HOME
(GLAVNA STRANICA)

Milomir Nikez
Politika, 24.12.2006

 

Prisvajanje srpskog jezika

 

Srpski jezik u Hrvatskoj

Srpski jezik nije svačiji i ničiji da bi ga mogao prisvajati svako kome padne na pamet. On ima svog vlasnika i tvorca koji ga je stvorio. To je srpski narod.

U nauci o jeziku svuda u svetu nije teško utvrditi kako je koji jezik nastao i kome on pripada. To se pitanje u nauci ne postavlja nigde u svetu. Samo ovde, kod nas i nigde više, to se pitanje postavlja u svoj žestini. To je zato što je pitanje porekla i pripadnosti srpskog jezika rešavala politika, a ne nauka.

U nauci o jeziku postoje vrlo jasna i čvrsta jezička naučna merila na osnovu kojih se određuje gde, kada i kako je nastao neki jezik, čiji je on po poreklu i ko ga je stvorio. Ta merila važe i za srpski jezik.

Postoje osnovna naučna merila pomoću kojih se može odrediti poreklo i nastanak srpskog jezika. To je, pre svega, narod koji ga je stvarao, prostor na kojem je jezik nastao i vreme u koje je nastao i u kojem se razvijao. Tu dolaze još dokazi koje nude dijalektološke studije i dokazi koje pružaju prvi, najraniji i kasniji pisani spomenici na srpskom jeziku.

Nema nikakve sumnje da je srpski jezik nastao na tlu srpske srednjevekovne države. Razvijao se iz staroslavenskog jezika od 10. veka do naših dana. Njega je stvarao srpski narod kroz duge vekove svoga života i istorije. Već u književnim delima Svetog Save ogledaju se mnoge osobine i izražajna moć srpskog jezika. Najraniji srpski pisani spomenici potvrđuju da su pisani na štokavskom srpskom jeziku. Kroz istoriju taj se jezik uobličio u zaseban, čvrst i celovit jezički sistem, kakav uglavnom i danas poznajemo.

Hrvatski (čakavski) jezik razvijao se na hrvatskoj teritoriji, od reke Cetine do Istre. To dokazuju sve dijalektološke studije i svi najraniji i kasniji hrvatski pisani spomenici (Bašćanska ploča, 11. vek), kao i vrlo razvijena hrvatska književnost 16. veka na hrvatskom čakavskom jeziku (Marko Marulić, Petar Hektorović, Petar Zoranić i drugi). Taj hrvatski čakavski jezik razvio se u drugačiji jezički sistem, bitno različit od srpskog štokavskog jezika.

Na severu Hrvatske razvio se, opet, drugi i drukčiji kajkavski jezik, posve drukčiji od hrvatskog čakavskog i srpskog štokavskog jezika, što takođe potvrđuju dijalektološke studije, rani pisani spomenici i hrvatska kajkavska književnost. Ovaj jezik je sve do početka 19. stoleća zvan slovenskim, kako svedoči rečnik "Reči slovenske" Jurja Habdelića iz 17. veka, iako je sloveski narod u provincijalnoj Hrvatskoj primio hrvatsko ime tek u 16. sloleću, nakon povlačenja hrvatskog plemstva na sever, posle poraza na Krbavskom polju. Posle Krbavske bitke 1493, hrvatski (čakavski) jezik polako se osipa i nestaje. Danas je gotovo potpuno iščezao.

Od 14. veka, seobom Srba ispred turskih osvajanja, srpski jezik proširio se na zapad, u Dalmaciju, Liku, Kordun, Baniju, Slavoniju, Baranju, pa u Vojvodinu i duboko u Mađarsku do Pešte, Sent Andreje i Pečuja, a u Rumuniji do Temišvara i Arada i dalje.

Tako su Hrvati vrlo rano došli u dodir sa srpskim jezikom i počeli njime govoriti i pisati. Sredinom 19. veka oni su napustili svoj kajkavski i čakavski jezik i preuzeli srpski kao svoj. Napokon su posvojili srpski jezik i nazvali ga hrvatskim, uz blagoslov nekih srpskih lingvista. Taj blagoslov od nekih srpskih lingvista imali su do juče. Imaju ga i danas, kad Akademijin rečnik srpskog jezika nazivaju srpskohrvatskim, i priznaju hrvatski, bošnjački i crnogorski jezik kao zasebne jezike tih nacija.

Za nauku o jeziku nema sumnje kakav je koji jezik, gde je nastao, koji je od njih srpski, a koji hrvatski. Problem je nastao kad su hrvatski, a kasnije i srpski lingvisti, uveli u nauku o jeziku druga merila u određivanje porekla, nastanka i pripadnosti štokavskog, čakavskog i kajkavskog jezika. Ta druga merila o poreklu i pripadnosti srpskog jezika tiču se odnosa nacije i jezika, države i jezika, književnosti i jezika.

Jezik i nacija

Da li svaka nacija ima svoj jezik i da li se taj jezik mora imenovati nacionalnim imenom?

