HOME
(GLAVNA STRANICA)

Petar Milosavljević

SRPSKO PITANJE
I
POTREBNE PROMENE
U MATICI SRPSKOJ

Matica srpska igrala je, sada igra, a treba i u budućnosti da igra značajnu ulogu u životu srpskog naroda. Ona je, već od svog početka, učestvovala u poimanju, odnosno rešavanju srpskog nacionalnog pitanja. Kroz svoju dugu istoriju bila je i objekt raznih političkih projekcija. Sada, na početku novog milenijuma, u znatno izmenjenim istorijskim okolnostima, prirodno je da se njena uloga preispita i da se za njenu buduću orijentaciju nađe najprimerenije rešenje. U traženju rešenja treba se podsetiti kad je i zašto Matica osnovana, šta se sa njom dešavalo u njenom austrijskom a, posebno, u jugoslovenskom periodu i kojim putem će dalje ići.

 

 

Matica srpska i rešavanje nacionalnih pitanja evropskih naroda

Matica srpska se pojavila u doba kada su se rešavala nacionalna pitanja mnogih evropskih naroda, pa i srpskoga. Ona je nastala 1826. godine u Pešti voljom nekoliko peštanskih Srba, trgovaca, i jednog pravnika i književnika, Jovana Hadžića, da bi ovo „družestvo“ podržalo izlaženje časopisa Serbska letopis, koji je godinu dana ranije pokrenut u Novom Sadu, a već na početku je bio naišao na finansijske teškoće.

Za ideju o pokretanju Letopisa zaslužna su dva profesora Srpske pravoslavne gimnazije u Novom Sadu: Georgije Magarašević i Pavel Jozef Šafarik. Magarašević (1793-1830), prvi urednik časopisa, bio je Srbin. Slovaka Šafarika (1895-1961) je potraga za poslom dovela u Novi Sad gde je proveo 14 godinama (1819-1833). Bio je stalni saradnik Letopisa. Postao je poznat i slavan u slovenskom svetu 1826, kada se u Pešti pojavila njegova knjiga na nemačkom jeziku pod naslovom Istorija slovenskog jezika i književnosti prema svim narečjima. Šafarik je u svojoj obimnoj knjizi predstavio prvi put na sistematičan način slovenski svet kao celinu.

Magarašević i Šafarik su izrasli iz velikog pokreta zasnivanja slovenske filologije, slavistike, slavice. Šafarik je u svojim knjigama razrađivao ideje svojih prethodnika, Čeha Jozefa Dobrovskog i Slovenca Jerneja Kopitara. U duhu ideja ove discipline već je delovao, stariji od svih njih, Dositej Obradović. Vuk Karadžić, koji se posle propasti Prvog srpskog ustanka (1813) nastanio u Beču, do osnivanja Letopisa i Matice, već je bio postao slavno ime u slavistici i u evropskoj filologiji kao utemeljivač srbistike. Po poslovima koje je obavljao, igrao je ulogu cele jedne nacionalne institucije. I Vuk Karadžić i Matica srpska razvijali su se u duhu ideja svoga vremena.

Ideje na kojima se gradila slavistika bile su izraz još širih procesa koji su se odvijali u Evropi u drugoj polovini 18. i početkom 19. veka. Ti procesi su vodili ka konstituisanju sadašnjih evropskih naroda na filološkim osnovama i bili su praćeni uvođenjem nacionalnih jezika u javnu upotrebu, namesto preovlađujućeg latinskog. Simbol tih procesa je jedno veliko ime: Herder.

Johan Gotfrid Herder (1744-1803) bio je po struci filolog. Njegovo stvaralačko delo reprezentuju dve knjige. Prva je antologija Glasovi naroda u pesmama (1778-9) koja sadrži 182 pesme od kojih su samo 40 nemačke; ostale pripadaju drugim narodima. Za ovu antologiju je karakteristično da je različite narode raspoznavala po različitim jezicima. Stavove o razlikovanju naroda prema jezicima Herder je još potpunije obrazložio u knjizi Ideje o filozofiji istorije čovečanstva (1774-91). U njoj su stavovi iz antologije obrazloženi teorijskim i istorijskim argumentima. Po Herderu, jezik je osnovna karakteristika jednog naroda. Ta ideja je saglasna sa starim slovenskim i svetosavskim idejama po kojima su narodi identifikovani prema jezicima kojima govore. U toj tradiciji izraz „jezici“ značio je isto što i izraz „narodi“.

Od kraja 18. veka intelektualni svet Evrope je počeo da misli u duhu Herderovih ideja. U duhu tih ideja se, na primer, Gete interesovao za srpske narodne pesme i za rad Vuka Karadžića. A Vuk Karadžić je postao jedan od glavnih evropskih sledbenika Herdera jer je u herderovskom duhu otkrivao srpski jezik i stvaralaštvo na njemu. Slično su radili i filolozi drugih evropskih naroda.

