Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

Mara Đorđević Malagurska

Iz knjige

Bunjevka o Bunjevcima

1941.

 

Srpska ijekavština i „bunjevački Hrvati"

Kad naši Bunjevci hoće da postanu Hrvati, oni prestanu da divane svojom milozvučnom bunjevačkom ikavštinom i počnu divaniti — srpskom ijekavštinom! Na primer: ne kažu »lipo dite«, »bilo mliko«, »liva ruka«, »di si bio«, nego »lijepo dijete«, »bijelo mlijeko«, »lijeva ruka«, »gdje si bio« i t. d. I misle, neznalice, da su se time pohrvatili!

Zlatna prostota: Govoriti srpski, a misliti da je to hrvatski, i da su se baš time pohrvatili! Jer, t. zv. štokavsko-ijekavski dijalekt nije hrvatski, kako naše neznalice i prkos-Hrvati misle, nego čist srpski dijalakt. Dvi trećine srpskoga naroda govori tim dijalektom, (»bijeli snijeg, lijeva ruka, lijepo dijete, gdje, ovdje, ondje«), a samo jedna trećina govori t. zv. štokavsko-ekavskim dijalektom (»beli sneg, leva ruka, lepo dete, gde, ovde, onde« i t. d.) Što znači, da oko 6 miliona Srba govori štokavsko ijekavskim, narečjem, dok samo oko 2,000.000 Srba govore štokavsko-ekavskim.

Crna Gora, Boka Kotorska, Dalmacija, Lika, Bosna i Hercegovina, Sandžak i čila Zapadna Srbija govore ijekavštinom, a samo Vojvodina, istočna Srbija i Južna Srbija govore ekavštinom. Međutim, pravi hrvatski, govorni narodni jezik nije štokavsko-ijekavski, nego čakavsko i kajkavsko-ekavski (rič »što« izgovaraju »ča« i »kaj«, a staro slovensko »jat« izgovaraju kao »e«. Na primer: ne kažu: »šta si kazao«, nego »ča si kazal«; ne »zašto si uzeo« nego »za kaj si zel?«, ali ne kažu »gdje, ovdje, ondje«, nego: »gde, ovde, onde«, i t. d.)

Čakavskom ekavštinom i nešto čakavskom ijekavštinom, kao i kajkavskom ekavštinom od vajkada je govorio onaj dio našeg slovenskog naroda, koji se od uvik smatrao i stvarno bio pravi i koreniti hrvatski narod (Severno primorje, odn. deo Dalmacije sa ostrvima i Zagrebačka oblast). Ko ne viruje neka ode u Zagreb, i neka stupi u razgovor ma sa kojim seljakom, pa će čuti i uviriti se.

Ima i katolika u zapadnim krajevima naše države koji govore štokavskom ijekavštinom, ali njih ima nešto priko šest stotina hiljada prema šest miliona Srba, koji govore tim dijalektom! Prema tome, štokavska ijekavština (»lijepo, bijelo, rijeka, sijeno, snijeg, gdje, ovdje, ondje« i t. d.) nije hrvatski, nego srpski govorni dijalekt.

E, ali ima nešto što buni naše neznalice i prkos-Hrvate, radi kojih ovo i pišemo, u bratskoj želji da ih nečem poučimo, te da se više ne brukaju i ne budu baš toliko smišni (govoriti srpski, a misliti da je to hrvatski, pa još i da su se baš time pohrvatili!).

Iako dvi trećine Srba govore ijekavski (»dijete, mlijeko, rijeka, ovdje, ondje«), ipak je za srpski knjževni jezik primljena ekavština (»dete, mleko, reka, ovde, onde«). Primljena je ekavština, iako je najveći srpski i jugoslovenski filolog Vuk Karadžić predlagao (i sam pisao) da se ijekavski dijalekt primi za srpski književni jezik, baš zbog toga što najveći dio Srba tim dijalektom govori.

A kako se to desilo? Tako što se srpska književnost i srpsko novinarstvo početkom i sredinom devetnajestog vika snažno razvili najpre u Srpskoj Vojvodini, sa Novim Sadom na čelu, a posli u Beogradu i Srbiji. Kako su prilike u Vojvodini, i Beogradu bile povoljnije za razvoj književnosti, nauke i novinarstva, nego u zapadnim krajevima srpskim to su se ove u Vojvodini i Srbiji snažno i razvile, tako da su Novi Sad i Beograd nametnuli svoj govorni i književni jezik celokupnom srpskom narodu (mada se u zapadnim krajevima naše države i sada ponegde, a naročito u novinarstvu, podržava i ijekavština kao srpski književni jezik).

U Srbiji je ekavština potpuno pobedila kao književni jezik, mada seljaci i prostiji svit u Zapadnoj Srbiji i sada govore ijekavštinom. Ali kada i Srbijanski seljak hoće da govori gospodski, onda i on govori ekavski, t. j. ne kaže »dijete, rijeka, brijeg, gdje, ovdje, ondje«, kako on to na selu govoi, nego »reka, breg, sneg, gde, ovde, onde« i t. d. kako to gospoda srpska govore.

