HOME
(GLAVNA STRANICA)

Petar Milosavljević:

 

Srpska pisma

Petar Milosavljević: Srpska pisma,
Banja Luka: Besjeda ; Beograd : Ars Libri, 2006.
(dělove knjige donosi banjalučki časopis
Patriot)

Ova knjiga komponovana je na zanimljiv način. Rěč je o studiji i hrestomatiji. Na početku svakog od tri děla („Alfabetska pismenost", „Slovenska pismenost" i „Savremena srpska pismenost"), na koliko je knjiga poděljena, nalaze se autorove studije, poslě čega slěde tekstovi različitih autora koji naznačenu problematiku sagledavaju sa različitih stanovišta. Iako něšto drugačije komponovana, po osnovnoj zamisli ova knjiga je najbliža Milosavljevićevoj knjizi Srbi i njihov jezik. Obě knjige na najbolji način ilustruju naučni postupak Petra Milosavljevića. Kompleksne probleme srpske filologije on sagledava kroz analizu različitih činjenica i vrlo često suprotstavljenih stanovišta. U svemu tome imponuje autorova sposobnost za teorijsko artikulisanje problema (njegovo jasno izlaganje), izdvajanje suštinskog, a zatim i njegovo sistematično i postupno rěšavanje.

Knjigu Petra Milosavljevića Srpska pisma objavila je "Besjeda" iz Banjaluke. Njome je rad ovog autora na obnovi srbistike dobio svoje zaokruženje. Naime, u opsežnom Milosavljevićevom poduhvatu na ovom planu, jedino oblast gramatologije nije bila dovoljno elaborirana. Knjiga Srpska pisma donosi drugačije odgovore na aktuelne probleme srpske gramatologije (nauke o pismima). Oslonjena na istraživanja srpskih i ruskih gramatologa, prezentovana krajem dvadesetog věka, ova knjiga donosi i moguće drugačije odgovore na pitanja o počecima slověnske pismenosti. Po svemu sudeći, Slověni su i prě Ćirila i Metodija imali svoju pismenost, što je oficijelna nauka do sada poricala. Važnost ove knjige ogleda se i u rušenju kriterija po kome se pismom određuje nacionalni identitet. Milosavljević pokazuje, koristeći se priměrima drugih naroda, da je jezik primarna odrednica nacionalnog identiteta i da je pismo na tom planu od znatno manjeg značaja. On, takođe, ističe da jedan narod ne mora da se služi jednim jezikom i da srpska "dvazbučnost" nije nikakav izuzetak. Knjiga ubědljivo pokazuje kako je i latinica srpsko pismo i tako obesmišljava stavove i mnogih srpskih "znalaca" po kojima je ćirilica srpsko, a latinica hrvatsko pismo. Teza da je Vuk reformisao ćirilicu, a Gaj latinicu samo je jedan od falsifikata serbokroatističke filološke paradigme. Latinica koju danas, pored drugih slověnskih naroda, koriste i Srbi, identična je latinici koja se nalazi u Vukovom Srpskom bukvaru iz 1827. godine. Preciznije rečeno, razlikuje se samo po načinu pisanja slova "đ", čije pisanje je kasnije osmislio Đuro Daničić. Patriot će u několiko nastavaka objaviti najzanimljivije dělove ove knjige.

 

* * *

 

 

1. Slovenski narodi i njihova pisma

U pismenosti naroda evropocentričnog civilizacijskog kruga sačuvana su do našeg vremena i danas su u upotrebi tri, po tipu vrlo bliska alfabetska pisma: grčko, latinsko i slovensko. Najraširenije je latinsko pismo, kojim se služi najveći broj naroda, zatim slovensko pismo (ćirilica), koje koristi polovina slovenskih naroda. Samo je grčko pismo ostalo u upotrebi jednoga, grčkoga naroda. O nastanku i razvoju ovih pisama ima različitih teorija, a dominantna je ona koja tvrdi da su latinsko i slovensko pismo nasta la iz grčkoga, odnosno po ugledu na njega. Novija gramatološka istraživanja, a naročito otkrića srpskih i ruskih naučnika, upućuju na drugačiji zaključak. Po njima, slovenska pismenost je autohtona i nije proistekla iz grčkog pisma.

Slovenski narodi danas upotrebljavaju dva pisma: ćirilicu i latinicu; u drugoj terminologiji: slovensko i latinsko pismo.

Ćirilicom se služe: Rusi, Ukrajinci, Belorusi, Srbi, Bugari i Makedonci. Latinicom se služe: Poljaci, Lužički Srbi, Česi, Slovaci, Slovenci, Hrvati i Srbi.

I u ćiriličnim i u latiničnim pismima kojima se služe pojedini slovenski narodi postoje izvesne male razlike. Svi slovenski narodi, po jeziku deo su slovenske jezičko-etničke zajednice, svejedno da li se služe slovenskim ili latinskim pismom. Pismo nije bilo osnova za identifikovanje naroda tokom njihove istorije. Pokret za stvaranje slovenske filologije (slavistike) i nastao je među narodima Austrijske carevine (Česi, Slovaci, Slovenci) koji su se služili latinskim pismom. Oni su razlikama u pismu pretpostavili bliskost slovenskih jezika. U knjizi Ranka Bugarskog Pismo (1996) čitamo: "Ipak ne treba uzimati da je veza između pisma i nacionalnosti nužna, univerzalna i nepromenljiva. Naprotiv, u mnogim slučajevima nju bi bilo teško ustanoviti, tim pre što nije nikakva retkost da je neki narod iz civilizacijskih, konfesionalnih, ideoloških ili praktičnih razloga, sopstvenom voljom ili pod nekom vrstom istorijske prinude, svoje tradicionalno pismo zameni nekim drugim, ne gubeći time nacionalni identitet... Dodajmo tome da su neki narodi bivšeg Sovjetskog Saveza sticajem političkih okolnosti čak dva puta u ovom veku menjali pismo (od arapskog u latinicu pa onda u ćirilicu). Bliže nama, Rumuni su 1863. prešli sa ćirilice na latinicu, dok su Turci pod evropski i modernizatorski orijentisanim Ataturkom 1928. godine arapsko pismo zamenili latinicom."

Primeri Ranka Bugarskog pokazuju na očigledan način da promenom pisma narodi ne menjaju svoj jezički i nacionalni identitet. I posle promene pisma Rumuni su ostali Rumuni, pretežno pravoslavne veroispovesti, Turci su ostali Turci, muslimanske veroispovesti. Ni mnogi slovenski narodi se nisu u istoriji ponašali drugačije nego Rumuni i Turci. Svi oni su u ćirilometodijevskom dobu prihvatili slovensko pismo i pisali su glagoljicom i ćirilicom. Pojedini slovenski narodi kasnije su napustili slovensko pismo i prihvatili su latinicu, ali nisu menjali svoj nacionalni jezik, pa samim tim nisu prestali da budu slovenski narodi. Međutim, latinica je na taj način ušla u krug slovenskih pisama.

Promena pisma nije samo tehničko pitanje nego je to i kulturno-istorijski fenomen. Obrazovani Rumuni ili Turci, koji drže do svoje tradicije, moraju znati i pisma kojima su njihovi stariji spomenici napisani. To znači da moraju znati i ćirilicu (Rumuni) i arabicu (Turci). Srbi u svome školskom sistemu prvo uče ćirilicu kao tradicionalno srpsko i slovensko pismo, a već od svoje osme godine savladavaju i latinicu. Oba ova pisma su i danas živa među Srbima, kao što su se njima služili delovi srpskog naroda u prošlosti. Dva pisma, ćirilica i latinica, vezuju Srbe za njihovu tradiciju, a povezuju ih i sa istočnim (slovenskim) i sa zapadnim (takođe slovenskim) i neslovenskim narodima. Napuštanje te tradicije i isterivanje Srba sa terena bilo ćiriličke ili latiničke pismenosti išlo bi na njihovu štetu i smanjilo bi njihovo prisustvo i značaj koji oni objektivno imaju u civilizaciji knjige. Ta situacija, što se Srba i drugih Slovena tiče, nije ništa novo. Evo šta kaže Petar Đorđić u knjizi Istorija srpske ćirilice (1971) o situaciji Srba u ranom srednjem veku: "Kao i kultura, u početku je i pismenost bila tuđa i dvojaka, na latinskom i grčkom jeziku i pismu, i koja se i posle pojave slovenske pismenosti držala naročito u primorskim gradovima, a sporadično se sreće i daleko od mora. Još krajem prošlog veka nađen je u jednom kraju u Sandžaku latinski natpis u ruševinama jedne crkve. Taj natpis je s kraja 8. – poč. 9. veka."

Ni kod jednog evropskog naroda, što se pisma tiče, situacija nije jednostavna. Istorija pisma svakog od njih govori o promenama, otporima promenama i polemikama koje su u tim procesima vođene. Možemo jedino da kažemo da je srpska situacija složenija. Balkan i Panonija, postojbina Srba, na početku nove ere dugo su bili u sastavu Rimskog carstva. Vladajući jezik u tom carstvu, sve do 6. veka, bio je latinski i vladajuće pismo bilo je latinica. U ranom srednjem veku, međutim, došlo je do podele Rimskog carstva na Istočno i Zapadno. Istočno carstvo je s vremenom preraslo u Vizantijsku carevinu, u kojoj je vladajući jezik bio grčki i vladajuće pismo grčko. U središnjem delu Balkana, upravo onom koji su i onda i danas naseljavali etnički Srbi, dva jezika i dva pisma borili su se za prevlast. Dvojezičnost i dvojna upotreba pisma, to je bila prirodna situacija stanovništva koje je živelo na tim prostorima.

U slučaju Srba potvrđivalo se ono što je karakteristično i za druge evropske narode. Srbi su i tada bili jedna jezičko-etnička zajednica iako su živeli u raznim srednjovekovnim državama, carevinama, kraljevinama i kneževinama. Podela hrišćanstva na istočno i zapadno učinila je da Srbi rano budu po crkvama podeljeni; da pripadnu Istočnoj i Zapadnoj, Pravoslavnoj i Rimokatoličkoj crkvi. Pre svega crkvene potrebe učinile su da se oni služe slovenskim pismom (koje je Istočna crkva tolerisala) i latinskim pismom, koje je bilo isključivo i jedino u upotrebi Zapadne crkve. Srbi su kao etničko-jezička zajednica praktično bili most između dveju crkava i dve vrste pismenosti. Sveti Sava je odbranom i učvršćivanjem pravoslavlja u Srbiji u vreme Latinskog carstva u Carigradu i politikom verske tolerancije obezbeđivao da se u državi Nemanjića i srpskim zemljama poštuju verska prava pripadnika dveju crkava u jednom narodu. U srpskim zemljama u srednjem veku nije bilo verskih ratova između pravoslavaca i rimokatolika kakvi su vođeni u srednjoj i zapadnoj Evropi između rimokatolika i pripadnika protestantskih crkava. Tek u 18. veku označena je politika verske tolerancije austrijskog cara Josifa Drugog.

Slovenski narodi, koji su pripadali Istočnoj i Zapadnoj crkvi, razvijali su se u dve različite duhovno-verske sfere. To je slabilo jedinstvo slovenske zajednice i kulturno i politički. Tek od druge polovine 18. veka, kada u evropskoj filologiji bude afirmisan stav da se narodi identifikuju na osnovu jezika kojim govore, a ne na osnovu vere koju ispovedaju i države u kojoj žive, počeće da se budi svest o slovenskoj uzajamnosti. Pobeda tog stava obezbedila je i procvat slovenske filologije, čiji je rodonačelnik bio češki katolički opat Jozef Dobrovski.

 

 

2. Nastanak slovenskih pisama

Do pred kraj 20.veka, u nauci je preovladavalo mišljenje da su Sloveni prvu pismenost dobili u vreme svetih apostola Ćirila i Metodija i da su ta pisma bila ćirilica i glagoljica. Na toj tezi izgrađena je čitava jedna povest, jezikom postmodernista rečeno: čitava jedna metanaracija.

Prema toj povesti, moravski knez Rastislav, koji je u 9. veku vladao delom Panonije, obratio se vizantijskom caru Mihajlu sa molbom da pošalje misionare koji bi služili crkvenu službu i propovedali veru na slovenskom jeziku. Njegova molba bila je dvostruko motivisana. Sa jedne strane, knez Rastislav hteo je da se otrgne prevelikom uticaju nemačkih sveštenika i ponemčavanju svog naroda. Tražeći pomoć od udaljenog carstva, hteo je, sa druge strane, da izbegne mogućnost njegovog neposrednog političkog uplitanja. Molba kneza Rastislava naišla je na povoljan prijem. Vizantijski car Mihajlo uputio je u Moravsku 863. godine dvojicu braće, filologa Konstantina Filozofa i njegovog brata sveštenika Metodija. Misija ove solunske braće važna je u istoriji hrišćanske crkve. Međutim, ona je važna i sa filološke tačke gledišta. Solunska braća su uvela u crkvenu službu još jedan rasprostranjeni jezik, jezik slovenski. Za upotrebu slovenskog jezika oni su stvorili i pismo.

Sve donedavno, do otkrića Velesove knjige, preovladavalo je (bar u Jugoslaviji) mišljenje da Sloveni, pre ove misije, nisu imali pismo, i da je prvo slovensko pismo stvorio sveti Ćirilo. Nije nam bilo lako i jasno odgovoriti na pitanje: koje je pismo on stvorio – glagoljicu ili ćirilicu? Originalni tekstovi Ćirilovi i Metodjevi nisu sačuvani; sačuvani su samo prepisi iz kasnijih vremena. A oni daju razlog da se prednost da i jednom i drugom pismu.

Stavovi o tome da su prvo slovensko pismo sačinili sv. Ćirilo i Metodije zasnivali su se na poznatom i autentičnom dokumentu sa početka 10. veka, na Slovu o pismeneh bugarskog sveštenika Crnorisca Hrabra. Na početku i na kraju ovog traktata stoje ove rečenice:

"Ranije Sloveni ne imahu knjige nego crtama i rezama čitahu i gatahu, budući da su bili pagani. Primivši hrišćanstvo, pisali su rimskim i grčkim slovima trudeći se da pišu slovensku reč bez ustrojenija. No kako može dobro da se piše grčkim slovima: Bog ili život, ili zjelo, ili crkva, ili čekanje ili širina, ili jad, ili udu, ili mladost ili jezik ili druga slična.

Ako upitaš književnike grčke, govoriće: ko vam je slova sačinio ili Bibliju preveo i u koje vreme – to retki od njih znaju. Ako li upitaš slovenske književnike, govoriće: ko vam je pismena sačinio ili Bibliju preveo – to svi znaju i odgovorivši kažu: sveti Konstantin Filozof, nazvani Ćirilo, on nam slova načini i Bibliju prevede – i Metodije, brat njegov, jer su još živi koji su ih videli, a godine 6363 (tj. 863) od stvaranja sveta."

Veliko poverenje u iskaze Crnorisca Hrabra poticalo je otuda što je on živeo u vremenu u kojem je sećanje na podvig solunske braće moglo biti živo. Crnorizac Hrabar u svom traktatu nije se izjašnjavao o tome koje su pismo solunska braća stvorila: glagoljicu ili ćirilicu.

Zastupnici teze o tome da su Sloveni i pre Ćirila i Metodija imali sopstveno pismo osporavaju ovako tumačenje teksta Crnorisca Hrabra. Tako je Radivoje Pešić, pišući o Velesovoj knjizi, dao drugačije tumačenje navedenih rečenica iz Hrabrovog traktata i iz njih je izvodio sasvim druge zaključke. Po njemu, upravo je Crnorizac Hrabar svedočio da su Sloveni i ranije imali pismenost. Zastupnici slične orijentacije, kao što je Pešićeva, našli su još pouzdaniji argument. Podsetili su na jedan veliki previd koji je u nauci učinjen prema jednom isto tako autentičnom izvoru kakav je Žitije Ćirilovo, nastalo krajem 9. Veka. U tom Žitiju nalazi se jedan značajan detalj koji se odnosi na Konstantinovu hazarsku misiju i njegov boravak u Hersonu na Krimu. Odlomak koji o tome govori, u prevodu Olge Nedeljković, glasi:

"Onda on krene na put i, stigavši u Herson, tu savlada jevrejski jezik i knjige, prevede osam delova gramatike i time još više probudi svoja saznanja. Međutim, živeo je tu i neki Samarićanin koji je dolazio k njemu i s njime se prepirao, te donevši knjige samarićanske, pokazao ih je njemu. Filozof ih izmoli od njega, zatvori se u kuće i stade se moliti; a pošto ga je bog razumeo, poče čitati knjige bez greške. Videći to, Samarićanin iz sveg glasa uzvikne i izusti: – Zaista, koji u Hrista veruju skoro će primiti Duh sveti i blagodat njegovu.