Snaga procesa pokrenutih Herderovim idejama može se pokazati na primerima. Nemci, koji su u Herderovo vreme živeli u 38 kraljevina, kneževina, slobodnih gradova, na osnovu Herderovih ideja spoznaće da čine jednu prirodnu jezičko-etničku celinu, da po jeziku predstavljaju celinu nemačkog naroda. Populacija istojezičnika koja je sebe spoznala kao Nemce, težiće zatim da se ujedini. Na osnovu te težnje bila je u drugoj polovini 19. veka stvorena moćna nemačka država. Praktično na istim idejama stvoreno je i više drugih modernih nacija, pogotovo u srednjoj Evropi: češka, slovačka, mađarska, poljska, srpska, hrvatska, slovenačka itd. Na osnovu istih ideja, te osvešćene nacije će dovesti na kraju Prvog svetskog rata do stvaranja novih država: Čehoslovačke, Poljske, Mađarske, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Istim procesom na herderovskoj ideji bili su zahvaćeni i Srbi onoga vremena. Oni su se raspoznavali po jeziku. Vuk i Matica srpska, i ljudi koji su se oko njih okupljali, našli su se u žarištu tih procesa i činili su moćan pokret zasnovan na srpskoj ideji. Pokret je bio utoliko snažniji što je imao uporište i u svetosavskoj tradiciji. I Vuk i Matica u svom delovanju polazili su od istog filološkog načela: da se narodi identifikuju prema jezicima kojima govore, a ne prema veroispovesti ili prema državama u kojima žive. Vuk i Matica nisu bili saglasni u pojedinim pitanjima norme književnog jezika i pravopisa. Vuk je smatrao da za književni jezik treba uzeti čisti narodni jezik srpske usmene književnosti, a kao pismo koristiti reformisanu ćirilicu koju je on oblikovao na osnovu prethodnih reformatorskih pokušaja Save Mrkalja i Luke Milovanova. Pošto Rimokatolička crkva nije podržavala upotrebu slovenskog pisma, odnosno ćirilice, u bilo kom obliku, Vuk je za Srbe rimokatilike, koji su govorili i pisali srpskim narodnim jezikom, našao rešenje u reformisanoj latinici, prilagođenoj srpskom narodnom jeziku. U Matici srpskoj se smatralo da treba pisati starom građanskom ćirilicom, a da srpski narodni jezik treba uvoditi u pisanu knjuževnost sa više obazrivosti prema dotadašnjoj slavenskoj književnojezičkoj tradiciji.

U godinama oko sredine 19. veka najistaknutiji ljudi u Matici bili su Sava Tekelija, Teodor Pavlović i Jovan Subotić. U svojim tekstovima i delovanju oni su u rešavanju srpskog pitanja polazili od herderovskih stavova. Iste stavove imao je i mitropolit Stratimirović (naročito u pogledu Dubrovnika). Za sve njih Srbi su oni koji govore srpskim jezikom, bez obzira na veroispovest i na države u kojima žive. Srpski jezik se razlikuje od hrvatskog jezika čija su narečja kajkavsko i čakavsko. Srpska književnost ima četiri osnovna dela: narodnu književnost, staru književnost, književnost srednjeg doba (u kojoj je najznačajnija dubrovačka književnost) i novu književnost. Matica koju su oni vodili bila je u osnovi saglasna i sa tadašnjimm slavističkim idejama i sa glavnim stavovima Vuka Karadžića.

Da je Matica srpska delovala u opšteprihvatljivom smeru, vidi se po tome što je poslužila kao uzor za osnivanje niza drugih matica: Matice češke 1831, Matice ilirske (1839, preimenovane je u Maticu hrvatsku 1874), Matice lužičkosrpske (1847), Matice moravske (1852), Matice dalmatinske (1862, koja je združena s Maticom hrvatskom 1912), Matice slovačke (1863), Matica slovenačke (1864), Matice poljske (1882). Sve ove matice nicale su u slovenskom svetu.

Oko Matice srpske organizovao se srpski nacionalni i kulturni život. To se naročito pokazalo kada je ona 1864. preseljena iz Pešte u Novi Sad. Tada je gradonačelnik Novog Sada bio Svetozar Miletić. Grad u koji se uselila Matica nazivan je tada „Srpska Atina“.

Krajem 19. i početkom 20. veka došlo je u Matici do nove i snažne potvrde orijentacije njenih osnivača i delatnika iz sredine 19. veka. Ova Matica delovala je u saglasju sa procesima koji su se odvijali u Beogradu. Tamo su, na vukovskim idejnim osnovama, bili osnovani Srpska kraljevska akademija (1886) i Srpska književna zadruga (1892), i časopisi Srpski pregled (1895) i Srpski književni glasnik (1901). Obnova srpske i slavističke filološke tradicije, posle nekoliko decenija stišanog rada u Matici srpskoj, može se videti kroz nekoliko važnih znakova. Jedan od prvih jeste proslava jubileja Ivana Gundulića u Dubrovniku 1893, kada su mu Srbi rimokatolici iz ovog grada podigli poznati spomenik. Ovoj proslavi pridružila se i Matica srpska. Dve godine kasnije Matica i Letopis obeležili su stogodišnjicu rođenja Pavela Jozefa Šafarika. Jedna sveska Letopisa bila je posvećena ovom velikom filologu. Matica je, takođe, uzela značajno učešće prilikom prenosa kostiju Vuka Karadžića (1897) iz Beča u Beograd. Glavnu ulogu u promenama u Matici igrao je dr Tihomir Ostojić, gimnazijski profesor i istoričar srpske književnosti. Ostojićevi stavovi mogu se videti i na jednom posebnom detalju. Na samom kraju 19. veka, bibliotekar Matice srpske, Stevan Milovanov, štampao je Katalog knjiga Matičine biblioteke u kojem su srpske i hrvatske knjige bile podeljene tako da je sve štampano ćirilicom tretirano kao srpska knjiga, a sve što je štampano latinicom kao hrvatska. Na Ostojićevu inicijativu ovako ustrojena podela srpske književnosti bila je stornirana. Nije bilo u duhu vukovske tradicije da se srpski jezik deli na srpski i hrvatski, u ovom slučaju prema pismima: ćirilici i latinici.

Kao i Stojan Novaković, vodeći filolog u Srpskoj kraljevskoj akademiji, i Ostojić je u Matici srpskoj bio utvrđen u stavu da je jezik kojim se služe Srbi i Hrvati po poreklu srpski i dosledno ga je, kao i Novaković, zvao srpskim jezikom.

Na samom početku 20. veka u delima niza istoričara srpske književnosti potvrđivani su vukovski i matičarski (prema Jovanu Subotiću) stavovi da srpska književnost ima ova četiri dela: narodnu, staru, srednju i novu. Takvu potvrdu davali su u svojim istorijama Dubrovčanin dum Ivan Stojanović, novosadski profesori Jovan Grčić i Tihomir Ostojić i beogradski profesori: Andra Gavrilović, Pavle Popović i Jovan Skerlić.

