HOME
(GLAVNA STRANICA)

Momo Kapor
22.11.2007.

Muke sa jezikom

Čujem da su me Narodna i Univerzitetska biblioteka u Sarajevu, zajedno sa mojom spisateljskom sabraćom, uvrstila u bosansko-hercegovačku književnost, a jezik kojim smo pisali i pišemo još uvek, nazvali bosanski. Na tom spisku su, dakle, svi koji su imali nesreću da se rode u toj kolevci bratstva i jedinstva. Među njima i Ivo Andrić za koga je izvesni ideolog bosanskog jezika Tunjo Filipović (blistav um, kao što mu i samo ime kaže), napisao u svoje vreme da su knjige nanele više zla Bosni nego svi osvajači koji su prošli kroz nju. Naći se sa Ivom Andrićem na istom spisku, čini me ponosnim – takvoj počasti se nisam nadao; malo je reći da sam duboko zahvalan, ali da ne mogu prihvatiti takvu čast.

I Andrić i Meša Selimović ostavili su više pismenih dokaza da pišu srpskim jezikom i da pripadaju srpskoj književnosti, pa je red da i ja, ovakav nikakav, isto to učinim, ali i da usput pokažem kroz šta sam sve morao da prođem u životu zbog jezika.

Najpre da kažem da sam rođen u gradu Sarajevu u Kraljevini Jugoslaviji i da sam progovorio na srpskom jeziku. Nije zapamćeno šta su mi bile prve reči, ali valjda će neko zapisati šta će mi biti poslednje, takođe na srpskom. I majka i otac, govorili su, naravno, istim jezikom, kome su me i naučili. Usput, zašto se uvek kaže maternji jezik, kao da su nam očevi bili gluvonemi? Budući da sam se rodio u lepom i nesrećnom gradu Sarajevu, govorio sam srpski, ijekavskom varijantom.

Govorio sam, dakle, tako sve do jeseni 1946, kada sam se preselio iz Sarajeva u Beograd i bio upisan u prvi razred Treće muške gimnazije kod Cvetnog trga, gde počeše velike nevolje. I dečaci sa Neimara gde sam tada živeo, znali su da budu veoma svirepi, tukli su me onako slabašnog, klempavog i rahitičnog zbog toga što se razlikujem i što govorim drukčije, sarajevski. Bio je i to svakako deo pritajene mržnje prema oslobodiocima koji su takođe uglavnom govorili ijekavski, pa su me ni krivog ni dužnog strpali u Šestu ličku i Petu krajišku. Borio sam se koliko sam mogao, sve dok nisam prešao na savršeni ekavski.

Ali, pošto su me u šestom razredu gimnazije izbacili iz svih škola u zemlji, ne iz političkih razloga, kao što bi trebalo da slažem, već zbog neopravdanih časova (čitav moj život je samo jedna velika zbirka neopravdanih časova), preselih se prisilno ponovo u Sarajevo gde su nastavili da me biju i da mi udaraju "klempe", sada zbog toga što sam govorio ekavski, a oni svi ijekavski.

U to vreme, ne zna se kako, srpski se pretvorio u srpsko-hrvatski, SH, tu su se, takođe, susreli moj život i život Ive Andrića, jer smo učili gimnaziju u istoj staroj austrougarskoj zgradi gde su nas profesori iz dana u dan ubeđivali da nismo nizašta i da nismo dostojni velikog Ive Andrića koji je sedeo baš u našem razredu, i to baš u istoj izrezbarenoj klupi u kojoj sam ja sedeo. Ivo Andrić mi je kasnije priznao da je ponavljao sedmi razred zbog matematike, baš kao i ja koji sam ga sledio u svoje vreme i ne znajući za to.

Radi mimikrije naučih tako ponovo ijekavski, što i nije bilo mnogo teško, jer reč nježnost zvuči mnogo nježnije od nežnosti, a svjetlost, svijetli mnogo jače od svetlosti.

