismeni”, odnosno “srpskom” ćirilicom [Muzej Srpske pravoslavne crkve, prepis, № 474]. On je i u narednim mesecima ostao dosledan svojoj borbi za očuvanje Srpstva na prostorima Hrvatske, Dalmacije i Slavonije pa je stoga iz Karlovca 16. decembra 1849. g. poslao protoprezviteru u Korenici uputstvo kako da napiše neke molbe, kako da tituliše bana Jelačića sa savetima da sve molbe piše na srpskom jeziku i ćirilicom, “zane i on nam pišet serbski" [Muzej Srpske pravoslavne crkve, prepis, № 734]. Vladika Jovanović je smatrao srpski jezik i ćirilicu za veoma važne nacionalne identifikatore pa je izbegavanje njihove upotrebe poistovećivao sa nacionalnim i političkim porazom Srpstva u borbi protiv Hrvatstva ali i Germanstva na prostorima Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

            Banske vlasti u Zagrebu su u toku odlučujućih borbi protiv mađarskih revolucionara, a u cilju jačanja vojne saradnje Hrvata i Srba protiv mađarske vlade, izdale sredinom 1849. g. tzv. Osnove temeljnih pravilah javnoga obučavanja za Hervatsku i Slavoniju. U odeljku ovih Osnova…, izrađenih od strane Odseka za prosvetu Banskog Vijeća, u kojima se navode predmeti za “niže i pučke učionice” rečeno je da se maternji jezik ima učiti uz ravnopravnu upotrebu latinice i ćirilice. Prema ovoj odredbi, srpskoj deci (tj. pravoslavnoj deci kako stoji u dokumentu u kome su se Srbi poistovećivali sa pravoslavcima u Hrvatskoj i Slavoniji) je bila dozvoljena upotreba ćirilice pri učenju svog maternjeg jezika, dok su se hrvatska deca (tj. katolička deca) u isto vreme mogla služiti latiničkim slovima [Muzej Srpske pravoslavne crkve, prepis, № 466]. Ova odredba o pravilima u javnom љkolstvu u Hrvatskoj i Slavoniji je siguran dokaz da su banske vlasti u Zagrebu ovim pravnim aktom i zvanično priznale da je pismo jedan od najbitnijih nacionalnih čimbenika, pored jezika i vere, pa je u cilju jačanja vojne i političke saradnje u datom istorijskom momentu Hrvata i Srba bilo potrebno da se i zvanično naglasi da srpska deca imaju pravo na upotrebu svog nacionalnog pisma u školskom sistemu Hrvatske i Slavonije. Faktički je ovakva odluka Odseka za prosvetu Banskog Vijeća potvrdila vekovno shvatanje Srpske pravoslavne crkve o ćiriličkom pismu kao nacionalnom obeležju “Slavenoserbskogo naroda”. Takođe, Bansko Vijeće je ovom odlukom neformalno potvrdilo ispravnost zalaganja vladike Evgenija Jovanovića za očuvanje “srpske ćirilice” u Trojednici.   

            Ovakvi stavovi Banskog Vijeća su bili politički usmereni ka učvršćivanju praktične političko-vojne saradnje Hrvata i Srba u revolucionarnom periodu 1848.–1849. g. Kada su mađarski revolucionari potkopali čitav temelj Habsburške Monarhije kojoj je pretio državni kolaps i teritorijalna dezintegracija, Hrvati i Srbi sa prostora Monarhije su pod vođstvom bana Josipa Jelačića pritekli u pomoć bečkoj carsko-kraljevskoj (“K und K”) vladi. U to vreme su i Hrvati i Srbi bili zagovornici ideje i politike austroslavizma čija se koncepcija svodila na to da se Habsburška Monarhija preuredi na takav način na koji bi se pripadnicima slovenskih naroda omogućilo veće učešće u centralnoj vlasti u nameri da se ne odvajaju od Monarhije. Najveći protagonista austroslavizma je bio češki istoričar František Palacký za koga je stvaranje jedne federalne, ili konfederalne, političko-teritorijalne jedinice svih Slovena u okviru preuređene Habsburške Monarhije bilo trenutno najbolje rešenje slovenskog nacionalnog pitanja u Monarhiji [Johnson 1996, 154–155] koja je morala opstati kao neophodna državna tvorevina kao brana nemačkim i ruskim teritorijalnim aspiracijama prema prostorima Srednje i Jugoistočne Evrope.

            Na važnost opstanka Dunavske Monarhije kao neophodne zaštite malih centralnoevropskih naroda je ukazivao u toku Revolucije 1848.–1849. g. pored Palackog i mađarski političar i politolog baron Jožef Etveš (Jόzsef Eötvös, 1813.–1871. g.) koji je takođe ukazivao i na neophodnost opstanka višejezične Mađarske (Ugarske) u okvirima Habsburške Monarhije u čemu se razilazio sa Košutom (Lajos Kossuth) koji se borio za nezavisnu i jezički unitarnu istorijsku Ugarsku. Dok Košut nije hteo ni da čuje da se pored mađarskog jezika u Ugarskoj mogu koristiti i nacionalni jezici manjina kao službeni jezici, Etveš je upravo napominjao da su lingvistička tolerancija i višejezičnost preduslov za fizički opstanak i funkcionisanje istorijske Ugarske. Stoga je preporučivao Košutu da odustane od politike lingvističke unitarizacije Mađarske putem nametanja mađarskog jezika nacionalnim manjinama pošto nije verovao da se višejezična i multietnička Mađarska može mirnim putem transformisati u unitarnu nacionalno-lingvističku državu Mađara. Ideju o lingvističkom jedinstvu Mađarske koja bi se realizovala putem lingvističke mađarizacije na svim poljima i nivoima društvenog života je odbacivao kao utopiju ali se nadao da se može postići da mađarski jezik postane jezik diplomatije i zakonodavstva u Ugarskoj [Eötvös 1941, 176; Kontler 1999, 237, 245, 250, 253, 269, 278, 282–286; Várdy, Várdy, 1989, 88–90].   

