Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

Petar Milosavljević

(P. Milosavljević, Uvod u srbistiku, Beograd 2003:177-186)

O BEČKOM KNJIŽEVNOM DOGOVORU

Decenijama je negovana predrasuda o tome da je bečki Književni dogovor bio posledica sporazuma Srba i Hrvata o zajedničkom jeziku. U stvarnosti nije bilo tako. Tačno se zna ko je u dogovaranju učestvovao i ko je potpisao dokument. To su bila dva Srbina: Vuk Kardžić i Đuro Daničić, pet Hrvata: Ivan Kukuljević, Ivan Mažuranić, Dimitrija Demeter (koji je, u stvari, bio Grk), Vinko Pacel i Stjepan Pejaković (za koga bi bilo teško tvrditi da je bio Hrvat). Dogovor je potpisao i jedan Slovenac: Franc Miklošič. Na osnovu takvog nacionalnog sastava učesnika ne bi se nikako moglo reći da je Bečki dogovor bio srpsko-hrvatski; pre bi se moglo reći da je bio srpsko-hrvatsko-slovenački. Besmislena je stoga tvrdnja da je takav tronacionalni skup imao za cilj da reši pitanje jezika dva naroda: Srba i Hrvata. Može se jedino prihvatiti da je to bio dogovor nekolicine književnika i filologa.

Na pitanje: zašto je Dogovor održan baš tada, baš u tom sastavu, i baš u Beču, objašnjenje se može naći u konkretnim istorijsko-političkim prilikama. Ali, uprkos tim okolnostima, i različitim interesima pojedinih strana, Bečki dogovor 1850. godine imao je kao rezultat dokument koji nedvosmisleno govori o jednom jeziku jednog slovenskog naroda i o jednoj književnosti na tom jeziku. Filolozi i književnici, koji su Dogovor potpisali kao pojedinci, a ne kao predstavnici pojedinih naroda – jer ih kao takve niko nije ni izabrao niti delegirao – bili su kompetentni da se bave filološkim pitanjima. I oni su, kao filolozi, – to tekst Dogovora pokazuje – stali iza Vukovih stavova.

Nikako nije tačno tvrđenje da su učesnici ovog skupa dali približno jednak doprinos u dogovoru. Kad se uporede odlomci iz Vukovog teksta Pisma Platonu Atanackoviću sa tekstom bečkog Književnog dogovora, vidi se da se radi o istom skupu stavova koji se javljaju u ova dva teksta: prvi tekst nosi samo Vukov potpis, a drugi su, uz Vuka, potpisali i drugi filolozi i književnici. Stavovi i ideje u oba teksta su isti što znači da se izvor tih ideja nalazi u istom subjektu: tj. u Vuku Karadžiću.

Tekst bečkog Književnog dogovora je kratak: iznosi samo dve strane. Sve je u njemu važno, a pogotovo prva njegova polovina, tačke 1. i 2. Tačke 3, 4, i 5. tiču se pisanja slova h i r; pa je zato njihov značaj manji.

Najvažniji, prvi deo teksta ovako glasi:

Dolje potpisani, znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima, i po tom sa žalosti gledajući, kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici, nego i po jeziku i pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo, kako bismo se, što se za sad više može u književnosti složili i ujedinili. I tako smo:

1. Jednoglasice priznali, da ne valja miješajući narječja graditi novo, kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik; a to sve a) zato, što nije moguće pisati tako, da bi svak mogao čitati po svom narječju, b) zato, što bi ovakva svaka mješavina, kaonoti ljudsko djelo, bila gora od kojega mu drago narodnoga narječja, koja su djela božja, a c) i zato, što ni ostali narodi, kao n. p. Nijemci i Talijani, nijesu od svojijeh narječja gradili novijeh, nego su jedno od narodnih izabrali, te njim knjige pišu.

