HOME

 

JOŠ JEDAN
FALSIFIKAT

Falsifikat priredio Nikola Batušić 1997;
Falsifikat na internetu promovira i propagira Dr. Marko Samardžija 2007,
a u sklopu projekta Nad stoljećima hrvatskoga jezika.

 

 

Rođeni Varaždinac, Sakcinski je u hrvatskom Saboru prirodno postupivši progovorio kajkavski, ekavski jezik, doduše, s mnogim elementima Vukovog jezika, jer kajkavski jezik u to doba nije ni izbliza imao izražajnih mogućnosti koliko Vukov srpski jezik. Međutim, ono što je nesporno, Sakcinski je govor održao 2. maja 1845. na kajkavskoj ekavici čije je mnoge elemente falsifikator prěinačio u jezik arhaične zagrebačke Webber-Šulekove škole iz 19. věka. Razlog je poznato lažno geslo – "ijekavica je povijesno hrvatski jezik" – a iz govora Sakcinskog, jasno bi se vidělo da nije. Po ko zna koji put…

Falsifikat

Original

Stoljeća hrvatske književnosti, Ivan Kukuljević Sakcinski, Izabrana djela.
Priredio
Nikola Batušić, Matica hrvatska 1997, str. 619–623;

Internet izdanje, Dr Marko Samardžija

Transkript iz Sabora

http://hjp.srce.hr/index.php?show=povijest&chapter=13-kukuljevic1

http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=1757&sec=444&dm=2

Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI

Govor održan u Hrvatskom saboru
2. svibnja 1843.

Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Hrvatskom saboru
2. svibnja 1843. godine

 

 

 

Višnja slast i milina svojim prirodjenim materinskim jezikom govoriti moći i smeti...
»Preuzvišeni gospodine grofe Bane!
Presvietli Velmože!
Preuzvišeni Gospodine Grofe i Bane, Presvetli Velmože!
Slavni Stališi i Redovi!
Slavni stališi i redovi!

Kao što svaki pravi Hrvat i Slavonac, tako sam i ja velikom zaisto radosti i nutrnjim uzhićenjem razumio, da sl. stališi i redovi ovih kraljevinah žele podignutje katedrah za narodni naš jezik i literaturu, kako ja mislim, ne samo u Akademiji, nego u cijelom dištriktu Akademije zagrebačke; čim bez dvojbe to steći žele, da se svi izobraženiji stanovnici kraljevinah naših svoj materinski jezik dobro i izvrstno nauče.

Kao što svaki pravi Harvat i Slavonac, tako sam i ja s velikom zaisto radostju i unutrašnjim uzhitjenjem razumio, da slavni stališi i redovi ovih kraljevinah žele: podignutje katedrah za narodni naš jezik i literaturu, (kako ja mislim) ne samo u Akademii nego u celom Distriktu Akademie Zagrebačke čim bez dvojbe to steći žele, da svi izobraženii stanovnici kraljevinah naših svoj maternji jezik dobro i izvarstno nauče.

Nu pitam ja s poniznim dopuštenjem: za kakovu će korist i svrhu biti učenje našega jezika? kakovim uspjehom? kakovom posljedicom? kakovim trudom učit će se ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim ne bude nikad nikakovo dobro skopčano? ako po njem nitko ništa ne bude si mogao zaslužiti! i ako mi nikad nećemo pomisliti uvesti ga u javni život? zaisto će ostati on bez toga kao i dosada u tmini, š njim će se zabavljati samo oni, koji baš zato vremena imali budu, uostalom neće ga ipak veća stran naroda znati, a oni, koji se s javnim životom bave i koji su u javnih službah stavljeni, zanemarit će ga kao i dosada; podignutje pako naših katedrah i učionah neće na drugo služiti nego na zasljepljenje domorodacah i tuđinah.

Nu, pitam ja s poniznim dopuštenjem: na kakovu će korist i svarhu biti učenje našega jezika kakovim uspehom kakovom posledicom kakovim trudom učit će se ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim nikada nikakovo dobro skopčano nebude; ako po njem nitko ništa zaslužiti si nebude mogao; i ako mi nikad niti pomisliti nećemo, da ga u javni život uvedemo? Zaisto će on bez toga, kao i do sada ostati u tmini, šnjim će se zabavljati samo oni, koji baš za to vremena imali budu, u ostalom neće ga opet veća strana naroda znati, a oni, koji se javnim životom bave, i koji su u javnih službah stavljeni sasvim će ga zanemariti kao i do sada; podignutje pako naših katedrah i učionah neće na drugo služiti, nego na zasleplenje domorodacah i tudjinah.

– Znam ja, da mi kako smo ovdje sakupljeni, s veće strane naš jezik dobro ne znamo i da se u cieloj domovini našoj osobe obadvojeg spola lahko na prste prebrojiti dadu, koje u svom materinskom jeziku dobro govoriti, čitati i pisati znadu, a što je tomu uzrok, nego to: da ga mi u javnom životu i u poslovih nigdje ne upotrebljavamo i š njim se samo natoliko zabavljamo kao gizdavi gospodar sa svojim plaćenim slugom.

Znam ja, da mi kako smo ovde sakupljeni s veće strani naš jezik dobro neznamo, i da se u celoj našoj domovini osobe obadvojeg spola, koje u svom maternjim jeziku dobro govoriti, čitati i pisati znadu, lahko na parste prebrojiti bi mogle; a šta je tomu uzrok nego to: da ga mi u javnom životu i poslovih nigde neupotrebljavamo, i š njim se samo tako zabavljamo, kao gizdavi gospodar svojim plaćenim slugom.

Još ne zna veća stran naroda našega kakova je to višnja slast i milina svojim prirođenim materinskim jezikom govoriti moći i smjeti; to samo on može iskreno ćutiti, koj je duže vremena među tuđimi narodi u tuđih državah stanovati i živjeti morao.

