HOME
(GLAVNA STRANICA)

Miloš Kovačević

FILUM, Kragujevac / Filozofski fakultet, Istočno Sarajevo

 

IDENTITET SRPSKOGA JEZIKA
U OGLEDALU LINGVISTIKE I POLITIKE

Apstrakt: U radu se izdvajajuju (gotovo) svi lingvistički i politički kriterijumi identiteta jednoga jezika, koji se su međusosbno suprotstavljeni najviše po (ne)nužnosti objektivnog i subjektivnog pristupa. Na osnovu analize svih izdvojenih objektivno-lingvističkih i subjektivno-političkih kriterijuma identiteta jezika, autor zaključuje da nema nikakavih osnova za izdvajanje nekakvog „crnogorskog književnog jezika“ iz srpskog književnog jezika.

Ključne riječi: lingvistika, politika, identitet jezika, objektivni kriterijumi, subjektivni kriterijumi, naučni pristup, emocionalni pristup

 

0. U razmatranju jezičkih pitanja lingvistika i politika kriterijalno su gotovo inkompatibilne. Lingvistika, budući nauka, svoje analize i zaključke mora temeljiti isključivo na naučnim kriterijumima. Politika, kao nenauka, u svojim analizama i zaključcima uopšte se ne mora ni doticati bilo kojih naučnih, pa sljedstveno, ni lingvističkih kriterijuma. A osnovna razlika između nenaučnog i naučnog pristupa bilo kom predmetu saznanja jeste primjena objektivnih, što istovremeno podrazumijeva isključenje subjektivnih (emocionalnih) kriterijuma analize. Lingvistika kao nauka podrazumijeva, dakle, otkrivanje i saznanje istine kao jedino relevantnog cilja, i to na osnovu naučnih kriterijuma. A taman koliko je naučnom kriterijumu imanentna objektivnost, toliko mu je, ako ne i više, nesvojsvena emocionalnost. To, međutim, ne znači da i naučni kriterijum ne može biti emocionalno predstavljen (izložen), nego znači da emocija ne može biti ni osnov ni zamjena naučnom kriterijumu. „Emocija kao kriterijum stoji dakle nasuprot naučnom pristupu, što ne znači da sama emocija ne može biti predmet naučne rasprave, ili pak njen povod“ (Kovačević 1999:150). Ta inkompatibilnost naučnih (objektivnih) i političkih (subjetivnih, emocionalnih) kriterijuma bjelodano se pokazuje u lingvističkim i političkim pogledima na status književnog (standardnog) jezika u Crnoj Gori, gdje se emocionalno-željni odnos, čije je isključenje preduslov naučnosti same lingvistike (Kovačević 1996:121), uzima ne samo za nužni nego i za dovoljni uslov tobožnjeg postojanja „crnogorskog jezika“.

U ovome radu ćemo zato pokazati kako se status književnog jezika u Crnoj Gori „ogleda“ u lingvističkim a kako u političkim kriterijumima, odnosno koliko su jedni a koliko drugi relevantni za određene lingvističkog statusa bilo kog, pa samim tim i standardnog jezika u Crnoj Gori.

 

1. Književni jezik u Crnoj Gori u ogledalu lingvističkih kriterijuma

1.1. Diskusija koja se u Crnoj Gori rasplamsala oko statusa književnog jezika izazavana je prije politički negoli lingvistički. Zbog toga i nije čudo što u njoj politički kriterijumi ili zaglušuju lingvističke, ili se pak oni u diskusijama nelingvista1 proglašavaju za (socio)lingvističke kriterijume. Iz tih je razloga u ovome radu najprije neophodno izdvojiti nesporne i opšteprihvaćene lingvističke i sociolingvističke kriterijumi identiteta jednoga jezika i primijeniti ih na književni jezik u Crnoj Gori, kako bi se na osnovu njih moglo doći do naučno utemeljenog zaključka o tome postoji li lingvistički osnov za tako često ponavljanu – istina ne od strane lingvista – tvrdnju o postojanju nekakvog crnogorskog književnog (standardnog) jezika.

1.2. Dva su nesporna i opšteprihvaćena čisto lingvistička kriterijuma identiteta jezika, a to su: a) strukturni, i b) genetski (up. npr.: Bugarski 2001:11; Kordić 2006:325). Genetski se, što niko ne spori, književni jezik u Crnoj Gori ne razlikuje od srpskog jer za osnovicu ima istočnohercegovački dijalekat. Gramatička i leksička struktura književnog jezika u Crnoj Gori podudarna je sa strukturom srpskog književnog jezika. Književni jezik u Crnoj Gori se – kako to primjećuje i Ivan Klajn – „ne razlikuje od srpskog ijekavskog, osim u dva beznačajna detalja. Mi kažemo sutra, oni sjutra, mi kažemo nisam a oni nijesam. Oni, dalje, pokušavaju da zadrže onaj stari oblik padeža lijepijeh, dobrijem, što više niko ne kaže ni u Crnoj Gori nego kažu lijepih, dobrim, kao što i mi kažemo u srpskom ijekavskom. Tu nema razlike i ako bi neko uspostavio poseban crnogorski jezik, to je isključivo stvar politike, to nema veze s naukom“ (Latinović 2007:52).