Pošto se onda sin njegov pokrstio, i on sam se za njim pokrsti. Tu nađe jevanđelje i psaltir, pisane ruskim pismom, i čoveka nađe koji tim jezikom govori; i razgovarajući s njime i ovladavši snagom govora, prevodeći na svoj jezik, ustanovi razliku samoglasničkih i suglasničkih slova, moleći se Bogu, uskoro poče čitati i pričati na samarićanskom, te su mu se mnogi divili i hvalili Bogu."

Navedeni detalj, nije u nauci i stvarno ostao neprimećen. Njime su se posebno bavili ruski naučnici, jer se on najviše tiče ruskog jezika i pisma. Ruski gramatolog Viktor Aleksandrovič Istrin posvetio je u svojoj knjizi 1100 godina slovenske azbuke (1963) ovom problemu celo jedno poglavlje. Iz njega se vidi da su neki vidovi pretćirilovske pismenosti postojali kod Rusa. Jedna tabela iz te knjige, N. A. Konstantinova, uputiće na konkretnosti. U novije vreme tim problemom bavio se posebno ruski gramatolog Grinjevič.

Na detalj iz Žitija Ćirilovog podsetio je i Svetislav Bilbija u knjizi Staroevropski jezik i pismo Etruraca (1984). Bilbija, međutim, nije bio prvi koji je na Zapadu ukazao na ovaj momenat. Iz referenci koje on navodi, vidi se da su se tim problemom bavili američki gramatolozi. Ali se ne vidi da su i njemu i njima bila poznata istraživanja ruskih naučnika. Srpski gramatolog kaže:

"Kada je na evropskom Zapadu bio zatrt svaki trag etrurskom i runskom načinu pisanja, treći izdanak maloazijske pismenosti: kijevsko-ruska srbica, nastavila je da živi u oblastima Crnog mora, gde se zatekao Konstantin Filozof u misionarskoj zadaći koja mu je bila poverena od strane vizantijskog Dvora i Patrijaršije."

To znači da poreklo slovenske pismenosti Bilbija objašnjava drugačije od doskorašnje oficijalne gramatologije. Za Ćirila i Metodija Bilbija kaže da su bili makedonski Srbi i da su im njihovo srpsko poreklo i jezik otvarali sva vrata gde su god zakucali. Pomoću svog maternjeg jezika Ćirilo je mogao da uđe u tajne srbičke pismenosti. Bilbija zaključuje ovako:

"Rezultati rada Konstantina Filozofa u uređivanju rusko-ukrajinske srbice, da se slovima iste počnu da pišu bogoslužne knjige za sve slovenske narode, u stvari je jedan od najvećih i najznačajnijih poduhvata u istoriji razvitka slovenske pismenosti.

Sve savremene slovenske ćirilične azbuke služile su se pri svom oblikovanju slovima uzetim iz bogoslužnih knjiga, i to samo onim slovima čije su se glasovne vrednosti nalazile u narodnom govoru.

Zbog toga crkvenoslovensku azbuku treba posmatrati ne kao originalni izvor, već kao prenosni zupčanik maloazijske srbičke pismenosti koja je bila sačuvana u rusko-kijevskoj srbici."

Podunavska srbica – najstarije alfabetsko pismo

Postoji jedna kompetentna knjiga nemačkog gramatologa Johanesa Fridriha, Istorija pisma, koja je u originalu objavljena 1966. A u prevodu na ruski 1979. U duhu tradicionalne gramatologije i ona je pojavu slovenskih pisama stavljala u vreme Ćirila i Metodija, dakle u 9. vek nove ere. Zaslugom novih srpskih i ruskih gramatologa, poslednjih decenija, počela se korenito menjati predstava o početku slovenske pismenosti. Otkriva se ne samo da doprinos Slovena u nastanku i razvoju pismenosti nije marginalan već izgleda da je prvorazredan. Sve je više dokaza o autohtonoj slovenskoj pismenosti pre Ćirila i Metodija, odnosno o slovenskim pismima koja su prethodila drugim starim evropskim pismima, grčkom i latinskom, koja su do sada smatrana najstarijim u Evropi.

Ostalo je, ipak, nerešeno manje važno pitanje kako treba zvati tu pismenost, da li praslovenska ili prasrpska. Pitanje nije čisto terminološko. U novije vreme se često ističe da je srpsko ime starije od slovenskog. Ali, bilo bi teško tvrditi da su sva slovenska plemena u okviru te velike etničko-jezičke zajednice, koju nazivamo slovenska, ikad nosila srpsko ime ili da su za to ime znala. Momir Nikić u knjizi Jezički koreni Srba (2004) dokazuje da ime srpsko i slovensko imaju isti koren.

Srpski gramatolog Svetislav Bilbija ima originalne stavove o nastanku srpskog-slovenskog pisma i njegovom rasprostiranju. Bilbija je smatrao da postoje veze izmađu stanovnika Lidije i Likije, starih država na tlu male Azije, i Etruraca u Italiji, s jedne strane, i vinčanske civilizacije otkrivene u Srbiji i šire u Podunavlju i na Balkanu, s druge strane. Na te veze upućivali su razni pisani, epigrafski spomenici, a posebno azbučni sistemi upotrebljeni u ovim starim civilizacijama i kulturama. Pošto su ti spomenici nastajali i pre procvata grčke civilizacije, bilo je moguće izvesti nove zaključke o razvoju pismenosti od onih koje je nudila tradicionalna gramatologija.

Bilbija je pomoću više argumenata doveo u sumnju da su ćirilica, pa i latinica, nastale iz grčkog alfabeta. Između ostalog on kaže: "Prividna sličnost većeg dela ćiriličnih slova sa slovima grčkog alfabeta nije mogla da pruži zadovoljavajuće objašnjenje, kako je nepotpuna i vrlo siromašna grčka glasovna skala mogla da zadovolji zahteve bogate slovenske fonetike" (2000). Zato početak alfabetskih pisama treba tražiti pre grčkog pisma i izvan ondašnje Grčke. Genezu toga pisma on je tražio drugde: u pismu koje su stvarali Sloveni, ili, njegovom terminologijom, preci današnjih Srba. Bilbija kaže da spomenici kao što je Rašanski bukvar i čitanka, saliveni u malu bronzanu pločicu pre tri hiljade godina, najbolje svedoče o postojanju pismenosti kod svih slovenskih naroda čak dve hiljade godina pre doba kneza Rastislava i solunske braće. Po njemu, zajedničko poreklo sa etrurskim i ćiriličkim pismom ima i nordijsko pismo runa. Nordijskim narodima pismenost je stizala iz Podunavlja. Runsko pismo je bilo u upotrebi sve do rimske okupacije njihovih teritorija. Ova rana pismenost nordijskih naroda kao i etrurski i maloazijski spomenici paganske civilizacije uništavani su u doba hrišćanstva iz verskih razloga.

Smer Bilbijinih traganja potvrdila su naknadna istraživanja Radivoja Pešića o vinčanskom pismu, koje ima korene u srpskom Podunavlju. Vinčanica, po Pešiću, ima dosta zajedničkih znakova i sa drugim pismima. Sa anglosaksonskim runama vinčanica ima četiri identična znaka; sa palestinskim pismom 7, sa zapadnosemitskim pismom 8; sa kiparskim 9; sa starogrčkim 12, a sa srpskom ćirilicom čak 20 identičnih znakova. Pošto je vinčanska civilizacija trajala u periodu 5.500 – 3.200. godine pre n.e., to znači da je vinčanica, tj. pismo nastalo na tlu vinčanske civilizacije, najstarije alfabetsko pismo. Verodostojnosti ovih stavova idu u prilog i rezultati istraživanja ruskih naučnika (Trubačov, Ribakov, Grinjevič i drugi) koji su najstariju slovensku civilizaciju otkrivali u Podunavlju. Ispitivanja koja se u poslednje vreme vrše u Makedoniji potvrđuju da je na tom terenu bilo slovnih znakova (i zapisa) sličnih vinčanskom pismu. Po jednom od pročitanih zapisa, koji označavaj u ime Ruen, makedonski naučnici su to pismo nazvali ruenica. I ova ispitivanja makedonskih naučnika, kao i ispitivanja bugarskih naučnika (koja mi nisu dovoljno poznata), idu u prilog saznanju da je u dalekoj prošlosti, na teritoriji Balkana, postojala jedna velika civilizacija. U kakvom je odnosu vinčanica i ruena, ili neka druga slična pisma, pokazaće buduća istraživanja.

Alfabetska pisma uopšte, a posebno ona koja su se razvila u maloazijskim centrima srpskih ili srbičkih država, Bilbija je označavao sveobuhvatnim pojmom srbice. Ta pisma kao etrursko, on je prepoznavao i pročitavao uz pomoć srpske ćirilice. Razlikovao je četiri tipa srbice: lidijsku, likijsku, rašansko-rimsku (etrursku) i kijevsko-rusku (ili rusko-kijevsku). Kijevsk-ruskom, rusko-ukrajinskom srbicom nazivao je pismo koje je Konstantin Filozof ili sv. Ćirilo našao na Krimu u Psaltiru i Evanđelju na ruskom jeziku. Rašansko-rimska srbica je ime za azbuku iz koje će kasnije da se formira i latinica.

Prema Bilbijinom shvatanju upravo zbog čuvanja ove rusko-kijevske srbice i otpora Rusa da se odvoje od svoje tradicije, glagoljica, koja je takođe postojala u slovenskoj pismenosti pre pojave Ćirila i Metodija, nikad nije prodrla do Rusa iako je Vizantija uporno zagovarala njenu upotrebu. Detalj iz Žitija Ćirilovog koji govori kako je ovaj na Krimu naišao na Evanđelje i Psaltir pisane ruskim pismom, Bilbiji je bio dobrodošao da potkrepi svoju tezu o postojanju srbice u predgrčko i predrimsko vreme. Iako je značajan podatak da se Konstantin Filozof, pre svoje panonske misije, u Hersonu sreo sa pismom na ruskom jeziku i to u crkvenim knjigama, on još nije bio dovoljno ubedljiv dokaz o pretćirilovskoj slovenskoj pismenosti, pre svega zato što te knjige – koje se pominju u Žitiju – nisu sačuvane, odnosno otkrivene u filološkoj nauci. Tek u 20. veku pojavio se takav istorijski artefakt koji predstavlja nesumnjivo svedočanstvo o slovenskom pismu pre Ćirila.

Upravo u godini Bilbijine smrti (1994) njegova teza o praistorijskoj starosti slovenskog pisma dobila je potvrdu sa strane o kojoj je on malo znao. Te godina bila je u Rusiji po prvi put objavljena Velesova knjiga. Objavljivanje Velesove knjige najpre u Rusiji, a zatim i u Srbiji (1997) pokazalo se kao značajan događaj u nauci. Posle toga događaja više ne možemo da govorimo samo o glagoljici i ćirilici kao o slovenskim pismima, već moramo da imamo u vidu i, nesumnjivo slovensko, pismo – velesovicu.

 

Najstarije pismo je ideografsko

Jedan od motiva koje Petar Milosavljević navodi kao važne za nastanak knjige Srpska pisma jeste veliki prodor u oblasti gramatologije na kraju 20. věka i otkriće do kojeg su došli srpski i ruski naučnici. Prema tim otkrićima, najstarije pismo nije piktografsko nego ideografsko. Ovo pismo je, po svemu sudeći, vezano za najstarije civilizacije sa ovih prostora: lepensku i vinčansku. Ove stavove, pored ruskih naučnika, najeksplicitnije su artikulisali Radivoje Pešić i Svetislav Bilbija. Njihova stanovišta o najstarijim pismima potvrđuju i arheološka istraživanja Dragoslava Srejovića. Ova kapitalna saznanja usloviće drugačije razmatranje početaka slovenske pismenosti i směnu paradigme po kojoj se prva slověnska pismenost vezuje za dělovanje Ćirila i Metodija. Nevolja je, međutim, što ove teze ne samo da nisu kritički osvětljavane nego nisu dovoljno ni poznate.

 

 

3. Vlesovica i glagoljica

Vlesovica – tako se obično naziva pismo kojim je pisana Velesova knjiga. Velesova knjiga otkrivena je 1919. godine, u vreme građanskog rata u Rusiji. Pukovnik carske vojske Fedor Arturovič Izenbek (1890–1941), koji je bio i ruski akademik, našao je u jednoj ratom razrušenoj i napuštenoj plemićkoj kući u Ukrajini dvadesetak daščica dugačkih oko 40 a širokih oko 20 centimetara. Na daščicama su bili izrezani izvesni slovni znakovi. Izenbek je naredio svom posilnom da daščice zapakuje i ponese. Ovaj pukovnik poražene carske vojske nosio je daščice stalno sa sobom na dugom emigrantskom putu (jedno vreme je boravio i u Beogradu). Najveći deo emigrantskog života proveo je u Briselu, gde je umro 1941. godine.

U vreme boravka u Briselu, pukovnik Izenbek je dozvolio svom poznaniku, takođe emigrantu, ruskom filologu Juriju Miroljubovu, da se bavi njegovim daščicama (pod uslovom da ih ne iznosi iz njegovog stana). Miroljubov je petnestak godina, zaključan u Izenbekovom stanu, prepisivao slovne znakove sa daščice. Tako je nastala rekonstrukcija teksta Velesove knjige. Posle su se dokumentima i otkrićima Miroljubova bavili razni naučnici (Skripnik, Rebinder i drugi ).

Za Velesovu knjigu šira javnost zna tek desetak godina. Tada se ona pojavila na ruskom jeziku (1994) u prevodu sa komentarima Aleksandra Asova. Prvi deo Velesove knjige pojavio se u originalu i u prevodu na srpski jezik 1997. godine, dakle četiri godine posle smrti Radivoja Pešića, prevodioca i pisca obimne uvodne studije. Godine 2003. objavljena su zajedno oba dela Velesove knjige. Srpsko izdanje priredila je Vesna Pešić na osnovu materijala koji je nađen u ostavštini njenog oca Radivoja Pešića.

Velesova knjiga je složeno štivo. Ona predstavlja nešto između skupa legendi, istorijskih priča, ali i rusko-slovenski mitološki sistem. Zasada, ona je najznačajniji izvor koji svedoči o postojanju i razvijenosti slovenske mitologije.

Jedno vreme javno je iznošena sumnja da je Velesova knjiga samo vešto urađeni falsifikat. Među onima koji su takve sumnje iznosili bio je Viktor Vinogradov, čuveni ruski filolog. On se, doduše, bio sreo sa tekstom samo jedne daščice. Ovakve njegove sumnje zasnivale su se najviše na činjenici da su Izenbekove daščice, iako prethodno dobro čuvane, na kraju ipak "izgubljene " i da nauka raspolaže samo prepisom Miroljubova. Danas preovlađuje mišljenje da jedno takvo remek-delo ne bi moglo da bude falsifikovano i da se radi u autentičnom dokumentu.

Velesova knjiga značajno je otkriće za gramatologiju. Njenim objavljivanjem konačno su potvrđene teze o postojanju slovenskog pisma i pre Ćirila i Metodija. Ona takođe potvrđuje i onaj važan detalj iz Žitija Konstantinovog, po kome sasvim jasno ispada da je sveti Ćirilo u Hersonu sigurno mogao da vidi Jevanđelje i Psaltir na ruskom jeziku, ispisane ruskim slovom. Pismo Velesove knjige slično je vinčanskoj srbici, kao i današnjoj srpskoj ćirilici. Vlesovica čini kariku na liniji: vinčanica – etrurčica – vlesovica – ćirilica – vukovica.

Savremeni čitalac kome su istočnoslovenski jezici (ruski, ukrajinski, beloruski) i južnoslovenski jezici (bugarski, makedonski i srpski) poznati, prepoznaće u tekstovima Velesove knjige mnoge reči i mnogo slova. Odnos vlesovice i istočnoslovenskih pisama još nije dovoljno izučen.

U prilozima vredi obratiti pažnju na poređenje Miroljubova između vlesovice i ukrajinske ćirilice i na sistematizaciju slovenskih pisama koje je sačinio Radivoje Pešić.

 

Glagoljica

Ime glagoljica potiče od staroslovenske imenice glagol – sa značenjem reč, govor, i glagolskog oblika glagolati, što znači govoriti. Od istog korena izvedena je imenica glagoljnik, što znači retor, besednik. U Enciklopediji Jugoslavije (drugo izdanje, 1986, o drednicu je napisao Josip Ham) kaže se: "Riječ je k nama došla zajedno s crkvenoslovenskim knjigama i sa slovenskim bogosluženjem. Kao naziv za pismo nije stara i javlja se u današnjem obliku (glagolica, glagoljica, češ. hlaholice ) već u 16. st. Pridjev glagoljski (lat. Glagoliticus, scriptura glagolitica, litterae glagoliticae, alphabetum glagoliticum) već se u 16. st. u nas upotrebljavao za oznaku pisma koje je bilo slovensko, a nije bilo ni latinica ni ćirilica. Odatle je poslije izveden i naziv glagoljaš za katoličkog svećenika koji govori misu crkvenoslovenskom jezikom, služeći se pri tome knjigom pisanom glagoljskim pismom. U 18. st. za isti se pojam u latinskim tekstovima upotrebljava naziv glagolita pa je tako i glagoljski spomenik koji je nekoć bio u posjedu grofa Cloza, i koji je J. Kopitar izdao pod naslovom Glagolita Clozianus, u nas dobio naziv Kločev glagoljaš."

