HOME
(GLAVNA STRANICA)

Petar Milosavljević

2007.

DRAGOSLAV MIHAILOVIĆ
U BORBI ZA SRPSKI JEZIK
I ZA SRPSKU AKADEMIJU NAUKA

 

Srbi danas znaju da postoje snage u svetu koje hoće da im oduzmu Kosovo i Metohiju i da ga predaju Šiptarima. Srbi, međutim, ne znaju da postoje i snage koje hoće da im oduzmu jezik i da ga pripišu drugima. A to znači da im unište identitet, da učine da Srbi nestanu ili da se ovaj narod višestruko smanji. Teren za svoje delovanje pomenute snage su našle u srpskim nacionalnim institucijama, jer bez njihovog učešća takav projekat se ne bi mogao ostvarivati. Domaći izvršioci koji su, svesno ili nesvesno, prihvatili ovaj zadatak, uspešno se služe srbofilskom retorikom. Ali svako se po delu poznaje.

Protiv takvog delovanja, pre svega u SANU, uspravio se jedan čovek, akademik Dragoslav Mihailović. Više puta je javno, i to u Akademiji, istupao. Najzad je objavio knjigu pod naslovom Vreme za povratak (2006). Ova knjiga ima ukupno 44 strane. Sadrži svega četiri teksta: Vreme za povratak, Kolonijalna Srbija, Zabludela Akademija, Rat Srpske Akademije protiv Srbije. Poslednja dva teksta su njegovi govori održani na skupštinskim zasedanjima SANU. Iako obimom nevelika, Mihailovićeva knjiga je veoma značajna. Ona je u fokus svoga bavljenja stavila dva problema: a) problem identiteta srpskog jezika i b) odnos Srpske akademije nauka i pojedinih srpskih akademika prema tom problemu.

Ni akademiku Mihailoviću, ni javnosti, nisam krio da se ne slažem sa svakim njegovim stavom. O tome sam već objavio nekoliko rečenica u članku Raspuće srpske filologije (Politika, kulturni dodatak 15. jul 2006). Razlike među nama, dobrim delom, potiču i od poslova kojima se bavimo. Gospodin Mihailović je jedan od najboljih srpskih proznih pisaca koji povremeno objavljuje članke i eseje. Ja sam profesionalni filolog koji povremeno objavljuje i beletrističke tekstove. Pitanja koja je akademik Mihailović izložio na svega 39 strana, u mojim radovima, sa naučnom elaboracijom, izloženi su u sedam knjiga na oko 3000 strana. Ali, moje knjige nisu odjeknule onoliko koliko su odjeknula istupanja akademika Mihailovića. Njegova inicijativa i glas njegove savesti izuzetno su značajni za rešavanje ovih suštastvenih problema srpskog naroda i u tome on ima punu moju podršku.

Slaganja i neslaganja sa akademikom Mihailovićem i vlastita viđenja istih problema, izložiću ovde u 14 tačaka.

1) Ime jezika srpskoga. - Akademik Mihailović smatra da postoji srpski jezik, kao što postoje i drugi jezici i da taj jezik ima svoje nacionalno ime, tj. da se zove srpski jezik. Mihailović ne prihvata nikakvo dvonacionalno (ili višenacionalno) ili sasvim drugo i drugačije ime za srpski jezik. Polazna osnova za njegovo stanovište je logička. Princip koji važi za sve druge evropske jezike, treba da važi i za srpski jezik.

Sa ovakvim stavom akademika Mihailovića u punoj su saglasnosti i moji stavovi. Oni su posebno elaborirani u mojim knjigama: Srbi i njihov jezik (Priština 1997, Beograd 2002) Srpski filološki program (Beograd 2000) u knjizi Uvod u srbistiku (Kosovska Mitrovica 2002, Beograd 2003) i u mojim radovima objavljenim u drugim knjigama i u periodici. Nas dvojica nismo usamljeni u ovakvom stavu.

Suprotno ovome postoji i mišljenje da naš jezik nije srpski nego srpskohrvatski. To je danas vladajuće (ne znam da li je i većinsko) mišljenje u Odeljenju jezika i književnosti SANU. Posledice takvog mišljenja su štetne i dalekosežne. Ko god kaže da je srpski jezik srpskohrvatski izneverio je Vuka Karadžića i srpski narod. Danas Akademijin Institut za srpski jezik priprema i objavljuje Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. Nesklad između imena instituta i imena jezika govori da je srpski jezik i dalje žrtva kvazinauke i talac pogrešne politike i nečijih posebnih interesa. Srpski akademici to ili ne vide ili neće da vide. Onima koji odavno rade na preimenovanju i preotimanju srpskog jezika prosto se nudi da ustvrde da je institut ovakvog imena nekompetentan i da je Akademijin Rečnik srpskohrvatskog jezika pre svega rečnik hrvatskog jezika.

Da bi se stekla predstava o poreklu ovih razlika, treba imati u vidu i istoriju Instituta i Rečnika. Kad je ovaj Institut osnovan 1947, on se zvao Institut za srpski jezik. Ime je promenio 1955, posle Novosadskog dogovora (1954) u Institut za srpskohrvatski jezik. Institutu je vraćeno prvobitno ime tek posle razbijanja Jugoslavije. Neko se postarao da se promeni ime Instituta, ali da se u Rečniku zadrži neadekvatno ime jezika.

Istorija Rečnika je starija od istorije Instituta. On je bio zasnovan kao Rečnik srpskog književnog i narodnog jezika daleke 1893, a ime jezika u nazivu ovog dela promenjeno je 1953. godine. Znači, prvo je promenjeno ime jezika u Rečniku, pa zatim ime u nazivu Instituta. Danas u Akademiji treba da odluče šta će menjati: ili ime Instituta ili ime Rečnika. Jezik u, svakom slučaju, ostaje jedan i isti – srpski.

2) Rečnik srpskog jezika. - Akademik Mihailović takođe smatra da Akademija treba da izdaje rečnik srpskog, a ne srpskohrvatskog jezika. Kao pisac srpskoga jezika, i baštinik respektabilne književnosti na tom jeziku, on ima puno pravo da to traži.

Moj stav da Srbi imaju ne samo pravo nego i obavezu da prave rečnik srpskog jezika, a ne srpskohrvatskog, rezultat je naučne elaboracije ovog problema i saznanja da se srpski jezik u ranijoj leksikografskoj literaturi razlikovao od hrvatskog. Rezultate svojih ispitivanja saopštio sam u studiji Izdavački projekt „Srbistika“ (Srbistika/Serbica, br. 2-3/1998, drugi put objavljen u mojoj knjizi Srpski filološki program). Ovim projektom se predviđa da se preštampaju svi relevantni rečnici srpskog jezika, sve gramatike srpskog jezika, svi pravopisi srpskog jezika i sve istorije srpske književnosti, nastali do Drugog svetskog rata. O svima njima dao sam u pomenutom tekstu osnovne informacije i konkretne bibliografske podatke. Rečnici koje bi, prema ovom projektu, trebalo preštampati su ovih autora: Mikalje (1649), Delabele (1728), Todora Avramovića (1790), Voltiđija (1802), Stulija (1801,1806, 1810), Vuka Karadžića (1818, 1852), Daničića (1863-4), Miklošića (1885) i Broza i Ivekovića 1901. Cilj ovog projekta jeste da se potvrdi identitet srpskog jezika preko navedenih rečnika, svejedno kako su se oni zvali. Nisam predložio da se kao srpski rečnici štampaju, na primer, rečnici Vrančića, Habdelića, Belosteneca, Jambrešića, jer to nisu bili rečnici srpskoga nego rečnici hrvatskoga jezika.

3) Promene u stavovima Srpske akademije prema srpskom jeziku i prema rečniku srpskog jezika. – Često sam podsećao na to zašto je osnovana Srpska akademija nauka i koji je bio njen osnovni zadatak. Ona je osnovana 1886. godine pošto su srpski prvaci na čelu sa kraljem Milanom shvatili da Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, osnovana u Zagrebu 1867. godine, nije bila i stvarno jugoslovenska, pa dakle i srpska, nego hrvatska institucija sa jugoslovenskim imenom. Po mišljenju tadašnjih srpskih prvaka, Đuro Daničić je pogrešio što je otišao u Zagreb i prihvatio stav hrvatske filologije da je hrvatski jezik isto što i srpski. Novoosnovana Srpska kraljevska akademija trebalo je da ispravi počinjenu grešku. Njen prvi veliki potez bio je izrada Rečnika srpskog književnog i narodnog jezika, za čiju izradu je dao inicijativu Stojan Novaković (1888). On je taj Rečnik skraćeno zvao kao i Vuk Karadžić: Srpski rečnik. Na takvom rečniku se radilo u Akademiji čitavih šezdeset godina (1893-1953) u periodu sa mnogo ratova i svakovrsnih srpskih stradanja. Aleksandar Belić je tek u Titovom režimu preimenovao ovaj Rečnik u Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika (1953). Ovaj Belićev potez, kao i Novosadski dogovor (1954) čiji je on bio najistaknutiji učesnik, obelodanili su da je Srpska akedemija promenila stav o jeziku, napustila tradiciju Srpske kraljevske akademije, bitno narušila identitet srpskog jezika i samim tim postala svojevrstan ogranak JAZU; u Akademiji sa srpskim imenom ostvarivan je hrvatski filološki program. To se najbolje vidi po rečnicima koje su JAZU i SANU izdavale. JAZU je već radila Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, SANU je počela da izdaje Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. Prvi tom preimenovanog Rečnika, pod Belićevim uredništvom, izašao je 1959; petnaesti tom se pojavio 1997. sa nepromenjenim imenom, a upravo je izašao i 17. tom sa istim imenom jezika. Povodom pojave petnaeste sveske Akademijinog Rečnika reagovao sam na polovično iznošenje podataka o njegovim pokretanju i skrivanje činjenice da je on bio pokrenut kao rečnik srpskoga jezika. Srpska Akademija se ovakvim ponašanjem ružno odnosi prema svojim utemeljivačima i neodgovrno prema jednom od svojih najvažnijih zadataka. U sve ovo uključena je i Matica srpska.

Na pitanje: šta bi srpske institucije sada trebalo da urade, slede i dva jasna odgovora: treba da anuliraju i Novosadski dogovor i Belićevo preimenovanje Rečnika, tj. da se vrate programu Matice srpske i Srpske akademije iz predjugoslovenskog perioda.