1.2.1. A s naukom zasigurno nema veze ni pokušaj najvatrenijeg zagovornika „crnogorskog jezika“ Vojislava Nikčevića da crnogorski od srpskog diferencira brojem fonema. Nikčević, naime, kaže da „za razliku od srpskoga jezika, koji ima 31, te hrvatskog i bosanskog jezika sa po 32, crnogorski jezik poćeduje 34 fonema“ (Nikčević 2001:37), navodeći, uz ijekavsku zamjenu jata, kao ekskluzivno crnogorske foneme „crnogorskog jezika“ umekšano š (ś), umekšano ž (ź) i umekšano z (dz). Da je kojim slučajem čitao Vuka Karadžića, Nikčević bi primijetio da je i Vuk uočio te glasove, ali ih nije svrstao u „glasove književnog jezika“, nego ih je ostavio među dijalekatskim ("neknjiževnim“) glasovima, odnosno glasovima koji nemaju status fonema. U Srpskoj gramatici uz Rječnik iz 1818. godine Vuk, naime, kaže da »u Srpskom jeziku ima 28 prosti glasova«, pa iza njihovog nabrajanja upućuje na fusnotu, u kojoj dodaje: „Osim ovi opšti glasova mogu se čuti u Srpskom jeziku još neki osobiti glasovi: 1) Ercegovci kašto izgovaraju s pred j kao Poljsko ś, a z kao ź, n.p. šjekira [śekira], šjutra [śutra], ižjeo [iźeo]“ (V. Karadžić 1987:XXIX). U deskripciji i kodifikaciji srpskog književnog jezika Vuk, dakle, za književne nije prihvatio specifične istočnohercegovačke umešane glasove š i ž (tj. ś i ź) nastale jotovanjem sj i zj. Razlog neprihvatanja tih glasova za književne očito je bio taj što navedeni glasovi nemaju distinktivnu funkciju, tj. nemaju ulogu fonema. A Vuk pod »brojem glasova« upravo podrazumijeva glasove sa distinktivnom funkcijom u književnom jeziku, tj. foneme. (Kovačević 2006:281). Iako nije znao za termin fonema, Vuk je očito pod „književnim glasovima“ podrazumijevao ono što danas fonologija smatra fonemama.

Nikčević očigledno zna za termin fonema, ali ne zna šta taj termin podrazumijeva, što se vidi ne samo po tome što navedene glasove smatra fonemama „crnogorskog jezika“, nego i po samoj definiciji foneme, koja je za njega „minimalna distinktivna jedinica iskaza u razlikovnom smislu“ (Nikčević 2001:14), što će nonsensno reći: razlikovna jedinica iskaza u razlikovnom smislu. Upravo zbog takvih sa naukom duboko zavađenih stavova, kojih je, usput budi rečeno, puna Nikčevićeva knjiga (o čemu se opširno govori u Kovačević 2003:163-199), Nikčevićevi stavovi o „posebitostima crnogorskog jezika“ teško da mogu zavređivati pažnju bilo koga ko se lingvistikom kriterijalno bavi.

1.3. Iz svega navedenog jasno je da prema strukturnom i genetskom kriterijumu književni jezik u Crnoj Gori jeste srpski književni jezik. Ni po trećem nespornom, ali sad ne čisto lingvističkom nego sociolingvističkom kriterijumu identiteta jezika – a to je komunikativni kriterijum – književni jezik u Crnoj Gori ne može se odvojiti od srpskoga jezika, niti pak izdvojiti iz njega, jer ne postoje čak ni najminimalnije komunikativne smetnje između govornika srpskoga jezika u Crnoj Gori i ostalih govornika srpskoga jezika. „Ta uzajamna razumljivost je sociolingvistički korelat strukturnoj sličnosti utvrđenoj u sistemskoj lingvistici“ (Kordić 2006:326), a istovremeno još jedan nedvosmislen argument nepostojanja nekakvog posebnog „crnogorskog jezika".

1.3.1. I strukturni, i genetski i komunikativni kriterijum – a to su tri jedina lingvistički i sociolingvistički relevantna kriterijuma u određenju identiteta jednoga jezika – jasno i nedvosmisleno pokazuju da se u Crnoj Gori ne može govoriti o nekom posebnom crnogorskom jeziku, ili drukčije rečeno: potvrđuju da je u Crnoj Gori u upotrebi srpski književni jezik. U nedostatku lingvističkih, „crnogorski jezik“ želi se u Crnoj Gori vaspostaviti uz pomoć političkih kriterijuma, koji su, budući naučnom rigoroznošću neuslovljeni, normalno kudikamo brojniji od lingvističkih.

2. Književni jezik u Crnoj Gori u ogledalu političkih kriterijuma

2.1. Od svih političkih kriterijuma prizivanih u pomoć pri pokušaju inaugurisanja „političkih“ jezika bez sumnje je najpoznatiji i najspominjaniji (psiho)sociološki kriterijum samoprocjene govornika datoga jezika u okviru određene društvene zajednice, odnosno kriterijum „vrednovanja jezika od strane njegovih govornika“ (Bugarski 2001:11). Taj kriterijum neki smatraju sociolingvističkim kriterijumom, dovodeći ga čak u istu ravan sa strukturnim i genetskim kao nesporno lingvističkim kriterijumima identiteta jezika.2 Navedeni kriterijum nema, međutim, ama baš nikakve veze sa objektivnim kriterijumima lingvistike, pa ako je i sociolingvistika dio lingvistike, onda on niti može niti smije biti relevantan u lingvističkom određenju identiteta nekoga jezika. Govornici nekoga jezika mogu, što je sasvim normalno, jezik smatrati svojim zato što njim govore, ali taj njihov emocionalni odnos lingvistiku kao nauku koja počiva na objektivnim kriterijumima ne samo da pri procjeni identiteta jezika ne obavezuje, nego čak ne mora ni da zanima. On jedino može biti bitan za sociološka ili bolje rečeno psihosociološka istraživanja, koja s lingvističkim kriterijumima identiteta jezika nisu ni u kakvoj vezi. Uzimanje navedenog kriterijuma u obzir značilo bi da bi za lingvistiku „sociolingvistički“ relevantan kriterijum bilo npr. izjašnjavanje stanovnika Šumadije, Krajine, Pive, Boke Kotorske i sl. da svako od njih govori posebnim jezikom!? Je li to (socio)lingvistički relevantan podatak o broju različitih jezika? Umnožava li se time broj jezika? Ne, nego se samo bjelodano pokazuje da navedeni kriterijum ne može biti svrstan među objektivne naučne kriterijume3, pa samim tim ni među sociolingvističke, ako sociolingvisti sebe smatraju lingvistima!