Još nezna veća strana naroda našega, kakova je to višnja slast i milina svojim prirodjenim materinskim jezikom govoriti moći i smeti, to samo on iskreno ćutiti može, koj je duže vremena medju tudjemi narodi u tudjih daržavah stanovati i živiti morao.

– Mi svoj jezik čuvamo još uviek samo za družinu i za naše kmete! – u obćinski život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremena, kad na cielom svietu jedni jezik latinski za izobražen i izdjelan držao se jest, taj jezik; u družtveni život i u familiju našu uvukao se je s vremenom jezik njemački i promienio prirođenu našu narav i način mišljenja otacah naših, u Primorju pako učinio je to jezik talijanski. – Šta smo mi postigli po tom, nego to, da smo se odtuđili samim sebi, da smo se odciepili od susjedne jednorodne braće svoje, i da mnogi od naroda našega ni ne znadu od kojega su naroda i koji puci po rodu, po krvi i po jeziku spadaju k nama!!!

Mi naš jezik čuvamo još uvek samo za družinu i za naše kmetove. U občinski život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremenah, kad su na celom svetu jedini jezik latinski za izobraženi i izdelani daržali, taj jezik; u družtveni život i familiu našu uvuko se je s vremenom jezik nemački i promenio našu prirodjenu narav i način mišljenja otacah naših; u Primorju pako učinio je isto jezik talianski. Šta smo mi stigli po tom, nego to: da smo se odtudjili sami sebi, da smo se odcepili od susedne jednorodne bratje naše, i da mnogi od naroda našega niti neznaju od kojega su naroda i koji puci po rodu, po karvi, i po jeziku k nama spadaju!!!

Mi gledamo svaki dan kako nam domovina sve dublje i dublje propada, kano imanje one djetce, što su pod svakojakimi tutori; svaki si tutor utakne nješta u đep, svaki si nješta prisvoji napokon djetci neće ostati ništa.

Mi gledamo svaki dan, kako domovina naša sve dublje i dublje propada, kao imanje one detce, koja pod više tutorah stoje, svaki od ovih tutorah stavi si nešta u žep, svaki si nešta prisvoji, najposle neće ostati detci ništa.

Mi smo malo Latini, malo Niemci, malo Talijani, malo Mađari i malo Slavjani, a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Mrtvi jezik rimski a živi magjarski, njemački i talijanski, to su naši tutori, živi nam se groze, mrtvi nas drži za grlo, duši nas i nemoćne nas vodi i predaje živim u ruke; sada imamo još toliko sile, da se suprotstavimo mrtvomu, zamala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvrsto ne stavimo na svoje noge tj. ako svoj jezik ne utvrdimo u domovini i ne postavimo ga vladajućim. – Susjedi naši, osobito braća naša konštitucionalna Mađari, neće već odstupljivat od svojega jezika i iz prijateljstva i uljudnosti prama nam ili iz drugog kakova uzroka neće ga zaista zamjenjivati ma s ikojim drugim a najmanje mrtvim, nu i to potrebovati od njih značilo bi: svezat htjeti orlu krila, da k nebu ne poleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladat će zaisto našu nestalnost, neslogu i mješariju.

Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu.

 

Tko može celomu jednomu narodu zabraniti, da svojim prirodjenim jezikom govori...

Čuli smo jučer preuzvišenu gospodu bana i biskupa pred sakupjenim i slavnimi stališi i redovi ovih kraljevinah izjaviti se, da će oni u velikom saboru ugarskom i magjarski govoriti, ako time stvari i našoj domovini budu hasnit mogli; mi se tomu nismo protivili, niti se želimo, nam je drago da su i preuzvišena gospoda toga mnienja, da Hrvati i Slavonci u javnom životu ne moraju uviek kod jezika latinskog ostati, i njihova misao veseli nas zaisto tim više, buduć da se možemo ufati i nadati, da oni s vremenom u Hrvatskoj, k Hrvatom i hrvatski budu govorili, kad će jednoć naš jezik u javni život uveden biti.

Čuli smo mi jučer preuzvišenu gospodu Bana i Biskupa pred sakupljenimi slavnimi stališi i redovi ovih kraljevinah izjaviti se, da ćedu oni u velikom saboru ugarskom i magjarski govoriti, ako time stvari i domovini našoj hasniti budu mogli, mi se nismo protivili tomu, niti se protiviti želimo; nama je drago da su i preuzvišena ta gospoda toga mnenja, da Harvati i Slavonci u javnom životu nemoraju uvek kod jezika latinskog ostati, i njihova misao veseli nas zaisto tim više, budući da se ufati i nadati možemo, da oni s vremenom u Harvatskoj i Slavonii k Harvatom i Slavoncem harvatskoslavonski će govoriti, ako bude jedanput naš jezik u javni život uveden.

Nu čitam ja u očijuh mnogih ovdje nazočnih tu misao: da to dopuštenje, da se naš materinski jezik u javni život i u poslove uvede, nikad i nikad zadobiti nećemo! Pitam ja nato slobodnim duhom: tko može jednomu cijelom narodu, pa bio on i bogzna kako malen, nu ako istinitu i krepku volju imade svojim prirođenim jezikom govoriti, njega na prvo mjesto staviti i po tom narodnost svoju podići? Tko može i smije slobodnomu jednomu narodu kao što su konštitucionalni Hrvati i Slavonci to zapriečiti? Ima li sile na svietu, koja ono, što komu Bog dade, uzeti smije? ili pako kojoj stvari drugo ravnanje podati nego joj je Bog odlučio, a na što su jezici narodah odlučeni, to će svaki između nas znati; ja mislim najviše na taj cilj, da se po njih narodi od inih luče, da se njimi barem kod kuće služe i da svaki narod svoj jezik nad sve ine poštuje, ljubi i uzvisuje; ajdmo dakle i mi sa svojim k tomu cilju; držimo se u tom primjera ostalih narodah evropejskih, koji su živimi jezici zamienili mrtve i po tom najviše k svom narodnom razvitku doprinieli; pogledajmo samo na susjede, koji su s nami pod istim žezlom austrijskim, svaki od njih: Niemac, Magjar i Talijan postavio je svoj jezik na prvo mjesto, samo mi ponizni i krotki Slavjani, kojih u carstvu imade 17 milijunah, samo mi plašljivi Hrvati i Slavonci, koji u svojoj domovini nismo s nikojim drugim pukom smiešani, bojimo se našega jezika, kao kakovog strašila i služimo radje tuđemu i tuđoj volji i činimo samo ono, što se drugim liepo i krasno biti vidi, i što je drugim hasnovito.