I kada sam se posle tri godine provedene u toj spravi za mučenje koja se zvala gimnazija, u tom prisilnom izgnanstvu u rodnom gradu, vratio u Beograd i upisao na Likovnu akademiju, otpočeše ponovo neprilike i tuče oko jezika; sada sam govorio savršeno ijekavski, a oni svi ekavski.

Čini mi se da niko nije toliko prepatio i nastradao zbog jezika, kao ja. Ipak, dešavaju mi se mala čuda: čim pređem Karakaj i udahnem miris planina i borovine i začujem huk divljih reka, istog časa počinjem da govorim ijekavski, to je jače od mene. Moje prve ljubavi govorile su ijekavski, moje poslednje – ekavski. Još su mi u u šima, kao već starom čoveku, njihovi melodični glasovi puni nježnosti i nežnosti.

Onda sam, 1967, potpisao jedan važan dokument, već odavno zaboravljen, Predlog za razmišljanje, u kome smo se zauvek otresli u jeziku slova H. Bio je to odgovor na Deklaraciju o položaju i imenu hrvatskog jezika, čije je potpisnike u Zagrebu predvodio Miroslav Krleža.

Nastala je velika frka oko toga, progoni i zabrane, pa sam da ne bih morao da povučem potpis, pobegao u Veneciju, odakle sam slao razglednice u kojima sam pisao "Sedim kod ' Florijana' i odmaram se od domovine!"

Onda je jednog dana eksplodirao bosanski lonac, raznevši najpre kuhinju, zatim čitav stan i na kraju kuću, ulicu i gradove, pa sam se našao na ratištu, kao ratni reporter. Pogodite s koje strane? Gledao sam kroz dvogled sa prve linije na Trebeviću kuću u kojoj sam se rodio. Borci su me sklanjali da me zbog bele kose kao laku metu, ne zvizne neki snajperski metak. To je čudno osećanje; gledati rodni grad, ulicu i kuću pokraj Katedrale, u koju više nikada nećete smeti da uđete.

Onda je jednog dana tvorac Republike Srpske Radovan Karadžić proglasio za zvanični jezik nove države ekavski, a pismo ćirilicu. To je izazvalo prilično komentara i smeha, ali što se mene tiče, najzad sam bio na pravoj strani; svi su tamo gde sam se rodio morali da govore ekavski i više niko nije smeo da me bije, kako jedanput reče nesrećni Slobodan. Ali, Radovana optužiše uskoro za ratne zločine, pa se na ovu odluku brzo zaboravi, a na bosansku scenu, ponovo, posle više od sto godina, stupi ukleti duh Benjamina Kalaja, koji je u ime Austrougarske više od dvadeset godina vladao Bosnom, baš kao danas gospodin Lajčak. On je, naime, prvi izmislio reč bošnjak. Kao da ga vidim: plesnjive, iskežene lobanje pod natrulim cilindrom, odeven u poluraspadnuti frak prekriven odlikovanjima i rozetama, ova avet ponovo uvodi bosanski jezik i proždire svakog pisca rođenog na tlu kojim vlada.

Kao da je zaboravljena stara pesma "Ubistvo nadvojvode Ferdinanda u Sarajevu", gde Gavrilo Princip, koga danas neke nevladine organizacije proglašavaju teroristom, skače na papučicu nadvojvodinog otvorenog automobila i kaže:

"Pošao si Bosnu pohoditi,
Srpski ne znaš dobro govoriti...
Evo tebe srpska gramatika,
Iz mojega avutomatika!"

Tako me duh Benjamina Kalaja uvuče, ni krivog ni dužnog, u tu virtuelnu biblioteku, u kojoj su, inače, strogo zabranjene moje knjige. U mom rodnom gradu, naime, nikada nije štampana nijedna moja knjiga, niti izložena i jedna jedina slika, čak ni crtež. A sad sam, pod starost, postao bosanski pisac. Bosanski su inače dosad govorili jedino Mujo i Haso, niko pristojan.