Primijenjen na situaciju u Crnoj Gori, navedeni emocionalni kriterijum vrednovanja jezika od strane njegovih govornika ne ide, međutim, na ruku zagovornicima „crnogorskog jezika“, jer se na posljednjem popisu stanovništva apsolutna većina govornika (čak 63,9%) izjasnila za srpski kao svoj jezik, dok se za „crnogorski“ opredijelilo tek 20% stanovnika Crne Gore.

Tim je čudnije onda pozivanje zagovornika „crnogorskog jezika“ na ovaj nelingvistički kao lingvistički kriterijum, budući da taj kriterijum ne samo da ne daje nikakvu potporu, nego odagnava svaku sumnju o mogućnosti postojanja čak i nekakvog političkoga „crnogorskog“ jezika, koji bi bio analogan npr. „hrvatskom“ ili „bošnjačkom/bosanskom jeziku“, koji su svoje postojanje bazirali na navedenom kao jednom od uporišnih kriterijuma.

2.2. Uz psihosociološki kriterijum samoprocjene govornika o identitetu jezika među sociolingvističke kriterijume, posebno kad je riječ o balkanskim jezičkim prilikama bivšeg srpskohrvatskog jezičkog područja – po pravilu se ubraja i jedan pravni, a zapravo opet politički, kriterijum. Riječ je o tako često navođenom kriterijumu prava svakoga naroda da svoj jezik nazove vlastitim imenom. Na to pravo nerijetko se pozivaju i zagovornici „crnogorskog jezika“. Tako npr. Sreten Perović kaže da „svaki crnogorski građanin ima pravo da svoj jezik nazove svojim nacionalnim imenom“ (Perović 2006). To nepostojeće pravo, nikad i nigde neprimijenjeno u svijetu sem na Balkanu, i to na srpski, odnosno srpskohrvatski jezik, ad hoc su izmislili Hrvati 1967. godine u poznatoj Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika plasiravši tvrdnju da je „neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu“ (Deklaracija 1967:164). Poznato je, međutim, da takvo „pravo“ ne propisuje nijedan pravni dokument OUN ili UNESKO-a, kao ni dokumenti Savjeta Evrope ili OEBS-a (Grešel 2003:164). Tim je onda čudnije da se na to pravo ne pozivaju samo političari nego i (socio)lingvisti. Tako, npr. Ranko Bugarski kaže da „uobičajeni argument da svaki narod ima pravo da svoj jezik nazove svojim nacionalnim imenom načelno je nesporan, ali uz dve bitne ograde. Prvo, tu je reč o samo nekakvom običajnom pravu, odnosno praksi koja odavno postoji u svetu, a ne o pravu koje bi bilo zagarantovano u međunarodnim institucijama i kodifikovano u njihovim dokumentima, jer toga naprosto nema“ (Bugarski 2006). Pitanje je odakle Bugarskom to kao „običajno pravo“, jer običaj podrazumijeva da se nešto često ponavljalo. A budući da dato „pravo“ nije postojalo, nije moglo ni biti „prakse koja odavno postoji u svetu“, jer se dato pravo potezalo kao argument isključivo u preimenovanjima srpsk(ohrvatsk)og jezika. Zato valjda danas i hrvatski lingvisti „pravni“ aspekt standardnog jezika ipak uslovljavaju lingvističkim. Naime, hrvatski filolozi sad tvrde da je „pitanje o položaju hrvatskog jezika u prvom redu pravno pitanje, a jezikoslovna argumentacija preduvjet je pravnoj samo utoliko što treba odgovoriti je li hrvatski jezik poseban jezik, različit od srpskog, od bošnjačkog ili crnogorskog“ (Izjava HAZU 2005). Budući da je odgovor na „preduvjet“ negativan, ni pravni se kriterijum, jasno je, ne može primijeniti! Tako „pravni kriterijum“ u lingvističkoj argumentaciji ostaje bez svog ("preduvjetovanog“) sadržaja, pa samim tim političkim „jezicima“ ne može obezbijediti status posebnih lingvistički utemeljenih jezika.

2.3. Nepostojeće pravo o slobodi imenovanja jezika uglavnom je kao postojeće korišćeno u preimenovanjima srpskog, odnosno srpskohrvatskog jezika, zato što se i ime jezika uzimalo za jedan od bitnih sociolingvističkih, a zapravo opet političkih, kriterijuma identiteta jezika. „U pojam identiteta ... ide i naziv jezika“, kaže Josip Silić (2006). „Naziv jezika u službenoj upotrebi u jednoj državi stvar je političke odluke, koja može u većoj ili manjoj meri biti utemeljena u čisto lingvističkim činjenicama“, reći će Ranko Bugarski (2006), dok je za Novaka Kilibardu to isključivo „državno-političko pitanje“, jer „kao što političari ne mogu rješavati sintaksičke probleme, tako ni lingvisti ne mogu određivati ime jednoga jezika u konkretnoj državi“ (Kilibarda 2006). Primjećuje se da je stepen neupućenosti u lingvistiku i njene kriterijume upravo proporcionalan sa stepenom zastupanja političkog prava na ime jezika. Zar tome najbolju, paradigmatičnu potvrdu ne daju netom izrečene riječi Novaka Kilibarde, a čak i više sljedeće riječi crnogorskog slikara Rajka Todorovića Todora: „Za mene nema nikakve dileme.

Mislim da to više nije lingvističko pitanje. Smatram da jezik treba nazvati imenom države, a sve ostalo ne vodi ničem dobrom“, jer je „riječ o identitetu. Nećemo se valjda prezivati po komšijama“, „Crna Gora ne bi smjela da se stidi svoga imena“ (Todorović 2006). Kao da se SAD, Kanada, Australija, Brazil, Meksiko i toliki drugi stide svog imena time što ga ne staviše u naziv „svog“ službenog jezika?