Više postojećih hipoteza o poreklu glagoljice mogu da se podele na dve grupe. U prvu grupu spadaju one koje poreklo glagoljice vezuju za period pre Ćirila i Metodija a drugu one koje njen nastanak vezuju za delovanje solunske braće, tačnije za Konstantina Filozofa (svetog Ćirila).

Hipoteza da je glagoljicu stvorio sv. Jeronim (IV vek n. e.) naročito je bila popularna u 18. i 19. veku. Taj stav zastupao je i Antun Matija Reljković u knjizi Nova slavonska i nimačka gramatika (1774). Isto je tvrdio i Pavle Solarić, autor značajnog spisa Jeroglifika (koji nikad nije izdat u celosti). Tako su mislili i drugi obrazovani Slavenosrbi Solarićeva vremena. Sveti Jeronim potiče sa prostora gde se govori srpskim jezikom: iz okoline Grahova u Bosni. S vremenom je ova teza napuštena.

Međutim, poslednjih decenija 20. veka, opet u delu srpskog gramatologa Bilbije, izloženo je shvatanje da je glagoljica starija od ćirilice, da je iz pretćirilovskog vremena, te da je sv. Ćirilo iz glagoljice uzeo sedam slova i preneo ih u ćirilicu. On je, po Bilbiji, preuzeo iz glagoljice ceo glasovni sistem. Takođe, iz glagoljice je u ćirilicu dospela i razlika između glasova ć i đ, koja je najbolje izražena u srpskom jeziku, iz čega Bilbija zaključuje dve stvari: da je glagoljica, pre Ćirila, nastala na srpskom jezičkom prostoru i, drugo, da je Ćirilov maternji jezik bio srpski, pa je on bio u stanju da tu razliku uoči.

Ima autora koji poreklo glagoljice vezuju za još starije razdoblje, za prethrišćanska vremena. Tako, na primer, čini Filip Gavrić u knjizi Glagoljica slovenska. Gavrić zastupa tezu da je glagoljica u osnovi nastala kao slikovno pismo. Bogate autorove asocijacije, često saopštavane nediskurzivnim i nestandardnim književnim jezikom, mogu na neke čitaoce da deluju odbojno. Njegova knjiga, objavljena 2000. godine, zasada nije šire prihvaćena i komentarisana.

Jača uporišta ima druga hipoteza koja nastanak glagoljice vezuje za delovanje svetog Ćirila. Većina autora smatra da je Ćirilo upravo glagoljicu doneo u Moravsku. Postoje tri koncepcije o postanku glagoljice sa osloncem na stanovište o sv. Ćirilu kao njenom tvorcu.

1. Po najraširenijoj koncepciji glagoljica je nastala na osnovu grčke minuskule, odnosno na osnovu grčkog kurzivnog pisma. Tu koncepciju zastupalo je više autora, posebno cenjeni stručnjaci u ovoj oblasti na razmeđu 19. i 20. veka: Isak Tejlor i Vatroslav Jagić. Među Srbima zastupali su je naročito Petar Đorđić, a posle Đorđića je isti stav, sa razložnim objašnjenjem, zastupao Mitar Pešikan. Pešikan je o poreklu glagoljice napravio čitavu jednu teoriju, koja je pod naslovom Geneza i evolucija slovenskog pisma objavljena 1972. U njegovoj teoriji naročito su vredna konkretna poređenja između grčkog pisma i glagoljice. Čak i ako se ta teorija ne prihvati u celosti, na osnovu njenih rezultata može se govoriti o tome da je uticaj grčkog pisma na glagoljicu morao biti znatan.

2. Druga koncepcija zasniva se na stavu da je glagoljica nastala kombinacijom raznih pisama. Osnova za tu koncepciju nalazi se u činjenici da je Konstantin Filozof dolazio u dodir sa pismima koja nisu bila grčka. Među njima je posebno značajan susret sa Jevanđeljem, pisanim ruskim jezikom i ruskim pismom sa kojim se Konstantin susreo za vreme svoje hazarske misije u Hersonu, na Krimu. Moguće je da je to pismo bilo ono koje se u novije vreme označava imenom vlesovica. Koncepciju po kojoj je glagoljica nastala kombinacijom raznih pisama zastupao je hrvatski medijavista Josip Ham.

3. Treća koncepcija ide ka tome da glagoljicu predstavi kao originalan proizvod jednog autora, Konstantina Filozofa (sv. Ćirila). Tu koncepciju je u najvećoj meri zastupao hrvatski profesor Slavomir Sombunjak u obimnoj knjizi objavljenoj pod naslovom Gramatozofija Konstantina Filozofa Solunskog (1998). Sombunjak je oslonac za svoju koncepciju našao u Žitiju Ćirilovom, gde je, na malom prostoru, izrečeno mnogo bitnog o tome kako je došlo do stvaranja slovenskog pisma. Sombunjak, iz nekih razloga, to mesto ne navodi, ali se na njega poziva. U Žitiju je predstavljena jedna značajna scena pre Konstantinovog stvaranja slovenskog pisma. Sombunjak je smatrao da je Konstantin Filozof sam, posle molitve, u činu nadahnuća, stvorio pismo za Slovene, glagoljicu. Za čin koji je proistekao iz nadahnuća, on je našao ključ u prstima svetaca koje je Konstantin mogao da vidi na freskama i ikonama. Upravo ti prsti, svojim simboličkim značenjima podsetili su Sombunjaka na glagoljska slova.

Glagoljica je ostavila traga na pisanim izvorima gotovo svih slovenskih naroda. Ali ti izvori nisu bili svuda jednako rašireni i trajni. Glagoljica se najviše zadržala na slovenskom jugu, posebno na području današnje Makedonije i Dalmacije. Na području Makedonije negovana je tzv. obla glagoljica, a na području Dalmacije negovana je tzv. uglasta glagoljica. Te dve vrste glagoljice ponekad se veoma razlikuju. Razlike između njih podsećaju na one koje postoje između grčke majuskule i miniskule, ili između latinice i gotice.

Glagoljica je s vremenom bila potisnuta iz upotrebe od strane i ćirilice i latinice. Najduže se zadržala na dalmatinskim ostrvima kod popova glagoljaša. Ovi pripadnici Rimokatoličke crkve, za razliku od drugih sveštenika iste konfesije, nisu služili službu na latinskom jeziku, već na slovenskom jeziku. Za tu službu oni su se služili prevashodno tekstovima pisanim na slovenskom jeziku, glagoljskim slovima.

Najstariji sačuvani pisani dokument pisan na srpskoj redakciji staroslovenskog jezika jeste Marijino jevanđelje. Ono potiče iz jedanaestog veka, pisano je glagoljicom. Stručnjaci su, na osnovu analize jezičkih elemenata, zaključili da njegov nepoznati pisar potiče sa štokavskog područja, verovatno iz današnje severne Makedonije ili južne Srbije. Ovo j evanđelje otkrio je i objavio Vatroslav Jagić 1883. U naše vreme ovim spomenikom posebno se bavio Đorđe Trifunović u knjizi Ka počecima srpske pismenosti.

Već od kraja 12. veka, kada je nastalo ćirilicom pisano Miroslavljevo jevanđelje, glagoljicu je kod Srba istočnog zakona potiskivala ćirilica. Ali se tragovi glagoljice sporadično mogu sretati sve do 15. veka.

 

Srbi i u prošlosti koristili dva pisma

Stav profesora Petra Milosavljevića iznesen u knjizi Srpska pisma jeste da se aktuelna pitanja srpske gramatologije mogu razuměti ako se sagledaju u istorijskoj perspektivi. Najprě se vidi da su Srbi i u prošlosti koristili dva pisma: glagoljicu i ćirilicu, pa u tom smislu današnja upotrěba ćirilice i latinice nije nikakav presedan u kulturnoj istoriji srpskog naroda. Različiti kulturno-civilizacijski uticaji, uslovljeni našim geostrategijskim položajem, očigledno nisu ostali bez uticaja i na oblast gramatologije. Prema tome, različita pisma koja upotrěbljava srpski jezik odraz su i potvrda takve situacije. U Srpskim pismima je prěštampan i jedan kratak odlomak iz knjige Pavla Ivića Srpski narod i njegov jezik u kome se kaže da je dvoazbučnost srpskog jezika dragocěn nacionalni kapital i ulaznica za oba najznačajnija kruga naše epohe.

S druge strane, važnost ove knjige je u tome što upućuje na dokaze o postojanju prětćirilovske pismenosti na slověnskim prostorima (Velesova knjiga), iz čega proizilazi zaključak da srpski doprinos civilizaciji knjige nije beznačajan, kako to oficijelna nauka predstavlja.

 

 

4. Staroslovenska ćirilica

Davno je uočeno da staroslovenska ćirilica ima podudarnosti i sličnosti sa grčkim unicijalnim pismom. Na osnovu te činjenice odnegovana je jedna metanaracija po kojoj je sveti Ćirilo stvorio prvo slovensko pismo, ćirilicu, po ugledu na grčko pismo. Tome je, u prilog, išla i tvrdnja Crnorisca Hrabra da su prvo slovensko pismo stvorili Konstantin Filozof i njegov brat Metodije.

S vremenom se, međutim, pokazalo da su problemi oko nastanka slovenskog pisma (tačnije: oko nastanka slovenskih pisama) daleko složeniji. Da bi se razrešio problem nastanka ćirilice, potrebno je, zato, rešiti čitav jedan kompleks pitanja. Ta pitanja su: a) kako se ćirilica odnosi prema pretćirilovskim pismima, b) kako se odnosi prema grčkom pismu, v) kako se odnosi prema glagoljici, g) ko je stvorio ćirilicu a ko glagoljicu, d) koliko je slovensko pismo originalno. Zatim: đ) koji su narodi upotrebljavali najstariju slovensku ćirilicu, e) kako se staroslovenska ćirilica odnosi prema nacionalnim redakcijama pisama pojedinih slovenskih naroda. I druga, zasada manje značajna pitanja.

a) Do otkrića "bukvara Lepenskoga Vira", odnosno vinčanskoga pisma, Velesove knjige i drugih artefakata koji svedoče o pretćirilovskoj slovenskoj pismenosti, moglo se govoriti o tome da je staroslovenska ćirilica nastala na osnovu grčkog unicijalnog pisma. A to znači imalo je smisla tvrditi: postojalo je jedno staro pismo, grčko unicijalno pismo, pa je na osnovu toga pisma sačinjeno jedno mlađe, slovensko, tj. staroslovenska ćirilica.

Danas se, u najmanju ruku, može tvrditi da je staroslovenska ćirilica imala prethodnike u praslovenskim pismima ili u vinčanici, srbici, etrurčici, vlesovici ali i u grčkom pismu, ali na određen način i u latinskom. U svakom slučaju, staroslovenska ćirilica ima više izvora. To su najstarija alfabetska pisma na prostorima slovenskih naroda, zatim grčko pismo, a, po većini naučnika, i glagoljica. Problem odnosa staroslovenske ćirilice prema pretćirilovskim slovenskim pismima otvoren je tek poslednjih decenija, ali još nije dovoljno osvetljen.

b) Daleko je više osvetljen odnos staroslovenske ćirilice prema grčkom unicijalnom pismu, jer se mnogo naučnika njime bavilo. Svetozar Nikolić u knjizi Staroslovenski jezik, tačno je pobrojao šta su tvorci staroslovenske ćirilice preuzeli iz grčkog pisma a šta su sami stvorili.

Postupak onih koji su stvarali slovensku ćirilicu, i onih koji su je s vremenom dograđivali, nije teško objasniti. Oni su iz grčke azbuke preuzeli sva slova koja su mogli preuzeti. Morali su da stvore slovne oznake za glasove koje su Sloveni izgovarali, a Grci ih nisu imali, pa ni slova za njih. Sloveni su tada izgovarali petnaestak vokala. Za svaki od glasova morao se ili preuzeti ili smisliti slovni znak. Tako je nastalo ćirilsko pismo staroslovenskog jezika, koje je grčkom pismu i slično, ali i različito od njega. Iako su konstatacije koje o tome iznosi profesor Nikolić veoma precizne, jasno je da on stoji na stanovištu da staroslovensko pismo nije ni autohtono ni originalno već da je neka vrsta kopije grčkog pisma.

v) Sa više razumevanja, zato, treba imati sluha za problem originalnosti staroslovenske ćirilice koji je otvorio ruski gramatolog Istrin. U knjizi 1100 let slavjanskoj azbuki (1963) on je doneo i jednu tabelu preobimnu da bi se lako preštampala. Iz te tabele se jasno vidi da se u staroslovenskoj ćirilici nalazi mnogo slovnih znakova kojih nema u grčkoj azbuci. Istrin je u knjizi doneo i ovakvu rečenicu: staroslovenska azbuka ima 43 slova. Od toga su 24 pozajmljena iz vizantijskog ustava, a 19 slovnih znakova su samostalan doprinos tvoraca staroslovenske ćirilice. U odnosu na vizantijsko pismo, to je 45% novoga. Ta računica pokazuje da se staroslovenska ćirilica u velikoj meri može smatrati originalnim pismom. Istrin ovako zaključuje: "Na taj način, uprkos tome što mnoga ćirilička slova pripadaju po obliku grčkim slovima, ćirilica (jednako kao i glagoljica) treba da se prizna kao jedna od najsamostalnijih tvorevina na nov način stvorenih slovno-zvučnih sistema."

g) Slavista i rusista Radmilo Marojević, povodom veza ćirilice i latinice, koje sada Srbi koriste, upotrebio je izraz konvertibilnost. Taj izraz se koristi u svetu novca kada su u pitanju odnosi između pojedinih valuta. Sa stanovišta konvertibilnosti pisma može se, svakako, govoriti o konvertibilnosti ćirilice i grčkog unicijalnog pisma, kao i konvertibilnosti glagoljice i grčkog kurzivnog pisma. Dosta je slovnih znakova iz azbuka koje se međusobno podudaraju.

Pokazalo se, međutim, da se i glagoljica i ćirilica isto tako u značajnoj meri podudaraju: najmanje desetak slovnih znakova isti su ili slični u oba pisma.

Ćirilica i glagoljica se podudaraju ne samo delimično, kao skupovi slovenskih znakova; još više se podudaraju kao azbučni sistemi. Posebno se to može videti u sistemima brojeva koje označavaju pojedina slova.

d) Upravo pomenuta konvertibilnost azbučnih sistema ćirilice i glagoljice još više komplikuje pitanje o tome koje je od dva ta pisma starije. Posebno se, u više izvora, pominje jedan interesantan ruski izvor. O njemu Istrin kaže: "Ne smatra se da je i sam naziv ćirilica nesumnjiv dokaz da je Ćirilo stvorio ćirilicu. Već davno je bilo primećeno da se u jednom ruskom rukopisu koji je u Novgorodu 1047. g. prepisao pop Upir Lihij ćirilica naziva glagoljskim pismom. Iz toga su mnogi istraživači zaključivali da je azbuka, koja je danas poznata pod nazivom 'ćirilica', možda samo dobila taj naziv u relativno novije vreme."

Ime je bilo isto, ali je sadržaj bio drugi, navodi istim povodom Petar Đorđić. Đorđić, koji je napisao obimnu monografiju pod naslovom Istorija srpske ćirilice, navodi značajne argumente za svoj stav (koji je i stav njegovih istomišljenika), po kojem je glagoljica starija od ćirilice. Njegovi su argumenti ovi:

"Jezička analiza najstarijih slovenskih spomenika pokazala je da u spomenicima pisanim glagoljicom ima mnogo više arhaizama nego u spomenicima pisanim ćirilicom. Naročito treba spomenuti i češke glasovne osobine, tkz. bohemizme, koji se sreću samo u glagoljskim spomenicima pisanim na slovenskom jugu."

Autori koji stoje iza stava da je glagoljica starija od ćirilice saglasni su u stavu da su staroslovensku ćirilicu stvorili učenici Ćirila i Metodija. Oni se ne slažu samo u stavu koji su to učenici, i gde su i kad stvorili to pismo. Jedan odgovor je da je ćirilicu stvorio Kliment (eventualno Naum) u Ohridu. U novije vreme više pristalica ima da su ćirilicu stvorili Ćirilovi i Metodijevi učenici u Preslavu, u prestonici Bugarske. Prema toj tezi ćirilica je bugarska tvorevina. Po istom stavu ćirilica i glagoljica su prva slovenska pisma, svejedno da li ih je stvorio Ćirilo ili njegovi učenici.

