HOME
(GLAVNA STRANICA)

 

INTERVJU
Dr Slobodan Remetić
Politika, 26.11.2006; Strana: A11
Autor: Danica Radović

SVA RASKRŠĆA SRPSKOG JEZIKA

Naučno, lingvistički gledano, na prostoru između Bugarske i Slovenije danas se piše jednim književnim jezikom, kaže poznati dijalektolog

 

Moravski sliv čini srpski dijalekatski mozaik u malom jer Morava sa svojim pritokama nosi vodu svih naših dijalekata, dakle i onoga koji je zalegao u osnovicu Vukovog tipa književnog jezika. Eventualno menjanje te osnovice značilo bi nove krupne revolucionarne skokove i lomove, kidanje sa tradicijom stvaranom više od jednog i po veka: na ovom tipu književnog jezika imamo zamašnu pisanu baštinu, a i većina narodnih umotvorina velike vrednosti zapisana je i objavljena tim jezikom.

Pošto nema znaka jednakosti između narodnog i književnog jezika, opet bismo imali dorade, rekonstrukcije, stvaranje novog, u osnovi veštačkog i na neki način tuđeg jezika, koji bi svi morali učiti, taman kao i ovaj sadašnji. Pošto je književni jezik stvar konvencije, rezultat dogovora, odnosno odluke državnih organa, sve je moguće, sve se može, pa i naša nakana realizovati. Ali, nećemo valjda sve ispočetka! Zar nam nije dosta revolucija?...

 

Ovako govori Slobodan Remetić, lingvista, pre svega dijalektolog, rukovodilac najvećeg dijalektološkog projekta „Dijalektološka istraživanja srpskog jezičkog prostora”, član Međunarodne komisije za Opšteslovenski lingvistički atlas pri Međunarodnom komitetu slavista, član redakcijskog kolegijuma Opštekarpatskog dijalekatskog atlasa, profesor na univerzitetima u Nišu i u Banjaluci, dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske.

Razgovaramo o svim raskršćima srpskog jezika u proteklim vekovima i nekoliko poslednjih decenija, i o danas izuzetno aktuelnoj temi – autentičnosti korpusa savremenog srpskog književnog jezika. Akademik Remetić se upravo vratio iz Podgorice gde je učestvovao u raspravi na temu „Ustav i jezik”.

Veliki istraživač srpskog jezika koji je oslušnuo sve govore na prostoru Srbije sa Kosovom i Metohijom, Bosanac koji je doktorirao na govorima centralne Šumadije, napisao knjigu o srpskom prizrenskom govoru, prošao i izučavao sve delove Bosne sa govorima sve tri konfesije i većinu govora u Crnoj Gori, rođen je u Kladnju, u Istočnoj Bosni. Slobodno vreme, a vrlo ga je malo, posvećuje supruzi Radi, rusisti i magistru nauka, i osmogodišnjem Nikoli. Posebne emocije vezuju ga za kuću i zemlju na domaku Beograda, gde su njegovi roditelji proveli poslednje četiri godine života kao pogorelci, i gde su i sahranjeni, na seoskom groblju u Moštanici.

• Kako vidite korpus srpskog jezika?

– Sticajem okolnosti i prvenstveno voljom drugih, Srbi su najzad izašli iz stogodišnjeg pitonskog zagrljaja sa Hrvatima. Raspadom srpsko-hrvatske državne jezičke zajednice Srbi su najzad dobili priliku da sami, bez smetnje i sputavanja, uređuju svoj standardni jezik. Kada je o sudbini standardnog jezika reč, nema potrebe za bilo kakvim značajnijim revolucionarnim rezovima i menjanjem osnovnoga kursa. Srpski jezik će se razvijati normalnim, prirodnim putem, biće kao i dosad otvoren za uticaje i bogaćenje sa strane, budući da purizam nikada nije bio svojstven srpskim jezikoslovcima i literarnim stvaraocima.

Posledica ranijeg dugogodišnjeg zajedništva, koje je često sputavalo i najplemenitije i najkonstruktivnije ideje, u dobroj meri snosi odgovornost što danas nemamo dobru, kompletnu naučnu gramatiku, jednotomni rečnik srpskog književnog jezika, razne terminološke rečnike, a o višetomnom rečniku književnog jezika da i ne govorim...

