HOME
(GLAVNA STRANICA)

Prof. dr Miloš Kovačević:


Miloš Kovačević

Odnos srpskoga jezika i njegovog pisma
prema manjinskim jezicima i njihovim pismima

Simpozijum o ćirilici 2007: Obaveze u školstvu, struci i pravopisu u vezi sa srpskim jezikom i njegovim pismom posle donošenja novog Ustava Republike Srbije (Filologija i lingvistika)

 

Svako neupućen u ono što se sa srpskim jezikom i njegovim pismom događa sigurno bi se zapitao šta to specifično može podrazumijevati tema o odnosu srpskog jezika i njegovog pisma prema manjinskim jezicima i njihovim pismima, a da to istovremeno ne podrazumijeva i tema o odnosu bilo kog drugog većinskog jezika i njegovog pisma prema manjinskim jezicima i njihovim pismima. Za Srbe, srpski jezik i srpsku ćirilicu najbolje bi i bilo da nikakve izuzetke takav odnos ne podrazumijeva, jer ono što važi za druge jezike i njihova pisma normalno bi bilo očekivati da važi i za srpski jezik i njegovo pismo. Ali, na žalost, ono što je normalno za druge jezike i njihova pisma za srpski jezik i srpsku ćirilicu kao njegovo pismo, očigledno, nije.

Odnos i srpskih i nesrpskih filologa prema srpskome jeziku često (kad se o srpskim radi) a po pravilu (kad se radi o nesrpskim) ne počiva na opšteprihvaćenim naučnim kriterijumima. Naime, sve što je nasuprotno drugim standardnim jezicima, što je neprimenjivo na druge književne jezike1, konstatovano je već u literaturi (v. npr.: Kovačević 1999; 2003; Milosavljević 2003), događalo se a i dalje se događa srpskom književnom jeziku.

