HOME
(GLAVNA STRANICA)

Petar Milosavljević
IN4S. NET, 9. decembar 2008.
http://www.in4s.net/x/index.php?option=com_content&view=article&id=4524:-identitet-i-preimenovanje-srpskog-jezika&catid=73:kultura&Itemid=277

Petar Milosavljević

Identitet i preimenovanje srpskog jezika

U godinama razbijanja Jugoslavije, koncem 20. i početkom 21. veka, srpski narod zadesile su mnoge nevolje. Savremeni politički analitičari pokušavaju da te nevolje sagledaju i reše otprilike u ovom krugu: Milošević, Karadžić, Koštunica, Đinđić, Tadić, Šešelj, Đukanović, Dodik. Spisak se širi i dopunjava i imenima drugih njihovih savremenika, pogotovo onim iz inostranstva. Ali se vremenski krug bitno ne proširuje.

Jugoslavija, čije je rasturanje u centru ovih zbivanja, mora se, međutim, sagledati u širem vremenskom rasponu. Ona je stvorena 1918. godine, ali na idejama koje sežu do Ilirskog pokreta. Od tridesetih godina 19. veka, preko Štrosmajerove ideje jugoslovenstva, i Jagićeve serbokroatistike, za Srbe su najvažniji su odnosi koje imaju sa Hrvatima. A u tim odnosima naizgled je nerešiv problem uvreženo mišljenje da Srbi i Hrvati imaju isti narodni jezik. Pravo rešenje jezičkih problema u odnosima dva naroda, međutim, može se sagledati ako se vratimo u vreme kad se uopšte nije ni mislilo da ova dva naroda imaju isti jezik, već da imaju različite jezike. Jugoslavija je i stvorena i razorena na krivom rešenju jezičkih problema. A u ovim rešenjima bitnu ulogu nisu igrale promene u samom jeziku, već njegova preimenovanja.

 

Identitet i ime srpskog jezika mimo sistema koji važe za druge jezike

Miladin Kovačević je prekonoć postao poznato ime. Ovaj mladić, Srbin, pretukao je u Njujorku 2008. jednog svog vršnjaka, Amerikanca. Prebegao je posle toga u Srbiju a za njim je raspisana poternica Interpola. Pored drugih podataka sa poternice, navedeni su i jezici koje mladić govori. To su: engleski, srpski, bosanski i hrvatski jezik. Tako je mladić predstavljen kao poliglota. Na žalost, ovakvo viđenje jezika koje g. Kovačević govori već je steklo uporišta u međunarodnoj praksi. A ono ima uporište i u srpskim nacionalnim institucijama. Odbor za standardizaciju srpskog jezika, koji deluje pod okriljem Srpske akademije nauka, ne bi, doduše, upotrebio izraz bosanski već bošnjački jezik. Ali bi i po stavovima ovog Odbora ispalo da je Miladin Kovačević poliglota. Jer pored engleskog zna još i srpski, hrvatski i bošnjački.

Postoji jasna razlika između dva spiska jezika koji se napred pominju. Tamo gde se upotrebljava izraz bosanski jezik, jezik dobija ime po pokrajini, odnosno državi. Tako funkcionišu nazivi: srpski (u značenju srbijanski), bosanski, hrvatski, crnogorski. Tamo gde se pominje bošnjački jezik jezici se identifikuju po verskoj pripadnosti. U Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, bošnjački je jezik kojim govore pripadnici muslimanske veroispovesti, srpski je jezik pravoslavaca, a hrvatski je jezik rimokatolika.

Ove različite kategorizacije srpskog jezika ipak imaju nešto zajedničko. One ne važe ni za jedan drugi jezik u Evropi. Drugim rečima, deo su raširene prakse u Evropi o dvojnim aršinima: jednim aršinima koji važe samo za Srbe i drugim koji važe za ostale evropske narode.

Broj jezika koje zna mladi Kovačević postao bi znatno veći ukoliko bi se, i u slučaju engleskog jezika, primenili isti standardi koji važe i za srpski. Za Kovačevića bi se, sa istim pravom, moglo tvrditi da zna bar još i američki, kanadski, australijski. A kad bi se engleski jezik još delio po pripadnicima veroispovesti koji ga govore, broj jezika bio bi nesravnjivo veći, pa bi mladi čovek bio još veći poliglota nego što ga predstavljaju.

Međutim, niko ozbiljan, na svetu ne odnosi se na sličan način prema engleskom (španskom, francuskom itd.) jeziku kao što se odnose prema srpskom. Prvo je srpski jezik već davno izbačen iz sistema koji važi za druge jezike. A Srbi su, zatim, kao narod, izbačeni iz sistema koji važe za druge narode. Sada se prevashodno Srbima sudi u Hagu gde se primenjuju dvojni aršini počev od zvaničnog naziva za srpski jezik koji se zove behaes jezik.

Odgovorni ljudi u srpskom narodu, treba da znaju da se stanje, u koje smo zapali, olako i brzo ne može promeniti. Jer mnogo šta zavisi od spoljnih sila, a neke od njih se prema Srbima ponašaju sasvim neprijateljski i neprincipijelno. Ali treba da znaju i da mnogo šta sami mogu da promene ukoliko mogu da postave jasna pitanja i da na njih daju jasne odgovore.

 

PITANJA I ODGOVORI

Ako hoćemo istinski da sagledamo stanje u kojem se našao srpski jezik treba odgovoriti, u stvari, na dva pitanja:

Prvo je pitanje: da li je sa samim srpskim jezikom (jezikom kojim se govori i piše) sve u redu kad je dospeo u stanje koje je patološko.

Drugo je pitanje: Koje su ga sile dovele u patološko stanje u kojem jeste.

