HOME
(GLAVNA STRANICA)

Vladimir Perić
Muzička škola „Dr Miloje Milojević“, Kragujevac

SRBISTIKA I
SREDNJOŠKOLSKI UDŽBENICI
ISTORIJE KNJIŽEVNOSTI

 

1. Potreba za pisanjem rada

Istorija književnosti predstavlja osnovu programa književnosti za srednju školu. Princip hronološkog izlaganja delā je sproveden gotovo u celosti u srednjoškolskim nastavnim planovima i programima. U sklopu istorije književnosti se govori i o srpskoj književnosti. Ona zauzima oko 60% srednjoškolskog gradiva književnosti. Zbog toga je od velike važnosti da se istorija književnosti Srba predstavi što tačnije, što principijelnije i što istinitije.

Osnovni i jedini udžbenik za ovu književnonaučnu disciplinu na nivou srednje škole je Istorija književnosti Jovana Deretića sa koautorima Marijom Mitrović i Zlatom Bojović. Ovaj udžbenik obuhvata istoriju književnosti do kraja Drugog svetskog rata. Neobuhvatanjem književnosti posle Drugog svetskog rata, učenici su uskraćeni za informacije iz ovog dela istorije književnosti, a ono je od posebne važnosti za srpsku književnost ugroženu serbokroatistikom.

Cilj rada je i preciziranje pojma južnoslovenskih književnosti u koje treba uključiti i bugarsku književnost kao i razvijanje svesti o bliskosti srpske književnosti sa drugim slovenskim književnostima, posebno ruskom.

Zbog toga je potrebno dati novi model proučavanja istorije srpske književnosti u srednjim školama.

U radu su korišćeni sledeći udžbenici:

  1. Jovan Deretić, Marija Mitrović, Zlata Bojović, Istorija književnosti za prvi razred srednje škole, ZUNS, Beograd, 2000.
  2. Jovan Deretić, Istorija književnosti za drugi razred srednje škole, ZUNS, Beograd, 1997.
  3. Jovan Deretić, Marija Mitrović, Istorija književnosti za treći razred srednje škole, ZUNS, Beograd, 1997.

2. Serbokroatistika u srednjoškolskim istorijama književnosti

Čitava istorija srpske književnosti u navedena tri udžbenika zasnovana je na serbokroatističkom modelu a to znači sledeće: do 18. veka srpska književnost nije samostalna, narodna književnost je srpskohrvatska, srpska književnost srednjeg veka je samo srednjovekovna književnost, a srednja srpska književnost, dubrovačka, je ili zajednička ili implicitno, odnosno eksplicitno hrvatska.

Kao dokaz da se srpska narodna književnost tretira kao srpskohrvatska navodi se citat: „U poeziji, stalni epiteti, ustaljena izražajna sredstva, ustaljena metrička shema za odgovarajuće sadržaje (recimo deseterac u srpskoj i hrvatskoj narodnoj epici)“ (1:8). Za srpske narodne pesme se tvrdi da se nalaze na „srpskom“ i „hrvatskom“ govornom području. Nigde se direktno ne pominje da je narodna književnost srpskohrvatska. I srpske narodne bajke su „naše“ ali kompozitor koji je komponovao operu Ero s onoga svijeta obavezno je „hrvatski“ (Jakov Gotovac). Tako se može izvući zaključak da dok je, krajem 1970-ih, hrvatsko uveliko bilo „hrvatsko", srpsko je bilo samo „naše".

Kada se govori o srednjovekovnoj književnosti u južnoslovenskim zemljama, ne pominje se bugarska književnost i to ukazuje na doslovno postojanje serbokroatističke paradigme u Istoriji književnosti 1 u tekstu Književni rad u južnoslovenskim zemljama. Eliminisanje bugarske književnosti iz ovog koncepta omogućilo je serbokroatistima, počev od stvaranja kraljevine SHS, mogućnost lakšeg prekrajanja srpske književnosti na njenu štetu a u korist hrvatske književnosti. Insistiranje na besmislenim ukrštajima srpske i hrvatske književnosti postoji kada je reč o srednjovekovnoj književnosti: „Znatan deo tekstova potiče iz zajedničke crkvenoslovenske baštine ili su u hrvatsku književnost došla iz Vizantije posredstvom Srba, kao što su, isto tako, mnoga dela iz Zapadne Evrope preko hrvatske književnosti ušla u srpsku i druge književnosti crkvenoslovenskog kruga“ (1:62). Ovim se implicitno upućuje na postojanje srpskohrvatske srednjovekovne književnosti.

Kada je reč o dubrovačkoj književnosti, govori se o Šižgorićevom zanimanju za „ilirske“ narodne umotvorine (stavljene su pod navodnike sa tumačenjem da je to od pogrešno uzetog imena Ilirije iz antike za Slovene).

Odakle su preuzeti podaci, nemamo informaciju. Za Ivana Gundulića, navodi se da je bio prozvan „kraljem ilirske poezije“ (1:134). Pošto se u Istoriji književnosti 2 tvrdi da je ilirski pokret hrvatski pokret Ljudevita Gaja, ovom činjenicom se implicitno saopštava da je Ivan Gundulić bio Hrvat. Sve zavisi od šireg konteksta. U romantizmu se nastavljaju tekovine prethodnog perioda. Opet imamo situaciju bez Bugara a ilirizam se tretira kao nešto pozitivno za Srbe. Deretić tvrdi da je Prešern došao u sukob sa hrvatskim ilirizmom za razliku od Vraza koji je prešao na „ilirski“ jezik, te prešao iz slovenačke u hrvatsku književnost. U širem kontekstu ovo se može shvatiti kao negativna odluka Franca Prešerna. Iako u Mažuranićevom spevu Smrt Smail-age Čengića nema Hrvata, u tekstu stoji: „U delu je došlo do izražaja Mažuranićev hrvatski i jugoslovenski patriotizam, ono je ponesno 'ilirskom' verom u bratstvo južnoslovenskih naroda“ (2:47).

U odeljku hrvatskom realizmu, kada govori o Kranjčeviću, Deretić u sedamnaest redova teksta pet puta pominje pridev hrvatski što ni za jedan tekst vezan za srpsku književnost ne čini, a pri tom pominje hrvatsko rodoljublje, Štrosmajera, Krležu, Ante Starčevića i rodoljubivi hrvatski citat: „Kranjčević je uz Štrosmajerovu materijalnu potporu završio učiteljsku školu. Kao pristalica Starčevićeve stranke prava i već potvrđeni rodoljubivi pesnik, Kranjčević nije mogao dobiti službu u Kuenovoj Hrvatskoj, pa je od jeseni 1886. službovao po školama u Mostaru, Livnu i Bijeljini, da bi od 1893. dobio mesto u učiteljskoj školi u Sarajevu“ (2:134). O Kranjčeviću se piše veličanstvenije nego o bilo kom Srbinu, odnosno srpskom piscu.

