HOME
(GLAVNA STRANICA)

 

Lužički Srbi

Kad je Berlin bio srpski…

Stajao sam prěd jednom baroknom palatom u gradu Kotbusu, stotinak kilometara južno od Berlina, gotovo ne věrujući svojim očima. Pored elegantnog ulaza, zlatnim slovima bilo je napisano: SERBSKI MUZEJ. Prostrani dvorac na dva boja, otkrio sam odmah zatim, bio je jedan od najlěpših i najzanimljivijih muzeja u Němačkoj: "Da, mi smo Srbi", rekao mi je kustos muzeja Verner Meškank. ”Sa svim južnim Srbima dělimo ime i zajedničko porěklo. Ali mi smo čisti Srbi. Dok ste se vi měšali sa starobalkanskim stanovništvom i drugim narodima mi smo uglavnom ostali onakvi kakvi smo bili prě 1400 godina. ” I to sve na jeziku koji sam razuměo, srpskom. Čudnom, arhaičnom, ali shvatljivom i bliskom po sazvučju.

 

Odakle su Srbi?

Uprkos činjenici da su tek ostrvce u germanskom moru, sa svih strana okruženi Němcima i često izloženi asimilaciji, Lužički Srbi uspěli su da očuvaju jezik, običaje, folklor, književnost i samobitnost, jednom rěčju etnički identitet najmanjeg, ali veoma ponosnog, slověnskog naroda.

Kao pripadnici veće grupe Polapskih Slovena nastanjivali su někada cěo prostor Istočne Němačke – prostrane teritorije istočno od rěke Labe, pa sve do Odre i Visle u Poljskoj, poděljeni u brojna srpska plemena: Bodriće, Ljutiće, Lužane, Milčane, Pomorane, Glomače – Dalemince, Rujane, Suselce, Neletiće ….

I danas devedest odsto svih geografskih naziva rěka, polja, jezera i naseljenih města u pokrajinama Makolenburgu, Saksoniji, Branderburgu, Pomeraniji i drugim, nose srpska imena (Kamenica, Běla Gora, Běla Voda, Ratibor, Dubravka, Rogozno, Strěla, Drěnovo, Trnovo, itd.) iako tamo više nema Srba, osim u Lužici, pomenutom ostatku někada moćne srpske države, koja je cvětala između V i X věka naše ere. I evo prave enigme za Sěverne Srbe. Odakle ovaj narod na prostoru današnje Němačke, hiljadu i više kilometara daleko od nas?

Postoje među naučnicima najmanje dvě teorije. Jedna kaže da su se oni tamo doselili u ranom srědnjem věku iz zajedničke postojbine svih Srba, něgdě iz današnje južne Rusije ili još dalje, sa Kavkaza; da su bili moćan ratnički narod, koji je ovladao germanskim prostorima kada su se odatle odselila germanska plemena Svevi, Hermunduri i Vandali i stanovništvo ostalo razrěđeno.

Sasvim suprotno ovoj, druga terija tvrdi da su Srbi ovde živěli oduvěk i da je baš ova oblast prapostojbina Srba.

Prva teorija je prihvaćena od zapadnih, naročito němačkih naučnika.

Druga teorija, koju zastupaju naraštaji istoričara (među kojima opet najviše němačkih) nimalo ne ustupa i danas dobija sve veći broj pristalica. Druga teorija poziva se na vizantijskog cara i pisca Konstantina Porfirogenita (X věk) koji u svom dělu „O upravljanju državom” piše da su balkanski Srbi došli iz zemlje Bojke, koja se na zapadu graniči sa Franačkom, a na istoku sa današnjom Poljskom i da su tu Srbi „prěbivali od početka”. A to je upravo tamo gdě ih nalazimo i danas, u Istočnoj Němačkoj. Ove navode potvrđuje bar pet istorijskih izvora starijih od Porfirogenita, iz pera rimskih (Vibijus, Sekvestar), germanskih (Bavarski Geograf, Jordan i Alfred I) i vizantijskih (Teofilakt, Simokata) hroničara. Moćni savez Venda (Srba, Slovena), suvereno je vladao ovim prostorima i držao mnoštvo svojih utvrđenih gradova: Stargrada (danas Oldenburg blizu granice sa Danskom), prěko Lupeka (danas Libek na Baltiku) sve do njihove prěstonice i najveće luke na Baltičkom moru, Vinete, veličanstvenog grada kome danas nema ni traga.