 

 

Nakon Revolucije 1848.–1849. g. do zasedanja Hrvatsko-slavonskog Sabora 1861. g. 

            U to vreme kada su počele ozbiljne rasprave o zvaničnom nazivu jezika na prostorima istorijske Ugarske, a naročito Srba i Hrvata na prostorima Trojednice, zvaničan naziv njihovog jezika je glasio zemaljski jezik. {Na nemačkom: Landesübliche Sprache.} Ovako formulisan naziv jezika, koji je očigledno bio političke prirode, nakon Revolucije 1848.–49. g. nije zadovoljavao većinu hrvatskih i srpskih političara, intelektualaca i javnih radnika koji su prihvativši moderne evropske kriterijume za određivanje nacionalne pripadnosti tražili da naziv jezika odgovara nazivu nacije shodno tadašnjem shvatanju liberalne Evrope da je jezik najbitnija odrednica nacionalne pripadnosti. Tada je jedan od najvatrenijih boraca za uvođenje nacionalnog jezika Hrvata i Srba kao zvaničnog administrativno-književnog jezika u javnoj upotrebi u Hrvatskoj i Slavoniji umesto veštačkog zemaljskog jezika bio pohrvaćeni Slovak Bogoslav Šulek, jedan od najistaknutijih iliraca i kasnije narodnjaka nakon što je Ilirski pokret preimenovan u (hrvatsku) Narodnu stranku. Shodno njegovoj teoriji da su Hrvati i Srbi jedan narod koji ima i jedan jezik, ali sa dva podnarečja, Šulek je tražio da se njihov zajednički književni jezik zove hrvatsko-srpski, srpsko-hrvatski, hrvatski ili srpski ili srpski ili hrvatski. Šulek je napominjao da se njegovi stavovi razlikuju od stavova Vuka Stefanovića Karadžića samo u tome što je Vuk tvrdio da su čakavci pravi Hrvati a on tvrdi "da su oni ilirski starosjedioci" [Šulek 1856].

            Za razliku od Šuleka, nakon Revolucije 1848.–1849. g. hrvatsko-slavonski ban Josif Jelačić je bio mišljenja da i katolike i pravoslavce u ove dve provincije treba nazivati zajedničkim imenom Hervati i Slavonci pa bi shodno ovakvom nazivu i jezik svih stanovnika Hrvatske i Slavonije trebao da zvanično glasi hervatsko-slavonski. Očigledno je da se Jelačić zalagao za regionalne nazive etničkih grupacija verovatno iz političkih razloga kako ne bi podgrevao etničke sukobe Hrvata i Srba. Kao drugu opciju naziva naroda i jezika u Hrvatskoj i Slavoniji ban Jelačić je predlagao Slavjani i slavjanski jezik. U ovom drugom slučaju prednost je davao grupnom etničkom nazivu, zajedničkom i Hrvatima i Srbima, na uštrb njihovih posebnih plemenskih imena a isto u cilju međuetničke tolerancije i sprovođenja političkog mira na teritoriji pod njegovom jurisdikcijom.

            Međutim, suprotno od Hrvata bana Jelačića, Srbin Ognjeslav Utješenović Ostrožinski je kombinovao ova tri principa (regionalni, grupno-etnički i narodni) u imenovanju katoličko-pravoslavnih stanovnika Hrvatske i Slavonije kao i njihovih/njihovog jezika. Prema njegovoj prvoj varijanti hrvatsko-srpski narod bi se imao zvati južnoslovenski narod srpskog i hrvatskog plemena ili samo srpski i hrvatski narod. Ovim se htelo istaći da Srbi i Hrvati pripadaju zajedničkoj južnoj grani Slovena ali i da imaju pored zajedničkog porekla i svoje posebne plemenske osobine. Stoga se zalagao da se njihov zajednički jezik zove južnoslovenski ili srpsko-hrvatski. Po njegovoj drugoj varijanti zajednički etnički naziv bi trebao da glasi hrvatsko-slavonski narod i shodno tome njihov zajednički jezik bi imao biti hrvatsko-slavonski. U ovom drugom slučaju Ostrožinski se iz istih razloga kao i ban Jelačić zalagao za upotrebu regionalnih naziva za etničko označavanje.

            Ipak, nakon pobede bečkih vlasti uz pomoć ruske carske vojske nad mađarskim revolucionarima septembra 1849. g. Austrija više nije podržavala nacionalnu saradnju Hrvata i Srba koja je u novonastalim postrevolucionarnim okolnostima mogla da donese samo štetu austrijskim interesima i politici. Ovako promenjeni stav Beča prema nacionalnom pitanju u Trojednici se vrlo brzo odrazio i na promenu stavova zvaničnih hrvatskih političara i ljudi od uticaja prema Srbima i srpskom pitanju. Tako se od početka 1850.-ih g. mogu sve više naći primeri isticanja međusobne nacionalne posebnosti Hrvata i Srba a naročito njihovih narodnih jezika i pisama.