 

Odgovor na pitanje o sadašnjem stanju srpskog jezika

U srpskom jeziku, onom koji se govori i piše, za poslednja dva ili tri veka bilo je promena. Takve ili slične promene dešavale su se i u drugim jezicima. Ali su ove promene takve da ne ugrožavaju njegov identitet, kao što ni političke i socijalne promene nisu dovele do promena identiteta drugih evropskih jezika. Da je jezik ostao isti a srpska jezičko-etnička zajednica očuvana, to se može proveravati svakog dana i svakog časa ako se pomoću daljinskog upravljača prate mediji koji deluju na prostoru bivših jugoslovenskih republika: Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Bosne i Hercegovine.

Srpski jezik se nije stvarno „raspao“ na srpski, bošnjački, hrvatski, bosanski ili crnogorski jezik. To je bio i ostao uvek jedan te isti jezik uz neke varijantske razlike koje su kod upotrebe svih jezika prirodne. Treba zato odbaciti sve teze koje se zasnivaju na stavu i da se on „raspao“ iz socioloingvističkih razloga. Isti jezik se samo u raznim sredinama različito tretira.

Sa srpskim jezikom se, ipak, desilo nešto što si nije desilo nijednom drugom evropskom jeziku. On je pored jednog dobio više imena. Danas se naziva svakojako: srpski, hrvatski, bošnjački, bosanski, crnogorski, bunjevački.

Tačno se može odrediti i područje na kojem su se te neprirodne promene dešavale. One su se dešavale u oblastima filologije i ideologije. Te oblasti su međusobno povezane. U filološkoj sferi na delu je bila serbokroatistika; u ideološkoj ideja jugoslovenstva.

U područjima filologije i ideologije mogu se naći i rešenja za srpski jezik ako se dosledno poštuju evropski standardi i modeli. Nominalno, obe ove orijentacije, i serbokroatistika i (hrvatska) ideja jugoslovenstva, u postjugoslovenskom periodu su napuštene. U stvarnosti, međutim, nije tako.

 

Odgovor na pitanje o sadašnjem stanju u filologiji koja se bavi srpskim jezikom

Postoje dve glavne filološke orijentacije (ali i discipline) koje su se bavile i bave srpskim jezikom. To su srbistika i serbokroatistika.

Srbistika je nastala kada i druge slovenske filologije: bohemistika, polonistika, rusistika, slovnistika, krajem 18. i početkom 19. veka. Srbistika (odnosno serbica) imala je zadatak i funkciju da, kao i druge nacionalne slovenske filologije, donese znanja o srpskom jeziku, srpskoj književnosi i uopšte o srpskom narodu. U predjugoslovenskom periodu ova disciplina bila je dominantna u glavnim srpskim institucijama: Matici srpskoj, Srpskoj kraljevskoj akademiji, Srpskoj književnoj zadruzi, na Beogradskom univerzitetu i u obrazovnom sistemu. Zasnovana na istim principima, modelima i aršinima kao i druge filologije, ona je taj posao uspešno obavljala sve dok nije bila potisnuta od strane serbokroatistike.

Serbokroatistika je utemeljena u drugoj polovini 19. veka, u okviru one slavistike kojoj je na čelu bio Hrvat kajkavac Vatroslav Jagić. Za razliku od srbistike ova disciplina je bila neprirodna: slične discipline ne postoje drugde. Samim svojim dvonacionalnim imenom ona je kršila je principe koji važe za druge filologije; bila je utemeljena da bi zadovoljila hrvatske nacionalne interese. U jugoslovenskom periodu ova orijentacija je imala institucionalnu podršku države. Posledica delovanja serbokrostistike jeste stanje u kojem se danas srpski jezik nalazi. To stanje je ono koje karakterišu dvostruki standardi (jedni standardi za sve druge; posebni standardi za Srbe).

Čim ste pristali u jednoj oblasti na dvojne standarde, očekuje se da biste pristali i u drugim oblastima. Pristajući na serbokroatistička rešenja, srpski ideolozi i filolozi za dugo vremena pristali su na politiku dvojnih standarda.

 

Odgovor na pitanje o ideološko-političkom stanju srpskog naroda

Kad je dizana zastava Srbije na Olimpijadi u Pekingu, bilo je rečeno da se ova ista zastava ponovo podiže na jednoj olimpijadi posle 96 godina. U međuvremenu Srbi su očigledno bili na stranputici. Gradili su svoju budućnost prema projektima hrvatskog ideologa Štrosmajera, hrvatskog filologa Jagića, hrvatskog komunističkog lidera Josipa Broza Tita i hrvatskog leksikografa Miroslava Krleže. Srbi se ne mogu ponositi svim deonicama svoje istorije.

Stanje u kojem se Srbi danas nalaze može se najkraće definisati kao postjugoslovensko i postkomunističko. Ono se ne može u svemu popraviti. Ali se ipak može popraviti tamo gde je i počelo dobijati patološke oblike: u oblasti filologije, discipline koja se bavi nečim što je najvažnije za svaki narod. A to je jezik koji je narod stvorio i prema kome se identifikuje. Zato je nužno da se sačini jedna kratka istorija preimenovanja srpskog jezika.

 

KRATKA ISTORIJA
IMENOVANJA I PREIMNOVANJA
SRPSKOG JEZIKA

 

Da bih objasnio kako su Srbi dospeli u stanje u kojem se sada nalaze, pre svega kad je u pitanju njihov jezik, poslužiću se jednim starim vicem.

Setio se Ciga kako da izbegne vojsku i zgrčio čvrsto desni kažiprst, onaj kojim se na pušci povlači oroz. Sve su u Vojnoj komisiji činili da mu prst isprave. Ali nije išlo. Prst je bio nepopravljivo zgrčen. Onda se neko setio da pita:

- Dobro, Cigo, sad ti je prst ovakav. Ali kako je izgledao ranije?

Ciga ispravi prst:

- Evo ovako!

