HOME
(GLAVNA STRANICA)

 

Dr. Petar Milosavljević

Novi Sad

OBNOVA SVESTI O
SRPSKOJ JEZIČKOJ ZAJEDNICI

 

Stanje u kojem se našao srpski narod na razmeđi 20. i 21. veka karakteriše se kao postjugoslovensko i postkomunističko, prelazno. Istorijski izlaz iz toga stanja većina srpskog naroda danas vidi u „ulasku u Evropu", odnosno u opredeljenju za prihvatanje evropskih vrednosti i merila u svim sferama državnog, društvenog, privrednog i kulturnog života.

Pitanje identiteta i integriteta srpskog jezika i srpske jezičke zajednice, danas je jedno od najvažnijih. Njega treba rešavati u skladu sa evropskim merilima i vrednostima, obnovom i razvojem srbistike. U jugoslovenskom, komunističkom i postkomunističkom periodu politički je razbijena srpska jezička zajednica. Srpski jezik, koji je jedan u lingvističkom smislu, danas se predstavlja kao četiri jezika: kao srpski, hrvatski, bošnjački i crnogorski; od jedne prirodne jezičke zajednice (tj. zajednice ljudi koji govori istim jezikom), hoće da se napravi više jezičkih zajednica. Uzaludnost toga pokušaja ukazuje na nemoć serbokroatistike koja je bila vladajuća filološka disciplina u jugoslovenskom periodu.

Obnova srbistike i spoznaja srpske jezičke zajednice Srpski jezik, uprkos svim političkim promenama, opstao je. Samim time opstala je i srpska jezička zajednica. Srpska jezička zajednica postoji objektivno kao što objektivno postoje i druge jezičke zajednice u Evropi, na primer: nemačka, francuska, italijanska, poljska, mađarska, rumunska i druge.

Nemačku jezičku zajednicu čini populacija koja govori nemačkim jezikom u Nemačkoj, u Austriji, u Lihtenštajnu i u Švajcarskoj. Francuska jezička zajednica obuhvata Francusku, Monako, Luksemburg, delove Švajcarske i Belgije, kao i Kvebek u Kanadi. Sve ove jezičke zajednice opstaju u uslovima državnih i verskih razlika, u različitim kulturnim, prosvetnim i verskim sistemima.

Glavninu srpske jezičke zajdnice čini populacija četiri bivše jugoslovenske republike koje su danas samostalne države. To su Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Crna Gora. U ovu zajednicu ulaze i oni delovi populacije u drugim zemljama koji neguju srpski jezik kao maternji. Na početku 19. veka u filologiji je učvršćena spoznaja da je srpski jezik jedan od slovenskih jezika, blizak ostalim južnoslovenskim jezicima: slovenačkom, hrvatskom i bugarskom, ali i različit od njih. Srpska jezička zajednica je bila identifikovana kao ona koja govori štokavskim narečjem. Ona se u ono vreme prostirala u okvirima dveju velikih carevina: Turske i Austrije, zauzimajući centralne i zapadne delove Balkana, Podunavlje i deo Panonije. Istočno od srpskog govornog područja negovan je bugarski jezik. Na zapadnim granicama srpske jezičke zajednice prostirala su se dva druga slovenska narečja, čakavsko i kajkavsko, kao narodni jezici Hrvata i Slovenaca. Stvaranjem Jugoslavije skoro cela srpska jezička zajednica, izuzev manjih delova u Albaniji, Rumuniji i Mađarskoj, našla se u granicama jedne države. Populacija koja danas govori srpskim kao maternjim jezikom baštinik je različitih duhovnih, nacionalnih i državnih tradicija i pripada raznim konfesijama.

Posle razbijanja Jugoslavije, populacija srpske jezičke zajednice državnopolitički je razjedinjena. Najveći deo te populacije je u Srbiji. Pokušaji da se različitim potezima jezičke politike, različitim standardizacijama, pravopisnim propisima i pukim preimenovanjem jezika naruši jedinstvo srpske jezičke zajednice i da se srpski jezik razbije na više različitih jezika, nisu dali rezultate. Nemoguće je od jednog starog jezika i jedinstvenog jezičkog sistema, kakav je srpski, veštački stvoriti više različitih jezika.

Pokret za obnovu srbistike, od svog postanka, preispituje i srpsko pitanje i pitanje srpske jezičke zajednice sa evropske tačke gledišta. I dolazi do zaključka da srpskom jeziku treba vratiti status koji je on stekao u vreme utemeljenja slavistike i evropskih nacionalnih filologija krajem 18. i u prvoj polovini 19. veka. Time se razrešavaju problemi oko jezika u okviru srpske jezičke zajednice.