            Borba vladike Evgenija Jovanovića za očuvanje Srpstva u Trojednici njegovim potenciranjem na upotrebi srpskog jezika i srpskog pisma, tj. ćirilice, je ubrzo došla u sukob sa braniocima Hrvatstva i hrvatske ideje u Trojednoj Kraljevini. Jedan od najvećih zagovornika ekskluzivnog Hrvatstva na prostoru Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i pobornik poricanja postojanja samog srpskog imena na ovim prostorima je u to vreme bio pukovnik Josip Maroičić. {Pukovnik Josip Maroičić je bio u to vreme komandant Treće ogulinske pukovnije. Kasnije je postao general i tajni savetnik.} On je npr. iz Ogulina 19. marta 1850. g. otvoreno pisao (na nemačkom jeziku) vladici Jovanoviću da u Hrvatskoj postoji samo jedno “slavensko pleme”, a to je hrvatsko, ono ima dve vere, jedan jezik i iste običaje i zakone. Pukovnik Maroičić je sve Srbe u Trojednici smatrao Hrvatima koji govore istim, tj. hrvatskim, jezikom koji pored narodnih običaja i zakona jeste glavi identifikator nacionalne pripadnosti jedne etničke skupine. Za Maroičića vera nije bila presudan nacionalni determinator što je jasno naglasio u svom stavu da u Vojnoj Krajini i Provincijalu žive samo Hrvati i da tu nema Srba jer vera ne uslovljava postojanje naroda. Po njemu, u Vojvodstvu Srbiji i Tamiškom Banatu (1849.–1860. g.) postoje tzv. “iztočni”, tj. pravoslavni, Srbi, ali isto tako postoje i Hrvati sa različitim veroispovestima. Dakle, upotreba zajedničkog “hrvatskog jezika”, koji se sastojao, po njemu, iz štokavskog, čakavskog i kajkavskog govora, je za pukovnika Maroičića bio jedan od najpresudnijih pokazatelja postojanja isključivo Hrvata u Trojednici i nepostojanja Srba na istim ovim prostorima. Na ovaj način se Maroičić priključio onim oponentima Vukovog lingvističkog modela definisanja Srpstva koji su tvrdili da je štokavski govor ustvari nacionalni hrvatski jezik, pa shodno ovakvoj teoriji koja uzima faktor jezika za odlučujuću odrednicu nacionalne pripadnosti, Srbi nisu ni živeli na prostorima Trojednice već se tu radilo o “pravoslavnim Hrvatima”, odnosno o “iztočnim štokavcima" [Muzej Srpske pravoslavne crkve, prepis, № 474].

            Jedini značajniji događaj koji je išao u prilog hrvatsko-srpskom i južnoslovenskom približavanju u periodu neposredno nakon Revolucije 1848.–1849. g. je bio književni dogovor u Beču 1850. godine. Suština kasnijeg tumačenja ovog bečkog Književnog dogovora od strane zagovornika jugoslovenskog etnolingvističkog unitarizma se sastojala u tome što je, prema njihovom shvatanju i interpretaciji,  štokavski govor (naspram kajkavskog i čakavskog) prihvaćen za književni jezik Hrvata i Srba na čitavom njihovom etnografskom području. Ova odluka se objašnjavala decenijama u jugoslovenskoj istoriografiji i filologiji uglavnom time da su potpisnici bili uvereni da većina Hrvata i Srba govori štokavskim dijalektom kao i da je ovim dijalektom napisan najveći deo književnosti Dubrovačke Republike, ali isto tako i veći deo narodnog pesništva. Osim toga, štokavskim narečjem su se služili savremeni pisci kako kod Srba tako i kod Hrvata. {O književnom dogovoru u Beču 1850. g. videti opširnije u [Jonke 1971, 85–87; Ivić 1986, 184–189; Gross 1985, 418–425; Milosavljević 1997, 30–34].} Bečki Književni dogovor je dobio službenu potvrdu vlade Kneževine Srbije 1868. g., dok je isti dogovor službeno potvrđen od strane vlasti u Hrvatskoj 1892. godine.  

            Interpretacija razloga i važnosti potpisivanja bečkog Književnog dogovora 1850. g. od strane jugoslovenskih istraživača tzv. integralističke orijentacije, se uglavnom kretala u okvirima teze da je taj dogovor potpisan iz dva razloga: 1) svi potpisnici, uključujući i Vuka, su verovali da Hrvati i Srbi govore istim jezikom koji se delio na čakavsko, kajkavsko i štokavsko narečje a iz razloga što bližeg kulturološkog približavanja ova dva naroda za književni jezik oba je izabrano ono narečje (štokavsko) kojim je govorila većina Hrvata i svi Srbi, i 2) radi narodnosno-političke saradnje ova dva najveća jugoslovenska naroda kako bi efikasnije ujedinili svoj nacionalni front protiv Beča i Pešte. Toj političkoj saradnji Srba i Hrvata je upravo trebao da posluži prema njihovoj ideološkoj koncepciji zajednički “hrvatsko-srpski” književni jezik čije je temelje izgradio Vuk Stefanović Karadžić.

            Ipak, analizirajući čitav filološki korpus najvećeg jugoslovenskog filologa XIX. veka, došao sam do zaključka da je Vuk izgradio “srpski” a ne “hrvatsko-srpski” književni jezik i da je uvek u svim svojim delima vrlo jasno odvajao srpski od hrvatskog jezika. To uverenje nije napustio ni pri izradi i potpisivanju bečkog Književnog dogovora 1850. g. Ovaj dogovor su potpisali Vuk Stefanović Karadžić i Đuro Daničić, dva glavna srpska filologa u to vreme, zatim petorica hrvatskih javnih radnika, književnika i kulturnih delatnika – Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić (kasniji ban Hrvatske–Slavonije), Vinko Pacel i Stjepan Pejaković, i konačno Slovenac, Fran/Franc Miklošič, jedan od vodećih slovenskih filologa svih vremena. Mišljenja sam da ovim dogovorom nije ustanovljeno da su Srbi i Hrvati jedan narod kao što to tvrdi npr. B. Brborić [Brborić 2001, 34, 68]. Ono što je dogovoreno u Beču 1850. g. je da “jedan narod treba jednu književnost da ima” (tekst dogovora u [Milosavljević 1997, 142–143]).