U Matici srpskoj, u Ostojićevo vreme, desio se jedan važan i karakterističan događaj: u Dubrovniku je 1909. formirana Matica srpska. Ta institucija je trebalo da bude stecište prevashodno Srba katolika kojih je u tom gradu tada bilo više nego onih koji su se izjašnjavali kao Hrvati.

Kao i Dositej i Vuk i, „matičari“: Jovan Hadžić, Georgije Magarašević, Sava Tekelija, Teodor Pavlović, Jovan Subotić, Jovan Đorđević i drugi, ali i Jovan Sterija Popović, Sima Sarajlija i drugi srpski pisci, a kasnije, u Matici, pre svega Tihomir Ostojić i njegovi savremenici u Beogradu i Novom Sadu, bili su izraz srpske misli. Ta misao je u osnovi bila saglasna sa misaonom osnovom na kojoj su se konstituisali drugi slovenski i drugi evropski narodi. Ovi srpski prvaci su i za Srbe imali isto principijelno rešenje kakvo su imali drugi slovenski i evropski narodi za sebe.

Ovoj orijentaciji, u čijoj osnovi je bila misao o srpskom jezičkoetničkom i kulturnom identitetu i ideja o slovenskoj uzajamnosti i koja je bila dominantna u Matici i podržana u slovenskom svetu, suprotstavila se jedna druga orijentacija, nominalno jugoslovenska a, u stvari, antisrpska. Ona će učiniti da Matica srpska, u jugoslovenskom periodu, promeni svoju orijentaciju.

Matica srpska u jugoslovenskom periodu

Kad se kaže „jugoslovenski period“ misli se, po pravilu, na vreme trajanja Jugoslavije kao države. Stvaranje Jugoslavije počelo je, međutim, mnogo pre 1918. kao što je i njeno razbijanje počelo mnogo pre 1992. I stvaranje i razbijanje Jugoslavije može se shvatiti kao deo opštijeg istorijskog procesa. Ovaj proces nije bio samonikao; njegova pojava ne može da se razume van konteksta imperijalnih, dinastičkih interesa Austrije.

Herderovske ideje, koje su vodile ka konstituisanju svesti o istojezičkim populacijama kao posebnim narodima, nisu pogodovale opstanku Austrije. One su vodile ka njenoj dekonstrukciji. Austrija se, kao istorijska tvorevina, našla u oštrom sukobu sa procesima koji su se u Evropi odvijali u duhu herderovskih ideja.

Kad su se, oko prelomne 1848, ispoljile pangermanske težnje, koje su vodile ujedinjenju svih Nemaca u jednu državu, bilo je prirodno da se austrijski Nemci pridruže tom procesu. Da su oni tako postupili, Austrija bi, iz principijelnih razloga, morala da se odrekne ne-nemačkih delova svoje carevine. Zvanična Austrija je, međutim, u prvi plan postavila svoj imperijalni interes, pa se nije pridružila opštenemačkom ujedinjenju.Državni i dinastički interes je nadredila nacionalnom. U tome duhu nastojala je da opstane sve do kraja Prvog svetskog rata.

Austrija, kao država, težila je da kanališe procese koji su se odvijali među slovenskim narodima. Činila je to posebno kad su bili u pitanju Srbi zbog njihove srednjovekovne državne tradicije koja joj je smetala. U suzbijanju srpske ideje ona se poslužila idejom hrvatstva. Pomoću ilirske ideje ona je prvo pomešala srpstvo i hrvatstvo da bi ih potom podelila po novim, principijelno neprihvatljivim, kriterijima. Na osnovu Herderovih ideja, na osnovu principa koji su važili u celoj evropskoj filologiji, prirodno je da Hrvati, kao poseban narod, imaju svoj jezik, a Srbi svoj, da Hrvata ima onoliko koliko ljudi govori hrvatskim jezikom, a Srba onoliko koliko ljudi govori srpskim jezikom. Austrija je, međutim, imala interes da razdeli, umanji, suzbije populaciju srpskog jezika koja je ispoljavala prirodnu težnju za ujedinjenjem. Hrvati su, sa svoje strane, imali interes da se prošire na račun srpskog naroda. Te podudarne starteške interese trebalo je obući u prihvatljivo ruho. To je glavni razlog nastanka ilirskog pokreta. Sa istorijske tačke gledišta ilirski pokret je bio prethodnik hrvatske ideje jugoslovenstva. Zato se na taj pokret, u obrazovnom sistemu u Jugoslaviji, uvek moralo gledati pozitivno. Tako se dobrim delom gledalo i u Srbiji. Ne samo da se nije zameralo što je ilirski pokret prostim preimenovanjem pretvoren u hrvatski, nego se nije izgradila ni jasna svest o snažnom srpskom kulturnom pokretu oličenom u Vuku Karadžiću i u Matici srpskoj koji su prethodili ilirskom pokretu.

U vreme delovanja ilirskog pokreta (1835-1843) tada najsvesniji među Srbima: Sava Tekelija, Vuk Karadžić, Sarajlija, Sterija, Teodor Pavlović, Jovan Subotić, shvatili su antisrpsku suštinu njegove ideje, pa su se od nje ogradili i nastavili da slede i herderovsku (evropsku) misao svoga vremena i tradicionalnu srpsku misao koja je sa ovom bila u skladu. Centar otpora prema ilirskom pokretu postala je Matica srpska. Glavni čovek u njoj u to vreme bio je Teodor Pavlović, koji je imao punu podršku i starog Save Tekelije i mladog Jovana Subotića. U svojim polemičkim tekstovima Teodor Pavlović se oštro suprotstavio unitarističkim idejama ilirskog pokreta. Umesto ideja da su svi Sloveni na Balkanu Iliri, Pavlović je, u duhu herderovskih i slavističkih ideja, ponudio nešto prirodnije: ponudio je ideju jugoslovenstva kao bliskosti i uzajamnosti naroda na slovenskom jugu. Sadržaj koji je on dao ideji jugoslovestva razlikuje se od kasnijih istorijskih projekcija. Po Pavlovićevoj ideji, Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari, kao posebni narodi, treba da neguju svoju posebnost, ali i uzajamnost i zajedništvo. Oni, dakle, nisu jedan narod, Iliri, kako su tvrdili Gaj i drugovi, već su Jugo-Slavjani, Jugo-Sloveni (Južni Sloveni). Toj Pavlovićevoj ideji se ni danas ne može ništa zameriti. Ona, međutim, nije odgovarala austrijskim imperijalnim interesima i trebalo ju je suzbiti ili joj promeniti sadržaj. Na istorijsku scenu su tada stupila dvojica delatnih Hrvata koji su, pod imenom jugoslovenstva, nastavili politiku i program ilirskog pokreta. To su bili biskup Josip Juraj Štrosmajer i filolog Vatroslav Jagić.