 

Teorijske osnove srbističke paradigme

Evropski model, koji u sagledavanju srpske jezičke zajednice treba primeniti, nije nešto novo i nepoznato. On je postojao u idejama Vuka Karadžića, Šafarika i drugih onovremenih slavista. Bio je je ugrađen u delovanje Matice srpske, Srpske kraljevske akademije, Srpske književne zadruge, u obrazovni sistem u Srbiji. Za taj model karakteristični su sledeći stavovi teorijske prirode:

  1. Prema pravilima koja važe svuda u Evropi, jedan jezik može da ima samo jedno nacionalno ime. Populacija koja govori jednim jezikom, bez obzira na razlike u veroispovesti, u državljanstvu i u subjektivnom opredeljivanju u pogledu nacionalnog imena, treba da uvažava identitet jezika i da ga naziva samo jednim nacionalnim imenom. To pravilo treba poštovati i u slučaju srpskog jezika. Uvođenje novih i različitih naziva za jedan jezik, po pokrajinama, po verskoj pripadnosti, po državama, ili po nekim sličnim kriterijumima, nije u skladu sa evropskim merilima.
  2. Po evropskim kriterijima, populacija koja govori jednim jezikom čini jedan narod. Tako je u vreme nastajanja slavistike srpski narod identifikovan sa populacijom koja govori srpskim jezikom, odnosno štokavskim narečjem. Vukov principijelan stav da su svi štokavci Srbi negiran je , u vreme prevlasti serbokroatistike dosetkom koja glasi: svi Srbi jesu štokavci, ali svi štokavci nisu Srbi. Precizan u mišljenju i izražavanju, Vuk je govorio da su svi štokavci „po pravdi“ Srbi, ali da po osećanju to ne moraju biti. On je upotrebio izraz: „neka kaže da je Hrvat ko hoće“. Vukov izraz „po pravdi“ u današnjoj terminologiji znači: objektivno. Vuk je, dakle, tvrdio da su objektivno svi štokavci Srbi, a subjektivno to ne moraju da budu. Objektivno pripadanje jednoj jezičkoj zajednici i subjektivno nacionalno opredeljivanje u najvećoj meri su usklađeni kod evropskih naroda. Na području srpske jezičke zajednice serbokrostistika je učinila da se objektivno i subjektivno nađu u velikom raskoraku. Problem se može prevazići samo ako se poštuju pravila koja važe za sve druge jezičke zajednice u Evropi.
  3. U evropskoj filologiji postoje izvesna pravila o identitetu jezika. Engleski jezik je engleski i kad ga upotrebljavaju pripadnici drugih naroda. Isto pravilo važi i za španski, francuski, ruski i druge jezike. Samo je u slučaju srpskog jezika to pravilo je narušeno. Već u 19. veku, mimo opšteprihvaćenih pravila, Hrvati po osećanju i ideologiji počeli su srpski jezik da nazivaju hrvatskim. Danas ga i Bošnjaci i Crnogorci po osećanju nazivaju svojim imenima. Takva praksa ne može da opstane jer nije u skladu sa evropskim merilima.

 

 

Srpska jezička zajednica u prošlosti

1.

U srednjem veku srpski jezik se govorio u nemanjićkim kraljevinama i carevini, ali i u srpskim zemljama izvan nemanjićke države. Posle gubitka državne samostalnosti u 15. veku Srbi su pod vlašću osmanlijskom, ugarskom, mletačkom i austrijskom čuvali srpski jezik ne samo na teritorijama svojih bivših država nego i na širokom evropskom prostoru od Komorana u Slovačkoj, Sentandreje u Mađarskoj, Arada i Temišvara u Rumuniji do Trsta, Venecije i duž istočne obale Jadranskog mora. Glavni čuvar jezika bila je narodna usmena književnost. U Dubrovniku, ali i u drugim centrima nastajala je i pisana književnost na srpskom jeziku. Na turskom Dvoru srpski jezik je bio u zvaničnoj diplomatskoj upotrebi. Srbi su i u uslovima državne nesamostalnosti razvijali misao o sebi, tj. srpsku misao. Glavni reprezentant srpske misli posle Svetog Save bio je Vuk Karadžić. Najkraće, tradicionalni stavovi srpske misli mogli bi se ovako predstaviti:

Na temelju jasne srpske misli rođena je ideja jugoslovenstva Teodora Pavlovića i Jovana Subotića. Prema toj ideji, četiri balkanska slovenska naroda: Bugari, Srbi, Hrvati i Slovenci ne treba da se pretapaju u nekakve Ilire, kao što je hteo ilirski pokret, već treba da opstanu i da se razvijaju kao posebni narodi, koji su upućeni i na zajedništvo i na saradnju. Srpska misao, uključujući i srpsku ideju jugoslovenstva, bila je delatna među Srbima sve do izbijanja Prvog svetskog rata (1914). Međutim, ona je u uslovima ovog rata bila potisnuta i zamenjena hrvatskom idejom jugoslovenstva na čijim temeljima je stvorena Jugoslavija (1918) i koja je određivala istorijska zbivanja u 20. veku.

2.

Suprotno od principijelnih stavova srpske misli, rodonačelnik austrijsko-hrvatske ideje jugoslovenstva, biskup Josip Juraj Štrosmajer pod Jugoslovenima nije podrazumevao sva četiri balkanska slovenska naroda, već samo tri: Slovence, Hrvate i Srbe, a to znači samo one narode koji su živeli u Austriji. Za njih je on želeo posebnu administrativnu jedincu, Jugoslaviju, u Austrijskoj carevini.

Filološku osnovu ovoj Štrosmajerovoj ideji izgradio je hrvatski filolog Vatroslav Jagić. On je kao Jugoslovene, u užem smislu, uzimao samo Hrvate i Srbe (1864). Za hrvatsku filologiju izgrađenu na ovoj osnovi karakteristični su sledeći stavovi:

    1. Hrvati i Srbi govore jednim jezikom, koji obuhvata tri narečja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Ime toga jezika treba da bude srpskohrvatski, hrvatski ili srpski.
    2. Hrvati i Srbi su jedan narod pod dva imena, Hrvato-Srbi. Oni su, ipak, dva naroda podeljena na osnovu vere: na rimokatolike Hrvate i pravoslavce Srbe. (Muslimane istog jezika, u ono vreme još izvan Austrijske carevine, nije uzimao u obzir).
    3. Iako Hrvati i Srbi imaju isti književni jezik, po Jagiću, Hrvati treba da pišu samo štokavski ijekavskog izgovora. (U ovom Jagićevom stavu, koji je rodom bio kajkavac, vidi se smisao njegove jezičke reforme: podela srpskog jezika po liniji: ijekavica je hrvatska, ekavica je srpska).
    4. Iako imaju isti narodni i književni jezik, Srbi i Hrvati se dele po pismima, pa je hrvatsko pismo latinica, a srpsko pismo je ćirilica.
    5. Hrvati i Srbi imaju jednu književnost, pa ipak tu književnost treba deliti na dve polovine. Ono što su pisali rimokatolici, ili ono što je pisano latinicom, spada u hrvatsku književnost, a ono što su pisali pravoslavci istog jezika i ono što je pisano ćirilicom spada u srpsku književnost.

Ovim stavovima nema sličnih u Evropi. U Evropi nema naroda sa dva ili tri imena, niti postoji ijedan jezik sa dva ili tri, četiri nacionalna imena. Ni u 19. veku ni danas u Evropi se narodi ne identifikuju i ne dele po veri. Iako su pisali raznim pismima, slovenskim i latinskim, Sloveni su ostajali Sloveni i nisu postajali Latini.

3.

Srbija je, sa saveznicima, u Prvom svetskom ratu vojnički pobedila Austro-Ugarsku. Ali, novonastala država Južnih Slovena koja se od 1929. naziva Jugoslavijom, nije stvorena na srpskoj misli, već je bila je utemeljena na Štrosmajerovim i Jagićevim idejama. Ona je bila stvorena kao Kraljevina „jednog", „troimenog i troplemenog naroda, Srba, Hrvata i Slovenaca". Po ustavima iz 1921. i 1931. u toj državi postojao je jedan jezik, nazvan „srpskohrvatskoslovenački“. Ideja integralnog jugoslovenstva, koja je nametana u Kraljevini Jugoslaviji, imala je hrvatsko, štrosmajerovsko poreklo i bila je spremana za drugačije političke prilike u kojima bi Jugosloveni bili u sastavu Austrijske monarhije. Ovakvu ideju su u novoj državi podržali obimnim knjigama najviše Hrvati Viktor Novak i Vladimir Dvorniković, koji su se doselili u Beograd. Podržali su je, međutim, i mnogi srpski pisci i naučnici kao i političari.