2. Jednoglasice smo priznali da je najpravije i najbolje primiti južno narečje, da bude književno, i to a) zato, što najviše naroda tako govori, b) što je ono najbliže staromu slavenskom jeziku, a po tome i svijema ostalijem jezicima slavenskijem, c) što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane, d) što je stara dubrovačka književnost u njemu spisana, e) što najviše književnika istočnoga i zapadnoga vjerozakona već tako piše (samo što svi ne paze na pravila). Po tome smo se složili, da se na onijem mjestima, gdje se po ovome narječju dva sloga (syllaba) pišu ije, a gdje je jedan slog, ondje da se piše je ili e ili i, kako gdje treba, n. p. bijelo, bjelina, mreža, gonio. A da bi svak lakše mogao saznati, gdje su po ovome narječiju dva sloga, gdje li je jedan i gdje treba pisati je, gde li e, gde li i, zamolili smo svi ostali g. Vuka Stef. Karadžića, da bi napisao o tome glavna pravila, koja su dolje priložena.

Ako li kogod iz kojega mu drago uzroka ne bi htio pisati ovim narječjem, mi mislimo da bi i za narod i za književno jedinstvo najprobitačnije bilo, da piše jednijem od ostala dva narječija, kojijem mu volja, ali samo da ih ne miješa i ne gradi jezika, kojega u narodu nema.

Navedeni deo teksta ima četiri osnovna pasusa i u njima se iznose četiri osnovna stava:

1. da jedan narod treba jednu književnost da ima.

2. da za književni jezik treba da se izabere jedan dijalekat (izgovor).

3. da je najbolje izabrati ijekavski izgovor za književni jezik.

4. da se može pisati i na ostala dva dijalekta, ekavskom i ikavskom, ali pravilno.

Svi ovi stavovi su sadržani i Vukovom tekstu Pisma Platonu Atanackoviću. Između teksta Pisama i Dogovora postoji jedna važna razlika: Ona se tiče imena jezika i imena samog toga naroda. U Pismima, kao i u drugim Vukovim tekstovima, narod se zove Srbi ili srpski narod, a njegov jezik – srpski jezik. U bečkom Dogovoru, međutim, ne pominje se nijedan južnoslovenski narod; pominju se samo Nemci i Talijani i to kao uzor koji treba slediti u rešavanju jezičkih pitanja kojima se bavi i bečki Književni dogovor.

Iz ovoga, ipak, ne treba izvući zaključak da se Dogovor tiče nekog neodređenog jezika i nekog neodređenog naroda. I jezik i narod u njemu su sasvim jasno pojmljeni i određeni. Jezik je određen posredno, pominjanjem osnovnih dijalekatskih razlika koje se ispoljavaju u različitom refleksu slova jat kao: i, ije, e (pri kraju trećeg pasusa). Ali je identitet toga jezika mnogo jasnije preciziran u tekstu Glavna pravila za južno narječje, koji je, po ovlašćenju drugih učesnika Dogovora, napisao Vuk i koji je priložen uz tekst Dogovora (kao njegov sastavni deo). Prvi pasus toga teksta glasi:

Kao što je mnogo puta napominjano glavna je razlika u jeziku našemu u izgovaranju onih glasova, koji se u slavenskom jeziku pišu sa slovom ě; i po tome izgovaranju jezik se naš dijeli na tri glavna narječja, tj. istočno, južno i zapadno.

Glavna pravila se, u punom smislu, oslanjaju na tekst Dogovora. Ona jasnije i konkretnije preciziraju da se tekst Dogovora tiče štokavskog narečja sa sva tri izgovora: ekavskim, ijekavskim i ikavskim i da je to jedan i jedinstven jezik. Ni štokavsko narečje, kao ni srpski jezik, u tekstu Dogovora, kao ni u tekstu Glavna pravila, nisu spomenuti. Ali je iz opisa jasno o kojem se narečju ili jeziku radi: radi se o onom kojim se Vuk i pre toga i posle toga bavio. Postojanje toga jezika Vuk je prvi put potvrdio u Primjedbama u Pismenici iz 1814. godine; a posle ga je potvrđivao u više svojih tekstova. Vuk u Pismenici govori o zajednici ekavskog, ijekavskog i ikavskog izgovora štokavskog narečja kao o srpskom jeziku. U Bečkom dogovoru se o njima govori kao o jednom jeziku ili o našem jeziku.