Južnoslovenske književnosti se i u eposi moderne dosledno tretiraju bez bugarske književnosti. U eposi moderne se pominje i Vladimir Nazor. Čakavski, odnosno hrvatski, smatra se narečjem kada se govori o jeziku kojim piše Nazor: „Ali i književni štokavski doživljava prave svečanosti u Nazorovoj poeziji: od izvanredne uspele i rečite onomatopeje (Cvrčak), preko barokno bogate metaforike, daktilskih, trohejskih i čak heksametarskih stihova, do nove ritmike, sve su to odlike Nazorove poezije koje znatno obogaćuju hrvatsku književnost“ (3:61). Iz prethodne konstatacije jasno je da se „književni štokavski“ odnosi na narečje a ne na jezik.

U periodu književnosti između dva rata, prvo se prikazuje hrvatska, pa slovenačka, pa makedonska, pa sve manjinske književnosti (albanska na prvom mestu, mađarska, rumunska, rusinska i slovačka književnost) pa tek na kraju srpska književnost. Time se vidi „prioritet“ koji dobija srpska književnost. Krleža se, kao i Kranjčević, ističe kao ogroman bard hrvatske književnosti. Frangešov citat da je Krleža „najveća književna pojava cjelokupne hrvatske povijesti“ (3:67) nije ničim razjašnjen. Mladi Krleža je imao izrazito negativan stav o celokupnoj dotadašnjoj hrvatskoj književnoj tradiciji, ističući kao pozitivne primere samo Jurija Križanića i S. S. Kranjčevića. Ovaj drugi je bio štrosmajerovac. U svom ranom periodu on se obrušio, kako se kaže „na praznoću i patetiku tada kosovskog mita“ (3:98). Kontinuirano traje oduševljavanje Hrvatima i onim što je hrvatsko pa se kaže da Krležin opus vodi „do čudesne knjige kajkavske poezije ,Balade Petrice Kerempuha'“ (3:100). U hvalospevima Krleži kaže se: „...naglašavajući da su humanost i zdravi um upravo one kvalitete koje čovjeka i uzdižu iznad stihije prirode (M.Šicel)“ (3:102) i time se upada u niz paradoksa u predstavljanju Krleže isključivo u pozitivnom svetlu. Zbog toga je potrebno izložiti učenicima istinu o Krleži i predstaviti štetu koju je naneo Srbima i srpskoj književnosti, posebno zbog toga što se on, još uvek mestimično, izuzetno pozitivno tretira u prosvetnim krugovima.

Bunjevci, koje opisuje Veljko Petrović, svrstavaju se u Hrvate a muslimani se navode sa velikim M. Time ovakva istorija književnosti ide na ruku titoističkoj politici i serbokroatistici. Dalje, u uvodu u tekstu o Samokovliji daje se prikaz bosanskohercegovačkih pripovedača iz prve polovine 20. veka: P. Kočića, S. Ćorovića, I. Andrića, I. Samokovlije, H. Huma, H. Kikića, B. Ćopića. Iz ovoga se vidi slaganje sa stavom o izdvajanju književnosti sa teritorije Bosne i Hercegovine iz srpske.

Literatura uz Istoriju književnosti data je jedino uz treći deo. Dominira literatura iz zagrebačkog književnog centra. Od srpskih istoričara književnosti uzeti su integralno u obzir samo Jovan Skerlić, Jovan Deretić i Predrag Palavestra od kojih su poslednja dvojica dokazani serbokroatisti.

Istorije književnosti za 1. 2. i 3. razred srednje škole su u velikoj meri u saglasju sa tekstovima iz srednjoškolskih Čitanki. Tu se narodna književnost ne imenuje kao srpska. Srednjovekovna književnost ipak ima pridev srpski, dok se književnost humenizma, renesanse i baroka nacionalno ne tretira jasno kao srpska tako da imamo implicitno priznanje o diskontinuitetu srpske književnosti. Srednja književnost je i u čitankama i u nastavnim planovima i programima tretirana tek sa nekoliko pisaca a realizacija programa, kada je reč o srpskoj književnosti ovog perioda, obuhvata samo nekoliko časova.

 

3. Politika i istorija jugoslovenskih književnosti

Filologija je oduvek bila u tesnoj vezi sa politikom. Filološka rešenja su štaviše, po pravilu prethodila političkim rešenjima, posebno onima koja su se odnosila na prekrajanje granica. To se odnosi i na serbokroatistiku, dominantnu filologiju u SFRJ. Naime, težilo se da se pisci klasifikuju prema republičkim, a ne prema jezičkim granicama.

Primera ima mnogo. U srednjem veku nije postojala Hrvatska kao što danas postoji ali u citatu stoji :„…kao i što ćemo videti iz razdoblja kad je glagoljica (osim u Hrvatskoj) sasvim nestala nose tragove ili sadrži pojedine reči pisane njome“ (3:46). Ovde se tačno mislilo na teritoriju SR Hrvatske koja je identična sa današnjom teritorijom države Hrvatske.

Kao primer tretiranja avnojevskih republičkih granica kao granica književnosti možemo navesti i mesto gde se pominju „...jeretička ,crkva bosanska'“ i „narodna glagoljaška crkva u Hrvatskom primorju“ (3:57).

Na sličan način se govori o bosanskoj kulturi i književnosti: „...Oba teksta pisana su ćirilicom, koja je do kraja ostala osnovno pismo srednjovekovne bosanske kulture" (3:60). Ovde je uputno pomenuti i implicitno pozivanje na bosanski jezik: „Sve te knjige pisane su crkvenoslovenskim jezikom s dosta elemenata iz lokalnih bosanskih govora" (3: 60). Govor je podređeni pojam pojmu jezika. Evidentan je i sledeći primer: „,Nema slovenske zemlje iz koje bi u novije vrijeme izišlo na vidjelo toliko slovenskih zapisa koliko iz Bosne i Hercegovine' zabeležio je jedan njihov proučavalac“ (3: 61). Ovde se ne kaže koji je to proučavalac ali je bitno da se ovaj period tretira kao deo književnosti Bosne i Hercegovine.

Što se tiče Hrvatske, u tekstu se kaže da je Dalmacija od Vizantije potpala pod Hrvatsku 924. godine kao i Istra a pominju se i drugi hrvatski krajevi koji se tačno ne preciziraju (3:61). U vezi sa tim stoji i „specifičan geopolitički položaj hrvatskih zemalja u srednjem veku“.(3:62)

Isti princip savremenih republičkih-državnih granica se ne poštuje kada se govori o novoj srpskoj književnosti. Opus Đure Jakšića se ne tretira u celini kad je u pitanju Srbija, već parcijalno: dela o Srbiji, o Vojvodini i o Crnoj Gori (drama Maksim Crnojević, na primer). Kaže se: „Kasnije prelazi na savremenu tematiku i piše o nevoljama seljaka u Vojvodini i Srbiji" (2:88). Ne objedinjuje se opus tekstova koji se odnose na Srbiju. U drami Jazavac pred sudom, tvrdi se da Austrija bezobzirno podjarmljuje bosanski narod. Time se ozakonjuju podele srpskog naroda po političkim granicama. Završetak Istorije književnosti 3 se daje tekstom o književnosti NOB-a. Posebnu pažnja se tu posvećuje trotomnom Dnevniku Vladimira Dedijera (1941) kao i njegovoj biografiji Josip Broz, te monografiji o sarajevskom atentatu 1914.