Nu čitam ja u očiuh od mnogih ovde nazočnih tu misao: da mi to dopuštenje, da se naš materinski jezik u javni život i u poslove uvede, nikad i nikad zadobiti nećemo! A ja pitam slobodnim duhom: tko može celomu jednomu narodu, ako je taj i Bog zna, kako malen, nu ako istinitu i krepku volju ima, zabraniti, da svojim prirodjenim jezikom govori, da ga na parvo mesto stavi, i po tom narodnost svoju digne, tko može i sme slobodnomu narodu, kao što su konštitucialni Harvati i Slavonci, to zaprečiti. Ima li sile na svetu, koja ono, što Bog komu poda, uzeti sme ili pako, kojoj stvari drugo opredeljenje podati, nego joj ga Bog poda, a na što su jezici narodah odlučeni, to će svaki izmedju nas znati, ja mislim na taj cilj najviše, da se š njima narodi od drugih odlikuju, da se š njima služe, i da svaki narod svoj jezik nad svimi drugimi štuje, ljubi i uzvisuje. Vodimo dakle i mi već naš jezik k njegovomu cilju, i daržimo se u tom primera ostalih narodah europejskih koji svi martvi jezik s živimi zameniše, i po tom k narodnomu svojemu razvitju najviše doprinesoše; pogledajmo samo na susedne puke, koji s nama pod jednim žezlom austrianskim stoje, svaki od njih Nemac, Talian i Magjar postavio je svoj jezik na parvo mesto, samo mi ponizni i krotki Slavjani, kojih u Carstvu 17 milionah ima, samo mi plašljivi Harvati i Slavonci, koji u domovini našoj s nikakvimi drugimi puci smešani nismo, bojimo se našega jezika, volimo služit tudjemu, tudjoj volji, i činimo samo ono, što se drugim lepo i krasno vidi, i što je drugim hasnovito.

Ili je možebiti jezik slavnih pređah naših od providnosti nebeske ili od kakova prokletstva na to odsuđen, da uviek u robstvu i kod prostoga puka prebiva, da uviek u blatu kopa, da nikad u visinu poletjeti ne smije, kud toliki drugi jezici od našega manje mili i sladki, manje bogati i izdjelani, manje krepki i silni kroz toliko vjekovah već lete i uzdržavaju se? Pitam ja sve iskrene Hrvate i Slavonce, što jim nato srdce veli? – Je li naš jezik, najdalje razšireni, jezik najprostraniji u cielom svietu za vječnu tminu ili za jasnu bistru svjetlost stvoren? Ako je za prvo, odhitimo ga odmah što prije zauviek u vjekoviti grob i zaboravimo ga posve; ne podižimo mu nikakovih učionah ni katedrah, nego ogrlimo cielom silom prvoga života, koj nam se ponudi, bio azijatski ili evropejski, možebiti, da ćemo š njim barem u tuđem kipu sretniji postati!! – ali ako je stvoren za svjetlost, moramo ga čistiti od svake tmine, koja ga sada svud još krije, moramo se samo za njega skrbiti, samo š njim najviše zabavljati se i kao majka dijete svoje nad svimi drugimi stvari ljubiti ga; on nam mora biti prvi srdcu našemu, on mora biti i prvi našemu duhu! š njim i po njem moramo nesretnu domovinu i nesretni naš narod sretnim učiniti; on neka kod nas zakon daje i razglašuje, on neka bude trublja buduće naše sreće i slave!!!

Ili je možebiti jezik slavnih predjah naših od providnosti nebeske, ili od kakvog prokletstva na to osudjen da uvek u robstvu i kod prostog puka prebiva da uvek u blatu kopa i da nikad u visinu poletiti nesme. Kuda toliki drugi jezici od našega manje mili i sladki, manje bogati i izdelani, manje krepki i silni, kroz toliko vekovah već lete i uzdaržavaju se. Pitam ja sve izkrene Harvate i Slavonce: što im na to sarce veli. Je da li je naš jezik, jezik najprostranii i najdalje razšireni u celom svetu, za večnu tminu, ili za jasnu bistru svetlinu stvoren ako je za parvo odhitimo ga onda, što hitrie za na veke u vekoviti grob! zaboravimo ga sasvime, nepodižimo nikakovih učionah i katedrah za njega, nego ogarlimo sa svom silom parvi živi, koj nam se nudi, bio taj aziatski ili europejski; možebiti da ćemo šnjime barem u tudjem kipu sretnii postati ali ako je za svetlost stvoren, a tko bi o tom i dvojio, moramo ga čistiti od svake tmine, koja ga sad još krije, moramo se samo za njega skarbiti, samo š njim najviše zabavljati se, i kao majka dete svoje nad svimi drugimi stvari ljubiti ga! On nam mora biti parvi sarcu našemu, on mora biti parvi i duhu našemu! Š njim i po njem moramo nesretnu našu domovinu i nesretni naš narod sretnimi učiniti! U njem neka nam se zakon daje i razglašuje, on neka bude trublja od buduće naše sreće i slave!