A ime jezika jeste istorijska, dijahrona kategorija. Ono nastaje na početku standardizacije jednoga jezika, i nema nikakvog naučnog osnova za mijenjanje istorijsko-(etno)lingvistički zadatog imena jezika. Teško je ne saglasiti se s mišljenjem danskog lingviste Pera Jakobsena da „nema racionalnih objašnjenja za spomenuto [balkansko] pridavanje značaja nazivu jezika. Mišljenje da 'svaka zemlja ima pravo na svoj jezik' predstavlja isuviše uprošćeno shvatanje odnosa između naroda i jezika. Naroda koji nemaju 'svoj' jezik ima toliko da ih ne treba ni nabrajati, i nema prema tome nikakvih razloga zbog kojih bi Hrvati ili Bošnjaci, na primer, odjednom imali 'pravo na svoj jezik'„ (Jakobsen 2006: 319). A ako takvo „pravo" nemaju niti ga mogu imati Hrvati i muslimani/Bošnjaci, kako li ga tek mogu imati Crnogorci?!

2.3.1. Najgore je što se različito ime uzima, čak i kod sociolingvista, za kriterijum identiteta jezika. Tako Stjepan Babić kaže da „Srbi sada svoj jezik nazivaju srpskim“ i da „Srbi u Hrvatskoj traže nastavu na svome srpskom jeziku, čime se najočitije priznaje da su srpski i hrvatski dva jezika“ (Babić 2004:12).

Prevlasti političkih nad lingvističkim kriterijumima, koji se najbolje odslikavaju u izjednačavanju „političkih“ i „lingvističkih“ jezika, naklonjen je i Milorad Radovanović, koji kaže da je „u krajnjem, svaki 'lingvistički' jezik istovremeno i 'politički' jezik, barem u tom pogledu što do raspoznavanja njegove posebnosti, tj. 'lingvističkoga' identiteta, dolazi kad-tad, ovako ili onako, više 'političkom' voljom no naučnim suđenjem. To praktično znači da je, ipak, onoliko jezika koliko se autoriteti neke sorte „dogovore“ /„odluče“ / „propišu“ da ih je.“ (Radovanović 2001:170). Radovanović, kao što vidimo, u sociolingvističke kriterijume uvodi i kriterijum dogovora nelingvističkih, odnosno političkih autoriteta. Taj kriterijum on čak svrstava u kriterijume „lingvističkog identiteta“ jezika, kao da ne zna ono što je Roman Jakobson davno konstatovao: da „naučne i političke konferencije nemaju, srećom, ničeg zajedničkog. Uspeh jednog političkog skupa zavisi od opšteg sporazuma većine ili svih učesnika. Međutim, upotreba glasova i veta strana je naučnoj diskusiji, gde se nesaglasnost u celini pokazuje produktivnijom od saglasnosti“ (Jakobson 1966:285). Preneseno na plan identiteta jezika, to znači da politički i lingvistički kriterijumi identiteta jezika „nemaju, srećom, ničeg zajedničkog“, iz čega onda nužno slijedi da „politički jezici“, koji su jezici samo po imenu, ali ne i prema bilo kom lingvističkom kriterijumu nisu niti mogu biti jezici koje bi lingvistika kao objektivna nauka mogla uvažavati. Sociolingvsitiku kao nauku normalno ne obavezuje ni politički kriterijum „kompromisa“, koji se često mogao čuti u raspravama oko naziva jezika u ustavu Crne Gore. Tako su novine prenijele da je crnogorski opozicioni Pokret za promjene predložio „kao kompromisno rješenje da naziv službenog jezika u ustavu bude: 'jedinstveni jezik kojeg građani nazivaju crnogorski odnosno srpski'"4, a i sam predsjednik Crne Gore, Filip Vujanović, je izjavio: „Zalažem se za crnogorski jezik, slijedeći ono što su uradile države bivše SFRJ, koje su imenom svoje nezavisne države nazvale svoje službene jezike,5 ali sam, takođe, konstatovao i da unutar crnogorskog parlamenta sada nema dvotrećinske podrške za to rješenje i zato treba pokušati postići kompromis."6 Da li se ta „kompromisna“ politička rješenja mogu smatrati relevantnim (socio)lingvističkim kriterijumima u određenju identiteta jezika? Normalno da ne mogu, jer iznevjaravaju osnovno načelo naučne kriterijalnosti, kojemu se lingvistika poput svih drugih nauka mora povinovati.

