HOME
(GLAVNA STRANICA)

Petar Milosavljević
Iz knjige: ''Ideje jugoslovenstva i srpska misao'', Knjigotvornica Logos, Valjevo 2007.

 

SMISAO
POKRETA ZA OBNOVU SRBISTIKE

Povodom teksta Save Dautovića Nauka u „službi" Kaptola

U NIN-u od 8. decembra 2005. Sava Dautović je objavio članak o nagradi „Pavle Ivić" za knjigu Sintaksa srpskog jezika i o kritici Miloša Kovačevića na tu knjigu. Ovu svoju priču Dautović je, nekako nategnuto, proširio i na mene. Uz moje ime navedeni su, u negativnom kontekstu, srbistika i pokret za obnovu srbistike.

Srbistika kao filološka disciplina veliki je srpski problem. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu postoje katedre za anglistiku, germanistiku, romanistiku, slavistiku, hungarologiju, slovakistiku, rumunistiku, rusinistiku. Ne postoji katedra za srbistiku. Slično je i na drugim univerzitetima u srpskim zemljama. Termin srbistika nije u upotrebi u zvaničnoj naučnoj i prosvetnoj nomenklaturi. Vodeće institucije, vlasti, mediji, ponašaju se kao da je takvo stanje normalno. Odsustvo imena srbistike kao konstituisane naučne discipline dovelo je do veoma negativnih posledica. U ovom trenutku srpska oficijelna nauka, odnosno vodeće institucije, ne daju jasne odgovore na pitanja: ko pripada srpskom narodu, šta je to srpski jezik i šta sve spada u srpsku književnost. Dve filološke discipline, srbistika i serbokroatistika, na ta pitanja daju različite odgovore. Izostavljanje srbistike iz obrazovnog sistema pogađa milion i po mladih koji se nalaze u školskim klupama, što znači tiče se budućnosti srpskog naroda.

Srbistika nije neka nova disciplina. Ona je bila konstituisana početkom 19. veka kada i druge discipline koje se bave drugim slovenskim narodima (npr. polonistika, bohemistika, slovenistika, rusistika itd.). U drugoj polovini 19. veka sve više se, sa hrvatske strane, nametao stav da Srbi i Hrvati imaju jedan jezik, srpskohrvatski, hrvatski ili srpski. Stav da su dva naroda stvorila jedan jezik, a ostali posebni narodi, neprimeren je filološkim principima. Nije ga prihvatao ni Vuk Karadžić ni njegovi savremenici. Prihvatio ga je Đuro Daničić posle Vukove smrti i svoga odlaska u Zagreb gde je postao prvi urednik Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU). Sve do stvaranja Jugoslavije drugi najznačajniji srpski filolozi opirali su se takvom preimenovanju svog jezika; poštovali su integritet srpskog jezika, srpske književnosti i srpskog naroda. Sa pobedom ideje jugoslovenstva nametnut je termin serbokroatistika kao naziv discipline o jeziku i jugoslavistika kao naziv discipline o književnosti. Serbokroatistika je ozvaničena na Novosadskom dogovoru o jeziku 1954. kada je i srpska strana institucionalno prihvatila stav da je jezik srpskohrvatski. Stvarni i nominalni centri serbokroatistike i jugoslavistike bili su van Srbije. To su bili, pre svega JAZU a pogotovo Jugoslavenski leksikografski zavod.