Sporno, dakle, za učesnike skupa nije bilo postojanje štokavskog kao posebnog jezika. Nikakvog pomena kajkavskog ili čakavskog tamo nije bilo. Otvoreno je ostavljeno samo pitanje naziva štokavskog. Taj jezik je, u to vreme, većina populacije, koja je njime govorila, nazivala srpski. Ali su se, uporedo sa tim, upotrebljavani i drugi nazivi: ilirski, bosanski, slavonski, dalmatinski, drubrovački, hrvatski, naški. U vreme Bečkog dogovora dva najraširenija naziva bila su: srpski i ilirski. Učesnici dogovora, verovatno, nisu mogli da se usaglase oko imena jezika. Jagić je, u Istoriji slovenske filologije, naveo sećanje Franca Miklošića, jednog od učesnika dogovaranja, da Vuk “nikako ne hoteći srpski i hrvatski jezik dati pod nazivom – srpskohrvatski ili čak srpski ili hrvatski, a Hrvatima ostavljajući samo pravo na čakavsku podvrstu” nije dozvolio da se nametne proizvoljno rešenje (1910:703-704; Srbi i njihov jezik, 1997:420). Pitanje naziva jezika ostalo je dakle, otvoreno.

Ali, u Beču je ovom prilikom zaključeno da oni koji govore štokavski (preciznije: ekavski, ijekavski, ikavski) čine jedan narod. Populacija koja tim jezikom govori još je u ono vreme nazivala sebe različito: Srbi, Iliri, Bosanci, Hercegovci, Slavonci, Dalmatinci, Dubrovčani, Hrvati itd. Po prirodnom redu stvari, koji važi za druge narode i jezike, i ova jednojezička zajednica trebalo bi da ima i jedno nacionalno ime. Ipak je pitanje imena jezika zaobiđeno.

Taj nedostatak Književnog dogovora imaće loše posledice. Sa imenom srpskog jezika će se kasnije mnogo manipulisati. Ali, od ovog propusta i nedostatka, do kojeg je došlo svesno i verovatno pod pritiskom, važnije je ono rešenje koje ima strateški značaj. U Književnom dogovoru štokavski je potvrđen kao jedan jezik; potvrđeno je da oni koji govore štokavski čine jedan narod; potvrđeno je da je književnost na štokavskom književnost jednog jezika i jednog naroda. Svaki od ovih stavova ima svoje naučno utemeljenje i oni se mogu braniti postojanjem opštih pravila koja važe i za druge evropske narode onoga doba pa i kasnije.

Bečki dogovor se tiče, neposredno ili posredno, i naroda iz kojih potiču svi učesnici skupa. Tiče se, drugim rečima, i Slovenaca, i Hrvata, i Srba, iako nijedan narod u tekstu nije spomenut. Puno značenje toga dogovora može se korektnom interpretacijom jasno predstaviti i izraziti.

a) Skup filologa i književnika je u Književnom dogovoru posredno zaključio: da se ovaj dogovor ne odnosi na Slovence, jer Slovenci ne spadaju u štokavsku jezičku zajednicu.

b) Dogovor se, takođe, ne tiče ni etničkih Hrvata, tj. onih koji govore čakavski, odnosno kajkavski, jer kajkavski i čakavski dijalekat, nisu bili predmet Književnog dogovora. Pošto im jezici ne spadaju u isti jezički sistem, Hrvati i Srbi ne mogu činiti istu etničku zajednicu, odnosno, oni ne mogu biti jedan narod.

v) Bečki dogovor se posredno tiče i ilirskog pokreta samim time što je implicitno odbacio njegove glavne stavove: da južni Sloveni, a posebno Srbi i Hrvati, imaju jedan jezik i da čine jedan narod, odnosno da imaju jednu književnost. Sasvim suprotno od toga, Književni dogovor je potvrdio Vukove stavove da štokavci čine jedan narod istog jezika a raznih vera, i da oni treba da imaju jednu književnost.