Đakovički biskup Štrosmajer (1815-1905) je od srpske ideje jugoslovenstva prihvatio samo ime. On joj je promenio sadržaj i nastavio da pod imenom jugoslovenstva razvija ideju iliraca o jednom narodu na slovenskom jugu, ali u nešto suženom obimu. Po Štrosmajeru su samo Slovenci, Hrvati i Srbi bili Jugosloveni, a Bugare on nije obuhvatao svojom projekcijom. Sužavanje opsega ideji jugoslovenstva bilo je u državnom interesu Austrijske monarhije kojoj su Srbi sa svojom brojnošću, državnom tradicijom, obnovljenom srpskom državom na Balkanu i multikonfesionalnošću predstavljali smetnju njenim teritorijalnim pretenzijama. Zato je, po Štrosmajerovoj ideji, trebalo da se stvori jedna Jugoslavija, sastavljena od Srba, Hrvata i Slovenaca, shvaćenih kao jednog naroda, sa sedištem u Zagrebu, i da ona bude jedna od federalnih jedinica u reformisanoj Austrijskoj carevini. A da bi bila jedna federalna jedinica (a ne, recimo, tri) trebalo je Srbe, Hrvate i Slovence tretirati kao jedan narod, kao Jugoslovene.

Vatroslav Jagić (1838-1923) na filološkom planu razrađivao je istu ideju. Ali, on je Jugoslovene video u još suženijem vidu, kao ujedinjene Srbe i Hrvate. A da bi se oni pred svetom legitimno mogli predstaviti kao jedan narod, moralo se proglasiti da govore jednim jezikom i morali su da imaju jedno nacionalno ime. On je taj narod zvao Hrvato-Srbi a jezik je zvao srpskohrvatskim, hrvatskim ili srpskim. Te svoje Hrvato-Srbe on je zvao i Jugoslavenima. Narodni jezik Hrvato-Srba, po Jagiću, jedan je, a sastavljen od tri narečja: čakavskog, kajkavskog i štokavskog. To što se ovi dijelekti nisu dali sjediniti u jedan jezik, ovom filologu, sa prevashodno političkim pretenzijama, nije smetalo. Čitava ova konstrukcija pravljena je zbog jednog strateškog cilja: da se prividno ujedinjeni Hrvati i Srbi ponovo podele, ali ne po liniji jezika nego po liniji veroispovesti. Ova neprirodna teorijska osnova za novo identifikovanje odgovarala je i Austriji i Hrvatima: Što manje Srba, to bolje. Po toj strategiji Srbi katolici morali su prestati da postoje. Stotinak godina kasnije Srbi katolici su gotovo potpuno nestali.

I Štrosmajer i Jagić su bili ljudi Beča. Štrosmajer, čovek nemačkog porekla, počeo je svoju karijeru kao bečki dvorski kanonik. Jagić je najduže bio bečki profesor, koji je o trošku Austrije izdavao i svoj čuveni časopis na nemačkom jeziku Arhiv za slovensku filologiju (1875-1914). Sve što su Štrosmajer i Jagić radili bilo je u strateškom interesu Austrije i u separatnom interesu Hrvata.

Stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine, kao države „jednog troimenog i troplemenog naroda", zbilo se u duhu štrosmajerovskih ideja.

Prilikom razbijanja Jugoslavije, pokazaće se da je takva država, već u samoj ideji, bila antisrpska. Danas je sasvim jasno da Srbi nisu imali nikavog strateškog interesa da takvu državu stvaraju.

Ni danas, međutim, mnogim istaknutim Srbima, koji zauzimaju važna mesta u državi i u nacionalnim institucijama, nije postalo jasno da je Štrosmajerova ideja jugoslovenstva imala i svoje drugo lice u vidu Jagićeve serbokroatistike i da je ona isto tako, pogubna. Drugačije kazano: mnogim odgovornim Srbima nije jasno da su ideolog Štrosmajer i filolog Jagić bili dva izraza iste ideje i strategije. Spoznato je samo to da treba odbaciti Štrosmajerovu ideju jugoslovenstva, a nije spoznato da treba odbaciti i serbokroatistiku kao ideju i kao naučnu orijentaciju. Da stvari tako stoje, to se najbolje može videti na primeru Matice srpske. Ova najstarija srpska institucija, organizovala je Novosadski dogovor (1954) na kojem je, suprotno naučnim i nacionalnim interesima, a u duhu štrosmajerovske ideje jugoslovenstva i jagićevske ideje serbokroatistike, srpski jezik preimenovan u srpskohrvatski. Te stavove o jeziku Matica nije revidirala. Nekoliko godina kasnije Matica srpska zajedno sa Srpskom književnom zadrugom je objavljivala ediciju Srpska književnost u sto knjiga (1958-1966). U toj ediciji su se dve srpske nacionalne institucije, bez ijedne reči obrazloženja, odrekle dubrovačke književnosti, a narodnu književnost na srpskom jeziku su proglasile za srpskohrvatsku. Moje analize su pokazale da je struktura te edicije, koja je služila za ugled drugim edicijama, pravljena po modelu hrvatskog filologa i političara Đure Šurmina iz knjige Povijest književnosti hrvatske i srpske (1898). Na neprihvatljivo izostavljanje dubrovačke književnosti iz korpusa srpske književnosti prvi je reagovao je dum Ivan Stojanović, vođa Srba katolika u Dubrovniku u obimnoj knjizi Dubrovačka književnost (1900). Slično su postupili u svojim istorijama srpske književnosti i najuticajniji novosadski profesori Jovan Grčić i Tihomir Ostojić. Njihovi stavovi su se održavali sve do posle Drugog svetskog rata. Međutim, kada je pravljena edicija Srpska književnost u sto knjiga, podela književnosti na srpsku i hrvatsku izvršena je na štetu srpske književnosti. Tako su i Matica i SKZ su, u Titovom periodu, postale „produžena ruka hrvatske filologije“. Za ilustraciju takve ocene mogu da posluže dva Matičina izdanja: Jugoslovenski književni leksikon (1971) i višetomni Leksikon jugoslovenskih pisaca koji je počeo da izlazi sedamdesetih godina. Idejna osnova ideje jugoslovenstva i serbokroatistike, koja je ugrađena u edicije i publikacije Matice srpske, bila je više primerena zagrebačkim institucijama JAZU i JLZ, nego ideji jugoslovenstva prvaka Matice Teodora Pavlovića i Jovana Subotića. Delovanje Matice srpska posle Drugog svetskog rata bilo je protivno idejama na kojima je i zbog kojih je ona osnovana.