Međutim, ono što me brine je to što su nekuda nestali muslimani koje smo do nedavno morali da pišemo velikim slovom. Nestali bez traga, tako da sam zabrinut za neke od svojih dobrih prijatelja. Džamije su ih, naime, u vreme molitve još uvek pune, ali njih nema, jer su ih zamenili Kalajevi bošnjaci. Plašim se da im se nije šta desilo?

Nadam se da je ova moja poslednja nevolja sa jezikom, koja me prati još od prvog gimnazije. Molim zbog toga pronalazača bosanskog jezika da me izbrišu iz svojih registara, baš kao što su me izbacili i iz mog rodnog grada Sarajeva.

Unapred, zahvalan!

Momo Kapor

 

* * *

 

Kako je srpske pisce katalogizovala
Narodna biblioteka

Datum: 10. 01. 2008
Autor: Glas Srpske

Propusti imaju dvostruku globalnu dimenziju, jer su biblioteke Srbije umrežane i u jedinstveni evropski elektronski kataloški sistem, istakao Zoran Pejašinović

BANJA LUKA - Pogrešno katalogizovanje djela srpskih i hrvatskih autora koji žive i rade - ili su živjeli i radili u BiH, kao knjiga bh. književnosti napisane na bosanskom jeziku, vršili su, osim onih u Sarajevu, i radnici Narodne biblioteke Srbije u Virtuelnoj biblioteci Srbije. Na tzv. bosanskom jeziku, prema njihovim podacima, pisali su Stevan Sremac, Miroslav Krleža, Vojislav Bogićević, Božo Madžar, Perko Vojinović, Svetozar Milijević... Posljednjih godina knjige na tom jeziku, prema njihovim podacima, objavljivali su i Muzej Republike Srpske i banjolučka izdavačka kuća "Besjeda". - Propusti imaju dvostruku globalnu dimenziju, jer su biblioteke Srbije umrežane i u jedinstveni evropski elektronski kataloški sistem - istakao je za naš list istoričar Zoran Pejašinović. Narodna biblioteka Srbije, koja je obrađivala kataloge u Virtuelnoj biblioteci Srbije, nije poštovala ni volju autora, niti volju izdavača knjiga, što su nam autori i izdavači djela potvrdili. Profesor Svetozar Milijević je za naš list izjavio da 1984. godine nije pisao svoj magistarski rad "Odsustvo pažnje u nastavnom procesu" na takozvanom bosanskom jeziku, te da je ludost unositi takve podatke u kataloge. Vlasnik izdavačke kuće "Besjeda" Nenad Novaković rekao nam je da je ova kuća objavila prevod knjige "Urgentna medicina", koju je prevodio Bojan Vuković sa engleskog jezika na srpski, a ne na tzv. bosanski, kao što to piše u katalogu Virtuelne biblioteke Srbije. - Kada bismo sudili po Virtuelnoj biblioteci Srbije, mogli bismo zaključiti da je tzv. bosanski jezik postojao još u doba jugoslovenske kraljevine, pa je tako, između ostalih, Vojislav Bogićević na tom jeziku još 1929. godine napisao brošuru Sokolska čitanka, a na tzv. bosanskom jeziku pisali su i Miroslav Krleža "Povratak Filipa Latinovića", 1984. godine, i Stevan Sremac, te Božo Madžar svoju doktorsku disertaciju u kojoj govori upravo o borbi ovodrinskih Srba za svoj jezik i pismo "Pokret Srba Bosne i Hercegovine za crkveno-prosvjetnu samoupravu" 1979. godine - istakao je Pejašinović. On je dodao da je i Đoko Mazalić o slikarstvu u "tamnom vilajetu", "Slikarska umjetnost u Bosni i Hercegovini u tursko doba (1500-1878)", 1965. godine pisao na tzv. bosanskom jeziku, sudeći prema podacima Virtuelne biblioteke Srbije. - I za doktorsku disertaciju profesora banjolučkog Filozofskog fakulteta pokojnog Perka Vojinovića "Vrbaska banovina u političkom sistemu Kraljevine Jugoslavije" uneseno je da je pisana na bosanskom 1975. godine - izjavio je Pejašinović. On je rekao da plejadi naučnika koji su pisali na tzv. bosanskom jeziku valja dodati i znamenitog jezikoslovca Miloša Okuku ("Govor Rame", objavljen 1983. godine), te Mošu Pijadu i Rodoljuba Čolakovića, koji su prevodili Marksa na tzv. bosanski knjigu "Bijeda filozofije" 1976. godine. - Poslije navedenih naučnika nekako ne čudi što su Željko Bebek (zvučna kaseta "Skoro da smo isti", 1987), te Zrinko Tutić i Đorđe Novković (gramofonska ploča "Pjevaj moj narode", 1989) pjevali na tzv. bosanskom jeziku - istakao je Pejašinović.