Opštepoznato je da je srpski književni jezik ovakav kakvog ga znamo i imamo stvorio Vuk Stefanović Karadžić, i to za sve jezičkim kriterijumom objedinjene Srbe: i Srbe „grčkoga“ i Srbe „rimskoga“ i Srbe „muhamedanskoga zakona“, tj. vjere. Ali u talasu jugoslovenstva, a potom i u zanosu bratstva i jedinstva, Vukov(ski) srpski književni jezik dobio je, uz srpski pristanak, mimo svake naučne lingvističke logike, složeničko ime srpskohrvatski, ne zbog toga što je on (etno)lingvistički i hrvatski, nego zbog toga što su ga kao svoj književni jezik, kako bi to rekao otac ilirskog pokreta Ljudevit Gaj, „prigrlili“ i Hrvati. Prihvatanje tog složeničkog naziva nametalo je i ukorjenjivalo privid o ravnopravnom srpskom i hrvatskom učešću u datome jeziku. Istovremeno taj je naziv zatamnjivao istinu da je u njemu hrvatski dio bez sadržaja, jer je srpskohrvatski jednostavno bio i ostao samo preimenovani srpski književni jezik. (O odnosu srpskog i srpskohrvatskog jezika v. u posebnom radu: Kovačević 2007). Ako je – a jeste – srpskohrvatski preimenovani srpski, onda današnji srpski književni jezik predstavlja vraćanje njegovom imenu prije preimenovanja u srpskohrvatski, ili iz drukčije perspektive posmatrano, predstavlja dezimenovanje srpskohrvatskog, uz zadržavanje istog obima i sadržaja. Današnji srpski književni jezik, za razliku od srpskohrvatskog, imenom naglašava etnolingvističku istinu – da je to i etnički i lingvistički izvorno srpski jezik. To, međutim, ne znači da je on i upotrebno isključivo srpski jezik, odnosno da se njime samo Srbi služe. Srpski jezik spada u onu ne tako brojnu, ali zato vrlo prepoznatljivu grupu svjetskih jezika kojim se koristi veći broj naroda i/ili država, kakvi su, na primjer, engleski, njemački, španski i portugalski, da samo njih pomenemo. Niko u svijetu ne spori etnolingvističku jednost a upotrebnu višestrukost tih jezika: oni etnolingvistički pripadaju jednome, a upotrebno većem broju naroda. Sadržaj i opseg pojma njemački ili engleski jezik, uzmimo samo njih za primjer, danas niko ne vezuje samo za teritoriju Njemačke ili Engleske. Osim što je njemački jezik književni jezik u Njemačkoj, on je takođe, pod istim imenom, književni jezik i u Austriji, i dijelu Švajcarske i u Luksemburgu i u Lihtenštajnu. Njemački kao književni jezik ne upotrebljavaju, dakle, samo Nijemci nego i Austrijanci i dio Švajcaraca i Luksemburžani, i Lihtenštajnci. Svi oni ga smatraju svojim književnim jezikom, i svi ga zovu njemački jezik. Engleski još bjelodanije potvrđuje njemački primjer: njim se govori u desetinama zemalja svijeta mimo Engleske, ali se u svima njima on zove engleski jezik. Upotreba njemačkog ili engleskog jezika u različitim zemljama i kod različitih naroda dovela je do nužne varijantizacije tih jezika. Ali bez obzira na varijantnost realizacije, kriterijumi istosti gramatičke strukture, iste genetskog ishodišta i razumljivosti (tj. mogućnosti nesmetanog sporazumijevanja) kao osnovni lingvistički kriterijumi identiteta jezika, pokazuju da je u pitanju jedan njemački, odnosno jedan engleski jezik. A ta „jednost“, bez obzira na pokatkad velike varijantske, posebno leksičke, razlike, odražena je i istim, istorijski i etnički zadatim, imenom (njemačkog, odnosno engleskog) jezika. Engleski, odnosno njemački jeste jedan lingvistički jezik po tome što ima jednu (istu) gramatičku strukturu, i po tome što se svi koji ga upotrebljavaju lako međusobno na njemu sporazumijevaju. Upotrebno se, međutim, ti jezici ne ostvaruju kao u svemu podudarni u svim državama, odnosno kod svih naroda koji ih koriste za svoj književni (standardni) jezik. Zbog toga se oni u lingvistici i smatraju policentričnim jezicima. Policentrični jezik se definiše kao „jezik s nekoliko nacionalnih standardnih varijanata, koje se doduše u pojedinim tačkama međusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstituisati posebne jezike, npr. engleski (britanski, američki, australijski itd. standardni engleski), nemački (nemački, austrijski, švajcarski standardni nemački), portugalski (portugalski, brazilski standardni portugalski)" (Glik 2000:472).

Naučno je sa njemačkom i engleskom jezikom gotovo podudaran srpski jezik. Naime, ni on se ne ostvaruje samo u jednoj državi niti samo kod jednog naroda. Ni na početku svoje standardizacije srpski jezik nije bio jezik koji je stvoren samo za Srbiju, nego je to bio jezik koji je Vuk Stef. Karadžić standardizovao za sve Srbe „bez razlike vjerozakona i mjesta stanovanja“. Zato on i jeste nazvan srpski, a ne, na primjer, srbijanski jezik. Vremenom svi Vukovi Srbi (a Vuk je, podsjetimo se, Srbima smatrao i Srbe grčkoga, i Srbe rimskoga, i Srbe turskoga „zakona“) nisu ostali Srbi nego su neki prevedeni u druge narode (Hrvate, Crnogorce i Muslimane, odnosno Bošnjake), a ni sve zemlje u kojima su Srbi živjeli ili žive nisu u postvukovom periodu objedinjene u jednu srpsku državu. Tako danas Vukov(sk)i srpski jezik kao književni jezik ne upotrebljavaju samo Srbi, nego i Hrvati, Crnogorci i Muslimani (koji sebe nacionalno preimenovaše u posljednjem desetljeću XX vijeka u Bošnjake). Srpski Vukov(sk)i književni jezik, prema tome, jeste književni jezik i Srba, i Hrvata, i Crnogoraca, i Muslimana (Bošnjaka), i upotrebljava se ne samo u Srbiji i Republici Srpskoj, nego i u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine. Upotrebljava se, dakle, poput njemačkog ili engleskog jezika, i kod više naroda i u više država.