g) Iako se u Književnom dogovoru ne spominje srpski jezik, u ovom dokumentu je ipak odbranjen identitet i integritet toga jezika. Drugim rečima, taj dokument je pokazao da je ono što se zove srpski jezik identično sa onim što se zove ilirski, bosanski, dalmatinski, slavonski, dubrovački jezik. Kako god da se zvao, taj jezik ima istu strukturu, različitu od drugih struktura drugih jezika.

d) Bečki dogovor je, takođe, potvrdio kontinuitet i integritet srpske književnosti. Tačnije, on je potvrdio da književnost na štokavskom jeziku čini jednu celinu i da ta celina ima ova četiri sastavna dela: narodnu književnost, staru književnost, dubrovačku književnost i novu književnost. Taj stav je takođe implicitno potvrdio da se mimo ove književnosti nalazi književnost na čakavskom, kajkavskom ili na slovenačkom jeziku.

Sa stanovišta ovako usvojenih zaključaka jasno je da je u Beču usvojen dokument o pitanjima od strateškog značaja. Pitanje naziva jezika i naroda zaobiđeno je u samom tekstu, ali je i ono bilo potpuno rešeno u kontekstu. S obzirom da je glavni učesnik Književnog dogovora i njegov tekstopisac ovaj jezik u drugim svojim tekstovima uvek imenovao kao srpski i samo kao srpski, nije moglo biti dvoumljenja oko imena jezika. Vezujući se čvrsto za princip o jednom narodu i jednom jeziku, Književni dogovor je isključivao mogućnost dvonacionalnog imena jezika.

Da su ovakve interpretacije Književnog dogovora tačne, možemo da zaključimo posredno, na osnovu nekoliko poznatih činjenica. Iste godine kada je sačinjen Književni dogovor u Beču je bila objavljena Mala srpska gramatika Đure Daničića. Ona je neimenovani jezik Književnog dogovora predstavljala kao srpski jezik. Godine 1852. izašao je Srpski rječnik Vuka Karadžića. U njemu je predstavljeno leksičko blago onog jezika koji je opisan u Književnom dogovoru. Taj jezik se u ovom Rječniku naziva srpskim, kao i u svim prethodnim Vukovim delima. Leksičko blago koje on obuhvata poticalo je iz ekavskog, ijekavskog i ikavskog područja, jednog istog, štokavskog jezika. Iste godine je izašlo na nemačkom jeziku i jedno kapitalno delo Franca Miklošića: Uporedna gramatika slovenskih jezika. U ovom delu, u odeljku Srpski i hrvatski jezik, jasno su predstavljene razlike između hrvatskog (čakavskog) i srpskog (štokavskog) jezika i pokazana je veza između njih preko ikavice koja se nalazi u oba jezika. Miklošić je, kao i Vuk i Daničić, jezik hrvatskih kajkavaca smatrao slovenačkim jezikom.

Na žalost, bečki Književni dogovor je kasnije pogrešno interpretiran kao dogovor o zajedničkom jeziku dva bratska naroda: Srba i Hrvata. Po bezobzirnosti takve interpretacije naročito se ističe Uvodna reč u Pravopisu srpskohrvatskog jezika (1960). Tamo se između ostalog kaže:

Nauka o jeziku utvrdila je u 19. stoleću da je narodni jezik Srba i Hrvata jedan jezik, pa su stoga neki srpski i hrvatski filolozi i književnici, među kojima su bili Vuk St. Karadžić, Ivan Kukuljević, Đuro Daničić, Ivan Mažuranić i Dimitrije Demeter, već g. 1850. sklopili u Beču Književni dogovor kojim su hteli jezik srpske i hrvatske književnosti “približiti, složiti i ujediniti”. Njihova je namera urodila dobrim plodom, tako da su u drugoj polovini 19. stoleća i u Srba i u Hrvata pobedili fonetski pravopisni principi, a za književni jezik uzet je štokavski jezik novih oblika i akcenata. Ono što je započeto bečkim Književnim dogovorom nastavljeno je g. 1954. u Novom Sadu poznatim Zaključcima o srpskohrvatskom jeziku i pravopisu. (Srbi i njihov jezik, 1997:399)

Gotovo ništa u ovom pasusu nije tačno. Nije tačno da je nauka u 19. veku utvrdila da je narodni jezik Srba i Hrvata jedan jezik, iako je bilo i takvih nastojanja. Takođe nije tačna ni tvrdnja da su u 1850. neki srpski i hrvatski filolozi sklopili sporazum, niti da je u tom sporazumu bilo govora o jeziku dveju književnosti, srpske i hrvatske, njihovom približavanju i ujedinjavanju. Bečki dogovor se ticao samo jednog naroda, koji govori jednim jezikom i koji ima jednu književnost. Nije tačno ni to da postoji saglasnost između Bečkog dogovora i Zaključaka pravopisne komisije iz 1954.