Matica srpska je u periodu druge Jugoslavije postala institucija koju finansira država dok je u prethodnom periodu Matica imala svoju imovinu i bila finansirana iz članarine i donacija svojih pristalica. Način finansiranja Matice, u socijalizmu jedini moguć, učinio je da ona postane instrument titovske komunističke a, u stvari, velikohrvatske politike. Stara institucija koja je svoje književne, naučne, prosvetne i socijalne programe razvijala u skučenim uslovima u okviru tuđinske carevine, u novim istorijskim prilikama, u jugoslovenaskom periodu, posle Drugog svetskog rata, zasnivajući svoju aktivnost na materijalnoj i političkoj podršci države, uspela je da izuzetno razgrana svoju, pre svega naučnu, delatnost. Objavila je mnogo vrednih knjiga, izdavala je više naučnih zbornika, otkupila je i dobila za Biblioteku Matice srpske mnogo knjiga i popunila njene fondove. Matica je osnovala i Galeriju Matice srpske i razgranala njenu delatnost. Na zbirkama Matice osnovan je i Muzej Vojvodine. U toj delatnosti Matice ima mnogo pozitivnog. Međutim, pozitivna ocena pojedinih njenih delatnosti, ma koliko one bile vredne, ne bi trebalo da skrene pažnju sa onoga bitnog: da se Matica srpska, u filološkim poslovima, zbog kojih je i osnovana, u periodu Druge Jugoslavije, našla na stranputici. Matica je bila stavljena u situaciju da zauzima stavove o srpskom jeziku, srpskoj književnosti i o srpskom narodu protivne njenoj tradiciji. U Titovoj Jugoslaviji Matica je razgranala svoju delatnost, ali je izgubila svoju dušu. Zadržala je srpsko ime, ali to više nije bila tradicionalno srpska nacionalna institucija.

Moćan štrosmajerovsko-titoistički sistem jugoslovenstva, uspevao je da preobrati ne samo Maticu, već i Srpsku akademiju nauka i umetnosti, ali i ceo obrazovni sistem i da udari svoj pečat i novim ustanovama kakva je Vukova zadužbina. Osnovana početkom 80-tih godina 20. veka pod Vukovim imenom, ova ustanova je trebalo da deluje u duhu ideja Vuka Karadžića. Vuk je smatrao da su Srbi „po pravdi“ svi oni koji govore srpskim jezikom, i da Srba ima „tri zakona“: zakona grčkog, rimskog i turskog. Da li Vukova zadužbina stoji na ovom Vukovom stanovištu ili onome koje je vladalo u jugoslovenskom društvu u vreme njenog osnivanja? U vreme njenog osnivanja, jezik, kojim govore Srbi, nazivan je srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, što Vuk ni kao izraz, ni kao definiciju jezika kojim govore Srbi, nikada nije prihvatio. Vuk takođe nikako ne bi prihvatio da se srpski jezik razbije na: bošnjački, hrvatski, crnogorski, srpski, eventualno na druge jezike, kako je učinjeno u vreme postojanja Vukove zadužbine. Jezičko-književna politika ove institucije je nesaglasna sa Vukovom koncepcijom srpskog jezika i srpske književnosti. Kao što Vukova zadužbina ne nastavlja Vukovo delo, tako svoju vlastitu tradiciju ne nastavljaju ni Matica ni SANU. Jedan od glavnih razloga što je srpsko nacionalno pitanje danas zamršeno nalazi se u ovim činjenicama.

Jugoslovenski period u istoriji srpskog naroda je završen. Političari su nov početak Srbije označili povratkom starim simbolima: srpskoj zastavi, srpskoj himni, srpskom grbu. Ali srbijanski političari nisu ništa bitno učinili da se obnovi i srpska filološka tradicija, odnosno da se obnovi filološka tradica i Matice srpske i Akademije. Drugim rečima, nisu ništa učinili da se u ovim institucijama i u obrazovnom sistemu u celini model serbokroatistike zameni modelom srbistike. Taj povratak vlastitoj tradiciji i u ovom domenu je nužan. Dva puta sam, do sada, u Matici „oteo reč“ da bih iskazao svoje neslaganje sa politikom sadašnje uprave najstarije srpske institucije čiji sam stalni član. U oktobru 1994. u velikoj sali Matice srpske izneo sam stav da nijedna od ličnosti iz Matičine istorije, čije biste stoje ispred njene zgrade, ne bi odobrila ono što ova institucija danas radi u oblasti jezika i književnosti. Tu ocenu sam ponovio još jednom, na izbornoj skupštini 1999. Ove stavove o Matičinoj ulozi u srpskoj filologiji obrazlagao sam u svojim knjigama Sistem srpske književnosti (1996, 2002), Srbi i njihov jezik (1997, 2002) , Srpski filološki program (2000) Uvod u srbistiku (2002, 2003), Srpska pisma (2006). Slična saznanja o radu i orijentaciji Matice srpske iznela je i Vera Milosavljević u knjigama Tekelijina biblioteka (1990), Sava Tekelija i srpska misao, I, II(1998) i Čuvari imena (2004). Kritički odnos prema Matici, koji smo u knjigama artikulisali, zasniva se na argumentima i na uverenju da Matica treba da se vrati svojoj izvornoj srpskoj, slovenskoj i evropskoj orijentaciji. O naše knjige i stavove o Matica srpeka se dosada oglušavala.