Pošto je srpska misao između dva svetska rata bila još uvek živa, proces nametanja štromajerovsko-jagićevskih ideja nije mogao da se odvije do kraja. Ideja o Srbima, Hrvatima i Slovencima kao jednom narodu nije ostvarena u životu. Sve do Drugog svetskog rata još je bilo u značajnoj meri Srba rimokatolika i Srba muslimana po osećanju. Ideja o srpskohrvatskoslovenačkom jeziku zamenjena je, takođe neodrživom, idejom o srpskohrvatskom jeziku. Najlakše se primila, privremeno, ideja o jugoslovenskoj književnosti (srpsko-hrvatsko-slovenačkoj) kao jednoj.

4.

Filološka pitanja posle Drugog svetskog rata, u Titovoj Jugoslaviji, rešavana su u skladu sa idejama jugoslovenstva biskupa Štrosmajera i sa idejama serbokroatistike Vatroslava Jagića.

Kroatizacija rimokatoličkog stanovništva, koja je i ranije bila sastavni deo rimokatoličkog prozelitizma, sada je prešla i u nadležnost državne politike. Dekretima na osnovu stavova Josipa Broza Tita naređivano je da svi rimokatolici (podrazumevalo se oni srpskoga jezika) Bunjevci, Šokci, Dalmatinci, Bosanci, Hercegovci, Bokelji i drugi moraju biti upisivani kao Hrvati. Bilo je to u skladu sa jagićevskom idejom srpskohrvatskog jezičkog jedinstva i podelom naroda po veri. Srbi su mogli ostati samo oni koji su bili pravoslavne vere ili su imali neposredno pravoslavno poreklo. Mnogi među ovima, bežeći od toga porekla pod uticajem komunističke ideologije, nacionalno su se opredeljivali kao Jugosloveni. Na verskoj osnovi proglašena je i muslimanska nacija.

Jedna od glavnih ideja srpske misli, da Srbi imaju svoj jezik, koji je blizak drugim slovenskim jezicima, pa i hrvatskom i bugarskom, negirana je Novosadskim dogovorom o jeziku (1954) u kojem piše da je „narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik“. U prvom članu toga Dogovora zaključeno je da je književni jezik jedan i jedinstven. Prećutana je činjenica da je taj književni jezik i u ekavskoj i u ijekavskoj varijanti srpski. Međutim, istim dokumentom odmah je projektovana i podela „zajedničkog jezika“, dakle srpskog, na dve varijante: beogradsku i zagrebačku, istočnu i zapadnu, srpsku i hrvatsku. U shvatanje zajedničkog jezika projektovana je i njegova podela: ono što se piše ijekavicom i latinicom, to je hrvatska varijanta/jezik, ono što se piše ekavicom i ćirilicom, to je srpska varijanta/jezik.

U isto vreme izvršena je gruba revizija okvira srpske književnosti i sužen je njen korpus. Edicija Srpska književnost u sto knjiga dosledno je sačinjena prema koncepciji hrvatskih filologa (konkretno, Đure Šurmina iz Povjesti književnosti hrvatske i srpske, 1898) i dubrovačka književnost je iz nje izostavljena. Tako je ispalo da od četiri dela srpske književnosti (narodna, stara srednjovekovna, dubrovačka, nova) u njoj ostaju samo dva i po dela: stara i nova književnost, dok je narodna proglašena srpskohrvatskom, a dubrovačka je isključena iz srpske bez ikakvog obrazloženja.

Posle prevrata u Jugoslaviji i obračuna sa srpskim građanskim društvom, sve srpske nacionalne institucije stvorene u građanskom društvu (Matica srpska, Srpska akademija, Srpska književna zadruga, Beogradski univerzitet) stavljene su pod kontrolu Titovog, antisrpskog režima.

5.

Srpska jezička zajednica, u periodu nametanja ili vladavine hrvatske ideje jugosolovenstva, nije bitno narušavana. Glavne promene ticale su se prostiranja srpske jezičke zajednice. Ove promene su se odvijale srbiziranjem hrvatskog jezičkog prostora i makedoniziranjem srpskog jezičkog prostora.