Postojanje nacije, čak i ako je ona veoma stara i velika po svojoj istoriji, teritoriji i broju stanovnika, nije nikakav uslov, naučni, lingvistički, istorijski ili bilo koji drugi razlog, da takva nacija mora imati jezik sa imenom te nacije. Primera je mnogo. Eto, Austrijanci nemaju austrijski jezik, nego nemački. Golemi Brazil, sa ogromnom teritorijom i velikim brojem stanovnika, nema brazilski jezik, nego portugalski. A šta da se kaže o najvećoj sili današnjeg sveta, o Americi i Amerikancima, koji i pored tolike veličine i moći, ipak nemaju američki jezik, nego engleski.

Samo kod nas, ovde, oko nas, svaka najnovija nacija, pa i ona koja je nastala danas ili juče, sa manjim brojem stanovnika i teritorijom manjom od jednog osrednjeg evropskoga grada, smatra da "ima pravo" da srpski jezik preimenuje u svoj, bošnjački, crnogorski, hrvatski. Naravno, ovde nije važno da li je nacija stara ili nova, velika ili mala, po istoriji, teritoriji ili broju stanovnika. Važno je da nacija i jezik nisu isto. Nacija je jedna društvena i istorijska tvorevina. Jezik je druga i drukčija tvorevina, poseban, jedinstven, nedeljiv i neponovljiv način govora i sporazumevanja jednog naroda.

Kod nas ime jezika nije naučno i jezičko pitanje, nego stvar nacionalnog ponosa. Sve te nove i stare nacije smatraju da im je povređen nacionalni ponos ako jezik kojim govore ne nazovu svojim imenom, iako im taj jezik ne pripada. Posebno im je teško i nepodnošljivo da taj jezik nazovu srpskim.

Jezik i država

U srpskoj lingvistici, a pogotovo u hrvatskoj, stvoreno je pogrešno uverenje da su država i jezik nešto isto, što proističe jedno iz drugog. Ko ima ili stekne kako-tako kakvu-takvu državu ili državicu, taj misli da stiče pravo da i jezik kojim govori nazove svojim imenom, tj. imenom svoje države i svoga naroda. Misle da su jezik i njegovo nacionalno ime nedeljivi deo državnosti i suvereniteta. Po tome, da je to tako, Amerika ne bi bila suverena država, jer nema američki jezik. Po tome, Engleska bi bila nosilac američkog suvereniteta, jer se u Americi govori engleskim jezikom. Ali to ne može biti i nije tako, ni tamo, ni ovamo.

Drugi primer je još jasniji. Austrijanci jesu poseban, stari narod, sa svojom nekadašnjom veoma starom i posebnom carevinom, ali nemaju i ne moraju imati svoj, austrijski jezik, nego jezik drugog naroda, njemačkog, iako su Austrijanci i sami u velikoj meri kroz vekove učestvovali u stvaranju nemačkog jezika.

Austrija je kroz istoriju bila velika evropska država. Istorija Austrije počinje od 803. godine, lično od Karla Velikog, koji je osnovao Austriju, Istočnu Marku (Österreich – Istočni Rajh) . U doba Habzburgovaca Hrvatsaka je bila samo provincija Ugarske i Austrije. Pod Hazburzima Austrija je bila velika sila u srednjoj Evropi. Pod njom je bila polovina Evrope (Španija, Lombardija, Milano, Napulj, Sardinija, Sicilija, Venecija, Holandija i većina slavenskih zemalja).

U toj velikoj austrijskoj carevini Hrvati su, pod upravom Mađara, bili neznatni deo velike Austro-Ugarske monarhije. Pa ipak, velika Austrija, sa svom svojom bogatom i velikom evropskom istorijom, sa velikom državom i državnošću, nije polagala pravo da nemački jezik nazove austrijskim. A Hrvati su, i bez države i državnosti, ili čim dobiju kakvu-takvu državu, kao onu Nezavisnu iz 1941, ili onu iz 1991, odmah proglašavali srpski jezik za svoj, neovisni jezik, hrvatski.

Jezik nije država da se može kao država cepati na više država i državica, na više jezika i jezičića. Jezik je jedan i nedeljiv i kad se govori u Srbiji, i kad se govori u bilo kojoj novoj državi ili državici. On je uvek i zauvek svuda samo srpski, bez obzira na to u kojoj se zemlji govori.

Država i državnost su jedan pojam, a jezik posve drugi, pa jezik ne mora biti i nije oznaka državnosti i suvereniteta nekog naroda. Samo ovde, kod nas, svaka država i državica smatra da joj je nepotpuna i okrnjena država i državnost ako nemaju jezik sa svojim nacionalnim imenom, iako taj jezik pripada drugom narodu.

Sve je to uslovljeno sticajem vrlo nesretnih okolnosti, istorijskih zabluda i zbrke koja je dugo trajala i još traje. Najpre jesmo jedan narod, pa nismo jedan nego četiri naroda, jesmo pa nismo jedna država, nego četiri države, te najpre imamo jedan jezik, pa odjednom se pojave četiri jezika.

Na tlu bivše Jugoslavije su sve nove državice prenele srpski jezik kao svoje vlasništvo u svoju državu, pod novim, svojim imenom. Ali jezik nije država. Jezik je nedeljiv i ne može se kao država, opet, deliti na nove jezike i jezičiće.