            Slažem se sa Petrom Milosavljevićem da su netačne interpretacije teksta Književnog dogovora u Beču 1850. g. da je tom prilikom postignut zvaničan dogovor o zajedničkom književnom jeziku Srba i Hrvata, da je tom prilikom izabrano štokavsko narečje za književni jezik Srba i Hrvata i da se stoga zajednički jezik ova dva naroda treba zvanično nazvati dvočlanim imenom: kao srpsko-hrvatski (za Srbe), odnosno hrvatsko-srpski (za Hrvate). Naime, potpisnici dogovora nisu predstavljali zvanične “deputate” Srba i Hrvata pa se stoga ovaj dogovor ne može interpretirati kao oficijalni “međunacionalni sporazum” ova dva naroda kojim su se prebrodili predhodno nekakvi “neusaglašeni stavovi" o zajedničkom književnom jeziku. Prvo treba znati da je bečki Književni dogovor potpisan i od strane jednog Slovenca i da su ovim dokumentom preuzeti svi ranije izneti Vukovi stavovi o književnom jeziku Srba. Prema tome, osam potpisnika sporazuma su kao privatne ličnosti privhatile da se Vukov srpski jezik proglasi za zajednički književni jezik Srba i Hrvata. Naravno, ostaje otvoreno pitanje zašto su hrvatski potpisnici odlučili da Vukov srpski jezik prihvate za književni jezik hrvatskog naroda. Drugo, ovim dogovorom je izabran istočnohercegovački izgovor (narečje) štokavskog govora, a ne štokavsko narečje u celini kao takvo za zajednički književni jezik Srba i Hrvata [Milosavljević 1997, 30–34; vidi takođe Brborić 2001, 79, 92, 95, 104, 122, 136, 151, 169, 367]. Tom prilikom se zaključilo da većina Južnih Slovena treba da ima jedan književni jezik “zasnovan na središnjim novoštokavskim govorima” ali koji nije tada imenovan [Brborić 2000, 422]. Prema Brboriću, vremenom su hrvatski lingvisti i političari nastojali da dokažu da je ijekavski izgovor, koji je ustvari bio eminentno srpski i u svakodnevnom govoru i književnosti [Brborić 2001, 104], hrvatski književni idiom. To je značilo da su po toj hipotezi svi južnoslovenski ikavsko-ijekavsko-štokavski rimokatolici bili etnički Hrvati, a ekavsko-štokavski pravoslavci bili Srbi. Tako su npr. hrvatski pravaši, sa dr. Antom Starčevićem i Eugenom Kvaternikom na čelu, isticali u svojim političkim spisima, novinskim člancima i javnim nastupima da su svi ijekavsko-štokavski muslimani Bosne i Hercegovine izvorni Hrvati (o pravaškoj ideologiji vidu u [Gross 1973]). Dakle, prema ovakvim shvatanjima nacionalne identifikacije Hrvata i Srba, granica između Srpstva i Hrvatstva bi trebala da bude na reci Drini.

            U vreme kada se potpisuje bečki Književni dogovor i neposredno nakon toga Josip Maroičić nije bio usamljen u svojim stavovima prema etnolingvističkoj strukturi Trojednice a kojima se poricalo prisustvo Srba u Trojednici, uključujući i Vojnu Krajinu, kao i njihov nacionalni jezik nazivajući ga hrvatskim umesto hrvatsko-srpskim, srpsko-hrvatskim ili srpskim. Samo dve godine nakon gore navedenog Maroičićevog pisma, dakle 1852. g., poznati hrvatski ideolog, “otac hrvatske nacije”, dr. Ante Starčević (1823.–1896. g.), koji je bio rodom iz Krajine, je takođe odbacivao svaku pomisao da na “hrvatskom tlu” žive Srbi, tvrdeći istovremeno kao i Maroičić da se u svim hrvatskim zemljama govori isključivo hrvatskim jezikom.

            Ovakvi istupi o negiranju postojanja Srba i njihovog jezika u Trojednici nisu ni prvi ni jedini. Još je pre Revolucije 1848.–1849. g. hrvatsko-slavonski ban Franjo Vlašić zamerao srpskom vladici Lukijanu Mušickom što uopšte spominje srpski narod i srpski jezik u Hrvatskoj kad je poznato, kako on kaže, da tu žive samo Hrvati i čuje se samo hrvatski jezik. Ali ovakvi stavovi o negiranju Srpstva u Hrvatskoj pa i u čitavoj Trojednici su uglavnom bili produkt staleškog društva koje je nakon 1849. g. zamenjeno modernim buržoaskim društvom koje je sa sobom donelo i nove ideje koje su se odnosile i na sferu nacionalne tolerancije, koegzistencije i pre svega nove ideje o zajedničkom jeziku kao najvažnijoj determinanti jedne etničke grupe. Međutim, primeri Maroičića i Starčevića ukazuju da se neki ideolozi i istaknute ličnosti u javnom životu na prostoru Trojednice nisu odrekli prerevolucionarne ideologije i pogleda na društvo, naciju i jezik.                   

            Maroičićevi i Starčevićevi pogledi na etnolingvističku strukturu Trojednice su u isto vreme i osporavani od strane zvaničnih zagrebačkih vlasti kojima je bilo jasno da se nepriznavanjem postojanja srpske nacije u Trojednici dovodi u pitanje uspešnost otpora Hrvata mađarizaciji i germanizaciji. Za saradnju sa Srbima radi osnaživanja otporne moći hrvatskog naroda protiv Pešte i Beča su se u isto vreme zalagale i hrvatske Narodne novine čijim je urednicima postalo jasno da bez očuvanja narodnog jezika, pisma i vere Srbi sa ovih prostora neće pristati na političku saradnju sa Hrvatima već će postati njihovi neprijatelji i težiti ili ka političkom ujedinjenju sa Kneževinom Srbijom ili ka kompromisu sa Austrijom ili Ugarskom protiv Hrvata ukoliko Beč ili Pešta ponude Srbima nešto više od Zagreba što se na kraju stvarno i dogodilo za vreme banovanja Kuena Hedervarija od 1883. do 1903. g. Iz ovih političkih razloga su upravo hrvatske Narodne novine objavile i branile marta 1852. g. obrazloženje Odseka za prosvetu Banskog Vijeća iz kojih razloga je odlučeno da pored latinice u školskoj nastavi Hrvatske-Slavonije bude dozvoljena i ćirilica. {Ovim Odsekom je rukovodio savetnik Stjepan Ilijašević.} Kao glavni razlozi za ovakvu odluku su navedeni sledeći: 1) zanemarivanjem ćirilice srpski narod bi se odnarodio, 2) politika zabranjivanja upotrebe ćirilice Srbima se mora napustiti jer iza takvih zabrana stoje “predrasude, glupost, mračnjaštvo, zloba i kleta težnja” kojima se “gaji sieme razdora i omraze među narodom našim”, i 3) zabranom upotrebe ili zanemarivanjem ćirilice Srbima “se podkapaju i slabe same žile narodne snage i života njegova” [Narodne novine, 1852]. Jasno je uočljivo da je Prosvetni odsek Banskog Vijeća ovim obrazlaganjem svoje odluke iz sredine 1849. godine još jednom stavio do znanja da se nacionalno pismo mora negovati ukoliko se želi sačuvati nacija od asimilacije jer je pismo jedan od ključnih etnonacionalnih identifikatora.