Bilo je nekoliko prilika da se počinjene greške isprave. Prva prilika se ukazala 1971. kada se Matica hrvatska odrekla Novosadskog dogovora. Srpska strana (pre svega Matica srpska i SANU) ostala je verna štetnom Dogovoru. Druga prilika se ukazala 1991-2. godine kada je osamostaljena država Hrvatska anulirala stav da Hrvati imaju zajednički jezik sa Srbima. Opet su i Matica i SANU ostale privržene ranijim stavovima svog filološkog vrha o zajdničkom jeziku.

Šta se u vrhovima Matice i SANU onda razgovaralo, meni je nepoznato. Ali mi je poznato šta se desilo sledećom prilikom koja se ukazala 16. februara 1999. godine kada je u Odeljenju jezika i književnosti SANU bilo otvoreno pitanje pod kojim imenom će se nastaviti izdavanje Akademijinog Rečnika. O ovom događaju piše Miloš Kovačević u članku Šta je to i kuda ide srpski jezik, koji je objavljen u časopisu Raška, br. 34-35, 2000:

Na tom skupu na kome je učestvovalo i u raspravi uzelo učešće 13 akademika (Pavle Ivić, Milka Ivić, Svetozar Petrović, Nikola Milošević, Miroslav Pantić, Pavle Ugrinov, Erih Koš, Irena Grickat-Radulović, Matija Bećković, Ljubomir Simović, Dobrica Ćosić i Predrag Palavestra, i dopisni član Aleksandar Mladenović) raspravljalo se o nazivu najznačajnijeg leksikografskog djela koje se radi kod Srba, a koje od 1959. godine do danas izlazi pod imenom Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. Rezultat rasprave je gotovo nevjerovatan. Akademici tako zaključiše „da naziv Rečnika ne treba menjati i da izdavanje Rečnika, započeto 1959. godine pod uredništvom Aleksandra Belića, treba nastaviti i dovršiti pod istim imenom kako je već izišlo 15 knjiga“, dakle pod imenom Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. Razlozi kojima akademici opravdavaju svoju odluku još su nevjerovatniji, oni nisu samo izvan nauke i izvan srpskih filoloških interesa nego i van zdrave pameti. Akademici, naime, kažu da „su gotovo svi članovi odeljenja bili na gledištu da naučne razloge treba odvojiti od političkih. Ni naziv ni građa Rečnika ne mogu se pod spoljnim i nenaučnim pritiscima menjati u toku njegovog izlaženja“. Drukčije rečeno, to znači da bi zamjena imena srpskohrvatski jezik imenom srpski jezik, po mišljenju akademika, bio ustupak „nenaučnim (i političkim) pritiscima“, iz čega proističe da taj Rečnik i nije niti može biti rečnik srpskoga jezika, pošto je, za njih, „srpski jezik uži i manje heterogen nego pojam srpskohrvatski“ (39-40)

Ovom odlukom srpski akademici su obznanili da srpskom jeziku odriču identitet.

U vreme donošenja ove odluke u srpskoj filologiji bilo je već dosta onih koji su zastupali drugačiju koncepciju. Osim pojedinačnih istupanja naučnika i književnika sa drugačijim stavovima, oglasio se i Pokret za obnovu srbistike čije programske dokumente sam predstavio na Vidovdanskim svečanostima u Prištini juna 1997. U oktobru iste godine na prištinskom Filološkom fakultetu osnovan je i Centar ovog pokreta (predsednik prof. dr Slobodan Kostić). Zatim, pojavilo se Slovo o srpskom jeziku (objavljeno u Politici 1. avgusta 1998). Ovaj dokument je potpisalo 14 književnika i filologa, među kojima i ja. Glavna ideja ovih dokumenata bila je: da Srbi treba da napuste serbokroatistiku i da se vrate srbistici; da treba da prestanu da slede Jagića i da se vrate Vuku. Takav stav se u dokumentima Pokreta za obnovu srbistike i u Slovu o srpskom jeziku sasvim jasno ističe. Dekan Filološkog fakulteta u Beogradu, prof. dr Radmilo Marojević, prihvatio je moj predlog, saopšten mu u pisanom obliku (vidi knjigu Srpski filološki program, 2000) i na ovom Fakultetu osnovao je Katedru za srbistiku.

Zato, Odluku Odbora jezika i književnosti SANU da Akademija nastavi izdavanje Rečnika srpskohrvatskog a ne Rečnika srpskog jezika ne treba shvatiti kao puku inerciju nego kao kontraudar zastupnika serbokroatistike (tj. kroatistike) u nauci u Srbiji. Usledila je dobro organizovana medijska kampanja protiv Slova o srpskom jeziku (Pokret za obnovu srbistike je ignorisan). Cilj kampanje je bio da se autoritetom Akademije odbaci ideja o obnavljanju srpske filologije, srbistike. Na Filološkom fakultetu u Beogradu je, samo nekoliko meseci posle osnivanja, ukinuta Katedra za srbistiku. Tako danas na ovoj glavnoj srpskoj visokoškolskoj ustanovi postoji više katedara za nacionalne filologije raznih naroda: za anglistiku, germanistiku, polonistiku, hungarologiju, albanistiku, niderlandistiku itd., ali ne postoji Katedra za srbistiku. Jedina institucija koja je u zgradi Filološkog fakulteta u Beogradu dosledno zastupala srbistiku bila je izdavačka kuća Trebnik koja je počela da izdaje moja Izabrana dela u 20 knjiga. Ali ona je ukinuta nepunu godinu pre smrti njenog vlasnika Ranka Kebare (umro 14. januara 2004). U svojoj glavnoj filološkoj instituciji, u svome glavnom gradu, Srbi su izbacili srbistiku iz sistema filoloških disciplina. Sporadičnim pominjanjem ovoga termina u poslednje vreme kao da se želi prikriti ova činjenica.

Glavnu odgovornost za ovaj kontraudar protiv ideje o obnovi srpske filološke tradicije, po mom mišljenju, snosi akademik Dejan Medaković koji je u pomenutim godinama bio predsednik SANU. U trenutku kad je bilo postavljeno pitanje: da li Srbi treba da imaju rečnik srpskoga jezika, ili nekog drugog, on se o ovome nije oglasio. Umesto da sledi začetnika Akademijinog Srpskog rečnika, Stojana Novakovića, gospodin Medaković je nastavljao posao jagićevca Aleksandra Belića, koji je bio produžena ruka hrvatske filologije.

Gospodin Medaković izneverio je i drugu veliku srpsku instituciju, Vuka Karadžića. Kao predsednik Vukove zadužbine, on je morao da reaguje protiv odluke Odeljenja jezika i književnosti SANU što se u Akadmiji i dalje pravi Rečnik srpskohrvatskog jezika, a ne Srpski rečnik. Ali on nije tako postupio. Sa pozivanjem na „gorostasnog“ Belića, mada je ovaj Srbima nametnuo smer jagićevske serbokroatistike čime se uništava identitet srpskog jezika, on samim tim, i putem Vukove zadužbine, rasprostire antivukovsku ideju o nepostojanju identiteta srpskog jezika.

Zalažući se za afirmaciju srpskog jezika i za objavljivanje Rečnika srpskog jezika, Pokret za obnovu srbistike, potpisnici Slova o srpskom jeziku i akademik Dragoslav Mihailović, ne zalažu se za nešto novo, nešto posebno. Oni se zalažu za povratak onome što su Srbi već imali pre jugoslovenskog perioda, a to je sopstveni identitet. Vreme za povratak, naslov Mihailovićeve knjige, znači povratak sebi.

4) Odnos prema Vuku Karadžiću. – Povratak sopstveniom identitetu podrazumva i povratak srpskoj filološkoj tradiciji. Unutar orijentacije ka povratku srpskoj filološkoj tradiciji ipak ima razlika. Za Pokret za obnovu srbistike, za potpisnike Slova o srpskom jeziku, Vuk Karadžić je stub srpske filologije koju treba obnavljati. Suprotno od ovoga, akademik Mihailović odnosi se prema Vuku kao prema nekome ko je, svojim jezičkim reformama, doveo srpski narod u nezavidan položaj.

I Dragoslav Mihailović i ja studirali smo jugoslovensku književnost i srskohrvatski jezik. Iako je on studirao u Beogradu, a ja u Novom Sadu, naše filološko obrazovanje je bilo u okviru iste filološke škole. Predstava koju smo stekli o Vuku Karadžiću zasnivala se na Belićevom pogrešnom stavu da je Vuk bio „tvorac srpskohrvatskog jezičkog jedinstva“. Akademik Mihailović se jasno suprotstavlja upravo onakvom Vuku kakvim su ga predstavljali u našim školama. Za razliku od njega, ja sam spoznao da je ta predstava o Vuku bila lažna.

Do ove spoznaje došao sam tek kao redovni profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Poslednjih desetak godina Vuk je praktično postao glavni junak serije mojih knjiga posvećenih srbistici. Na otkriću autentičnog Vuka, njegovih odnosa sa savremenicima, grešaka i falsifikata u interpretaciji njegovih shvatanja u doba prevlasti serbokroatistike, zasnovane su moje knjige-hrestomatije Srbi i njihov jezik i Srpska pisma (Banja Luka 2006) svaka na preko 500 strana. I Dragoslav Mihailović, i ja, i svi koji su prošli kroz iste škole, bili smo „majstorski“ obmanuti o Vuku Karadžiću. Neosnovan je stav akademika Mihailovića da je „vukovska jezička reforma“ učinila da je „jezička politika Srbije, formirana u HH veku, kroz čitav HH vek imala u vidu područje Jugoslavije“ (14-15). Nikakvoj Jugoslaviji Vuk nije težio niti vodio.