Ovaj rad nastojaće da u nekoliko tačaka označi pravce potrebnih promena u Matici srpskoj, naročito u njenom filološkom delovanju.

Pravci potrebnih promena u Matici srpskoj

1. Srbistika namesto serbokroatistike. –Uporedo sa prihvatanjem Štrosmajerove ideje jugoslovenstva, srpskim nacionalnim institucijama bila je nametnuta i serbokoroatistika na mesto potisnute srbistike. Centar serbokroatistike bio je više od jednog veka u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, koja je sprovodila hrvatski filološki program, a bila je predstavljana kao svejugoslovenska ustanova. U Titovo vreme ovoj Akademiji se pridružila i moćna državna institucija - Jugoslavenski leksikografski zavod. Matica srpska se našla pod njihovim kišobranom. Pošto se hrvatska strana, u procesu razbijanja Jugoslavije, odrekla i jugoslavistike i serbokroatistike, Matici ne ostaje drugo nego da se vrati svojoj filološkoj tradiciji, srbistici. Srbistika, serbica, treba ponovo da nađe mesto među drugim disciplinama kao što su: rusistika, polonistika, bohemistika, slovakistika, bugaristika, rusinistika, ukrajinistika, belorusistika a, takođe, i među disciplinama koje se bave neslovenskom filologijom kao što su: anglistika, germanistika, romanistika, espanjolistika, italijanistika itd. Zadatak obnovljene srbistike bio bi da oživi svest srpskog naroda o njegovom identitetu na istim principima na kojima su nacionalne filologije drugih naroda izgradile svest na osnovu koje je organizovan nacionalni život tih naroda.

Srbistička tačka gledišta u filološkoj nauci, koja se negovala u Matici srpskoj, posle Drugog svetskog rata je kopnila i usahnula. Među Matičinim naučnim zbornicima ima nekoliko koji su posvećeni filološkim pitanjima: Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, Zbornik za filologiju, Zbornik za slavistiku, najzad i Jezik danas. Iz naziva ovih poblikacija vidi se da je Matica srpska već stajala na pozicijama serbokroatistike i jugoslavistike kada ih je osnivala, jer u nazivu časopisa nema imena srpskog jezika. Tako su ovi zbornici bili stavljeni u funkciju da rade u korist štete Matičine i srpske. U Matici srpskoj se razvila obimna izdavačka delatnost, naročito na području jezika i književnosti. Ali, i pored mnogih publikacija, u Matici se danas ne zna šta je srpski jezik, šta sve čini srpsku književnost i ko sve čini srpski narod. Količina obavljenih poslova (koja, ipak, nije prevelika), i kvalitet urađenog našli su se u nesaglasju.

Matica srpska, ako hoće da u novim vremenima igra ulogu dostojnu svoga imena, i svoje tradicije, mora da postane centar srbistike, tj. centar u kojem se o jeziku i književnosti misli na evropski način, sa srpske tačke gledišta. U duhu svoje tradicije, a to znači u duhu srbistike, na čijim je temeljima osnovana, Matica bi morala da preorijentiše svoju delatnost u oblasti filologije. U tom poslu mogao bi joj poslužiti Izdavački projekat „Srbistika“ objavljen u mojoj knjizi Srpski filološki program. U svim nacionalnim naukama, ukupni istraživački i izdavački rad Matice morao bi da bude postavljen na temelju srbistike. To podrazumeva preispitivanje mnogih spornih rešenja i pogrešnih usmeranja u oblasti istorijskih nauka, a naročito u oblasti jezika i književnosti i u leksikografiji.

Matica srpska treba da bude inicijator odgovarajućih promena u slavistici uvođenjem srbistike u sistem ove filološke discipline i da se založi za odbacivanje jagićevske slavističke paradigme koja nije imala srbistiku. Ovaj težak zadatak Matica srpska bi bila dužna da prihvati s obzirom na značajnu ulogu koju je imala u slovenskom svetu počev od svoga osnivanja i na značaj koji danas ima u srpskoj kulturi.

2. Srpski jezik i pisma.- Srpski jezik je, u vreme rađanja slavistike, bio spoznat kao jedan jezik među drugim jezicima. Ta spoznaja je dolazila od nepristrasnih naučnika koji su razlikovali srpski od bliskih jezika: hrvatskog, slovenačkog i bugarskog. Već više od jednog veka čine se smišljeni pokušaji da se naruši integritet srpskog jezika. Tih pokušaja je bilo i ima ih i u samoj Matici srpskoj koja je posebno na udaru antisrpske jezičke politike.

Matica srpska, sve do Titovog perioda, ostajala je pri stavu o identitetu srpskog jezika. Koban zokret ona je načinila tek na Novosadskom dogovoru (1954) kada je prihvatila jagićevske stavove o jeziku sa dvonacionalnim imenom kojeg sačinjavaju tri različita jezička sistema: štokavski, čakavski i kajkavski. Uime svoje tradicije i lingvističkih pricipa Matica treba da odbaci Novosadski dogovor, i da se vrati svojoj tradiciji. To znači da treba da razbija lažnu predstavu o identitetu srpskohrvatskog jezika, kako je on definisan na Novosadskom dogovoru (kao jedinstvo štokavskog, čakavskog i kajkavskog narečja) i da afirmiše naučno neoborivu činjenicu o integritetu srpskog jezika (tj. štokavskog narečja) sa sva tri izgovora (ekavskim, ijekavskim i ikavskim). Treba obustaviti sve projekte u Matici srpskoj koji ijekavske ili ikavske govore isključuju iz srpskog jezika. A naročito treba anulirati implicitni stav Novosadskog dogovora o ekavici kao srpskom i ijekavici kao hrvatskom književnom jeziku.