Ovaj vic može da posluži kao uvod u prikazivanju modela „vraćanja filma unazad" i kad je u pitanju identitet srpskog jezika.

 

Kako je srpski jezik postao i hrvatski

 

a) Stanje pre Ilirskog pokreta. - U vreme rađanja slavistike i srbistike i nastanka Matice srpske (dakle na početku 19. veka), zvanični jezik u Austriji bio je latinski. Sa rađanjem nacionalnih filologija u Evropi i u Austriji počinju zvanično da se upotrebljavaju i drugi nacionalni jezici: nemački, mađarski, kao i jezici slovenskih naroda. Zvanična Austrija u dugom procesu prihvata ove promene koje se odvijaju u duhu Herderove filologije. Zvanična Austrija upotrebljava izraz hrvatski jezik za jezik kajkavske populacije koja je koncentrisana u Hrvatskom zagorju. Zvanična Austrija, međutim, ne upotrebljava izraz srpski jezik. Umesto njega, ona upotrebljava izraz ilirski jezik i to čini za celo štokavsko narečje koje se govori u Panoniji i na Balkanu. Izraz ilirski na terenu upotrebljavali su samo neki delovi populacije koji govore srpskim jezikom (ili: u drugoj terminologiji štokavskim narečjem). Istovremeno su u javnoj upotrebi i drugi izrazi osim ilirskog imena: srpski jezik, bosanski, slavonski, dalmatinski, dubrovački. Slavonac Matija Antun Reljković (1732-1798) jezik kojim piše naziva slavonskim, a Slavonac Petar Matija Katančić (1750-1825) svoj jezik naziva ilirskim. Obojica razlikuju svoj jezik od hrvatskog (kajkavskog). Slavistika u prvoj polovini 19. veka, kao i u slučaju drugih slovenskih jezika, prestaje da prihvata lokalna ili pokrajinska imena za isti jezik; prihvata jedno nacionalno ime, tj. prihvata stav da ga treba zvati srpski jezik.

U procesima konstituisanja nacionalnih filologija na početku 19. veka, osnivaju se i Serbski letopis (1825) a zatim i Matica srpska (1826) sa ciljem da pomogne izdavanje ovoga časopisa koji i danas izlazi pod imenom Letopis Matice srpske. Nikome tada od osnivača Letopisa i Matice (Šafarik, Magarašević, Jovan Hadžić) ne pada na pamet da Srbi i Hrvati imaju isti narodni jezik. Smatra se da su Srbi i Hrvati bliski slovenski narodi, da su im jezici bliski, mada različiti. I Srbi i Hrvati se tretiraju posebno, kao i drugi slovenski narodi, a njihovi jezici kao i drugi slovenski jezici. A to znači, bliski su, ali su to i različiti jezici.

b) Ilirski pokret. - O Ilirskom pokretu se sve do razbijanja Jugoslavije govorilo u pozitivnom kontekstu. To je bilo prirodno. Jugoslavija se zasnivala na ideji jugoslovenstva, a ova ideja predstavlja nastavak ideja Ilirskog pokreta.

Jugoslaviju su, između dva svetska rata i u Drugom svetskom ratu rušile ustaše; u Titovo vreme rušio je hrvatski Masovni pokret (1967-1972). Jugoslavija je faktički prestala da postoji od odluke parlamenata Hrvatske i Slovenije od 1. juna 1991. godine o proglašenju nezavisnosti ovih dveju država. Ono što se posle toga događalo tražilo je, među ostalim, i preispitivanje ideja ilirstva i jugoslovenstva na kojima je građena država koja je prestala da postoji.

Ilirski pokret nastao je tako što je čelnik ovog Pokreta Ljudevit Gaj porušio osnovna pravila na kojima je građena dotadašnja slavistika. Gaj i njegovi istomišljenici tvrdili su: Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari nisu posebni narodi; oni su jedan narod, Iliri. Oni imaju jedan narodni jezik, ilirski, sa više narečja, kao što ih imaju i drugi slovenski narodi. Iliri, kao jedan narod, treba da imaju i jedan književni jezik. Najbolje je da to bude središnji i najrašireniji dijalekat toga jezika, srpski dijalekat, odnosno narečje (u značenju jezik).

Ni onda ni danas nije bilo teško uočiti koji su jezik pripadnici ilirskog pokreta napustili i kojim su jezikom počeli da pišu. Napustili su hrvatski (kajkavski) jezik i prihvatili srpski jezik (koji je zvanična Austrija nazivala ilirski). Ali nisu hteli da taj jezik nazovu srpskim već su ga nazivali ilirskim, onako kako ga je i zvanična Austrija nazvala. Dva izraza: srpski i ilirski, u upotrebi su se odnosila na isto, kao kada danas Sloveni jednu populaciju u Evropi nazivaju Nemci, a drugi je nazivaju Germani, Alemani, Tedeski, a sami Nemci sami sebe nazivaju Dojčerima.

Dojučerašnjim Jugolovenima poznata je retorika bratstva i jedinstva. Isti politički model koristili su još pripadnici Ilirskog pokreta. Ta retorika je bila upočetku privlačna mnogim slavistima, pa i mnogim Srbima. Ali su se srpski prvaci (Vuk, Sarajlija, Sterija, Tekelija) ogradili od te ideje. Prvaci Matice srpske tridesetih godina 19. veka Teodor Pavlović i Jovan Subotić tada su na ilirsku inicijativu ovako reagovali: mi nismo i nećemo da budemo nikakvi Iliri. Mi smo Jugo-Sloveni (u značenju Južni Sloveni). A to znači: Bugari, Srbi, Hrvati i Slovenci. Kao bliski narodi treba da negujemo i čuvamo svoju posebnost, ali i da negujemo zajedništvo. Takva ideja bila je dominantna među Srbima sve do Drugog balkanskog rata (1913).

v) Hrvatsko ime za srpski jezik. Napuštanje hrvatskog književnog jezika i prihvatanje srpskog, u vreme ilirskog pokreta (1835-1843) nije se desilo odjednom. Današnji čitalac taj proces može pratiti iz stope u stopu na primercima Gajeve Danice. Upočetku su svi objavljeni tekstovi u ovom glasilu bili na hrvatskom (kajkavskom) jeziku, sem jednog koji je bio na štokavskom (srpskom). Posle sedam godina odnos se sasvim promenio. Većina tekstova je bila na srpskom (u drugoj terminiologiji: na ilirskom). To znači da su za kratko vreme, otprilike za sedam godina, Hrvati prihvatili da pišu tuđim jezikom, jezikom srpskim (ilirskim).