Svim ovim se jasno ocrtava i podvlači politički diktat KPJ u prikazu istorije književnosti srpskog jezičkog prostora.

4. Marginalizacija srpske književnosti

Tematika ovog odeljka u našem radu obuhvata ukazivanje na negiranje starosti srpske književnosti i smanjivanje značaja nekih njenih delova. Naime, počeci određenih pojava u srpskoj književnosti se pomeraju prema sadašnjem trenutku sa namerom da se ospori starina srpske književnosti i time se ona učini manje značajnom. Sa druge strane, problem predstavlja i određivanje redosleda u izlaganju srpske književnosti u okviru jugoslovenskih književnosti. Srpska književnost se uglavnom pomera na kraj.

„Kurtoazija“ prema drugim jugoslovenskim književnostima ne bi trebalo da bude motiv i razlog smeštanja srpske književnosti uglavnom na kraj epohe.

Srpski srednji vek se stavlja na kraj – iza Makedonije, Raške, Zete, Zahumlja, Bosne, Hrvatske i Slovenije. Posebno je apsurdno što se književnost Raške, Zete i Zahumlja odvaja od srpske jer su ovo bile srpske teritorije tokom srednjeg veka. Prvim originalnim delom srpske književnosti smatra se Život gospodina Simeona: „To je jezgro Nemanjine biografije, iz kojeg će se u uvodnim glavama Studeničkog tipika razviti prvo originalno delo srpske književnosti, Život gospodina Simeona“ (1: 70) Pre ovog književnog dela nastao je Letopis popa Dukljanina. Ovim se delo katoličkog sveštenika isključuje iz srpske književnosti iz druge polovine 12. veka a starost srpske srednjovekovne književnosti pomera bar za pedeset godina unapred.

U prikazu srednje srpske književnosti u okviru jugoslovenskih (ne južnoslovenskih, jer je bugarska književnost izostavljena) situacija je dosledno ista. Redosled kojim se one izlažu u prosvetiteljstvau su: 1. hrvatska, 2. slovenačka, 3. makedonska, 4. srpska. Srpska je poslednja. Pojava diskontinuiteta srpske književnosti postaje vidna ukoliko iz nje isključite dubrovačku književnost. Ukoliko iz srpske književnosti delimično isključite narodnu i srednjovekovnu književnost, jer one se tretiraju kao srpskohrvatske, dobijate stav da srpska književnost počinje u 18. veku te da traje samo tri veka. U vezi sa tim, Jovan Deretić navodi da je prva srpska drama nastala tek u 18. veku. To je drama Emanuila Kozačinskog, Traedokomedija.

Deretić takođe tvrdi da se književnost Dositeja Obradovića nastavlja raskidom sa književnošću srednjeg veka. „Ideje Dositeja Obradovića i njegova književna dela odigrali su ogromnu ulogu u daljem razvitku srpske književnosti. Evropeizacija srpske kulture, koju je on izvršio, dovela je do raskida s ranijom, crkvenoslovenskom tradicijom i do formiranja sasvim različite od one kakva se sve do tada od Ćirila i Metodija ili od Svetog Save, razvijala u srpskom narodu“ (2:11). Ovde imamo još jedan dokaz insistiranja na diskontinuitetu srpske književnosti i na neevropeističnosti prethodne srpske književnosti. Ovo se dalje odnosi i na druge civilizacijske, kulturne i umetničke tvorevine Srba. Tako se, prema Deretiću, u 18. veku stvaraju prvi politički listovi, prvo pozorište, prva srpska srednja škola. Sve je novo pa i roman, drama, pesničke vrste a to i potvrđuju Nolitove edicije Drama, Roman i Memoari. Joakim Vujić se tretira kao otac srpskog teatra. Dubrovačka teatarska tradicija se iz korpusa srpske književnosti ovim isključuje.

Pređimo na romantizam. Kada govori o Puškinu, Deretić pominje ruski jezik, rusku književnost, dvostruku orijentaciju, evropsku i rusku, a to ne sprovodi kada je reč o srpskim piscima. U prikazu romantizma u južnoslovenskim književnostima, srpsku književnost stavlja iza hrvatske i slovenačke. Sličnu situaciju imamo kada govori o realizmu. Po redosledu u prikazu realističke književnosti prvo ide hrvatski, slovenački pa tek onda srpski realizam.

Marginalizacija srpske književnosti se ostvaruje i preko stava da o Srbima najkvalitetnije mogu govoriti zaslužni Hrvati. Citat Dubravka Jelčića o Matošu predstavlja nekritički impresionistički hvalospev kakav se ne pripaja ni uz jednog srpskog pisca. Za Matoševa dela stoji da „prava su riznica umjetnosti i duha, nadahnutih pjesničkih slika i vizija, jednako u stihu, kao i u prozi; čitanka štiva visoke imaginacije i besprimjerne (u nas) osobenosti i snage u izrazu; enciklopedija ideja i misli o svemu – ili gotovo svemu – što se u onih dvadesetak godina njegova rada zbivalo na našim meridijanima u području književnosti i kulture, društva i politike, i što je ulazilo u obzorje humanistički naobraženog našeg intelektualca od sredine poslednjih decenija 19. stoleća, pa do predvečerja Prvog svjetskog rata“ (3:56). U novom citatu Jelčića, navodi se da se o beogradskim „aktualijama, političkim i kulturnim tračevima ništa ne bi znalo“ (3:56) da nije bilo Matoša. Sledi citat Iva Frangeša: „U Hrvatsku, a posebno u Zagreb, ostao je do kraja života zaljubljen, jarosnom ljubavlju izopćenika i malo će biti pisaca u kojih će se Hrvatska i hrvatstvo toliko pominjati u tekstu'" (3:57). Ovo pokazuje stav: šta bi Srbi bez Hrvata bili?

Kada se govori o dekadenciji, pominju se Cankar i Župančič a ne Borisav Stanković ili Dis. To znači da se reprezenntativniji primeri mogu naći u slovenačkoj nego u srpskoj književnosti. Ovde stoji da su Srbi naziv moderna preuzeli od Hrvata i Slovenaca. Takođe se pominje Skerlić i njegova Istorija nove srpske književnosti (1914) ali se ne pominje Pavle Popović i njegova istorija Pregled srpske književnosti. Ovo se čini da bi se prećutao izvor koji tvrdi da dubrovačka književnost pripada srpskoj književnosti.