Koreni lažnog predstavljanja Vuka su u školi serbokroatistike, čiji je utemeljitelj bio Vatroslav Jagić. Jagić je stupio na javnu scenu 1864. godine, dakle one godine kada je Vuk umro. Napisao je nekrolog Vuku, proglasio se za Vukovog sledbenika, a zastupao je stavove sasvim suprotne od Vuka. Takvu igru nastavili su i drugi „hrvatski vukovci", posebno Ivan Broz i Tomo Maretić. Šta su oni činili najbolje se može videti na Brozovom primeru. Ivan Broz, koji je bio kajkavac, pripremio je, po nalogu Hrvatskog sabora, i objavio je 1892. Hrvatski pravopis. Po priznanju samog Broza, ovaj Hrvatski pravopis sačinjen je na korpusu dela Vuka Karadžića i Đure Daničića, a prema modelu koji je Vuk izneo u tekstu Glavna pravila za južno narečje. Broz je, u organizaciji Matice hrvatske, počeo da objavljuje u ediciji Hrvatske narodne pjesme (1894-1941) pesme koje su i po jeziku, po stihu i po temama, iste kao i one iz zbirki Srpske narodne pjesme Vuka Karadžića. Ovaj kajkavac je počeo da pravi i Rječnik hrvatskog jezika koji je posle njegove smrti završio i objavio njegov ujak Franjo Iveković (1901). U predgovoru za Rječnik, Iveković je kazao da je pravljen na korpusu dela Vuka Karadžića, Đure Daničića, Njegoša i Milana Đ. Milićevića. U tački 10. predgovora kaže se da bi se on mogao nazvati i rečnikom srpskog jezika da su ga pravili Srbi. Slično je postupio i hrvatski „vukovac“ Tomo Maretić koji je čuvenu Gramatiku i stilistiku hrvatskog ili srpskog jezika (1899) pravio na korpusu dela Vuka Karadžića i Đure Daničića. Maretić je iste godine objavio skraćeno izdanje ove svoje knjige pod imenom Gramatika hrvatskog jezika. Nije teško zaključiti da su se ovi „hrvatski vukovci“ lažno predstavljali; oni su zloupotrebljavali Vukovo ime i njegov međunarodni ugled. Istim putem nastavio je da ide i Viktor Novak, srpski akademik, koji je u izdanju SANU, 1967, izdao obimnu knjigu Vuk i Hrvati. I on je, u duhu „hrvatskih vukovaca“, Vuka prikazivao kao tvorca jezičkog jedinstva Srba i Hrvata i kao ličnost koja stoji u vrhu hrvatske filologije.

Polemišući sa ovom knjigom Viktora Novaka, ja sam u svojoj uvodnoj studiji u hrestomatiji Srbi i njihov jezik u sedam tačaka predstavio razlike u stavovima Vuka i Jagića. Vuk se, u ovom analitičkom prikazu, pokazao sasvim drugačije nego što su nam ga predstavljali. Vuk se celog života borio za afirmaciju srpskog jezika, srpske književnosti i srpskog naroda. On nikad nije mislio ni tvrdio da Srbi imaju zajednički jezik sa Hrvatima, niti je pristajao da se srpski jezik nazove srpskohrvatski. Zbog neodgovornosti srpskih lingvista, a posebno srpskih akademika, Vuk je doživeo da ga, bez ikakve osnove, predstavljaju ni manje ni više, nego kao tvorca hrvatskosrpskog jezičkog jedinstva. U godinama razbijanja Jugoslavije bio je često napadan, naročito od mlađih ljudi, što nas je „pomešao“ sa Hrvatima i proglašavan je maltene glavnim krivcem što je napravljena Jugoslavija. Pri tome, onaj koji nas je stvarno „pomešao“ kad je jezik u pitanju, Vatroslav Jagić, ostajao je netaknut.

Moja istraživanja Vukovih pogleda i dela pokazala su da ako Srbi žele da imaju srpski jezik, oni moraju da se oslone na Vuka Karadžića. Ako hoće da imaju rečnik svoga jezika, oni ne mogu da zaobiđu Vuka. Ako hoće da imaju srpsku književnost kao celoviti sistem, oni takođe moraju da se naslone na Vuka Karadžića. Ako hoće da imaju mesto u Evropi i svetu koje im po prirodi pripada, oni moraju da se vrate Vuku Karadžiću, filologu koji je mislio po evropskim modelima, tj. na evropski način, i koji je, više nego iko, i Srbiju i Srbe afirmisao u Evropi. Ali, pre svega, oni moraju da isprave greške koje su sami počinili prema ovom velikanu i da odbace podmetnute falsifikate.

Akademik Mihailović, s pravom, kritikuje Akademijin Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. Ali se on pri tome ponaša kao da iza toga rečnika stoji koncepcija Vuka Karadžića, a ne njegovih krivotvoritelja. Akademik Mihailović, na primer, obraća pažnju na pisce čija su dela služila pri sastavljanju Akademijinog Rečnika pa kaže:

„Recimo, jezičarima u Beogradu se, sudeći po Rečniku, neuporedivo više –„tri puta više“ - dopada jezik Miroslava Krleže nego Ive Andrića i naspram 34 knjige prvoga ima u rečniku samo 14 knjiga drugoga“ (24).

Vuk bi sigurno umeo da pravi razliku između Andrića, koji je pisao svojim maternjim srpskim jezikom, i Miroslava Krleže koji se srpskome jeziku priučio. Miroslavu Krleži srpski jezik nije bio maternji, nego mu je maternji bio hrvatski, kajkavski ili „kekavski“ kao što bi Vuk rekao. Vuk nikada nije prihvatio ni Gaja kao sebi ravnopravnog saradnika u jezičkim poslovima, iako je i ovaj kajkavac odbacio svoj jezik, a trudio se da nauči Vukov i da taj Vukov srpski jezik prihvate i drugi kojima ovaj jezik nije bio maternji.

Akademik Mihailović je napravio analizu koja pokazuje da je 56% teritorije Uže Srbije zapostavljeno u Akademijinom rečniku. Njegova analiza detaljno navodi broj stanovnika većih gradova sa područja staroštokavskih dijalekata srpskog jezika koji su zapostavljeni. Suština njegove primedbe je da bi leksičko blago sa toga područja trebalo da bude potpunije i ravnopravnije zastupljeno u Rečniku srpskoga jezika, književnog i narodnog. Vuk nikad nije mislio da treba odbaciti neki deo srpskog jezičkog sistema pa ni staroštokavski. Ali, kao i filolozi drugih naroda onoga vremena, imao je da reši problem srpskog književnog jezika. Svojim opredeljenjem da južno narečje pretpostavi drugim narečjima kao osnovu srpskog književnog jezika, on nije odbacio ostala narečja i dozvoljavao je njihovu upotrebu „samo da se piše pravilno“, tj. da se dijalekti ne mešaju. Ovakvim svojim postupkom on je sprečio nameravano cepanje srpskog jezika po liniji ekavica, ijekavica, ikavica. Branio je srpski jezik sa strane sa koje on bio potkopavan, sa zapada. Greše oni koji smatraju da je svoje opredeljenje predstavljao kao obavezujuće. Krajem 19. veka Stojan Novaković i Srpska kraljevska akademija konkretizovali su opredeljenje za dva centralna novoštokavska dijalekta: istočnohercegovački ijekavski i šumadijsko-vojvođanski ekavski kao osnovu srpskog književnog jezika. Među njima je nevelika razlika: izgovor staroslovenskog jata. Danas je jasno da odbacivanje bilo kojeg izgovora, ekavskog, ijekavskog ili ikavskog, znači razaranje sistema srpskog jezika.

Ispravan je stav akademika Mihailovića da Akademijinim rečnikom književnog i narodnog jezika treba da bude obuhvaćen i marginalizovani staroštokavski jezički prostor. Sve što je on o tome rekao dostojno je uvažavanja. Tvrdeći da se na 56% teritorije Srbije govori staroštokavski, ovaj pisac ipak nije imao u vidu celu današnju Srbiju, već ono što se u Titovo vreme nazivalo UžaS (Uža Srbija). U odnosu na ukupni prostor Srbije, staroštokavsko područje iznosi možda manje od trećine. To znači da su Vuk i Stojan Novaković, koji su uzeli novoštokavski ijekavski i ekavski kao književni jezik, imali ispravnije rešenje, nego da su srpski jezik standardizovali samo na ekavici, pogotovo na staroštokavskoj. Njihovo rešenje ne narušava celovitost srpskog jezika, nego ga samo učvršćuje. Ono što treba menjati nije književni jezik, ali jeste politika prema srpskom narodnom jeziku kao celini. Neopravdanu jezičku politiku prema staroštokavskim govorima treba menjati.

5) Srbija i srpstvo. – U tekstovima akademika Mihailovića, objavljenim u knjizi Vreme za povratak na više mesta se upotrebljava reč Srbija. Ponekad, u kontekstu, ova reč izaziva sećanje na stih Crnjanskog: „U Serbii, zornjaču tražim“. I mnogo pre Crnjanskog, Srbi sa jasno izgrađenom srpskom mišlju, a poreklom sa prostora širih od tradicionalne srpske državne teritorije, kao Sava Tekelija, na primer, i toliki drugi, samo u Srbiji su videli mogućnost za početak obnove srpske državnosti. U Mihajlovića odzvanja sasvim konkretan strah za opstanak države Srbije. Zabrinutost se iskazuje posebno u ovim rečenicama:

„Ako jedina naša pouzdana zemlja propadne – a ona se zove Srbija, u šta smo se svih ovih vekova mogli uveriti – nećemo naći utočište ni u kojoj drugoj. To naročito nećemo moći mi, koji smo, po nevolji, Srbi iz Srbije“. (33)

Glavnu opasnost po Srbiju akademik Mihailović je video na neočekivanom mestu: u njenoj glavnoj nacionalnoj instituciji, u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Tu opasnost on je sagledao iznutra, kao već davni član te institucije.

Oštro i duboko doživljeno, akademik Mihailović je negativno govorio o Jugoslaviji i jugoslovenstvu kao o promašenim projektima. Izgubili smo ceo 20. vek ostvarujući projekte koji nam nisu bili potrebni. Teško je ne složiti se u ovome sa njim. Pa ipak, primećujem da u svojim razmišljanjima o ovim temama on nije pomenuo jednu važnu kategoriju, a to je srpstvo. Tu reč nigde nisam našao u njegovoj knjizi. Naši preci su znali da je Srbija nepotpuna bez srpstva, a da srpstvo bez Srbije nema perspektivu. U 19. veku u ime srpstva dizala se Srbija, a Srbiju su dizali ne samo Srbijanci, već i Srbi iz drugih srpskih krajeva, pa i oni iz nesrpskih zemalja. Čini mi se da o tome treba voditi računa, uprvo zbog razloga koje navodi akademik Mihailović: a to je opstanak Srba i opstanak Srbije.