Novostvorena slovenska azbuka, ćirilica, nije imala veze samo sa grčkim pismom već je imala veze i sa već stvorenim slovenskim pismom, glagoljicom. Petar Đorđić kaže: "Pri tome sastavljač ćirilice je kopirao ustaljeni sistem glagoljice zadržavši njen fonetski princip, azbučni red i nazive slova i uglavnom i njihov broj." Dalje Đorđić kaže: "Ćirilica je još uzela azbučni red slova i njihove nazive iz glagoljice, što takođe potvrđuje neposrednu zavisnost mlađeg pisma od starijega. Oba pisma imaju određenu vezu i sa grčkim pismom i azbučnim redom. Ali ćirilica je potpuno kopirala i grčki način slovnog obeležavanja brojne vrednosti, dok je to beleženje u glagoljici samostalnije."

đ) Ruski gramatolog Istrin, u pomenutoj knjizi, navodi razloge na osnovu kojih se može smatrati da je ćirilica nastala pre glagoljice. Osvetljavanju toga problema on je posvetio celu 4. glavu svoje knjige, koja ima međunaslov: Kakvu je azbuku Ćirilo (Konstantin) razradio i otkuda se pojavila druga slovenska azbuka. On je u tom poglavlju prvo izneo činjenice koje se navode u prilog ranijeg nastanka glagoljice, a zatim, i razloge u prilog ranijeg nastanka ćirilice. I jedne i druge razloge predstavljao je korektno. Ipak, većina razloga upućuje na stav da je ćirilica starije pismo.

Istrinovim argumentima u prilog idu novija gramatološka istraživanja koja poreklo alfabetske pismenosti vode od vinčanskog pisma. Glagoljica se mogla razviti samo na sporednoj liniji od te glavne. Ti argumenti stoje i pod pretpostavkom da se eventualno na neki način dokaže i da su prvi slovenski spomenici stvarno napisani glagoljicom.

e) Slovenski narod među kojim su Ćirilo i Metodije širili pismenost bio je nastanjen na slovenskom zapadu. Danas o tim Slovenima govorimo kao o Česima, Slovacima, Moravcima, Lužičkim Srbima, ali i kao o Panonskim Slovenima. To znači da se slovenska pismenost počela najprije širiti među onim Slovenima koji se danas služe latinskim pismom. Najstariji sačuvani spomenik iz vremena ćirilometodijevske epohe jesu Kijevski listići, pisani glagoljicom, a koji potiču iz češkog govornog područja. Česi su tokom istorije menjali pisma. Pisali su i glagoljicom i ćirilicom, kasnije i latinicom i goticom. Ali nisu menjali ono najdublje što ih kao narod karakteriše: jezik i jezičko-etnički identitet.

Ne bi bilo ispravno govoriti da ono što je u slovenskoj pismenosti u osnovi ćirilovsko pripada samo pravoslavnim Slovenima. Ispravniji je stav da su i slovenski jezik i slovenska pisma, i ćirilica i glagoljica, zajedničko dobro svih slovenskih naroda, deo njihove zajedničke prošlosti i kulture.

ž) Raslojavanje zajedničkog slovenskog jezika na posebne nacionalne redakcije pratile su i promene u redakcijama pisama kojim su se slovenski narodi služili. Tako je bilo i sa pismima kojima su se služili Srbi. Srpskoslovenska ćirilica nastala je na specifičnim potrebama Srba u srednjem veku da se izražavaju svojim pismom.

 

 

5. Srpskoslovenska ćirilica

Staroslovenska ćirilica u upotrebi na srpskom jezičkom prostoru doživela je izvesne transformacije, slično kao i na drugim područjima slovenskih jezika. Tako je nastala srpska redakcija crkvene staroslovenske ćirilice. Do toga je došlo jer se s vremenom pokazalo da staroslovensko pismo ima više slovnih znakova nego glasova koji se izgovaraju u srpskom jeziku. Ali se pokazalo i da u srpskom jeziku ima i glasova koje staroslovensko pismo nije registrovalo. Kao izraz potrebe da se nađe prirodno rešenje za označavanje glasova srpskoslovenskog jezika nastala je srpska redakcija staroslovenske ćirilice.

U srpskom pismu 12. i 13. veka, na primer, još uvek su se (doduše sve manje) upotrebljavali slovni znakovi za jusove i jerove. Ali više nisu postojali glasovi koje su oni označavali. Otuda se u rukopisnim tekstovima i javlja tendencija da se znakovi za njih izostave ili zaobiđu.

Jusovi – to su slovne oznake za nosne samoglasnike.

Takvih glasova odavno nema u srpskom jeziku. Još uvek su se sačuvali u poljskom jeziku. Pošto se njihov izgovor u srpskim sredinama gubio, oni su često u pojedinim tekstovima izostavljeni.

Jerovi – to su oznake za poluglasove. Bilo ih je dve vrste: tanko i debelo jer. Takvi poluglasovi do danas su sačuvani u bugarskom jeziku. Proces njigovog izostavljanja u srpskom jeziku tekao je tako što se umesto dva znaka za poluglasove upotrebljavao jedan znak. Obično je izostavljano tvrdo jer. Najzad se javila potreba da se i ono u pisanju izgubi, jer se izgubilo u govoru.

Izgovor srpskog jezika vodio je i ka izostavljanju slova koje je imalo zvučnu vrednost i oblik današnjeg ruskog jer-i. Pošto se takav glas u srpskom jeziku gubio, i izjednačavao sadašnjim glasom i, ova grafema je u srpskim rukopisnim tekstovima često izostavljana.

Knjiga Petra Đorđića Istorija srpske ćirilice ima neprolaznu važnost po tome što je praktično sve važne promene u načinu pisanja Srba registrovala. Iz te knjige se jasno vidi kada je, u kojem spomeniku, sa kojeg područja, bio izostavljen koji slovni znak. Procesi promena su bili tako otvoreni da u Đorđićevoj knjizi stara srpska (crkvena) ćirilica nigde nije prikazana kao azbuka, tj. kao završen sistem.

Đorđićeva istraživanja ukazuju na procese koji su tekli u dva međusobno kongruentna smera. Jedan od tih smerova vodio je ka tome da se iz pisama koja upotrebljavaju Srbi izostave slovni znakovi koji se više ne upotrebljavaju. Drugi smer je bio: da se upotreba slovenskih znakova što više uprosti. Tako su sve više izostajali slovni znakovi bez kojih se moglo. Ta dva smera imala su i veoma konkretan rezultat: od pedesetak slovnih znakova staroslovenskog pisma, u srpskoj predvukovskoj ćirilici bilo je u upotrebi nešto više od tridesetak slovnih znakova.

Jedno od slovnih znakova kojih nije bilo u staroslovenskoj ćirilici, a koje se javlja u srpskoj, jeste slovo đerv, odnosno ćerv. Slovo đ ne postoji u svim slovenskim jezicima. Ne postoji, na primer, ni u slovenačkom ni u bugarskom. Radomir Damjanović u knjizi Srpsko-srpski rečnik kaže: ''Kako bi Bugarin izgovorio Đurđevdan Đorđa Đorđevića? Odgovor: ne može da izgovori jer ne razlikuje ni ć ni đ već oba menja sa g. Staroslovensko slovo đerv imalo je dva derivata. Jedno je slovo đ, a drugo je slovo ć. Takođe, ni slovo ć ne postoji u svim slovenskim jezicima. Ne postoji, na primer, u ruskom, a ne postoji ni u slovenačkom i hrvatskom (kajkavskom).

Pošto slovo đerv nije postojalo u staroslovenskoj ćirilici, a postojalo je u glagoljici, vredi obratiti pažnju na hipotezu da je glagoljica možda najpre nastala na terenu gde se govorilo slovensko-srpskim jezikom.

 

Tri reforme predvukovske ćirilice

U istoriji predvukovske ćirilice na terenu srpskog jezika desile su se tri reforme pisama.

a) Prva se desila za vreme svetoga Save, počela je nešto pre njegove pojave. Tada je i uspostavljena srpska redakcija staroslovenskog (odnosno srpskoslovenskog jezika). Za tu redakciju je karakteristično da se oslonila na srpski narodni jezik. Izostavljanje nekih slova, ubacivanje slova đerv, označili su pomoću promena u slovenskim znakovima, promene koje su se desile u okviru jezika. Pavle Ivić je bio u pravu kada je jezičku reformu svetoga Save dovodio u vezu sa reformom jezika i pisma Vuka Karadžića: i jedna i druga polazile su od jezika koji je narod u aktuelno vreme govorio. Prema tim promenama dešavale su se i one u ortografiji.

b) Druga reforma se desila u vreme despota Stefana Lazarevića. Ta reforma se obično vezuje za delovanje Konstantina Filozofa, koji je pred turskom najezdom iz Bugarske dobegao u Despotovinu Srbiju i bio jedan od glavnih ljudi u Resavskoj školi. Za tu reformu se govori da je bila retrogradna. Ona je težila da povrati neke grafeme za glasove koji se u srpskom jeziku više nisu izgovarali, kao što su jerovi, jusovi itd. Stremila je ka promenama koje su književni jezik udaljavale od naroda. Ali ima i suprotnih mišljenja o ovoj Konstantinovoj reformi, po kojoj je resavski pravopis pratio promene u jeziku.

v) Treća reforma srpske ćirilice desila se u 18. veku. Ona je učinjena po ugledu na rusku reformu crkvenoslovenskog pisma, koja je izvedena u vreme vladavine Petra Velikog u Rusiji. Tom reformom je umesto crkvene ćirilice uvedena u upotrebu građanska ćirilica. Slova ruske građanske ćirilice oblikovana su po uzoru na štampanu ćirilicu onoga vremena. Autor reforme ćirilice kod Srba bio je Zaharije Orfelin, književnik i bakropisac u Austrijskom carstvu, takođe i ''ilirski kancelist'' u Mitropoliji sremskokarlovačkoj. U okviru reforme pisama koje su sredinom 18. veka vršene u Austriji, Orfelin je 1859. objavio Kaligrafiju, a zatim 1778. i Kaligrafiju za izobraženije mladeži serpske i valahijske. Rumuni, tada skoro isključivo pravoslavci, pisali su ćirilicom. Orfelinova reforma pisma, tj. uvođenje građanske ćirilice, bila je urađena i za Srbe i za Rumune. U Kaligrafiji je autor naveo i tekstove pisane istim slovima na dva jezika: na srpskom i na rumunskom. Rumuni su jednim specifičnim oblikom građanske ćirilice pisali do 1863. godine, kada su sasvim napustili ćirilicu i prešli na latinicu. Uvođenjem građanske ćirilice u upotrebu krajem 18. veka učinjen je značajan korak ka stvaranju ćirilice kojom se Srbi danas služe.

 

Pavle Ivić: Reforma ćirilice u vreme Svetog Save

Sveti Sava je rodonačelnik pisanja na srpskoslovenskom, ali istovremeno i pisanja na narodnom jeziku i kombinovanja tih dvaju izražajnih sistema u istom tekstu. Od njega počinje diglosija u srpskoj pismenosti. Diglosija znači upotreba dvaju jezičkih tipova u istoj društvenoj zajednici, uz funkcionalnu diferencijaciju tih tipova. Funkciju ''višeg stila'', onoga koji sačinjava vlastelinstvo crkve i učenosti, obavljao je srpskoslovenski jezik, dok je narodni jezik funkcionisao kao ''niži stil'', prikladan za pisanje o stvarima iz svakodnevnog života. To što su se oba ta sistema izražavanja tako lako kombinovala i mešala, često susedajući u istom tekstu, ponekad i u granicama iste rečenice, znak je da se oni nisu osećali kao dva različita jezika, nego kao dva načina izražavanja u okviru istog jezika. Glasovna i gramatička bliskost tadašnjeg narodnog jezika staroslovenskom omogućavala je takav odnos prema tom jezičkom variranju u tekstovima.

 

Petar Đorđić: Kulturno i azbučno dvojstvo

Mnogo je sigurnije i čvršće čisto slovensko azbučno dvojstvo, glagoljsko i ćirilsko, koje se ogleda u upotrebi obeju azbuka u jednom istom rukopisu i kod jednog istog pisara. U Zografskom jevanđelju, najstarijem sačuvanom glagoljskom spomeniku, ima ćirilski marginalnih zapisa koje je pisao sam pisar tog jevanđelja. Iz druge polovine 12. veka potiču odlomci dvaju glagoljskih rukopisa apostola, nazvani Mihanovićevi i Grškovićevi i u njima se takođe nalaze slova i reči pisani ćirilicom. Koliko se glagoljica znala kod Srba, pokazuje upravo Marijino jevanđelje, koje vrvi od ćirilskih dodataka na srpskoslovenskom jeziku, na kome su ispisane u 14. veku dve čitave strane jevanđelskog teksta namesto nastalog izvornog lista. I obrnuto, glagoljica se sreće u srpskim ćirilskim rukopisima čak i u 15. veku, naravno samo kao individualna pojava. Takvi, iako izuzetni slučajevi, mogu ukazivati i na izvesne veze između glagoljskog i ćirilskog područja, koje su se još dugo održavale i posle potpuno podvojenog crkvenog života, tako da nijedna od dveju slovenskih azbuka nije dobila isključivo konfesionalni karakter. To se naročito odnosi na ćirilicu, koja se vekovima upotrebljavala kao svetovno ili poslovno pismo u pojedinim našim krajevima u kojima je bogoslužbeni jezik bio latinski. Tamo gde je u crkvi bila glagoljica, bila je i u svakodnevnom životu, ali pored nje i ćirilica, kao i u srednjoj Dalmaciji. Oba slovenska pisma docnije je potisnula latinica. Ona je počela prodirati već od sredine 14. veka. Pred njom je posle glagoljice uzmakla i ćirilica ukoliko je bila u upotrebi kod pripadnika zapadnog obreda. Ćirilica je na taj način ostala usko vezana za područje istočnog obreda i posle postala nacionalno obeležje srpskog naroda. Sa etničkom asimilacijom, koju je postojano izvodilo srpsko središnje pleme svojim širenjem iz prvobitnih oblasti, išla je i kulturna nivelacija, koja se vršila širenjem ćirilice na račun glagoljice i latinice, i pre Nemanje i sv. Save. Jedan od najstarijih prepisa Svetosavske krmčije.

 

6. Današnja srpska pisma: ćirilica i latinica

Dva crkvena kruga hrišćanstva: pravoslavlje i rimokatolicizam podelili su srpski jezički i etnički prostor još u srednjem veku. To je uslovilo i tradicionalno dvojstvo pismenosti. Srbi pravoslavne vere zadržali su slovensko pismo, odnosno ćirilicu, i na njoj stvorili značajnu, pre svega crkvenu srednjovekovnu književnost. Srbi rimokatolici, kao i drugi pripadnici te vere, prihvatili su latinicu. Njihova, ne samo crkvena nego i narodna književnost, pisana je latinicom. Ta podela nikad nije bila apsolutna. I među Srbima rimokatolicima bilo je pojava upotrebe ćirilice i pogotovo glagoljice, koja se, mada proganjana, dugo zadržala u primorskim i dalmatinskim krajevima. Sačuvan je i jedan ćirilički rukopis Gundulićevog Osmana iz vremena pre nego što je ovo delo štampano. Sa druge strane, u pojedinim srpskim pravoslavnim manastirima nađeni su i zapisi na latiničnom pismu. Upotreba dva pisma kod Srba zadržala se i do danas.

U srpskim školama uče se obe azbuke, a knjige i novine pišu se i štampaju i ćirilicom i latinicom. Takvo rešenje ustalilo se već od druge polovine 19. veka, a naročito u 20. veku. Ali ideje o paralelnoj upotrebi oba pisma kod Srba potiču iz ranijih vremena, posebno iz 18. veka.

Kojim pismom Srbi treba da pišu

Kao što u vreme Ćirila i Metodija i njihovih učenika Srbi nisu imali jedno pismo već dva, glagoljicu i ćirilicu, tako je bilo i u 18. veku, u vreme uspona evropske filologije. Kopitar je u tekstu Patriotske fantazije jednog Slovena (1810) konstatovao da Srbi imaju tri pisma: glagoljicu, latinicu i ćirilicu. Srbi rimokatoličke vere upotrebljavali su, po njemu, glagoljicu i latinicu, a Srbi pravoslavne vere ćirilicu. Novo pismo, u odnosu na Ćirila i Metodija i njihove učenike, bilo je latinica. Ona je u međuvremenu preovladala kod Srba katoličke veroispovesti, kao i kod drugih katolika Slovena: Lužičkih Srba, Poljaka, Čeha, Slovaka, Slovenaca, Hrvata.