Dalje, smatra se da su jedino Hrvati imali pravi pokret moderne, a poseban nemar se iskazuje kada se govori o dadaizmu jer ne se pominje Dragan Aleksić tako da ispada da Srbi nisu imali dadaizam. Za Rastka Petrovića stoje činjenice da „...o njemu se počelo govoriti kao o piscu koji je, zajedno sa Crnjanskim, udario temelje modernom srpskom romanu“ (3:135). Nije jasno šta se smatra pod modernim: novo ili avangardno.

Ako se radi o prvom onda to nije tačno jer je novi srpski roman započet sa sentimentalističkim romanima Atanasija Stojkovića. Ako se odnosi na drugu tvrdnju, onda je to u redu.

Negiranje i unižavanje srpskog prisutno je u ideologiji titoizma. Tako je Ivan Meštrović vajao likove iz srpske herojske prošlosti, kako se kaže: za „tzv. vidovdanski hram“ (3:90). Sve što je deklarativno srpsko, smatra se patetičnim i suvišnim. Ukazati na to znači istaći želju za odstranjivanjem istog te i time, na još jedan način, marginalizovati srpsko u oblasti istorije književnosti.

 

5. Pitanje vere

Srpskoj književnosti su u periodu SFRJ oduzimani delovi koji su se ticali uglavnom autora nepravoslavne vere: rimokatolika i muslimana. To se radilo preko oštrog podvajanja: latinski jezik = katoličke zemlje, crkvenoslovenski / grčki = pravoslavne zemlje. Tako se govori o vizantijskim uzorima kod pravoslavnih Srba. Šta je sa katoličkim Srbima, s obzirom da se zna da su Srbi imali primasa Rimokatoličke crkve, barskog nadbiskupa? Katolički pop Dukljanin se ne svrstava u Srbe eksplicitno a ni implicitno. U daljem izlaganju srpske srednjovekovne književnosti, ne pominje se katolička opredeljenost Vukana Nemanjića. Srpska crkva se jedino tretira kao pravoslavna i to se uklapa u serbokroatističku koncepciju podele književnosti po veri – srpska književnost je pravoslavna, a hrvatska katolička. Govori se takođe o planu unijaćenja pravoslavaca koji nastaje u 17. veku ali se ne pominje ko sve stoji iza toga i u kakvoj je to vezi sa književnošću.

Takođe se izbegava pojam pokatoličavanja Srba, pojava opisana u pripoveci Sima Matavulja Pilipenda. To se naziva prelaskom u „carsku vjeru“ sa delimičnim citiranjem pomenutog pisca. U srednjoškolskim udžbenicima istorije književnosti sistemski se ne pominje mogućnost da za srpske pisce, kao uglavnom i u svim ostalim nacijama, važi princip multikonfesionalni, to jest da imaju pravo da pripadaju drugim veroispovestima: rimokatoličkoj i muhamedanskoj, recimo.

 

6. Rasparčavanje srpske književnosti

Proces rasparčavanja srpske književnosti išao je preko denacionalizovanja srpskih pisaca pa preko njihovog određenja teritorijalnom a ne nacionalnom pripadnošću. Srpska narodna književnost je područje koje je najlakše bilo svojatati kada je reč o književnostima čiji se korpus određuje okvirima AVNOJ-evskih granica. Marko Kraljević je predstavljen kao turski vazal u Makedoniji, te se pre može povezati sa današnjom državom Makedonijom nego sa Srbijom. „Pesme iz muslimanske sredine“ se tretiraju odvojeno od srpskih, mada se tvrdi da su po stihu i metrici iste sa srpskim i u vezi sa tim navodi se nepotpisan citat: „Bez Bošnjaka ne ima junaka" (1:99).

Dalje, sprovodeno je, a i danas se sprovodi negiranje činjenice da su Srbi imali renesansu: „Tkođe, bilo je područja, a među njima veći deo naše zemlje, u koje renesansa nije prodrla pa se antika u kulturnu tradiciju tih naroda utkala najpre baš kroz srednjovekovne spise. Ovo osobito važi za našu staru srpsku književnost, koja je imala izrazito razvijenu srednjovekovnu kulturnu tradiciju“ (1:40). Iz ovoga sledi da postoji diskontinuitet u srpskoj književnosti, odnosno ispada da, osim renesanse, Srbi nemaju ni pravog baroka već samo barokne tendencije.

U procesu rasparčavanja srpske književnosti ide se dotle da se „...hrvatski pesnik Petar Hektorović“ (1:83) pošto je zapisao srpsku pesmu Marko Kraljević i brat mu Andrijaš tretira kao sakupljač hrvatske narodne lirike, ako se pogleda širi kontekst.

Pisci se ili deklarativno proglašavaju Hrvatima ili se prećutkuje da su Srbi. „Reči Petra Preradovića iz naslova njegove programske pesme Rodu i jeziku mogu se uzeti kao deviza kako hrvatskog nacionalnog romantizma tako i romantizma u drugim južnoslovenskim književnostima“ (2:41). Deretić citira Matavulja kada kaže: „Roman je, po piščevim rečima, obuhvatio 'cio život dalmatinski, sve staleže i narod obiju vera'“ (2:168) ali ne pominje da je to, u oba slučaja, srpski narod. Kada govori o Nušiću, Deretić pominje da je on grčkog porekla; kada govori o Preradoviću, on ne pominje njegovo srpsko poreklo.

Kolika je antisrbistička deformacija kod Deretića vidi se po formulaciji „Prvi ustanak“ za Prvi srpski ustanak. Deretić za Zmaja kaže da „svoj pesnički dar stavio je u službu naprednih pokreta i ideja svog doba, bio je pesnik Ujedinjene omladine“ (2:82). Pravi naziv ove organizacije je Ujedinjena omladina srpska.

U Istoriji književnosti 3 povodom Matoševog putopisa Iz Sombora kada kaže da su mu „najbolji putopisi o domaćim krajevima i predelima“ (2:60). Može da ispadne i da je Sombor hrvatski grad. Sličan primer imamo kada se govori o Dubrovčaninu Ivu Vojinoviću. Ivo Vojinović se svrstava u hrvatsku književnost – „najbolji dramski pisac“ (3:54) kaže se za njega. Čak se smatra da je Vojinović osnivač moderne hrvatske drame. A keže se: „U nacionalnu prošlost poseže i veoma slavljeni Ivo Vojinović“ (3:90) (Smrt majke Jugovića, Vojinovićeva drama napisana još 1907. godine.) Vojinović se ovde jasno smatra Hrvatom.

Na samom kraju tvrdi se da je pre Crnjanskog srpski roman zadugo bio seoski i palanački pri tome se zanemaruju Sterijin „Roman bez romana“, i bidermajerski romani Jakova Ignjatovića.