Država može biti nova i drukčija, sa potpuno novim i drukčijim uređenjem i sa novim imenom. Jezik ne može biti nov i drukčiji nego što je bio. On može biti samo onaj isti, stari, koji se stvarao vekovima. Jezici ne nastaju odjednom, preko noći, dekretom, kao države, nasilnim otcepljenjem ili referendumom, nego nastaju kroz vekove.

Jezik i književnost

U hrvatskoj lingvistici, a bogme i u srpskoj, takođe postoji uverenje da su književnost i jezik isto: čija književnost, toga i jezik. Ali u tom odnosu jezik čini osnovu, građu, a književnost umetničko delo. Tako, naprimer, u Hrvatskoj književnost jeste nacionalna, hrvatska, a jezik je srpski, u Austriji književnost jeste austrijska, a jezik nemački.

Hrvati, međutim, polažu pravo na hrvatsko ime srpskog jezika jer je na tome jeziku pisana i napisana hrvatska književnost.

Ali, opet, austrijska književnost nesumnjivo je starija i veća od hrvatske. Na početku austrijske književnosti stoji veliki "Spev o Nibelunzima", iz 13. veka, jedan od velikih svetskih epova. Na vrhu austrijske književnosti stoje Stefan Cvajgi i Franc Kafka, veliki svetski pisci. Ipak, postojanje takve bogate, svetske književnosti ne daje pravo Austriji da se nemački jezik na kome su napisana ta velika dela nazove austrijski.

Isto tako, poezija velikog svetskog pesnika Pabla Nerude, nobelovca, ne daje pravo da se u Čileu španski jezik nazove čileanskim. A poezija velikoga Horhea Luisa Borhesa ne daje pravo Argentincima da španski jezik nazovu argentinskim. Naprotiv, Čileanci i Argentinci se ponose što govore i pišu španskim jezikom Miguela Servantesa, Lope de Vega, Migela de Unamuna ili Garsija Lorke.

Samo Hrvati, čija književnost, u svetskim razmerama, nije baš toliko velika i bogata, smatraju da im njihova književnost daje puno pravo da srpski jezik nazovu hrvatskim. Taj naziv ne proističe ni iz kakvog prava. To ne može da se opravda prostim postojanjem hrvatske nacije, hrvatskom državnošću i uspostavljanjem samostalne hrvatske države, niti postojanjem vrlo razgranate i razvijene hrvatske književnosti.

Hrvati, naravno, odavno govore i pišu srpskim jezikom. Ali Hrvati time nisu stvorili neki drugi, hrvatski jezik, nego su stvarali hrvatsku književnost u gotovim okvirima srpskog jezika, na srpskom jeziku. Jezik je bio i ostao srpski, a književnost je hrvatska. Postojanje viševekovne hrvatske književnosti na srpskom jeziku nije uslov da se srpski jezik nazove hrvatskim.

Međutim, Hrvati su, preuzevši srpski jezik, svojom književnošću razvili izražajne mogućnosti srpskog jezika. U svojim najboljim ostvarenjima hrvatski pisci su razvili i raspevali mnoge izražajne mogućnosti srpskog jezika. Stvorili su značajna dela na srpskom jeziku, počevši od starih dubrovačkih pisaca, svojih prvih štokavskih pisaca, od Petra Preradovića (Srbina), Ivana Mažuranića, Antuna Gustava Matoša, do Tina Ujevića i savremenih pisaca. To najbolje govori o bogatstvu i veličini hrvatske književnosti, ali isto tako o izražajnim mogućnostima, bogatstvu, lepoti i raskoši srpskog jezika

Nema naučnih i jezičkih razloga da se srpski jezik u Hrvatsoj zove hrvatski. To nije stvar nauke, nego je stvar puke volje i samovolje hrvatskih lingvista, stvar nacionalne preosetljivosti, netrpeljivosti i odbojnosti prema srpskom imenu. Nažalost, to je, isto tako, i stvar volje i samovolje srpskih lingvista, koji su olako prepuštali drugima ono što nije njihovo, do dana današnjeg.

Jezik u Ustavu Srbije

Članom 10 Ustava Srbije ispisana je istorijska, naučna i prirodna činjenica: "U Republici Srbiji u službenoj upotrebi je srpski jezik i ćirilično pismo". Time su u nauci o jeziku završene duge, stogodišnje rasprave o tome kako se zove srpski jezik.

Svečano proglašenje Ustava Republike Srbije na Mitrovdan 2006. godine jeste i svečano proglašenje istorijske i naučne pobede malobrojnih srpskih naučnika koji su se borili za srpsko ime srpskog jezika. To je istovremeno potpuni naučni i moralni poraz jedne naopake nauke o srpskom jeziku koja se do juče uporno zalagala za dvojni, trojni pa čak i četvorni naziv srpskog jezika (hrvatski, bošnjački, crnogorski, srpski).

U Srbiji nema više rasprava o tome kako će se zvati srpski jezik. On je bio i ostaje srpski i u Srbiji, i svuda gde se njime govori i piše.