U jugoslovenskoj državi Srbija se našla u podređenom položaju, a izraz i pojam srpstva su bili iščileli, zabranjeni. Bez srpstva je i Srbija bila obogaljena. Ono čemu se danas treba vratiti i što treba obnavljati jesu i Srbija i srpstvo. Zajedno i naporedo. Srbija i srbijanstvo su životno važni, ali oni gube snagu zapostavljanjem srpstva.

6) Centar razbijanja srpstva. – Najduži Mihailovićev tekst, koji je objavljen 2004. godine pod imenom Kolonijalna Srbija, na poseban način otvora pitanje crnogorske književnosti. Akademik Mihailović je ispričao šta piše u tekstu bugarskog univerzitetskog profesora Ganča Savova Današnja crnogorska književnost. On kaže kako ovaj „nekadašnji zagrebački student slavistike kodifikuje crnogorsku literaturu prema modelu koji se, naročito poslednjih godina, ubrzano stvara u aktuelnom vladajućem poretku Crne Gore“ (19). Ovim se otkriva gde se nalazi glavni izvor crnogorskog separatizma u književnosti i kuda taj separatizam vodi. Izvor toga separatizma je, po Mihailoviću, u Zagrebu. I moje analize ukazuju da je u Zagrebu glavni antisrpski centar. Da je Gančo Savov studirao slavistiku negde drugde, ne bi tako lako došao do onih stavova o crnogorskoj književnosti do kojih je došao u Zagrebu. Da je Jevrem Brković ratne godine proveo negde drugde u Evropi, recimo u Moskvi, a ne u Zagrebu, verovatno ne bi govorio onako o crnogorskom jeziku, crnogorskoj književnosti i o crnogorskom narodu.

Razlike između Mihailovića i mene u načinu gledanja na ovaj problem antisrpskog centra potiču prevashodno od naših profesionalnih preokupacija, ali ne samo od njih. Kao profesionalni prozni pisac Mihailović prvo gleda ljude. Ideje su mu, prirodno, u drugom planu. Kao predavač Metodologije proučavanja književnosti, ja sam se prevashodno bavio idejama. Po meni, Zagreb je glavni antisrpski centar ne zato što u tom gradu žive pretežno Hrvati, ili zato što su Hrvati loši ljudi, već zato što su iz te sredine iznikle a zatim u njemu bile i utvrđene ideje koje su naučno neodržive, a po Srbe štetne. To su hrvatska ideja jugoslovenstva i hrvatska ideja serbokroatistike. Te ideje su nastale da bi se putem prividnog zajedništva sa Srbima zadovoljili separatni hrvatski interesi i to na račun srpskih interesa. Takve ideje su štetne bilo gde da su se javljale, pa i u Beogradu, u srpskim zemljama ili u inostranstvu. Za same Srbe, one su najštetnije kada se pojave u Srbiji, posebno kada se šire i deluju preko glavne srpske nacionalne institucije, preko Srpske akademije nauka i umetnosti.

Kao i akademik Mihajlović i ja sam, baveći se pitanjem delovanja Srpske akademije nauka i umetnosti u oblasti nacionalne filologije, došao do negativne ocene njenog rada. Kritički odnos prema ovoj instituciji sam najtemeljnije izneo u knjizi Uvod u srbistiku. Najviše odjeka imao je moj članak o SANU, objavljen septembra i oktobra 2005. u kulturnom dodatku Politike u četiri nastavka. Izučavajući činjenice dostupne svim istoričarima srpske kulture, poredio sam filološke stavove koje je ova institucija imala u vreme svog nastajanja u 19. veku, zatim one posle Drugog svetskog rata i one koje ima danas i konstatovao sam drastične promene. Poredio sam te stavove sa stavovima JAZU i HAZU i došao do poraznog rezultata: SANU je, posle Drugog svetskog rata, u oblasti jezika i književnosti, postala je ogranak JAZU; sprovodila je politiku ove zagrebačke institucije koja je dva puta preimenovana u HAZU (1941, 1991). Ni posle razbijanja Jugoslavije SANU nije revidirala svoje stavove u pogledu srpskog jezika i književnosti. Ako je moja ocena tačna, znači da Srbi danas i nemaju svoju akademiju u najvažnijoj naučnoj oblasti sa stanovišta nacionalnih interesa, u filologiji. Kao čovek izvan kruga srpskih akademika, u svojim istraživanjima nisam obraćao pažnju na sastav članstva u Akademijinom Odeljenju jezika i književnosti. Obraćao sam pažnju samo na to ko na delu zastupa ideje serbokroatistike koje sam kritikovao.

Ali, vredi obratiti pažnju i na put kojim je Mihailović došao do svojih saznanja, posmatrajući rad i ponašanje svojih kolega akademika.

7) Metod: „odozgo do dolje". – Do negativne ocene rada Odeljenja jezika i književnosti akademik Mihailović je došao oštrim pogledom proznog pisca koji je rad ovoga Odeljenja SANU posmatrao iznutra, kao njegov član. Njegovo viđenje može da se ilustruje sledećim citatom iz teksta Zabludela Akademija (Reč na godišnjoj skupštini SANU, 2. juna 2005):

Devetog septembra 2004. godine, pre nego što su se svi članovi vratili s letovanja, održna je sednica Odeljenja jezika i književnosti na kojoj je raspravljano o stanju rada na Rečniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika naše Akademije. To je u stvari bio nastavak jednog razgovora vođenog 25. aprila te godine u Predsedništvu Akademije. Glavnu reč na obema sednicama vodio je akademik Predrag Palavestra i zaključke obeju sednica načinio je akademik Predrag Palavestra. Od 26 članova Odeljenja jezika i književnosti sednici septembra 2004. godine prisustvovalo je 8 članova. Odsustvovalo je, dakle, osamnaestoro njih, među njima ne samo bolesni nego i oni koji bi na ovaj rad mogli gledati kritički. Akademik Palavestra je proglasio da takav skup ima dovoljan broj prisutnih za jednu krupnu naučnu odluku.

Na taj način Odeljenje je već drugi put ovih godina zaključilo da se naš jezik zove srpskohrvatski, onako kako ga u propaloj Jugoslaviji više niko ne zove, što kod nas izaziva zbunjenost, a kod drugih bes i jarost. (34-35).

U ovom odlomku akademik Palavestra prikazan je na delu. Pokazano je da on nije postupao onako kako bi se od jednog srpskog akademika očekivalo da postupa. Po Mihailovićevoj priči sasvim je jasno da je akademik Palavestra na silu izveo da Akademija stane iza imena srpskohrvatski jezik. Iza takve odluke, bar po viđenju akademika Mihailovića, verovatno ne bi stalo ni celo Odeljenje jezika i književnosti, ne bi stala ni Akademija, a pogotovo ne bi stao ceo srpski narod ako bi o tome bio pitan na nekakvom referendumu. Preko Srpske akademije Palavestra i pomagači podmetnuli su stav da Srbi nemaju svoj jezik, srpski, već da je njihov jezik hrvatski koliko i srpski. A to je, istorijski i naučno gledano, neistina.

Takav Palavestrin poduhvat ne može da bude bez krupnih posledica. Prirodno je da ceo obrazovni sistem u Srbiji prati i poštuje stavove svoje Akademije. Stavove Akademije, takođe, mora da prati i Matica srpska. Ako ih ne bi pratila, došlo bi do sukoba između dveju institucija. Ali, i u Matici od Titovog perioda sede ljudi koji nameću naučno neodržive a politički štetne stavove o srpskom jeziku. Ove stavove podržava i Vukova zadužbina. I samo na ovom terenu vlada srpska sloga.

Oni koji tako rade iškolovani su u duhu Titovog sistema. A Tito, kao što je poznato, prvo je osvojio vlast u partiji i državi, a zatim je činio da se njegovi stavovi sprovode „odozgo do dolje“. Tako čine i oni koji su osvojili vlast u Srpskoj Akademiji. Odozgo, oni nameću školstvu, izdavačkoj delatnosti, štampi, medijima, celom srpskom narodu štetna rešenja.

Akademik Mihailović i ja, u sagledavanju sadašnje srpske nevolje, nismo došli do istih, ali smo došli do sličnih saznanja. Neka organizovana sila sprečava povratak. Povratak čemu? Po meni, sasvim jasno, to je povratak srpskoj filološkoj tradiciji. U drugoj termnilogiji, to je obnova srbistike. Na drugi način rečeno, sprečava se slobodan razvoj srpske filološke nauke, srbistike, a time i vaskrsnuće srpskoga naroda posle jugoslovenske avanture.

8) „Tajni rat protiv Srbije“- Sa znanjima koje ima, akademik Mihailović pominjao je u svojoj knjižici i izvesni „tajni rat protiv Srbije".

Ovaj tajni rat protiv Srbije u ime Srpske akademije nauka i umetnosti vodi njeno Odeljenje jezika i književnosti. Glavnu reč u tom ratu vode četiri njegova uvažena člana – Matija Bećković, Milka Ivić, Predrag Palavestra i Nikša Stipčević – dok ostali gledaju i ćute. (43)

Na žalost, ne mogu ni da potvrdim ni da poreknem postojanje tajnog rata protiv Srbije u instituciji koju pominje akademik Mihailović. Predmet mojih analiza bilo je ono što se u Akademiji čini javno. A te analize pokazuju da se upravo u toj instituciji radi i protiv naučnih i protiv srpskih interesa. Zaključak koji iz tih analiza proističe jasan je i javno saopšten. On glasi: SANU je postala ogranak HAZU. Sprovodi stavove o srpskom jeziku, srpskoj književnosti i srpskom narodu koji su za njih pripremljeni u zagrebačkim institucijama.

Ipak, veoma pozitivno gledam na činjenicu da se jedan ugledni srpski akademik usudio da otvori pitanje tajnog rata protiv Srba i protiv Srbije. Akademik Mihailović je na taj problem ukazao ne samo uopšteno, kako se obično čini, već sasvim konkretno. Tajni rat protiv Srbije, po njemu, vodi se u glavnoj srpskoj nacionalnoj instituciji, u SANU, i to u njenom glavnom odeljenju, u Odeljenju jezika i književnosti. To Mihailovićevo upozorenje ne može da se ignoriše.