 

7. Pitanje srpskog jezika

Određivanje obima pojma srpskog jezika u direktnoj je vezi sa određivanjem korpusa dela srpske književnosti. Ukoliko se ijekavica i ikavica, kao izgovori štokavskog, izbace iz srpskog jezika i pripišu hrvatskom jeziku, nepovratno odlaze i delovi srpske književnosti pisane tim izgovorima. Sa druge strane, ukoliko se kajkavski i čakavski ne tretiraju kao posebni jezici, već kao narečja istog jezika, ispada onda da i dela pisana na štokavskom pripadaju istoj nacionalnoj književnosti kao i dela na čakavskom i kajkavskom.

Ovo je otvorilo mogućnost prekrajanja srpske književnosti na njenu štetu a u korist hrvatske književnosti.

Za Fausta Vrančića, šibenskog leksikografa i filologa, navodi se citat u kome piše da su dalmatinski, hrvatski, srpski i bosanski jedan jezik: „Dalmatinski, Hrvatski, Srpski ili Bosanski – jere sve ovo jedan jezik jest – ima riči i slova... koja se lahko izgovaraju“ (3:126). Ne kaže se koji je to tačno jezik tako da se u serbokroatističkom kontekstu on lako može nazvati srpskohrvatskim. Ovde se pominje nerešeno jezičko pitanje kod Srba u 18. veku ali se ne tretira kao problem određivanja obima srpskog jezika već kao problem mešanja ruskoslovenskog i narodnog srpskog jezika.

Postavlja se pitanje da li je ilirski jezik postojao pre ilirskog pokreta i koji je jezik nazivan tim imenom. Deretić tretira ilirizam isključivo kao hrvatski pokret. Iz toga ne može se zaključiti da se pojam ilirski jezik odnosi na štokavski, odnosno srpski. Deretić, dalje, Gaja tretira kao reformatora hrvatskog jezika i pravopisa i tvrdi da se u Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskog pravopisanja desila reforma hrvatskog alfabeta i stvaranje današnje hrvatske latinice. Ne kaže se da je latinica iz pomenute Gajeve knjige sasvim drukčija od latinice kojom se danas služe i Srbi i Hrvati. Po Deeretiću, Gaj je uveo termin ilirski, a ne Austrija, čime se kriju pravi naručioci ilirskog pokreta. Deretić pominje da je Gaj napustio maternje kajkavsko i prešao na štokavsko narečje ali pritom ne definiše štokavsko narečje kao srpski jezik.

Kajkavski je jezik, a ne dijalekat, čak i kada se govori o stilizovanom starokajkavskom. „Raskošna i puna života u početku, Krležina pesnička slika postaje sve tamnija, ali i mudrija muzika koja je delovala kao organizovani princip u simfonijama sada je 'sišla' u sam jezik u neobično muzikalni ton stilizovanog starokajkavskog. Time je doveo i do vrhunca razvio do krajnjih mogućnosti jednu, u to vreme marginalnu, tradiciju hrvatske književnosti, tradiciju dijalektalne poezije'“ (3:107). Deretić reče dijalektalne, a ne književnosti na hrvatskom jeziku.

 

8. Pitanje pisama

Problem vezan za pismo nastaje negiranjem latinice kao srpskog i priznavanjem ove kao isključivo hrvatskog pisma. Kada govori o reformi srpskih pisama, Deretić pominje samo reformu azbuke izostavljajući reformu srpske abecede. Hrvatski reformator, Ljudevit Gaj je u Istoriji književnosti 2 prikazan kao reformator latinice iako njegova latinica nema veze sa današnjom srpskom latinicom jer umesto kvačica na slovima s, c i z koristi tildu a nju koristi još i na slovima l, n i d. Kvačice je uveo Vuk Stefanović Karadžić.

Sa druge strane, nije tačno da su rimokatolici pisali samo latinicom a pravoslavni samo ćirilicom. U kontrareformaciji, katoličke knjige bile su pisane i ćirilicom. Pisao ih je Matija Divković, Stipan Margitić i drugi franjevaci. Ovo može da uputi samo na istraživanje o stvaralaštvu Srba različitih konfesija.

 

9. Falsifikati

Pod falsifikatom se podrazumeva namerno prećutkivanje stvaralaštva ili dela stvaralaštva određenog autora i uklapanje određenih činjenica u kontekst, neretko, suprotnog značenja od prirodnog, to jest istinitog. Evo primera.

Ivan Gundulić. Navodi se da je Gundulić „najbolji pesnik slovenskog baroka“ (1:134). Izbegava se činjenica da je Gundulić srpski pisac. Čak ni rodoljublje Ivana Gundulića, koje se ogleda u pominjanju Nemanjića i celokupne srpske srednjovnjekovne istorije u „Osmanu“, nije bilo dovoljno da se on proglasi srpskim piscem.

Dositej Obradović. Kada govorimo o Dositeju Obradoviću, govorimo o čoveku koji se zalagao za jedinstveni srpski jezik – štokavski i za srpsku književnost koja će iskoristiti ono najbolje iz evropske tradicije za srpski narod. Dositej je, međutim, u Istoriji književnosti Jovana Deretića bio prikazan drugačije. Dositejevo Pismo Haralampiju predstavlja se samo kao prosvetiteljski manifest u kome se ističe namera Dositeja da piše na jeziku koji će narodu biti razumljiv. Ne pominje se ni ime tog jezika, a ni naroda. Deretić u tekstu dalje svaljuje krivicu odvajanja rimokatolika i muslimana od pravoslavnih Srba (ne pominje Pismo Haralampiju) na crkvenoslovenski jezik. To predstavlja falsifikovanje Dositejevih misli. Takođe kaže: „Dositej se zalagao za bratstvo i slogu svih naših naroda bez obzira na verske razlike...budući da zakon i vera može se promeniti a rod i jezik nikada“ (2: 19). Ovo se nije odnosilo ni na Slovence ni na Hrvate ni na Makedonce, već na Srbe pravoslavce, Srbe katolike i Srbe muslimane. A to se ne kaže. Na kraju, Mezimac se pominje samo kao zbirka eseja – između ostalog, pominje se i esej o književnom jeziku. Ne govori se o njegovom značaju za srpsku filologiju i s tim u vezi, o njegovom značaju za srpski narod.

Jovan Sterija Popović. Jovan Sterija Popović je, osim što je pisao, učestvovao u naučnom i kulturnom životu Srbije 19. veka. On je jedan od osnivača Društva srpske slovesnosti, preteče Srpske akademije nauka i umetnosti. I po pitanju filologije, Sterija je imao jasne stavove. Oni su se temeljili na izrazito srbističkoj orijentaciji. Sterija je bio protiv ilirizma a to se ne pominje u Istoriji književnosti 2. Time se prećutkuje činjenica da vodeći ljudi među srpskim intelektualcima nisu podržavali ilirizam.

