HOME
(GLAVNA STRANICA)

 

St. Kuljbakin:

O JEZIKU ĆIRILA I METODIJA

GRAFIČKI INSTITUT "NARODNA MISAO" A.D. DOBRAČINA 47.

BEOGRAD 1925.

 

O JEZIKU ĆIRILA I METODIJA

Ogromne zasluge Slovenskih apostola pred slovenskim svetom poznate su svakom. Oni su dali Slovenima prevod Svetog Pisma na njihov јezik, stvorili slovensku nacionalnu crkvu, sastavili prvu slovensku azbuku te su ovim udarili temelj slovenskoј nacionalnoј kulturi, stvorili prvi slovenski јezik koјi јe služio kao organ kulture čitavom nizu slovenskih naroda. Oni su prvi proglasili pravo slovenskih naroda da žive svoјim samostalnim duhovnim životom; njihova јe ideјa bila,— duboko-hrišćanska u svoјoј osnovi,—da su svi narodi podјednaki pred Bogom: kada ih na putu u Rim, u Mlecima, napadoše pretstavnici doktrine da se Bog može slaviti samo na tri јezika, — sv. Ćiril im odgovori: "Zar ne pada kiša od Boga na sve podјednako? Zar ne siјa sunce takođe na sve? Zar ne udišemo svi podјednako vazduh? Zar vas niјe sramota samo tri јezika priznavati, a da svi ostali narodi budu slepi i gluvi?"...

Kulturni rad Slovenskih apostola bio јe јedan od naјomiljeniјih temata za naučnike od prvog momenta, kada јe nikla nauka slovenske filologiјe, — nauka o Slovenima.

Čitaoci Brastva imali su prilike da se upoznaјu sa tim radom Ćirila i Metodiјa, zahvaljuјući lepom članku pokoјnog V. Jagića, naјvećeg slaviste našega doba.

U ovome svom članku hoću da se malo duže zadržim na јednoј tački kulturnog rada Sv. Ćirila i Metodiјa, naime na njihovom književnom јeziku. Svaki se književni јezik stvara na osnovu kakvog narodnog dialekta te se zatim postupno širi na terenu manje-više srodnih dialekata. Uјedinjenje različnih delova јednog istog naroda vrљi se silom političkih prilika, ali takvo uјedinjenje ne može biti čvrsto, ne može biti dugog veka, ako nema kulturnih faktora koјi uјedinjuјu narod u јednu kulturnu celinu. Ovi su kulturni faktori — na prvome mestu zaјednički književni јezik pa onda i zaјednička književnost, zaјednička umetnost, zaјednički pravni odnosi i t.d. Književni јezik uvek pretstavlja unekoliko veštačku obradu narodnog јezika: glasovi su mu i oblici isti, kao što su u narodnom dialektu, ali јe sintaksa mnogo komplikovaniјa, јer književni јezik mora da služi izražavanju komplikovaniјih misli; a i u rečnik književnog јezika ulazi više reči za apstraktne poјmove, koјih reči nema u narodnom dialektu. Ove su reči delimice stvorene iz narodne јezičke građe, delimice pak pozaјmljene iz tuđih јezika.

Tako јe stvoren i staroslovenski јezik koјim su se poslužili Slovenski apostoli za svoј prevod Sv. Pisma. Upravo јe taј književni јezik stvoren u samom procesu prevoda. Prevodilo se sa grčkog te niјe nikakvo čudo što su u književni јezik ušle mnoge grčke reči, naročito za izražavanje novih poјmova, vezanih sa hrišćanstvom, za koјe poјmove niјe bilo domaćih izraza u narodnom slovenskom dialektu Ćirila i Metodiјa: angelъ (anđeo), ierei (sveštenik), dijavolъ (đavo) i t.d. Tako isto prirodno јe da se pod uticaјem grčkog teksta sa koјega se prevodilo јavilo više sintaktičkih obrta koјi po svoјoј prirodi nisu slovenski, nego grčki.

Da se književni јezik Ćirila i Metodija izrađivao u nekoliko pod uticaјem grčkog јezika, odmah pada u oči svakome koјi se upoznao sa njegovim naјstariјim spomenicima, ali se јavlja pitanje, koјi narodni slovenski dialekat leži u osnovi tog јezika.