Pitanje tajnog rata protiv Srbije ne bi se moglo svoditi samo na Odeljenje jezika i književnosti SANU i na četiri imenovana čoveka. Verujem da ovo pitanje treba postaviti u mnogo širi kontekst, onako kako se, pretpostavljam, postavlja kod drugih naroda i država. Za teško oklevetani srpski narod, za oklevetanu pa bombardovanu Srbiju, borba za nacionalni i državni opstanak je prvorazreno pitanje. Da bi i Srbija i Srbi mogli da opstanu, moraju da znaju ne samo ko vodi javne već i ko vodi i tajne ratove protiv njih.

Slušao sam u novembru 2006. godine na novosadskoj TV Apolo razgovor sa gospodinom Miloradom Mirčićem, predsednikom Odbora za bezbednost Skupštine Srbije. Gospodin Mirčić je nekoliko puta u negativnom kontekstu pominjao američku obaveštajnu službu kao snagu koja Srbima radi o glavi. U nešto drugačijem kontekstu pominjao je rusku obaveštajnu službu. Ali sem tih tajnih službi najmoćnijih zemalja, nijednom reči nije spomenuo obaveštajne službe nama susednih i bližih zemalja. Ni ne daj Bože da je pomenuo hrvatsku obaveštajnu službu, sigurno značajnu i opasnu za Srbe i na, našem terenu, sa dubokim korenima. Bilo bi prirodno da se u bezbednosnim strukturama Srbije analiziraju strateški ciljevi hrvatske obaveštajne službe, da se zna na koje snage ona računa, da se imaju u vidu njene organizovane snage i pojedinci, ljudi i sredstva koje ta služba koristi. Na osnovu onoga što je javno rekao ne može se zaključiti da je ovaj Novosađanin na odgovornom mestu video neki izveštaj i o delovanju hrvatskih tajnih službi u Novom Sadu, u Sremu, u Vojvodini, na Kosovu i Metohiji, u Beogradu ili u gradovima uže Srbije, a naravno, i kakav je učinak tih službi u srpskim nacionalnim institucijama i u medijima.

Iz činjenice da je Srbija krajem 20. veka najlošije prolazila od svih drugih evropskih država, može se izvući sasvim jasan zaključak: da su srpske tajne službe inferiorne ili prespore u odnosu na druge. Razlog tome sigurno treba tražiti u činjenici da su ove službe bile izgrađene za Titove vladavine, kada su one bile zajedničke, jugoslovenske, a stvarno, u hrvatskim rukama. Mnogo toga što se poslednjih decenija dešavalo ukazuje na premoć hrvatskih obaveštajnih službi na terenu srpskih zemalja. Staromodnim rečima kazano, to ukazuje na premoć hrvatske Udbe nad srpskom Udbom. Ta premoć se naročito odražavala u delovanju ovih službi u inostranstvu. Širom tzv. demokratskog sveta nametnut je bio stav o Srbima kao lošim momcima, a o Hrvatima kao o dobrim momcima. Hrvatska Udba je organizovala hrvatsku dijasporu, a srpska Udba to nije mogla i još uvek, izgleda, ne može da učini sa srpskom dijasporom. Može se pretpostaviti da srpsku dijasporu kontroliše hrvatska Udba. Hrvatske obaveštajne službe su svoju premoć demonstrirale objavljujući presretnute razgovore Slobodana Miloševića čak i sa najužim članovima porodice. One bi, verovatno, mogle da se pohvale da su na mnogim mestima u Srbiji postavile ljude koji će neposredno ili posredno raditi za hrvatske interese. Ako Srbi neće da gube bitke, moraju da obrate pažnju i na ovu stranu problema.

Moj posao, međutim, nije da se bavim tajnim službama i tajnim ratovima protiv Srba i Srbije. Tim poslovima treba da se bave ljudi drugih profesija. Njih ne mogu obavljati pisci kao što je akademik Mihailović ili filolozi kao što sam ja. Ali ni pisci i filolozi nemaju pravo da zabijaju glavu u pesak. „Gospodsko“ ponašanje prvih ljudi među Srbima koji su ostali „nedodirljivi“ neko je plaćao životima, neko gubljenjem delova tela, neko gubljenjem domova i imovine. Nema, zato, pitanja koja se tiču čoveka i mog naroda koje ne bih, s razlogom, smatrao i svojim pitanjem. Upravo kao naučnik i došao sam do saznanja da postoji jedan činilac o koji se stalno spotičem, zbog kojeg svoje naučne zadatke ne mogu da ostvarim. Taj činilac se pokazao kao snaga koja vodi tajni rat protiv Srba i protiv Srbije i to na poprištu nauke. Pored prirodnih i razumljivih teškoća na koje nailazim radeći na obnovi naučne discipline koja se zove srbistika, nailazim i na teškoće koje su nerazumljive i neprirodne. Naročito su se te teškoće ispoljavale kada sam pokretao pitanje nacionalnog statusa dubrovačke književnosti i nacionalnog statusa jezika starih Dubrovčana. Za srpsku filologiju to je ključno pitanje i trebalo bi mu tako prilaziti. Iako je ovo pitanje prevashodno naučno a, kao takvo, bilo je i rešeno, moje iskustvo govori da je ono bilo i ostalo deo „tajnog rata“ protiv Srbije, srpskog naroda i srpskih nacionalnih interesa. U današnjoj srpskoj nauci ono je tabu tema.

10) Dubrovnik kao strateška tačka. – Za akademika Mihailovića, bar po ovoj njegovoj knjizi sudeći, problem Dubrovnika i ne postoji. Stari Dubrovnik nije ulazio u obzor njegovih intelektualnih preokupacija. A ja sam se, iz profesionalnih razloga, ozbiljno suočio baš sa ovim problemom. Dolazilo je to ovim sledom događaja.

Prvo sam, kao univerzitetski nastavnik, napravio dve obimne knjige: Metodologiju proučavanja književnosti (1985, 2000) i obimnu hrestomatiju Teorijska misao o književnosti (1991). Zatim sam na predlog američko-holandskog izdavača Džona Bendžamensa pravio hrestomatiju Jugoslovenska književno-teorijska misao. Ova hrestomatija je trebalo da se pojavi 1992. u dva toma, svaki na preko 600 strana. Nije se pojavila zbog toga što je Jugoslavija bila razbijena. U smeru ovih izučavanja bilo je prirodno da učinim i sledeći korak: da proučim sve istorije srpske (i hrvatske) književnosti da na osnovu tih saznanja dam svoj doprinos osvetljenju obima i sadržaja pojma srpska književnost. Učinio sam i to.

Rezultati ovih mojih istraživanja objavljeni su u knjizi Sistem srpske književnosti (Priština 1996, Beograd 2000). U njoj su sakupljeni moji predgovori napisani za osamnest knjiga za koje sam smatrao da treba da budu objavljene u dve edicije: Istorije srpske književnosti u deset knjiga i u ediciji Antologija srpske književnosti u osam knjiga. Prva edicija je predstavljala sve značajne istorije i istorijske preglede srpske književnosti stranih i domaćih autora objavljenih do Drugog svetskog rata. Druga edicija je, na primeru poezije, proveravala i potvrđivala taj koncept. Obe edicije trebalo je da pokažu celovit korpus srpske književnosti koji je, u jugoslovenskom periodu, bio temeljno narušen.

U svim istorijama i istorijskim pregledima do Drugog svetskog rata stara dubrovačka književnost je tretirana kao deo srpske književosti. To nije ničija, pa ni moja, konstrukcija već činjenica koja se čitaocu sama prikazuje. U posleratnim istorijama, čak i kad su ih pisali Srbi, dubrovačka književnost je isključivana iz srpske književnosti. Ukoliko bi se moja pomenuta edicija objavila, moralo bi drugačije da se gleda na status dubrovačke književnosti nego što se gledalo u poslednjih šest decenija. Takva promena bila bi i u naučnom i u srpskom nacionalnom interesu.

Moj vršnjak i prijatelj Ljubisav Andrić bio je početkom poslednje decenije 20. veka direktor Izdavačkog preduzeća Matice srpske. Sa uverenjem je prihvatio da njegovo preduzeće objavi ediciju Istorije srpske književnosti i odmah je, u decembru 1992, poslao pismo direktoru Srpske književne zadruge Radovanu Radovancu s predlogom da Matica i Zadruga zajednički izdaju ovu ediciju. Tri meseca kasnije Andrić je bio uklonjen sa mesta direktora. Predsednik Matice tada je bio akademik Boško Petrović. Izdavanja ove edicije, i sa njom komplementarne Antologije srpske poezije u osam knjiga, prihvatila se potom niška Prosveta (1993). Urednik Prosvete Dobrivoje Jevtić me je ubedio da sam napišem predgovore za sve knjige. I ja sam to učinio. Od ovih predgovora i sastavljena je moja pomenuta knjiga Sistem srpske književnosti. Prosveta je, međutim, morala od izdanja da odustane. Naveden je uvek upotrebljiv razlog: nema novca.

Razlog da se za 15 godina u Srbiji ne objave ove istorije književnosti, neophodne u obrazovnom sistemu i profesorima i studentima, sasvim sigurno nije nedostatak novca. Razlog tome je politički. Ono što se dešavalo sa edicijom ubedilo me je da i u samoj Srbiji postoje organizovane snage koje brane lažnu tvrdnju da je dubrovačka književnost hrvatska. Ta tvrdnja se ni filološki ni istorijski ne može braniti. I zato se u Srbiji to radi ćuteći. Morao sam da uvidim da su ove snage instalirane u samim srpskim nacionalnim institucijama i da su vrlo vešte u tome poslu. U vreme kada je u štampanom Katalogu Tekelijine biblioteke, koji je izdala Bioblioteka Matice srpske 1997. Gundulićev Osman bio svrstan među knjige na hrvatskoim jeziku, rukovodilac Leksigografskog odeljenja Matice srpske, po rangu najodgovorniji za ovaj postupak, objavio je u Letopisu Matice srpske člančić u kojem piše o dubrovačkoj književnosti kao srpskoj. Naravno da je za domaću i međunarodnu javnost važnije kakav je sistem u nacionalnoj biblioteci nego člančić u jednom časopsisu. Obe moje edicije, rađene u duhu srpske i slavističke filološke tradicije, dakle i tradicije Akademijine, protivne su onome što se u Matici i Akademiji radi i što se radilo po diktatu iz hrvatskog filološkog centra.