Vuk Stefanović Karadžić. Vuk se u Istoriji književnosti 2 tretira i kao potpisnik Bečkog književnog dogovora, iza koga stoji kontekst ujedinjenja Srba i Hrvata kada je reč o jeziku. To je netačno i predstavlja falsifikovanje Vuka. Naime, u Bečkom dogovoru se radi o potvrđivanju celovitosti štokavskog, odnosno srpskog jezika. Na drugoj strani, Deretić govori o Vukovom uzimanju južnog, hercegovačkog narečja, za osnovicu srpskog književnog jezika, a ne govori o ijekavici kao o celini u sklopu istog jezika.

Branko Radičević. Ostajući veran tradiciji serbokroatizma, Deretić tvrdi da na kraju Đačkog rastanka Branko Radičević poziva sve naše narode u simbolično kolo bratstva. Ti narodi se u serbokroatistici tretiraju kao što su se tretirali u SFRJ. Time se potire činjenica da je Branko Radičević pozvao u kolo sve one ljude koji žive u regionima u kojima se govori srpski jezik. Radičević se ovde direktno nastavlja na predstavu o brojnosti srpskog naroda određenom srpskim jezikom a opisanim u Pismu Haralampiju. Tekst o Radičeviću Deretić završava tvrdnjom da je „Branko veliki početak naše poezije“ (2:78). Srpska poezija ne započinje u 19. veku kako su to želeli da prikažu serbokroatisti, već mnogo, mnogo ranije u usmenoj narodnoj pa potom u srednjovekovnoj pisanoj književnosti.

Ljubomir Micić. Kada se govori o zenitizmu, ne pominje se antijugoslovenski i izrazito srpski stav Ljubomira Micića. Micić se tretira kao zagrebačko-beogradski (možda hrvatsko-srpski) pravac. Ne pominje se Micićevo najpoznatije delo Barbarogenije decivilizator i osuda postojanja zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca. Time se Micić pogrešno prikazuje u Istoriji književnosti 3.

 

10. Neodređenosti

Problem neodređenosti u istoriji srpske književnosti može se definisati kao izbegavanje nacionalnog određenja delova srpske književnosti kao i ostavljanje otvorenog pitanja o pripadnosti pojedinih pisaca srpskoj književnosti. Ovaj problem se vrlo često javlja u srednjoškolskim istorijama književnosti.

U tekstu Nacionalna književnost (pojam, vidovi, izučavanja), nigde se ne pominje srpska književnost već fraza „naši narodi“: „Naši narodi su dugo bili pod tuđinskom vlašću, podređeni tuđim državnim i kulturnim institucijama, a zbog siromaštva, škola je predstavljala luksuz...“. (1: 7)

Sličan slučaj nenacionalnog tretiranja srpske književnosti imamo i kada se govori o srpskoj narodnoj književnosti. I ona je naša. „Usmeno stvaralaštvo predstavlja književnost za sebe – narodnu književnost“. (1:81) Pri tome se pominje da se kao tema u narodnoj književnosti pominje nacionalna istorija ali ne i koja. Ovde se navodi serbokroatista Jagić sa nejasnom tvrdnjom da su narodne pesme „prastaro dobro našeg naroda“. (1:81) Kosovske pesme se ne zovu eksplicitno srpskim kada se kaže: „Kosovski ciklus zauzima središnji položaj u srednjovekovnoj epopeji“ (1:92). Da nisu možda hrvatske, s obzirom da je takvu konstataciju imao Ante Starčević, te tezu da su Srbi od Hrvata ukrali narodnu književnost a posebno onu koja se bavi kosovskom problematikom? Nacionalna pripadnost sakupljača i proučavaoca srpske narodne književnosti je definisana: Alberto Fortis je Italijan, Johan Volfgang Gete je Nemac, a srpska narodna poezija je, ipak, „naša“.

I srednjovekovna književnost se tretira neodređeno. Ona nije u celosti srpska i mnogo češće se tretira kao „naša“ nego kao srpska: „Naša srenjovnjekovna prevodna književnost pokazuje takvo bogatstvo i raznolikost da se u odnosu na nju originalno stvaranje jedva primećuje.“ (1:51).

Kada je reč o srednjoj srpskoj književnosti, Dubrovnik se tretira kao samostalna država, što i jeste istorijska činjenica, ali za jezik se kaže da je narodni a ne srpski. U Dubrovniku se u dokumentima iz 1421. godine pisalo ćirilicom na narodnom jeziku. Ovde on, takođe, nije definisan kao srpski.

Dubrovačka književnost se ne tretira izričito kao hrvatska ali se ne zove srpskom, po jeziku. Povodom komedije Dundo Maroje, u vezi sa likovima, navode se i „jezici na kojima su se sporazumevali“ (1:122) ali nijedan jezik se pojedinačno ne imenuje. Po sličnom prećutkivanju, ispada da je i Marko Marulić pisao na nepoznatom narodnom jeziku kao što su i pisci u Boki Kotorskoj pisali na (bezimenom) narodnom jeziku.

Kada se govori o rodoljubivom sloju dubrovačke književnosti, navodi se da se u Dubrovniku, Dalmaciji i Boki Kotorskoj ističe slovensko rodoljublje, što predstavlja solomonsko rešenje za izbegavanje pominjanja i srpske i hrvatske strane. „U baroku se“, kaže se „rodoljublje 'napajalo' duhom narodne epike“. (1:133).

Takođe se kaže da književni crkvenoslovenski jezik u 17. i 18. veku ima primese narodnog jezika ali se ne precizira kog narodnog jezika. Povodom ovog perioda se kaže da je Gavrilo Stefanović Venclović pisao i na narodnom jeziku, a za Dositeja Obradovića da je u književnost uveo narodni jezik. Koji je to jezik? Istu doslednost u neodređenosti možemo slediti kada se govori o rodoljubivoj poeziji Lukijana Mušickog. Povodom pesme Glas narodoljupca Deretić ne kaže na koji se to narod odnosi.

Herderovska struja romantizma u narodnoj književnosti vidi potvrdu nacionalnog identiteta naroda. Kada govori o našim romantičarima, koliki obim pojma koristi Deretić? Vukova dela se navode kao radovi o jeziku za koji ne znamo kako se tačno zove i navode se prve zbirke narodnih pesama ali se ne zna kog naroda. Sima Milutinović Sarajlija je pisao svoje „vidinske pesme“ gotovo čistim narodnim jezikom a uz Njegoša stoji da je „...sanjao o opštenarodnom ustanku protiv Turaka“ (2:66). Na koji se narod sve to odnosi?

Naravno, ostajući veran tradiciji serbokroatizma, Deretić tvrdi da na kraju Đačkog rastanka Branko Radičević poziva sve naše narode u simbolično kolo bratstva. Kada govori o Jakšićevoj rodoljubivoj pesmi Otadžbina, Deretić ne pominje na koju se to zemlju odnosi.