Radi odbrane integriteta srpskog jezika treba sprečiti nove pojave podele srpskog jezika prema pismima kojima se on služi: ćirilici i latinici. Latinica se proglašava za hrvatsko pismo pa joj se daje ime „gajica“, dok se za srpsku ćirilicu koristi ime „vukovica“. Sa naučnog stanovišta takva podela pisama je neprihvatljiva. Pismo koje je stvorio Ljudevit Gaj u knjižici Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja (1830) i koje je dobilo naziv „gajica“, znatno je drugačije od latinice koja je danas u upotrebi. Današnja latinica, kojom se služi srpski jezik, delo je srpskih filologa Vuka Karadžića (29 slova identičnih sa današnjom latinicom) i Đure Daničića (slovo đ). Sve je to dokumentovano u mojoj knjizi Srpska pisma (2006).

3. Sistem srpske književnosti.- Prvi ljudi Matice srpske koji su se bavili istorijom srpske književnosti, Jovan Subotić, Jovan Grčić i Tihomir Ostojić bitno su doprineli izgradnji stava da srpska književnost ima četiri dela: narodnu književnost, staru književnost, književnost srednjeg doba (u kojoj je dubrovačka najvažnija) i novu književnost.

Matica srpska, koja bi se vratila svojim korenima, trebalo bi da obnovi svest o korpusu srpske književnosti koja ima četiri osnovna dela. Na taj način najstarija srpska institucija bi prestala da bude produžena ruka hrvatske filologije. U tom smislu potrebno je izvršiti potrebne korekcije u Matičinim raznolikim poslovima koji se tiču sistematizacije srpske književnosti, počev od bibliotečkih kataloga do leksigografskih, antologijskih i enciklopedijskih izdanja. Dela pisana na srpskom jeziku, koja su tradicionalno pripadala srpskoj književnosti, treba ponovo da dobiju svoje mesto u sistemu srpske književnosti.

4. Subjektivno i objektivno Srbi ili o identitetu srpskog naroda. – Srbi su oni koji govore i čiji su preci govorili srpskim jezikom. To je najkraća definicija identiteta srpskog naroda. U jugoslovenskom periodu, u duhu vladajuće serbokroatistike, bio je odbačen stav da su Srbi oni koji govore srpskim jezikom, i čiji su preci govorili tim jezikom. U praksi, koja je ignorisala i istoriju i principe, posebno je bio proskribovan Vukov tekst Srbi svi i svuda. A da je Vukov stav o Srbima bio principijelan, najbolje se vidi na primeru drugih evropskih naroda. Mađar je onaj koji govori mađarski i čiji su preci govorili mađarski, svejedno koje vere bio i gde živeo. Poljak je onaj koji govori poljski i čiji su preci govorili poljski itd.

Politička situacija je dovela do toga da u ovom trenutku čak pet naroda, proizašlih iz Titove Jugoslavije, tvrdi da je štokavsko narečje njihov jezik i da svi oni imaju pravo da ga zovu svojim nacionalnim imenom. Sporno je, međutim, da li bi se, prema evropskim standardima, svi ti narodi mogli tretirati kao posebni narodi. Ali svakako nije sporno da je jezik kojim govore jedan i da je bio spoznat kao srpski.

Držeći se standarda koji važe za druge evropske narode, svaka principijelna nauka će utvrditi da su oni koji govore i čiji su preci govorili srpski objektivno Srbi, a subjektivno to ne moraju da budu. To što mnogi objektivno Srbi nisu više i subjektivno Srbi, rezultat je nakaradne politike. Srpska filologija treba da istraje u nastojanjima da se i ovo pitanje tretira i rešava na istim principima na kojima se rešava i kod drugih naroda. Može se očekivati da će se vremenom raskorak između objektivno Srba i subjektivno Srba smanjivati, ako ne i iščeznuti. Pogotovo što praksa identifikovanja naroda prema jeziku, potvrđena u Evropi, ne ukida ni verski, ni regionalni, ni državni identitet delova naroda koji govori jednim jezikom.

Matica srpska treba da se vrati stavovima koje je nekada tradicionalno imala i koji su saglasni sa srpskom, slovenskom i evropskom tradicijom. U svojoj delatnosti ona treba da zastupa naučno valjane stavove, a ne da se povodi za rešenjima koje nudi dnevna politika ili nezdravi istorijski procesi.

5. Multikonfesionalnost srpskog naroda.- Školski sistem Titove Jugoslavije je stav Vuka Karadžića o „Srbima tri zakona“, prikazivao kao neki ekskluzivni a neprihvatljiv stav velikog filologa. Stav o Srbima triju vera, tj. o multikonfesionalnosti naroda, treba međutim shvatiti kao normalnu ideju, opšteprihvaćenu u Evropi. Te ideje, kao principa, pridržavaju se svi evropski narodi, na primer: Nemci, Mađari, Česi, Slovaci, Poljaci, Rumuni, Šiptari. Tu ideju Dositej i Vuk su nasledili iz srpske svetosavske tradicije i za tu ideju našli su uporište u Evropi.