Austrija je, međutim, našla razloge da 1843. zabrani Ilirski pokret i upotrebu ilirskog imena. Samim time je otvorila i pitanje o tome koje će se ime ubuduće upotrebljavati umesto imena ilirskog. Sve češće se umesto izraza ilirski upotrebljava izraz hrvatski.

Tako se, uz saradnju Austrije i hrvatskih ideologa, desio presedan: Prekršeno je pravilo koje važi svuda u Evropi, pa valjda i u celom svetu: da jedan te isti jezik može da ima samo jedno nacionalno ime. Nametnuto je novo pravilo: da jedan te isti jezik može da ima dva nacionalna imena. Otprilike od toga vremena i vuku koreni ovoga što se zbiva na teritoriji srpskog jezika naročito krajem 20. i početkom 21. veka. Ako jedan jezik može da ima dva nacionalna imena, zašto ne bi mogao da ima i tri ili četiri. Sve do razbijanja Jugoslavije, ovaj besprimeran čin iliraca bio je slavljen i veličan ne samo sa hrvatske, već i sa srpske strane. A nametnut je i svetu kao nešto normalno.

g) Bečki „Književni dogovor“. - U jugoslovenskom periodu stvorena je priča o tome da je Bečki „Književni dogovor“ (1850) bio dogovor Srba i Hrvata o zajedničkom jeziku, da bi se Srbi i Hrvati u jeziku i književnosti što više „približili i ujedinili“ (kako piše u dokumentima Novosadskog dogovora, 1954).

Bečki dogovor je više puta objavljivan, često sa aneksom Glavna pravila za južno narečje, koji je na molbu ostalih potpisnika napisao Vuk Karadžić. Tekst Dogovora ne daje osnove da se smatra da je to bio dogovor Srba i Hrvata o zajedničkom jeziku. Učesnici dogovora, jedan Slovenac, dvojica Srba i petorica katolika (Hrvata?) prave dogovor koji se tiče jezika i pisma ijekavskog, ikavskog i ekavskog izgovora (dakle štokavskog, dakle srpskog) sa ciljem da se taj jezik i književnost na njemu ne komada. U tekstu dogovora se ne pominju ni Srbi, ni Hrvati, niti se upotrebljavaju izrazi srpski i hrvatski jezik ili srpska i hrvatska književnost. U njemu se govori o jednom narodu, jednom jeziku i jednoj književnosti književnika istočne i zapadne crkve koji pišu različitim pismima, ćirilicom i latinicom, i o potrebi da se radi jedinstva njihovi pravopisi usaglase.

Hrvatski ideolozi i filolozi (Štrosmajer, Jagić i drugi) nametnuli su nešto kasnije stav da su Srbi i Hrvati jedan narod, ali i interpretaciju po kojoj Srbi mogu da budu samo pravoslavci, a Hrvati katolici. Da se narodi identifikuju na osnovu vere, to je stav koji nigde u Evropi nije prihvaćen. Tamo važi i dalje pravilo kojeg se dosledno držao Vuk Karadžić: da se narodi identifikuju i razlikuju na osnovu jezika kojim govore od populacija/naroda koji govore drugim jezicima. U jugoslovenskom periodu, koji je bio podudaran sa vladavinom serbokroatistike, nametnuto je hrvatsko rešenje, negirani su stavovi glavnog učesnika ovih dogovora, Vuka Karadžića. Da bi se ta interpretacija primila, moralo se učitati da u Bečkom dogovoru piše što tamo stvarno ne piše. A to je stav da je to bio dogovor Srba i Hrvata o zajedničkom jeziku.

d) Jugoslovenski jezik. Slavonski i hrvatski jezik. - Ideje ilirskog pokreta nastavio je da neguje Štrosmajer od same sredine 19. veka u nešto redukovanom vidu. On je, umesto imena Iliri, upotrebljavao izraz koji su uveli prvaci Matice srpske Teodor Pavlović i Jovan Subotić: Jugosloveni (u značenju Južni Sloveni). Ali za Štrosmajera su Jugosloveni poimence bili samo Srbi, Hrvati i Slovenci (dakle svi Južni Sloveni bez Bugara); preciznije: Južni Sloveni, državljani Austrije. Štrosmajer je zamišljao da ovaj trojedan narod u federalizovanoj Austriji dobije jednu aministrativnu jedinicu sa sedištem u Zagrebu.

U duhu u svoje ideje jugoslovenstva, Štrosmajer je pokušavo da nametne jugoslovensko ime za jezik Jugoslovena, tj. Srba, Hrvata i Slovenaca. Ali takva ideja nije prolazila. Sa filološke tačke više je nego Štrosmajerova prihvatana ideja jugoslovenstva filologa Vatroslava Jagića, koji je smatrao da su Hrvati i Srbi jedan narod, Jugosloveni, koji se javlja pod dva nacionalna imena (Hrvato-Srbi) i koji ima jedan narodni jezik koji čini zajednica čakavskog, kajkavskog i štokavskog narečja. Taj stav je Jagić plasirao u obimnom članku Jugosloveni, koji je objavljen u Češkom slovniku 1864. godine.