Jezičko srbiziranje na tlu hrvatskog narodnog jezika, dakle na područjima čakavskog i kajkavskog, dovelo je do izvesnog proširenja teritorije na kojoj se prostire srpska jezička zajednica. To se desilo po volji vodećih hrvatskih filologa i političara koji su uzeli srpski jezik za književni jezik Hrvata. Srpski jezik je postao oficijelni književni jezik i tamo gde dotle nije bio upotrebljavan: na čakavskom i na kajkavskom području. Pobedu srbizirajuće hrvatske jezičke politike pripremila su sledeća dela: Hrvatski pravopis Ivana Broza (1892), koji je rađen na korpusu dela Vuka Karadžića i Đure Daničića; Gramatika i stilistika hrvatskog ili srpskog jezika Tome Maretića (1899) koja je rađena na korpusu dela Vuka Karadžića i Đure Daničića i Rječnik hrvatskog jezika Ivana Broza i Franje Ivekovića, koji je rađen na korpusu dela Vuka Karadžića, Đure Daničića, Njegoša i Milana Đ. Milićevića.

Moglo se predvideti da će se kad tad pokazati da je ovako predstavljen hrvatski jezik izmišljen, odnosno da je tuđi jezik proglašen hrvatskim, a da je sopstveni jezik žrtvovan. Međutim, u jugoslovenskom periodu, a i danas, retki su među Hrvatima oni koji bi se usudili da kažu da se vukovski srpski jezik neosnovano naziva hrvatskim imenom. Suočenje sa ovim istinama potrebno je kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj i na celoj teritoriji na kojoj se prostire srpska jezička zajednica.

Jezičko makedoniziranje populacije na tlu današnje Republike Makedonije dovelo je do sužavanja teritorije na kojoj se prostire srpska jezička zajednica. Srpski jezik, koji se do Drugog svetskog rata, kao maternji, govorio u velikom delu Makedonije, savim je potisnut posle standardizacije makedonskog književnog jezika u Socijalističkoj Republici Makedoniji. Samo nekoliko desetina hiljada stanovnika ove države danas se izjašnjavaju kao Srbi, što znači da oni imaju svest da im je maternji jezik srpski.

Praktični porazi serbokroatističke paradigme

Razbijanje Jugoslavije dovelo je, međutim, do praktičnog poraza serbokroatistike kao filološke discipline, a to znači i do stvarnog poraza njenih projekata.

  1. Pošto su sami Hrvati odbacili svoju tvorevinu „srpskohrvatski jezik", „hrvatski ili srpski jezik", više se ne može govoriti ni o njenoj istočnoj (ekavskoj, beogradskoj, srpskoj) ni o njenoj zapadnoj (ijekavskoj, zagrebačkoj, zapadnoj, hrvatskoj) varijanti. Pokazalo se da su obe varijante narodnog jezika, a samim tim i književnog jezika - srpske.
  2. Na teritoriji današnje Republike Hrvatske govori se, kao i u vreme dok ta država nije postojala, čakavskim, kajkavskim i štokavskim narečjem, dakle, različitim jezicima. Od kraja 19. veka književni jezik Hrvata zasniva se na štokavskom narečju ijekavskog izgovora koji je tretiran kao zajednički jezika Srba i Hrvata. Sve do 1990. po Ustavu Hrvatske postojala su dva konstitutivna naroda: Hrvati i Srbi. Ratni sukobi, koji su počeli od samog ukidanja Srbima statusa konstitutivnosti, bacili su jako svetlo na činjenicu koja je u prethodno vreme bila prikrivana: da se štokavskim narečjem ijekavskog izgovora govori na području naseljenom prevashodno Srbima pravoslavcima. A to područje praktično je identično sa područjem Republike Srpske Krajine. Zvanični književni jezik u Hrvatskoj bio je, dakle, jezik jednog od dvaju konstitutivnih naroda, naroda srpskog, koji je 1990. proglašen za nacionalnu manjinu. Zaključak je sasvim jasan: U Hrvatskoj se danas kao književnim piše jezikom obespravljene srpske manjine.
  3. Dok se Hrvatima može prigovoriti da su za svoj književni jezik uzeli tuđi jezik, a svoj odbacili, stanovništvu Bosne i Hercegovine ne može se tako šta zameriti. Ovu bivšu jugoslovensku Socijalističku republiku, a danas samostalnu državu, naseljava jednojezička populacija koja bi, po evropskim standardima, bila tretirana kao jedan narod. Međutim, Titov režim je ozvaničio postojanje u njoj tobože tri naroda: Srba (pravoslavci), Hrvata (rimokatolici) i Muslimana (islamisti koji sebe od 1992. zovu Bošnjaci).
  4. Na osnovu ovakve politike nacionalne podele jednog naroda na tri dela, u Bosni i Hercegovini je tokom građanskog rata i posle njega proglašeno postojanje tri jezika: srpskog, bošnjačkog i hrvatskog. To znači da se ovde najdirektnije kao kriterij jezičkog identiteta uzima verska pripadnost, a ne jezička obeležja. Pošto u državi ima tri vere, mora biti i tri jezika: jezik muslimana, jezik rimokatolika i jezik pravoslavaca. Niko u Evropi jezike nije identifikovao po verskoj pripadnosti.

