HOME
(GLAVNA STRANICA)

TROJAC BROZOVIĆ-KATIČIĆ-BABIĆ U DEFANZIVI:

Stjepan Babić

Neki Eurounijci zagazili u unitaristički kal (Fokus, 06.04.2007)

Još nismo ni ušli u EU, a već nam prijete da ćemo morati žrtvovati svoj jezik za račun nekoga zajedničkoga južnoslavenskoga jezika.

Britanski zastupnik u Europskome parlamentu Charles Tannock pitao je našu ministricu Anu Lovrin može li se pitanje jezika riješiti tako da se uvede nekadašnji srpsko-hrvatski jezik pa da ulaskom novih država EU ne dobije toliko novih jezika koji bi opteretili europski proračun. Ministrica je dobro odgovorila, ali prijetnja nije time otklonjena jer je Pietro Petruchi, glasnogovornik europskoga povjerenika za višejezičnost Leonarda Orbana rekao da postoje tri kriterija za uvođenje jednoga jezika kao službenoga u EU. Prvi je da taj jezik bude službeni u svojoj državi, drugi, da država zatraži da njezin jezik bude službeni, a treći da dobije jednoglasni pristanak svih država članica, a konačnu odluku donosi Vijeće EU. Znači da odluka ipak ne ovisi o nama samima, spasiti nas može samo to što bi Hrvatska od zemalja "zapadnoga Balkana" ušla prva u EU.

Dakle nevolja nije jedino u tome što bi unitarizam bio mišljenje samo nekoga pojedinca, nego je to shvaćanje jedne određene struje, koja u međunarodnim razmjerima i nije tako slaba. Dosad nam se moglo činiti da su Amerikanac Greenberg ili Nijemac Oschiles samo pojedinci, ali Nataša Bašić, koja se potanje pozabavila djelovanjem te dvojice, u jednom je predavanju iznijela prihvatljivu tezu da su oni samo glasnogovornici tih unitarističkih snaga, a sada vidimo da su se glatkom prihvaćanju hrvatskoga jezika kao jednoga od službenih jezika u EU ispriječili i određeni propisi.

Zato moramo nastojati da svoje shvaćanje o hrvatskome jeziku što više proširimo jer znamo da o njemu u svjetskoj javnosti pa i u europskoj vladaju prilične zablude. Mnogi ne razumiju da je hrvatski jezik po svojoj formi i po svojoj ulozi u državi poseban književni jezik, jednako kao i njemački, francuski, talijanski, španjolski i dr. i da bi nametanje Hrvatima (i Srbima, Bošnjacima i Crnogorcima) jednoga jezika bilo nasilje koje si EU ne može dopustiti.

Sreća je da su u EU već mali narodi kao Slovaci i Slovenci pa kako bude njima sa slovačkim i slovenskim tako će biti i nama s hrvatskim.

Hrvati su na jezično nametanje posebno osjetljivi jer su u prošlosti iskusili razna jezična nametanja, posebno njemačkoga i srpskoga. Koliko su hrvatski i srpski jezici bliski, ipak nisu isti. Da navedem samo jednu rečenicu:

Vlak polazi s kolodvora točno u deset sati.
Voz polazi sa železničke stanice tačno u deset časova.

To znači da se ne može napisati ni jedna stranica teksta koji bi Hrvati primili kao hrvatski, a Srbi kao srpski.

A razumljivost je uvjetna kategorija. Da navedem jednu srpsku rečenicu koju je 1940. spomenuo Petar Guberina u svojim Razlikama:

Pređe zemlja beše gasna lopta da se docnije preobrati u tečnu...

 

Bitka za hrvatski jezik (Fokus, 13. 4. 2007)

U prošlom sam članku pisao o mišljenju Charlesa Tannocka u kojem je rečeno da se stanovnici Zapadnoga Balkana moraju dogovoriti o jednom jeziku u EU koji svi razumiju jer se zbog štednje ne mogu rabiti četiri jezika.

Može se činiti da je to izjava neupućenoga pojedinca, ali ne smijemo biti naivni. Kao što je već rečeno na temelju naših spoznaja ni mišljenje Amerikanca Greenberga ni Nijemca Oschliesa nije samo mišljenje neupućenih i nedobronamjernih pojedinaca, a kad se tomu pridruži i mišljenje Ch. Tannocka, onda je to nešto više, to je pokusni balon koji pušta određena struja ne bi li posrednim putem utirala put i javnomu mišljenju, ne bi li ono dovelo i unitarističkom rješenju u EU.