Politička situacija u vreme kad su se pojavili Štrosmajer i Jagić tražila je i posebna rešenja. Iz Zagreba se tada upravljalo Hrvatskom i Slavonijom. Jezička situacija u Hrvatskoj i Slavoniji bila je različita.U Slavoniji se govorilo štokavskim narečjem, dakle jezikom čiji je najrašireniji naziv bio srpski, ali koji se u Slavoniji imao i lokalni naziv slavonski. U Hrvatskoj se govorilo hrvatskim jezikom (kajkavskim). Zato je Hrvatskom saboru jedno vreme, 60-tih godina 19. veka, bio prihvaćen stav da se u tom Saboru može govoriti hrvatskim ili slavonskim jezikom.

đ) Hrvatski ili srpski jezik. - Stav da se u Hrvatskom saboru govori hrvatskim ili slavonskim jezikom bio je, međutim, dugoročno neodrživ. Bilo je poslanika pravoslavne vere koji su govorili istim jezikom kao i katolički Slavonci, ali su bili svesni da pripadaju srpskom narodu koji živi izvan Hrvatske i Slavonije. Zato je izraz slavonski zamenjen širim pojmom: srpski jezik. Tako se u nazivu zvaničnog jezika kojim se služilo u Hrvatskoj, Slavoniji, na prostoru Dalmacije i Vojne Krajine, našao naziv jezika koji sadrži dva etnonima: hrvatski ili srpski. Pošto su se sa ovim nazivom saglasili i srpski poslanici, a pogotovo dvojica filologa Srba, Vukovih sledbenika koji su trenutno živeli u Zagrebu, Jovan Subotić i Đuro Daničić, onda je to ime prihvaćeno. Uvođenje zajedničkog imena za stvarne narodne jezike Srba i Hrvata trebalo je da potvrdi izrada velikog Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika. Štrosmajer je dao ogroman novčani prilog da se osnuje ustanova koja će ovaj Rječnik izdavati. Ta ustanova je bila Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (osnovana 1867).

Za glavnog urednika ovoga Rječnika postavljen je Đuro Daničić, tada najčuveniji Vukov sledbenik i saradnik. Daničić, međutim, poput Vuka i Miklošića, nije smatrao da je pravi hrvatski kajkavski. Kajkavski, kojim su tada govorili Hrvati, i po njemu, pripadao je istoj jezičkoj zajednici kao i slovenački jezik, pa je dakle deo slovenačkog jezika. Zato je Daničić smatrao da leksičke elemente kajkavskog treba izostavljati iz Rječnika koji je on uređivao. On je lesksičko blago Rječnika svodio na hrvatski (čakavski) i srpski (štokavski). Ovaj Daničićev stav poštovali su njegovi naslednici Pero Budmani i Tomo Maretić. Tek od 1948, od uredništva Stjepana Musulina, u principu se u Rječnik unose i kajkavski elementi.

e) Hrvatski pravopis, Gramatika i Rječnik hrvatskog jezika. Tek pri kraju 19. veka došlo je do dugoročnijeg i sređenijeg stanja u hrvatskoj filologiji. I to na osnovama tzv. Daničićeve škole koje će obaviti nominalni sledbenici Vuka Karadžića, tzv. „hrvatski vukovci“. Glavni čovek u tom poslu bio je mladi Ivan Broz (1852 -1893), po rođenju kajkavac.

Broz je, po nalogu Hrvatskog sabora (1889) sačinio Hrvatski pravopis (1892). Ovaj pravopis je pravljen, po rečima samog autora, na korpusu dela Vuka Karadžića i Đure Daničića, a u skladu sa Glavnim pravilima za južno narečje čiji je autor Karadžić.

Broz je inicirao da Matica hrvatska izdaje ediciju Hrvatske narodne pjesme. Godine 1894. izdata je prva knjiga, a poslednja, deseta, (to je bio 13. tom) 1941. Za gotovo sve ove pesme je karakteristično da su ispevane istim jezikom, istim stihom i i uglavnom o istim temama kao i Srpske narodne pjesme iz Vukovih zbirki. To se posebno može videti na primeru zbirke Hrvatske narodne pjesme o Marku Kraljeviću. Nađen je i razlog zašto se srpske pesme izdaju pod hrvatskim imenom. Tako se moglo učiniti zato što su te pesme, po važećem shvatanju, ispevane na zajedničkom jeziku Srba i Hrvata. Zajedničkim jezikom, koji je mogao biti samo srpski, proglašavan je štokavski koji su još ilirci „prigerlili" (Gajev izraz) od Srba. Pesme u izdanju Matice hrvatske postaju hrvatske jer su ih sakupili i objavili Hrvati.

Rječnik hrvatskog jezika. Na ovom Rječniku počeo je da radi Ivan Broz. Završio ga je Franjo Iveković, Brozov ujak, takođe kajkavac i objavio 1901. godine. Iz predgovora se vidi da je ovaj rečnik pravljen na korpusu dela Vuk Karadžića, Đura Daničića, Petra Petrovića Njegoša i Milana Đ. Milićevića. U tački 10. ovog predgovora kaže se da bi se on mogao nazvati i rečnikom srpskog jezika, da su ga pravili Srbi. Ali pošto su ga pravili Hrvati... on se s pravom može nazvati Rječnikom hrvatskog jezika. Navedene razloge niko u nauci ne uvažava.

Gramatika i stilistika hrvatskog ili srpskog jezika (1899) Tome Maretića. Ova gramatika pravljena je na korpusu dela Vuka Karadžića i Đure Daničića. To se kaže u predgovoru. Iste godine kad je izdata, pojavilo se i njeno skraćeno, školsko izdanje pod imenom Gramatika hrvatskog jezika. I ova Gramatika, po sadržaju, može da bude samo Gramatika srpskog jezika, svejedno kako se nazivala.