            Koliko je veliku ulogu igralo pismo u procesu nacionalne grupisanosti i negovanju nacionalnih osobenosti u mešovitim hrvatsko-srpskim krajevima sredinom XIX. veka možda nam može najbolje pokazati sledeći primer iz 1855. g. Te godine, 31. marta, Nikanor Grujić je dostavio srpskom sremskokarlovačkom patrijarhu Josifu Rajačiću (patrijarh od 1848. g. do 1861. g.) recenziju bukvara sa latiničkim i ćiriličkim tekstovima a koji je sastavio Mijat Stojanović za mešovite škole obe veroispovesti (rimokatoličke i pravoslavne). Nikanor Grujić se naime žalio patrijarhu Rajačiću da “pisac ovog srpsko-latinskog bukvara ne poznaje dovoljno ni duh srpskog jezika, a još manje crkveno-slovenski jezik". {Tekst za ovaj bukvar iz 1855. g. je preuzet iz bukvara izdatog 1853. g. za koji je Nikanor Grujić tvrdio da je neupotrebljiv za srpsku decu u školama Hrvatske i Slavonije. Istog mišljenja je bio i patrijarh Rajačić što je dovelo 1854. g. do preštampavanja bukvara iz 1853. g. prema patrijarhovim primedbama. Međutim, problem je nastao onog trenutka kada je Stojanović izdao “novi” bukvar 1855. g. koji je ustvari bio preštampan bukvar iz 1853. g. tj. “pogrešan” kako ga naziva Grujić pa stoga nije mogao odobriti taj "manuskript". } Prema Grujićevom mišljenju Stojanovićev mešoviti bukvar iz 1855. g. nije bio priličan za školsku upotrebu jer bi i srpska i “rimokatolička” deca morala podjednako učiti “sva tri teksta”, a za hrvatsku decu bi bilo isuviše da uče i “crkveni tekst”. Međutim, pravi razlog zašto je Grujić bio protiv upotrebe ovog mešovitog bukvara, pisanog latinicom, modernom ćirilicom i starijom crkveno-slovenskom ćirilicom i jezikom je bio taj, kako on sam kaže, što se plašio "da će se s latinicom forsirati i da će se ćirilica potiskivati, te bi naša deca prenebregla ćirilicu”. Grujić je došao do zaključka da nije bila namera ovog mešovitog bukvara da "rimokatolička deca uče naљ” (tj. crkveno-slovenski) jezik već je namera autorova bila da se srpska deca nateraju da nauče latinicu kako bi mogla da čitaju knjige štampane ovim pismom. Grujić je jasno stavljao do znanja da je svrha ovog “smešnog bukvara” odnarođavanje srpske dece zanemarivanjem ćirilice kao jednog od bazičnih markera Srpstva pa je smatrao da patrijarh Rajačić treba da interveniše kod nadležnih vlasti da se zabrani upotreba ovog bukvara iz 1855. g. u srpskim narodnim školama jer on vređa nacionalni i “crkvenonarodni život srpski” [Magarašević, 37–38].

            Original od koga je sastavljen sporni bukvar iz 1855. g. je bio Bukvar za srbska učiliљta u Austrijskom carstvu a koji je štampan u Beču 1853. g.  Patrijarh Rajačić je taj bukvar iz 1853. dobio od strane Hrvatsko-slavonskog Namesništva 26. maja 1857. g. u cilju pregledavanja njegovog sadržaja i odobravanja njegove upotrebe u srpskim narodnim školama u Hrvatskoj i Slavoniji. Pored patrijarha Rajačića isti bukvar sa istim ciljem su dobili i pravoslavni episkopi u Plaškom i Pakracu. U svom odgovoru od 23. jula 1857. g. Hrvatsko-slavonskom Namesništvu u vezi sa nadležnošću pravoslavnih episkopa da pregledaju i ocenjuju podobnost školskih knjiga za srpske narodne škole, patrijarh Rajačić nije našao u dotičnom bukvaru ništa “…što bi se protivilo crkvenoreligioznoj strani našega veroispovedanija” pa “s toga se takova knjiga može bez ikakvih smetnji uvesti u srpske narodne škole”. Patrijarh je između ostalog pohvalio bukvar jer je napisan na srpskom jeziku i ćirilicom, jer kako je rekao “svrha je školskih knjiga i ta, da iz njih svaka školska mladež shvati i upozna duh (genije) svoga jezika…”

            Za patrijarha je bilo jasno da je očuvanje nacionalnog jezika i nacionalnog pisma conditio sine qua non očuvanju sopstvene nacije od odnarođavanja naročito u etnički mešovitim sredinama. To je jasno stavio do znanja u svojoj primedbi da su se ranije školske knjige pisale na osnovu nemačkih izdanja čiji su se tekstovi ili doslovno prevodili ili pak svojevoljno prerađivali pri čemu su prevodioci "malo pazili na srpsku sintaksu, koju nisu ni poznavali, pa su se tim ogrešili o duh srpskog jezika, i time ga kvarili, a nimalo mu nisu koristili". Stoga su srpski crkveni organi imali velikih muka da isprave sve greške koje su bile protivne duhu srpskog jezika kako bi srpsku naciju održali na ovim prostorima. Pravoslavne konzistorije u Pakracu i Plaškom su slično odgovorile Hrvatsko-slavonskom Namesništvu kao i patrijarh Rajačić [Magarašević, 14–16].