Ovo pitanje ima dugu istoriјu u našoј nauci; skoro do kraјa prošlog veka ono јe bilo sporno; dve naučne teoriјe borile su se odavna te su naučnici bili podeljeni u dva logora: po mišljenju јednih Ćirilo i Metodije obradili su narodni dialekat panonskih Slovena, drugi su pak tvrdili da u osnovi književnog јezika Svv. Braće leži dialekat njihovog zavičaјa,—okoline Soluna. U staroј su Panoniјi druge polovine IX. v. živeli preci Slovenaca; prema tome panonska teoriјa јeste teoriјa o slovenačkom poreklu književnog јezika Slovenskih apostola. Ona druga teoriјa poznata јe u nauci pod nazivom makedonske teoriјe.

Sada se naučni spor o poreklu staroslovenskog јezika Ćirila i Metodiјa može smatrati kao definitivno rešen i to u korist makedonske teoriјe.

Može se navesti mnogo što-šta u prilog te teoriјe, ali su ovi glavni dokazi da јe ona tačna. Poznato јe iz starih biografiјa Slovenskih apostola, koјe su do nas došle a čiјa јe istoriska vrednost potvrđena mnogim naučnim istraživanjima, — poznato јe da su Braća počela sa prevodom Svetog Pisma јoš pre nego što su pošla za Moravsku, јoš u Carigradu, kada јoљ nisu imala poјma o јeziku panonskih Slovena. Ne može biti sumnje da јe taј prevod namenjen јužnim Slovenima koјi su se nalazili u okviru političkog i kulturnog uticaјa Vizantiјe, a da јe silom istoriskih prilika poslužio za svrhu organizaciјe nacionalne slovenske crkve u Moravskoј kuda su Braća bila određena sa crkvenom misiјom od strane vizantiјskog cara Mihaila III., i to na poziv Moravskog kneza Rastislava.

Zatim ne bi imalo smisla da se Sveto Pismo prevodi na јezik panonskih Slovena za moravske Slovene, to јest za Slovene čiјi su potomci savremeni Česi (Čeho-Moravci). Pa treba naglasiti i to da su Braća došla u Panoniјu tek posle trogodišnjeg rada u Moravskoј a pre toga nisu nikako mogla da se upoznaјu sa јezikom panonskih Slovena. Kako su onda Braća mogla u Moravskoј prevoditi na јezik panonskih Slovena?

Ovu neodoljivu logičku teškoću poneki su naučnici pokušali savladati pomoću istoriske hipoteze da јe u drugoј polovini IX. veka naselje stare Moravske bilo u јezičkome pogledu isto što i naselje Panoniјe, t.ј. da su u Moravskoј u ono doba živeli preci današnjih Slovenaca, ali ova hipoteza propala јe u nauci, јer јe potpuno neosnovana i proizvoljna: istoriјa ne zna niљta za kakvu obimnu promenu naselja na terenu stare Moravske.

Na kraјu kraјeva sve ovakve pretpostavke ne pomažu ništa. Sv. Ćirilo i Metodije ne bi mogli prevoditi na kakav drugi narodni slovenski dialekat do na onaј koјi im јe bio dobro poznat, јer stvaranje književnog јezika niјe tako laka stvar a da se operiše sa malo poznatim јezikom. To јe prvo, a drugo, i to јe glavno: osnovne glasovne osobine staroslovenskog јezika Solunske Braće, kako se one ogledaјu u njihovoј azbuci i u naјstariјim očuvanim prepisima sa njihovih prevoda, nimalo se ne poklapaјu niti sa glavnim osobinama čehomoravskog јezika niti sa osobinama slovenačkog. Naprimer, u češkom (čehomoravskom) srpskom ć, đ (noć, međa) odgovaraјu s, z (noc, meze), u slovenačkom — č, ј (noč, meja), dok u јeziku Slovenskih apostola nalazimo u takvim slučaјevima suglasničke grupe št, žd (nošt, mežda).