Sva navedena dela svedoče sasvim jasno da su „hrvatski vukovci" bez osnova srpskom jeziku davali hrvatsko nacionalno ime.

ž) Otpori i projekcije na srpskoj strani. - Već od pojave Ilirskog pokreta na srpskoj strani javljaju se otpori ovom otimanju srpskog jezika. Krajem 19. veka, posle osnivanja JAZU, otprilike u ono vreme kada su tzv. hrvatski vukovci (Jagić, Broz, Iveković, Maretić) izdavali srpske vrednosti pod hrvatskim imenom, otpori su bili već jasno artikulisani. A za njih je bilo i karakteristično da se drže naučne istine, ali i nastojanje da se ne izazovu sukobi sa hrvatskom stranom. Ovaj smer je i prikazan u mojoj knjizi Uvod u srbistiku (2002, 2003) posebno u poglavlju koje se zove Obnova srbistike (337-390). U to vreme osnovani su Srpska kraljevska akademija (1886), Srpska književna zadruga, Srpski etnografski zbornik (1894), Srpski pregled (1895), Srpski književni glasnik (1901), dakle ustanove i glasila koja su u prvi plan isticala srpsko ime. Svi ti potezi imali su u osnovi ugrađen stav da treba poštovati srpski jezički i etnički identitet. U tim orijentacijama učestvovala je i Matica srpska u kojoj se posebno istakao njen reformator Tihomir Ostojić. Centralno ime na koje se ovo obnavljanje srpske filologije gradilo bio je Vuk Karadžić. Identitet srpskog jezika građen je u gramatikama srpskog jezika Stojana Novakovića i Ljubomira Stojanovića, a identitet srpske književnosti u njenim istorijama koje su pisali Dum Ivan Stojanović, Jovan Grčić, Pavle Popović, Andra Gavrilović, Tihomir Ostojić i Jovan Skerlić. Ova obnova srbistike bila je zaboravljena ili namerno prećutkivana u jugoslovenskom periodu.

z) Novosadski dogovor. - Politička pobeda hrvatske ideje jugoslovenstva, u vidu stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, države „jednog troimenog i troplemenog naroda“, za mnogo decenija gurala u stranu napore da se sačuva srpski identitet. U Ustavima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1921, 1931), koja je 1929. preimenovana u Jugoslaviju, zvanični naziv jezika bio je: srpsko-hrvatsko-slovenački.

Novosadski dogovor bio je puna pobeda hrvatske strategije, oličene u serbokroatistici. Na tom Dogovoru proglašeno je da je narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca (a to znači i čakavski, kajkavski i štokavski) jedan jezik, da se on ubuduće treba zvati srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Književni jezik Srba i Hrvata, po zaključcima ovog Dogovora, građen je na štokavskoj osnovi, ravnopravno i otpočetka u dvema varijantama: ekavskoj i ćiriličkoj sa centrom u Beogradu i ijekavskoj i latiničkoj sa centrom u Zagrebu. Na ovoj podeli na srpsku i hrvatsku varijantu implicitno su projektovane i podele srpskog i hrvatskog jezika.

Trinaest godina posle Novosadskog dogovora, u Deklaraciji o hrvatskom jeziku (1967) ovi zaključci Novosadskog dogovora su bili odbačeni, a 1971. Matica hrvatska se u jednoj kratkoj izjavi i formalno odrekla Novosadskog dogovora. Činjenicom da ga je sasvim jasno odbacila hrvatska strana, on više nikoga ne obavezuje. Na žalost, Matica srpska se ni do danas nije odrekla Novosadskog dogovora niti vratila svojoj tradiciji iz predkomunističkih vremena.

i) Gramatike, rečnici i pravopisi hrvatskog jezika. - U procesima ostvarivanja nezavisnosti hrvatske države, dakle u titoističkom i posttitističkom periodu, hrvatske institucije odbacile su i dvojni naziv jezika (hrvatskosrpski/srpskohrvatski) za jezik koji je samo srpski, i proglasili da Hrvati imaju svoj narodni i književni jezik, različit od srpskog. Posle toga u većem obimu objavljuju se i rečnici hrvatskog jezika, gramatike hrvatskog jezika i pravopisi hrvatskog jezika. Sva ta dela zasnovana su na idejnoj osnovi Deklaracije o hrvatskom jeziku. A ovako shvaćeni hrvatski jezik opet građen je na podlozi ustanovljenoj u delima „hrvatskih vukovaca“ krajem 19. veka. Hrvatski jezički individualitet, u svim tim potezima, ne gradi se na osnovama hrvatskog narodnog i na njemu zasnovanog književnog jezika, kako se to čini kod drugih naroda. Hrvatskim književnim jezikom proglašavana je hrvatska standardizacija srpskog književnog jezika (drugim rečima književnog jezika Vuka Karadžića i Đure Daničića) koja se čini u hrvatskim institucijama. Najnoviji primer takvih nastojanja jeste Nova deklaracija HAZU (2004). Ona nastoji da kod evropskih institucija srpski narodni i književni jezik, koji su Hrvati prihvatili u 19. veku, registruje pod hrvatskim imenom, kao hrvatski jezik.

Srpska akademija nauka i umetnosti, koja se drži Novosadskog dogovora, nastavlja da izdaje Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. Ukoliko bi se vratila vlastitoj tradiciji, vratila bi se i nazivu na kojem je čitavih šezdeset godina skupljana građa za ovaj Rečnik (1893-1953) u za to stvorenom Lekskografskom odseku. A ime pod kojim je činjeno, i koje mu je dao Stojan Novaković još 1888, bilo je: Rečnik srpskog književnog i narodnog jezika. Naslednici Stojana Novakovića, u Srpskoj akademiji, prihvataju danas praksu po kojoj je srpski jezik jezik deo srpskohrvatskog jezika a ovaj jezik deo hrvatskog jezika.