Njegova gramatička struktura je, bez obzira na sve te različite nacionalne i teritorijalne upotrebe, ista, tako da je on na strukturnom planu i dalje jedan jezik. Uz strukturnu istost srpski jezik je i na komunikativnom planu (na planu razumljivosti njegovih govornika) takođe jedan jezik. Ali on je, zbog svoje nacionalne i teritorijalne „nekompaktnosti“ nužno varijantno raslojen jezik. On se ostvaruje u više varijanata, između kojih su najprepoznatljivije hrvatska i muslimanska, odnosno zagrebačka i sarajevska varijanta srpskoga književnog jezika. Savremeni srpski je, dakle, jedan standardno policentričan i varijantski raslojen jezik. (O srpskom jeziku i njegovim varijantama govorimo iscrpnije u posebnom radu: Kovačević 2007a).

Po svemu tome slučaj srpskoga jezika prije je podudaran negoli različit od pomenutih slučajeva njemačkoga i engleskoga jezika. Zato se on, s obzirom na strukturnu istost, a varijantsku raslojenost ostvaruje i kao srpski jezik i kao srpski jezici (Kovačević 2003). Čak i više negoli njemački i engleski jezik. Više, zato što su se njegove varijante, za razliku od varijanata njemačkog i engleskog jezika, imenom od njega „distancirale“. Tako je hrvatska ili zagrebačka varijanta srpskoga jezika politički preimenovana u hrvatski književni jezik, a muslimanska ili sarajevska varijanta u bošnjački/bosanski književni jezik. Novi Ustav Crne Gore konstatovao je čak i „ostojanje“ crnogorskog jezika. Upravo u toj nepodudarnosti naziva varijanata kao kohiponima i jezika kao hiperonima srpski jezik se i razlikuje od drugih policentričnih jezika. Razlika se, dakle, ne tiče lingvističke niti etničke suštine srpskoga jezika, nego prije svega političkog čina njegovog preimenovanja. A taj (politički) čin preimenovanja srpskoga Vukov(sk)og književnog jezika u tzv. hrvatski, bošnjački/bosanski ili pak crnogorski jezik nalazi svoje uporište u analognom slučaju iz bliske istorije srpskoga jezika: u slučaju preimenovanja srpskoga u srpskohrvatski književni jezik.

I strukturni, i genetski i komunikativni kriterijum – a to su tri jedina lingvistički i sociolingvistički relevantna kriterijuma u određenju identiteta jednoga jezika – jasno i nedvosmisleno pokazuju da se u slučaju ovih imenom različitih „jezika“ ne može govoriti o posebnim standardnim ili književnim jezicima, nego isključivo o varijantama lingvistički jednog te istog jezika – srpskog.

Neimenovanjem varijanata u „jezike“ – kako je urađeno u slučaju hrvatske, bošnjačke i crnogorske varijante srpskoga jezika – može dovesti, a i dovodi, do nevjerovatnog naučnog apsurda – da se jedan te isti lingvistički jezik u istoj državi može javiti i kao većinski i kao manjinski. Najreprezentativniji primer tome daje a ko bi drugi nego Republika Srbija, sa naučnom inkompatibilnosti odredaba o jeziku u njenom ustavu i njenom Zakonu o pravima manjina. U novousvojenom Ustavu Srbije, u članu 10, naime stoji da su „u Republici Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik i ćiriličko pismo“ i da se „službena upotreba drugih jezika i pisama uređuje zakonom, na osnovu Ustava“. Srpski jezik je, po Ustavu, u Srbiji, budući jedini službeni, normalno većinski jezik.