 

Tajna Vinete

Druga u nizu enigmi glasi, šta se dogodilo sa Vinetom i njenom slavom?

Nemački hroničar Helmond iz XII věka piše: „Ovaj grad bio je najveći od svih koji okružuju Evropu i koji su nastanjivali Slověni zajedno sa drugim narodima, Grcima i Varvarima, a kada su naišli Saksonci i oni su dobili dozvolu da stanuju u njemu.” Jasno je dakle, ko je ovdě bio starinac, a ko doseljenik. Savremena nauka poměra Vinetu na sam početak naše ere, možda i ranije.

Ruševine Vinete, između ušća Odre i grada Kamenja u današnjoj Pomeraniji (od Pomerana, srpskog plemena koje je nastanjivalo obalu) mogle su se viděti u Baltiku još u XVI věku, a onda su bile prepuštene ćudima hladnog mora.

Tek savrěmena arheologija uspěla je da na ova pitanja pruži něke odgovore. Po tipovima keramike, oruđa i staništa smatra se da je praistorijska Lužička kultura, nastala na teritoriji današnje Lužice 600 godina pre Hrista, veoma srodna drugim proto-slověnskim kulturama na Istoku i da je stoga prětportavka o prapostojbini sasvim věrovatna.

Něgdašnji moćni srpski gradovi Veliki Radom (Šverin u Maklenburgu), Ljubičin ili Tornov koji su otkopani i restaurirani svědoče o moći drevnog srpskog kraljevstva ba sěveru Evrope.

Novija istraživanja poměraju prve istorijske znakove života Srba na ovom prostoru daleko u prošlost. U slivu Labe i Sale 101. godine bio je žestok sukob Germana sa Vendima (Srbima), na městu gdě je sedam věkova potom, na ruševinama srpskih gradova Đevina, Solave, Jarobroda i Rezna, Karlo Veliki uspostavio franačko-srpsku granicu i „srpsku marku” i ustanovio pogranične tvrđave Magdeburg, Hale, Erfurt i Ragensburg i počeo němačku ekspanziju na Istok. Srbi su se odupirali sedam věkova, a potom razjedinjeno, jedno po jedno pleme germanizovano padalo pod dobro organizovanu franačku vlast.

 

Srpska Kruna

Konačno 806. godine odigrala se jedna od velikih bitaka između Srba i Franaka kod města Gore (danas Gera), gdě je poginuo srpski kralj Milduh. Ne zna se gdě je Milduh sahranjen, ali o tome postoji jedna dirljiva legenda: on nije poginuo, nego sa svim srpskim kraljevima spava u jednoj pećini kod Gorělca (danas Gerlic) i probudiće se kad dođe vrěme da ponovo uskrsne srpsko kraljevstvo.

Konačno 806. godine odigrala se jedna od velikih bitaka između Srba i Franaka kod města Gore (danas Gera), gde je poginuo srpski kralj Milduh. Ne zna se gde je Milduh sahranjen, ali o tome postoji jedna dirljiva legenda.

A zatim je došao odučan udarac. Piše akademik Viktor Novak: „Najstrašnija je bila bitka kod Lomčina na Labi, gdě je gotovo cěla srpska pěšadija izginula”.

Četvrtog septembra 922. godine odigrala se ta silna tragedija. Srbi, odasvud opkoljeni, još su se borili u Lomčinu. U prěgovorima oběćaju Němci da će narodu u gradu ostaviti život, ako se grad prěda. Němci nisu držali rěč, poklali su sve vojnike, a žene i děcu odveli u ropstvo. Hronike Němačke iz tog vrěmena kažu da je u bici pod Lomčinom palo 120.000 Srba. Bitka pod Lomčinom je Kosovo Lužičkih Srba. Jer ono što slědi, govori samo o etapama koje vode u potpunu propast, u ropstvo celog naroda. Poznato je kako je markgrof Gero (939) pozvao trideset polapskih i srpskih knezova na večeru, da se s njima izmiri. Ali město mira i ljubavi dao je svima otrova i sve ih poubijao.

