HOME
(GLAVNA STRANICA)

Slobodan Remetić, intervju
Glas javnosti
5. jul 2008.

 

 

SRPSKI JEZIK I NJEGOVI SUROGATI

Vuk Karadžić je stvorio hrvatski jezik

Jedan od naših najznamenitijih stručnjaka iz oblasti jezičke nauke, Slobodan Remetić govori za Glas javnosti o srpskom jeziku i njegovim surogatima. Ključno Remetićevo gledište odnosi se na činjenicu da je na prostoru od Bugarske do Slovenije danas (ako poštujemo lingvističku logiku i jezičke činjenice) na sceni jedan književni jezik

- To je onaj tip književnog jezika koji je Vuk Stefanović Karadžić polovinom 19. veka reformisao za potrebe srpskog naroda i srpske kulture. Nauci je poznato kako je taj jezik postao književni jezik Hrvata. Zna se kako se taj jezik menjao, kako se iz društveno političkih potreba baš kod Hrvata nazivao hrvatski ili srpski, srpski, pa srpskohrvatski. Vremenom je imao i takozvane „svoje" varijante.

Koje su najbitnije razlike kada su u pitanju ovi jezici?

- Najbitnije razlike su bile u domenu leksike. Savršeno je jasno od hrvatskih jezikoslovaca (što je toliko puta posvedočeno u knjigama) da je Zagreb usvojio vukovski književni jezik. Tako se definitivno završio posao posle dužih rasprava 1879. godine odlukom državnog sabora. Zna se i to da je time kod hrvatskih katolika prevaziđena njihova diglosija i poliglosija, regionalna rascepkanost, da se taj zajednički jezik pokazao kao moćno, važno sredstvo i oružje u objedinjavanju svih katolika u hrvatsku naciju. Išli su prema verskim stavovima, tako da su danas svi katolici u Hrvatskoj samo Hrvati. Danas su po istom principu u Bosni svi muslimani Bošnjaci. U Bošnjake hoće čak i muslimani iz Raške, koji Bosnu nikad možda nisu ni videli! Isto žele muslimani iz Crne Gore, pa čak i deo Goranaca.

Kako tumačite tu pojavu?

- To je mimo Evrope, mimo bilo kakvih pravila i zakona. To su oni problemi koji su bili aktuelni u doba Vuka i njegovih sledbenika koji su idući prema evropskoj standardizaciji govorili da je jezik osnovno nacionalno obeležje, jer će nam se svi smejati ako budemo po tom pitanju išli po veri. A kod nas je sve išlo po veri.

U kojoj meri su Hrvati išli prema verskom načelu u jezičkoj standardizaciji?

- Dok je bilo etike, naučni zvanični Zagreb nije krio motive posezanja za rešenjem pitanja jezika koje sam malopre pomenuo. I naš akademik Pavle Ivić je rekao da je to najjači politički potez koji je Zagreb ikada povukao. Naime, Hrvati su pisali (između ostalog i Brozović) da je to bio „natječaj u krajevima za koje se u to doba nije moglo predvidjeti hoće li se okupiti oko ove ili one nacionalne jezgre“. U srednjem veku hrvatski nacionalni prostor karakteriše pokrajinska rascepkanost, regionalizam. Katolici su živeli u pet država. Pisali su na osam dijalekata. Ti dijalekti nisu imali ništa zajedničko. Kod većine štokavaca nije bilo nacionalne svesti.

Često govorite da smo mi usvajanjem Vukovog tipa jezika od strane Hrvata ušli s njima „u pitonski zagrljaj"?

- Zagreb je i pre usvajanja Vukovog tipa jezika bio pristao na štokavicu, ali, to je bio drugi tip štokavice - arhaički. Akcentuacija je takođe arhaičnija, ali, odlukom sabora preuzet je doslovce Vukov i Daničićev model književnog jezika sa svim elementima i akcentom. Po odluci sabora, pojedinci su dobili zaduženje da rade instrumente tog jezika, udžbenike, učila. Godine 1892. Ivan Broz izdaje i štampa „Hrvatski pravopis“ gde on i sam kaže u predgovoru da bi se sve to moglo nazvati i srpskim pravopisom. On je sve preuzeo iz njihovih spisa. Da li slučajno, a kažu da ništa nije slučajno, imamo koincidenciju da je iste godine rođen i Josip Broz. Godine 1899. Tomo Maretić izdaje „Gramatiku i stilistiku hrvatskog ili srpskog jezika“. On kaže „što je Ciceron za Latine, to je Vuk za nas!“ Tako smo mi ušli u stogodišnji pitonski zagrljaj Hrvata, jer je Tuđman posle sto godina sve to završio.

Načelno, ovaj potez nije odgovarao ni jednom ni drugom narodu.

- Taj potez napadali su i Srbi i Hrvati. Srbi da je ukraden njihov jezik, a Hrvati su se borili što je zapostavljeno njihovo jezičko blago. Kako god hoćete, oni su završili svoj posao.

