HOME
(GLAVNA STRANICA)

Petar Milosavljević
(Srbistika/Serbica, Priština, 1998/1)

MEMOAR O SRPSKOM JEZIKU,
SRPSKOJ KNJIŽEVNOSTI
I SRPSKOJ SABORNOSTI

 

Razbijanje Jugoslavije označilo je istovremeno i raspad serbokroatistike kao discipline koja je bila u njenim temeljima. Na početku obnove srbistike, discipline kojoj su udarili temelje Vuk i Šafarik, potrebno je ponovo definisati osnovne pojmove koji se tiču srpskog jezika, srpske književnosti i srpske i slovenske sabornosti.

A. SRPSKI JEZIK

1. Određenje jezika

Rodonačelnici slavistike Dobrovski, Kopitar i Šafarik smatrali su da svi Sloveni govore jednim jezikom, ali da pojedini slovenski narodi govore različitim narečjima. Srpski jezik su identifikovali sa štokavskim narečjem. Sa štokavskim narečjem su srpski jezik identifikovali i rodonačelnici srbistike Dositej i Vuk. Vuk je srpski jezik jasno razlikovao od bliskih narečja čakavskog i kajkavskog kojim govore Hrvati. On nikako nije pristajao na upotrebu dvočlanog naziva za srpski jezik (srpski ili hrvatski, srpskohrvatski). Za srpske lingviste, koji poštuju vlastitu nacionalnu i slavističku tradiciju, srpski jezik može da bude ono što je i za rodonačelnike srbistike i slavistike bio: štokavsko narečje.

2. Određenje populacije koja govori srpskim jezikom

Ljudi koji govore jednim jezikom, i čiji su preci govorili tim jezikom, čine jedan narod. Taj princip važi za sve evropske narode: Nemce, Francuze, Ruse, Poljake, Slovake, Šiptare i druge. Takav stav je ugrađen i u Književni dogovor grupe filologa koji je potpisan u Beču 1850. i koji se popularno zove Bečki dogovor. To je dogovor o jednom jeziku koji čini osnov jedne književnosti jednog naroda. Mada taj narod nije imenovan, on je ipak jasno određen. Taj narod čini populacija koja govori štokavskim jezikom. U vreme potpisivanja Bečkog dogovora populaciju koja govori štokavskim narečjem činili su njeni delovi koji su se različito nazivali: Srbi, daleko najbrojniji, zatim: Iliri, Dubrovčani, Dalmatinci, Slavonci, Bosanci, Bunjevci, Šokci, Turci i Hrvati. Od tada do danas delovi populacije koja govori štokavskim narečjem menjali su nacionalnu svest, pa i nazive svog jezika, ali jezik bitnije nisu menjali. U jezičkom i etničkom pogledu ta populacija i danas čini jednu prirodnu zajednicu ma koliko politički bila podeljena.

Populacija koja govori štokavskim jezikom postojala je i pre primanja hrišćanstva. Posle raskola među hrišćanima ona se podelila na pravoslavce i katolike, odnosno na pripadnike raznih sekti od kojih su najbrojniji bili bogumili. Od 15. veka dobar deo te populacije se islamizirao. U najnovije vreme, tokom vladavine komunizma, znatan deo te populacije postao je ateistički.

Različita verska pripadnost nije neka specifičnost populacije koja govori štokavskim jezikom. U nekoj meri slična je situacija i kod drugih evropskih naroda. Ali je podela štokavske populacije po osnovi vere na tri naroda: na Srbe (pravoslavci), Hrvate (rimokatolici) i Muslimane neprirodna i nametnuta je iz političkih razloga. Ona je neprimerena evropskim kriterijumima i ne bi je trebalo prihvatiti kao trajno rešenje.

Delovi štokavske jezičke i etničke zajednice, ma kako se verski i politički određivali, nemaju nikakav stvarni interes da budu jezički i etnički duboko podeljeni a kamo li suprotstavljeni jedni drugima. Njihov je trajni i najdublji interes da bar komuniciraju na jeziku koji ih povezuje i koji predstavlja najdublju osnovu njihovog etničkog bića.