Problem nacionalnog statusa dubrovačke književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, pre nego što sam se ja uopšte počeo baviti istorijama srpske književnosti, bio je „rešen“ na jednostavan način. Beogradskog profesora Miroslava Pantića na ovom predmetu zamenio je zagrebački profesor Svetozar Petrović. Oba profesora su se izjašnjavali kao Srbi. Za Pantića je dubrovačka književnost bila srpska, jer je pisana srpskim jezikom, a za Svetozara Petrovića ona je bila hrvatska, jer je pisana „hrvatskim“ jezikom. Promena nacionalnog statusa dubrovačke književnosti, do kojeg je došlo na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, posledica je promene profesora na predmetu, a ne naučne elaboracije.

Na ovom primeru postaje jasno kako su se najdelikatniji naučni problemi, koji se tiču sudbine naroda, u vreme Titove vladavine, veoma jednostavno rešavali kadrovskim potezima. Ako zameniš jednog profesora drugim, rešio si problem u svoju korist. Glavno sredstvo i u nauci je bila kadrovska politika: da se na određena mesta dovedu određeni ljudi koji će sprovoditi određenu politiku. Takva kadrovska politika je učinila da već decenijama u SANU bivaju primani ljudi koji se prema dubrovačkoj književnosti odnose u skladu sa hrvatskim interesima, a ne u skladu sa naučnim i srpskim nacionalnim interesima.

Ubrzo pošto su SKZ i BIGZ objavili iz moje Antologije srpske poezije u osam knjiga knjigu pod nazivom Srednje doba, u kojoj je zastupljena i poezija dubrovačkih pesnika, BIGZ je prodat izdavaču Školska knjiga iz Zagreba (2005). Ne može se očekivati da će vlasnik Školske knjige Ante Žužul, (rođen u Imotskom, kao i Petar Pijanović, njegov vršnjak, a već dugo godina glavni urednik republičkog Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva) prihvatiti da radi na obnovi srpske filološke tradicije. Utoliko pre, što tako nešto nisu hteli da čine ni sam Pijanović ni njegov Zavod koji parcijalnim izdavačkim potezima zamagljuje problem.

Iako se da pretpostaviti da u Srbiji postoje snage koje vode tajni rat protiv obnove srbistike, smatram prirodnim da se i u ovom slučaju držim samo javno dostupnih činjenica i da se držim istog naučnog metoda kojim sam se služio i u interpretaciji pesama, poetičkim i metodološkim istraživanjima. Za taj metod je karakteristično utvrđivanje korespondencije među činjenicama, koje mogu biti i tekstovne i vantekstovne prirode.

11) Ključevi za rešavanje srpskog pitanja. – Akademik Mihailović je shvatio da se ključ za rešavanje srpskog pitanja nalazi u Akademiji čiji je član. Otuda i njegovo angažovanje.

„Da li Srpska akademija nauka i umetnosti uopšte vidi narod Srbije kao svoj narod?“ postavlja on pitanje (33). Na isto retoričko pitanje i ja imam odgovor sličan njegovom. I ja smatram da SANU ne vidi narod Srbije i da ne vodi računa o njegovim interesima u pitanjima jezika. U tim pitanjima njen pogled preleće preko Srbije i ide u raznim pravcima. I po Mihajloviću i po meni to proističe iz opterećenja jugoslovenskim nasleđem. Izvesne razlike među nama dvojicom potiču otuda što što ja, bar što se Akademije tiče, akcenat ne stavljam na jugoslovensku državu kao takvu, već na prevlast serbokroatističke orijentacije u srpskim nacionalnim institucijama.

U svom govoru u SANU, objavljenom pod naslovom Zabludela Akademija, akademik Mihailović je za ovu instituciju rekao: „Ona, zapravo, nema snage da svom narodu kaže spasonosnu reč. A ta jednostavna, spasonosna reč, od koje sve može početi, glasi: Jugoslavija je propala, okrenimo se Srbiji“ (33). Po akademiku Mihailović, ključ za rešenje svih problema je u Srbiji kao državi. Kao srpsko državno pitanje, po njemu, treba rešavati i problem Akademije i problem srpskog jezika, pa i rečnika toga jezika.

Za rešenje istog problema ja sam, na osnovu analiza, našao nešto drugačiji ključ. To rešenje, najkraće, glasi ovako: Serbokroatistika je disciplina koju su stvorili Hrvati i odbacili je već dva puta, prilikom prvog i prilikom drugog razbijanja Jugoslavije (1941. i 1991) a Srbi treba da se okanu serbokroatistike i da se okrenu srbistici, odnosno da obnove srpsku filološku tradiciju iz predjugoslovenskog perioda. I to Srbi svi i svuda, bez obzira na državu u teritorije, a pre svega, naravno, u Srbiji.

U svom referatu na Kongresu slavističkih društava SR Jugoslavije 2001. godine ja sam, povodom izjave Mila Đukanovića da je „ideja jugoslovenstva potrošena“, izneo stav da je potrošena „hrvatska ideja jugoslovenstva, ali da nije potrošena i srpska ideja jugoslovenstva“ i da je upravo došao trenutak da se ona obnavlja. Kao što je hrvatska ideja jugoslovenstva (Gaj, Štrosmajer) komplementarna sa hrvatskom idejom serbokroatistike (Jagić), tako je i srpska ideja jugoslovenstva (Teodor Pavlović, Jovan Subotić) komplementarna sa srbistikom (Vuk Karadžić) i slavistikom (Šafarik). Prema staroj srpskoj ideji jugoslovenstva četiri jugo-slovenska naroda (u značenju južnoslovenska: Bugari, Srbi, Hrvati i Slovenci) razvijali bi se kao posebni narodi, drugim rečima, kao posebne jezičko-etničke zajednice; a pošto su poreklom i istorijom povezani, oni bi trebalo da neguju uzajamnost i zajedništvo. Nikakvu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (preimenovanu u Jugoslaviju) ta ideja nije podrazumevala, što znači da nije ni podrazumevala nikakve projekte koje akademik Mihailović, s pravom, smatra promašenim. (Tekst referata objavljen je u materijalima sa niškog skupa i drugde; objaviće se ponovo i u mojoj knjizi Ideje jugoslovenstva i srpska misao koja je u štampi).

Različiti ključevi u rešavanju srpskog pitanja, doneli su i različite poglede koje imamo akademik Mihailović i ja na zadatak Srpske akademije. I po meni ova Akademija bi trebalo da zadovolji interese i naučne potrebe naroda Srbije i da i iza nje stane matična država srpskog naroda. Ali, ova Akademija bi trebalo da po karakteru bude i opštenacionalna, dakle srpska (konkretnije: svesrpska). Rešenje koje imam u vidu nije novo. Srpska akademija je kao takva i bila zasnovana u predjugoslovenskom periodu. I ova nacionalna akademija bi trebalo da ima istu funkciju kao što je imaju slične institucije drugih naroda i kakvu je, u zamisli i u praksi, imala Srpska kraljevska akademija u svom predbelićevskom periodu. – Ključ koji je ponudio akademik Mihailović ima u vidu uže rešenje sa stanovišta funkcije ove Akademije. Mogao bi mi se staviti prigovor da on nigde nije izneo stav da se zalaže za srbijansku Akademiju. Ali ka takvom ishodu vodi ključ kojim je on kritički prišao rešavanju ovog problema.

12) Razlike u shvatanju obima pojma srpskog jezika. – Bojim se da se i u sagledavanju problema identiteta srpskog jezika akademik Mihailović suviše obazire na novostvorene državne granice. Jugoslavija je razbijena ili se „raspala“. Šta je bilo sa sa jezikom? Evo kako je on odgovorio na to pitanje u u svojoj knjizi, u tekstu Rat Srpske akademije protiv Srbije:

Pošto ih je obeležila, srpska lingvistika narečjima u Srbiji nije posvećivala nikakvu pažnju. Sa stvaranjem hrvatskog, bošnjačkog i crnogorskog jezika na tlu nekadašnjeg srpskohrvatskog, kojim će se jezikom, pitam vas, odsad služiti većina u Srbiji? Ili će možda biti bolje da tu masu, jednostavno, otfikarimo i prepustimo je drugima. Kao da ne zna da se u evropskoj istoriji i dosad dešavalo da se jedan jezik razlaže na više novih, čemu se jezička nauka morala prilagođavati, ona nastavlja da se, na račun Srbije, bori za propalu doktrinu jedinstvenosti, i dalje je nazivajući srpskohrvatskom. Tako će ispasti da će se u Srbiji ne samo vukovska manjina nego i omalovažavana dijalekatska većina služiti jednim ocrnogorčenim jezikom koji će se još nazivati nepostojećim srpskohrvatskim.

Ali zašto bi se jedna ponižena većina u Srbiji borila za takvo jezičko jedinstvo? Zašto bi se ona, recimo, nadgornjavala i svađala sa Hrvatima oko jezičkog prvenstva, što naši lingvisti veoma vole, kad je njoj i ovako obezbeđeno najniže mesto? (42).

Ovaj navod pokazuje da je i akademik Mihailović bio prihvatio tezu serbokroatistike, ukotvljenu u Akademiji, da je prvo postojao srpskohrvatski jezik, pa da se iz toga jezika može izleći više posebnih jezika. Prihvatio je da izlaz (ili rešenje) za srpski jezik treba tražiti na temeljima „raspada srpskohrvatskog jezika“.

Moja proveravanja ove serbokroatističke teze, saopštena u više knjiga, pokazala su da je ona neprihvatljiva. Srpski jezik, onakav kakav su pojmili Dositej Obradović, prvi slavisti i Vuk Karadžić, nikad u biti nije promenjen. On niti je bio niti je mogao postati srpskohrvatski. Srpski jezik je nasilno preimenovan u srpskohrvatski. Poslednji put se to desilo 1954. godine, na Novosadskom dogovoru. Isti jezik se u školama u vreme mog đakovanja nazivao srpski, a posle Novosadskog dogovora nazivao se srpskohrvatski.