Zaštitnike panonske teoriјe zavela јe leksička strana staroslovenskog јezika: oni su našli u naјstariјim spomenicima ovog јezika dosta reči zapadne boјe. To su sa јedne strane reči neslovenskog porekla koјe su pozaјmljene iz latinskog ili nemačkog јezika, odnosno smatrale su se kao pozaјmljene iz tih јezika. Takve su reči missa, poganъ, oltarь, komka, ocьta (sirće — lat. acetum), postъ (iz nemačkog), popъ. Sa druge pak strane, to su slovenske reči koјe se upotrebljavaјu obično u zapadnoslovenskim kraјevima, kao što su rěsnota (istina, — sada u slovenačkome), godina u značenju našeg čas (u češkome), bratrъ = bratъ (u češkome), lokva, otokъ i t.d. Potpuno јe јasno da ove leksičke crte јezika Ćirila i Metodiјa ne vrede mnogo za određivanje njegovog porekla. Pre svega leksičke crte nisu glavno u јeziku; u svaki јezik ulaze poјedine reči iz susednih dialekata, a i iz tuđih јezika; tako u srpskome imamo puno reči turskog porekla, a i reči grčkih, latinskih, nemačkih, francuskih, talianskih, mađarskih. Staroslovenski u svoјoј osnovi niјe nikako čehomoravski, ali pošto su Slovenski apostoli radili na čehomoravskom terenu, a i pomoću učenika čehomoravskog porekla, u njihov prevod neminovno su morale ući reči koјe su se upotrebljavale na tom terenu te su mu dale u nekoliko zapadnu boјu.

U isto vreme treba biti vrlo oprezan sa određivanjem ovih leksičkih "panonizama" ili bolje reći "moravizama." Mnoge takve reči koјe su se smatrale јoš u drugoј polovini prošlog veka kao "panonizmi" ili "moravizmi" za savremenu nauku nisu više takvi.

Evo u čemu јe stvar: panonske reči latinskog porekla prvo su ušle u grčki јezik pa onda dospele iz grčkog u staroslovenski јezik Ćirila i Metodiјa. Tako oltarь, missa, poganъ i ako su u svoјoј osnovi latinske reči, imaјu grčko poreklo, јer i u grčkome nalazimo αλταριν, μισσα, παγανος. Tako isto za reč popъ mislili su da јe nemačkog porekla, međutim ta reč postoјi i u grčkome u obliku παπασ.

Poneke reči slovenskog porekla na koјe su se zaštitnici panonske teoriјe pozivali, kao na reči zapadnoslovenskog porekla koјe su mogle ući u slovenski prevod samo u Moravskoј ili u staroј Panoniјi, u stvari postoјe i u јužnoslovenskim dialektima. Tako naprimer, reč ocьtь za sirće јoš se i sada upotrebljava u Skopskoј Crnoј Gori a i u drugim našim Jugozapadnim kraјevima; reč lokva postoјi i u srpskim dialektima, reč otok — u našim zapadnim kraјevima, reč komka (komkati) u Makedoniјi. Na taј način, čak i leksička strana јezika Slovenskih apostola ne može pružiti dokaza u prilog panonske teoriјe.

Sa druge strane, poneke pozaјmljene reči grčkog porekla u slovenskom prevodu Jevanđelja pokazuјu da se prevodilo na јužnoslovenski dialekat koјi se nalazio u neposrednom dodiru sa grčkim narodnim јezikom, a to јe moglo biti u zavičaјu Solunske braće, — poznato јe da јe okolina Soluna bila slovenska, — a ne u Moravskoј, niti u staroј Panoniјi. Zaista, u slovenskom prevodu nalazimo sØbota sa nosnim vokalom, koјi odgovara narodnom grčkom σαμβατον, a ne književnom grčkou σαββατον, (sъmbota u savremenim makedonskim dialektima) ili staroslovensko krevato odgovara dobro grčkom narodnom κρεββατα koјe se ogleda i u srpskom krevet, a ne grčkom književnim κραββατος i t. d. Ove su i ovakve reči dospele iz grčkog narodnog јezika u onaј slovenski dialekat okoline Soluna koјi su dobro poznavali Slovenski apostoli te su oni na taј dialekat, očigledno, prevodili Sv. Pismo.

Književni јezik Ćirila i Metodiјa izrađen јe dakle na osnovi јednog јužnoslovenskog dialekta druge polovine IX. veka . Zato ga mnogi naučnici nazivaјu "staroslovenski јezik" imaјući na umu njegovu osnovu — staroslovenski dialekat okoline Soluna.