Da bi se našao odgovor na pitanje zašto je propušteno da se u Književnom dogovoru imenuje jezik o kojem je reč, potrebno je poznavati logiku svojstvenu najglavnijem učesniku ovoga skupa, Karadžiću. Za njega je najvažnije bilo da se postigne saglasnost o bitnom, a to je: da oni koji govore ekavskim, ijekavskim i ikavskim (tj. štokavskim) govore jednim jezikom, pa da, prema tome, čine jedan narod i da treba da imaju jednu književnost. Književnim dogovorom potvrđen je identitet i integritet jezika. Drugi potpisnici su imali svoje razloge zašto su potpisali dogovor o jednom jeziku bez imena. Nazvati drugim imenom, a ne srpskim, jezik kojim se bavio Vuk Karadžić u ono doba, pored živog Vuka, još nije bilo moguće. Ali je postojala lakoverna nada da će to jednog dana ipak biti moguće. Moglo se pretpostaviti da u budućnosti neće biti teško onu trostrukost narečja u jedinstvenom štokavskom koja se pojavljuje kao posledica različitog izgovora slova jat, zameniti trostrukošću stvarno različitih dijalekata kao što su štokavsko, čakavsko i kajkavsko narečje i tu mešavinu proglasiti jednim jezikom. Ako je Vuk bio neoprezan i u nečemu pogrešio, to je što je uveo termin narečja za ekavski, ijekavski i ikavski, a nije koristio termin različitost izgovora (kao što je kasnije činio Stojan Novaković). Ali to je terminološko pitanje koje ne utiče na pitanje identiteta jezika. Vuk ne može biti odgovoran za podmetanje veštačke konstrukcije o štokavskom, čakavskom i kajkavskom kao jednom jeziku. Tu grešku napravile su generacije filologa posle njega. Posle Vukove smrti Književni dogovor je zloupotrebljen da bi se pomoću njega neosnovano dokazivalo da Srbi i Hrvati imaju zajednički narodni i književni jezik.

Na pitanje da li je Vuku bio potreban ovakav dokumenat u kojem se prećutkuje srpsko ime jezika, može se odgovoriti potvrdno ako se imaju u vidu konkretne istorijske okolnosti i dnevnopolitički razlozi. Sredinom 19. veka, Austrijska carevina se poduhvatila da sređuje jezičku situaciju u državi pravljenjem terminoloških rečnika za potrebe svojih administrativnih jedinica. Austrija je imala nameru da za Srbe i Hrvate napravi dva terminološka rečnika, ali na osnovama istog, srpskog jezika, koji su jedni nazivali srpski, a drugi ilirski. To je značilo da bi se srpski jezik koji su ilirci prihvatili samo deceniju ranije, podelio na dva jezika, na srpski i na hrvatski. Vuk, koji je već imao dugo iskustvo sa politikom države i kome strateški cilj ilirskog pokreta nije bio nepoznat, shvatio je pravi smisao takve jezičke politike. On nije smeo dozvoliti da bude zaobiđen i da državi prepusti da srpski jezik rasparčava i kroji po svome. Zato je on pozvao nekoliko književnika i filologa, koji su se tada zatekli u Beču, i s njima napravio Književni dogovor. Dogovor je potvrdio sve glavne Vukove filološke stavove; potvrdio je identitet i celovitost srpskog jezika; identitet i celovitost srpske književnosti; identitet i celovitost srpskog naroda. Na bečki Književni dogovor treba gledati kao na ozbiljan filološki poduhvat koji ima naučno utemeljenje.