Jer ako u EU prevlada mišljenje da se Balkanci dobro razumiju na jednom jeziku, kad je u stvarnosti tako, bez obzira kako ga nazivali, onda zbog toga nisu potrebni troškovi za prevođenje na četiri jezika kad je za sve dovoljan samo jedan prijevod. Tako se pri nekom glasanju može dogoditi da prevladavaju glasovi na našu štetu. Zato protiv takvih mišljenja moramo stalno dizati svoj glas na svim razinama prije nego li nam se dogodi da neko tijelo izglasa zaključak da su srpski, hrvatski, bošnjački i crnogorski zapravo jedan jezik. Takvu praksu već imamo u haaškome sudu.

Pišem to povodom posjeta britanskoga državnoga ministra za Europu Geoffa Hoona kojega je novinar zatražio da se očituje o istupu britanskoga zastupnika Ch. Tannocka. Ministar Hoon je odgovorio kako postoji snažna tradicija u Europskome parlamentu da svaki zastupnik ima pravo govoriti svojim vlastitim jezikom te dodao kako se on osobno osvjedočio u tu praksu jer je deset godina bio zastupnikom u Europskom parlamentu.

Lijepo je čuti, ali to nije dosta. Jedno je kako pojedinac govori, a drugo su jezici koji su službeno priznati. Da to nije automatski povezano, znamo iz prošloga članka u kojem sam naveo riječi P. Petruchija. Tu je ona opasnost koje se moramo pribojavati da na ovaj ili onaj način naše nade ne budu izigrane. Zato naši diplomati moraju biti veoma oprezni da se ne dogodi što nepovoljno za Hrvatsku i za hrvatski jezik, a ne slijepo vjerovati u automatsku jezičnu ravnopravnost u EU.

Spomenuo sam da je sreća što je prije nas u EU primljena Slovenija i Slovačka, prva ima dva milijuna stanovnika, a druga pet i pol milijuna pa će nam one utirati put, ali i taj put može u jezičnome pogledu biti veoma sklizak jer nitko danas ne govori o hrvatskosrpskoslovenačkome jeziku, kako piše u mojoj svjedodžbi 1. i 2. razreda gimnazije, i na ćirilici i latinici ili čehoslovačkome jeziku, kako je pisalo u prvom ustavu Čehoslovačke Republike. Ne trpaju se te zemlje ni u kakve političke zajednice, kako se trpa Hrvatska u nekakve političke zajednice zapadnoga Balkana, a o srpskohrvatskome ili hrvatskosrpskome mnogima su i danas puna usta.

Upravo sam napisao zapadnoga Balkana, a na početku članka Zapadnoga Balkana, ali to nije pravopisna nedosljednost, na početku sam prepisao iz teksta u kojem se govori o izjavi Ch. Tannocka. Razlika je pravopisno veoma mala, veliko slovo umjesto maloga, ali je razlika u stvarnosti velika. Sveza zapadni Balkan samo je zemljopisna odrednica ma kako tu svezu shvaćali. Prema nekima zapadni je Balkan daleko od naših istočnih granica, a na zapadnom smo Balkanu samo ako se odredi da zapadna granica Balkana ide Dunavom, Savom, Kupom do Riječkoga zaljeva, a prema drugima Savom, Krkom preko Postojnskih vrata na dolinu Vipave i Sočom na Tršćanski zaljev. Tek tako smo na zapadnom Balkanu, ali samo zemljopisno.

No drugo je Zapadni Balkan! To je politička zajednica koja ima značenje države ili nešto što je bliže državi nego nekoj pukoj zajednici ma kako se zvala. U nju ulazimo svojom političkom voljom. Kao što se vidi, mala razlika između istoga slova napisanoga velikim slovom, ali je u stvarnosti velika, opasna i sudbonosna. Zato moramo biti osjetljivi na veliko slovo u svezi zapadni/Zapadni Balkan. Moramo dobro paziti da nas sitna razlika ne uvali u velike probleme. Koga su zmije klale, mora biti oprezan i pred guštericama.

 

Unitaristi u ofenzivi (Fokus, 27. 4. 2007)

U posljednja dva članka spomenuo sam velike opasnosti da hrvatski jezik u EU ne uđe pod svojim imenom i sa svojim sadržajem. A sad se na to nadvila nova opasnost, zapravo stara, ali u podgrijanome obliku.