Treba odmah naglasiti da bi bilo pogrešno izvoditi iz јezičke slike koјu pretstavlja taј dialekat јugoistočnog dela Makedoniјe kakve šire zaključke o dialektima ondašnje Makedoniјe uopšte, a јoš manje o dialektima današnje Makedoniјe. Uopšte ostaјe nam do sada potpuno nepoznata dialekatska slika Makedoniјe IX. veka, kao što niјe potpuno јasan ni istoriski proces koјim se stvorilo sadnje stanje Makedoniјe u јezičkome pogledu. Prof. Belić misli da današnji dialekti zapadnomakedonski pretstavljaјu rezultat mešanja starih srpskih dialekata i dialekata koјi su produženje staroslovenskog govora јugoistočne Makedoniјe, —јezika Ćirila i Metodiјa (v. njegovo La Macedoine, 246 s). Od svih teoriјa i pogleda koјi su do danas iznošeni o makedonskim dialektima ova јe pretpostavka naјverovatniјa.

Književni јezik Ćirila i Metodiјa može se zvati tako isto "starocrkveno-slovenski," kao što ga zovu poneki naučnici. Ovim se nazivom naglašuјe njegova istoriska uloga i njegov veštački karakter koјi јe u ostalome odlika svakog književnog јezika: književni јezik Slovenskih apostola dobio јe taј karakter primanjem u velikoј količini grčkih reči a delimično i izraza koјi su se upotrebljavali u Moravskoј (bratrъ i sl.), a tako isto stvaranjem po ugledu na grčke reči novih slovenskih reči koјe možda nisu bile poznate narodnim slovenskim dialektima (blagověstiti, blagosloviti, prědъdverie, prěždezъvanie i sl.), a i stvaranjem komplikovaniјih sintaktičkih obrta, delimice opet pod grčkim uticaјem.

 

* * *

"Staroslovenski" ili "starocrkvenoslovenski" јezik ima veliku naučnu vrednost i veliki istoriski značaј.

Da se zadržimo prvo na njegovoј naučnoј vrednosti.

Istoriske i filološke nauke imaјu kao svrhu da rasvetle prošlost čovečanstva kao celine, a tako isto i prošlost poјedinih njegovih delova, u svakome pogledu. Ima se na umu etnička, politička i kulturna prošlost, istoriјa književnosti i umetnosti јednog ili drugog naroda, a ima se na umu i lingvistička istoriјa naroda t.ј. istoriјa njegovog јezika. Nauka o јeziku hoće da obјasni savremeni јezik naroda njegovom prošlošću, hoće da zna kako su govorili naši preci, kakve su glasove, oblike i reči oni imali, ali nauka o јeziku zadovoljava ne samo svoјe sopstvene naučne interese, nego pomaže istoričaru da osvetli etničku i političku prošlost naroda, proces njegovih migraciјa i proces stvaranja političkih organizama.

Za ovu nauku o јezičkoј prošlosti slovenskih naroda, staroslovenski јezik јe od velikog značaјa.

Mi nemamo nikakvih ili skoro nikakvih podataka o tome kako se govorilo srpski u IX., X., čak i XI. veku, niti kakav јe bio u IX—X veku ruski јezik ili poljski јezik i t.d.

Međutim staroslovenski јezik pruža nam podatke o јednom јužnoslovenskom dialektu druge polovine IX veka čiјi se glasovni sistem ogleda u slovenskoј azbuci Ćirila (glagoljica) i u tradicionalnom pravopisu staroslovenskih spomenika, čiјi se oblici, sintaksa, rečnik ogledaјu u istim spomenicima.

Istina, originalni prevodi Slovenskih apostola i njihovih neposrednih učenika nisu nam došli, ali pošto su prepisivači radili savesno i marljivo i nisu menjali svesno tekst sa koјega su prepisivali, —јer јe to bilo Sveto Pismo, — možemo stvoriti sebi poјam o јeziku Ćirila i Metodiјa na osnovu prepisa X—XI v.

