HOME
(GLAVNA STRANICA)

Lingvista Miloš Kovačević

Autor: Sanda Desnica
Blic - Srpska, 05. 10. 2008.

http://www.blic.rs/repsrpska.php?id=59640

Lingvista Miloš Kovačević objavio delo “Srpski jezik i srpski jezici”


Miloš Kovačević

Bosanski jezik - fikcija politike

Delo „Srpski jezik i srpski jezici“ prof. dr Miloša Kovačevića doživelo je veliki uspeh. Da su čitaoci željni ogoljene i „bez uvijanja“ istine o srpskom jeziku, potvrđuje činjenica da je za 20 dana prodato 1.000 primeraka ovog dela. Kovačević, jedan od najcenjenijih lingvista srpskog jezika, za naš list govori o sudbini srpskog jezika.

Ko sve danas govori srpskim jezikom i kakva je njegova budućnost?

– Kad je Vuk Karadžić standardizovao srpski književni jezik, on je naglašavao da je to jezik svih Srba, smatrajući Srbima upravo sve one koje objedinjuje srpski jezik. A to su, po Vuku, Srbi triju (vero)zakona: „zakona grčkoga, zakona rimskoga i zakona muhamedanskoga“, tj. pravoslavci, katolici i muslimani koji govore štokavskim dijalektom. Vremenom su se jezički jedinstveni Srbi razdelili u tri nacije prema veri, ali nisu promenili jezik. Svi oni i dalje govore srpskim jezikom, ali svi neće da ga zovu srpskim. Hrvati su ga preimenovali u „hrvatski“, Crnogorci u „crnogorski“, a muslimani Bošnjaci u „bosanski“. Naučno gledano, srpskim jezikom danas osim Srba govore i svi oni koji jezik koji upotrebljavaju „hrvatski standardni jezik", „bosanski standardni jezik" i „crnogorski standardni jezik".

Da li izmenom imena srpskoga jezika u hrvatski, bošnjački ili crnogorski, srpski jezik postaje manje svoj?

– Lingvistika ima jasne kriterijume šta se može, a šta se ne može smatrati posebnim jezikom. Među te kriterijume spadaju podudarnost u gramatičkoj strukturi jezika (da li npr. ima isti broj padeža, glagolskih oblika i sl.), zatim da li je poreklo jezika isto (da li im je osnovica ista) i kolika je razumljivost među govornicima razmatranih jezika. Prema svim tim kriterijumima, ni „hrvatski“, ni „bosanski“ ni „crnogorski“ ne mogu biti posebni jezici različiti od srpskog. Oni predstavljaju samo preimenovani vukov(ski) srpski književni jezik. Ako se, dakle, primene naučni lingvistički kriterijumi, preimenovanjem srpskog jezika, bez obzira na njihov broj, srpski jezik ne postaje manje srpski. On i dalje ostaje celinom srpski jezik, samo sad pod različitim političkim imenima.

Činjenica je da su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci preuzeli srpski jezik. Zašto ga zovu svojim imenom?

– Nacionalna „neiživljenost“ i naučna „nezrelost“ jedini su razlozi zašto Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci neće da upotrebljavaju srpsko ime za srpski književni jezik, nego ga hoće pod nesrpskim imenima. Oni, očigledno, smatraju da je dovoljno srpski jezik preimenovati pa da on više ne bude srpski, nego nekakav „bosanski“ ili „crnogorski“. Oni takođe smatraju da svaka nacija, pa i ona koja se formira sredinom ili krajem 20. veka mora imati svoj poseban jezik. Znači li to da te nacije pre toga nisu imale nikakvog standardnog ili književnog jezika, da su bile književno „nepismene“?! A poznato je i onome ko je u školu išao nije da tolike velike nacije nemaju svog imena u nazivu jezika, kao npr. Amerikanci, Meksikanci, Brazilci, Australijanci i mnogi drugi. Jesu li ti narodi manje narodi od Crnogoraca, Hrvata ili Bošnjaka zato što jezik kojim se služe nisu nacionalno imenovali?

Da li postoji bošnjački jezik i šta ga odlikuje?

- „Bošnjački/bosanski“ jezik ne postoji ni prema jednom naučnom kriterijumu. On postoji samo kao fikcija na nivou političke etikete. Oni koji smatraju da on postoji morali bi podastreti bar jedan relevantan kriterijum koji bi potvrdio njegov identitet. Lingvistika, izuzmemo li onu politikantsku, nijedan takav kriterijum do sada nije iznedrila. Svi koji misle da bošnjački jezik postoji, prema istom kriterijumu mogu tvrditi da postoji i „konjički“, „mostarski“, „fojnički“, „zenički“ i mnogi drugi „jezici“, koji su istovredni sa bošnjačkim/bosanskim jezikom prema bilo kom kriterijumu jezičkog identiteta.

Kako komentarišete činjenicu da će u crnogorski jezik biti uvedena dva nova slova?

– Umekšano „š“ i umekšano „ž“ jesu glasovi srpskog jezika koji nisu foneme. Još je Vuk Karadžić primetio i u svom „Srpskom rječniku“ iz 1818. zapisao da u govoru ima više glasova nego u književnom srpskom jeziku, i tu je pomenuo i umekšano „š“ i umekšano „ž“, smatrajući da oni ne mogu dobiti status „književnih glasova“ jer nemaju razlikovnu funkciju. To će reći da nigde zamena „š i ž“ s umekšanim „š ili ž“ ne dovodi do promene značenja reči. Uvođenjem tih glasova u tzv. crnogorski jezik crnogorski lingvisti pokazuju da ne znaju ni elementarne pojmove iz fonologije i standardologije. Zato taj njihov potez i izaziva samo naučno posprdne komentare, i služi za pravljenje viceva, i formiranje neke „montenegristike“ nasuprot elementarnim lingvističkim načelima. Uza sve to, ne treba zaboraviti da dati umekšani glasovi nisu crnogorska ekskluzivnost, njih imaju i hercegovački govori, tako da su i njih Crnogorci uzeli iz srpskog narodnog jezika.

Hrvatski jezik?

Hrvati svakako imaju svoj jezik, ali on nije onaj koji oni nazivaju „hrvatski književni jezik“. Za razliku od toga vukov(sk)og jezika koji su preuzeli od Srba, Hrvati imaju samo svoj jezik, a to je čakavski jezik. Svi čakavci su uvek bili Hrvati, kao što su jezički svi štokavci bili Srbi. Hrvati, međutim, svoj čakavski jezik nisu unapredili u rang standardnog jezika, iako su na njemu stvarali literaturu. Oni su za svoj književni jezik odabrali vukov(sk)i srpski jezik, koji i danas upotrebljavaju, ali koji ne žele nazivati srpskim imenom. Hrvatski čakavski jezik star je taman koliko i srpski štokavski. Nije, dakle, problem u starosti, nego je problem u društvenom statusu njihovog čakavskog i srpskog štokavskog: čakavski nikad nije standardizovan, a štokavskom je Vuk obezbedio status standardnog/književnog jezika.