Mi smo potomci onih pređah, koji su u staro vrieme materinski svoj jezik na toliko ljubili, da su ga već u 9. stoletju izpovjednici obijuh vjeroizpovjedanjah u istu crkvu uveli i njega time u svietu s najstarijim grčkim i latinskim uzporedili, a u domovini ga svojoj nad nje uzvisili; mnogo ih je to truda stalo, ali su oni svojom stalnošću sve težkoće nadvladali, i još sada se velika strana našega naroda njime u crkvi služi! Mi smo sinovi majke Slave, koja je svojom djetcom sav sviet oplodila i koja samo zato tako duboko u tmini i potlačena leži; jer im je jezik potlačen; pokažimo dakle da smo vriedni bit potomcima takovih pređah, da smo vriedni biti sinovima takove majke, i da ono što nas i jezik naš tlači razdrobiti želimo, hoćemo i možemo!!!

Mi smo potomci onih predjah koji su u staro vreme maternji svoj jezik na toliko ljubili, da su ga već u 9. stoletju izpovednici tako vere katoličke kao i garčke u istu carkvu uveli i njega time u svetu s najstariim garčkim i latinskim usporedili, a u domovini svojoj nad njimi ga uzvisili; mnogo ih je to truda stalo, nu oni su stalnostju svojom sve teškoće nadvladali, i još sada se velika strana našega naroda s njime u carkvi služi! Mi smo sini majke slave, koja je svojom detcom sav svet oplodila i koja samo zato tako duboko u tmini i potlačena leže, jer im je jezik potlačen; pokažimo dakle da smo vredni biti potomcima takovih predjah, da smo vredni sinovi takove majke, i da ono, što nas i jezik naš tlači, razdrobiti želimo, hoćemo, i možemo!!!

 

Ko svoj može biti, tudj neka ne bude...

Naš narod proslavio se je mnogokrat u historiji junačtvom, smionošću i hrabrošću; pomislimo samo na vremena Aleksandra Velikoga macedonskoga, na slavne domaće naše vladare Ograna, Dušana i Krešimira, na branitelje Metula i Siska, na boj grobnički, na rat sedmo- i tridesetogodišnji, ter na najnoviji francezki; u sva ta bojna vremena proslavio se je tjelesnom silom i nadvladao pukove kopjem u ruci; ali sada je nastalo izobraženo 19. stoletje, u kom se puci duhom i umom među sobom bore, trebalo bi dakle, da jih i time nadvladamo, ili barem da se š njimi uzporedimo, nu kako ćemo to učiniti, kad je duh naroda našeg, narodni naš jezik u lancih, kad se potlačen svigdje tuđemu mora klanjati! – radimo dakle složno i krepko, da se barem u domovini njemu drugi već jedankrat klanjali budu.

Naš narod proslavio se je mnogo putah u Istorii junačtvom, smionstvom i postojanstvom, pomislimo samo na vremena Alexandra velikoga maćedonskoga, na slavne domaće naše vladare Ograna, Dušana i Krešimira, na branitelje od Metulja i Siska, na boj Grobnički, na rat sedmoi tridesetoletni, te na najnovii francuzki; u sva ta bojna vremena proslavio se je naš narod telesnom silom, i nadvladao puke kopjem u ruci, ali sada je nastalo 19. izobraženo stoletje, u kojem se puci duhom i umom medju sobom bore, trebalo bi dakle, da ih i time nadvladamo ili barem da se s njimi usporedimo, nu kako ćemo to učiniti, kad je duh naroda našeg, narodni naš jezik, u lancih, i kad se potlačen svagde tudjemu klanjati mora; radimo dakle složno i krepko, da se barem u domovini njemu drugi već jedared klanjali budu.

Nemojmo se u tom obziru strašiti svake sjenke, koja nam se grozi; nemojmo se bojati, da ćemo po tom ustav naš ili konštituciju našu i municipalna prava naša izgubiti; ona će time samo bolje ustanoviti i utvrditi se; ne svađajmo se u domovini svojoj kano braća, radi jedne stvari, koja nam svim jednako draga, jednako sveta biti mora, nego čuvajmo hrabro i bratinski ono do zadnje kaplje krvi, što je naše; samo tako možemo u Hrvatskoj i Slavonskoj ostati Hrvati i Slavonci, a u svietu slobodni i nezavisni narod.

Nemojmo se u tom obziru strašiti svake sene, koja nam grozi; nemojmo se bojati, da ćemo po tom ustav naš ili konštituciu našu i municipalna prava naša izgubiti, ona će time samo bolje ustanoviti i utvarditi se; nesvadjajmo se u domovini našoj kao bratja radi jedne stvari, koja nam svim jednako draga, jednako sveta biti mora, nego čuvajmo hrabro i bratski ono do zadnje kaplje karvi, što je naše; samo tako možemo u Harvatskoj i Slavonskoj ostati Harvati i Slavonci, a u svetu slobodni, nezavisni narod.

(izbačeno)

Nemislimo, da jezik naš nije jošte prikladan zato, da ga u javne poslove uvedemo: ta on je bio prie 800 godinah jezik diplomatički harvatskih i sarbskih kraljevah, a kasnie i turskoga carstva, on je tako bogat, tako izdelan, tako blagozvučan, kao što je malo samo jezikah na svetu; on poseduje u ostalih slavjanskih narečjih neizcarpivo blago: zašto bi dakle bojali se i oklevali uvesti ga u javni život; zašto bi se bojali reći, da mi želimo, da nam se zakoni i zapovedi pišu u krasnom našem materinskom jeziku, kad se to nisu plašili učiniti drugi narodi, kojim je jezik mnogo surovii i siromašnii "Ko svoj može biti, tudj neka ne bude!"