2.3.2. Već je u ozbiljnoj (socio)lingvističkoj literaturi konstatovano da „naziv jezika bilo u narodu bilo u ustavu i političkim krugovima nije lingvistički kriterij za utvrđivanje da li se radi o jednom ili o nekoliko jezika. To je potpuno razumljivo jer ni narod ni političari ne pristupaju jezičnim pitanjima znanstveno, dakle, objektivno, neutralno, s lingvističkim znanjem, nego pristupaju subjektivno, emocionalno, rukovodeći se političkim ili nekim drugim, često privatnim interesima" (Kordić 2006a:169). Zato se kod naziva jezika mora praviti razlika između naziva u narodu i naziva u lingvistici, pošto, kako to tvrdi B. Grešel citiran kod S. Kordić, „narod smije nazivati svoj jezik kako god hoće, ali lingvistika ne smije bez preispitivanja preuzeti takvo imenovanje“ (Kordić 2006:327). Lingvistika ne smije ni ustavno određenje jezika u jednoj zemlji uzimati kao jezički relevantan kriterijum u određenju identiteta jednoga jezika. A kod novonastalih država, zar to najbolje ne pokazuje sadašnja rasprava o imenu jeziku u novom ustavu Crne Gore, smatra se da samo ustavno imenovanje predstavlja dovoljan kriterijum identiteta datoga „jezika“. Tako se čak i od nekih koji sebe smatraju lingvistima, poput izvjesnog Adnana Čirgića, u Crnoj Gori mogu pročitati s lingvistikom kao naukom dobrano posvađana tvrđenja, poput sljedećeg: „Raspadom bivše SFRJ raspao se i njen zvanični tzv. srpskohrvatski jezik na četiri sociolingvistička, u slavističkome svijetu priznata (sic!) jezika: bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski, od kojih jedino još crnogorski čeka svoje ustavno priznanje. Ostali jezici su, osamostaljenjem država u kojima su u upotrebi, po automatizmu (sic!) stekli status posebnih jezika“.7 Da je navedena tvrdnja satkana od proizvoljnosti zasnovanih na samim netačnostima, nije se teško uvjeriti. Sociolingvistička utemeljenost „statusa zasebnog 'jezika' ne može se – kako to navodi S. Kordić iscrpno citirajući B. Grešela (Kordić 2006: 326) – dobiti samom činjenicom proglašavanja službenog jezika i pravnom fiksacijom politički poželjnog imena (i obrnuto, ne može nestati administrativnim mijenjanjem statusa idioma i njegovim preimenovanjem)“ (Grešel 2003:177). Jer „proglašavanje nekog idioma službenim jezikom i tip njegovog imenovanja nisu ni lingvističkog ni sociolingvističkog karaktera, nego izvanlingvističkog“ (Grešel 2003:149): „Kod izbora službenih jezika i njihovog imenovanja rukovode se grane prava koje su za to zadužene isključivo prema smjernicama politike odnosno dotičnih vladajućih elita u državi.

Stoga nema nikakvog opravdanja kod opisivanja postjugoslavenskih jezičnih odnosa navoditi proglašenost službenim jezikom i administrativno fiksiran oblik imena kao navodno 'sociolingvističko' obilježje u korist jezično-partikularističke argumentacije kod srpskohrvatskog jezika“ (Grešel 2003:149). Uz to „Grešel (2003:151-159) navodi primjere ustava iz 21 evropske i izvanevropske države kada ustavi imenuju jezik na jedan način, a (socio)lingvistika na drugi zato što ustavne odredbe o jeziku nisu znanstveno utemeljene. Takvi primjeri dokazuju nezavisnost (socio)lingvistike od politike“ (Kordić 2006:326).

Kakva suprotnost ubijeđenosti balkanskih sociolingvista koji sociolingvistiku vide kao dio politike, a ne kao dio lingvistike, a što najbolje reprezentuju, ne samo navedene Čirgićeve nego i sljedeće riječi Branka Brborića, dugo vremena najistaknutijeg političkog lingviste u Srbiji, a koji kaže da se u identitetu jezika zapravo i ne pita nauka nego politika, budući da je „nauka nemoćna u eventualnom pokušaju da dokaže aksiome ili očiglednosti, čak i kad su one potpune, a nije ni nadležna da utvrdi dokle se proteže jedan jezik i gde nastaje drugi. Nije moćna ni da utvrdi koliki je stupanj razlika među pojedinim idiomima neophodan da bi se oni mogli ili morali smatrati odelitim jezicima. O količini za to dovoljnih razlika, koje uopšte ne moraju biti velike, odlučuje politika, moćna da razmnožava ako joj se prohte, i nazive istog jezika na sasvim malom prostoru. Nauka može doprinositi razjašnjavanju činjenica i tvrditi da su one tvrdoglave, ali se ona, što joj se neretko i događa, može upregnuti u kola zbunjivanja i sluđivanja nedužnih ljudi i njihovih narodnih skupina, podložnih svakovrsnim manipulacijama“ (Brborić 2005:41). Čemu onda naučni kriterijumi, zamijenimo ih političkim, kako to implicitno i predlažu već citirani Brborić, Radovanović, Babić, ili pak Svenka Savić, koja povodom „crnogorskog jezika“ ustvrdi da „službeni jezik u Crnoj Gori može biti crnogorski, ako tako odluči vlast. Nije potrebno da se navode lingvistički dokazi. Dovoljni su politički“ (Savić 2006). Ovakvoj socilingvistici svakako bi mnogo bolje odgovara naziv „sociopolitika.“ Ali šta onda u takvoj disciplini da traže lingvisti?

2.4. Kao što se vidi, „konfuziju oko naziva jezika su stvorile političke elite pojedinih zemalja koje su nastojale 'odozgo' da utiču na promenu jezika“ (Jakobsen 2006:320), a još više politički lojalni „sociolingvisti“ koji su te političke odluke smatrali lingvistički relevantnim. Tako su se u borbi za identitet jezika nerijetko iznosili naučno davno napušteni kriterijumi poistovjećenja identiteta jezika sa identitetom nacije, a koji su se tako često mogu čuti u raspravama oko statusa književnog jezika u Crnoj Gori.

Takve su rasprave svoje uporište mogle pronaći kod npr. Norvežanina Svejna Maneslanda, koji kaže da je „po jugoslovenskoj tradiciji pravo svakog naroda na svoj jezik smatrano je prirodnim, a, s druge strane, bez svog jezika (i nacionalnog imenovanja jezika) ne može biti nacije. Dakle, postojanje bošnjačke nacije zahtijevalo je i nacionalno imenovanje jezika.“ (Manesland 2005: 485). I on nije jedini „Balkanac“ u takvome shvatanju, koje primjeri postojanja nacija što nacionalno ne imenovaše svoj službeni jezik sa svih strana svijeta demantuju. Zar Amerikanci, Kanađani, Meksikanci, Švajcarci, Austrijanci, Brazilci i da dalje ne nabrajamo nisu nacije zato što nisu nacionalno imenovali „svoj“ službeni jezik8?! Ili su oni ipak manje nacije nego Bošnjaci ili Crnogorci, koje ne žele bošnjački odnosno crnogorački kao nacionalno nego bosanski, odnosno crnogorski kao „zemaljsko" ime jezika.