A koji su manjinski jezici u Srbiji? O tome je javnost na gotovo pola godine prije usvajanja Ustava Srbije obavijestio ministar za manjinska prava u Vladi Srbije. Tako je TANJUG preneo vijest da je „ministar SCG za ljudska i manjinska prava Rasim Ljajić potvrdio da će od 1. juna [2006] albanski, bugarski, bosanski (sic!), mađarski, romski, rumunski, rusinski, slovački, ukrajinski i hrvatski jezik (sic!) biti proglašeni za regionalne i manjinske jezike u Srbiji, dok će u Crnoj Gori takav status dobiti albanski i romski", a sve u skladu s Poveljom Saveta Evrope o regionalnim i manjinskim jezicima, koju je SCG potpisala prošlog decembra"2. U deset manjinskih jezika ubrojani su, kako se vidi, i „bosanski" i „hrvatski jezik", i to zbog toga što u Srbiji postoji hrvatska i muslimanska („bošnjačka“) nacionalna manjina. Budući da je Državna zajednica Srbija i Crna Gora, odnosno Srbija kao pravna nasljednica njenih državnih dogovora i obaveza, potpisnica „Povelje Saveta Evrope o regionalnim i manjinskim jezicima“ više je nego logično da ona na svojoj teritoriji priznaje i poštuje prava svojih nacionalnih manjina na njihove (manjinske) jezike. Među deset navedenih osam su nesporno manjinski jezici. A da li su to i „bosanski“ i „hrvatski“? Vidjeli smo da oni nisu posebni standardni jezici ni po jednom relevantnom lingvističkom ili pravnom naučnom kriterijumu. Jedino ako takav kriterijum ne vaspostavlja navedena Povelja Saveta Evrope? U toj povelji, međutim, kao da se najeksplicitnije odslikavaju lingvističke i pravne istine o nepostojanju „bosanskog“ ili „hrvatskog“ kao posebnih književnih jezika. Jer, u toj povelji, donesenoj u Strazburu 1992. godine, doslovice se kaže: „Regionalni jezici ili jezici manjina znače jezike...koji su različiti od zvaničnog jezika te države; ovo ne uključuje dijalekte zvaničnog jezika države, niti jezike migranata“ (Deo 1, Opšte odredbe, član 1, Definicija) (Vesić 2005:12). Je li to čitala srpska vlada kad je donosila datu odluku? Je li konsultovala lingviste ili je sama zaključila da su tzv. bosanski i hrvatski, koje je svrstala među manjinske jezike, lingvistički različiti od srpskog kao „zvaničnog jezika države“ (kako se to u strazburškoj povelji kaže). Dati je primer najbolji pokazatelj koliko politika može ništiti rezultate nauke, i to baš u nacionalno vrlo bitnim pitanjima.

Tako se, kakvog li apsurda, u samoj Srbiji srpski jezik javlja i kao većinski i kao manjinski jezik. (O srpskom kao većinskom i manjinskom jeziku pisali smo iscrpnije u: Kovačević 2006). Istina, on se kao većinski imenuje srpskim imenom – zove se srpski književni jezik, dok se kao manjinski imenuje nesrpskim imenima – zove se „bosanski“ i „hrvatski književni jezik“. Ta preimenovanja nemaju nikakvog naučnog – ni lingvističkog ni pravnog – uporišta, pa, sljedstveno tome, i ne mogu negirati srpski karakter nesrpski imenovanih varijanata srpskoga jezika, koje su samo zbog tog (nesrpskog) imena proglašene posebnim „manjinskim" jezicima.

