HOME
(GLAVNA STRANICA)

Milomir Nikez
Politika, 24.12.2006

 

Prisvajanje srpskog jezika

 

Srpski jezik u Hrvatskoj

Srpski jezik nije svačiji i ničiji da bi ga mogao prisvajati svako kome padne na pamet. On ima svog vlasnika i tvorca koji ga je stvorio. To je srpski narod.

U nauci o jeziku svuda u svetu nije teško utvrditi kako je koji jezik nastao i kome on pripada. To se pitanje u nauci ne postavlja nigde u svetu. Samo ovde, kod nas i nigde više, to se pitanje postavlja u svoj žestini. To je zato što je pitanje porekla i pripadnosti srpskog jezika rešavala politika, a ne nauka.

U nauci o jeziku postoje vrlo jasna i čvrsta jezička naučna merila na osnovu kojih se određuje gde, kada i kako je nastao neki jezik, čiji je on po poreklu i ko ga je stvorio. Ta merila važe i za srpski jezik.

Postoje osnovna naučna merila pomoću kojih se može odrediti poreklo i nastanak srpskog jezika. To je, pre svega, narod koji ga je stvarao, prostor na kojem je jezik nastao i vreme u koje je nastao i u kojem se razvijao. Tu dolaze još dokazi koje nude dijalektološke studije i dokazi koje pružaju prvi, najraniji i kasniji pisani spomenici na srpskom jeziku.

Nema nikakve sumnje da je srpski jezik nastao na tlu srpske srednjevekovne države. Razvijao se iz staroslavenskog jezika od 10. veka do naših dana. Njega je stvarao srpski narod kroz duge vekove svoga života i istorije. Već u književnim delima Svetog Save ogledaju se mnoge osobine i izražajna moć srpskog jezika. Najraniji srpski pisani spomenici potvrđuju da su pisani na štokavskom srpskom jeziku. Kroz istoriju taj se jezik uobličio u zaseban, čvrst i celovit jezički sistem, kakav uglavnom i danas poznajemo.

Hrvatski (čakavski) jezik razvijao se na hrvatskoj teritoriji, od reke Cetine do Istre. To dokazuju sve dijalektološke studije i svi najraniji i kasniji hrvatski pisani spomenici (Bašćanska ploča, 11. vek), kao i vrlo razvijena hrvatska književnost 16. veka na hrvatskom čakavskom jeziku (Marko Marulić, Petar Hektorović, Petar Zoranić i drugi). Taj hrvatski čakavski jezik razvio se u drugačiji jezički sistem, bitno različit od srpskog štokavskog jezika.

Na severu Hrvatske razvio se, opet, drugi i drukčiji kajkavski jezik, posve drukčiji od hrvatskog čakavskog i srpskog štokavskog jezika, što takođe potvrđuju dijalektološke studije, rani pisani spomenici i hrvatska kajkavska književnost. Ovaj jezik je sve do početka 19. stoleća zvan slovenskim, kako svedoči rečnik "Reči slovenske" Jurja Habdelića iz 17. veka, iako je sloveski narod u provincijalnoj Hrvatskoj primio hrvatsko ime tek u 16. sloleću, nakon povlačenja hrvatskog plemstva na sever, posle poraza na Krbavskom polju. Posle Krbavske bitke 1493, hrvatski (čakavski) jezik polako se osipa i nestaje. Danas je gotovo potpuno iščezao.

Od 14. veka, seobom Srba ispred turskih osvajanja, srpski jezik proširio se na zapad, u Dalmaciju, Liku, Kordun, Baniju, Slavoniju, Baranju, pa u Vojvodinu i duboko u Mađarsku do Pešte, Sent Andreje i Pečuja, a u Rumuniji do Temišvara i Arada i dalje.

Tako su Hrvati vrlo rano došli u dodir sa srpskim jezikom i počeli njime govoriti i pisati. Sredinom 19. veka oni su napustili svoj kajkavski i čakavski jezik i preuzeli srpski kao svoj. Napokon su posvojili srpski jezik i nazvali ga hrvatskim, uz blagoslov nekih srpskih lingvista. Taj blagoslov od nekih srpskih lingvista imali su do juče. Imaju ga i danas, kad Akademijin rečnik srpskog jezika nazivaju srpskohrvatskim, i priznaju hrvatski, bošnjački i crnogorski jezik kao zasebne jezike tih nacija.

Za nauku o jeziku nema sumnje kakav je koji jezik, gde je nastao, koji je od njih srpski, a koji hrvatski. Problem je nastao kad su hrvatski, a kasnije i srpski lingvisti, uveli u nauku o jeziku druga merila u određivanje porekla, nastanka i pripadnosti štokavskog, čakavskog i kajkavskog jezika. Ta druga merila o poreklu i pripadnosti srpskog jezika tiču se odnosa nacije i jezika, države i jezika, književnosti i jezika.

Jezik i nacija

Da li svaka nacija ima svoj jezik i da li se taj jezik mora imenovati nacionalnim imenom?

Postojanje nacije, čak i ako je ona veoma stara i velika po svojoj istoriji, teritoriji i broju stanovnika, nije nikakav uslov, naučni, lingvistički, istorijski ili bilo koji drugi razlog, da takva nacija mora imati jezik sa imenom te nacije. Primera je mnogo. Eto, Austrijanci nemaju austrijski jezik, nego nemački. Golemi Brazil, sa ogromnom teritorijom i velikim brojem stanovnika, nema brazilski jezik, nego portugalski. A šta da se kaže o najvećoj sili današnjeg sveta, o Americi i Amerikancima, koji i pored tolike veličine i moći, ipak nemaju američki jezik, nego engleski.

Samo kod nas, ovde, oko nas, svaka najnovija nacija, pa i ona koja je nastala danas ili juče, sa manjim brojem stanovnika i teritorijom manjom od jednog osrednjeg evropskoga grada, smatra da "ima pravo" da srpski jezik preimenuje u svoj, bošnjački, crnogorski, hrvatski. Naravno, ovde nije važno da li je nacija stara ili nova, velika ili mala, po istoriji, teritoriji ili broju stanovnika. Važno je da nacija i jezik nisu isto. Nacija je jedna društvena i istorijska tvorevina. Jezik je druga i drukčija tvorevina, poseban, jedinstven, nedeljiv i neponovljiv način govora i sporazumevanja jednog naroda.

Kod nas ime jezika nije naučno i jezičko pitanje, nego stvar nacionalnog ponosa. Sve te nove i stare nacije smatraju da im je povređen nacionalni ponos ako jezik kojim govore ne nazovu svojim imenom, iako im taj jezik ne pripada. Posebno im je teško i nepodnošljivo da taj jezik nazovu srpskim.

Jezik i država

U srpskoj lingvistici, a pogotovo u hrvatskoj, stvoreno je pogrešno uverenje da su država i jezik nešto isto, što proističe jedno iz drugog. Ko ima ili stekne kako-tako kakvu-takvu državu ili državicu, taj misli da stiče pravo da i jezik kojim govori nazove svojim imenom, tj. imenom svoje države i svoga naroda. Misle da su jezik i njegovo nacionalno ime nedeljivi deo državnosti i suvereniteta. Po tome, da je to tako, Amerika ne bi bila suverena država, jer nema američki jezik. Po tome, Engleska bi bila nosilac američkog suvereniteta, jer se u Americi govori engleskim jezikom. Ali to ne može biti i nije tako, ni tamo, ni ovamo.

Drugi primer je još jasniji. Austrijanci jesu poseban, stari narod, sa svojom nekadašnjom veoma starom i posebnom ca