    Postoji i tendencija u Bosni i Hercegovini da se jezik nazove po imenu jedne njene pokrajine: bosanski. To, takođe, nije u skladu sa principima evropske filologije, koja je jezike imenovala po imenima naroda a ne država ili pokrajina. Zvaničan naziv države je Bosna i Hercegovina pa bi se mogao očekivati predlog da se jezik nazove bosanskohercegovački. Ali takvog predloga nema i, verovatno, neće ga ni biti. I samo pominjanje izraza „hercegovački“ neizbežno asocira na ime istočnohercegovačkog dijalekta srpskog jezika koji se govori u celoj Republici Srpskoj, u celoj bivšoj Republici Srpskoj Krajini, na dubrovačkom području, u većem delu Crne Gore i u petini Republike Srbije.

    Istočnohercegovački dijalekat je moćna grana srpskog jezika i od te istine se ovde beži kao i u Hrvatskoj.

  5. U Crnoj Gori situacija je još složenija. Prilikom poslednjeg popisa tamo se oko 64% građana izjasnilo da govore srpskim jezikom, nešto preko 20% crnogorskim, a ostali – bošnjačkim, hrvatskim i albanskim jezikom. Svi u Crnoj Gori, sem onih koji govore albanskim, imaju, u stvari, jedan jezik, srpski, ali ga danas različito nazivaju. Čine to, delom, po verskim kriterijima (bošnjački – jezik muslimana; hrvatski – jezik rimokatolika) a još češće, po krajnje subjektivnom opredeljivanju pravoslavaca između srpskog i crnogorskog imena jezika. Ovakvo proizvoljno nacionalno opredeljivanje (jedan sin istih roditelja se izjašnjava kao Srbin, drugi kao Crnogorac) koje se ne može sprečavati jer se smatra elementom ljudskih prava, ne može biti kriterijum za različito imenovanje istog jezika. Jezik ne pripada samo onima koji njime danas govore, nego je tvorevina mnogih generacija koje su mu odredile njegovo generičko svojstvo i ime. Ako kao ličnost možeš da se nacionalno predstavljaš kako hoćeš, ne možeš i jezik kojim govoriš da nazoveš kako hoćeš. Vlasti u Crnoj Gori, svesne da se imena srpski, crnogorski, bošnjački i hrvatski odnose na jedan te isti jezik, pokušale su da jeziku daju ime: maternji jezik, što bi odgovaralo nekadašnjem imenu „naški" koji je nastao u ranijoj sličnoj situaciji kada su srpske zemlje bile okupirane. Principijelna evropska filologija mogla bi da ustanovi da se u Crnoj Gori, objektivno, govore samo dva jezika. Jedan je jezik većine, a on je, objektivno, srpski, a drugi, jezik šiptarske nacionalne manjine koji je ozvaničen kao albanski. Objektivno i subjektivno u slučaju albanskog jezika su u punom saglasju. Objektivno i subjektivno u slučaju srpskog jezika su u potpunom raskoraku. Možda se na primeru Crne Gore najbolje vidi apsurdnost nacionalne i jezičke politike iz jugoslovenskog perioda.
  6. U Srbiji nije manje apsurdna situacija u pogledu jezičke politike.

Zvanični naziv za jezik u ovoj državi je srpski. U Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, međutim, akademici u Odeljenju jezika i književnosti opredeljeni su da se zadrži srpskohrvatsko ime jezika u nazivu Rečnika srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika koji Akademija izdaje od 1959. godine. Nema otvorenog protivljenja ni u Akademiji ni u državnim organima tome što se u Hrvatskoj srpski jezik zove hrvatskim. Ovim imenom se u Srbiji naziva i jezik ovdašnjih rimokatolika srpskog maternjeg jezika. Prećutno ili glasno se prihvata i naziv bošnjački jezik za Srbe muslimane u Bosni i Hercegovini ali i u Raškoj oblasti u Srbiji. Odbor za standardizaciju srpskog jezika pri Akademiji prihvatio je stav da se isti jezik može zvati i srpski, i hrvatski i bošnjački, a iz istog Odbora dolaze inicijative da se jezik i u Srbiji preimenuje u bošnjačko-hrvatsko-srpski jezik. Ovde se, dakle, i dalje sprovodi Starčević-Jagićeva politika negiranja identiteta srpskog jezika. Paradoksalnost ove situacije može se slikovito prikazati ako se obrati pažnja na svakodnevni govor visokih političkih ličnosti u Srbiji koje su različitog nacionalnog opredeljenja i verske pripadnosti. One govore istim, srpskim jezikom, koji im je svima jednako maternji a, po koncepciji srpskih akademika i srpskih prosvetnih vlasti i drugih držanih organa i medija, to su različiti jezici.

