Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

 

DUBRAVKO ŠKILJAN:

Govor mržnje danas djelotvorniji je nego u devedesetima

Razgovarala: SAŠA ŠEGRT

’Kao što se kontekst govora mržnje mijenja, mijenjaju se i modaliteti. On je sada, za razliku od ranih devedesetih, manje direktan, manje očit, pa samim tim i djelotvorniji i možda opasniji. Kod nas postoji čitav niz kolektiva čija imena a priori zvuče kao uvrede, što zapravo znači da su oni objekti govora mržnje.’

Zagrebački lingvist međunarodnog ugleda, profesor na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu i autor desetak knjiga iz opće i teorijske lingvistike, sociolingvistike, semiologije i klasične filologije ("Govor realnosti i realnost jezika", "Dinamika jezičnih struktura", "Jezična politika", "Pogled u lingvistiku", "U pozadini znaka", "Kraj lingvistike?", "Leksikon antičkih autora", "Leksikon antičkih termina", "Javni jezik", "Govor nacije"), Dubravko Škiljan jedan je od malobrojnih hrvatskih lingvista koji se devedesetih nisu priklonili općem valu naglašavanja razlika između jezika u uporabi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i tadašnjoj Jugoslaviji. Zbog svojih stavova sredinom devedesetih odlazi s zagrebačkog Filozofskog fakulteta u Ljubljanu, gdje predaje na Institutum Studiorum Humanitatis. Ove akademske godine Dubravko Škiljan vratio se na Odsjek za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Posljednjih se dana dosta govori o najavljenim izmjenama strategije razvitka jezične kulture. Kada smo dogovarali ovaj razgovor, rekli ste kako s konkretnim dokumentima niste upoznati.

Doista, ne poznajem niti dosadašnje okvire strategije jezične politike, niti mi je poznata prava motivacija, a ni elementi koji se nalaze u dopisu ravnateljice Instituta za hrvatski jezik i lingvistiku, tako da o tome konkretno ne mogu ništa reći. Pretpostavljam da se radi o dokumentima koji se odnose na proces približavanja EU. Prije dvije godine sudjelovao sam u izradi jednog projekta koji je naručila slovenska Vlada i radio sam upravo na segmentu koji se odnosio na jezičnu politiku Slovenije pri ulasku u EU, tako da sâm imam neko teorijsko iskustvo koje sam stekao uspoređivanjem jezičnih politika tadašnjih članica EU i slovenske jezične politike.

Što bi bilo bitno u određivanju strategije razvoja jezične kulture?

Čini mi se da postoje tri grupe problema koje bi bilo bitno definirati unutar tog dokumenta. Prvi problem, o kojem se najviše govori, problem je identiteta jezika i jezične i nacionalne zajednice u trenutku ulaska u EU i jedan integriraniji i čvršći komunikacijski sustav u kojem se različiti jezici susreću i međusobno bore za različite tipove primata. Po mojim saznanjima unutar same jezične zajednice i na teritoriju nacionalne države nema nikakva straha od toga da bi se bilo na koji način identitet jezika, identitet pojedinaca i identitet kolektiva mogao ugroziti. Pokazuje se da su, kakva god bila odabrana strategija, rezultati uvijek isti: unutar države i zajednice jezik ostaje osnovno sredstvo komunikacije, i tu se praktički ništa ne mijenja. Na nivou Unije iz simboličkih razloga svi jezici pojedinih članica istovremeno su i službeni jezici, no posve je očito da će se nešto morati mijenjati, jer su prevodilačka služba i cijeli niz pratećih elemenata jednostavno zagušeni. Može se pretpostaviti da će se dogoditi ono što se u nekim organima Unije već dogodilo: jasno će se razlikovati tzv. radni jezici od službenih tj. protokolarnih jezika, koji se praktički neće upotrebljavati. Nijedna nova članica, posebno ne članica koja ulazi s tako malom masom govornika, ne može očekivati velike promjene u svoju korist. Postoji ideja francuskog lingvista Louis-Jean Calveta, koji predlaže da se odredi nekoliko »velikih«, radnih jezika kojima bi se po principu rotacije u određenom periodu pridodavao još jedan jezik. Time bi se ne samo na simboličkoj, nego, makar kratkotrajno, i na komunikacijskoj razini pojavila prisutnost malih jezika u EU, čak veća nego do sada. Mislim da to nije loša ideja, i kad bih razmišljao o strategiji Hrvatske, bio bih za to da se lobira za takvo rješenje. U pozadini tog problema stoji vrlo čvrsto uvjerenje da je jezik jedna od bitnih odrednica kolektivnog i nacionalnog identiteta. To uvjerenje je tako dubinski ugrađeno u naše svijesti da se na prvi pogled čini da o njemu nema smisla ni raspravljati. Mislim da bi se o tome dalo još dosta toga reći, pa i dokazivati da se radi o novovjekoj ideološkoj konstrukciji koja je paralelna sa stvaranjem države-nacije, ali to je nešto što bi zahtijevalo puno veću raspravu.