Samim tim što se srpski jezik u Srbiji – istina pod različitim imenima – javlja i kao većinski i kao manjinski, normalno je bilo očekivati da se manjine neće uplitati u politiku onog dijela srpskog jezika koji je Ustavom Srbije imenovan srpskim i koji ima status većinskog. Jer hrvatska i bošnjačka manjina su, proglašenjem srpskog manjinskim „hrvatskim“ i „bosanskim“, dobile potpunu slobodu da u jednom i u drugom „manjinskom“ preimenovanom srpskom jeziku, bukvalno rečeno, rade šta im je volja bez mogućnosti da na to ikakvog uticaja ima srpska jezička politika. Ali njima kao da to nije bilo dovoljno. Njima ili pak (i) onim Srbima koji govore i djeluju u njihovo ime? Oni žele da imaju uticaj i na većinski srpski, i na onaj srpski što se srpskim zove, što je Ustavom Srbije proglašen službenim, dakle i većinskim, jezikom u Srbiji. Oni ne bi da se slože s ustavnim određenjem službenog pisma za srpski jezik kao većinski. I oni to svoje neslaganje upućuju posredstvom Venecijanske komisije.

Tako nas Slobodan Antonić obavještava da je Venecijanska komisija već citirani član 10. Ustava Srbije, u kome se propisuje službena upotreba srpskog jezika i ćiriličkog pisma, kritikovala na sljedeći način: „Upadljivo je da u poređenju sa Ustavom iz 1990. godine postoji umanjenje zaštite prava na jezik manjina, jer je u članu 8. tog ustava izričito bilo predviđeno da je latinično pismo takođe u službenoj upotrebi na način utvrđen zakonom . Kako proizlazi iz člana 14, 18.2, i 75. do 81. Ustava, jasna je namera zakonodavca da se prava manjina zaštite na ustavnom nivou. Stoga Venecijanskoj komisiji nije jasno iz kojih razloga se zakonom zaštićena upotreba latiničnog pisma, koje većina manjina radije koristi, više ne spominje izričito u Ustavu. To je još više začuđujuće jer se prema članu 20.2. Ustava „dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava ne može umanjivati“. (Antonić 2007: 18). Ovu primjedbu Venecijanske komisije detaljno i višeaspektno je izanalizirao S. Antonić, tako da je teško toj analizi bilo šta dodati. Zbog toga ćemo ovdje samo prenijeti njene temeljne postavke. Sažimajuću kritiku upućenu piscima srpskog Ustava na to da Venecijanska komisija zna da nacionalne manjine u Srbiji više vole da srpski pišu ili čitaju latinicom nego ćirilicom“, S. Antonić primjećuje da je „paradoks u tome što je reč o odredbi koja reguliše službenu upotrebu srpskog jezika. Član 10. ne kaže da će se od sada mađarski jezik u službenoj upotrebi u Srbiji pisati ćirilicom ili da će se bugarski jezik u službenoj upotrebi u Srbiji pisati latinicom. Ne, on samo reguliše kako će se službeno koristi srpski jezik. Najjednostavnije pitanje koje se postavlja jeste – kakve veze imaju nacionalne manjine sa odlukom kojim će se pismom službeno koristiti Srbi u državi Srbiji? I na koji način to uopšte zadire u bilo kakvo njihovo ranije pravo? I kakvo je uopšte to novo, najnovije i samo na primeru Srbije proglašeno manjinsko pravo 'da se radije koristi latiničnim pismom' prilikom pisanja ili čitanja srpskog jezika? Možda treba Venecijansku komisiju predložiti za neku nagradu, pošto je otkrila jedno, zbilja do sada nikada nezahtevano i nikada neupražnjavano pravo – pravo etničke manjine ne samo da traži da država sa njom saobraća na njenom jeziku, već i da zahteva da država sa svojim građanima koji pripadaju etničkoj većini saobraća na pismu koje više odgovara etničkim manjinama!“ (Antonić 2007:18). „Da li se – nastavlja pitanjima Antonić – ovde neko šali ili se stvarno misli ozbiljno? Da li Venecijanska komisija stvarno misli da je to argument? Da li oni stvarno misle da Srbi treba da pređu na latinicu kako ne bi povredili pravo etničkih manjina da se srpski piše latinicom? „ (Antonić 2007:19).