• Kako se srpski jezik našao u tom, kako kažete, „pitonskom zagrljaju”?

– Do zajedničkog književnog jezika Srbi i Hrvati su došli različitim putem. Srbi su se na tom putu odrekli, uslovno rečeno, tuđeg – napustili su slavenosrpski, odnosno dositejevski tip jezika, a Hrvati su uradili suprotno – oni su zarad viših nacionalnih interesa odbacili svoj, kajkavski, jezički izraz u korist novoštokavskog, vukovskog tipa jezika, ipak dalekog ogromnoj većini Hrvata, odnosno katolika sa prostora između Bugarske i Slovenije. Usvajanjem Vukovog tipa književnog jezika zvaničnom odlukom u Hrvatskom saboru 1889. godine, Zagreb je povukao najjači politički potez. Da ne bude zabune, Zagreb je već bio napustio kajkavsko narečje u korist Gajeve štokavice, koja je bila neuporedivo arhaičnija od gotovog modela koji je Vuk izradio za potrebe srpske kulture i srpskog naroda.

– Katolici su do tada stvarali na osam dijalekata, ne računajući manje cikluse. Zagreb je počeo da izrasta u ozbiljniji politički centar i zasigurno je tamo shvaćeno da se katolički živalj, u osnovi nacionalno neopredeljen, ne može oko Zagreba okupiti kajkavskim jezikom. Osim toga, u nekim sredinama, kao u Dubrovniku, bila je veoma razvijena, snažna srpska nacionalna svest. Novim tipom književnog jezika Zagrebu je bila bliža dubrovačka književnost. Još jedan važan motiv: Zagreb je time pridobio Srbe u predstojećim teškim borbama u mađarskom Saboru, a ujedno izbio Srbima iz ruku važan adut za eventualno traženje kulturne i jezičke autonomije u Hrvatskoj.

Toma Maretić u predgovoru svoje „Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga jezika” izričito kaže da je Vuk naš Ciceron! Zreli Vuk je progovorio u književnom jeziku zvaničnog Zagreba.

• Ko je, onda, imao najviše koristi od Vukove reforme?

– Danas svi Hrvati uče iz jednog jedinstvenog bukvara. Na drugoj strani, istorija se poigrala tekovinama Vukovog reformatorskog poduhvata. Sticajem okolnosti, Srbi danas imaju više bukvara, a imali bi ih i bez najnovijih događaja na ovim prostorima.

• Danas mnogi govore da je u standardu srpskog književnog jezika zaobiđen govor i leksika moravske Srbije...

– I ne samo to nego se mogu pročitati izjave ozbiljnih, uglednih intelektualaca da je veći deo Srbije danas „gurnut u dijalekat”. Svakako da iza ovakvih izjava stoji zabluda da je srpski književni jezik praktično hercegovački dijalekat koji je u tu funkciju uveo Vuk. On je, inače, u početku tvrdio da se u gradovima najlošije govori, da bi na pitanje zašto u ekavskoj varijanti ne piše stareji i nesam odgovorio – da se tome smeju i u Beogradu i u Kragujevcu! Time je pokazao sociolingvistički sluh kao i to da je svestan realnosti da gradska sredina kreira jezičku politiku, a ne seoska. Ali, uostalom, najkraće rečeno, svaki književni jezik je veštačka, naddijalekatska tvorevina, ništa drugo nego funkcionalno nasilje nad jezikom.

Za utehu onima koji govore o „zaobiđenom govoru moravske Srbije”: moravski sliv ubraja se među dijalektološki najistraženije srpske regione, a na njegovim dijalektima napisani su i neki biseri srpske književnosti. Moravski govor je inače zalegao i u osnovu prvog srpskog književnog jezika. Sa tog terena su najverovatnije dolazile i prve srpske knjige. Jedan detalj posebno upućuje na Južnu Moravu: imenica slunce se pominje i u Miroslavljevom „Jevanđelju” s kraja 12. veka. Taj jezik je bio i ekavski, a na tom izgovoru su štampane i prve srpske knjige uključujući i „Oktoih" objavljen na Cetinju 1494. godine.