Koja su ostala pitanja o kojima bi trebalo voditi računa?

Druga su grupa problema odnosi između jezičnih manjina i jezičnih većina. Sasvim je jasno da će svaka nova članica morati prihvatiti relativno visoke i dosta čvrste kriterije koje EU na svim područjima, pa tako i na jezičnom, propisuje. Međutim, svi dokumenti, ne samo EU, nego i UN-a, Vijeća Europe i drugih međunarodnih organizacija, još se uvijek odnose isključivo na tzv. autohtone jezične manjine. S druge strane već sada u EU postoji cijeli niz emigracijama nastalih, uglavnom ekonomskih jezičnih manjina, a nova proširenja i integracije otvaranjem zajedničkog tržišta nesumnjivo će povećati fluktuaciju radne snage, informacija, znanja i roba. Vrlo je vjerojatno da će se određena prava relativno brzo početi priznavati i neautohtonim manjinama, a to se u nekim državama, poput Njemačke ili Švedske, na lokalnom nivou već događa. Po mojem sudu kroz relativno kratko vrijeme razlikovanje autohtonih i neautohtonih manjina postat će bespredmetno. U tom bi smislu itekako trebalo razmišljati o strategijama, jer se već danas u Hrvatskoj u obliku radne snage pojavljuje cijeli niz jezičnih manjina koje de facto nemaju nikakvih prava zato jer su neautohtone u uskoj definiciji.

Treći skup problema koji je možda na površinskoj razini najvidljiviji, pa stoga možda i najvažniji, sastoji se u tome da svaka jezična politika koja definira strategiju pri ulasku u EU mora jezično obrazovati svoje stanovnike za taj ulazak. Drugim riječima, mora ih osposobiti da se mogu kretati bez ikakva problema ili ograničenja po cijeloj EU ne samo kao turisti, nego kao zaposleni ljudi, profesionalci na najrazličitijim razinama. To znači da je strašno važno sastaviti strategiju učenja stranih jezika, a ta strategija ni u kojem slučaju ne može biti prepuštena školama stranih jezika ili različitim tečajevima, nego se mora temeljiti na redovnom sistemu obrazovanja. Trebalo bi odabrati adekvatan intenzitet učenja stranih jezika, strategije izbora stranih jezika, kao i broj jezika koji će se učiti. Po mojem iskustvu, najveći broj zemalja koje su ulazile u EU uvele su najveće i najradikalnije, a nerijetko i vrlo uspješne promjene (kao što se pokazuje u skandinavskim zemljama ili Nizozemskoj) upravo u tom području. Dakle intenzivno, raznoliko i jasno specificirano učenje stranih jezika nešto je čemu bi se sasvim sigurno trebala posvetiti pažnja.

Kao što možete vidjeti, zapravo sasvim mali dio tema usko je kroatistički, dok se puno veći dio problema odnosi na pitanja čiji će odgovori prije svega proistjecati iz političke sfere, a lingvistika može ovdje samo pružiti uvid u različite mogućnosti.

Postoji li kod nas koherentna briga o hrvatskom jeziku? Meni se čini da ona postoji na nekoj deklarativnoj razini, no da u praksi (od novina, televizije) postoji popriličan nemar prema jeziku, od pravopisa, sintakse, pa do stilistike?