            Nisu samo srpski crkveni velikodostojnici sa prostora Hrvatske, Dalmacije i Slavonije tokom sredine XIX. veka vodili žestoku borbu za očuvanje ćirilice kao nacionalnog pisma Srba i njihovog nacionalnog jezika. U ovu borbu su se uključili i svetovni Srbi sa istih prostora deleći u potpunosti mišljenje Srpske pravoslavne crkve da se ćiriličko pismo među Srbima mora negovati kako bi se očuvale same narodnosne karakteristike Srba. U tom pogledu su ih podržavali i neki istaknuti članovi hrvatskog nacionalnog preporoda. To se može videti i na primeru inicijative za štampanje popularnog beletrističkog almanaha s početka 1858. g. u Zagrebu. Naime, Ljudevit Farkaš Vukotinović je 2. januara te godine iz Zagreba pisao Đorđu Rajkoviću da mu pošalje neki literarni sastav “pisan ćirilicom” koji bi se objavio u novopokrenutom almanahu Leptir. Ovaj almanah je objavljivan tri godine (1859., 1860. i 1861.) sa člancima raznorodnog sadržaja štampanih pored latinice (ako su autori bili Hrvati i Slovenci) i ćirilicom čiji su autori bili Srbi iz Hrvatske i Slavonije. {Vidi tekst pisma u [Krestić 1984, 137–138].}

            Problem zvaničnog imenovanja Hrvata i Srba, odnosno hrvatskog i srpskog naroda, praćeno pitanjem zvaničnog naziva njihovog jezika (zajedničkog ili ne), izbilo je na površinu političkog života u južnim delovima Habsburške Monarhije odmah nakon poraza mađarskih revolucionara 1849. g. Potrebno je napomenuti da je Mađarska revolucuja 1848.–1849. g. praćena ratom za nezavisnost pokrenula niz pitanja u vezi sa međuetničkom koegzistencijom u Dunavskoj Monarhiji pa između ostalog i pitanje o nacionalnoj identifikaciji među Južnim Slovenima. U rešavanju ovog problema pitanje učešća jezika u formiranju nacionalne identifikacije Hrvata i Srba je igralo jednu od najpresudnijih uloga. Rešenja za ovaj problem, pre svega političke prirode, su tražena sve do zasedanja Hrvatsko-slavonskog Sabora 1861. g. kada je ovo pitanje, kako se to činilo u tom trenutku, zadovoljavajuće rešeno na obostranu korist.

            I uoči istorijskog zasedanja Hrvatsko-slavonskog Sabora 1861. g. preovlađujuća ideja o nazivu jezika u hrvatsko-slavonskom Provincijalu (pod upravom hrvatskih civilnih vlasti) i Vojnoj Krajini/Granici (pod administracijom austrijskih vojnih vlasti) je i dalje ostala feudalno-staleška ideja o zemaljskom jeziku po kojoj se regionalni naziv zemlje mogao upotrebiti i za zvanični naziv nacionalnog (ili nacionalnih) jezika. Potvrdu za to imamo u odluci Banske Konferencije u Zagrebu iz 1860. g. koju je u vidu predstavke za habsburškog vladara Franca Jozefa I. (1848.–1916. g.) sastavio Ivan Mažuranić. U predstavci se zahtevalo "da se jezik narodni hrvatsko-slavonski, kakono već patentom od 7. travnja 1850. priznano bješe, uvede u sve javne poslove”. Međutim, ovakvom formulacijom zvaničnog jezika u Hrvatskoj i Slavoniji se implicitno sugerisalo carsko-kraljevskim vlastima i javnosti da na ovim prostorima žive samo Hrvati. {Kako je to Vuk primetio u Srbi svi i svuda, jezik Hrvatske (prisvojni pridev od imenice Hrvatska) treba da glasi hrvaćanski a jezik Hrvata (prisvojni pridev od imenice Hrvati) hrvatski. Drugim rečima, ono što je zajedničko i za Hrvate i za Srbe u Hrvatskoj (tj. ono što dolazi iz Hrvatske) je hrvaćansko a ne samo hrvatsko. Isto tako, ono što se odnosi na Srbiju je srbijansko a ne samo i isključivo srpsko.} Isti je slučaj bio i sa predlogom Ante Mataša iz 1860. g. da se hrvatski jezik proglasi za službeni jezik u Dalmaciji. U svakom slučaju, car je već 5. decembra iste godine izašao u susret ovakvim odlukama Banske Konferencije pa je od tog datuma pa sve do odluka Sabora iz 1861. g. (kada je usvojen naziv jugoslavenski za administrativni jezik u Trojednici) službeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji bio hrvatsko-slavonski. {Ovakve odluke Banske Konferencije u Zagrebu o nazivu jezika u Hrvatskoj i Slavoniji su u potonjim godinama i decenijama izazivale žučne rasprave u javnosti. Jedan od najvećih oponenata ovim odlukama je bio Srbin Dimitrije Ruvarac koji je svoje stavove o tom pitanju izneo u delu: Evo, šta ste nam krivi! Posvećeno “Obzoru", Zemun, 1895.}