Dosta ovakvih primera možemo naći i u tekstu o eposi realizma. Deretić kaže da je Ljubiša narodnu poeziju i narodni život i običaje prikazivao u prozi a Njegoš u poeziji. „Njegov elementarni narodski realizam razvio se nezavisno od realističkog pokreta, na zavičajnom folklornom tlu“ (2:97). „U našoj književnosti karakteristični su primeri Glišića i Matavulja za objektivni, a Lazarevića i Rankovića za psihološki realizam“ (2:105). Nušić je klasik naše (čije? – VP) drame i pisao je „kratke drame patriotske sadržine“ (2:183). O kojoj patriji je reč? Pošto je Nušić poreklom Grk, možda se misli na Grčku? Domanović je radio, prema Deretićevim rečima, kao nastavnik maternjeg jezika u Vranju, Pirotu i Leskovcu. Kako se zove taj maternji jezik?

U tekstu o moderni ovaj problem neimenovanja ostaje nepromenjen. Kada se govori o Šantićevoj pesmi Moja otadžbina, nikako se ne govori koja je to otadžbina i koji je to narod. Nasuprot tome, imamo potpuno drugačije tretiranje Kranjčevića i Hrvatske o kojoj piše pomenuti pisac. U čitavom pasusu, kada govori o Dučićevim rodoljubivim pesmama, caru Dušanu i drugim istorijskim srpskim temama, ne kaže se koja je to otadžbina. Možda Kraljevina SHS ?

Sličnu situaciju imamo u pisnju o takozvanoj „međuratnoj književnosti“. U uvodnom delu teksta nijednom se ne pominje pridev srpski uz pisca Miloša Crnjanskog. U poemama Miloša Crnjanskog Stražilovo, Serbija i Lament nad Beogradom, Crnjanski čezne za zavičajem. Kako se zove taj zavičaj? Kada se govori o Seobama uopšte se ne razmatra srpska nacionalna problematika ovog romana. I kada se piše o „obećanoj zemlji u koju se treba odseliti“ (3:131) ne imenuje se ni subjekat, to jest Srbi a ni objekat, to jest Rusija: „Druga knjiga je roman o kolektivnoj sudbini naroda u koju se utkivaju sudbine pojedinaca, ,roman jednog naciona' kako je nazivana u kritici" (3:131).

Ovakve neodređenosti se javljaju i u prikazu drugih pisaca. Nastasijević je maternju melodiju „tražio u jeziku naše narodne pesme kao i u srednjovekovnim književnim tekstovima“ (3:136). Nastasijevićev izraz je arhaično narodno folklorno obojen. (3:137) Nije jasno o čijem se folkloru radi. Ivo Andrić je pisao i „o našim mentalitetima u delu Znakovi pored puta (1976)“ (3:142). O najznačanijoj srpskoj figuri ovog perioda, kada govorimo o esejistici, kaže se: „Isidora Sekulić (1887-1958) je prva žena pisac u našoj književnosti koja je ostavila delo trajne vrednosti“ (3:151). Šta je to ovde naše?

 

11. Svetli primeri

Uprkos svemu, u udžbenicima istorije srpske književnosti za srednju školu, mogu se pronaći i svetli primeri. Pod njima se podrazumeva, na izvesne momente, priznavanje srpskog identiteta određenim istrgnutim delovima srpske književnosti, bilo implicitno, bilo eksplicitno.

Raška, Zeta i Zahumlje se tretiraju kao srpske zemlje: „U prvih nekoliko stoleća posle nastanka slovenske pismenosti, na osnovu sačuvanih spomenika teško se može govoriti o nekoj većoj književnoj aktivnosti na području srpskih oblasti Raške, Zete i Zahumlja.“ (3:58)

Za pesme najstarijih vremena stoji da „obuhvataju istoriju srednjovekovne Srbije od Nemanje do poslednjih despota“ (3:91). Time se u ovom delu narodne književnosti onemogućava nazivanje ovog dela srpske književnosti srpskohrvatskim. Dalje se pominju narodne pesme iz muslimanske sredine, ali se ne govori o njima kao o muslimanskim narodnim pesmama. Time ova književnost nije uvršćena, recimo, u bošnjačku narodnu književnost.

Kada se govori o Andriji Zmajeviću, pominje se i njegova titula srpskog primasa i barskog nadbiskupa. Primas je visoki čin u katoličkoj crkvi i nemaju ga svi narodi; nemaju ga ni Hrvati ni Slovenci. Ovo činjenično stanje sprečava izdvajanje rimokatoličke književnosti iz korpusa srpske književnosti. Pod ovim, pre svega, mislim na dubrovačku književnost.

Napravljena je bliska paralela srpskih (severnih) sa dubrovačkim piscima (književni uticaji): „Na prirodu književnog rada u 17. i velikim delom u 18. veku uticale su veze sa baroknom literaturom Dubrovnika (Vasilija Petrovića, Jovana Rajića, Đorđa Brankovića i dr., sa istorijom Mavra Orbina, analima Jakova Lukarevića, stihovima Derviša Stjepa Đurđevića; Gavrila Stefanovića Venclovića i Zaharija Orfelina sa Osmanom i Suzama sina razmetnoga Dživa Gundulića itd.)“ (3:141). Ovim se indirektno priznaje „suverenitet“ srpske književnosti nad dubrovačkom.

Ipak, Deretić kaže: „a na srpski jezik ijekavskim izgovorom Bibliju su preveli Vuk Karadžić (Novi Zavjet, 1847) i Đura Daničić („Stari zavjet“, 1869)“ (2:30). Ovim se priznaje ijekavski izgovor srpskim te se potire priznavanje činjenica o srpskohrvatskom jziku iz Novosadskog dogovora.

Za Dositeja Deretić kaže da je dosta vremena provodio u srpskoj Dalmaciji. I jedino kada govori o Zmajevom opusu za decu, Deretić priznaje da je Zmaj tvorac srpske poezije za decu.

Za Iva Ćipika se kaže da je Srbin rimokatolik iz Dalmacije, rođen u Kaštel Novom kod Splita. U tekstu o Andriću, rimokatolik Andrić se tretira kao srpski pisac. To su primeri ispravnog tretiranja srpskog u prikazu istorije srpske književnosti i, nažalost, izuzeci koji ne menjaju mnogo celinu prikaza istorije književnosti nastale na serbokroatističkim osnovama.

 

12. Moguća rešenja problema

Da bi se izašlo iz postojećeg serbokroatističkog stanja, u istoriji srpske književnosti namenjenoj srednjoškolcima potrebno je razobličiti ilirizam kao idelogiju „bratstva i jedinstva“. Postojeći pojam južnoslovenskih književnosti potrebno je proširiti bugarskom književnošću.

Dalji koraci podrazumevaju jasno imenovanje svega onoga što je srpsko, određivanje obima srpske književnosti, ponovno uključivanje dubrovačke, dalmatinske i slavonske književnosti u srpsku kao i ukazivanje na štetu serbokroatističkog proučavanja književnosti.