To sve je točno, ali to samo pokazuje što je danas prioritet u brizi o jeziku. Ne bih rekao da briga ne postoji, bilo bi to strašno nepravedno prema svim onim nastavnicima koji se u osnovnim i srednjim školama itekako trude da na neki način osposobe ljude za javnu komunikaciju i služenje standardnim jezikom. Težište uistinu jest premješteno s razine normativne morfologije i sintakse na normativnu leksikologiju, ali to samo pokazuje koliko je uska veza između sfere politike i sfere znanosti, pa onda i lingvistike.

U Ljubljani ste predavali lingvistiku govora i teoriju društvene komunikacije i bili uključeni u slovenska istraživanja utjecaja novih medija. Čini li vam se da u posljednje vrijeme, negdje od devedesetih godina prošlog stoljeća raste zanimanje za proučavanje govornog jezika i jesu li ta proučavanja donijela bitne novine?

Institutum Studiorum Humanitatis specifična je institucija, privatno osnovana, ali s punim pravom javnosti, koja se bavi isključivo postdiplomskim i doktorskim studijima. S njima i dalje surađujem. Jedan od tih postdiplomskih studija na kojima sam predavao zove se Lingvistika govora i teorija društvene komunikacije. Lingvistika se po definiciji bavi svakom manifestacijom jezika, bilo u pisanoj ili u zvučnoj formi. Gledano iz današnje pozicije, lingvistika kraja 19. i početka 20. stoljeća učinila je veliku pogrešku jer se bavila praktički isključivo pisanim tekstovima, a najveći dio pažnje posvećivala je standardiziranim i standardnim idiomima. Tendencija o kojoj govorite postoji ne od kraja, nego najmanje od sredine 20. stoljeća, a posebno se razvojem sociolingvistike, pa i psiholingvistike, i velik dio konkretnih istraživanja sve više okreće doista ostvarenim jezičnim upotrebama. Budući da među tim upotrebama prevladavaju govorene, normalno je da i istraživanja prate taj odnos. Ako se radi o lingvističkoj teoriji u čisto apstraktnom smislu, istraživanja govorene riječi nisu donijela nikakvu revoluciju, ali na području sociolingvistike i pragmalingvistike bez njih se ne bi moglo ni maknuti.

Postoje li kod nas istraživanja govornog jezika i novih medija i jeste li sudjelovali u njima?

Na Odsjeku za fonetiku niz nastavnika i istraživača bavi se istraživanjem govornog jezika, katkada u vrlo malim segmentima, a ponekad i sa širim teorijskim reperkusijama. No tu treba razlikovati dvije teme: jedna je odnos jezika i novih medija, dok istraživanje govora obuhvaća i jezične upotrebe koje ne idu kroz medije, i one koji idu kroz različite oblike medija. Moram priznati da stjecajem okolnosti već dugo nisam sudjelovao ni u kakvu konkretnom istraživanju, ali što se tiče jezične upotrebe i novih medija, to je nesumnjivo silno interesantno područje.

Koji su to problemi koji nisu u dovoljnoj mjeri proučeni?

Govorit ću u prvom redu o Internetu. Na prvoj razini koja je na marginama lingvistike, ali je interesantna za sociologiju, pa onda i za sociolingvistiku, Internet na nov, možda radikalno nov način definira odnos između privatnoga i javnoga. Naime, naše moderne civilizacije bar od Francuske revolucije nadalje zasnivaju se na vrlo jasnom razlikovanju privatnosti i javnosti. Najveći dio kontrole funkcioniranja države, kontrole koja je bitna za realizaciju makar minimalnog praga demokratičnosti, smještena je u područje javnosti i ondje je čvrsto definirana. Područja miješanja privatnog i javnog postoje oduvijek. Postoje neke poruke i konteksti za koje je teško odrediti pripadaju li području privatnosti ili javnosti, odnosno da li čovjek u njima nastupa kao privatno lice ili u nekoj ulozi koju zauzima u javnosti. U internetskoj komunikaciji to postaje sasvim očito. Internetski forumi su, na primjer, nesumnjivo mjesto konstituiranja javnog mnijenja, a vrlo je teško reći da li je ta komunikacija privatna ili javna. To pomicanje granica sasvim će sigurno izazvati čitav niz strukturalnih promjena u upravljanju društvom, državom, u sociokibernetici, no hoće li te promjene biti pozitivne ili negativne, teško je reći. Neki smatraju da je Internet »samoposluživanje demokracije« i najljepša stvar koja se mogla dogoditi, a to podržavaju i mnogi zastupnici postmodernističkih teorija. Drugi opet smatraju da Internet, kao svaki elektronski medij, otvara gotovo neograničene mogućnosti kontrole sudionika komunikacije i njihovih poruka.