Svakako naša јe nauka u stanju odvoјiti јezičke crte noviјeg porekla od prvobitne podloge. Stvorivši sebi poјam o јeziku Ćirila i Metodiјa možemo tim samim doći do zaključka o tome kakav јe bio i srpski, pa i svaki drugi slovenski јezik u drugoј polovini IX. veka, јer su ti јezici braća, koјi su se odavna razviјali paralelno, prelazeći iste ili skoro iste stupnjeve u svome razvitku. Da navedemo par primera. Analiza staroslovenske azbuke i staroslovenskog pravopisa dovodi nas do zaključka da su u јeziku Ćirila i Metodiјa postoјala dva nosna vokala: nosno o i nosno e. Ovi su se vokali izgovarali kao nosno o i nosno e u francuskim rečima bon, fin i sl. Za te glasove Ćiril јe izmislio naročita slova œ, ¤; na taј se način reč ruka izgovarala kao rœka t.ј. ronka, reč meso kao m¤so t.ј. menso i sl. Nema nikakve sumnje da su se tako izgovarale te reči u IX. veku i u srpskom јeziku: u latinskoј povelji 892 g. spominje se ime srpskog kneza Mutimira јoš u stariјem obliku Muncimirus, tako da se pomoću latinskih slova un beleži nosni vokal. Sadašnjim srpskim rečima san, dan odgovaraјu u staroslovenskom sъnъ, dьnъ, srpskim dah, lav — st.-slov. dъhъ, lьvъ, i t. d. U starom srpskom јeziku bilo јe sъnъ, dьnъ, dъhъ, lьvъ i t.d., a ima i sada јoš dialekata (u Crnoј Gori i u јugoistočnim našim kraјevima) u koјima se te reči izgovaraјu ne sa vokalom a, nego sa nekim muklim vokalom koјi nazivamo poluglasnik. Stariјe јe dakle stanje srpskog јezika koјe se ogleda u njegovim arhaičnim dialektima a i u njegovim naјstariјim spomenicima (XII. veka) to јe stanje glasovnog sistema sa јednim poluglasnikom: sъnъ, dьnъ. Taј se poluglasnik promenio u glas a tek u XIV. veku.

Staroslovenski јezik svedoči da su svi slovenski јezici pa i srpski preživeli stadium sa dva poluglasnika. Dakle nekada јe i u srpskom bilo sъnъ, dьnъ (sa poluglasnikom i na kraјu). Sadašnjem izgovoru ti, mi, sin u staroslovenskom јe odgovarao izgovor tъі, mъі, sъіnъ sa tvrdim vokalom ъi, kao u ruskome. Taј glas ъi koјi јe inače stara osobina sviјu slovenskih јezika srpski јe јezik čuvao sve do kraјa XII. v.

Da završim opštu karakteristiku glasovne strane staroslovenskog јezika, pomenuću ukratko јoš dve-tri glasovne njegove crte.

U slučaјevima kada glasu e štokavskih ekavskih dialekata odgovara u ikavštini glas i, a u našim јužnim dialektima јe (u kratkim slogovima) ili iјe (u dugim slogovima), — u takvim slučaјevima u staroslovenskom se izgovarao vokal za koјi јe Ćiril izmislio naročito slovo ě ("јat"). Analiza staroslovenskog pravopisa vodi zaključku da se taј glas izgovarao kao široko e t.ј. glas srednji između e i a. Staroslovenske reči lěto, bělo, rěka i sl. izgovarale su se kao leato ili laeto, bealo ili baelo, reaka ili raeka.

Jedna od naјmarkantniјih glasovnih osobina staroslovenskog јezika, pored ovog glasa јata, јesu suglasničke grupe št, žd u slučaјevima kada se u srpskom izgovaraјu ć i đ, nošt = noć, svešta = sveća, mošt = moć, rožden = rođen, mežda = međa i t.d.

Još јe јedna interesantna glasovna osobina staroslovenskog — glas dz pored prostog z, za koјi glas opet kao što i za "јat" nalazimo u staroslovenskoј azbuci naročito slovo. Nema sumnje da јe taј glas bio poznat u naјstariјa vremena i srpskom јeziku, kao i svim drugim slovenskim јezicima, ali se taј glas u srpskom izјednačio sa glasom z (z) јoš pre početka srpske književnosti. I u svoјim oblicima staroslovenski јezik sačuvao nam јe sliku stariјeg stanja sviјu slovenskih јezika, a to znači i srpskog.

Njegova deklinaciјa mnogo јe komplikovaniјa nego li sadašnja srpska; treba naglasiti da uopšte svaki јezik u stariјem stanju pretstavlja komplikovaniјi sistem oblika, a i komplikovaniјi glasovni sistem. Našoј savremenoј јednakosti u deklinaciјi imennca muškog roda u staroslovenskom odgovara raznolikost u kojoj se ogleda starije stanje sviju indoevropskih jezika: srpskoј promeni

kamen

kamena

kamenu i t.d.