I onda možete misliti, kako smišan izgleda po niki naš bunjevački paor, ili po nika naša »gospodična« ili »milostiva«, kada, stideći se svoje divne ikavštine (»lipo, brig, snig, ovdi«), počnu da govore ijekavštinom, kojom u Srbiji samo još seljak i prost svit divani!

Ali, to još nije sve! Ako Srbiji nisu poslušali velikoga Srbina Vuka Karadžića da ijekavštinu prime za svoj književni jezik, poslušali su ga Hrvati, tako da je četrdesetih godina prošloga vika primljena srpska ijekavština za hrvatski književni jezik! I danas, sve književne i naučne knjige kao i novine u Hrvatskoj ne pišu se hrvatskom kajkavskom ekavštinom, nego čistom srpskom štokavskom ijekavštinom! (»gdje, ovdje, mlijeko, bijelo« i t. d.)

Ej, naša vesela braćo, bunjevačko-hrvatska! Mnogo su vas izlagali za ovi dvadeset godina nekažnjenog vršlajnja, ali vas nikada nisu tako napravili smišnima, kao kada su vam u nikli u glavu da ćete postati Hrvati, ako budete govorili srpski!

 

Bunjevci i „Racki jezik"

Kao što je bar nama Subotičanima poznato Bunjevci i Srblji divane istim jezikom, sa tom razlikom, što mi staroslavensko »jat« izgovaramo »i«, a Srbiji »e« (mada u Bosni ima i pravoslavnih Srba koji kažu »dite, pisma, mliko«, misto »dete, pesma, mleko«).

Taj jezik su Mađari, što mi Subotičani takođe najbolje znamo, nazivali »racki« jezik. Zašto? Zato što su Srbe nazivali »Raci« (od »Rasiani«, što znači stanovnici stare srpske države Raške, Rasije), pa su tako nazivali i srpski jezik — racki jezik.

Naši stari Bunjevci, kadgod bi htili reći, ko su i kojim jezikom divane, uvik su odgovarali: »Mi smo Bunjevci i divanima racki«! To jest: »Mi smo jedno jugoslovensko pleme, koje se zove Bunjevci i koje govori istim jezikom, kojim i Srbi.«

Tek od Bože Šarčevića i braće Kujundžića počelo je ulaziti u običaj da se kaže: »Mi smo Bunjevci i divanimo bunjevački (misto »racki«).

Naš narod i sada kaže: »Mi smo Bunjevci i divanimo bunjevački« ili »racki«, ali niko i nikad na salašima, tamo gdi tuđ račun, laž, tuđa propaganda i naš inat ili neobaveštenost nisu stigli, nije i neće reći: »Mi smo Hrvati i divanimo hrvatski«!

To je božija istina, a sve drugo je laž i tuđ račun!

 

 

Pokatoličeni Srbi

Kao što je poznato veliki broj subotičkih pravoslavnih Srba u prošlosti je na razne načine priveden u katoličku viru.

U franjevačkom samostanu u Subotici nalazi se rukopis iz vrimena prija 1743. god., a koji u originalu glasi:

»Inde erat quod partis alterius populus, ab origine sua et introductione has in oras Schismaticus, qui altera fere vice populum Romano Catholicum superabat, videns populi nostri has pulchras devotiones, Patrum has zelosas instructiones, sponte trahebatur, ac convolabat ad amplectendam nostram RCatholicam fidem: quorum nunc etiam plurimae domus extant«.

[V. latinski zapis u dr. Jovan Erdeljanović: »O poreklu Bunjevaca«, Beograd 1930, str. 315].

Ovo, kada se privede na bunjevački, znači:

»Zbog toga drugi dio naroda, po svome poriklu i pri dovođenju u ove krajeve pravoslavne vire (»Šizmatičke«), koji je skoro dvaputa bio brojniji od rimokatoličkog naroda, kada je vidio ove lipe pobožnosti našega svita i ovako revnosne pouke fratara, bio je vučen željom i pristajao da primi našu rimo-katoličku viru: od njih postoje i danas mnogobrojni domovi«.

Dakle, evo dokaza ispisanog rukom naših fratara, ondašnjih savremenika i očevidaca:

  1. da se sa našim narodom katoličke vire doselio i naš narod pravoslavne vire;
  2. da je našega naroda pravoslavne vire tada bilo dva puta više nego sviju ondašnjih katolika u Subotici;
  3. da je taj narod posli priveden u katoličku viru (iz razloga koji se gori spominje, ili drugih),
  4. da je od njih i onda, kada je gornji zapis napisan, bilo mnogobrojnih domova.

O ovome ima i drugih dokaza, a i sam biskup Antunović ukazuje na ovaj fakt. [V. »Razprava«, str. 98]. Ali, svi drugi dokazi ostaju kao suvišni pored gornjeg zapisa!

A, zato, da ne redamo dalje, niko nikad, a najmanje frankovački dođoši neće odvojiti Bunjevce od Srba!