Iz navedenog se jasno vidi, da negacija identiteta jezika ne znači niti može značiti negaciju identiteta neke nacije.

2.5. Obično filolozi skloni domišljanju nelingvističkih kriterijuma u određenju identiteta jezika s kriterijumom nacije kombinuju i kriterijum kulture. Tako potporu posebnosti „hrvatskog“ jezika Stjepan Babić želi da pronađe u tome što su „srpska kultura i srpski jezik jedno, a hrvatska kultura i hrvatski jezik drugo. Može Hrvatima Nušić ili koji drugi srpski pisac biti ne znam kako drag, ali oni ga općenito smatraju pripadnikom druge kulture i druge književnosti pa onda i drugoga jezika“ (Babić 2004: 118). Na sličan način „razmišlja“ i Norvežanin Svejn Menesland: „S obzirom da Bošnjaci, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju svaki svoju kulturu (uključujući vjeru) i jezičku povijest, što je svugdje u svijetu sastavni dio standardnog idioma jednog naroda, nije čudo da postoje razlike u standardima.“ (Manesland 2005:518). Istu naučnu stranputicu podupire i mišljenje Novaka Kilibarde da „politička propaganda da se ne dozvoli ime crnogorski jezik znači poništavanje duhovnih ostvarenja Crne Gore koja su se iskazala tokom dvjestogodišnje 'borbe neprestane'“ (Kilibarda 2006).

Nepodudarnost kulturnog sa jezičkim kriterijumom identiteta gotovo je samoočigledna, a nju iznosi i Snježana Kordić, koja kao kontraargument navodi činjenicu da ni „Nijemci nekog austrijskog pisca ne smatraju njemačkim piscem nego austrijskim, isto kao što ni Britanci nekog američkog pisca ne smatraju britanskim piscem nego američkim9. Osim toga – nastavlja S. Kordić – Babić neosnovano poistovjećuje kulturu s jezikom iako je u znanosti poznato da su to dvije različite stvari i da se jezične granice ne podudaraju s granicama između kultura“ (Kordić 2006a:168).

2.6. I na kraju, kao politički kriterijum identiteta jezika uzima se postojanje nezavisne države. Kao da se novonastale države na Balkanu drže parole: samostalna država mora imati samostalan i jezik10. Ta parola se, na žalost, može pronaći i kao kriterijum u (socio)lingvističkoj literaturi. Tako već spominjani Svejn Menesland, uplićući se, na balkanski način, u razjašnjenje identiteta jezika kaže: „Dok su Hrvati i Srbi živjeli u zajedničkoj državi, bilo je osnova za tvrdnju da se radilo o varijantama jednog standardnog jezika, iako su varijante u suštini imale ulogu posebnih standardnih jezika. Nakon raspada zajedničke države više nije bilo potrebno da se srpski i hrvatski smatraju varijantama jednog standarda, već su poprimili status posebnih standardnih jezika, svaki u svojoj nacionalnoj državi“ (Menesland 2005:483). Iz Meneslandove tvrdnje proističe da varijante jednoga jezika ne mogu postojati izvan granica jedne države. A upravo je obrnuto.

Varijante po pravilu i postoje baš tamo gdje jedan te isti jezik funkcioniše u više država. Slučaj varijantskog raslojavanja jednog jezika unutar granica iste države, kakav je slučaj bio sa srpskohrvatskim jezikom i bivšom SFRJ, gotovo da je unikatan. Sama rječnička definicija varijantski raslojenih jezika, koji se zato i nazivaju policentričnim jezicima, to najbolje potvrđuje. Policentrični jezik se tako definiše kao „jezik s nekoliko nacionalnih standardnih varijanata, koje se doduše u pojedinim tačkama međusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstituisati posebne jezike, npr. engleski (britanski, američki, australijski itd. standardni engleski), njemački (njemački, austrijski, švajcarski standardni njemački), portugalski (portugalski, brazilski standardni portugalski)" (Glik 2000:472). Uza sve to, toliko je na svijetu nezavisnih država koje s drugim nezavisnim državama dijele isti jezik da je prosto nevjerovatno da ovakav kriterijum mogu zastupati čak i političari, a kamoli lingvisti, pa makar se i o Crnoj Gori radilo.

3. Iz provedene analize više je nego jasno da nijedan od navedenih političkih kriterijuma niti ima niti može imati status lingvistički relevantnog kriterijuma u određenju identiteta nekoga jezika, pa samim tim ni „crnogorskog“. Svako podržavanje takvih kriterijuma, a još više njihovo proglašenje (socio)lingvističkim, predstavlja odraz elementarnog nepoznavanja lingvistike i naučnih osnova njene kriterijalnosti.

 

Literatura

1. Babić 2004: Stjepan Babić, Hrvanja hrvatskoga, Zagreb: Školska knjiga.

2. Brborić 2005: Branislav Brborić, Standardni jezik je uvek i svugde u matici društvenog života, u: Srpski jezik danas: okrugli sto, priredio Slavko Zorić, Beograd: Sindikat obrazovanja, nauke i kulture, 31-41.

3. Bugarski 2001: Ranko Bugarski, Lica jezika (Sociolingvističke teme), Beograd: Biblioteka XX vek

4. Bugarski 2006: Ranko Bugarski, Novo ime jezika izazvalo bi nove velike potrese, Vijesti, dodatak Art, Podgorica, 29. 7. 2006.

5. Glik 2000: Helmut Glück (ur.), Metzler Lexikon Sprache, Stuttgart: Verlag J. B. Metzler

6. Grešel 2003: Bernard Gröschel, Postjugoslavische Amtssprachenregelungen - Soziolinguistische Argumente gegen die Einheitlichkeit des Serbokroatischen, Srpski jezik, VIII/1-2 (Beograd) 135-196.