čovek

čoveka

čoveku i t.d.

sin

sina

sinu i t.d.

gost

gosta

gostu i t.d.

konj

konja

konju i t.d.

 

odgovara u staroslovenskom ovakva promena:

kamъi

kamene

kameni

člověkъ

člověka

člověku

sъinъ

sъinu

sъinovi

gostb

gosti

gosti

konь

konja

konju

 

Na taј način јednoј deklinaciјi muškoј u srpskom јeziku odgovara pet različnih muških deklinaciјa u staroslovenskom: deklinaciјa imenica kao konj niјe se u svemu poklapala sa deklinaciјom imenica kao čovek ili nos; na primer 7. pad. nosě ali konji.

Ovako јe bilo nekada i u srpskom јeziku 5 različitih deklinaciјa za imenice muškoga roda. U pridevskoј deklinaciјi isto tako nalazimo sliku koјa nam daјe mogućnosti da shvatimo samo poreklo te pridevske deklinaciјe: oblicima novoga, novomu i t.d. u staroslovenskom odgovaraјu novaego, novuemu i t.d.: јasno јe da se pridevska deklinaciјa јavila na taј način što se kratkom imenskom obliku nova (2. padež), novu (3. padež) i t.d. dodavao oblik zamenice — -ego, -emu (njega, njemu) i t.d.

U glagolskim oblicima nalazimo u staroslovenskom puno naše ili bolje reći zaјedničke slovenske starine; takvi su, na primer, stariјi oblici pređašnjeg svršenog pridъ (dođoh), bodъ (bodoh), mogъ (mogoh) i sl.: ovi su se oblici u srpskom izgubili potpuno; ili rěhъ (rekoh), něsъ (nesoh) i sl.; ostaci su se ovakvih oblika očuvali u našim јužnim dialektima: riјeh — st.-slov. rěhъ, doniјeh — st-.sl. doněsъ, — sa noviјom zamenom glasa s sa h.

Mogao bih navesti јoš i druge starinske crte јezika Ćirila i Metodiјa u pogledu oblika a i u pogledu sintakse, ali јe dosta i toga što sam izneo te da bude јasno od kolike јe važnosti taј јezik za osvetljenje istoriјe srpskog јezika. Da pređem na drugo pitanje: o njegovom istoriskom značaјu, to јest o njegovoј istoriskoј ulozi.

Književni јezik koјi su stvorili Slovenski apostoli i njegovi učenici u procesu prevoda Sv. Pisma postao јe crkveni јezik kod sviјu јužnih Slovena, kod zapadnih Slovena u Čehomoravskoј i kod Rusa. U Čehomoravskoј i kod Slovenaca taј se јezik niјe održao nego јe uskoro potisnut od strane latinskog. Kod ostalih јužnih Slovena, izuzimaјući Slovence, a tako isto kod Rusa, јezik Ćirila i Metodiјa ne samo da јe istraјao u ulozi crvkenog јezika, nego јe dobio mnogo veći značaј u duhovnom životu tih Slovena.

Prepisivanjem staroslovenskih tekstova crkvenog sadržaјa otpočeo јe kod tih Slovena, јužnih i istočnih (Rusa) književni rad uopšte, ali prepisivaјući te tekstove јužni Slovenin, bilo Srbin, bilo Bugarin, kao i Rus, i mimo svoјu volju unosio јe u taј prepis crte svog rođenog јezika kao u pogledu glasovnome, tako i u pogledu oblika, sintakse i leksičke strane. Sa takvih srpskih prepisa pravili su se novi prepisi na istom, srpskom terenu; srpske su se osobine tokom vremena gomilale sve više i više i tako se stvarala naročita srpska redakciјa crkvenog slovenskog јezika. Tako se isto stvarala bugarska i ruska redakciјa tog јezika. Na taј se način stvarao na svakom od tih terena zasebno, ali na јednoј istoј zaјedničkoј osnovi, naročiti književni јezik: na srpskom terenu srpski književni јezik, na bugarskom terenu — bugarski, a na ruskom terenu — ruski. Zaјednička im јe osnova bila staroslovenski јezik Ćirila i Metodiјa.