Na srpskim univerzitetima danas postoje katedre za mnoge nacionalne filologije kao što su anglistika, germanistika, italijanistika, polonistika, bohemistika, slovakistika, hungariologija, albanologija itd. Ali ni na jednom univerzitetu u srpskim zemljama ne postoji katedra za srbistiku. Lišeni institucionalne naučne spoznaje o sebi, sasvim je prirodno što se Srbi ne snalaze najbolje u današnjem svetu. I u drugim, nominalno srpskim, nacionalnim institucijama (Matica srpska, SKZ, Vukova zadužbina, univerziteti itd.) nije došlo do programskih ili kadrovskih promena kojima bi otvarala vrata srbistici posle razbijanja Jugoslavije i naučnog poraza serbokroatistike. One su nastavile da sprovode programe izgrađene u jugoslovenskom periodu, pogotovo komunističkom, da se drže starih pravila u pogledu jezika i književnosti, nametanih sa hrvatske strane, dakle, da sprovode hrvatski filološki program.

Sve ove institucije i organizacije imaju političku, finansijsku i medijsku pomoć države Srbije. I, za razliku od jugoslovenskog perioda, kada se sve ovo ili nije moglo videti ili se nije smelo reći, danas se sve to otkriva kao apsurd ili kao zakržljalost naučne svesti o srpskom identitetu.

Obnova svesti o srpskoj jezičkoj zajednici

Sa stanovišta evropske filologije može se zaključiti sledeće:

  1. Neosnovan je stav da su dva naroda, Srbi i Hrvati, stvorili isti jezik, a ostali posebni narodi. Još manje je održiv stav da su četiri naroda (Srbi, Hrvati, Crnogorci i Muslimani odnosno Bošnjaci) bili istorijski tvorci jednog jezika. Neosnovana je takođe orijentacija da se od jednog jezika takoreći odjednom proglase četiri jezika. Za evropska merila sve su to presedani. Ako bi evropske institucije prihvatile ovakve presedane, onda bi one prihvatile u svoje krilo kvasac veoma opasne bolesti.
  2. Posebno krupan presedan predstavlja jezička sitacija u današnjoj Hrvatskoj. Za nauku nije sporno da se štokavska jezička zajednica razlikuje od čakavske i kajkavske. Sporno je što se sve tri zajednice proglašavaju za hrvatske. To bi značilo da srpske jezičke zajednice nema. Srpska nacionalna zajednica u današnjoj Hrvatskoj po obimu manja je od populacije koja se oseća Hrvatima. Ali je ona deo jedne relativno velike zajednice, koja govori srpskim jezikom, ima srpsku nacionalnu svest, a postoji mimo današnje Hrvatske.
  3. Sa evropskih stanovišta neprihvatljiva je koncepcija po kojoj se narodi identifikuju na osnovu vere, a ne na osnovu jezika. Promena vere, po evropskim standardima, ne može dovesti do promene i preimenovanja jezika.
  4. Danas se u Bosni i Hercegovini izrazom bošnjački jezik označava ime jezika bosanskohercegovačkih muslimana; naziv srpski jezik ostavljen je bosanskohercegovačkim pravoslavcima, a bosanskohercegovačkim rimokatolicima određen je naziv hrvatski jezik. Tako se ne postupa nigde u Evropi.