Znamo i vreme kada je taj isti jezik počeo da nosi dva odvojena imena. Nazvan je samo hrvatskim imenom u maspokovskoj i potom u osamostaljenoj Hrvatskoj, a zatim je nazvan srpski, u ostatku Jugoslavije, tj. u zajedničkoj državi Srbiji i Crnoj Gori. Znamo i kako je taj isti jezik dobio novo ime, bošnjački, u vreme građanskog rata u Bosni i Hercegovini, a potom i u Raškoj oblasti u Srbiji. U procesu osamostaljivanja Crne Gore srpskom jeziku je nadenuto crnogorsko ime.

Međutim, ništa, pa ni ovo ne dešava se prvi put. U prošlim vekovima ovaj isti jezik takođe je imao više raznih naziva u raznim državama. Ali, sam jezik se u biti nije menjao. I u poslednje dve decenije nije došlo do drastičnih promena jezika, već je došlo do drastičnih promena njegovog naziva. Svakoga dana na televizijskim kanalima proveravam šta se to od mog jezika „raspada“. Jezik zagrebačke, sarajevske, banjalučke, podgoričke, beogradske televizije ostao je isti kao što je bio. Zajednica srpskog jezika je, uprkos istorijskih lomova, ipak opstala. Nikakvi stvarno novi jezici se nisu stvorili na tlu jezika koji se do razbijanja Jugoslavije zvanično zvao srpskohrvatski. Nije se „raspao“ jezik, nije se raspala prirodna jezičko-etnička zajednica, nego se raspala državna zajednica a sa njom se raspao i onaj klonirani dvonacionalni naziv (srpskohrvatski) jednog te istog jezika. Isti jezik dobio je umesto dvonacionalnog imena tronacionalno, pa zatim i četvoronacionalno ime. Tako nešto ne dešava se nigde u Evropi. Kad se procesi ponovnog identifikovanja toga jezika odviju do kraja, kad se utvrdi tačan identitet toga jezika, po modelima koji važe za sve evropske narode, pokazaće se da i taj jezik može da ima samo jedno nacionalno ime, kao i drugi evropski jezici, svejedno ko se i u kojim i kakvim državama njime bude služio.

Na žalost, i gospodin Mihailović je pokazao da i sam neguje dozu „džentlmenskog“ odnosa prema identitetu srpskog jezika, kakvav su već ispoljili njegove kolege iz Akademije. S prezirom je odbacio „nadgornjavanje i svađanje s Hrvatima oko jezičkog prvenstva“. Ovakav odnos akademika Mihailovića prema problemima srpskog jezika meni je neprihvatljiv. Utvrđivanje identiteta bilo kog jezika, pa i jezika srpskog, ne vidim kao nadgornjavanje sa bilo kim, već kao profesionalni i naučni zadatak. Kamo sreće da su svi srpski filolozi taj posao u prošlosti obavljali odgovorno i da nisu sklapali neodržive sporazume i pomirenja. Bilo bi mnogo manje izgubljenih glava i drugih nesreća koji su pratile ove istojezičnike raznih vera i imena na terenu srpskog jezika. Bio sam pitan od studenata da im pokažem razlike između srpskog i hrvatskog jezika i ja sam to učinio sasvim konkretno i ubedljivo. Iz te obaveze nastao je i moj u tekst pod naslovom O razlikovanju srpskog i hrvatskog jezika koji je preštampan u mojoj knjizi Srpski filološki program. I nisam ja prvi od Srba koji je tako nešto uradio. I bez pitanja odgovarao sam o tome kad su i kako Srbi prihvatili ruskoslovenski jezik i rusku građansku ćirilicu, kako je nastalo pismo zvano „gajica“ kojim se danas niko ne služi, a kad i kako su Vuk i Daničić stvorili latinicu kojom se danas služi slovenska populacija Zapadnog Balkana, a naziva se, sasvim pogrešno, hrvatskom latinicom. Ne treba očekivati da takve poslove obavljaju prozni pisci, ali treba da ih obavljaju filolozi i da to čine odgovorno.

Godinama i godinama, u Akademiji čiji je član, gospodin Mihailović je pratio kako nastaje Akademijin Rečnik. Njegova uočavanja o izvorima ovog Rečnika, i o ljudima koji su rukovodili njegovom izradom, korisna su i dragocena. Toliko su važna da ukazuju da praksu pravljenja Rečnika treba menjati. Pa ipak, neprecizan je njegov izraz o „ocrnogorčivanju jezika“. Moglo se raditi o nekorektnom odnosu u predstavljanju srpskog jezika kao celovitog sistema u Akademijinom Rečniku. Istim istočnohercegovačkim dijalektom kojim se govori u većem delu današnje Crne Gore, govori se i u Dučićevom Trebinju, i u Šantićevom Mostaru, i u Gundulićevom Dubrovniku, i u Kočićevoj Krajini, i u Desničinim Ravnim Kotarima i u Preradovićevoj Grabrovci kod Bjelovara, ali i u Zapadnoj Srbiji.

Ne treba omalovažiti ukazivanja akademika Mihailovića da su u Akademijinom Rečniku marginalizovani staroštokavski govori. To je greška koju treba ispravljati. Ovome ne protivreči ni principijelno Mihailovićevo protivljenje tome da se „srpski književni jezik ugura u neki srbijanski dijalekatski gunj“ (44).

Kao i drugi dobronamerni ljudi i pisci, koji su bili zarobljenici serbokroatistike, tako je i akademik Mihailović nastojao da popravi poneki važan detalj u ovom sistemu. Popravke u tom sistemu ne rešavaju problem. Njega rešava drugačiji sistem, odnosno srbistika. A to je disciplina koja u svemu i dosledno poštuje standarde koji važe za druge jezike i narode i nije neka specijalna disciplina samo za Srbe kao što je bila serbokroatistika. .

13) Filološka i kadrovska politika. – Sa stanovišta svog „ključa“ (okrenuti se Srbiji a ne Jugoslaviji, narodu Srbije a ne narodu Jugoslavije) akademik Dragoslav Mihailović je sagledavao i kadrovsku situaciju u Srbiji. Izgovorio je pri tome, u poslednjem tekstu, i neke gorke reči:

Pripadnici našeg naroda rođeni preko Drine i Save koji danas žive u Srbiji nadgornjavaju se sa Srbijancima kao sa najgorim neprijateljima. Vodeći računa jedino o foteljama u koje su uskočili – kao što su, priznajemo, kao prezaštićeni, često i postigli na nedoličan način – a nikako i o poslovima koje na tim mestima moraju da obavljaju, oni u koječemu prosto vuku Srbiju u nazadak i propadanje. Nikako ne smemo zaboraviti da su u HH veku u najveće nesreće Srbiju naterivali, uz Hrvata Josipa Broza, kriptocrnogorci Aleksandar Karadžorđević i Slobodan Milošević. Ali ma koliko se nesrbijancima činilo da bi im sudbina na ovim prostorima bila srećnija bez Srbijanaca, to se neće dogoditi. Srbe je na Balkanskom poluostrvu pre svega očuvao srbijanski opanak sa kljuncima, koliko god on nekima izgledao blatnjav i smrdljiv. (40).

Akademik Mihailović je tako otvorio pitanje postojećih i mogućih odnosa odnosa Srbijanaca i nesrbijanaca u Srbiji. Najviše (usmenog) odjeka imala je njegova izjava da „tri četvrtine Akademijinih članova ne potiču odavde“ tj. iz Srbije (str 44). Ova njegova tvrdnja ubrzo je bila demantovana od administracije SANU u reviji NIN. Administracija je dokazivala da je upravo obratno. Ova nesaglasnost u računici podstakla me je da, tragom Mihailovićeve misli, proverim njegove tvrdnje. Pokazalo se da je akademik Mihailović pogrešio u procentima o sastavu članstva Akademije, ali da ipak nije pogrešio u bitnome. Glavna mesta u Akademiji i drugde u Srbiji, ipak, drže ljudi koji nisu poreklom iz Srbije. I sadašnji i bivši predsednik Akademije rodom su iz današnje Hrvatske. Zagrepčanin rođenjem drži i Vukovu zadužbinu. Ključno Odeljenje jezika i književnosti u Akademiji i Andrićevu zadužbinu drži jedan te isti Sarajlija. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva drži takođe jedan Srbin iz Hrvatske, a Srbin iz Hrvatske drži prevažan časopis Književnu istoriju. Na Filološkom fakultetu u Beogradu predmet koji se ne zove Srpska narodna književnost, već samo Narodna književnost drži profesorica iz Hrvatske. I tako redom. Sećam se podatka koji je 1992. godine objavio Risto Vukčević, predsednik Skupštine Crne Gore, o tome da su dekani na 30 fakulteta u Beogradu, od 33 koliko ih je bilo, Crnogorci. U takvoj situaciji treba razumeti što akademik Mihailović govori o „poniženom“ ili o „depresioniranom“ području Srbije. Poznato je da se u Jugoslaviji odlučivalo o Srbiji, a bez Srba, počev još od AVNOJ-a.

Mihailovićeva razmišljanja podstakla su me da bacim ovlašan pogled na „kadrovsko“ stanje i u institucijama u Novom Sadu. Sadašnji predsednik Matice srpske je rođen u Bosanskoj Dubici. Potpredsednik Matice je Crnogorac. Dvojica glavnih lingvista u Matici srpskoj rođeni su u Crnoj Gori. U Crnoj Gori rođen je i glavni urednik Zbornika Matice srpske za književnost i jezik. Na čelu Leksikografskog odeljenja Matice doskora se nalazio italijanista po struci, rođen u Splitu. Glavni filolozi među akademicima iz Novog Sada su iz Bosne i iz Hrvatske. Katedru za svetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu drži profesor iz Osijeka. U NIN-u od 7. aprila 2005. na str. 30. objavljen je intervju sa čovekom koji je „gazda srpske kulture u Novom Sadu“. On je Hrvat šiptarskog porekla, rođen u Osjeku.

Verovatno su i drugi ljudi uspevali da povežu dve činjenice: da mnoga ključna mesta u Srbiji drže oni koji nisu rođeni u Srbiji, a da Srbiji nikako ne ide dobro. Mihailoviću i ovoga puta pripada zasluga što je tu temu otvorio. Mada se moj približan uvid u kadrovsku situaciju uglavnom poklapa sa njegovim, „moj ključ“ za sagledavanje i za rešavanje i ovoga pitanja je drugačiji i, verujem, ispravniji. Taj ključ je sadržan u pojmu srbistika, a to je reč koju akademik Mihailović u svojoj knjizi ne spominje. Srbistika je naučna disciplina koja se se bavi Srbima ma gde živeli. Isključeno je da bi takva disciplina u principu smela da marginalizuje bilo koji deo srpskog naroda, a pogotovo njegov najveći i najznačajniji deo kao što je narod Srbije. To je, međutim, mogla da čini i stalno je činila serbokroatistika. Ona je izgrađivala omalovažavajući odnos prema govorima i jezičkom blagu istoka i juga Srbije. Činila je tako jer ona i nije stvarana radi zadovoljenja naučnih i srpskih interesa.