Početkom 18. veka, ruski car Petar Veliki, u okviru mnogih reformi po ugledu na zapadne zemlje, reformisao je i azbuku. U državnoj upotrebi stara ćirilica crkvenih knjiga zamenjena je tzv. građanskom ćirilicom. Srbi su prihvatili i ovu rusku novinu i u drugoj polovini 18. veka mnogi su pisali tom ruskom građanskom ćirilicom. U Istoriji srpskog naroda Pavle Ivić i Aleksandar Mladenović navode da je u knjige namenjene Srbima rusku građansku ćirilicu prvi počeo da uvodi Zaharije Orfelin. To je učinio najpre u Kaligrafiji (1759), a zatim u nizu svojih dela. Posle je tim pismom Dositej štampao Život i priključenija (1783), a slično su činili i drugi. Građanska ćirilica preovladala je kod Srba tek krajem 18. veka. Orfelin je ipak najzaslužniji za posrbljavanje ruske građanske ćirilice. On je u knjižici Slavenskaja i valahijskaja kaligrafija (1778) sa velikim umećem i visokom likovnom kulturom oblikovao ćirilička slova građanske azbuke. I to istovremeno za dva naroda tadašnje Austrije: za Srbe i za Rumune.

U istom delu Istorije srpskog naroda prikazan je i pokušaj uvođenja latinice za Srbe pravoslavce. U interpretaciji Pavla Ivića i Aleksandra Mladenovića to se ovako odvijalo: "Godine 1781. Josif II je naredio da se u srpske škole uvede latinica, ali je mitropolit Mojsije Putnik protestovao. O predmetu je raspravljala vladina školska komisija u Bratislavi 1782. Član komisije zagrebački kanonik Mandić je istakao zahtev da se sve knjige za Srbe osim crkvenih štampaju latinicom, i to na ikavskom dijalektu slavonskih katolika. Srpski predstavnik Teodor Janković je sa mnogo napora postigao samo toliko da knjige za Srbe budu na građanskom dijalektu, tj. na slavenosrpskom. Car je na predlog komisije naredio da se upotrebljavaju taj jezik i latinica. Janković je posle toga uputio caru vešto obrazložen elaborat i istakao važne državne razloge protiv napuštanja ćirilice: takva nametnuta mera uništila bi ugled Austrije kod Srba u turskim zemljama, a nanela bi i štetu državnoj blagajni jer bi omela trgovinu koju su Srbi, austrijski podanici, zahvaljujući poznavanju jezika i pisma, uspešno vodili s oblastima pod turskom vlašću. Pritisak vlasti se ipak nastavio, a takođe i otpor na srpskoj strani. Godine 1784, mitropolit Putnik je uputio caru novu predstavku u deset tačaka, objašnjavajući da je ćirilica za srpski narod podesnija od latinice i da se s gubitkom pismenosti ugrožava i sam temelj održanja narodnog dobra, ali ujedno nagoveštavajući da bi uzbuđenje naroda moglo dovesti i do nemira. Najzad je car 1785. odustao od prvobitne odluke."

Srbi pravoslavne vere – o kojima Ivić i Mladenović u navedenom tekstu jedino i govore – imali su jedan bitan razlog za otpor prema uvođenju latinice. Oni su uvođenje latinice doživljavali kao korak ka unijaćenju a odbranu ćirilice shvatili su kao odbranu verskog identiteta. Verski identitet je u to vreme, i sa njegove tačke gledišta, bio značajniji od nacionalnog. Mnogo je dokaza koji svedoče da su se Srbi pravoslavne vere radije okretali pravoslavnim Rusima ili Rumunima nego istojezičnim, a inovernim sunarodnicima. U tome oni nisu bili izuzetak. Situacija se u Austrijskom carstvu bitnije počela menjati tek kada je Josif II objavio 1780. Patent o verskoj toleranciji. Ovaj dokument je bio i ostao jedan od velikih civilizacijskih dostignuća Zapada. On se ticao i odnosa prema Srbima pravoslavcima. Ali i posle objavljivanja ovog dokumenta, strah od unijaćenja među pravoslavnim Srbima nije prestao.

U tekstu "Počeci srpskog novinarstva" (iz knjige Srpska knjiga i srpski pisac 18. veka, 1988.) Lazar Čurčić podseća na projekt Emanuela Jankovića da pokrene list koji bi se štampao i ćirilicom i latinicom. Pošto je Janković iste godine umro, njegov je projekt ostao neostvaren. Ali se već iste godine javio jedan sličan projekt. O tome Čurčić kaže: "Nešto posle braće Merkides Puljo, 27. januara 1792, obratio se caru molbom za izdavanje nedeljnog lista za Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju i Franja Bogdanović. Njegov list ' bi se bavio pitanjima privrede, prvenstveno zemljoradnje, suzbijanjem predrasuda u narodu, poboljšavanjem narodnog jezika i obaveštenjem naroda o unutrašnjim i spoljnim događajima ' i izlazio bi u Beču. I ova molba upućena je na rešavanje Ilirskoj dvorovskoj kancelariji, koja je, ovaj put veoma brzo, zatražila da se Bogdanović izjasni kojim će pismom štampati novine. Već 15. februara on je odgovorio da bi novine štampao latinicom, ne krijući želju da ih štampa i ćirilicom. Na ovo je predsednik Ilirske dvorovske kancelarije predložio caru da se Franji Bogdanoviću dozvoli izdavanje nedeljnih novina latinicom i ćirilicom, s tim da podleže cenzuri Ilirske dvorovske kancelarije."

Za cenzora je bio određen temišvarski episkop i član Ilirske dvorske kancelarije Petar Petrović. Ali do ostvarenja ovog poduhvata nije došlo. I taj pokušaj jasno svedoči da je austrijska administracija i latinicu i ćirilicu jasno smatrala srpskim pismom, tj. u drugoj terminologiji pisma Ilira pravoslavaca i Ilira rimokatolika. Treba imati u vidu da je Austrija u to vreme za Srbe upotrebljavala samo izraz Iliri, a njihov jezik nazivala ilirskim. Privilegije koje su austrijski carevi dali Srbima bile su adresirane na ilirski i ilirsko-rascijanski narod a ne na Srbe. Za Srbe (svih vera) Austrija je u 18. veku bila obrazovala i Ilirsku dvorsku deputaciju i Ilirsku dvorsku kancelariju.

Sve češća upotreba slovenosrpskog i narodnog jezika u književnosti koju su negovali pravoslavni Srbi nametala je pitanje reforme ćiriličkog pisma. Neprilagođenost starog slovenskog pisma tadašnjem srpskom jeziku sve teže je padala piscima, a ni ruska građanska ćirilica nije potpuno odgovarala glasovnim osobinama srpskog jezika. Pisci su sami odlučivali kako će pisati, koja će slova upotrebljavati a koja neće. Pošto nije bilo odgovarajućeg pravopisa za sve tipove jezika koji se koristio u knjigama, pisao je kako je ko umeo ili, kako je rekao Pavle Kengelac, "po pravilima babe Smiljane". Na pomolu je bila reforma pisma i stvaranje nove pravopisne norme. Reformom ćirilice bavila su se, gotovo istovremeno, tri značajna čoveka onoga doba: Pavle Solarić, Sava Mrkalj i Luka Milovanov.

Pavle Solarić problemom pisma bavio se u Jeroglifici, svom glavnom delu, koje nikad nije u celini objavljeno. Iz objavljenih dela Jeroglifike može se zaključiti da je Solarić smatrao da su Sloveni stvorili tri alfabetska pisma. Prvo od njih, glagoljicu, stvorio je, po Solariću, Jeronim u 4. veku; drugo, crkvenu ćirilicu, stvorio je sveti Ćirilo u 9. veku; treće, rusku građansku ćirilicu stvorio je ruski car Petar Veliki početkom 18. veka. Solarić je osećao da je srpska ćirilica, došla u krizu zato što je imala više znakova nego glasova koji se izgovaraju. Njegova paleografska i gramatološka istraživanja bila su više teorijske prirode. Solarić je još bio živ kada je Vuk i praktično izveo reformu azbuke; on je Vukovu reformu i javno podržao.

 

Pavle Ivić: Srbi imaju dve azbuke
(Iz knjige Srpski narod i njegov jezik )

Celovitosti srpske kulture ne ide na ruku ni naša dvostruka podvojenost, ona azbučna i ona u narečjima književnog jezika. Iz ove stvarnosti mogu neopaženo proisteći teške konzekvence, takve kao uzajamno nečitanje istočnih i zapadnih Srba koje bi vodilo rascepu u srpskoj kulturi. Da bi se ovo sprečilo, potrebno je mnogo mudrosti i stalno bdenje. Svaka isključivost, nedelikatnost ili nemar mogu nam se teško osvetiti. Potrebno je da do svakog Srbina dopre istina da Srbi imaju dve azbuke, ćirilicu i latinicu, i dva narečja književnog jezika, ekavsko i jekavsko, i da svi treba da poznajemo obe azbuke i oba narečja. Na našim školama leži zadatak da svest i znanja o svemu ovome usade u svakog učenika, a na kulturnim delatnicima je da ovo objašnjavaju u našoj javnosti.

Srbi su jedna od retkih dvoazbučnih nacija u svetu. Ćirilica je naše tradicionalno pismo i jedno od osnovnih nacionalnih obeležja, a latinica je novija tekovina, ali već čvrsto odomaćena i potpuno svoja. Veoma je važno da se Srbi u Bosni i Hercegovini i oni u Hrvatskoj ne udalje od ćirilice i da sadašnje programske izjave o rehabilitaciji ćirilice u tim sredinama budu zaista i ostvarene, ali je isto tako važno da se i u samoj Srbiji ne pretera sa afirmacijom ćirilice na način koji bi Srbima osiromašio latinicu. U onoj meri u kojoj svi pismeni Srbi vladaju obema azbukama, to je dragocen nacionalni kapital, ulaznica za oba najznačajnija kruga naše epohe. Ali u meri u kojoj se Srbi služe samo jednom ili samo drugom azbukom, to je teška prepreka koja neminovno otuđuje pripadnike istog naroda. Ovo, naravno, ne znači da je došlo vreme za žrtvovanje jedne od dveju azbuka, iako nije isključeno da će budućnost staviti na red i takav zadatak. Zasad na obema stranama stoje krupni argumenti koji se ne mogu zaobići. Ćirilicu brane živa tradicija i navika u velikom delu Srpstva, i svest o njoj kao obeležju nacije, i topli emocionalni odnos prema njoj i među Srbima u krajevima gde je latinica danas običnija, i potreba da sačuvamo kontinuitet sa kulturnim nasleđem, i veze sa ruskom kulturom, i sa našim makedonskim sugrađanima i bugarskim susedima, pa i sama savršenost vukovske ćirilice, koja se srpskohrvatski adekvatnije piše nego latinica, bez dijakritika i bez dvojnih slova. Na strani latinice stoje naše veze sa svim kulturama zapadne i srednje Evrope i cele Amerike, pa u krajnjoj liniji i sveg ostalog sveta... Sve nas obavezuje da podjednako negujemo obe azbuke.

 

 

7. Ćirilica

U poduhvatu reformisanja srpske ćirilice Vuk Karadžić je imao dvojicu značajnih prethodnika: Savu Mrkalja i Luku Milovanova.

 

Azbukoprotres Save Mrkalja

Reforma srpske ćirilice na početku 19. veka bila je potreba vremena. Za Savu Mrkalja ona je bila ne samo teorijski problem već i praktičan zadatak. Teorijsku osnovu za svoj poduhvat Mrkalj je našao u idejama engleskog filozofa Džona Loka o odnosu govora i pisma, a za njenu tehničku realizaciju našao je oslonac u formuli nemačkog filologa Adelunga: "Piši kao što govoriš." Reformu srpske ćirilice Mrkalj je obavio u svom glavnom delu Salo debelog jera libo azbukoprotres (1810), koje ima svega 18 strana. Osnovna Mrkaljeva ideja bila je da se svakim slovom označava jedan glas. Na osnovu te ideje on je kritički pretresao valjanost upotrebe svakog od slova. Mrkalj je, iz prethodne ćirilice, izostavio čitav niz slova, takođe i debelo jer. Ni za jedno od njih nije video potrebu da se više zadži radi označavanja glasova srpskog jezika. Zadržao je: А, Б, В, Г, Д, Е, Ж, З, И, Й, К, Л, М, Н, О, П, Р, С, Т, У, Ф, Х, Ц, Ч, Ш i tanko jer (znak za umekšavanje). Ostavio je dakle ukupno 25 slova i tanko jer. Ono mu je bilo potrebno da bi se mogla označiti još četiri glasa koji su se u srpskom jeziku izgovarali: đ, lj, nj i ć. Tako su 25 slovnih znakova zajedno sa znakom za umekšavanje, činili Mrkaljevu srpsku ćiriličku azbuku, koja je mogla da označi ukupno 29 glasova. Od trideset glasova, koliko ih ima Vukova azbuka, Mrkalj nije našao mesto za glas dž. Interesantno je i važno ono što je rekao za dva glasa koja je uneo: za f i h. "F je za strane reči. Za H seljani Serblji ne znadu; no malo uljudni počti svagda izgovaraju i ja ga zato upotrebljavam. "

Svojom doslednom reformom ćirilice Mrkalj je pripremio teren Vuku, kome je preostalo da nađe rešenja za još nekoliko slova i da već započetu reformu pisma dovede do kraja. Zato se o reformi srpske ćirilice ponekad govori kao o jednom činu: Mrkalj – Vukovom. Mrkaljev pokušaj reforme ćirilice završio se neuspehom; naišao je na otpor crkvenih krugova, pre svega mitropolita Stratimirovića.

 

Doprinos Luke Milovanova

Luka Milovanov Georgijević nije doživeo da mu se štampa spis Opit nastavljenja k srpskoj sličnorečenosti jer ga je odbila cenzura u Budimu 10. avgusta 1810. godine. Spis Luke Milovanova objavio je o svom trošku i sa svojim predgovorom Vuk Karadžić (1833). Prema najnovijim ispitivanjima Vidana Nikolića (1998) i Milovanov je bio značajan prethodnik Vukov. I to u dvema oblastima: u identifikovanju srpskih akcenata i u ortografiji. Milovanov je smatrao da Srbi imaju trideset glasova i za njih je našao isto toliko slova. On je kao slova za srpske glasove uključio i h i f. Sasvim jasno je kao srpski glas uvrstio i dž, koji Mrkalj u svojoj azbuci nije imao. Kao i Mrkalj, slova И i Й razlikovao je kao dva glasa: kao i i j.

 

Vukova reforma srpske ćirilice

I Sava Mrkalj i Luka Milovanov, idejama na koje su se naslanjali, ali i svojim praktičnim delovanjem, pripremili su teren za Vukovu pravopisnu reformu. Vuk je svoju reformu obavio u jednom od svojih glavnih dela i najtrajnijih spomenika srpske kulture: u Srpskom rječniku (1818). To obimno delo Vuk je štampao svojom reformisanom ćirilicom, ovom koju danas imamo. Ona se razlikovala i od ruske crkvene ćirilice i od srpske građanske ćirilice, kojima su Srbi u to vreme pisali. Istovremeno bila je najbliže rešenjima koja su osam godina ranije predlagali Mrkalj i Milovanov. Sva slova iz crkvene ćirilice koja su oni izostavili izostavio je i Vuk. Vukova reforma i reforma njegovih prethodnika razlikuju se samo u detaljima.

Slovo jat, o kojem se još uvek javno diskutuje, a koje su izostavili Mrkalj i Milovanov, izostavio je i Vuk. Po broju glasova Vukova azbuka razlikovala se od azbuka njegovih prethodnika: Mrkalja (koji je smatrao da srpski jezik ima 29 glasova) i Milovanova (koji je smatrao da ih ima 30). To se vidi iz prve rečenice odeljka O slovima iz Srpskog rječnika: "U Srpskom jeziku ima 28 prosti glasova (t. j. tako čisti, da se više ne mogu razdijeliti), koji se najpametnije mogu zapisati evo ovim slovima: a, б, в, г, д, ђ, е, ж, з, и, ј, к, л, љ, м, н, њ, о, п, р, с, т, ћ, у, ц, ч, џ, ш. " Iz te azbuke izostavljena su dva slovna znaka: ф i х. U pododeljku istog teksta Vuk je ta slova komentarisao. Smatrao je da ih Srbi upotrebljavaju u stranim rečima, pa da ih zbog toga ipak treba zadržati. Kasnije ih je Vuk našao u upotrebi i u srpskim rečima. Prema tome, Vukova azbuka je, kao i azbuka Milovanova, sadržala ukupno 30 slova.

Vukova azbuka, kao i azbuka Milovanova, uključivala je i slovo џ (nije ga bilo u azbuci Mrkalja).

Umesto digrafa koje su predviđali i Mrkalj i Milovanov, Vuk je stavio slovne znakove koje je pronašao u starim srpskim ćiriličkim tekstovima: ћ, ђ, љ, њ. Time je postigao ideal da za svaki glas ima jedan slovni znak.

Umesto slova й, koje je označavalo glas j, čiji su ostanak predvideli i Mrkalj i Milovanov, Vuk je slovo j preuzeo iz (srpske) latinice. Za taj potez bio je oštro kritikovan od protivnika njegovih reformi, a posebno njegove pravopisne reforme. Prebacivalo mu se da hoće da "pošokči srpski narod", što je značilo – da ih prevede u katolike. Iz ovog poteza se vidi da je on vodio računa o "konvertibilnosti" ćirilice i latinice i o njihovom približavanju.