Crni oblaci, puni dažda i grada, vise nad nami i domovinom našom, silne velike vode obkoljivaju nas od svih stranah i groze nam se strašnom poplavicom; kako se možemo od nje osloboditi, nego ako jame i kanale kopali budemo, po kojih će se vode odcediti, i ako tvrdi most sagradili budemo, po kojem ćemo na suhom preko njih proći i od svake pogibelji izbaviti se; taj je most naš materinski jezik; ako smo mi njega doma ustanovili, utvrdili i podigli, ne imamo se strašiti već ništa od nikakove strane, od nikakove stvari!!

Carni oblaci puni dažda i grada vise nad nami i domovinom našom, silne velike vode obkoljivaju nas od svih stranah, i groze nam strašnom poplavicom, kako se možemo mi od nje osloboditi, nego ako jame i kanale kopali budemo, po kojih se vode odcede, i ako tvardi most sagradili budemo, po kojem ćemo na suhom preko njih projti i od svake pogibelji izbaviti se; taj most je naš materinski jezik! Ako smo ga doma ustanovili, utvardili i podigli, neimamo se već strašiti ništa od nijedne strane od njedne stvari!!!

Na koncu činim pozorne slavne stališe i redove tih kraljevinah, da ja nisam od one u bjesnilu trčeće stranke, koja odmah i sve i sva steći želi; poznam ja dobro one velike presude; onaj mali obskurantizam i onu neizmjernu nemarnost, koja u domovini našoj vladaju i čine, da se sve tuđe domaćemu i svaki tuđi jezik materinskome predpostavlja; zato sam ja samo toga mnienja, da bi slavni stališi i redovi nato već jedankrat misliti počeli, kako da svoj jezik tuđemu predpostave, i njega u javni život uvedu, i da se u molbi za podignutje katedrah narodnoga jezika ta klausula prida, da mi te katedre zato molimo, budući da mislimo s vremenom svoj jezik po primjeru drugih europejskih narodah, u javni život i u poslove uvesti i mrtvoga živim zamieniti; jer ako mi nato nikada nećemo ni pomisliti, ostat ćemo kao i dosada, ne narod, nego sjena od naroda, a u Europi među narodi, koji se svi živimi jezici služe, kao zapušteni mali otok na moru, i umrieti ćemo prije ili poslie s mrtvim jezikom i mi, i to umrieti kao onaj čovjek, koj u cielom svom življenju za uzdržanje svoga života baš ništa radio nije!!!

Na koncu činim pozorne stališe i redove tih kraljevinah, da nisam od one u galop tarčeće stranke, koja odmah i taki sve i sva steći želi; poznam ja dobro one velike predsude, onaj mali obškurantizam, i onu neizmernu nemarnost, koja u domovini našoj vladaju, i koja čine, da se sve tudje domaćemu i svaki tudji jezik materinskomu predpostavlja, zato sam ja samo toga mnenja, da bi slavni stališi i redovi na to jedankrat već misliti počeli, kako da svoj jezik tudjemu predpostave, i njega u javni život uvedu, i da se u molbi za podignutje katedrah narodnoga jezika ta klauzula prida, da mi te katedre zato molimo; budući da mislimo svremenom naš jezik polag primera drugih europejskih narodah u javni život i u poslove uvesti, i martvi živim zameniti; jer ako mi na to nikada niti pomisliti nećemo ostat ćemo kao i do sada ne narod nego sena naroda, a u Europi medju narodi, koji se svi živimi jezici služe, kao zapušteni mali otok na moru, i umreti ćemo zaista prie ili posle s martvim jezikom i mi, i to umreti kao onaj čovek, koi u celom svojem živlenju za uzdaržanje svog života baš ništa radio nije!!!

Rekoh.«

 

Prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru. Važan prinos dugotrajnim nastojanjima da se hrvatskomu jeziku prizna status »diplomatičkoga«, što je Hrvatski sabor prihvatio tek u listopadu 1847.

Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.-1848.)

Hrvatski političar, povjesničar i književnik (Varaždin, 1816. - Puhakovec, 1889.) bio je jedan od nositelja ilirskog pokreta, tj. hrvatskog nacionalnog preporoda. Svoj život posvetio je politici te kulturnom i znanstvenom djelovanju. Bio je jedan od sazivača Narodne skupštine koja je 25. ožujka 1848. godine Josipa Jelačića proglasila banom. Zalagao se za uvođenje hrvatskoga jezika umjesto latinskog kao službenoga te je bio prvi zastupnik koji je na materinskom jeziku progovorio u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. godine.

Od znamenitoga Kukuljevićeva govora do priznanja hrvatskoga kao službenog jezika u Saboru proteklo je još četiri godine.

 

Na kajkavskom jeziku!

Něke značajke Sakcinskijevog kajkavskog jezika koje je falsifikator htěo prikriti:

    1. ekavica: oklevali, svetlost, telesnom, celomu, mnenja, nemački, odcede, nesme, vekovah, smeti, dete itd.;
    2. nesprovedeno jotovanje: podignutje, uzhitjenjem, predjah, stoletju, stalnostju, stoletje, tudjemu, nesvadjajmo se, kao bratja, tudje, medju, radostju, podignutje, razvitju; Nije pitanje grafije, jer postoji ć u moći, steći, će, nećemo, veća, plaćenim, ćutiti, govoreći, nemoćne, vladajućim, ćedu, budući, već, sreće, teškoće, hoćemo, maćedonskoga, domaće, reći, tarčeće itd.)
    3. kajkavizmi par excellence: projti/proći
    4. vokalizovano r: izvarstno, svarhu, Harvate , sarce, parvo, ogarlimo, skarbiti, u carkvi, carni , tarčeće, martvi, martvim, daržimo se, daržavah, garčke;
    5. padeški oblici: sretnimi/sretnima, drugimi/drugima, tudjemi/tuđimi, radostju/radosti itd;
    6. lažna stilizacija vokabulara – zaměna leksika koji se danas smatra isključivo"srpskim" milionah/milijunah, razviću/razvitku, jedared/jedankrat, da ćedu/da će, mnogo putah/mnogokrat;
    7. sintaksa koja se danas proglašava "srpskom" (da uz prezent i da li): da svojim prirodjenim jezikom govori/svojim prirođenim jezikom govoriti; da ga na parvo mesto stavi / njega na prvo mjesto staviti; da ga u javni život uvedemo / uvesti ga u javni život; da li je naš jezik / je li naš jezik itd;
    8. lažna dubrovačka stilizacija: kao/kano, ima/imade, bi mogle/dadu, poda/dade;
    9. originalni arhaizmi su zbog nerazumljivosti izbacivani: po primjeru/polag primera, taki/– itd.
    10. stilizacija koja podsěća na onu iz Pavelićevih govora: skraćivanje infinitiva: hasniti/hasnit, glagolskog priloga sadašnjeg: budući/buduć; gerund: vidi/biti vidi i sl., a i stavka (h) podržava tu tezu, te je lako moguće da i Batušić i Samardžija svěsno prenose falsifikat Državnog ureda za hrvatski jezik iz doba NDH.

Mnogi elementi koje zbog ograničenog vrěmena nisam stigao da izdvojim, ostaju za daljnju analizu.

Na stranu stilsko dotěrivanje teksta u falsifikatu, još je možda podmuklije što je krivotvor priběgao iskrivljivanju sadražaja govora. Někad je u pitanju izbacivanje Slavonije i Slavonaca, kako bi se prikazalo da je Sakcinski tobož i Slavonce smatrao Hrvatima, a Slavoniju za Hrvatsku, ali nije tako. Još je upadljivije što krivotvoračka ruka iz govora izbacuje svako pominjanje Srba, te pomen grčke pravoslavne věre.

Falsifikat

Original

Mi smo potomci onih pređah, koji su u staro vrieme materinski svoj jezik na toliko ljubili, da su ga već u 9. stoletju izpovjednici obijuh vjeroizpovjedanjah u istu crkvu uveli

Mi smo potomci onih predjah koji su u staro vreme maternji svoj jezik na toliko ljubili, da su ga već u 9. stoletju izpovednici tako vere katoličke kao i garčke u istu carkvu uveli

(izbačeno)

Nemislimo, da jezik naš nije jošte prikladan zato, da ga u javne poslove uvedemo: ta on je bio prie 800 godinah jezik diplomatički harvatskih i sarbskih kraljevah, a kasnie i turskoga carstva, on je tako bogat, tako izdelan, tako blagozvučan, kao što je malo samo jezikah na svetu; on poseduje u ostalih slavjanskih narečjih neizcarpivo blago: zašto bi dakle bojali se i oklevali uvesti ga u javni život; zašto bi se bojali reći, da mi želimo, da nam se zakoni i zapovedi pišu u krasnom našem materinskom jeziku, kad se to nisu plašili učiniti drugi narodi, kojim je jezik mnogo surovii i siromašnii "Ko svoj može biti, tudj neka ne bude!"

buduć da se možemo ufati i nadati, da oni s vremenom u Hrvatskoj, k Hrvatom i hrvatski budu govorili, kad će jednoć naš jezik u javni život uveden biti.

budući da se ufati i nadati možemo, da oni s vremenom u Harvatskoj i Slavonii k Harvatom i Slavoncem harvatskoslavonski će govoriti, ako bude jedanput naš jezik u javni život uveden.

 

Ovaj falsifikat je grdna sramota. Ne može se graditi hrvatski jezik na srpskom, to je opet samo srpski jezik, i ništa drugo. Ili kako to po pravdi reče Sakcinski:

Ima li sile na svetu, koja ono, što Bog komu poda, uzeti sme ili pako, kojoj stvari drugo opredeljenje podati, nego joj ga Bog poda, a na što su jezici narodah odlučeni, to će svaki izmedju nas znati, ja mislim na taj cilj najviše, da se š njima narodi od drugih odlikuju, da se š njima služe, i da svaki narod svoj jezik nad svimi drugimi štuje, ljubi i uzvisuje.

I ne trěba nikada zaboravljati da se Sakcinski u svom govoru zalaže za harvatskoslavonski jezik!

Kao zadatak istraživačima ostaje da pronađu izvornog falsifikatora i šire analiziraju njegove motive.

* * *

 

 

Ovdě imamo děo drugog govora Sakcinskog,;potrěban nam je original Sakcinskijevog govora iz 1847. Za sada imamo samo prědložak gore dokazanog krivotvora. Original govora, kao i ostala saznanja u vezi s ovom temom ili drugim falsifikatima, možete slati na stokavac@yahoo.com. Hvala!

Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI

Govor održan u Hrvatskom saboru 23. listopada 1847.

 

http://hjp.srce.hr/index.php?show=povijest&chapter=14-kukuljevic2

 

[Stoljeća hrvatske književnosti, Ivan Kukuljević Sakcinski, Izabrana djela.
Priredio Nikola Batušić, Matica hrvatska 1997, str. 641–645]

Original (nedostaje)

 

 