 

Kako su nastali izrazi bosanski i bošnjački jezik

Izraz bosanski jezik upotrebljavan je u vreme pre pojave slavistike, a to znači pre uvođenja sistema po kojem jezici mogu da imaju samo jedno nacionalno ime. Tada je izraz bosanski jezik imao značenje lokalnog jezika, kao što su, u isto vreme, upotrebljavani i izraz slavonski, dalmatinski, dubrovački, raški jezik. Svi ti nazivi odnosili su se na lokalne upotrebe jezika koji se u raznim terminologijama zvao srpski, ilirski, odnosno štokavsko narečje.

Izraz bosanski jezik, u smislu državnog, ali i nacionalnog jezika, uveo je krajem 19. veka austrijski guverner Bosne i Hercegovine Mađar Benjamin Kalaj. Nametanje tog imena trebalo je da se odnosi na jezik cele populacije Bosne i Hercegovine koja je i u ono vreme bila sastavljena od pravoslavaca, katolika i muslimana. To je bilo nešto kao državni jezik ove teritorije. I ovo odstupanje od evropskih normi podržao je Vatroslav Jagić. Pošto je ova praksa bila u suprotnosti sa praksom u drugim delovima Austro-Ugarske monarhije, a pogotovo u Evropi, ona je bila napuštena već posle Kalajeve smrti.

Od turskih osvajanja prostora na kojima se govori srpskim jezikom, dakle od 15. veka, postoji populacija islamske veroispovesti. Ova populacija se različito nazivala, ali nije menjala jezik i veroispovest. Dokle god na ovim prostorima važili stavovi zasnovani na osnovama evropske filologije, po kojima se narodi identifikuju na osnovu jezika, ova populacija je smatrana delom srpskog naroda. Sa nametanjem serbokroatistike i ideje jugoslovenstva, odnosno sa nametanjem ideje da se narodi identifikuju prema veri, pa su Srbi mogli da budu samo pravoslavci, a Hrvati katolici, otvoren je i prostor za drugačiji tretman populacije muslimanske veroispovesti. Ova populacija nazivala se od 1967. godine muslimani u smislu narodnosti, a pisala se sa veliki M (muslimani). Od razbijanja Jugoslavije, tačnije od 1992. godine, ova populacija izabrala je za sebe novo ime: Bošnjaci.

Izraz Bošnjaci upotrebljavan je alternativno sa izrazom Bosanci (stanovnici Bosne) bez obzira na veru i naciju njenih stanovnika. Od 1992. njime se imenuje populacija koja je na verskoj osnovi odeljena od drugih verskih zajednica (pravoslavne i katoličke) koje govore istim jezikom. Tako je odjednom ispalo da se u Bosni i Hercegovini govore tri jezika: kad istim jezikom govore muslimani onda je jezik bošnjački; kad ga govore pravoslavci onda je srpski, a kad ga govore rimokatolici, onda je hrvatski. Danas je najbrojnija populacija u Bosni i Hercegovini, nezadovoljna ovim rešenjem: nastoji da mu obnovi ime bosanski jezik. Čim se pređu granice ove države, u njoj se govori bosanski.

Sve verske populacije izrikom su se opredelile da će slediti evropske norme i vrednosti. Od njihove zajedničke države Evropa traži da ispune mnoge uslove. Ali im niko ne traži da ispune jezičko-etničke standarde kakve poštuju svi evropski narodi. Niko i nikad im iz Evrope nije predočio da je identifikovanje jezika i naroda na verskim osnovama u suprotnosti sa evropskim merilima. Nigde se u Evropi ne kaže da svaka verska zajednica mora da ima svoj poseban jezik, niti da se u Evropi narodi identifikuju po verama. Niko im ne kaže da se u Evropi jezici ne zovu po državama, već da svi jezici imaju nacionalna imena.

 

Kako je nastao izraz crnogorski jezik

Po Ustavu Crne Gore, koja je ponovo postala samostalna država 2006, zvanični jezik je postao crnogorski. A kako se zvao pre toga? Zvao se srpski (1992-2006). Od 1955. do 1992. zvao se srpskohrvatski. A pre Novosadskog dogovora (decembra 1954) zvao se uvek srpski, sem u razdoblju između dva svetska rata kada je zvaničan naziv jezika bio tronacionalan: srpsko-hrvatsko-slovenački. Crnogorci na delu prostora na kojem žive, već vekovima nisu menjali ime. Sami sebe su smatrali delom srpskog naroda. Ali su, u Titovoj Jugoslaviji, promenili nacionalni status. Sve do kraja Drugog svetskog rata bili su po nacionalnosti svi Srbi; posle su, na osnovu odluke „odozgo“ (Kominterne, odnosno partijskog i državnog vrha Jugoslavije) gotovo svi po nacionalnosti bili Crnogorci. Prilikom poslednjeg popisa 2004. oko 39% stanovnika Crne Gore iz se izjasnilo kao Crnogorci, oko 32% kao Srbi. Jezik kojim govore nije doživeo nikakve druge promene. Ali su ga 64% stanovništva nazivali srpski, a 22% crnogorski.

Lider Crne Gore Milo Đukanović novouvedeni naziv crogorski jezik, koji je ozvaničen u Crnoj Gori opravdava činjenicom da je tako učinjeno u susedstvu (a susedstvo Crne Gore su Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija), gde se upotrebljava isti jezik, ali se jezik naziva po državi: hrvatski i bosanski. (Ne bi mogao da navede neki drugi evropski primer).

Procesi preimenovanja srpskog jezika imali su odjeka i kod Bunjevaca u Bačkoj. I oni ističu svoje pravo da jezik kojim govore nazivaju bunjevačkim.

 

ODGOVOR NA PITANJE: ŠTA DALJE?