3. Određivanje naziva jezika i populacije koja njim govori

Svi narodi u našem okruženju integrisali su se na osnovu jezika po pravilu tako što su prihvatili jedno ime za jezik i za narod. Sa štokavcima to nije bilo tako. Krajem 18. i u prvoj polovini 19. veka upotrebljavali su se razni nazivi za jezik kojim govori štokavska populacija: srpski, ilirski, slovinski, dalmatinski, bosanski, slavonski, hrvatski. Ime srpskog jezika protezalo se na najbrojniji deo populacije. Prirodno bi bilo da se to ime proteglo i na celu populaciju, kao što se desilo i kod drugih naroda, pogotovo zato što su drugi nazivi bili lokalni, tursko ime upotrebljavalo se potpuno neadekvatno, a hrvatsko ime se odnosilo samo na neznatan procenat te populacije. U proces prirodne integracije umešali su se, međutim, politički interesi s tezom da štokavci zajedno sa čakavcima i kajkavcima čine jednu etničku i jezičku populaciju Hrvato-Srba (Jagićeva formulacija, 1864) i da ta populacija ima jedan narodni jezik: srpskohrvatski, odnosno hrvatski ili srpski. Posle se ta neprirodna politička zajednica političkim i obrazovnim sistemima podelila najpre na dve zajednice (Srbi i Hrvati), pa na tri (izdvojeni su iz srpskog korpusa u Titovoj Jugoslaviji Crnogorci) pa najzad na četiri (priznati su kao nacija nešto kasnije i Muslimani). Pošto je štokavska jezičko-etnička zajednica tako podeljena na četiri dela, javila se težnja da se od jednog jezika naprave četiri: srpski, hrvatski, bošnjački i crnogorski.

Srpski filolozi u pogledu štokavske jezičke i etničke zajednice treba da imaju stav koji je imao Vuk Karadžić: da je ta jezičko-etnička zajednica jedna, uprkos političkim podelama i raznim nazivima koji su važili i koji i danas važe i da ona treba da ima jedan naziv za svoj jezik.

Argumenti da bi trebalo jezik te zajednice nazivati srpskim su: Srbi se, kao narod, pominju kod Ptolomeja i Plinija već u prvom veku nove ere (a pojedini naučnici dokazuju njihovo postojanje i daleko ranije). Hrvati se prvi put pominju u 9. veku; Crnogorci su, kao nacija, priznati 1945. a Muslimani 1967. Hrvati, sem toga imaju svoj jezik (čakavski i kajkavski), a štokavski su preuzeli od Vuka tek u 19. veku. Po merilima koja važe za druge evropske narode bilo bi prirodno da se taj jezik naziva srpskim.

Srpski filolozi ne mogu da očekuju da će se odmah, i na raznim stranama, srpsko ime za taj jezik prihvatiti. I u prošlosti je bilo naučne nekorektnosti u upotrebi imena toga jezika. Rječnik hrvatskog jezika Broza i Ivekovića (1901), na primer, pravljen je na materijalu samo srpskih pisaca (Vuka, Daničića, Njegoša, Milićevića) pa mu je ipak dato neprimereno ime, hrvatsko. Ali srpski filolozi mogu da očekuju da će u svetu biti dovoljno naučnika koji će vremenom sve više prihvatiti njihove argumente. Najgore što mogu da učine jeste: da i dalje idu za antivukovskom strategijom paralelnog cepanja i naziva jezika i populacije koja njim govori.

4. Dijalekti i varijante srpskog jezika

Vuk je, još od Pismenice srpskog jezika (1814), spoznao da među srpskim narodnim govorima ima tri “narečja” (njegov izraz za dijalekte): ekavsko, ijekavsko, ikavsko, tj. istočno, južno, zapadno. Nastojao je otada, uz izvesna kolebanja, da se za književni jezik uzme ijekavsko narečje, ali nije sporio ni mogućnost ni pravo da se kao književni jezik upotrebljavaju i druga dva narečja (samo ako se to čini dosledno): jedan od njegovih najbližih saradnika, Novosađanin Đuro Daničić, pisao je ijekavicom, a Slavonac Branko Radičević ekavicom. Takva praksa se održava sve do danas.

Sa stanovišta teorije raslojavanja jezika i dijalekti su varijante raslojenog narodnog jezika, kao što i u književnom jeziku, ili u standardnom jeziku, mora da ima mnoštvo varijanata: svaki stalež, svaka profesija, ima svoju varijantu jezika, svoj govorni žanr, pa i pojedinac se od pojedinca razlikuje varijantom jezika koji upotrebljava.

Naučno je neodrživa teza da se Vukovo “južno, hercegovačko” narečje proglasi za zapadnu, a pogotovo za hrvatsku varijantu, pa dalje i za hrvatski jezik. Takvo naučno neodrživo nastojanje odvija se na čistu srpsku štetu, svejedno kako se opravdavalo. Srpski lingvisti koji to stanovište zastupaju ne bi trebalo da imaju ozbiljniju podršku.