[...] Izteklo je više od polovice stolětja, od kad su SS. i RR. kraljevinah ovih, po dčržavnih poklisarih svojih, na Ugarskom saboru god. 1790., pismeno se izjavili: da prije nego si dadu magjarski jezik narinuti, vole narodni svoj jezik, koji i po Ugarskoj velikom stranom naroda vlada, u javni svoj život uvesti i š njime zauvěk svakomu tuđemu vrata zatvoriti. Misao ova širila se je tajno i sakrito po svih stranah domovine naše sve dosada, bez da je ikada tako opet na světlo došla, kao što, hvala Višnjemu, u sadašnje vrěme, kad se toliko radi, da se tuđi jezik u domovinu našu horvatsko-slavonsku silom uvede. S neizměrnom radostju javlja zato govornik SS. i RR-vom u ime županije svoje, da i stališi varašdinski ništa tako gorućo, tako sveto ne žele, nego da im se jezik njihov materinski, koji kroz duga stolětja u tmini i zaboravnosti tumaraše, na ono opet město podigne, koje mu Bog i narav odluči kod naroda našega, te da se sasvime u javni život uvede i da postane gospodujućim jezikom, kako mu to i pristoji u domovini našoj. – Uzroci želje ove mogli bi se nebrojeni navesti, govornik navodi samo jedan, i taj je: da bez procvětanja i gospodovanja narodnog jezika nijedan narod izobraziti se, duševno i materijalno naprědovati, niti u duhu naroda i věka živěti ne može. S jezikom materinskim skopčane su sve želje i misli jednog naroda, jezik vodi milione i milione ljudih k jednoj svčrhi, ta i mi svi, koji smo ovdě sakupljeni, bez da imamo jedan materinski jezik, bez da smo jedne kčrvi, ne bi imali nikad onih posve jednakih osobito narodnih interesah, koje sada imamo; ne bi se tako rado sastajali i vojevali za jednu obćenitu stvar, kao što sada činimo. – Jednom rěčju, slavni SS. i RR-vi., od stanja našeg jezika i narodnosti zavisi naša budućnost. Tko to ne věruje, neka pomisli samo děla našega naroda prošastna i sadašnja, i onda poslědice dělah ovih, te će se uvěriti o istini mojih rěčih. – Naš narod, sl. SS. i RR-vi., od zabalkanskih krajevah dao je u vrěme pčrvog prosvěćenja europejskog starim slavnim Gčrkom pčrve pěsnike i filosofe; ali obljubivši gčrčki jezik, te zanemarivši svoj, nestalo mu je uspomene, kao da ga onda ni na světu nije bilo. Naš narod iz ovih krajevah i susědnih dčržavah dao je Rimu najboljih vojnikah, koji su svět podjarmljivali Rimu, dao mu je slavne vođe i još slavnije care, koji su i ove dčržave uresili s prekrasnimi gradovi i nasipali materijalnim blagom; ali isti ovaj narod, ne imajuć ponosa narodnog, ne mareć za svoj jezik, nego poprimivši jezik rimski, ostao je pod tčrhom rimskoga duha sakrit světu, kao što su sada sakriti porušeni oni gradovi, kao što su izčeznula materijalna ona bogatstva zasipana zemljom.

 

– Naš narod dao je turskomu carstvu najslavnije vezire, vojvode i podkraljeve, skidao je care s prestolja i podizao druge; ali ne imajući narodnog duha i ne braneći jezik s narodnostju, mora se još uvěk u najlěpših stranah južne Europe, kao što i u velikoj strani naše domovine horvatske, klanjati šaki tursko-azijatskih tiranah. – Naš narod doveo je na ugarsko prestolje najslavniju liniju anjouska s Karlom Robertom, pověrio je pčrvi kraljestvo ugarsko blagovladajućoj kući habsburskoj pod Ferdinandom I., dao je Ugarskoj pčrve junake i mnoge glasovite spisatelje, kao što i pradědove najslavnijim sadašnjim familijam ugarskim, čim je zajedno branio granice od Ugarske i Europe proti navalam neprijateljah kčrsćanstva; ali ne mareći za svoj jezik, ne uzdčržavajući mu slobodni duh i ljubeći bolje rimski, magjarski i němački duh i jezik, ostao je pokraj narodnosti ovih u neznanstvu i siromaštvu sve dosada. – Isto tako podignuo je naš narod u Dalmaciji i Primorju mletačku vladu na veliku silu i moć, ali poprimivši mletačko-talijanski duh i jezik, čami još i sada pod tuđinstvom i neljudskim onim nehajstvom za sve, što je narodno. Još je i naš narod vladao u mnogih zemljah južne Europe i stranah malo-azijatskih, ali ne uzdčržavajući svoj jezik, ne ima mu sada ni traga u onih dčržavah, jedina imena ondašnjih starinskih gradovah i městah, rěkah i gorah zaostavša u našem jeziku, toliki su spomenici fizične veličine, a slabosti narodnog duha i naroda našega. Pa toliki nauk prošastnosti ne može još sada u domovini našoj raztopiti někoja ledena sčrca za ono, za što bi najbolje plamtiti morala, za ono, što isti magjarski domorodci vele: da im je draže nego život i blago, svetije nego ista sloboda i konštitucija. Pa isti ovi ljudi viděti bi mogli, kako starih Gčrkah i Rimljanah, premda ih je, kao naroda skoro nestalo, ipak im jošte neumčrli duh i slava u jeziku njihovom po cělom světu živi; vide u sadašnjosti i kod nas samih, kako od ovo dvanaest godinah, što se jezik naš i narodnost naša opet podizati počimlje, domovina naša tako naprěduje, kako sto i sto lětah naprědovala nije. Što bi stopčrv onda bilo, kad bi naš jezik posve gospoduj ućim postao, kad bi ga svaki član domovine učiti se, cěniti i podupirati morao? Nu ipak se još mnogi protive podignutju njegovome. Da vidimo dakle uzroke one, koji se navađaju proti uvedenju jezika u poslove javne.