7. Deklaracija 1967: Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, u: Slavko Vukomanović, Jezik, društvo, nacija, Beograd: Jugoslovenska revija, 1987, 164-165.

8. Izjava HAZU 2005: HAZU, Izjava o položaju hrvatskog jezika, 23. 2. 2005; http://www.hina.hr/nws-bin/gnews.cgi?TOP=kultura&NID=kultura/H2239330.4yk

9. Jakobsen 2006: Per Jakobsen, Forum: La situazione linguistica attuale nell'area a standard neoštokavi (ex-serbo-crvato), Studi Slavistici III, 2006, Firenza: Firenze University Press, 317-320.

10. Jakobson 1966: Roman Jakobson, Lingvistika i poetika, Beograd: Nolit

11. Karadžić 1987: Vuk Stef. Karadžić, Srpska gramatika, u: Srpski rječnik (1818), Beograd: Prosveta, Nolit, XXIX - LXXI

12. Kilibarda 2006: Novak Kilibarda, Klasici su temelj crnogorskog jezika, Vijesti, dodatak Art, Podgorica, 5. 8. 2006.

13. Kovačević 1996: Miloš Kovačević, Suštastveno i mimogredno u lingvistici, Podgorica: Unireks.

14. Kovačević 1999: Miloš Kovačević, U odbranu srpskoga jezika – i dalje, Beograd: Trebnik.

15. Kovačević 2003: Miloš Kovačević, Srpski jezik i srpski jezici, Beograd: BIGZ, SKZ.

16. Kovačević 2006: Miloš Kovačević, Spisi o stilu i jeziku, Banja Luka: Književna zajednica.

17. Kordić 2006: Snježana Kordić, Forum: La situazione linguistica attuale nell'area a standard neoštokavi (ex-serbo-crvato), Studi Slavistici III, Firenza: Firenze University Press, 323-331.

18. Kordić 2006a: Snježana Kordić, Filologija laži (uz knjigu Stjepana Babića Hrvanja hrvatskoga), Književna Republika, IV/9-10, Zagreb, 154-181.

19. Menesland 2005: Svein Mųnnesland, Od jezičkog standarda do trostandardne situacije, u zb. Jezik u Bosni i Hercegovini, ur. S. Mųnnesland, Sarajevo i Oslo: Institut za jezik u Sarajevu, Institut za istočnoevropske i orijentalne studije u Oslu, 481-524.

20. Radovanović 2001: Milorad Radovanović, Standardni jezik, njegove varijante, subvarijante, i urbano-regionalne realizacije, u zb. Jezik i demokratizacija, Sarajevo: Institut za jezik, 169-178.

21. Latinović 2007: Zora Latinović, Jezik iz šešira / Samo se Šešelj pravi da ne razume, NIN, 2936, 5. 5. 2007, str. 49-52.

22. Perović 2006: Sreten Perović, Da se u ustavu zapiše: crnogorski jezik, Vijesti, dodatak Art, Podgorica, 29. 7. 2006.

23. Radovanović 2004: Milorad Radovanović, Planiranje jezika i drugi spisi, Sremski Karlovci, Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.

24. Savić 2006: Svenka Savić, Za novo ime dovoljni i politički dokazi, Vijesti, dodatak Art, Podgorica, 22. 7. 2006.

25. Silić 2006: Josip Silić, Crnogorci oduvijek imali poseban „jezični izraz“, Vijesti, dodatak: Art, Podgorica, 15. 7. 2006.

26. Todorović 2007: Rajko Todorović Todor, Crna Gora ne bi smjela da se stidi svoga imena, Vijesti, internet izdanje: Kultura, Podgorica, 11. 4. 2007.

 

REZIME

U radu se analizira primjena lingvističkih kriterijuma identiteta jezika (komunikativnog, genetskog i strukturnog) na književni jezik u Crnoj Gori, i njegov odnos prema srpskom književnom jeziku, pri čemu se posebna pažnja posvećuje mjestu i ulozi „crnogorskih jezičkih posebnosti“. Potom se razmatra primjena različitih političkih kriterijuma, koji se nerijetko u literaturi neosnovano proglašavaju i sociolingvističkim kriterijumima. U analizi se tako iz lingvističkog aspekta analizira vrijednost sljedećih političkih kriterijuma: 1) samoprocjena govornika, odnosno vrednovanje jezika od strane njegovih govornika, 2) pravo svakoga naroda da jezik nazove nacionalnim imenom, 3) imenovanje jezika, 4) politički dogovor, 5) ustavno određenje jezika, 6) poistovjećenje nacionalnog i jezičkog identiteta, 7) poistovjećenje kulturnog i jezičkog identiteta, i 8) postojanje nezavisne države. U radu je pokazano da nijedan od navedenih političkih kriterijuma niti ima niti može imati status lingvistički relevantnog kriterijuma u određenju identiteta nekoga jezika, pa samim tim ni „crnogorskog“. Svako podržavanje takvih kriterijuma, a još više njihovo proglašenje (socio)lingvističkim, predstavlja odraz elementarnog nepoznavanja lingvistike i naučnih osnova njene kriterijalnosti.