Neke nevolje u ovim polemikama proističu iz nerazlikovanja pojma književni jezik od pojma jezik književnosti. Mi imamo sjajna ostvarenja na vranjanskom, niškom i resavskom...

• Vratili ste se upravo iz Podgorice, sa rasprave o temi „Ustav i jezik"...

– U Nacrtu novog ustava Crne Gore nigde nema Srba. Predviđa se da službeni jezik bude crnogorski, uz ravnopravnu upotrebu latiničnog i ćiriličnog pisma, koga više nigde nema. U važećem Ustavu jezik je – srpski, aktuelna vlast je nedavno promovisala termin „maternji”, da bi se stiglo do „crnogorskog jezika”. Desetine kompetentnih lingvista sa prostora Crne Gore delovale su i deluju u srpskoj nauci o jeziku. Niko od njih – sa izuzetkom Vojislava Nikčevića – nije zagovarao crnogorski jezik”. On je prvi, posle Štedimlije i Drljevića, koji su delovali u vremenu NDH. Taj problem ima dva aspekta – lingvistički i pravni. Jednostavno, ne vidim mogućnost pravog dijaloga sa predlagačima ni u jednom segmentu. Sada je nejasno i na koji on crnogorski narodni govor misli – ima ih više... Na kraju, polovina Crne Gore pripada dijalektu koji je Vuk uzeo za matricu srpskog književnog jezika. Sa pravne strane, opet, čini se jedno neviđeno nasilje: na poslednjem popisu 63 odsto stanovništva Crne Gore izjasnilo za srpski jezik, a 17 odsto za crnogorski. Pet odsto Albanaca ima veća prava, svoje škole, bukvar, a 32 odsto tamošnjih Srba nema nikakva prava.

• Kao istraživač proputovali ste sve srpske zemlje, upoznali razne krajeve i ljude. Kako vidite budućnost?

– Ima nekoliko stvari zbog kojih zebem. Kada smo konačno ostali sami pokazuje se – tako se bar meni čini – da se u tom statusu ne snalazimo. Posebno me brine apsolutno nejasan odnos prema podmlatku, a iz dana u dan ga je sve manje. Odliv mladih ljudi kod nas poprima obim genetskog sakaćenja nacije. Pisao sam i o svojevrsnoj getoizaciji nauke: svi snovi mnogih talenata iz unutrašnjosti o putu u nauku padaju u vodu kada završe studije i izgube mesto u studentskom domu. Ne znam zašto vodeće naučne ustanove, Srpska akademija nauka i umetnosti, Matica srpska i druge, nisu našle načina da u naučni rad uključe talentovane, obrazovane mlade ljude, koji govore i više stranih jezika i savršeno vladaju modernim tehnologijama...

Antrfile:

Jedan lingvistički i tri politička jezika

• Rascep korpusa srpskog književnog jezika se u naše vreme nastavlja. Šta lingvistika i sociolingvistika danas prepoznaje na prostoru nekadašnjeg srpskohrvatskog odnosno hrvatskosrpskog jezika?

– Ah, sve naše srpske deobe! Naučno, lingvistički gledano, na prostoru između Bugarske i Slovenije danas se piše jednim književnim jezikom. Nigde u svetu ne postoje dva, a kamoli tri jezika sa istim fonološkim, morfološkim, pa uglavnom i sintaksičkim sistemima, istim brojevima od jedan do deset, istom promenom imenice žena, prezentom glagola ići...Sve je isto!

Razlika ima na nivou leksike, a i one su – kada je o Beogradu i Zagrebu reč – posledica različitih političkih prilika. I stranci već pišu da na ovom prostoru postoji jedan lingvistički i tri politička jezika. Lingvistički su stvari jasne. Imamo jedan jezik. Na sociolingvistiku ne možete uticati.

Neki prebacuju Odboru za standardizaciju srpskog jezika da promoviše i priznaje bošnjački i hrvatski jezik. U kompetenciju Odbora svakako ne spadaju priznavanja ili odbacivanja odluka ili volje drugih, jedino se možemo i moramo terminološki odrediti u okviru svoga standarda jezika. U srpskom jezičkom standardu, konkretno, može samo bošnjački, a nikako „bosanski” jezik. U odsustvu korelacije između etnonima (Bošnjak) i lingvonima, srpska strana vidi asimilatorske pretenzije.