Na koje još načine korištenje Interneta dovodi do promjena u jezičnoj upotrebi?

Uz spomenute promjene na kolektivnom nivou, javlja se i skup promjena na individualnoj razini. Otkako se u suvremenim društvima formirao moderni pojam individualnosti, svi mi kao subjekti govorenja težimo da, kad govorimo, budemo čvrsto definirani prostorno, vremenski, pa i socijalno, dakle da se iz našeg govorenja, iz naše pozicije u govorenju i upotrebe jezika može iščitati gdje smo, kada se nalazimo na tom mjestu i što smo; u kojoj ulozi nastupamo. Internet svojom atopičnošću, dakle karakteristikom da možete biti bilo gdje, a da to mjesto ne moramo čak niti detektirati; zatim svojom »maskovitošću«, ili mogućnošću da uzmete masku koju želite, a da vašim sugovornicima treba neko vrijeme treba da je »pročitaju«, ili da je nikada ne pročitaju; i treće svojom strašno skraćenom vremenskom dimenzijom prenošenja poruka ugrožava našu ukotvljenost u determinante koje su nam potrebne kao subjektu govorenja. Neke teorije kažu da će to ugroziti naše identitete, no moji suradnici koji su se u Sloveniji bavili time došli su do zaključka da velikih promjena nema. Čovjek ostaje onakav kakav je izvan internetske mreže, čak i kada se skriva i kada pokušava napraviti od sebe nešto drugo. Kolektivni stavovi i kolektivne konstrukcije ostaju iste.

Treća stvar, koja je najuže lingvističke prirode, nesumnjive su promjene u jeziku koji se upotrebljava na Internetu, opet povezane s razlikovanjem javnosti i privatnosti. Dugo vremena je područje javnosti, osim u nekim područjima na marginama, kao što je poezija, bilo rezervirano za standardni jezik. Svi smo se mi trudili da i u živoj riječi, a posebno u pisanom obliku, ostvarimo taj standard što bolje možemo. Internet svojom tehnologijom, pa i željom da što bolje imitira neposrednu komunikaciju i njezinu brzinu, sasvim očito donosi neke nove modalitete koji su ponekad sasvim suprotni ortografskim standardima. Ne samo da na taj način utječe na samu strukturu jezičnog sistema, nego pridodaje jezičnim porukama nerijetko direktno, a uvijek indirektno, različite tipove vizualnih elemenata koji opet utječu na to da se poruka drugačije iščitava. Zamislivo je da se ti novi modaliteti i sami normiraju, a zatim da internetska i neinternetska norma međusobno interferiraju, da se u jednom trenutku spoje, pa da stvaraju nove kontranorme. Mogućnosti su zaista različite, i koliko imam uvid u literaturu koja se time ozbiljno bavi, nitko još ne zna kamo te novine stvarno vode. To i jest ono što mi se čini stvarno zanimljivo.

Spomenuli ste istraživanje javnog i privatnog govora. Na jednom skupu HHO-a govorili ste o govoru mržnje u javnom prostoru. Je li govor mržnje prisutan i danas?

Kao što se kontekst mijenja, mijenjaju se i modaliteti govora mržnje. On je sada, za razliku od ranih 1990-tih godina, manje direktan, manje očit, pa samim tim i djelotvorniji i možda opasniji. Moja je teza da govor mržnje uopće nije opasan kada je iskaz iskrene mržnje, jer je to normalni osjećaj koji čovjek u određenim situacijama mora iskazivati želi li biti u potpunosti čovjek. Do opasnosti dolazi kada primarna grupa inicira govor mržnje bez ikakvih emocija, i sekundarne govornike (dakle one kojima se obraća) usmjerava prema tome da nekoga mrze. Ti sekundarni govornici zatim osjećaju induciranu mržnju, govore riječima drugih i na taj način mržnju reproduciraju. Postoji čitav niz strateških postupaka kojima se to čini, od definiranja drugih kao izvora zla i neprijatelja, do njihova potpunog isključivanja, i ti su načini u literaturi prilično dobro obrađeni.