Pokazalo se da je jezik moćno političko sredstvo.

- Jezik jeste moćno političko sredstvo. Jezik je posao koji vode državni organi. Hteli mi to ili ne, danas istoriju ne možemo prekrajati. Istorija se malo poigrala rezultatima Vukovog rada. Kad je o jeziku reč, nismo se dobro proveli sa narodom drugačije prošlosti, drugačijih ambicija, drugačije religije. U taj brak nismo ušli sa istim osećanjima, planovima, istim stepenom poštenja i iskrenosti.

Mi smo za razliku od naših suseda kako kažete ušli sa“raspolućenim jezikom“. Srbi u Republici Srpskoj, u Bosni govore ijekavicu, Srbi u Crnoj Gori takođe…

- Pogledajmo sa distance šta se zapravo desilo. Mi smo u ovaj milenijum ušli sa raspolućenim književnim jezikom, jezikom sa „manom“, što kaže Pižurica. Dvoispisnost, dvoobraznost, jedno poređenje. Nemci su Goti, Vizigoti. Imali su goticu kao veliko nacionalno pismo. Oni su veliki narod. Imali su Nemce sa svih strana. Čak bi i Jevreji bili germanizovani da nije bilo Hitlera. Mi pravimo razlike na semantičkim odlikama. Ekavski i jekavski nema nikakvu sadržinu. Imamo dva bukvara. Nevolja je velika što je Vuk bio ijekavac. Bilo mu je to bliže. Na ijekavici je skupljao i narodne umotvorine. Vuk je uvrstio u ovo blago i ono koje je uzeo od „braće muhamedanskog zakona“, od „braće drugog zakona“. Jezik je bio harmoniziran, ali, danas je ekavsko-ijekavsko dvojstvo specifičnost samo srpskog jezika. Kod Hrvata nemate ni deset odsto tih razlika. Kad imate katolika koji govori novoštokavski jekavski to je nešto sekularno.

Šta se to zapravo dogodilo? Ko je od koga šta „uzeo"?

- Ili su katolici Hrvati od suseda Srba preuzeli njihov dijalekat ili su Srbi promenili njihov dijalekat, ili su, pak, Srbi promenili veru. Poseban slučaj je Dubrovnik. Do rata u Dubrovniku nije bilo nikakve nacionalne svesti. Oni su na sve gledali sa distance, odozgo. Kad je Dubrovnik slaviziran (bio je dugo romanski) ostalo je hercegovačko zaleđe. Tamo je zastupljen hercegovački dijalekt. Srpska Akademija nauka i umetnosti je objavila „Rečnik Dubrovačkoga govora“. U srednjem veku dileme nema. Danas su Dubrovčani Hrvati, ali, u srednjem veku kod Srba je bila veoma izražena nacionalna svest. Postojao je snažan kosovski mit, svetosavska crkva, epika. Ipak, ako bi Srbin iz Gacka ili Nevesinja otišao da živi u Dubrovnik, on bi postajao Dubrovčanin. Postoje dokumenta u kojima je stajalo da se 95 odsto u Dubrovniku govorilo „lingua Serbiana“, a samo 5 odsto hrvatskim jezikom.

Savremeni hrvatski jezički stručnjaci smatraju da nema Vukovih zasluga u „tvorbi“ hrvatskog književnog jezika.

- Danas Hrvati pišu da su do književnog jezika došli nevezano od Vuka. Čak i da je Vuk od njih preuzeo neka rešenja! Setimo se Maretića koji je Vuka nazvao Ciceronom! Vuk je, što mnogi Srbi gube iz vida, značajno evoluirao u svom poslu tako da su Vuk početnik i Vuk iz završetka svog posla, sa kraja poznih spisa - dva antipoda, dve stvarnosti potpuno različite! To ljudi ne znaju. Vuk je odustao od većine svojih deklarativnih opredeljenja. On to nije priznavao, ali je u praksi drugačije radio.

Imate li neke konkretne primere za to?

- Evo nekoliko primera: On je od načela da svako piše kao što govori (što bi vodilo stravičnoj rascepkanosti neograničenih razmera) stigao do“opće nepravilnosti svega“ - da se broji najpravilniji oblik. Rekao je i da „pisci kvare jezik“ u početku, a posle je ukazivao na njihovu odgovornost, na njihove kreativne obaveze u formiranju jezika i komunikaciji. On je govorio da se „u gradovima govori najgore“. Kada je počeo da piše ekavsku varijantu, primetno je bilo da je to moderna ekavica. Kad su ga pitali zašto, rekao je da se staroj varijanti rugaju u Beogradu i Kragujevcu. Starija je „djevojka“ od „đevojke“. Čuo je „h“ kod Dubrovčana i uveo ga u naš jezik. Književni jezik je stvar konvencije. Svaki književni jezik je pomalo strani jezik i mora se učiti. Nigde književni jezik nije narodni. Nije ni maternji.