5. Srpska pisma

Srbi su, tokom svoje istorije, upotrebljavali nekoliko pisama: glagoljicu, ćirilicu, latinicu, arabicu. Po tome što su koristili više pisama, Srbi nisu bili izuzetak među drugim narodima. Dva od tih pisama, glagoljica i arabica, nisu se održala. Ćirilica i latinica se danas u praksi gotovo ravnopravno upotrebljavaju.

Najveći reformator srpskog jezika i pisma, Vuk Karadžić, prikazao je u Srpskom rječniku 1818. i srpsku ćirilicu (koju upotrebljavaju Srbi pravoslavci) i srpsku latinicu (koju upotrebljavaju Srbi rimorkatolici). Zatim je nastojao da ta dva pisma ujednači tako da svakom slovu jednog pisma odgovara slovo drugog pisma po uzoru na nemačku goticu i latinicu. On je, međutim, uspeo samo da reformiše srpsku ćirilicu, ali ne i srpsku latinicu. Srbi su vremenom prihvatili hrvatsku latinicu (koju je Gaj reformisao na osnovu češke latinice). Završnu reformu latinice, kao zajedničkog pisma za Srbe i Hrvate, učinio je Đuro Daničić. Od slova koje je on predložio u praksu je uvedeno slovo đ mesto gj. Nema nikakvog razloga da Srbi danas napuste jedno od svoja dva pisma. Mogu jedino da prihvate stav da izvesno prvenstvo ima ćirilica kao pismo kojim, po tradiciji, piše većina srpske populacije.

 

B. SRPSKA KNJIŽEVNOST

1. Određenje srpske književnosti

Srpska književnost je, u geografskom smislu, deo svetske, evropske, balkanske književnosti; u etnojezičkom smislu ona je deo slovenske, južnoslovenske, jugoslovenske književnosti.

Najveći deo srpske književnosti pisan je na srpskom jeziku: na starosrpskom (staroslovenskom, srpskoslovenskom, slavenosrpskom) ili na novosrpskom. Pisci koji su po poreklu bili Srbi pisali su na grčkom, latinskom, ruskom, italijanskom, nemačkom, mađarskom, francuskom, engleskom, španskom, rumunskom i na drugim jezicima. Samim time oni mogu da čine deo korpusa srpske književnosti, ali istovremeno i drugih književnosti. Na srpskom jeziku pisali su i pisci po poreklu Grci, Bugari, Hrvati, Jevreji i drugi. I ti pisci čine prirodnu vezu srpske i drugih književnosti. Otuda, sa jezičke strane, granice između srpske i drugih književnosti niti jesu niti mogu da budu strogo omeđene. Veze između srpske i drugih književnosti ne bi trebalo da služe raskolu, već povezivanju sa drugim narodima, a takve veze treba da budu učvršćivane na naučnoj osnovi i sa plemenitim ciljevima.

2. Delovi srpske književnosti

Vuk Karadžić, Jovan Subotić, Stojan Novaković, Tihomir Ostojić, Pavle Popović, Jovan Skerlić, praktično svi značajni istoričari srpske književnosti do Drugog svetskog rata, smatrali su da srpska književnost ima ova četiri sastavna dela: 1. narodnu književnost, 2. staru (srednjevekovnu književnost), 3. srednju književnost (tj. pokrajinske književnosti srednjeg doba od kojih je najznačajnija dubrovačka) i 4. novu književnost. Takva deoba srpske književnosti, odnosno njena periodizacija, praktikovana je sve do posle Drugog svetskog rata. Prirodno je što sadašnji istoričari srpske književnosti istu materiju periodiziraju na drugi način, prema stilskim kriterijima, u skladu sa svetskim standardima u ovoj oblasti. Ali takva savremena periodizacija ne bi trebalo da umanjuje korpus srpske književnosti.

3. Razgraničenje srpske od hrvatske i drugih južnoslovenskih književnosti

U vreme delotvornosti jugoslovenske ideje, a posebno u vreme formiranja prve i druge Jugoslavije, na delu je bila ideja iliraca, Štrosmajera i Jagića, da Srbi i Hrvati čine jedan narod i da im je književnost zajednička. U tom periodu Hrvati su prihvatili srpski jezik za svoj književni jezik, a Srbi hrvatsku latinicu za svoje pismo. Otuda su problemi razgraničenja srpske i hrvatske književnosti ostali veliki i brojni. Oni se, međutim, mogu rešiti na osnovu nekoliko principijelnih stavova:

a) Treba razlikovati srpsku književnost od književnosti srpskog jezika. Sve što je napisano štokavski može se smatrati književnošću srpskog jezika.