 

Pèrvi je uzrok, kako oni vele, zakon ili štatut naš od g. 1805., koji je načinjen na saboru našem za jezik latinski; ali primětiti valja k tomu, da štatut ovaj glasi proti jezikom tuđim (contra linguas extraneas), nipošto pako proti domaćemu materinskomu; nu ako bi i proti ovomu bio, ipak se može na istom ovom městu, s privoljenjem kraljevim, uništiti, kao što je na městu ovom i sačinjen; u tom dakle prěčke ne vidimo. – Drugi je uzrok taj, budući da se bolji ne zna, da još sada k tomu vrěme došlo nije, da se jezik naš u javni život uvede. Oni, koji to tvčrde, ne bi zaisto naći bili mogli manje temeljitoga uzroka, nego što je ovaj. Čudnovato zaisto! Sav naš narod viče, sva nas Europa uči, da ako se hoćemo spasiti od propadnutja duhovnog i političkog, trěba da uvedemo što bčrže jezik svoj u javni život: pa nato odgovara několiko ljudih u županijskih spravištih, da nije k tomu još vrěmena. Naši zapisnici dčržavnih saborah, osobito od god. 1527. i 1629., kao što i svi skoro arkivi županijski i varoški svědoče nam, da je jezik naš i něgda pokraj gospodujućeg latinskog bio upotrěbljavan u javnom životu, u pismu i govoru; a sada nam se veli, da nije k tomu još vrěmena, da bi se malo više razširio i gospodstvo preuzeo. – Još prije sto godinah čitala se je misa po Zagorju, osobito u Radoboju, u horvatskom jeziku, i najvećji službenici kao i gospoda i gospoje pisali su javna i privatna pisma u narodnom jeziku, a sada, kad se već po svih skoro gradovih prodikuje němački, kad nam gospoda i gospoje počimlju zaboravljati svoj jezik, kad nam se děca odhranjuju němački i magjarski, talijanski i francezki, samo ne narodno; kad nam se od svih stranah groze s tuđim jezikom, i kada se usrěd domovine naše po županijskih dvoranah prepověda i progovoriti u našem horvatskom i slavonskom jeziku, kao što se je to prije dva-tri lěta dogodilo u Varaždinu, a ove godine u věrovitičkoj varmeđi; sada se veli: »da nije još vrěme došlo, da narodnost našu i budućnost oslobodimo s podignutjem narodnog jezika?« Ako ovo iz onoga, što sam naveo, slědi, onda se je svět preokrenuo i logike je nestalo. –Tretji i najvažnii razlog, koji se proti uvedenju narodnoga jezika i uništenju štatuta god. 1806. navađa, jest odnošenje naše prama dikasterijam i županijam ugarskim, i odnošenje prama vladi i kralju. – Što se ugarskih dikasterijah tiče, premda još uvěk se ufamo, da ćemo, ako ne posve osobita, ono barem stranom posebne odsěke u dikasterijah za nas dobiti; ne vidimo ipak u sadašnjem našem stanju velikih težkoćah, budući da je već dosta skčrbilo za nas zakonotvorstvo, koje zapověda, da kod svih dikasterijah ljudi našega naroda u pravednom razměrju (in justa proportione) naměšteni biti moraju, što nam se također mnogimi rezolucijami kraljevskimi obećaje, od onih pako rečenih ljudi moramo zaisto svakako zahtěvati, da naš jezik dobro nauče, zašto oni sva pisma naša i prevađati i tumačiti imaju. U tom dakle velikih težkoćah ne ima; još manje pako vidimo težkoćah radi dopisivanja s ugarskimi županijami, budući da znamo, kako već sada većja stranka od njih tvčrdi, da na naše latinske dopise ne razumije, pa ih ipak primati mora. – Zato će Magjarom svejedno biti, ako oni u jednom ili drugom nerazumljivom jeziku dopise primali budu, tim dražiji im pako dopisi u našem jeziku biti moraju, jer je jezik bratje njihove i jezik takov, kog mnogi u svakoj skoro varmeđi ugarskoj, kao materinski, s materinskim mlěkom usisaju, i nadalje, jer dobro znadu, da i mi iz bratinske ljubavi njihove magjarske dopise primamo, koje kod nas posve rědki ili nitko ne razumije. – U tom dakle velikih zaprěkah opet ne ima.

 

Ostaje nam sada odnošenje prama vladi i kralju; nu ako promotrimo, da bi po smislu članka 48. god. 1537. i kod nas iste vlade našega naroda ljudi naměšteni biti morali, te da i tamo, kao i kod dikasterijah, prevoditeljah naših pisamah naći bi se moglo, ne moramo nalaziti i u tom odnošenju velikih težkoćah, tim manje, jer se tvčrdo ufati možemo, da milostivni naš kralj, koji se je sa svom světlom kućom tako dobro naučio česko-slavjanski jezik, i koji sve skoro austrijanske jezike znade, ako se baš naš jezik i učio ne bude, neće ipak zanemariti i za malo cěniti jezik našega naroda, koji je kući austrijanskoj uvěk bez iznimke věran bio, koji počemši od talijanskih granicah sve doli do vlaške zemlje dan i noć pod oružjem za njega bdije i straži, i kojemu je narodu Ferdinand I. i Leopold I., Josip I. i Franjo I. pismeno u najvećjih pogibeljih kraljestva obećao, da će ga uvěk i u svemu, kao što i němačke svoje podložnike, cěniti i uvažavati. – Mi vidimo, sl. SS. i RR-vi., da ako samo hoćemo, za podignutje narodnoga jezika nikakovih velikih prěčkah imali ne budemo; od nas zavisi sada, da želji našega naroda zadovoljimo, i zaisto dčržeći se istoga Svetoga pisma, koje veli: »elige vitam, ut et ut vivas et semen tuum«, glasuje gov. u ime slavne varmeđe varaždinske, da se živi naš jezik narodni posve i u svemu na ono isto město uzvisi, na kojem bijaše dosada mčrtvi jezik rimski ili latinski. [...]

 

Govor saborskog zastupnika Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji je prethodio donošenju saborske odluke o proglašenju hrvatskoga jezika »diplomatičkim« (tj. službenim).

 

Novine dalmat.-horvatsko-slavonske , XIII, br. 87, str. 349–350

 

Zagreb, 30. listopada 1847.