Serbokroatistika je, na žalost, još uvek dominantna disciplina u Srbiji. Mada Mihailović ni tu reč ne spominje, ipak je on, više od svih od srpskih akademika zajedno, najviše razotkrio njene pogubne rezultate i to baš u knjizi kojom se bavim. Da bi ta kobna disciplina opstajala, ona je morala da ima i kadrovsku osnovu. Ni ja ne mogu da previdim da je serbokroatistika imala uporišta među kadrovima rođenim preko Drine, Save i Dunava. Ali, isto tako, među prvim otvorenim protivnicima serbokroatistike i zastupnicima idej o obnovi srbistike našli su se kadrovi sa tih strana. Ostvarenje srpskog filološkog programa traži jaču kadrovsku bazu. Nju neće biti moguće stvarati na principima pokrajinske pripadnosti, već na jasnom opredeljenju za ideju srbistike i naučni doprinos toj ideji.

Na više mesta u knjizi akademik Mihailović je ispoljio razumljivo odbojan odnos prema svemu što predstavlja jugoslovensko nasleđe. Najveću krivicu za stvaranje Jugoslavije on pripisuje Aleksandru Karađorđeviću i naučnim autoritetima na koje se kralj oslanjao: na Jovana Cvijića i Aleksandra Belića. Obojica su bili Srbijanci. I po mojim analizama, saopštenim u knjizi Uvod u srbistiku, ovi čuveni naučnici grešni su pred svojim srpskim narodom i pred svojom državom Srbijom, zato što su napustili srpsku misao i sledili političku ideju jugoslovenstva hrvatskog ideologa Josipa Juraja Štrosmajera i hrvatsku filološku ideju serbokroatistike Vatroslava Jagića. Akademik Mihailović u svojoj knjizi, na žalost, ne pominje ove hrvatske ideologe. Kad, u prvom tekstu u knjizi, govori o tome kako se pojavila Niška deklaracija (1915), on na neki način ignoriše činjenicu da je taj čin pripreman čitavih osamdeset godina (1835-1915). Sa znanjima o prethodnom delovanju postaje jasno da je Jugoslavija nastala kao posledica tuđih ideja koje su među Srbima našle svoje izvršioce. Akademiku Mihailoviću svakako treba zahvaliti što se usudio da kritički progovori i o Cvijiću i o Beliću. Da misli tako kritički o nacionalnim veličinama mogao je čovek od ličnog integriteta. Mnogi iz redova srpske gospode o ovoj temi ne žele da govore.

Negativna iskustva sa promašenim projektom Jugoslavija ne bi trebalo da budu povod razgovoru o nužnosti podela među Srbima po liniji: narod Srbije i narod bivše Jugoslavije. Takvi razgovori značili bi samo nastavljanje procesa dezintegracije srpskog nacionalnog bića koji su se odvijali u prošlosti. Bile su poznate ranije podele Srba na turske i austrijske, na one sa ove i one strane Drine i slične. Treba imati u vidu da je uvek bilo i Srbijanaca i nesrbijanaca koji su bili spremni da u srpskim i srbijanskim institucijama sprovode tuđu politiku i da rade protiv srpskih nacionalnih interesa. Zato je nužno da se više vodi računa o principijelnim razlikama i konkretnim delima pojedinaca nego o njihovom poreklu. Kad se tako bude radilo, teže će moći da se manipuliše ljudima.

Citatima iz svoje knjige akademik Mihailović bi mogao da potvrdi da je u svom vidnom polju imao i Srbe van Srbije. Ipak se ima utisak izvesne njegove rezerve. To što je Srbija jedina od bivših jugoslovenskih republika ostala država otvorena za sve, a naročito za Srbe iz drugih krajeva, razume se, i za Srbe nepravoslavce, služi joj na čast. Neprincipijelna kadrovska ograničenja moraju se izbegavati. Podela na Srbijance i nesrbijance bila bi kobna sa stanovišta celovitosti i nedeljivosti srpskog naroda. Korpus srpskog naroda, i brojčano i po vrednostima, drastično bi bio narušen. Bila bi to velika šteta i sa kulturnog i duhovnog stanovišta. Nikad ne treba gubiti iz vida da su Srbi van Srbije dali: Ruđera Boškovića, Nikolu Teslu, Milutina Milankovića, Držića, Gundulića, Preradovića, Desnicu, sv. Vasilija Ostroškog, Kočića, Dučića, Šantića, Kulenovića, Ćopića, Selimovića, Bijelića, Kusturicu, sv. Petra Cetinjskog, Njegoša, Ljubišu, Mihaila Lalića, Lubardu, Milunovića, Miodraga Bulatovića i mnoge druge. Niko od njih nije bolovao od antisrbijanstva koje je, evidentno, postojalo a postiji i danas. Svi pomenuti (kao i mnogi koji bi mogli biti pomenuti) nama Srbima, ali i Srbiji, služe na ponos i svi su deo našeg identiteta. Ma u kakve nas države vetrovi istorije saterivali, politika srpske filologije i srpske kulture treba da bude politika srpske sabornosti.

Dragoslav Mihailović je redak među srpskim akademicima koji je progovorio o tome da je srpski jezik ugrožen a sa njim i opstanak srpskog naroda. Prema identitetu i integritetu srpskog jezika ostali akademici se odnose kao da su to problemi u koje oni ne treba da se mešaju. To su oni za koje Mihailović kaže: ostali gledaju i ćute. Ovi građani verovatno smatraju da su za srpski narod učinili dovoljno i da im samo sleduje da dobijaju nagrade, priznanja i uvažavanje. Saglasan sam sa implicitnim stavom akademika Mihailovića da su i ovi ljudi dužni da se ponašaju kao odgovorni građani, a posebno kao izabranici koji imaju zadatak da reprezentuju ali i da čuvaju srpsku nauku i umetnost.

14) Odeljenje srpskog jezika i književnosti – najslabija tačka Akademije. – Moj tekst pod nazivom Nacionalne institucije – najslabija tačka srpskog naroda, koji je pisan kao referat za Drugi kongres srpskih intelektualaca (1994) a nije bilo dato da tamo bude saopšten, izdržao je probu vremena. Upravo je knjiga akademika Mihailovića potvrdila da se glavna srpska slabost krije u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, a u samoj Akademiji u njenom glavnom odeljenju: Odeljenju jezika i književnosti.

Ovakvo kakvo je danas, Odeljenje jezika i književnosti SANU je štetno. Sa stanovišta srbistike, ono nema funkciju koju bi trebalo da ima. Nemam ništa protiv časti koju uživaju članovi pomenutog Odeljenja. Sve su to vredni stvaraoci. Ali im treba prigovoriti na zloupotrebi vlasti koju imaju u filološkim poslovima i tražiti da počinjene greške isprave. Ovo Odeljenje dovelo nas je u apsurdnu situaciju da se nerazumnim odlukama grupe (smatram da je reč o manjini) izabranih akademika ćutke pokorava ceo naučni i obrazovni sistem u Srbiji. Opravdano je očekivati da ovo Odeljenje počne da deluje u duhu srpske filološke tradicije.

Ne treba da čudi što se za srpskim akademicima povode i srpski mediji. I mediji danas samo ostvaruju zadatu im ulogu. Kad se u nekom glasilu probije blokada i kad se otvori pitanje naziva i integriteta srpskog jezika i književnosti, dolazi do promene urednika ili uređivačke politike i do povratka na stare serbokroatističke pozicije. Oni koji po eteru i čitalištu najviše raznose i popularišu današnja kvazi imena srpskoga jezika upravo su novinari. Kad razgovaraju sa stvaraocem iz Hrvatske, na primer, oni obavezno naglašavaju da je reč o hrvatskom jeziku. Slično se ponašaju i političari. Sistem serbokroatistike se brani svim sredstvima, a u medijima se zaboravlja pravilo da je njihova glavna funkcija da se čuje i druga strana, srbistička.

Verujem da će se među Srbima ubuduće naći ljudi koji će se bolje od današnjih akademika, novinara i političara snalaziti u idejama o srpskom jezičkom i etničkom identitetu i da će se državnici u državi ponašti državnički a akademici u skladu sa naučnom istinom, te da će i jedni i drugi raditi na ozdravljenju srpskog naroda. A ozdravljenje treba da počne upravo od nacionalnih institucija, koje su, kako rekoh, „najslabija tačka srpskog naroda“.

*

Čitalac neće pogrešiti ako ovaj tekst shvati kao podršku akademiku Mihailoviću u otvaranju pitanja o imenu i integritetu srpskog jezika i o delovanju Srpske akademije nauka i umetnosti u ovom domenu. U datoj situaciji, akademik Mihailović se poneo kao odgovoran čovek u Srpskoj akademiji. Čitalac, takođe, neće pogrešiti ako ovaj moj tekst shvati i kao polemiku sa akademikom Mihailovićem. Voleo bih da se i moj kritički odnos prema pojedinim njegovim stavovima shvati kao gest odgovornog čoveka i filologa čija je to profesionalna obaveza.

NAPOMENA. Kad se knjiga Dragoslava Mihailovića Vreme za povratak pojavila, predložio sam autoru da se njena promocija obavi i u Ogranku SANU u Novom Sadu. Ponudio sam se za jednog od govornika o knjizi. Akadedmik Mihailović je predlog prihvatio i preneo naš zajednički predlog rukovodiocima Ogranka. U Ogranku je, međutim, stvoren kontrapredlog: da se napravi nešto kao minisimpozijum povodom ove knjige. Za takav skup počeo sam da pišem ovaj tekst. Na kraju, ni od (mini)simpozijuma ni od promocije nije bilo ništa. Iz uverenja da o otvorenim problemima srpskog jezika, srpskog naroda i srpskih nacionalnih institucija treba otvoreno govoriti, odlučio sam da ovaj tekst objavim.