Sve se sa nastupanjem postjugoslovenskog i postkomunisgtičkog perioda u Srbiji promenilo, ali se nije promenilo stanje u glavnim srpskim nacionalnim institucijama. Nisu se promenili ni ljudi, ni ideje, ni globalna politika. Na pitanje: šta treba, u oblasti filologije činiti u postkomunističkom i postjugoslovenskom periodu, ne pokušavaju da odgovore snage koje okupljaju Matica, Akademija, Zadruga, obrazovni sistem u Srbiji.

Pokret za obnovu srbistike upravo na to pitanje ima jasne odgovore: Treba obnoviti srpsku filološku tradiciju iz predjugoslovenskog, a pogotovo iz predtitoističkog perioda. Treba obnoviti tradiciju Matice srpske, Srpske akademije nauka, obrazovnog sistema u Srbiji, treba obnoviti srpsku ideju jugoslovenstva. Prema srpskom jeziku se treba odnositi onako kako se odnosimo i prema drugim evropskim i svetskim jezicima. A to znači da treba čuvati njegov identitet i integritet. Isto se tako treba odnositi i prema srpskoj književnosti; i nju treba identifikovati prema identitetu koji je imala u predjugoslovensko doba. Ako su svi evropski narodi multikonfesionalni, treba se vratiti stavovima srpskih institucija iz predjugoslovenskog perioda kad su i glavni srpski filolozi i političari smatrali da je srpski narod multikonfesionalan.

Pristalice Pokreta za obnovu srbistike održali su krajem novembra 2007. u Novom Sadu dvodnevni međunarodni naučni skup Srpsko pitanje i srbistika. Na skupu je neposredno ili preko priloga učestvovalo šezdedesetak naučnika. Među njima je bilo više univerzitetskih profesora sa značajnim opusima; a bilo je i više mladih naučnih radnika. Za skup se gotovo i ne zna jer su ga poznati mediji i javni servisi prećutali. Ni političari nisu hteli da vide da ipak u srpskom narodu postoje snage koje imaju i argumente i ideje i nude konkretna rešenja. Uprkos tome, nade u povoljna rešenja nisu izgubljene.

 

 

 

O autoru

Prof. Petar Milosavljević rođen je 1937. u Donjoj Svarči, u Toplici. Gimnaziju je učio u Prokuplju i Novom Sadu. Diplomirao je ne Grupi za jugoslovensku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu 1964. godine. Doktorirao je 1974. na istom Fakultetu disertacijom o poetici Momčila Nastasijevića.

Milosavljević je radio kao novinar (Dnevnik, Sremske novine) i kao urednik u listu Polja. Bio je glavni urednik Polja (1965-1968) i član Uredništva Letopisa Matice srpske (1969-1979).

Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu predavao je metodologiju proučavanja književnosti (1971-2003) i teoriju književnosti (1997-1991). Teoriju književnosti i istoriju srpske kulture predavao je na Filozofskom fakultetu na Palama (1999-2003). Nastavu na postdiplomskim studijama iz svoje struke držao je u Novom Sadu, Prištini, Nikšiću, na Palama i u Banja Luci.

Petar Milosavljević je objavio dvadesetak knjiga. Među objavljenim knjigama su i tri beletrističke: zbirka pesama Blokada (1967), roman Novi Sad na vatri (1989) i Drame (1991). Najviše objavljenih naslova je iz oblasti proučavanja književnosti i filologije. Izdavačka kuća Trebnik u Beogradu započela je 2000. godine izdavanje Izabranih dela Petra Milosavljevića u 20 knjiga. Do 2004. godine izašlo je šest knjiga u ovoj ediciji, a potom je došlo do gašenja ove izdavačke kuće usljed bolesti i upokojenja vlasnika Ranka Kebare. Sedmu knjigu iz ovog projekta objavili su izdavači Logos, Valjevo i DK „Sveti Sava", Hvosno-Istok.

Milosavljevićev književnonaučni opus je raznovrstan. Jedan krug knjiga čine one koje se bave interpretacijom književnih djela i pojava. To su Tradicija i avangardizam (1968), Poetika Momčila Nastasijevića (1978), Reč i korelativ (1983), Triptih o Lazi Kostiću (1990).

Drugi ciklus čine knjige iz oblasti teorije književnosti: Metodologija proučavanja književnosti (1985), Teorijska misao o književnosti (1991), Teorija beletristike (1993), Teorija književnosti (1997) i Logos i paradigma (2000). Ove knjige spadaju među prve visokoškolske priručnike iz ove oblasti u Srba.

Posljednjih desetak godina profesor Milosavljević se bavio prevashodno temama srbistike kao filološke discipline. Njegova inicijalna knjiga u ovom domenu, Srpski nacionalni program i srpska književnost, objavljena je u Prištini 1995. Milosavljević je bio inicijator pokreta za obnovu srbistike (Priština, 1997) i glavni urednik časopisa Srbistika/Serbica (1998). Ciklus knjiga sa temom srbistike, kao i skup njegovih književnoteorijskih knjiga, čini sistem. To su ove knjige:

1) Sistem srpske književnosti (1996, 2000) bavi se prevashodno pitanjem identiteta i korpusa srpske književnosti;

2) Srbi i njihov jezik (1997, 2001) bavi se identitetom srpskog jezika;

3) Srpski filološki program (2000), bavi se identitetom srpskog nacionalnog programa;

4) Uvod u srbistiku (2002, 2003) bavi se identitetom srpske filološke tradicije.

5) Knjiga Srpska pisma (2006) bavi se razvojem i identitetom srpske pismenosti.

6) Knjiga Ideje jugoslovenstva i srpska misao razmatra ideje koje su u poslednja dva veka bitno uticale na život Srba.

7) Knjiga Srpsko pitanje i srbistika, koja će uskoro biti objavljena, bavi se srpskim pitanjem sa stanovišta filologije i geopolitike.