Vukova reforma srpske ćirilice stvorila mu je veći broj protivnika nego sve što je učinio u pogledu izbora književnog jezika.

Čak su i mnogi oduševljeni poštovaoci Vukovog sakupljačkog rada i mnoge pristalice upotrebe narodnog jezika u književnosti imali rezerve i otpora prema njegovoj azbučnoj reformi. Branili su staru azbuku kao izraz nacionalnog i verskog identiteta.To su činili oko sredine 19. veka i takvi ljudi kao što je bio Sterija. Sterija se otvoreno zalagao za ponovno uvođenje crkvene ćirilice.

Vukova reforma azbuke zvanično je prihvaćena u Srbiji tek 1868, dakle četiri godine posle njegove smrti. Danas se smatra da je Vuk stvorio jedno od najjednostavnijih i fonetski najsavršenijih pisama. Međutim, i danas se iznose prigovori Vukovoj pravopisnoj reformi povodom slova jat. Tvrdi se da je jat ostalo, ono bi se i dalje u izgovoru reflektovalo kao: e, i, ije, ali se više ne bi pitanje izgovora jata postavljalo kao pitanje jezičkog standarda. Tvrdnja se može i proveriti. Jedan od prvih i najznačajnijih Vukovih sledbenika, Jovan Subotić, podržao je Vukovu reformu pisma, ali je smatrao da treba zadržati slovo jat. Svoja Dela u osam knjiga štampao je Vukovom ćirilicom, vukovicom, ali je jat zadržao. Čitalac njegovog epa Kralj Dečanskij (1846), na primer, mogao je tekst čitati ekavski, ijekavski ili ikavski.

 

V. A. Istrin: Uvođenje građanske ćirilice kod Rusa

Prva ruska tipografska slova, sazdana sredinom XVI v. Skoro su tačno reprodukovala tradicionalni oblik slova ćiriličkog rukopisnog poluustava; to je bilo uslovljeno stremljenjem prvih ruskih štampara da knjigama koje su štampali daju odgovarajući unutrašnji izgled kakav su imale rukopisne knjige. Takav grafički karakter ruska štamparska slova sačuvala su tokom jednog i po veka, sve do početka XVIII veka.

Korenita promena grafike ruskih štamparskih slova i rukopisnog pisma zbila se u petrovskoj eposi, skoro jednovremeno sa reformom ruske azbuke. Posle ne sasvim srećnih iskustava Jana Tresinga i Ilje Kopijevskog u Amsterdamu, nova ruska štamparska slova takozvanog "građanskog" pisma bila su izlivena u Holandiji i Moskvi po Petrovom ukazu; prva knjiga štampana tim novim slovima bila je Geometrija (1708).

Zamena ćiriliskog poluustavnog pisma novim građanskim pismom bila je, u petrovskoj eposi, izazvana širokim razvojem izdavanja knjiga svetovne, građanske sadržine (naučnih, udžbeničkih …) za koje su bila potrebna prostija, jasnija i čitkija štampana slova nego arhaični i za čitanje težak poluustav.

Sve donedavno se smatralo da je rusko građansko pismo, koje je Petar I uveo za knjige svetovnog sadržaja, bilo u punoj meri kopirano po zapadnoevropskim, posebno holandskim štamparskim slovima onog vremena. U sadašnje vreme smatra se da je proces stvaranja novog, građanskog pisma tekao složenije i da je imao ne jednu već dve grafičke osnovice.

Još na koncu XVII – i početka XVIII veka, u moskovskom pismu razvili su se novi rukopisi na osnovu brzopisa, bliski savremenom piscu. Od brzopisa XV – XVI veka, ovi rukopisi su se odlikovali sistematičnijim građenjem slova, ujednačenijom, stišanijom i ređom upotrebom "titlova" (skraćeno napisanih reči) i "sil" (naglasaka), karakterističnih za staroruske brzopise. Ranije se smatralo da su ovi novi rukopisi nikli pod uticajem građanskog pisma koje je Petar uveo 1807 – 1810. godine, a koje se, sa svoje strane, javilo kao produžavanje zapadnoevropskih pisama. Nedavna istraživanja su dokazala da je novi rukopis postojao i pre uvođenja građanskog pisma i da je petrovsko pismo bilo stvoreno kako na osnovu zapadnoevropskih štamparskih slova, tako i na osnovu ovih novih ruskih rukopisnih slova.

Reforma ruske azbuke i uvođenje novog građanskog pisma bili su visoko ocenjeni najviše od strane prvih ruskih delatnika XVIII veka. "Sa Petrom, ne samo bojari i bojarke – slikovito je pisao o toj petrovskoj reformi M. V. Lomonosov – no i slova su odbacila sa sebe široke bunde i obukli letnju odeću."

Ilustracije: slika Vuka Karadžića (str. 464) i str. 352

 

 

8. Latinica

Reformu ćirilice, tradicionalnog srpskog/slovenskog pisma, sa ciljem prilagođavanja savremenom narodnom srpskom jeziku izvršila su tri Srbina: Sava Mrkalj, Luka Milovanov i Vuk Karadžić tokom samo jedne decenije, u razmaku od 1810. do 1818. godine. Sva trojica su bili ijekavci i sva trojica su svoj jezik nazivali srpskim. Takođe, sva trojica su bili pravoslavci. Sve bitno o načinu nastanka ove ćirilice i o njenoj sudbini objašnjeno je u nauci.

Nažalost, sve bitno oko nastanka latiničnog pisma kojim se služe Srbi nije objašnjeno. U periodu prevlasti serbokroatistike latinicom su se bavili uglavnom Hrvati. Njihov prikaz nastanka ovog pisma bio je jednostran. Udeo Vuka i srpske strane u nastajanju latinice kojom se služe Srbi, Hrvati i Slovenci bio je marginalizovan. Školski sistem kroz koji su prolazile generacije i generacije, pa i moja, stekle su predstavu da je Vuk napravio reformu ćirilice a Gaj reformu latinice; po tom prikazu, na osnovuVukove reforme nastala je "vukovica", a na osnovu Gajeve reforme nastala je "gajica". Moja ispitivanja pokazuju da ta shvatanja nisu u skladu sa činjenicama.

Srpska i hrvatska pisma pre Vukove i Gajeve reforme

Da bi se ovaj problem u punoj meri shvatio, treba se vratiti tabeli Alphabeti serborum iz prvog izdanja Vukovog Srpskog rječnika (1818). U toj tabeli, u 11 kolona prikazane su srpska ćirilica i srpska latinica, zatim latinice: mađarska, hrvatska, slovenačka, češka, poljska, nemačka, i talijanska, francuska i engleska. Mada je tabela objavljena u Rječniku, koji je potpisao Vuk Karadžić, njen stvarni autor mogao je da bude Jernej Kopitar, za koga se zna da je sa Vukom neposredno sarađivao na izradi ovog dela. Za tu tabelu ne bi se moglo reći da je neka ekskluzivna Vukova i Kopitareva tvorevina, već samo snimak aktuelnog stanja u pismima više evropskih naroda. Iza ovog "snimka" stajala je ne samo slovenska već i evropska filologija.

Za ovu raspravu interesantan je odnos dva pisma: srpske i hrvatske latinice onoga vremena. Identičnost i razlike ova dva pisma lako je uočiti ako se ona pokažu paralelno.

Kao i latinice drugih evropskih naroda, i srpska i hrvatska latinica imale su najveći broj jednakih slova za iste glasove. Razlike su ispoljene u nekoliko slovnih glasova. To su: đ (u srpskoj latinici je: dj, gj; u hrvatskoj dy, gy), ž (u srpskoj: x, u hrvatskoj zs ), lj (u srpskoj lj, u hrvatskoj ly), nj (u srpskoj nj, u hrvatskoj ny ), c (u srpskoj c, u hrvatskoj cz ) č (u srpskoj cz, u hrvatskoj ch ), š (u srpskoj sc, u hrvatskoj ss, sh ). U srpskoj latinici ć se pisalo kao ch, a nije bilo slova dž; a u hrvatskoj latinici nije bilo slovnih znakova za ć i dž.

U poređenju sa drugim latiničnim pismima, hrvatska latinica skoro je u potpunosti bila identična sa mađarskom latinicom. Razlikovala se od ove samo u označavanju slovnih znakova za č i š. Srpska latinica bila je slična slovenačkoj latinici (imala je ista slova za lj i nj, tj. lj, nj). Slovenačka latinica, međutim, nije imala znakove za ć i đ, koje je srpska latinica imala. Takođe, srpska latinica imala je neka slova karakteristična za italijansku latinicu. Hrvatska latinica se razvijala pod uticajem mađarske, srpska pod uticajem i talijanske.

Vukova reforma latinice

Uporno se neguje predrasuda da je Vuk uzimao samo ćirilicu kao srpsko pismo. Ta predrasuda nema osnova ni u Vukovom delu, niti u njegovom načinu mišljenja. Vuk je, razumljivo, znao za Kopitarev stav iz teksta Patriotske fantazije jednog Slovena da Srbi pravoslavne vere pišu ćirilicom, a Srbi katoličke vere pišu latinicom i glagoljicom. On je kao aktuelna srpska pisma smatrao i ćirilicu i latinicu.

Srpska latinica kod Vuka gotovo je identična sa ovom latinicom kojom se mi danas služimo. Razlika između današnje i nekadašnje je u pet slova.

Devet godina posle Srpskog rječnika, Vuk je objavio Prvi srpski bukvar (1827). To nije bio prvi srpski bukvar kako je Vuk mislio. Prvi je Bukvar ikona Save, monaha manastira Dečani, štampan u Veneciji 1597. Drugi je Bukvar Kiprijana Račanina, pisan 1717, koji je ostao u rukopisu, jer je nastao u vreme moratorijuma za štampanje srpskih knjiga. Vukov Bukvar važan je sa stanovišta razvoja srpske pismenosti. Kao i u Srpskom rječniku (1818), i u ovoj knjižici postoji jedna tabela, pod naslovom Alphabeti serbici, sa prikazom raznih pisama. U prvoj koloni, pod nazivom Serbic, prikazano je trideset slova njegove ćirilice, iste ove kojom se i danas služimo. U sledećoj koloni, pod naslovom Illyr, prikazano je ilirsko pismo. Ono takođe ima trideset slova. Od njih je 29 slova potpuno identično sa latinicom kojom se danas služimo. Samo je slovo đ pisano kao digraf dj. Taj digraf je identičan sa digrafom iz srpske latinice, a različit od digrafa iz hrvatske latinice (dy, gy). Latiničko slovo đ će kasnije u upotrebu uvesti Đuro Daničić.

Latinica koju je Vuk prikazao nije bila odraz ili prikaz stanja. Takvom latinicom u to vreme niko nije pisao. Ona je bila projekat pisma za populaciju "rimskog zakona" koja je govorila srpskim jezikom, a koja je, po pravilu, nazvana Ilirima. Ali je bila i projekat pisma i za druge Ilire, tj. Južne Slovene koji se služe latiničkim pismom, konkretno za Hrvate i Slovence. Upravo ta Vukova latinica iz 1827. preživela je sve kasnije reforme i upotrebljava se i danas.

Kao ni srpskom latinicom koju je zatekao, Vuk nije mogao biti zadovoljan ni latinicom koju je sam sačinio i objavio kao ilirsku latinicu. Nijedna od njih nije se uklapala u njegov ideal po kome svaki glas treba da bude označen jednim slovnim znakom, tj. bez digrafa. Na pitanje: zašto Vuk nije nastavio reformu srpske latinice dosledno ovim svojim načelima, kao što je to učinio sa ćirilicom, nije teško odgovoriti. Optužbe koje je dobijao zbog toga što je u ćirilicu uveo samo jedno latinično slovo j bile su izuzetno oštre i o njima je on morao da vodi računa. Stalno mu je nad glavom stajala optužba da hoće da "pošokči", tj. pokatoliči Srbe.

Problem će ubrzo dodatno komplikovati pojava ilirskog pokreta, koji se programski ticao svih Južnih Slovena, a pogotovo Južnih Slovena rimokatoličke veroispovesti. Latinica koju su nametali ilirci pod imenom ilirskog pravopisa, bila je, u stvari, ista ona Vukova iz 1827. Samim time ilirci su mu dodatno i otežavali da poduhvat reforme latinice dovede do kraja. Dugačka fusnota iz knjige Pisma Platonu Atanackoviću (1845), koja je preneta u ovoj knjizi, završava se ovim rečenicama:

"Ovde sad moramo napomenuti još jedno. Današnji je Ilirski ili Zagrebački pravopis bolji nego svi dojakošnji i ostali sadašnji pravopisi Južnih Slovena rimskoga zakona, ali još nije onaki kakav bi trebao da je: oni bi valjalo prema latinskijem slovima da sačine osam novijih slova... pa bi tako oni imali najsavršeniji pravopis na svetu, i po pravilu bi mogli kazati, da je njihov pravopis bolji od slovenskoga. Kada bi se ovo popravilo, to Gajevu sliku ne bi umalilo, nego bi je još umnožilo."

To što je Vuk predlagao nije do kraja uradio ni sam, ali nisu uradili ni drugi. Današnja abeceda kojom se služe Srbi, Hrvati, Slovenci, iako po poreklu Vukova, nije u onoj meri savršena koliko je savršena Vukova ćirilica.

U navedenom odlomku treba obratiti pažnju na izraz Južni Slaveni rimskog zakona. Taj izraz se odnosio i na Srbe rimokatolike, i na Hrvate i na Slovence.U svojim namerama i predviđanjima Vuk je bio realan. On je znao da se Srbi rimokatolici teško mogu privoleti da prihvate ćirilicu kao svoje pismo, jer to ne podržava Rimokatolička crkva. Zato je on smatrao da Srbi pravoslavci i Srbi rimokatolici treba da zadrže oba svoja pisma. Ali on je istakao kao ideal da i srpsku latinicu treba tako pojednostaviti da svaki glas ima jedno slovo i da svakom glasu latinice odgovara slovo ćirilice. Izraz konvertibilnost srpskih pisama Radmila Marojevića iz knjige Srpski jezik danas pokazao se opravdanim. Naročito je to postalo očigledno u doba kompujutera. Vi kucate na latiničnoj tastaturi, a tekst se na ekranu ili u štampanom obliku, po vašem izboru, pojavljuje ćirilicom. Radeći na konvertibilnosti srpskih pisama, Vuk je radio i na jedinstvu srpskog jezika i srpske književnosti.

Vuk do kraja života nije odustajao od svoga ideala. Njemu nije smetalo što naša braća rimskog zakona prihvataju i lirski ili zagrebački pravopis već što taj pravopis nije savršen. U pismu Anti Kuzmaniću iz 1847. godine on jasno kaže da je to pravopis za Južne Slovene rimskog zakona. Njihovi jezici su bili takvi da su oni mogli da pišu istim latinskim slovima. Ilirskim pravopisom i pismom, tj. latinicom koju je Vuk sačinio, bio je napisan i Bečki književni dogovor o književnom jeziku. Na ovaj dogovor pravoslavnih i rimokatoličkih Ilira, pisan rukom Đure Daničića latinicom, i Vuk i Daničić, kao pravoslavci koji su tu bili u manjini, stavili su svoje potpise latinicom.

Ilustracija 1

Razlike između srpske i hrvatske latinice koje je Vuk predočio u prvom izdanju svog Srpskog rječnika iz 1818. godine. str. 290.

Ilustracija 2

Vuk Karadžić: Prvi srpski bukavar 1827, tabela na strani 395.

Iz ove tabele se bělodano vidi da je latinicu kojom se danas Srbi služe sačinio Vuk Karadžić i da je ona rezultat njegovog reformskog poduhvata. Pitanje na koje srpska filologija danas treba da da odgovor je slědeće: zašto se priznavalo da je Vuk reformator ćirilice, a prećutkivalo da je on reformator i latinice koju danas upotrebljavamo. Drugim riěčima, zašto su sistematski više decenija falsifikovane očigledne činjenice.

 

9. Gajeve reforme latinice

Reformom latinice na slovenskom jugu, posle Vuka Karadžića, bavio se najviše Ljudevit Gaj. Treba imati u vidu da Gaj nije napravio jednu reformu latinice, nego dve: prvu – za hrvatski jezik, i drugu – za ilirski, tj. za srpski jezik.

Svoju prvu reformu Ljudevit Gaj je načinio u knjižici koja se zove Kratka osnova hrvatsko-slovenskog pravopisanja (1830).

Ova čuvena knjiga ima ukupno 27 strana. Štampana je dvojezično: hrvatski, reformisanom Gajevom latinicom, i nemački goticom. To znači da ona, na jednom jeziku, ima 14 strana, otprilike onoliko teksta kao i Salo debeloga jera libo azbukoprotres Save Mrkalja.