b) Sve što je napisano štokavski do pojave ilirskog pokreta, odnosno do usmerene kroatizacije katoličke populacije srpskog jezika, može se smatrati srpskom književnošću. Tako su srpsku književnost, tradicionalno, smatrali vodeći srpski filolozi, ali i najistaknutiji slavisti sve do najnovijih vremena. Ne postoje nikakvi naučni razlozi da se srpski filolozi danas prema toj nacionalnoj tradiciji odnose drugačije. (Stvar je Hrvata i drugih kako će se prema istom problemu odnositi).

v) Narodna poezija, i narodna književnost uopšte, stvorena na srpskom jeziku, deo je srpske književnosti. Ta književnost je nastala po pravilu pre nego što je znatan deo štokavaca katoličke veroispovesti kroatiziran. U srpskoj narodnoj književnosti gotovo da nema primera podela hrišćana na pravoslavne i rimokatolike. Tvorevine muslimana na srpskom jeziku razlikuju se donekle po motivima, tački gledišta pa i po jezičkom izrazu od tvorevina hrišćana, ali se one s pravom, kao i u prošlosti, mogu tretirati kao tvorevine etničkih Srba muslimanske veroispovesti.

g) Hrvatskoj književnosti pripada ono što je pisano na kajkavskom i čakavskom jeziku. Hrvatskoj književnosti pripada i ono što je pisano na srpskom jeziku, a čiji su autori po osećanju Hrvati ili su se vezivali za hrvatsku nacionalnu tradiciju. Srpski pisci koji su delovali u hrvatskoj književnosti, ili hrvatski pisci u srpskoj, objektivno pripadaju i jednoj i drugoj književnosti u meri njihovog delovanja i prisustva. Isti princip treba da važi i za pisce pripadnike drugih naroda.

 

V. O SRPSKOJ SABORNOSTI

Sabornost je stari srpski izraz, hrišćanske provenijencije, koji znači okupljanje u zajednicu (primarno zajedništvo u Hristu). Na takvoj sabornosti radio je Sveti Sava, najznačajniji pravoslavni duhovnik svoga vremena, izdanak dinastije Nemanjića u kojoj je bilo i više rimokatolika. Na takvoj sabornosti radili su i tvorci moderne srpske nacije Dositej i Vuk. Najlepši primer poziva na srpsku sabornost dao je u svom Kolu Branko Radičević koji je u kolo srpske sloge pozivao: Banaćane, Bačvane, Sremce, Slavonce, Hrvaćane, Bosance, Hercegovce, Dalmatince, Crnogorce, Ere, Srbijance.

Srpska sabornost danas, ako se ima u vidu njeno praktično ostvarenje na osnovu dubokog duhovnog značenja, označava složene procese okupljanja Srba i njihove komunikacije sa drugima.

1. U prvom redu srpska sabornost podrazumeva temeljno duhovno jedinstvo ljudi koji sebe smatraju Srbima bilo u kojim državama ili delovima sveta živeli.

2. U drugom redu srpska sabornost označava duhovno zbližavanje ili bar otvorenu komunikaciju među ljudima kojima je srpski jezik maternji, odnosno čiji su preci govorili srpskim jezikom (bez obzira kako ga zvali), pa su, dakle, istog korena sa Srbima a ne zovu sebe Srbima već se zovu Bunjevci, Crnogorci, Dalmatinci, Bošnjaci, Muslimani, Turci, Šokci ili Hrvati.

3. U trećem redu to je prijateljstvo i međusobno duhovno bogaćenje sa narodima koji su Srbima etnički bliski, kao što su južnoslovenski narodi (Makedonci, Bugari, Hrvati, Slovenci), ili drugi slovenski narodi: Rusi, Ukrajinci, Rusini, Belorusi, odnosno Slovaci, Česi, Poljaci, Lužički Srbi.

4. U četvrtom redu to je ispomaganje i saradnja sa narodima sa kojima Srbi vekovima žive izmešani, na istim geografskim područjima, često u istim državama, izloženi međusobnim komunikacionim procesima, dakle sa: Grcima, Rumunima, Mađarima, Šiptarima, Turcima.

5. U petom redu je srpska integracija i komunikacija sa ostalim evropskim narodima, sa kojima su, kroz istoriju, ostvarili ili ostvaruju mnogo zajedničkog, a zatim i sa vanevropskim narodima.

Ideja srpske sabornosti, na osnovama srbistike, podrazumeva da je svet u kojem živimo policentričan svet, da jedan od takvih centara čini srpski narod, i da Srbi, kao i drugi narodi, treba da se duhovno (i drugačije) integrišu i da uspostave ravnopravnu i korisnu saradnju među sobom i sa drugima. U duhu tih ciljeva potrebno je preobraziti postojeće nacionalne institucije i osposobiti ih za ostvarivanje tih zadataka.