Narod ostavši bez svojih vođa, brzo je podlegao. Oko 990. godine i poslědnje srpsko pleme, Milčani u gornjoj Lužici, izgubilo je nezavisnost.

Ali, uspomena na srpsku krunu nastavila je da živi. Mnogo od srpskih kneževa prěkrstili su se i bili su primljeni u němačko plemstvo. Oni i njihovo potomstvo održali su prědanje o srpskoj kruni još punih hiljadu godina.

Tako je hercog Fridrih-Franc od Meklenburga (1823-1882), srpski bodrički knez 21. generacije, potomak vojvoda Niklote, Pribislava i Janka, ustanovio 1864. „Orden srpske krune” od pet stepeni. Njegova raskošna insignija sa motom „Per aspera ad astra” (Prěko trnja do zvězda), može i danas da se vidi u muzeju u Kotbusu.

 

Počelo děobom braće

Pod stalnim franačkim pritiskom, Srbi su počeli da se iseljavaju prěma Jugu. Ovdě počinje nova istorijska enigma. Kada su, kako i kojim putem prěci današnjih Srba stigli na Balkan? Ugledni naučnik dr Relja Novaković uložio je gotovo cěo svoj naučni věk i objavio několiko knjiga i naučnih radova da bi dokazao da su naši prěci upravo ovi sěverni, Polapski, Lužički Srbi. I ne samo on. Veliki děo naučne javnosti Lužičkih Srba, pa i Němaca, danas to ne spori. I danas će vam Lužani sa tugom ispričati prastaru legendu o děobi dvojice sinova moćnog bodričkog kneza Dervana.

Odluče dakle braća da se oděle. Jedan sa narodom ostane u Polablju, a drugi se sa polovinom naroda odseli daleko na Jug.

Legendu od rěči potvrđuje Porifirogenit. On balkanske Srbe smatra potomcima drugog brata, a narod se, prěma caru i piscu, naselio na velikom prostoru Nerětve, Zahumlja, Trěbinja, ali naročito Zetske doline i današnjih crnogorskih Brda. Bějaše to někad plodna zemlja, sa bogatim rimskim gradovima poput Duklje. Tako su Lužani, u stvari, naselili jezgro buduće srpske države.

Sve to potvrđuju nalazi srpske etnologije, naročito Jovan Erdeljanović i Petar Šobajić. U svojim monografijama o plemenima Piperima, Bretonožićima, Bělopavlićima, i Plěšivcima, obojica iznose mnoštvo podataka da je prvo srpsko stanovništvo ovog pojasa bilo veliko doseljeničko pleme Lužana.

Doseljeni ovdě u tako davno doba održali su se kao kompaktno stanovništvo (Stari svět) sve do dolaska Turaka. Druga srpska plemena naselila su Južni Banat i Braničevo (Bodrići), odatle Lužnicu u ističnoj Srbiji i konačno Kosovo, Lužane kod Samodreže crkve i rěku Lab, kojoj su dali ime prěma svojoj nezaboravnoj Labi, mada se njihov hod u seobi može pratiti i dalje na Jug.

 

Mlin Starog Světa

Imena města, rěka i brda u dolini Zete i Brdima zapanjujuće odgovaraju današnjoj toponimiji Gornje i Donje Lužice u Němačkoj: Lužička srědišta u Piperima – Crnci (u Lužici Černic i Černevald), Stijena (Štajnsdorf), Grobovlje (Grabendorf), Stupa (Stolp), Studeno (Studenic), gde je stanovao ban lužanski, Radovče (Radavič), Vrba (Verben), Trijebač (Trjebin-Trabendorf), grad Devič (Djevin-Gros Duben), Piskava (Biskov), Bukovi Do (Bukvic), Lukovo (Lukau), Dubrava (Dubrau), Dubravica (Dubravka-Frauendorf), Branjevina (Branic), i dr.

 

U Bratonožićima: Lutovo (Lutol-Lojten), Drijenje (Drjejce-Drevic), Crkvice (Kerkvic-Kerkojce), Korjen (Korjenic) i dr.

U Bjelopavlićima: Jelenak (Gelau), Rošci (Ruzic), Gorica (Goric), Glizica (Glajzic), Banjkove Luke (Pankov-Lukau), kao i lužička prěstonica, Gostilje (Gros Gastroze-Gasteraz), itd.

