HOME
(GLAVNA STRANICA)

 

Petar Milosavljević

O NOVOSADSKOM DOGOVORU
(Iz Uvoda u srbistiku, Beograd 2003: 453-458)

 

Najznačajniju ulogu u podršci filološkim poduhvatima novog režima imao je Aleksandar Belić. Za vreme rata, sa mnogim srpskim istaknutim intelektualcima, on je potpisao Apel srpskom narodu protiv komunista (1942). Kao predsednik Srpske kraljevske akademije bio je godine 1945. naimenovan za jednog od namesnika kralja Petra, neposredno pre nego što je Jugoslavija i zvanično postala republika. Iako čovek sa „reakci-onarnom“ prošlošću, ostao je na mestu predsednika Srpske akademije nauka do kraja života (1960). Oni koji su ga ostavili na tome mestu imali su svoje račune. Belić je godine 1947. osnovao Institut za srpski jezik pri SANU i bio je na njegovom čelu. Jedan od zadataka ovog Instituta bio je i da radi na Akademijinom Srpskom rečniku. Institut je, međutim, godine 1953. izdao novu oglednu svesku rečnika, ali je njegovo ime bilo promenjeno. Ogledna sveska se zvala: Rečnik srpskohrvatskog jezika po građi Srpske akademije nauka. U njoj je jezik, koji se dotle zvao srpski, preimenovan u srpskohrvatski.

Od 1955. i institut će nositi novo ime: Institut za srpskohrvatski jezik. Pod tim imenom delovaće blizu 40 godina. Početkom devedesetih godina opet će dobiti ime Institut za srpski jezik. Prvi tom Srpskog rečnika, na kojem se radilo od kraja 19. veka, izaći će 1959. pod imenom Reč-nik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika pod Belićevim ured-ništvom. Do 1996. izašlo je 14 tomova. Prilikom promocije 14. toma toga rečnika, akademik Pavle Ivić, Belićev naslednik, pozivao se na davnu inicijativu Stojana Novakovića da se pravi ovaj rečnik. Ali je prećutao da je rečnik sve do 1953. nazivan drugim imenom, da se zvao rečnik srpskog jezika. Akademik Ivić je obećao i da će Institut za srpski jezik raditi još tridesetak godina da bi pripremio još petnaestak tomova Rečnika srpskohrvatskog jezika (Politika, 15. II 1997). Na veliku nesreću, dvojica najznačajnijih srpskih lingvista 20. veka, Belić i Ivić, nisu imali jasnu predstavu o razlikama između izraza „srpski jezik“ i „srpskohrvatski jezik“. Nerazumevanje tih razlika imaće za srpski narod i njegovu nauku pogubne posledice.

Zvaničan naziv za jezik kojim su se služili Srbi, posle Drugog svetskog rata, bar u Republici Srbiji, bio je srpski jezik. U skladu sa ondašnjom praksom, nađen je način da inicijativa za promenu naziva jezika dođe sa srpske strane. Letopis Matice srpske, koji je uređivao Živan Milisavac, prvi posleratni sekretar Matice srpske, sproveo je anketu o potrebi ujednačavanja književnog jezika dva bratska naroda, Srba i Hrvata. Povoljni odjeci ove ankete stvorili su formalnu osnovu da se 8, 9. i 10. decembra 1954. održi u Novom Sadu skup filologa i književnika koji će doneti zaključke poznate pod imenom Novosadski dogovor. Zaključci Novosadskog dogovora saopšteni su u 10 tačaka. Najvažnija je prva tačka koja glasi:

1) Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.

Nakon prethodnih izlaganja u ovoj knjizi nije teško zaključiti čiji su stavovi sadržani u tom prvom članu Novosadskog dogovora. Vuk je smatrao Crnogorce delom srpskog naroda, a narodne jezike Srba (koji svi govore štokavski) i Hrvata (koji govore čakavski, odnosno kajkavski) jasno je razlikovao. Prema tome ni Vuk, niti iko ko je sledio njegove stavove, ne bi nikako mogao da kaže da je narodni jezik Srba i Hrvata jedan jezik. Tako nešto ne stoji ni u bečkom Književnom dogovoru. Otuda za pozivanje na Vuka i na Bečki dogovor, u dokumentima Novosadskog dogovora, nema nikakvog pokrića. Nasuprot tome, stav da Srbi i Hrvati imaju isti narodni jezik sastavljen od tri narečja: štokavskog, kajkavskog i čakavskog, ima uporište u stavovima Vatroslava Jagića čije se ime u dokumentima Novosadskog dogovora i ne spominje. Prva tačka Novosadskog dogovora u drugoj rečenici projektuje podelu srpskohrvatskog (za Vuka, ali i za Belića do Prvog svetskog rata samo srpskog) jezika na dve varijante: ekavsku i ijekavsku koje su vezane za Beograd i za Zagreb. Da je takva deoba bila planirana, vidi se po radu Pravopisne komisije ustanovljene na Novosadskom dogovoru. Glavni zaključak Komisije bio je da se istovetan pravopis pojavi u dve varijante. Tako se u izdanju Matice srpske pojavio Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika, pisan ekavicom i ćirilicom, a u Zagrebu Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika pisan ijekavicom i latinicom (1960). Iz ovako definisanih varijanti jezika nije teško zaključiti kuda je stremila ta podela. Ona je stremila ka tome da se ijekavska polovina jezika označi kao hrvatska a istočna kao srpska i da se latinica ustanovi kao hrvatsko, a ćirilica kao srpsko pismo. Mada je Novosadski dogovor, na rečima, stajao na stanovištu da je srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski jezik jedan i jedinstven, on ga je praktično delio. To deljenje jezika, najpre na dve varijante, vremenom će se sve više naglašavati, dok se ne bude reklo: da su hrvatska i srpska varijanta, u stvari, dva jezika: hrvatski i srpski.