Danas se nesumnjivo susrećemo s govorom mržnje. Čini se da je jedan dio objekata govora mržnje ostao nepromijenjen, a dio se promijenio, djelomično i u skladu s općim smjerom američke globalne politike. Govor mržnje je u pravilu u interesu onih koji imaju moć, vlast ili barem pretendiraju na to da je posjeduju. Da se poslužim primjerom: u vremenu u kojem je govor mržnje bio tako potpuno jasno prisutan kao što je bila nacistička Njemačka, svaki pravi Nijemac ne samo da je tvrdio da ima prijatelja Židova (dok su još postojali u susjedstvu), nego je s njim i komunicirao. Njegova je mržnja dakle bila smještena na neki drugi, kolektivni nivo. Isto susrećemo i danas. Kod nas postoji čitav niz kolektiva čija imena a priori zvuče kao uvrede, što zapravo znači da su oni objekti govora mržnje. Reći nekome da je Ciganin, ili Bosanac, ili u određenim situacijama Hercegovac, pa opet u izvjesnim situacijama Zagrepčanin, shvaća se kao uvreda.

Engleski jezik postoji u nizu varijanata; no i australski i irski, i američki i britanski, pa i prema Crystalu "svjetski engleski" smatraju se varijantama engleskog jezika. Na ovim prostorima proteklih petnaestak godina naglašavale su se razlike između jezika u Hrvatskoj, Srbiji i BiH. Dosad ste više puta govorili o povezanosti jezika s politikom i nacionalnim identitetom. Postoje li jasni isključivo znanstveni, lingvistički kriteriji po kojima se može razjasniti kada varijanta postaje jezik?

Jako je teško reći da postoji jasan lingvistički kriterij po kojem bi se varijanta jasno razlikovala od jezika. Skraćujući cijelu argumentaciju, mogu reći da se uvijek, u svim primjerima pokazuje da taj kriterij ne unosi lingvistika nego politika. Drugim riječima, varijanta postaje jezik onda kad politika kaže da je to tako.

Možete li usporediti kulturnu klimu u Hrvatskoj u vrijeme kada ste otišli u Sloveniju i danas?

Ja zapravo nisam nikada otišao. Cijelo sam vrijeme živio ovdje, a sada sam jednako neprisutan kao i kad mi je radna knjižica bila u Ljubljani. Teško mi je iz te pozicije govoriti o promjenama u kulturi. Osim toga nisam siguran da pojedinac koji ne sudjeluje aktivno u formiranju kulturne klime, a to je na neki način moj slučaj, ima puno pravo govoriti o tome kakva je ta klima. O općim mjestima, da je nakon 2000. godine nastupila neka vrsta olakšanja, da su popustile neke stege u svijesti ljudi – sve je rečeno već toliko puta da je dosadno ponavljati. Po meni se o kulturnoj klimi u Hrvatskoj u tradicionalnom smislu praktički ne može govoriti, jer je kultura strašno disperzirana, zatvorena u svoje enklave i praktično bez utjecaja na druge segmente društva. No to je moje subjektivno mišljenje, koje je vrlo vjerojatno nepravedno prema ljudima koji aktivno sudjeluju u konstituiranju kulturnog prostora. To što se ja većim dijelom s tom kulturom ne slažem, to je stvar moje mrzovoljnosti, ideološkog stava, godina možda, čega god hoćete.

Biste li se upustili u predviđanje…

A ne, u predviđanja se ne upuštam. Naravno da u svojem privatnom životu s prijateljima razgovaram o tome što će biti za, recimo, pet godina. S Vama međutim razgovaram kao lingvist, dakle kao netko tko igra ulogu znanstvenika, pa se stoga neću baviti futurističkim predviđanjima, jer to ne spada u moju znanost.