REZJUME

V nastojaśej statje provoditsja analiz primenenija lingvističeskih kriteriev jazikovoj identičnosti (kommunikativnogo, genetičeskogo, strukturnogo) otnositeljno literaturnogo jazika v Černogorii, a takže ego sootnošenija s serbskim literaturnim jazikom, pričem osoboe vnimanie udeljaetsja issledovaniju mesta i roli „černogorskih jazikovih osobennostej“. Narjadu s etim rassmatrivaetsja primenenie različnih političeskih kriteriev, kotorie neredko v literaturnih istočnikah nepravomerno priravnivajutsja k kriterijam sociolingvističeskim. Potomu v rakurse lingvističeskogo analiza rassmatrivaetsja značimostj političeskih kriteriev, takih kak: 1) samoocenka nositeljami jazika, t.e. ocenočnie suždenija otnositeljno rodnogo jazika nositeljami jazika; 2) pravo každogo naroda nazivatj svoj jazik nacionaljnim imenem; 3) prisvoenie nazvanij jazikam; 4) političeskaja dogovorennostj; 5) konstitucionnoe opredelenie jazika; 6) otoždestvlenie nacionaljnoj i jazikovoj identičnosti; 7) otoždestvlenie kuljturnoj i jazikovoj identičnosti; 8) naličie nezavisimogo gosudarstva. V itoge issledovanija ustanovleno, čto ljuboj iz nazvannih političeskih kriteriev ne imeet (da i ne možet imetj) status lingvističeski značimogo kriterija pri opredelenii identičnosti kakogo-nibudj jazika, a tem samim i „černogorskogo jazika“. Sledovanie ljubogo roda političeskim kriterijam i tem bolee vozdviženie poslednih v rang (socio)lingvističeskih služit jarkim svideteljstvom otsutstvija elementarnih znanij po lingvistike i naučnim osnovam ee kriterialjnosti.

 

 

 

_______________________

1 Pod kojim svakako treba podrazumijevati ne samo one koji po profesiji nisu lingvisti, nego i sve one koji nisu lingvisti po znanju, makar to po zvanju i bili, jer u svojim istupima negiraju kriterijume nauke čiji su tobožnji predstavnici.

2 Up. „Postoje bar tri komponente tog identiteta: strukturna (kakav je neki jezik), genetska (iz čega je nastao) i sociolingvistička (kako ga vrednuju njegovi govornici“) (Bugarski 2001:11).

3 A karikaturalnost primene tog kriterijuma možda najbolje odslikava aktuelna jezička stvarnost u Crnoj Gori, sa identifikacijom „maternjeg“ jezika uz potpis. Tako nas novine obavještavaju da „Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore od roditelja učenika šestih razreda traži da ispune izjavu i o nazivu jezika za program maternji jezik i književnost u sledećoj godini. U ponudi su: srpski, crnogorski, bošnjački i hrvatski! Anketa nije anonimna. Ukoliko ne žele da se izjasne, roditelji imaju i drugu mogućnost da potpišu izjavu da ne žele da se izjasne!?“ ( Jezik al' uz potpis, Večernje novosti, 28. 3. 2007, str. 6). Ako se ne izjasne, ostaje im, dakle, bezimeni jezik, ili će to umjesto njih samo Ministarstvo uraditi, budući da ono zna koji je kome pojedincu jezik „maternji“ u Crnoj Gori, ali neće da zna koji je službeni jezik u Crnoj Gori!

4 Dan, Podgorica, 6. 4. 2007, internet izdanje, Politika: Može crnogorsko-srpski

5 Stvarno je interesantno kako su to prema imena Srbija ili Hrvatska dobijeni nazivi hrvatski, odnosno srpski jezik. I o tome, po mišljenju političara i onih koji uvažavaju njihove političke kao lingvističke kriterijume, treba da se pita politika, a ne lingvistika?!

6 Vijesti, Podgorica, 4. 4. 2007, internet izdanje, Politika: Crnogorski, pa srpski

7 Vijesti, Podgorica, 3.6. 2007, internet izdanje, Art dodatak: Ustavni položaj jezika

8 Kad se to kao kontraargument spomene balkanskim političarima „filolozima“, oni posegnu za nevjerovatnim „avetnim“ diferencijalnim kriterijumom: „Na primjedbu da po više naroda svoje jezike nazivaju istim imenom, kao što su španski i engleski, najbolje je odgovoriti činjenicom da bi SAD nazvale svoj jezik svojim nacionalno-državnim imenom da im od Velike Britanije zaprijeti bilo kakva opasnost. A kad bi španska konkvista vampirski zaprijetila nekim latinoameričkim državama, one se ne bi ustručavale da španski jezik, kojim govore, krste imenima svojih nacija“ (Kilibarda 2006).

9 Interesantno je da je Miloradu Radovanoviću baš „kulturna istorija“ kriterijum koji „sprečava“ Amerikance da preimenuju engleski jezik u „američki“. Radovanović kaže da „ne pada to Amerikancima na pamet, budući da bi odvajanjem jezika, kao mlada država, nacija i civilizacija, neumitno ostali 'kraći' barem za jednu dugu kulturnu istoriju i tradiciju. Recimo, uzmimo samo jedan grubi primer: ostali bi bez Šekspira!“ (Radovanović 2004:104, fusnota 5). Radovanović kao da zaboravlja da postoje različite nacionalne književnosti istoga jezika, pa se i na univerzitetaima u okviru anglistika posebno izučava engleska, a posebno američka književnost. Šekspir, dakle, niti je ikada pripadao niti pripada američkoj književnosti, pa se i ne može uzimati kao kriterijum za koji ga je autor uzeo. Jasno je, dakle, da se kriterijumi identiteta jezika ne podudaraju uvijek sa kriterijumima identiteta književnosti i kulture.

10 Tako npr. visoki funkcioner vladajuće DPS u Crnoj Gori Svetozar Marović kaže: „U Crnoj Gori se na popisu najviše ljudi izjasnilo da govori srpski. Među njima bio sam i ja. danas bih tu anketu drugačije ispunio, jer mislim da je sve to jedan jezik. U Crnoj Gori se opet najveći broj ljudi izjasnio za nezavisnu državu. U odrednici zvaničnog jezika Crna Gora treba da stavi svoje ime. Uvažavajući obe činjenice smatram da je najbolje da stoji crnogorsko-srpski jezik, ili crnogorski i srpski“ (Večernje novosti, 14. 4. 2007, 7: Jezik dvojni, crkva jedna).