Zagrebački profesor Ivan Martinčić u publikaciji Hrvatski preporod. Temeljni programski tekstovi, svezak I (Zagreb 1994) objavio je ovaj Gajev rad tako što je zadržao originalni tekst na kajkavskom i uporedo sa njim, umesto nemačkog prevoda, štampao je prevod na savremeni štokavski, koji priređivač naziva ''suvremeni standardni štokavski jezik'', a ja ga nazivam srpski jezik. Iz pomenute Gajeve knjižice vidi se sasvim jasno nekoliko stvari.

Prvo se vidi da je Gajeva knjiga pisana na jednom jeziku za koji se nikako ne može reći da je isti sa srpskim, ili da je jedno narečje srpskog jezika. Jezik Gajeve knjižice temeljno se razlikuje od jezika tekstova Mrkalja, Milovanova i Vuka, koji su nastali skoro u isto vreme. Ni sa kakvim pravom taj jezik se ne može nazvati ni srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim, jer u njemu nema komponente srpskog jezika. Slavisti prvih decenija 19. veka taj jezik su nazivali hrvatskim, a tako ga je i nazivao i Gaj. Izraz horvatsko-slavenski jezik upotrebljen je kod Gaja po pravilu po kojem su nazivani i drugi slovenski jezici: srpsko-slovenski, bugarsko-slovenski, češko-slovenski itd. Tim izrazima je podvlačeno slovensko jedinstvo i nacionalna osobenost tih jezika. Nacionalna osobenost Gajevog jezika izražena je njegovim hrvatskim imenom.

Druga važna činjenica je da se Gajeva pravopisna reforma ticala samo toga hrvatskog jezika (a nikako ne i jezika kojim su pisali štokavci, tj. srpskog jezika).

Kao treće, vidi se da je Gaj u svojoj reformi latinice za hrvatski jezik, pošao od istih načela koja je poštovao i Vuk u svojoj reformi pravopisa srpskog jezika: tj. da se za jedan glas upotrebi jedan slovni znak, jedna grafema. Tako je Gaj izostavio digrafe iz hrvatske latinice (ly, ny, dy, gy) i dobio nekoliko slova kojih u dotadašnjoj latinici, ni srpskoj ni hrvatskoj, nije bilo.

Četvrta stvar je da je Gaj, po ugledu na češku abecedu, konstruisao slova kojih u dotadašnjoj hrvatskoj abecedi nije bilo. Umesto dijakritičkih znakova, karakterističnih za češku latinicu, Gaj je upotrebio na istom mestu sličan znak (ili ipak različit) koji se naziva tilda.

Peta stvar je da je Gaj izostavio latinično slovo y koje se ponekad koristilo da označi vrednost vokala i, a opredelio se za slovni znak i.

U Gajevom tekstu nema nikakvih težnji da se pravopis hrvatskog jezika približi pravopisu srpskog jezika (srpskoj latinici) ili da se hrvatski jezik približi srpskom jeziku. Suprotno od toga, Gaj računa na približavanje u grafiji češkom ili poljskom jeziku i pismu. U vreme kada je nastala ova Gajeva knjižica, u radovima najistaknutijih slavista slovenski jezici su deljeni na dve grupe: na jugoistočne (gde spadaju jezici Poljaka, Bjelorusa, Malorusa, Bugara i Srba) i na severozapadne (gde spadaju jezici Poljaka, Lužičkih Srba, Čeha, Slovaka, Slovenaca i Hrvata). Ta podela je bila zasnovana na jezičkom i na verskom principu. Tek od ilirskog pokreta na snagu je stupila podela slovenskih naroda i jezika na Istočne, Zapadne i Južne Slovene. Gaj je pravopis hrvatsko-slovenskog jezika orijentisao ka integraciji u okviru severozapadne podskupine slovenskih naroda i jezika. Ako se jezik njegove knjižice poredi sa češkim, slovačkim, poljskim, a pogotovo sa slovačkim jezikom, pokazaće se da je ta podela bila realna.

 

Druga Gajeva reforma: latinica za ilirski jezik

Gajeva prva reforma latinice nije doživela širu podršku. Sam Gaj nije mnogo nastojao da se ona prihvati. Razlog tome bio je u najavi Ivana Derkosa i Janka Draškovića da Hrvati treba da napuste kajkavski i da se orijentišu ka prihvatanju štokavskog narečja za svoj književni jezik. Bila je to osnovna ideja ilirskog pokreta, koji je nastajao tih godina.

Glasilo ilirskog pokreta bile su Novine horvatzke koje su počele da izlaze 1835. Ovo glasilo je imalo podlistak pod nazivom Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka. Preko toga podlistka ostvarivane su Gajeve ideje, odnosno ideje ilirskog pokreta. Gaj je ova svoja glasila počeo da štampa starim hrvatskim pravopisom, tj. pravopisom za kajkavski jezik/narečje, na kojem je bila napisana i većina tekstova u listu. Ali je već u prvom broju Danice bio jedan prilog na srpskom jeziku (tj. štokavski). Tokom izlaženja njegovih novina broj priloga na štokavskom se sve više povećavao, a onih na kajkavskom se smanjivao. Od priloga na štokavskom jeziku najčešće su objavljivane srpske narodne pesme iz Vukovih zbirki. Na kraju ilirskog pokreta (1843) sasvim je preovladao štokavski. Ali je u tom procesu preovladao i novi pravopis koji je Gaj stvorio u drugoj svojoj reformi latinice (kada je prihvatio reformisanu Vukovu latinicu).

U tri broja Danice horvatske, slovenske i dalmatinske iz 1835, u brojevima 10, 11 i 12, Gaj je objavio tekst pod naslovom Pravopisz. Tekst je pisan kajkavski (tj. hrvatski), a njegov je zaključak da autor preporučuje da se njegova Kratka osnova iz 1830. godine zaboravi. Na delu je bilo nastojanje da se publika navikne na novi jezik (ilirski) i na novi pravopis primeren prevashodno tom jeziku.

U vreme formiranja današnjih srpskih pisama, ćirilice i latinice, ime Iliri upotrebljavalo se u raznim značenjima. Ponekad se ono odnosilo na sve Južne Slovene, ponekad na Slovene nastanjene na područiju bivše rimske provincije Ilirika, a to praktično znači na Slovence, Hrvate i Srbe. Tokom 17. i 18. veka i u prvoj polovini 19. veka službena Austrija je izraz Iliri upotrebljavala prevashodno za Srbe koji su govorili jednim jezikom, tj. srpski, svejedno da li su bili pravoslavci ili katolici. Za razliku od hrvatskog, ovde se izbegavala upotreba srpskog imena. Od Velike seobe Srba, austrijski carevi su davali Srbima više privilegija. Nijedna od njih nije bila adresirana na srpsko nego sve i samo na ilirsko ime. Srpskog patrijarha zvanična Austrija je nazvala ilirskim patrijarhom, a srpski narod ilirskim, a srpski narod ilirskim ili ilirsko-rascijanskim narodom. Za Srbe pravoslavne i rimokatoličke vere Austrija je u drugoj polovini 18. veka osnovala Ilirsku dvorsku deputaciju i Ilirsku dvorsku kancelariju. Upotrebljavajući za srpski jezik naziv ilirski jezik, službena Austrija, ali i kulturna javnost, jasno je identifikovala taj jezik kao srpski i odvajala ga je od drugog slovenskog jezika, hrvatskog. U knjizi Jerneja Kopitara koju je priredio Jože Pogačnik a izdala Matica srpska 1984. pod naslovom Serbica, jezik Dositeja Obradovića, ali i Vuka Karadžića, na primer, naziva se ilirski. A Kopitar je bio cenzor za srpske knjige i kustos nacionalne biblioteke u Beču, dakle, državni službenik za ova pitanja.

Najobavešteniji slavista u prvoj polovini 19. veka, Pavel Jozef Šafarik, pod ilirskim imenom u užem smislu dosledno je podrazumevao Srbe triju vera. U najužem smislu su za njega Srbi rimokatoličke vere bili Iliri ukoliko nisu uzimali lokalna imena pokrajina u kojima su živeli. Šafarik je i Gaja, kao i druge ilirce, smatrao srpskim piscem, jer su sa hrvatskog (kajkavskog) prešli da pišu na srpskom (a ne na hrvatskom) jeziku. A da je to za Šafarika bilo posve prirodno, vidi se po tome što je i on sam, iako Slovak, pisao na srodnom češkom jeziku, koji je bio razvijeniji.

To da pojedini narodi prihvataju jezik drugog naroda za jezik svoga književnog izražavanja, nije u svetu retka pojava. Dovoljno je podsetiti se engleskog, španskog, francuskog ili ruskog jezika. Narodi koji prihvate tuđi jezik po pravilu mu ne menjaju ime i identitet. Engleski ostaje engleski iako na njemu pišu Irci ili Indusi ili Amerikanci raznog porekla. Ideja slovačkog pisca i slaviste Jana Kolara o literarnoj uzajamnosti dala je i Gaju i njegovom ilirskom pokretu teorijske osnove da Hrvati uzmu jedno od ilirskih narečja za svoj književni jezik. Hrvatski prvaci, međutim, učinili su to drugačije od drugih naroda. Preuzevši srpski za svoj književni jezik, oni ga nisu nazvali srpski, već su ga nazvali ilirski, onako kako je srpski jezik nazvala zvanična Austrija.

Posle zabrane ilirskog pokreta od strane austrijske države (1843), oni su izostavili izraz ilirski jezik, i, opet uz saradnju sa Austrijom, tom jeziku nametnuli hrvatsko ime. Ono što je dotle nazivano ilirskim, počelo se zvati hrvatskim, pa je ispalo da jedan jezik ima dva nacionalna imena i da su ga prema tome stvorila dva naroda, Srbi i Hrvati. Da bi se ublažila ta nelogičnost našlo se rešenje u složenici srpskohrvatski jezik, odnosno hrvatski ili srpski, čime je davano do znanja da je to jedan jezik. Ipak, sve vreme je bilo u upotrebi razdvojeno ime srpski ili hrvatski, što je upućivalo na mogućnost da se radi o dva jezika, a ne samo o srpskom jeziku, kojem se pridodaje još i hrvatsko ime.

Deo srpskog naroda, Srbi rimokatoličke vere, čiji je maternji jezik bio srpski, svoj jezik su nazivali različito: ilirski, slovinski, slavonski, bosanski, dalmatinski. Razlog ovog imenovanja toga jezika treba tražiti u političkim prilikama u kojima su ti ljudi živeli. Ali u pisanju oni su se služili latinicom jer su ne samo to pismo nego i latinski jezik bili jezik i pismo njihove crkve. Na srpskoj latinici nastala je respektabilna literatura. Znamenita dubrovačka književnost, onaj njen pretežni deo koji su stvorili rimokatolici srpskog jezika, ali i pisci iste vere u drugim pokrajinama, objavljena je latinicom. Latinicom su bili objavljeni i glavni rečnici ilirskog, odnosno srpskog jezika koji su se pojavili pre Vukovog Srpskog rječnika i na koje se Vuk ugledao.

Ilustracije: str. 397 i str. 425 (sa tekstom)

10. Reforma Đure Daničića

U Daničićevom stvaralačkom životu treba oštro razlikovati dva perioda: do Vukove smrti (1864) ili preciznije: do Daničićevog odlaska u Zagreb za sekretara JAZU 1867. i posle toga. Njegovo bavljenje latinicom za srpski jezik, koje je počelo na Bečkom književnom dogovoru, krunisano je njegovom vlastitom reformom latinice koju je sproveo u tom drugom periodu svog života, tj. u Rječniku hrvatskog ili srpskog jezika. Načela svoje reforme Daničić je izneo u uvodu knjige Ogled. Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, koji je izašao 1878. kao ogledna sveska za predstojeći veliki rečnik.

Ova Daničićeva načela su u javnoj diskusiji prihvaćena. Prva sveska Rječnika koju je on uredio pojavila se u godini njegove smrti 1882. Kao rezultat pre svega njegovog ogromnog truda. Daničićevi naslednici na mestu urednika Rječnika poštovali su njegova pravopisna načela. Sve sveske ovog Rječnika štampane su po njegovom pravopisu. Poslednja, 22., izašla je 1976. godine.

Daničić se u svojoj reformi latinice oslanjao na Vukove (odnosno Adelungove) ideje: da svakom glasu odgovara jedno slovo. Zato je izostavio digrame lj i nj i uzeo nova slova koja po ideji podsećaju na slova iz prve Gajeve reforme, one koja je više bila obavljana u Vukovom duhu, ali samo za hrvatski jezik. Umesto digrafa Daničić je pisao latinično g sa apostrofom, umesto dva digrafa gj i dj (za đ) on je pisao đ.

Četiri nova slova koja je Daničić predložio ne pojavljuju se prvi put u njegovom Ogledu Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika. Ona se javljaju prvi put u tabeli Alphabeti serbici na početku drugog izdanja Vukovog Srpskog rječnika iz 1852. godine, u čijem je stvaranju Daničić, kao što je poznato, učestvovao. Ta slova se javljaju u odeljku Croat. lat. među zagradama, kao alternativni znakovi za digrafe dj, lj, nj, dž. To su ista ona slova koja će 26 godina posle Daničić predstaviti u pomenutom Ogledu. Ta slova štampana su u knjizi koja je objavljena pod Vukovim imenom. Ona sasvim odgovaraju Vukovim shvatanjima reforme latinice po kojem treba izostaviti digrafe. Prirodno je, na osnovu toga, zaključiti da je stvarni reformator reformisane latinice bio Vuk. Ovaj potez se može smatrati i drugom Vukovom reformom latinice. Ovako reformisanom latinicom, sa četiri nova slovna znaka, Hrvati u to vreme nisu pisali; tako zapravo još niko nije pisao. Još 1878. u svom predlogu za uvođenje ovih slova Daničić je svoje ime pisao Gjuro.

Tabela Alphabeti serbici u Srpskom rječniku iz 1852. istovetna je sa istovetnom tabelom u Vukovom Prvom srpskom bukvaru iz 1827, osim promena u drugoj koloni. Latiničnim digrafima za određene glasove u toj koloni, kao alternativa, u zagradama, dodati su novi, pojedinačni slovni znakovi za te glasove, što je bilo u skladu sa stavom da svaki glas treba da bude obeležen samo jednim slovom. Ali promenjen je i naziv te kolone koji je u Bukvaru glasio Illyr., što je značilo ilirsko pismo, u Croat., što treba čitati kao hrvatsko pismo. Ova promena je bila u skladu sa preimenovanjima koja su u ono vreme vršena sa hrvatske i austrijske strane, pri čemu je hrvatsko ime prideveno svemu što je do tada nosilo ilirski naziv. Međutim, ovim preimenovanjem u Vukovom Rječniku iznevereni su njegovi stavovi koje je on o jeziku i pismu negovao pre i posle ovog događaja. Vuk se dosledno zalagao za očuvanje identiteta i integriteta srpskog jezika i nije ga mešao sa hrvatskim. A što se pisma tiče, stvar stoji ovako.

U Srpskom rječniku iz 1818. godine, u sličnoj tabeli, pod naslovom Alphabeti serborum, on je u tri posebne kolone predstavio srpsku, hrvatsku i slovenačku latinicu. U Bukvaru iz 1827. umesto te tri kolone postoji samo jedna, Illyric., što je trebalo da znači: latiničko pismo za Južne Slovene rimskoga zakona. Sada, u tabeli iz 1852. nema pomena ni o srpskoj, ni o slovenačkoj, ni o ilirskoj latinici; postoji samo hrvatska. Nigde nije objašnjeno kako se desilo da se pod Vukovim imenom prostom zamenom jedne reči proturi stav koji nije njegov. Svaka hermeneutika koja vodi računa o celini autorovih stavova, pokazala bi da ova promena nije utemeljena u delu Vuka Karadžića. Vukovi stavovi su u njegovo vreme bili često izvrtani od strane drugih, a kasnije i neki temeljno falsifikovani, kao na primer da je on tvorac srpskohrvatskog jezičkog jedinstva. U temeljno falsifikovane činjenice spadaju i one po kojima ispada da je Vuk stvorio srpsku ćirilicu, da se latinicom nije bavio; da je latinica kojom se služe Srbi po poreklu hrvatska.

Đuro Daničić je, u okviru pripreme za Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, četvrt veka kasnije, nastojao da se ta projektovana pravopisna reforma iz drugog izdanja Vukovog Srpskog rječnika (1852) sprovede. Bilo bi ispravnije tu reformu nazvati Vuk-Daničićevom nego samo Daničićevom. Ta reforma zaživela je dosledno u Rječniku JAZU i to tokom njegovog višedecenijskog izlaženja i ponegde drugde. Ali nije, mimo Rječnika, u potpunosti prihvaćena. Kajkavac Ivan Broz svoj Hrvatski pravopis (1892) radio je na korpusu dela Vuka i Daničića, ali nije prihvatio i Daničićevu varijantu latinice. Od nje je prihvatio samo latinično slovo đ. Pošto je Brozov Pravopis obavezivao, Daničićeva reforma je samo delimično u praksi bila prihvaćena.