Na sva ta pitanja Antonić pronalazi jedan, ali nedvosmisleno tačan odgovor. „Naravno da – odgovara Antonić – ovde nije reč o etničkim manjinama. Jer, ako se država Mađaru iz Subotice obraća na mađarskom, njega zaista nije previše briga kako će se ona obraćati Srbinu iz Beograda. Ali, nekome jeste jako stalo. Nekoga izgleda veoma brine što srpska država pokušava da zaštiti od ubrzanog izumiranja pismo koje je deo srpskog nacionalnog identiteta. Neko bi izgleda jako voleo da Srbi što pre pređu na latinicu i tako se 'konačno oslobode svoje prošlosti'. Neko izgleda hoće da promeni srpski identitet i od Srba napravi 'Evro-Srbe'. Neko izgleda baš ne voli ćirilicu. Pa onda čini da i Venecijanska komisija – koja, naravno ne sme da pokaže tu nesklonost – počinje da se koristi čudnim argumentima i da ispada neozbiljna u očima ozbiljnih ljudi. Ali, ko je to? Ko to čini neozbiljnom i nestručnom Venecijansku komisiju? Odgovor je jednostavan – njeni informatori. Njeni ovdašnji ljudi od poverenja, uglednici od kojih se uvek traži da neupućenim stranim stručnjacima daju 'politički kontekst informacija iz Srbije'. Te 'osobe od poverenja', ti 'uglednici', jesu izgleda stvarni subjekti prava oko kojih se brine Venecijanska komisija u svojim primedbama na Član 10. Ustava. Jer, zaista, ne smeta ćirilica iz tog člana Mađaru iz Sente ili Subotice. Ona smeta našem informatoru, našem ugledniku. On ne voli ćirilicu. On ima problem sa njom. Ćirilica je za njega 'tako primitivna', 'balkanska', 'zaostala'. Njegovo pravo je povređeno. Zapravo, ono što je povređeno jeste njegovo skorojevićstvo. I njegova – mržnja. Nije mu dovoljno što je 90 posto TV programa, 90 posto novina i časopisa, 90 odsto uličnih napisa i 105 odsto reklama pisano latinicom. Ne, on mrzi što uopšte mora da gleda i tih 10 odsto ćirilice. On mrzi da vidi bilo šta ispisano tim „primitivnim“ pismom. On pati kad god vidi i jedno jedino F ili Ž, Š ili D – ta grozna slova koja podsećaju na fenjere, žabe ili tarabe slovenskih seljaka i ratnika. Jer, ta strašna slova samo su znak da njegov posao nije baš sasvim gotov. I on se strašno brine da će ovaj jadni – a on bi rekao „patetični – pokušaj iz člana 10 Ustava da se sačuva bar nešto od pisma naših očeva i majki možda i uspeti. Jer, možda se stvarno desi ono najgore, pa Srbi do kraja ove decenije i ne zaborave ćirilicu? Možda njega, beogradskog i novosadskog Evropljanina do kraja njegovog dragocenog života nastave da progone te utvare, ta grozna slova – iskrsavajući tu i tamo, ovde i onde, kad im se ne nada, podsećajući ga na sve što ne voli, na sve što se trudio da uništi, na sve što je progonio sa strašću, ali sistematski, mudro, računajući na poslovičnu nebrigu i plitkoću pameti čitavog jednog naroda. I čitave njegove elite“. (Antonić 2007:19).