            Što se tiče teme ovog članka, pitanje naziva zvaničnog jezika u Hrvatskoj i Slavoniji o kome je raspravljano na sednicama Hrvatsko-slavonskog Sabora iz 1861. g. je imalo ključnu ulogu i značaj za definisanje nacionalne pripadnosti putem jezika ova dva naroda u potonjim decenijama. {Ovaj Sabor je zasedao od 15. aprila do 11. decembra 1861. g. u 102 saborske sednice. Većina hrvatskih istoričara se slaže da je značaj ovog Sabora u tome što je on položio temelj za izgradnju nove moderne Hrvatske. Sabor je sazvan nakon austrijske vojne katastrofe u Lombardiji, propasti apsolutizma u Austriji i političkog sloma kancelara Aleksandra Baha pa mu je osnovni zadatak bio da se izjasni o državnopravnom odnosu prema Ugarskoj i Austriji. Koliki je značaj pridavan ovom Saboru od strane Beča može se najbolje videti po tome što je 9. maja 1861. g. austrijski car i mađarsko-hrvatski kralj Franc Jozef I. posebnom odlukom dopustio da hrvatsko-slavonska Vojna Granica može biti zastupljena u Saboru i to isključivo u raspravama o državnopravnom pitanju. Dakle, pored poslanika iz hrvatsko-slavonskog Provincijala na ovom Saboru je učestvovalo i 55 poslanika iz Vojne Krajine što je bio veliki izuzetak u odnosu na praksu iz prethodnih vekova. Dalmacija je bila zastupljena kooptiranjem šestorice njenih narodnjaka koji su imali pravo "informativnog glasa" jer su autonomaši (uglavnom Italijani) u Dalmatinskom Saboru odbili da izaberu delegaciju za pregovore o ujedinjenju Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom. Sremska županija sa izmešanim hrvatsko-srpskim stanovništvom je u prvi mah odbila da pošalje svojih 15 delegata (zastupnika) u Hrvatsko-slavonski Sabor kao vid protesta zbog ukidanja Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata (1860. g.). Italijani u Rijeci su uz pomoć Pešte uspeli da spreče izbor delegacije za Hrvatsko-slavonski Sabor.} Ono što je bitno istaći, a što je u vezi teme saborskih rasprava iz 1861. g., je to da je pitanje službenog naziva jezika u Hrvatskoj i Slavoniji bilo isključivo političke prirode a ne filološkog ili lingvističkog karaktera. Iz analize govora saborskih zastupnika o ovoj temi se jasno da videti da su njihovi stavovi iznad svega imali nacionalni i politički sadržaj. To nam samo govori da su i srpski i hrvatski poslanici bili duboko svesni činjenice da je jezik jedna od najvažnijih determinanti etnonacionalne pripadnosti, pa je prema tome od izuzetnog kako nacionalnog tako i političkog značaja bilo kako će glasiti službeni jezik na prostoru Hrvatske i Slavonije.

 

Zaključci

Na kraju možemo izneti nekoliko zaključaka:

      1. Lingvistički nacionalizam je ušao kroz širom otvorena vrata južnoslovenskih zemalja Habsburške Monarhije nakon carskog trijumfa nad Mađarima 1849. g. kao reakcija na netolerantnu politiku vođa mađarske revolucije (pre svega Lajoša Košuta) koji su u zemljama krune svetog Ištvana videli samo Mađare kao “politički narod” i shodno tome jedino mađarski jezik kao jezik zakonodavstva i administracije.
      2. Lingvistički nacionalizam Srba i Hrvata na prostoru Trojednice u toku Revolucije 1848.–1849. g. je manifestovan iz dva osnovna razloga: a) usled dubokog uverenja da jezik i pismo (pored vere) određuju nacionalnu pripadnost, i b) kao reakcija na odluku mađarskih Dieta iz 1839.–1840. g. i 1843.–1844. g. o mađarskom jeziku kao zvaničnom jeziku na prostoru istorijske Mađarske.
      3. Srpski jezički nacionalizam u odnosu na Hrvate se javlja u toku Revolucije 1848.–1849. g. i neposredno nakon toga kao protest protiv odluke Hrvatsko-slavonskog Sabora iz 1847. g. da proglasi hrvatski jezik za službeni jezik nacije, odnosno “hrvatskog političkog naroda", umesto dotadašnjeg latinskog jezika.
      4. Srbi i Hrvati u toku Revolucije 1848.–1849. g. su u Košutovim zahtevima za samo jednim zvaničnim jezikom u Mađarskoj –mađarskim, upravo videli politiku mađarizacije svih onih koji nisu bili Mađari a koja je putem nametanja nenacionalnog jezika imala voditi nacionalnom otuđivanju (anacionalizaciji) i lingvističkoj homogenizaciji istorijske (velike) Ugarske.
      5. Potvrdu jakog uticaja romantičarsko-liberalnih ideja o jeziku kao glavnom markeru nacionalne pripadnosti na jugoslovenskom prostoru Habsburške Monarhije možemo uočiti u činjenici što je napredna inteligencija često zaobilazila zvaničan naziv jezika u Hrvatskoj i Slavoniji – zemaljski jezik, i umesto njega koristila višenacionalne nazive za jezik Hrvata i Srba kao što su: hrvatsko-ilirski, hrvatski (za latiničke tekstove), odnosno srpsko-ilirski i srpski (za ćiriličke tekstove). {O ovoj problematici videti u [Gross 1985]. }
      6. Srbi sa prostora Trojednice, u nameri da očuvaju svoj etnički identitet, su nastojali da se pridev srpski obavezno nađe u imenu (obično dvočlanom) jezika u javnoj upotrebi na ovim prostorima.

 

 

 

BIBLIOGRAFIJA 

Antoljak S., 1980: Pacta ili Concordia od 1102. Zagreb.

Babić S., 1990: Hrvatski jezik u političkom vrtlogu. Zagreb.

Banac I., 1984: The National Question in Yugoslavia. Origins, History, Politics. Ithaca and London.