Dok o jednom jeziku “zapadnoga Balkana” govore neki političari i strani slavisti, ne svi, dotle se još možemo nadati da će hrvatski jezik u Europsku Uniju ući sa svojim imenom i svojim sadržajem, ali kad o jedinstvenom srpskohrvatskom jeziku počnu govoriti “zapadnobalkanski” jezikoslovci, onda postaje vruće. Od njih dolazi tvrdnja da su “sigurni da je reč o jednom te istom jeziku, naučno i lingivistički, a tri, možda i četiri politička ‘jezika’: srpskom, hrvatskom, bosanskom/bošnjačkom, a uskoro možda i crnogorskom.” (NIN, 5. 5. 2007., str. 50.) Doduše, uglavnom su to srpski jezikoslovci, a od hrvatskih samo dr. Snježana Kordić, koja i ne živi u Hrvatskoj, radi na Sveučilištu Johanna Wolfganga Goethea u Frankfurtu. Ona ne bi bila toliko opasna ne samo zato što svoja gledišta oblači u nazoviznanstveno ruho, privlačno mnogim svjetskim političarima i nekim jezikoslovcima, jer kad joj malo počeprkamo po šarenom perju, kao što je to učinio dr. Ivo Pranjković, vidi se da ne razumije bit problema, nego je opasnost od nje u tome što je veoma glasna, posebno u stranim krugovima gdje neki takve glasove rado čuju.

Još je veća opasnost što sve više takvih glasova dolazi i od srpskih jezikoslovaca, Branislava Ostojića, profesora Filozofskoga fakulteta u Nikšiću, dr. Miloša Kovačevića, a najveća je opasnost što to govori i dr. Ivan Klajn, danas najbolji i najpoznatiji srpski jezikoslovac. Klajn doduše ima veliku nevolju što u srbijanskome ustavu piše da je u Srbiji u službenoj upotrebi samo srpski jezik. Mogao bi i on i njegovi sumišljenici tomu doskočiti pa reći i dokazivati, kao što i kazuju i dokazuju, da je to samo politički, a “naučno i lingvistički” da je to jedan jezik s više političkih imena. “Tu se, dakle podrazumeva da je reč o jednom jeziku pod tri različita imena. Svi pametni lingvisti i kod nas i u Hrvatskoj i u BiH kažu da je to lingvistički jedan jezik, a tri politička jezika”, izvali Ivan Klajn, a da ni okom ne trepne. Znači od hrvatskih jezikoslovaca pametna je jedino Snježana Kordić?!

Da nisu tri jezika samo politički, dokaz je to što je Klajn predsjednik Odbora za standardizaciju srpskog jezika, a nije srpskohrvatskoga. Taj je odbor jezikoslovno tijelo, a nije političko, odnosno koliko je dijelom i političko, to normu donosi za srpski jezik, a ne za srpskohrvatski, a norma je ono bitno po čemu se razlikuje srpski od hrvatskoga.

Još je apsurdnije što se Klajn zauzima za jedan jezik u EU, ali u BiH to ne može. “Što se bosanskoga tiče, mi priznajemo samo bošnjački, na osnovu nacije Bošnjaka, a ne da to bude državni jezik koji bi bio obavezan i za Srbe i za Hrvate u BiH”. Sad najedanput bošnjački nije samo ime nego i poseban jezik!

Ali takva nelogičnost srpskim jezikoslovcima ne smeta jer su oni svjesni prednosti koje im donosi srpskohrvatski, prije u Jugoslaviji, a sada bi slično u Europskoj Uniji i zato se za njega zauzimaju svim srcem. Pobijedi li unitarističko nastojanje da za zemlje “Zapadnoga Balkana” u EU bude jedan jezik, makar se zvao B/H/S jezik, zapadnobalkanski jezik, kako ga neki već nazivaju, kao što je B/H/S/ već pobijedio na Haaškome sudu, to će glavninom u EU biti srpski jer su se Srbi već dobro izvještili u nametanju svoga jezika. Da je tako, možemo jasno čuti i na hrvatskoj televiziji kad tumačiteljica toga suda tumačeći nešto hrvatskomu puku, govori srpski. Zato postoji velika opasnost da tako bude i u EU jer kažu da će Haaški sud biti uzor i EU, ako ne u svemu, u jeziku veoma vjerojatno. Zato nije mala opasnost da za Hrvate EU bude EYU!