B. VELENDEČIĆ

MIRO VUKSANOVIĆ

Potpredsjednik Matice Srpske Miro Vuksanović, komentarišući funkcionisanje Cobiss-a u BiH, istakao je da nije riječ o greškama već namjeri, te da se u stručni posao umiješala dnevna politika, a kada se tako nešto dogodi, uvijek je rezultat loš. - Nije riječ o greškama, jer su ti podaci unošeni sa namjerom. Kao varijanta srpskohrvatskog priznat je bošnjački jezik, pa praveći zbirni jezik, tzv. bosanski, čine se tri ogrešenja u isto vrijeme, odnosno nište se tri naučno-lingvistička stajališta. Ako svaka novostvorena država ima pravo da taj jezik nazove po državi, onda bi taj jezik u BiH morao biti bosanskohercegovački jezik, a ne tzv. bosanski. Hercegovački govor koji je Vuk uzeo kao osnovu srpskog jezika ne postoji. U Cobiss-u BiH to je izvedeno na lukav način. Prvo je tražen bošnjački jezik, onda skraćenice koje treba da imaju tri slova, odnosno boš. S obzirom na to da kuka, na slovu š, nema u zapadnim jezicima, onda se to piše kao boss, pa se to jedno vrijeme čitalo kao bošnjački i sada se ta ista skraćenica čita bosanski - podsjetio je Vuksanović.

UGRIČIĆ

Od upravnika Narodne biblioteke Srbije Sretena Ugričića juče nismo uspjeli dobiti odgovor na pitanje kako su se i ovoj ustanovi potkrale "greške". Juče smo dobili odgovore na prije više od mjesec dana postavljena pitanja u vezi sa pogrešnim katalogizovanjem djela u Virtuelnoj biblioteci BiH, u kojima Ugričić, između ostalog, navodi da su nedavno potpisali dogovor direktori biblioteka iz regiona da "obaveza autora ili nosioca autorskog prava" ubuduće "treba da bude da se prethodno neposredno izjasni o jeziku kojim je publikacija napisana", kako bi bibliotekari po njihovim izjavama unosili podatke u kataloge. - Kada su u pitanju pisci koji nisu više među živima, idealistička opcija rješenja bi bila da pokušamo da se dogovorimo i da konsenzusom definišemo stručne kriterijume i liste razvrstanih pisaca iza kojih ćemo svi stati i dosljedno ih primjenjivati - rekao je Ugričić. On je izjavio da bi realistički prijedlog bio da svako unutar svoje nadležnosti kodira jezik i pisce kako smatra da je ispravno i tu će dolaziti, u nekim slučajevima, do preklapanja. - To nije sudbonosno pitanje od kojeg zavisi opstanak ni srpske ni bosanske ni hrvatske ni crnogorske nacije i kulture - rekao je Ugričić.