Beuc I., 1985: Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zagreb.

Bilandžić D., 1999: Hrvatska moderna povjest. Golden Marketing. Zagreb.

Bogdanov V., 1949: Društvene i političke borbe u Hrvatskoj 1848/49. Zagreb.

Božić I., Ćirković S., Ekmečić M., Dedijer V., 1973: Istorija Jugoslavije. Drugo izdanje. Beograd.

Brborić B., 2000: O jezičkom raskolu. Sociolingvistički ogledi I. CPL, Prometej. Beograd–Novi Sad.

Brborić B., 2001: S jezika na jezik. Sociolingvistički ogledi II, CPL, Prometej. Beograd–Novi Sad.

Brown E., 1975: A brief Account of Some Travelers in Hungaria. München.

Csombor Sz. M., 1979: Europica varietas. Budapest.

Eötvös J., 1941: Naplójegyzetek – gondolatok, 1864–1868 (Imre Lukinich ed.). Budapest.

Gavrilović S., 1989: "Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji u narodnom pokretu 1848/1849", Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, № 1. SANU. Beograd. s. 9–32.

Gavrilović S., Krestić V., Radenić A., Milutinović K., Ivić P., Kašić J., Živković D., Medaković D., 1981: Istorija srpskog naroda. Od Prvog ustanka do Berlinskog kongresa 1804–1878. V/2. Srpska književna zadruga. Beograd.

Gavrilović S., 1994: Srbi u Habsburškoj Monarhiji (1792–1849). Matica srpska. Novi Sad.

Gross M., 1973: Povijest pravaške ideologije. Sveučilište u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest. Zagreb.

Gross M., 1985: Počeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850–1860. Globus nakladni zavod. Zagreb.

Gross M., Szabo A., 1992: Prema hrvatskome građanskom društvu. Društveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća. Globus nakladni zavod. Zagreb.

Gvadányi J., 1790: Egy falusi nótáriusnak budai utazása. Pozsony.

Horvat J., 1990: Politička povijest Hrvatske. Zagreb.

Ivić P., 1986: Srpski narod i njegov jezik, drugo izdanje. Srpska književna zadruga. Beograd.

Johnson R. L., 1996: Central Europe. Enemies, Neighbors, Friends. Oxford University Press. New York–Oxford.

Jonke Lj., 1971: Hrvatski književni jezik danas. Školska knjiga. Zagreb.

Kačić M. (uz suradnju sa Šarić Lj.), 1995: Hrvatski i srpski. Zablude i krivotvorine. Zavod za lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb.

Kontler L., 1999: Millenium in Central Europe. A History of Hungary. Atlantisz Publishing House. Budapest.

Korunić P., 1988: Jugoslavenska ideologija u hrvatskoj i slovenskoj politici. Zagreb.

Kostić M. L. 1990: Sporne teritorije Srba i Hrvata. Dosije. Dereta. Beograd (preštampano prvo izdanje, 1956, Vetingen, Švajcarska). 

Krestić Đ. V., 1984: “Iz istorije srpsko-hrvatskih odnosa", Zbornik za istoriju Matice srpske, №. 29. Novi Sad.

Krestić Đ. V. 1988: Srpsko-hrvatski odnosi i jugoslovenska ideja u drugoj polovini XIX veka. Nova knjiga. Beograd.

Krestić Đ. V., 1991: Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji. Beograd.

Krestić Đ. V., 1994: Iz istorije Srba i srpsko-hrvatskih odnosa. Studije, članci, rasprave i eseji. Beograd.

Krestić Đ. V., 2002: Genocidom do velike Hrvatske. Drugo dopunjeno izdanje. Beograd.

Macan T., 1992: Povijest hrvatskoga naroda. Nakladni zavod Matice hrvatske, Školska knjiga. Zagreb.

Magarašević Đ.: Iz prošlosti srpske škole. Letopis Matice srpske, knj. 124. Novi Sad.

Mamuzić I., 1933: Ilirizam i Srbi. Rad JAZU 247. Zagreb.

Milosavljević P., 1997: Srbi i njihov jezik. Hrestomatija. Narodna i univerzitetska biblioteka. Priština.

Muzej Srpske pravoslavne crkve, Zaostavština R. Grujića. Beograd.

Novak V., 1930: Antologija jugoslovenske misli i narodnog jedinstva (1390–1930).   Beograd. 

Novak V., 1967: Vuk i Hrvati. Beograd.

Pavličević D., 2000: Povijest Hrvatske. Drugo, izmijenjeno i znatno prošireno izdanje sa 16 povijesnih karata u boji. Naklada Pavičić. Zagreb. 

Perić I., 1997: Povijest Hrvata. Centar za transfer tehnologije. Zagreb.

Roksandić D., 1988: “Vuk Karadžić, Ilirci i proces srpske nacionalne integracije u hrvatskim zemljama (1835–1848)", Naučni sastanak slavista u Vukove dane. Vuk Karadžić i njegovo delo u svome vremenu i danas. Beograd. s. 119–128.

Szilágyi F., 1983: Elmét vidító elegy-belegy dolgok. Budapest.

Ćorović V. 1933: Istorija Jugoslavije. Beograd.

Šidak J., Foretić V., Grabovac J., Karaman I., Strčić P., Valentić M., 1990: Hrvatski narodni preporod Ilirski pokret. Zagreb.

Šulek B., 1856: “Pismo Bogoslava Šuleka Andriji Torkvatu Brliću od 19. aprila 1856. g.”, Pisma Bogoslava Šuleka A. T. Brliću (priredio Mato Artuković), Slavonski povjesni zbornik, № 23. Slavonski Brod. 1986.

Townson R., 1797: Travels in Hungary with a Short Account of Vienna in the jear 1793. London.

Várdy S. B, Várdy A. H., 1989: The Austro-Hungarian Mind: At Home and Abroad, East European Monographs, Boulder, Distributed by Columbia University Press. New York.