Da bi se sproveo kontinuitet u prikazu istorije srpske književnosti u čertvorogodišnjem srednjoškolskom programu i da bi svaki njen deo, od postojeća četiri, dobio odgovarajuću pažnju, neophodna je drugačija preraspodela književnosti po godinama. Prva godina bi uključila prikaz srpske narodne književnosti, književnosti starog veka i srednjovekovne srpske književnosti. Druga godina obuhvatila bi srednju srpsku književnost: srpsku književnost humanizma, renesanse, baroka, klasicizma i sentimentalizma.

Treća godina treba da počne sa novom književnošću odnosno srpskom književnošću romantizma, realizma i moderne. Četvrta godina sadržala bi proučavanje srpske književnosti avangarde, neopravaca posle Drugog svetskog rata uključujući i neoavangardu, srpsku književnost postmoderne kao i srpsku književnost 21. veka. Za svaku epohu dali bi se evropski okviri.

Neophodno je takođe i povećavanje uloge filologije u budućem udžbeniku Istorije srpske književnosti sa istorijom svetske književnosti uvođenjem tekstova:

1. o srpskom identitetu narodne književnosti

2. o srpskim pismima, glagoljici, ćirilici i latinici i o reformama ovih pisama

3. o srpskom identitetu srednjovekovne književnosti

4. o srpskoj glagoljičkoj književnosti

5. o srpskoj književnosti u Dubrovniku

6. o katoličkoj književnosti u novoj srpskoj književnosti

7. o Ilirskom pokretu sa realnim istorijskim činjenicama

8. o istini o Bečkom književnom dogovoru (1850)

9. o istini o Novosadskom književnom dogovoru (1954)

Principi koji bi sveobuhvatno trebalo da prožmu jednu buduću istoriju književnosti su pre svega principi srpske misli koji se odnose na književnost; da se narodi identifikuju i razlikuju po jeziku kojim govore a ne po veri i drugim kriterijima, da je srpski jezik isto što i štokavsko narečje te da osnovu srpske književnosti čine dela napisana na srpskom jeziku.

Na kraju, ovakav pristup nužno vodi ka interdisciplinarnosti predmeta srpskog jezika i književnosta sa predmetom istorija, a u srednjim muzičkim školama i sa nacionalnom istorijom muzike i etnomuzikologijom.

 

Literatura

1. Jovan Deretić, Marija Mitrović, Zlata Bojović, Istorija književnosti za prvi razred srednje škole, ZUNS, Beograd, 2000.

2. Jovan Deretić, Istorija književnosti za drugi razred srednje škole, ZUNS, Beograd, 1997.

3. Jovan Deretić, Marija Mitrović, Istorija književnosti za treći razred srednje škole, ZUNS, Beograd, 1997.

4. Petar Milosavljević, Ideja jugoslovenstva i srpska misao, Logos, Valjevo, 2007.

5. Petar Milosavljević: Srpsko pitanje i srbistika, Logos, Bačka Palanka, Knjigotvornica Logos, Valjevo, 2007.

6. Petar Milosavljević: Uvod u srbistiku, Trebnik, Beograd, 2003.

7. Petar Milosavljević: Srpski filološki program, Trebnik, Beograd, 2000.

8. Petar Milosavljević: Sistem srpske književnosti, Trebnik, Beograd, 2000.

9. Petar Milosavljević: Srbi i njihov jezik, Trebnik, Beograd, 2002.

 

Srbistika i srednjoškolski udžbenici istorije književnosti

Rad je fokusiran na prelazak sa serbokroatističke paradigme na srbističku kada je reč o nastavnom predmetu istorija srpske književnosti, na srednjoškolskom nivou. On obuhvata, na prvom mestu, vraćanje srpskoj književnosti oduzetog perioda srednje književnosti. Takođe, upućuje na neophodnost tretiranja narodne i srednjovekovne književnosti na srpskom jezičkom području kao srpske narodne književnosti i srpske srednjovekovne književnosti, u sklopu istorije književnosti koja se izučava u srednjim školama. Istraživanje ukazuje, sa jedne strane, na neodređenosti kada je reč o nacionalnom imenovanju srpske književnosti i pojedinih srpskih pisaca u sklopu jugoslovenskih i, sa druge strane, na negativnu posledicu sakaćenja srpske književnosti koja iz toga proističe. Na kraju, studija ide u pravcu revalorizovanja srpske književnosti sa namerom da je vrati iz pozicije delimične marginalizovanosti u kojoj je bila u sistemu jugoslovenskih književnosti. Time bi se otklonile nejasnoće u prikazu književnosti na srednjoškolskom obrazovnom nivou,a učenici bi bili tačno obavešteni o korpusu i značaju srpske književnosti.

 

Serbian studies and secondary-school textbooks of the history of literature

The study is focused on the transition from the paradigm of Serbo-croatian studies to the one of serbian studies when it comes to the history of Serbian literature on the secondary-school level. It encompasses, first of all, the return of the middle-period literature taken away from Serbian literature. It also points to necessity of treating folk and medieval literature written on the Serbian-speaking area as Serbian folk literature and Serbian medieval literature as part of the history of literature that is studied in secondary schools. The research points, on the one hand, to the vagueness when it comes to the national naming of Serbian literature and certain Serbian writers as part of Yugoslav ones, and the other hand, to the negative consequence of Serbian literature crippling, resulting from it. In the end, the study takes the direction of revaluation of Serbian literature with the intention of returning it from the position of partial marginalization in which it was, while a part of Yugoslav literature. That would lead to the removal of vagueness in the literature review on the secondary-school educational level, and students would be rightly informed about the corpus and significance of Serbian literature.

 

Serboslovesnostj i učebniki literaturi dlja učenikov srednih škol

Trud fokusirovan na perehod s serbohorvatskoj paradigmi na serbskuju, esli rečj idet ob istorii serbskoj literaturi na urovne srednih škol. On ohvativaet, prežde vsego, vozvraščenie serbskoj literature otnjatogo perioda srednej literaturi. Takže, napravljaet k neobhodimnosti traktovki narodnoj i srednevekovoj literaturi, napisanoj na serbskoj jazikovoj territorii, kak serbskoj narodnoj literaturi i serbskoj srednevekovoj literaturi v sostave istorii literaturi, izučaemoj v srednej škole. Issledovanija pokazivajut, s odnoj storoni, na neopredelennosti, esli rečj idet o nacionaljnom naimenovanii serbskoj literaturi i otdeljnih serbskih pisatelej v sostave jugoslavskih, i, s drugoj storoni, na otricateljnie posledstvija urodstva serbskoj literaturi, proistekajuščie iz etogo. V konce, naučnij trud idet k revalorizacii serbskoj literaturi s namereniem vernutj ee iz pozicii častičnoj marginalizovannosti, v kotoroj nahodilasj v sisteme jugoslavskih literatur. Tem samim bili bi ustraneni neopredelennosti v pokaze literaturi na obrazoviteljnom urovne učenikov srednih škol, a učeniki bili bi točno uvedomlenni ob ob'eme i značenii, serbskoj literaturi.