U Pješivcima: Stubica (Stoplipc), Kopetinj (Kopac), Budoška Gradina (Budišin), Ostrog (Ostrau- Ostric), i Borkov Do ( Borkovi), kao i stara bratstva Bembreci (Bamberg) i Kukalji (Kukau)!

Čak su i geografski položaji i rastojanja između ovih města i eponima podudarni. Sumnje nema: naselivši uglavnom dolinu Zete i Brda, Lužani su iz prapostojbine doněli i dvoja imena. Još u Hercegovini i Crnoj Gori (ali i u Lužici) žive potomci lužičkih Milovića, Dučića, Lukovića, Minića, Mirovića, Popovića, Babića, Rašovića…

Ali jedan od dirljivih dokaza da se radi o našim drevnim prěcima su i vetrenjače, davnašnji simbol baltičke nizije, kojih na Balkanu nije bilo do doseljavanja Sěvernih Srba. Opisujući utvrđeni grad Banska Glava u Piperima „gdě je stajao ban lužanski i veliko lužansko groblje” Erdeljanović bělěži da je tu někada bio i mlin „starog svijeta koji je mljeo na vjetar”.

 

Gusle sa sěvera

Muzej u Kotbusu krije i odgovore na mnoge enigme. Nošnje, običaji i uopšte folklor Lužičkih Srba ukazuju na brojne paralele sa narodnom tradicijom balkanskih Srba. Na ovo su upozoravali još Natko Nodilo i naročito najveći srpski etnolog Veselin Čajkanović, koji je svoju težišnu tezu o srpskom vrhovnom Bogu izveo iz iz uporednog proučavanja lužičkog i balkanskog duhovnog naslěđa. Tako je glavni bog sěvernih Srba bio Svantovit, čije se veliko svetilište nalazilo na ostrvu Rujan u Baltičkom moru, sa primanjem hrišćanstva postao je Sveti Vid ili jedan od najvećih srpskih praznika Vidovdan.

U Lužici se i danas izvodi ritualno ubijanje pětla („zabijanje kokota”), kao i kod nas, na Sv. Maru. O Božiću idu po selima “kolede” (“camprovanje” i ”zapust”). O Vaskrsu se šaraju jaja u fantastičnim bojama i pravim umětničkim radovima sličnim čipki , kakvih nema nigdě osim u nas: muzejska zbirka u Kotbusu čuva više stotina ovakvih unikata. Kult konja i jahanja, kao trag slavnih vrěmena i kultnog značenja ove životinje izvodi se na svakom Vaskrsu i Ivandanu, kad Srbi, svečano obučeni ponovo jašu Lužicom. Poslě toga igraju svoje staro srpsko kolo („serbska reja”) uz pratnju gajdi („mehova”), i gusala („husle”). Stari instrumenti i arahična srpska muzika nezaobilazni su na svakom prelu , gdě se i danas okuplja omladina.

Istorija im, dakle nije bila naklonjena, ali su se od milionskog naroda svela na oko 70.000 manjinaca na ostrvu između rěka Špreve i Odre, koje ponosno nazivaju Srbija. Danas su priznati u pokrajinama Saksonija i Bradenburg; pomaže ih i poštuje Savezna vlada u Bonu, imaju svoje ustanove, banke, škole, muzeje, pozorišta, radio i televiziju. U svakoj prilici gordo ističu Srbija i srpstvo i to im se danas uvažava. Ulice u Kotbusu i Budišinu, sada nose, pored němačkih i srpske nazive. Čuvaju svoju hiljadugodišnju kulturu i nacionalnu posebnost ne samo u odnosu na Nemce, nego na njima susědne Poljake i Čehe.

Ali ono što najviše plěni je nacionalna svěst današnjih Lužana. „Mi smo bolji Srbi od vas” rekao mi je na rastanku jedan stari Srbin sa Špreve, rěke koja protiče kroz Berlin. „Održali smo se uprkos svemu dvě hiljade godina bez ičije pomoći”. U suštini, htěo je da kaže što i prvi stihovi lužičke narodne himne:

”Srpsku slavu, srpski jezik, nasilje neće ugušiti

Jer srpstvo se ponovo po Lužici širi….”