Putem kojim je u svom zagrebačkom periodu išao Daničić krenuo je i kasnije Aleksandar Belić. I on je (u jugoslovenskom periodu, tačnije od Prvog svetskog rata) prihvatio Jagićev stav da dva naroda imaju dva pisma, ćirilicu i latinicu, koja im mogu da se služe ravnopravno. Štaviše, latinicu je prihvatio u varijanti koju je nametnuo Brozov Pravopis, a ne Daničićev Rječnik. Takav stav potvrdio je u tekstu Azbuke u Pravopisu srpskohrvatskog jezika 1923. godine. Isti stav je zastupljen i na Novosadskom dogovoru.

Stav o ''dvoazbučnosti'' srpskog jezika (izraz Pavla Ivića) prihvatili su Srbi katolici iz Dubrovnika u svojim glasilima, naročito u časopisu Srđ-Срђ, koji je љtampan i ćirilicom i latinicom. Na prostoru srpskih zemalja stav o tome da Srbi imaju dva pisma pobedio je u drugoj polovini 20. veka u potpunosti. Možemo otuda da kažemo i da je u potpunosti pobedila Vukova ideja o tome da Srbi treba da sačuvaju (tj. da imaju) dva pisma. Pokret za obnovu srbistike, koji se u celini oslanja na vukovsku filološku tradiciju, u svom glasilu, časopisu Serbistika/Serbica, priloge štampa i ćirilicom i latinicom. Dvoazbučnost je karakteristika srpskog jezika danas. Jedne knjige se štampaju ćirilicom, a druge latinicom; jedne novine se štampaju latinicom, a druge ćirilicom. Čuvanjem obaju pisama čuva se celovitost srpskog jezika i srpske kulture.

Ni za Vukova života ni kasnije, nisu ostvareni svi Vukovi zahtevi koji se tiču pisma. Nije postignuto rešenje da i u latinici svaki glas bude obeležen samo jednim slovnim znakom. Ostali su digrafi lj, nj, dž. Takođe, nisu odbačene ni grafeme sa dijakritičkim znakovima ( ć, č, š, ž ).

Ćirilica kojom se danas služimo rezultat je rada Orfelina, Mrkalja, Milovanova i Vuka. Latinica kojom se danas služe Srbi i drugi južnoslovenski narodi četiri puta je reformisana u 19. veku. Ona je u najvećoj meri Vukovo delo. I pored toga ova latinica (kojoj pristoji ime vukovica) nije toliko savršena kao Vukova ćirilica (koja se drugačije zove vukovica). Sem toga, ona nije potpuno konvertibilna sa ćirilicom, jer ima tri digrafa ( lj, nj, dž ). No i pored toga, ona uspešno služi za pisanje na tri južnoslovenska jezika: srpskom, hrvatskom i slovenačkom.

(Kraj)

 

Reforma latinice na književnom dogovoru u Beču

Na Književnom dogovoru u Beču, na kojem nije učestvovao Ljudevit Gaj, izvršene su tri korekcije Gajevog pravopisa. Te korekcije se tiču upotrebe glasa i slova h, pisanja samoglasničkog r i izostavljanja iz azbuke latinične oznake za jat. Sve te intervencije izvršene su u duhu Vukovih shvatanja. To je bila neka vrsta reforme Gajevog pravopisa u smeru njegovog prilagođavanja latinici iz Prvog srpskog bukvara. U novoj situaciji Vuk više nije insistirao na svojoj zamisli o srpskoj/ilirskoj latinici koja bi bila izvršena po istim principima po kojima je izvršena i reforma srpske ćirilice, već je prvenstveno branio jedinstvo srpskog jezika, onog jezika koji kao svoja glavna narečja ima ekavicu, ikavicu i ijekavicu. Latinica kojom je napisan Književni dogovor nije bila savršena, ali je u tom obliku bila primenjiva za pisanje na srpskom jeziku.

I Vuk i Daničić su pokazali na sasvim konkretan način da su prihvatili latinicu reformisanu na Bečkom dogovoru, kao pismo za srpski jezik.

Ilustracije: Đuro Daničić str. 478, te autor knjige i naslovna strana knjige.

 

 

Biografija Petra Milosavljevića

Petar Milosavljević (1937) dugogodišnji je ugledni profesor novosadskog Filozofskog fakulteta. Do sada je objavio preko dvadeset knjiga. Primarno područje njegovih naučnih interesovanja jeste metodologija proučavanja književnosti i teorija književnosti. Iz ovih oblasti potiču i dvije čuvene Milosavljevićeve knjige: Metodologija proučavanja književnosti i Teorija književnosti. Jedan krug njegovih knjiga bavi se interpretacijom književnih djela iz specifične teorijske perspektive koju je artikulisao sam Milosavljević. Međutim, nakon razbijanja Jugoslavije Petar Milosavljević se uglavnom bavi pitanjima i problemima srpske filologije, preciznije rečeno, identitetom srpskog jezika i korpusom srpske književnosti, srpskom vjerskom i etničkom posebnošću. Sa područja srbistike – čiji je Milosavljević najznačajniji obnovitelj u našem vremenu – ovaj autor je objavio sljedeće knjige: Srbi i njihov jezik, Sistem srpske književnosti, Srpski filološki program te Uvod u srbistiku. U ovim, po srpsku filologiju vanredno značajnim knjigama, Milosavljević eksplicitno ukazuje na stra n putice aktuelne srpske filologije i na njenu oslonjenost na serbokroatističku filološku paradigmu, po Srbe iznimno štetnu. Bilans djelovanja te filološke paradigme Milosavljević ovako predstavlja: iz nekadašnjeg srpskog (vukovskog) jezika nastali su srpski, hrvatski, bošnjački i, po svemu sudeći, crnogorski jezik; s rpska književnost je ostala bez svog srednjeg dijela (dubrovačke književnosti) iako je ona pisana na srpskom jeziku, srpska narodna književnost proglašena je srpskohrvatskom. Konačno, u svijetu važeći i u filologiji jedino legitimni princip identifikacije naroda po jezicima srušen je u srpskom slučaju, pa se Srbima određuju samo oni naši istojezičnici koji su pravoslavne vjere. Rušeći i obesmišljavajući ova, po Srbe veoma štetna rješenja, Milosavljević ubjedljivo pokazuje kako su na strani Srba i opšteprihvaćeni kriteriji i naučna istina. Polazišta za ovakva svoja shvatanja Milosavljević nalazi u stavovima Vuka Karadžića i vodećih slavista njegovog doba.

Petar Milosavljević rođen je 1937. u Donjoj Svarči (Toplica), u Srbiji. Gimnaziju je učio u Prokuplju i Novom Sadu. Studirao je filozofiju u Beogradu (1957-58). Dilomirao je na Katedri za jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu (1964). Boravio je 1969. na studijama u Parizu kao stipendista francuske vlade.

Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu sa tezom Poetika Momčila Nastasijevića (1974). Radio je kao novinar u novosadskom Dnevniku (1958-59) i Sremskim novinama (1960-62). Bio je jedan od urednika časopisa Polja (od 1958. do 1964, s prekidima) i glavni i odgovorni (1965-1968). Bio je jedan od urednika Letopisa Matice srpske (1969-1979). Od 1998. je glavni i odgovorni urednik časopisa Srbistika/Serbica koji je počeo da izlazi u Prištini. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu je radio od 1971, kao asistent, docent (1975), vanredni profesor (1983) i redovni profesor (1988). Bio je direktor Instituta za jugoslovenske književnosti i šef Katedre za jugoslovenske književnosti i opštu književnost (1976-1979). Na istom fakultetu predavao je Metodologiju proučavanja književnosti od 1973. Predavao je i Teoriju književnosti (1986-1990). Održao je i više kurseva na postdiplomskim studijama. Držao je kurseve iz metodologije proučavanja književnosti na postdiplomskim studijama na Filološkom fakultetu u Prištini, Filozofskom fakultetu u Nikšiću i na Filozofskom fakultetu u Banja Luci. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Srpskom Sarajevu (Pale) držao je nastavu iz predmeta Istorija srpske kulture i Teorija književnosti. Od godine 2002. drži i nastavu na postdimplomskim studijama na istom fakultetu. Petar Milosavljević je priredio veći broj knjiga i zbornika posvećenih srpskoj književnosti, metodologiji i teoriji književnosti.

Objavio je veći broj knjiga posvećenih modernoj srpskoj književnosti, teoriji i tumačenju književnosti, a u novije vreme bavi se problematikom srpskog jezika, tj. srbistikom i njenim istorijskim, kulturnim i političkim konsekvencama. Između ostalih, objavio je sledeće knjige: Poetika Momčila Nastasijevića, Teorija književnosti , Dijalektika konkretnog totaliteta u proučavanju književnosti, Život pesme Laze Kostića Santa Marija della Salute,Triptih o Lazi Kostiću, Tradicija i avangardizam ,Uvod u srbistiku, Reč i korelativ, Logos i paradigma, Metodologija proučavanja književnosti, Sistem srpske književnosti, Srbi i njihov jezik, Srpski filološki program, Uvod u srbistiku, Srpska pisma...

 

Duško Pevulja:

Jezik važniji od pisma

Srpska pisma, Petar Milosavljević

Svojim izuzetno značajnim knjigama iz oblasti srbistike (Sistem srpske književnosti, Srbi i njihov jezik, Srpski filološki program i Uvod u srbistiku), nastalim u proteklih nešto više od deset godina, profesor Petar Milosavljević pridružio je i knjigu Srpska pisma. Tako je ovaj naš istaknuti naučnik svoje bavljenje pitanjima i problemima identiteta srpskog jezika i srpske književnosti te srpske etničke posebnosti dopunio i proučavanjem srpske gramatologije (nauke o pismima), onog segmenta koji je u njegovom obuhvatnom i sistematskom poduhvatu tek djelimično bio osvijetljen. Prema tome, knjiga Srpska pisma predstavlja svojevrsno zaokruženje poduhvata Petra Milosavljevića na obnovi srbistike započetog nevelikom knjigom pod naslovom Srpska književnost i srpski nacionalni program.

Knjiga Srpska pisma komponovana je na zanimljiv način. Riječ je o studiji i hrestomatiji. Na početku svakog od tri dijela („Alfabetska pismenost”, „Slovenska pismenost” i „Savremena srpska pismenost”), na koliko je knjiga podijeljena, nalaze se autorove studije, posle čega slijede tekstovi različitih autora koji naznačenu problematiku sagledaju sa različitih stanovišta. Iako nešto drugačije komponovana, po osnovnoj zamisli ova knjiga je najbliža Milosavljevićevoj knjizi Srbi i njihov jezik. Obje knjige na najbolji način ilustruju naučni postupak Petra Milosavljevića. Kompleksne probleme srpske filologije on sagleda kroz analizu različitih činjenica i vrlo često suprotstavljenih stanovišta. U svemu tome imponuje autorova sposobnost za teorijsko artikulisanje problema (njegovo jasno izlaganje), izdvajanje suštinskog, a zatim i njegovo sistematično i postupno rješavanje.

Dvopismenost je uobičajena

Kao jedan od povoda za nastanak knjige Srpska pisma Milosavljević navodi dosta rasprostranjeno, a pogrešno uvjerenje „da se pismom određuje nacionalni identitet”. Jezik je primarna odrednica etničkog identiteta pa je on u tom smislu nadređena kategorija u odnosu na pismo. Mnogi narodi su tokom svog kulturnog razvitka mijenjali pismo, što je ostajalo bez uticaja na njihov etnički identitet.

Pod sintagmom „srpska pisma" Milosavljević podrazumijeva ona pisma kojima se služio i koje danas upotrebljava srpski jezik. Današnja srpska „dvoazbučnost” (termin Pavla Ivića) u istoriji srpske pismenosti nije nikakav izuzetak; ranije su Srbi upotrebljavali glagoljicu i ćirilicu, dok ova prva nije iščezla iz upotrebe. Dvopismenost je uobičajna pojava i kod nekih drugih evropskih naroda.

Momenat koji je uslovio nastanak ove Milosavljevićeve knjige jeste „prodor u oblasti gramatologije”, koji su pri kraju dvadesetog vijeka načinili srpski naučnici Svetislav Bilbija i Radivoje Pešić. Prema onome kako je Milosavljević predstavio istraživanja ovih srpskih naučnika, može se govoriti o uspostavljanju novih naučnih paradigmi koje daju drugačije odgovore na prirodu i oblik najstarijih pisama, a zatim i na početke srpske pismenosti.

Suprotno uobičajnom mišljenju po kome je piktografsko i ideografsko pismo starije od linearnog (alfabetskog) Bilbija i Pešić, koji su se ovim istraživanjima bavili nezavisno jedan od drugog, došli su do zaključka da je alfabetsko pismo najstarije. Ovi srpski naučnici, kao i neki ruski gramatolozi, donose drugačije stavove i o počecima slovenske pismenosti. Prema važećoj paradigmi, Ćirilo je u poznatoj misiji stvorio glagoljicu (prvo slovensko pismo) na osnovu grčkog kurzivnog pisma, dok su njegovi učenici stvorili ćirilicu.

Ako u nauci nije bilo sporenja oko vezivanja početaka slovenske pismenosti za Ćirila i Metodija, drugačiji je slučaj sa odgovorom na pitanje koje pismo je starije: glagoljica ili ćirilica. Milosavljević tim povodom navodi različite stavove: Petra Đorđića, po kome je starija glagoljica, i shvatanje ruskog gramatologa Istrina, po kome je ćirilica ranije nastala. Interesantna je u ovom smislu i teza Svetislava Bilbije, po kojoj je glagoljica starije pismo i da je Ćirilo, stvarajući ćirilicu, iz nje preuzeo sedam znakova.

Otkriće artefekata poput „bukvara lepenskog Vira” i Velesove knjige, prema Bilbiji i Pešiću, navodi na zaključak o postojanju pretćirilovske (praslovenske) pismenosti. Ove hipoteze dovode u pitanje stav po kome je ćirilica (isključivo) nastala na osnovu grčkog unicijalnog pisma. Imajući u vidu ove naučne rezultate Petar Milosavljević smatra da nastanak ćirilice ima smisla vezivati ne samo za pomenuto grčko pismo nego i za pretćirilovska pisma (srbicu, vlesovicu).

Najobimniji dio Srpskih pisama odnosi se na savremenu srpsku pismenost. U njemu je izložen istorijski razvoj ćirilice i latinice, pisama kojima Srbi danas pišu. Srpska ćirilica je u predvukovskom periodu tri puta reformisana: u vrijeme svetog Save (u cilju približavanja narodnom govoru), u vrijeme Stefana Prvovjenčanog i u 18. vijeku, kada je Zaharije Orfelin, po ugledu na reforme koje je izveo Petar Veliki u Rusiji, crkvenu ćirilicu zamijenio građanskom.

 

Srpska ćirilica

Tvorac ćirilice kojom se danas služimo je Vuk Karadžić, pri čemu se, kako ističe Milosavljević, ne smije zanemariti doprinos njegovih prethodnika na tom poslu: Save Mrkalja i Luke Milovanova. Milosavljević podrobno analizira i reforme kroz koje je prošla latinica koju danas upotrebljavamo. On ubjedljivo pokazuje da je pogrešan i naučno neutemeljen stav koji je bio opštevažeći u vrijeme dominacije serbokroatistike, po kome je Vuk stvorio (srpsku) ćirilicu, a Gaj (hrvatsku) latinicu. Latinica koju danas upotrebljavamo, pokazuje Milosavljević, samo se po jednom slovu razlikuje od one koju je Vuk objavio u Prvom srpskom bukvaru (1827). S druge strane, Ljudevit Gaj je izvršio dvije reforme latinice. Obje autor Srpskih pisama detaljno analizira. Prva se odnosi na hrvatski jezik (čakavsko narječje), a druga pada u vrijeme kada Hrvati preuzimaju srpski jezik (štokavsko narječje), pod ilirskim imenom, i u duhu je onog načela koje je Vuk primijenio na ćirilicu: jedan glas jedan znak. Ova Gajeva latinica kratko je bila u upotrebi i u dva navrata je modifikovana. Najprije, Bečkim književnim dogovorom, na kome su u t om smislu prihvaćeni neki ključni Vukovi stavovi i po kome je latinica približena ćirilici, a onda poduhvatima Đure Daničića na ovom planu.

Po značaju za srpsku filologiju i po obimu znanja koje donosi, knjiga Srpska pisma može se porediti sa drugim važnim Milosavljevićevim knjigama, na početku ovog teksta pobrojanim. Navodeći, na temeljima istraživačkih dostignuća srpskih naučnika, drugačija mišljenja o počecima slovenske pismenosti, nudeći naučno zasnovanu i argumentovanu analizu razvoja današnjih srpskih pisama (pogotovo kroz dokazivanje srpskog karaktera današnje latinice) te donoseći na jednom mjestu veliki broj uglavnom teško dostupnih tekstova, dakle po svemu tome, knjiga Srpska pisma Petra Milosavljevića rijetko je istinski vrijedno djelo.