Stav da su svi rimokatolici srpskog jezika (u serbokroatističkoj terminologiji: srpskohrvatskog) u stvari Hrvati jeste ideja Štrosmajera i Jagića, skovana iz računice a ne iz principa. Na osnovu te ideje Hrvati su uvećali svoj korpus, a srpski umanjili; sveli su Srbe samo na pravoslavce. Štrosmajerovi sledbenici među Srbima, koji su prihvatili stav da se narodi identifikuju na osnovu vere, nužno su morali da prihvate i stav da nema ni Srba muslimana. Ideja po kojoj se narodi dele na osnovu vere, a ne na osnovu jezika, pokazala se pri kraju 20. veka na delu, naročito u Bosni i Hercegovini, i to na tragičan način. Uzrok patoloških pojava u ratu treba pre svega tražiti u patološkoj ideji.

Matica srpska, koja je u svojoj dugoj istoriji o ovom pitanju imala i svetosavsko i evropsko stanovište, mora mu se vratiti.

6. Velika Hrvatska a ne Velika Srbija. –Dijalektološke karte srpskog jezika (u serbokroatističkoj terminologiji: dijalektološke karte štokavskog narečja srpskohrvatskog jezika) prikazuju granice onih teritorija koje naseljavaju Srbi i koje su tradcionalno nazivane srpske zemlje. Za ove teritorije Austrija je u 19. veku počela da upotrebljava, u propagandne svrhe, izraz Velika Srbija pripisujući tom pojmu negativno značenje srpskih velikodržavnih pretenzija. Ona je time nastojala da spreči kulturno i političko okupljanje srpske jezičke zajednice kakvo se već dešavalo kod drugih jezičko-etničkih zajednica (tj. naroda).

Sprečavajući da se desi prirodno i normalno okupljanje srpske jezičko-etničke zajednice, Austrija je objektivno podržala ideju velike Hrvatske koja se oslanjala na serbokroatističku jezičku paradigmu i unitarističku jugoslovensku ideju da bi iskoračila izvan hrvatskog jezičkog prostora (kajkavskog i čakavskog). Od ilirskog pokreta i Štrosmajerove ideje jugoslovenstva stalno se, u stvari, radi na stvaranju Velike Hrvatske (izvan jezičko-etničkih granica Hrvata); a sve to se čini da bi se hrvatski etnički i državni prostor neprirodno uvećao. Jedna od takvih velikorvatskih projekcija našla je izraza i u Novosadskom dogovoru (1954). Velikohrvatska priroda toga Dogovora lepo se može ilustrovati Kartom hrvatskog jezika sa dodatkom srpskog Tome Matasića (Minhen 1984). Na prostoru jezika koji se u Dogovoru nazivao srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim ova karta je hrvatski jezik protegla sve do linije: Loznica – Kraljevo – Dečani, deleći jezik tako tako što je srpskom ostavljala samo ekavicu. Kriteriji za takvu podelu ugrađeni su bili u Novosadskom dogovoru.

Nema nikakvih razloga da uime projekcije Velike Hrvatske srpske nacionalne institucije odustanu od svojih tradicionalnih stavova o prostiranju srpskog jezika i srpskog etnosa koji su potvrđeni dijalektološkim istraživanjima čak u vreme pune prevlasti serbokroatistike. Takođe, nema nikakvog valjanog naučnog razloga da srpska filologija pristane na rasparčavanje srpskog jezika na više jezika novoproglašenih naroda. Ozbiljna filologija ne može da pristane na to da na štokavskom (srpskom) narodnom jeziku postoje: hrvatski, bošnjački, crnogorski i bunjevački jezik. To je uvek samo srpski jezik koji može biti različito normiran u različitim državama. Ali u zemlji Srbiji može da postoji samo jedna jezička norma srpskog jezika. I ta norma treba da bude sveobuhvatna i da vodi računa o celovitosti srpskog jezika.

7. Dve ideje jugoslovenstva: srpska i hrvatska. – Nema nikakvog razloga da Matica srpska, posle svega što se poslednjih decenija desilo, ostane privržena štrosmajerovskoj (hrvatskoj) ideji jugoslovenstva, na osnovu koje je Jugoslavija i stvorena i razrušena. Ima, međutim, mnogo razloga da se Matica podseti ideje jugoslovenstva svojih nekadašnjih prvaka Teodora Pavlovića i Jovana Subotića i da se toj ideji vrati. To su one ideje po kojima Jugo-slavjani: Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari, treba da neguju i svoje posebnosti, ali i zajedništvo. Tek posle jugoslovenskog perioda, ta ideja opet ima puno smisla, jer je i nesporna i održiva, a pruža i perspektive za negovanje normalnih odnosa među južnoslovenskim (jugo-slavjanskim) narodima. Ona je izrasla iz sistema principijelnih stavova koji su tada vladali u evropskoj, slovenskoj i srpskoj filologiji, i kojima je i Matica, sve do posle Drugogog svetskog rata, bila privržena. Međutim, pod serbokroatističkim i jugoslavističkim diktatom Matica srpska je više od pola veka prećutkivala, potiskivala i iskrivljavala ideje svojih prvaka iz vremena svoga nastanka, tj. iz svog „cvetnog doba“, a zatim i perioda obnove srbistike krajem 19. i početkom 20. veka. To znači: prećutkivala je ideje Hadžića, Magaraševića, Šafarika, Tekelije, Pavlovića, Subotića, Ostojića, jer te ideje nisu bile po meri vladajuće paradigme. Zadatak Matice srpske koju treba obnoviti jeste da te ideje oživi i revalorizuje sa stanovišta srbistike.

Zaključak

Matica srpska, koja je u svojoj filološkoj orijentaciji posle Drugog svetskog rata prihvatila model serbokroatistike, u današnje prelomno vreme treba da napusti skup stavova koji iz toga modela poističu, i da se vrati stavovima koje je nekad imala i koji, zajedno sa stavovima Vuka Karadžića, Šafarika i drugih filologa iste orijantacije, mogu poslužiti kao temelj obnove srbistike. A to znači da Matica treba da se vrati i svojoj, i srpskoj, i slavističkoj filološkoj tradiciji koja nije bila zahvaćena štrosmajerovsko-jagićevskom revizijom. U skladu sa promenom njenog programa Maticu srpsku treba i kadrovski obnoviti.