Prilikom razbijanja Jugoslavije hrvatska strana napustila je stav da Srbi i Hrvati imaju jedan jezik (hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski), pa su srpski jezik, kojim se služe od ilirskog pokreta, nazvali hrvatskim jezikom. Samim time hrvatska strana napustila je i serbokroatistiku kao disciplinu, a sahranjivanjem svoje ideje jugoslavenstva, ista strana je napustila i jugoslavistiku. Na srpskoj strani desilo se nešto slično, ali samo naizgled. Jezik kojim pišem ovaj tekst po Ustavu Srbije se zove srpski. Ali glavne srpske nacionalne institucije nisu se stvarno vratile na stanje pre Novosadskog dogovora i nisu prevladale dominaciju serbokroatistike. U Srpskoj kraljevskoj akademiji počelo je 1893. godine, na inicijativu Stojana Novakovića, da se radi na velikom projektu pod nazivom Rečnik srpskog književnog i narodnog jezika (skraćeno Srpski rečnik). Posle šezdeset godina rada na njemu, pred Novosadski dogovor, Aleksandar Belić je taj projekt preimenovao u Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. Tim preimenovanjem ono što je bilo srpsko postalo je i srpsko i hrvatsko. Bila je prilika, posle razbijanja Jugoslavije i „srpskohrvatskog jezičkog jedinstva", da se vrati staro i autentično ime Rečniku Srpske akademije nauka i umetnosti. Nije se to desilo. U Akademiji je 16. februara 1999. usvojen stav da se nastavi rad na Rečniku pod imenom koji mu je dao Belić. Najviša srpska naučna institucija tim svojim gestom poručila je: Srbi mogu zvati svoj jezik srpski, ali on je, u naučnom smislu, srpskohrvatski. Pošto isti leksički materijal Hrvati izdaju pod imenom rečnika hrvatskog jezika, onda se jezik kojim govore i pišu Srbi, u stvari, predstavlja kao neka podvrsta hrvatskog jezika. Ovom „bratskom suradnjom" Srbima se, praktično, oduzima njihovo najveće blago, njihov jezik.

Pokret za obnovu srbistike nastao je iz nezadovoljstva stanjem oficijelne srpske filologije koja loše rešava pitanja identiteta srpskog naroda, srpskog jezika i srpske književnosti. Centar pokreta za obnovu srbistike formiran 10. oktobra 1997. na Filološkom fakultetu u Prištini voljom 63 potpisnika. Na fakultetima u Beogradu i Novom Sadu, okupiranim od serbokroatista, ovakav Centar ne bi mogao da bude osnovan. Glavna ideja pokreta je da se u naučnom svetu obnovi srpska filološka tradicija, da se srbistika vrati u sistem filoloških disciplina u kojem je postojala.

Na filološkoj sceni u Srbiji danas zaista postoji sukob, koji gospodin Dautović označava kao „srpsko-srpski", i za koji kaže da je zato „besmislen". Za mene taj sukob nije ni lični, ni nacionalni, ni međunacionalni. A još manje je besmislen. To je sukob dveju naučnih paradigmi, srbistike i serbokroatistike i on nije karakterističan samo za vreme u kojem živimo. Glavni reprezentanti srbistike su: Vuk Karadžić, Šafarik, Pipin, Stojan Novaković, Ljubomir Stojanović; u novije vreme na istim osnovama delujemo Radmilo Marojević, Miloš Kovačević, ja i drugi istomišljenici. Glavni reprezentanti serbokroatistike su: Vatroslav Jagić, Ivan Broz, Tomo Maretić, Aleksandar Belić, Pavle Ivić i njihovi sledbenici. Upravo navedena imena, a spisak bi mogao da bude i širi, pokazuju da iza naučnih paradigmi ne stoje obavezno predstavnici jedne nacije, već jednog modela (paradigme) mišljenja. U filozofiji nauke smatra se da je borba i smenjivanje naučnih paradigmi normalna stvar. Otuda bi i na sukob među srpskim filolozima trebalo gledati kao na normalan sukob ideja. Iza jedne i druge paradigme, srbistike i serbokroatistike, stoji mnoštvo naučnika i mnoštvo knjiga. Bilo bi poželjno da se mediji prema tom sukobu odnose odgovorno i nepristrasno. Da li će Srbima i dalje da se bavi serbokroatistika ili će se obnovljena srbistika vratiti u sistem filoloških disciplina, i u obrazovni sistem, u srpske nacionalne institucije, to nije samo akademsko pitanje. To je pitanje od šireg nacionalnog interesa. Kad stanje u ovoj oblasti bude normalno, kad srpske institucije budu ozvaničile srbistiku kao filološku disciplinu i time dovele Srbe u red drugih naroda, pokret za obnovu srbistike prestaće da postoji.