Stavovi Novosadskog dogovora dobili su punu kodifikaciju u dvotomnoj knjizi jednog od najznačajnijih Belićevih naslednika Mihaila Stevanovića Savremeni srpskohrvatski jezik, I, II, (1964, 1969). Stevanovićeva knjiga se bavila savremenim književnim jezikom, a to praktično znači ekavskom i ijekavskom varijantom književnog jezika. U uvodnom delu knjige, međutim, Stevanović je ovako odredio prirodu jezika kojim se bavi:

Srpskohrvatski jezik, koji sa slovenačkim, makedonskim i bugarskim jezikom čini grupu južnoslovenskih jezika, kada se on uzme kao zajednica svih narodnih govora u svim oblastima u kojima je on maternji jezik, kao obično i po pravilu, ni bilo koji drugi jezik, nije jedinstven, već se u njemu prema nejednakosti većeg ili manjeg broja jezičkih crta razlikuje nekoliko dijalekata. A obično se uzima da srpskohrvatski ima tri osnovna dijalekta i to štokavski, čakavski i kajkavski... (I, 7)

I Stevanović je, dakle, prihvatio jagićevsku konstrukciju o tri narečja ili dijalekta srpskohrvatskog jezika, kao što je pre toga učinio i Belić. Ni on se nije usuđivao da svoja i opšta jezička saznanja dovede do kraja. Otuda je mogao i da napiše sledeće rečenice: „Kajkavski dijalekat srpskohrvatskog jezika bio je vezan sa slovenačkim jezikom od davnina. I to se oseća po mnogim jezičkim osobinama koje su ovome hrvatskom dijalektu zajedničke sa slovenačkim jezikom“ (19). Čuveni jezički stručnjak izricao je u tim rečenicama nešto nesporno: da hrvatski kajkavski i slovenački hrvatski čine jednu celinu, ali je izricao i nešto sasvim sporno: da kajkavski čini celinu sa srpskim jezikom. Ovaj stručnjak nije hteo da vidi u sistemu južnoslovenskih jezika poseban jezik Hrvata. Jer kad bi to video, ispalo bi da Hrvatima pripada „po pravdi“ samo čakavski, a takvu istinu teško je u ono vreme bilo prosloviti. Zato je on prihvatao konstrukciju, potvrđenu na poslednjoj stranici Uvoda, koja glasi: „Potpuno izjednačenje osnova književnog jezika, kako smo rekli, Srbi i Hrvati su dobili u Maretićevoj Gramatici i Broz-Ivekovićevom Rječniku“ (64). Po takvoj formulaciji ispada da su pomenuti hrvatski lingvisti izjednačavanje književnog jezika Srba i Hrvata pravili na osnovama tekstova srpskog i hrvatskog jezika. A da to nije tačno, to nisu krili ni oni sami. Po samom Maretiću njegova Gramatika pravljena je na korpusu Vukovih i Daničićevih dela, a Hrvatski rječnik Broza i Ivekovića na osnovu dela Vuka, Daničića, Njegoša i Milana Đ. Milićevića, što drugim rečima znači na osnovama srpskog jezika. I Stevanović je morao da plaća danak svom vremenu, tj. da i on, poput Belića, služi aktuelnoj politici.

Stavovi sadržani u Novosadskom dogovoru nikako nisu bili u saglasnosti sa srpskom filološkom tradicijom, onom koju simbolizuje Vuk Karadžić, niti su bili u aktuelnom interesu Srba da se njihov jezik sa bilo kime deli. Odgovor na pitanje: kako se desilo da baš najstarija srpska institucija organizuje nešto što je protiv srpskih nacionalnih interesa, spada u sferu znanja koja se tiču političkih strategija i taktike, a ne u oblast filologije.

Najviđeniji srpski lingvisti u drugoj polovini 20. veka, Milka i Pavle Ivić, sledili su Belića. Oni su se, počev od šezdesetih godina, zalagali za stavove po kojima srpskohrvatski književni jezik ima dve varijante: beogradsku i zagrebačku, istočnu i zapadnu, tj. srpsku i hrvatsku. Ti stavovi su poslednji put branjeni u jednoj publikaciji namenjenoj i domaćoj i stranoj publici koja se zove Srpski jezik na kraju veka (1997). U toj publikaciji su stvari dovedene do kraja: lingvisti su prethodne varijante književnog jezika Srba i Hrvata proglašavali za posebne jezike: srpski i hrvatski.

Srpski lingvisti, koji su zastupali ideju o dvema varijantama srpskohrvatskog jezika, nisu delovali izolovano. Njihovi stavovi su bili saglasni sa stavovima hrvatskih lingvista. I jedni i drugi lingvisti su dve varijante srpskohrvatskog književnog jezika tumačili prvo kao varijante, pa kao jezične izraze, pa kao nacionalne jezike. Takva podela na varijante-jezike dobila je grafički prikaz u Karti hrvatskog jezika sa dodatkom srpskog Tome Matasića iz knjige Dobar dan! (Minhen 1981). Na toj karti srpskohrvatski jezik je podeljen po liniji ekavica – ijekavica, a linija deobe ide od Loznice, preko Kraljeva do Dečana. Strateški cilj, koji je još Jagić uspostavio, time je bio ostvaren. Trebalo je da njega ozvaniči Drugi kongres srpskih intelektualaca koji je održan u aprilu 1994. godine u Beogradu. Ali to se na tom skupu ipak nije desilo.