Tako protiv srpske ćirilice nisu Evropljani u Venecijanskoj komisiji, nisu ni manjine na koje se oni pozivaju, nego „podobni“ Srbi koji koriste i manjine i Evropljane da bi pripomogli rasparčavanju ne samo srpskoga jezika. Jer ako su takvi uspjeli da ubijede srpsku Vladu da srpski u državi Srbiji prizna kao manjinski jezik pod nesrpskim imenima, teško je očekivati da neće uspjeti ubijediti neobaviještene i nezainteresovane Evropljane kako je Srbima bolje bez ćirilice. Jer, ćirilica jeste „stožerna vertikala srpskog duhovnog, kulturnog i istorijskog identiteta“ (Slovo 1998), odbrana ćirilice istovremeno je i odbrana srpskoga jezika. To kritičari i srpskog jezika i srpske ćirilice odlično znaju. (Up. kritiku sličnog „proevropskog“ a zapravo antisrpskog razmišljanja o upotrebi ćirilice u Republici Srpskoj u: Kovačević 2005: 129-133). Velika je srpska nesreća što su ti kritičari iz srpskih redova, i što su politički vrlo uticajni. Jer, sva stradanja srpskoga jezika i srpskoga pisma, istorija nas uči, po pravilu nisu bila bez pristanka i srpskih filoloških i pravnih „eksperata".

Sve navedeno nedvosmisleno pokazuje da nikada nigdje nijedan jezik – sem srpskog – u svome narodu nije smatran manjinskim, kao ni da nikada nijedno pismo – sem srpske ćirilice – nije nipodaštavano od vlastitog naroda, ili bolje rečeno od onih koji taj narod (žele da) predstavljaju. Zbog toga odnos srpskoga jezika i njegovog pisma prema manjinskim jezicima i njihovim pismima, pragmatički, na žalost, nije uporedljiv ni sa jednim drugim jezikom i njegovim pismom. Najviše, ako ne i isključivo, zbog (ne)brige i (ne)djelovanja Srba samih.

Literatura

Antonić 2007: Slobodan Antonić, Venecijanska komisija i ćirilica, NIN, 2966, 1. 11. 2007, 18-19.

Vesić 2005: B. Vesić, Umanjivanje jezika, Politika, 7. 3. 2005, 12.

Glik 2000: Helmut Glück (ur.), Metzler Lexikon Sprache, Verlag J. B. Metzler, Stuttgart, 2000.

Kovačević 1999: Miloš Kovačević, U odbranu srpskoga jezika – i dalje, Trebnik, Beograd, 1999.

Kovačević 2003: Miloš Kovačević, Srpski jezik i srpski jezici, BIGZ, SKZ, Beograd, 2003.

Kovačević 2005: Miloš Kovačević, Protiv neistina o srpskome jeziku, SKPD „Prosvjeta“, Istočno Sarajevo, 2005.

Kovačević 2006: Miloš Kovačević, Srpski kao većinski i manjinski jezik u Srbiji, Uzdanica, III/1-2, Pedagoški fakultet, Jagodina, 2006, 9-15.

Kovačević 2007: Miloš Kovačević, Odnos srpskog i srpskohrvatskog književnog jezika, u zb. Srpski jezik i društvena kretanja, FILUM, Kragujevac, 2007, 51-62.

Kovačević 2007a: Miloš Kovačević, Srpski jezik i njegove varijante, u zb. Srpsko pitanje i srbistika, Srbistika, vanredni broj, Bačka Palanka – Valjevo, 2007, 255-262.

Milosavljević 2003: Petar Milosavljević, Uvod u srbistiku, Trebnik, Beograd, 2003.

Slovo 1998: Slovo o srpskom jeziku, Fond istine o Srbima, Beograd, 1998.

 

--------------------------------------------------------------------------------

1 Termine standardni i književni jezik, kojima neki lingvisti pripisuju različita značenja, u ovome radu upotrebljavamo kao sinonime.

2 Deset jezika za manjine, Politika, 33195, 5. 3. 2006, str. 9.

Na Rastku objavljeno: 2008-04-17