  5. Među najveće presedane spada i stav da Srbi moraju da budu samo pravoslavci, odnosno da ne mogu da budu rimokatolici, muslimani ili pripadnici drugih veroispovesti. Uskraćujući Srbima rimokatolicima njihovo nacionalno ime, koje im pripada po rodu i jeziku, a radi zadovoljenja hrvatskih separatnih interesa i teritorijalnih pretenzija, Rimokatolička crkva je prestala da bude univerzalna ili katoličanska. Pretvarajući sve Srbe islamske veroispovesti u poseban narod, bošnjački, Islamska verska zajednica je pošla za primerom Rimokatoličke crkve i takođe je prekršila princip svoje univerzalnosti i na zlokoban način osvetlila pojavu svoga širenja u Evropi. Koncepcija o tome da religija, a ne rod i jezik, određuju nacionalno biće u ovim slučajevima u suprotnosti je sa evropskim principima i standardima. Teško je poverovati da ovakva politika ide na korist, a ne ne na štetu pomenutih velikih verskih zajdnica.
  6. Imenovanje jezika prema nazivu država takođe nije u skladu sa evropskim standardima. Prema tome ni tzv. crnogorski jezik ne može pretendovati da bude upisan u lingvističku kartu Evrope. Na toj karti ne postoji ni austrijski, ni švajcarski, ni belgijski jezik; ne treba da postoji ni crnogorski. Ne može postojati ni bosanski jezik, jer je taj jezik isti sa srpskim, bilo ko da njime govori ovde ili u svetu. Ne može se proizvoljno tvrditi ni da Hrvati i Srbi u današnjoj Hrvatskoj imaju oduvek isti jezik. Hrvati i Srbi u današnjoj Hrvatskoj imaju svoje posebne narodne jezike; ali se Hrvati i Srbi već decenijama koriste istim srpskim književnim jezikom. Hrvatski stručnjaci su srpskom književnom jeziku dali izvesna obeležja standardne upotrebe. Ali i pored toga, nema osnove za to da se srpski narodni i književni jezik naziva hrvatskim.
  7. Ništavan je pokušaj sa hrvatske strane da se latinica, koju je reformisao Vuk Karadžić prevashodno za Srbe rimokatolike, i koja je danas u upotrebi i kod Srba i kod Hrvata i kod svih u okviru srpske jezičke zajednice, registruje u nekim međunarodnim institucijama kao hrvatsko pismo. Naučno je otklonjena zabluda da je ovu latinicu stvorio Ljudevit Gaj. On je, preuzimajući srpski jezik kao književni i za Hrvate, preuzeo od Vuka i njegovu reformisanu latinicu, a svoju latinicu, koju je on prilagođavao hrvatskom jeziku, odbacio je.
  8. Da je puno toga u nacionalnoj i jezičkoj politici na području srpske jezičke zajednice u prošlosti bilo i ostalo pogrešno i lažno, već je otkriveno i dokazano. Ima mnogo toga da se ispravlja na delu, i u svesti i u knjigama. Izvorna srbistika, kao jedna od najranijih disciplina u oblasti slavistike, ali i evropske filologije, tek treba da se vrati u život, odnosno u naučne i prosvetne sisteme. A to znači da tek razvijena i jaka srbistika može da se izbori za pravi status srpskog jezika i slobodan život srpske jezičke zajednice. Toj orijentaciji treba da podrede svoje delovanje i srpske nacionalne institucije.

 

Ovde izložena koncepcija obnove svesti o srpskoj jezičkoj zajednici ima u vidu postojeće političko stanje i ne zalaže se ni za državnopolitičke promene niti za ovekovečenje postojećeg stanja. Najmanje je ona opterećena jugoslovenskom nostalgijom ili priželjkivanjem bilo kakvog unitarizma. Ovde izložena koncepcija obnove svesti o srpskoj jezičkoj zajednici računa, međutim, na dobru političku volju za nužne promene u sferi filologije i politikologije u srpskim nacionalnim institucijama, za promene u sferi nauke i obrazovanja, pre svega u Srbiji. Promena stanja u Srbiji podstakla bi razvijanje svesti o ovim problemima i u drugim zemljama. Samo prividno izgleda kako su ova pitanja svima jasna i kako svako može i treba da radi kako hoće. Nosioci promena u smeru obnavljanja srbistike treba da budu srpske nacionalne institucije. One to mogu postati tek kada se vrate vlastitoj tradiciji iz predjugoslovenskog perioda i dožive obnovu na programskim osnovama koje nudi savremena srbistika.

Od posebne važnosti je da se shvati da su u pravu bili Vuk Karadžić i slavisti njegovog vremena koji su pravili jasne razlike između srpskog i hrvatskog i drugih slovenskih jezika. Na negiranju tih razlika, i to samo u slučaju srpskog i hrvatskog, u doba prevlasti serbokroatistike, nastali su svi kasniji poremećaji u identifikovanju srpskog jezika. Važno je, isto tako, da nijedan deo istojezične populacije, konfesionalno i nacionalno raznolike, ne doživljava srpski jezik kao prepreku u ispoljavanju razlika u negovanju vlastite tradicije, kulture, duhovnosti, identiteta. Poslušajmo Dositeja koji je rekao: Vera se može menjati, a jezik i rod nikada. To nije naredba, to nije zakon, to je životna istina.