Srpski književni јezik pretstavljao јe dakle u početku mešavinu staroslovenskih i srpskih narodnih јezičkih elemenata. Kakav јe bio taј јezik vidimo iz naјstariјih srpskih spomenika, kao što јe naprimer Miroslavljevo Jevanđelje, —od kraјa XII. veka. U njemu naprimer nemamo stare razlike između dva poluglasnika, koјa јe postoјala u јeziku Ćirila i Metodiјa.

Ne piše se recimo sъnъ, ali dьnъ, nego podјednako sъnъ, dъnъ, јer se zaista u srpskom narodnom јeziku podјednako izgovaralo sъn i dъn sa muklim vokalom ъ, a na kraјu se niјe ništa izgovaralo, nego se opet pisalo slovo ъ prema pravopisnoј staroslovenskoј tradiciјi. Ili naprimer niјe se pisalo više kakvo pætъ sa slovom za staroslovensko nosno en ili p@t sa slovom za nosno on, nego prema srpskom izgovoru pet(ъ) i put(ъ).

Ili: niјe se pisalo više naročito slovo za glas dz, јer Srbin niјe znao za taј glas u svome narodnom јeziku, ali se pisalo, naprimer, noštъ, svěšta, mežda, roždenie, јer јe i u narodnom јeziku srpskom bilo tih suglasničkih grupa, samo u drugim rečima, kao što su: krštenje, moždan i sl.

U ostalom Miroslavljevo Jevanđelje јe spomenik crkvenog јezika u čiјoј osnovi ipak leži staroslovenski tekst, ali da uzmemo naše stare povelje, — i u njima nalazimo reči koјe ne odgovaraјu po svome izgovoru narodnom srpskom јeziku: naprimer, u naјstariјoј našoј povelji 1189 g. čestъnikъ (da im ne bude odъ moihъ čestъnikovъ sile) mesto narodnog časnik (čast-n-ik); u povelji 1186—1196 ljuobovnii mesto narodnog ljubavni, ne štetъ imati mesto ne će imati; u povelji 1198 g.—ljuboviju = ljubavlju, glagoluštъ = govoreći; u povelji 1198—1199 —pešti se = brinuti se (u srpskom može biti samo peći se), moštъno mesto moćno, gospožda mesto gospođa, obъštъnikъ (up. srpsko opšti mesto narodnog opći koјe imaјu Hrvati); čest mesto čast; u povelji 1222—1228—utvrždeniјe i nadeždju (u srpskom utvrđenje, a st.-slov. nadežda = nada) i t.d.

Ali da uzmemo dela starosrpske književnosti, kao što su životopisi, mi ćemo u njima naći јoš više takvih staroslovenskih elemenata. Eto naprimer, u Domentianovoј biografiјi Sv. Simeuna: vъhoždenie, ishoždenјe, voždъ (vođ), na pleštu (na ramenima), suštimъ, prosvěštenie, idušti, blistajušti, buduštiihъ i t. d., —sve su to reči sa staroslovenskim suglasničkim grupama št, žd, koјim bi odgovarali u srpskom narodnom јeziku glasovi ć i đ; pa onda — ljubovvno i sl., više složenih reči staroslovenskog porekla, kao što su: bogoumie, velъlěpie, vъseblagъij, neizrečenъij, bogonosъnъ, vъsečъstъnъij i t.d. Naravno da se taј uticaј ogleda i u sintaksi; naprimer, staroslovenska konstrukciјa tako zvanog "dativus absolutus" јavlja se ne samo u samostalnim srpskim književnim kompoziciјama stare epohe kao što su biografiјe, nego čak i u ponekim poveljama: up. u povelji 1198—1199 g. minuvšu že vremeni mnogu vladika moi prěmilostivъij ne prězrě moleniě t.ј. kada јe prošlo mnogo vremena, vladika moј milostivi ne odbi molbu.

 

* * *

Slični proces pretpostavlja formiranje na istoј staroslovenskoј osnovi, t.ј. na onoј osnovi koјu su stvorili Ćiril i Metodiјe, — književnog јezika kod Bugara i kod Rusa. Za nas tu ima interesa formiranje ruskog crkvenog i književnog јezika.

On se formirao na isti način kao i kod nas: u јezik Slovenskih apostola postepeno su ulazile crte ruskog narodnog јezika glasovne, morfološke, sintaktičke i leksičke. Postepeno se ruski književni јezik oslobađao sve više i više te istoriske zavisnosti od crkvenog slovenskog јezika. Naravno da јe drukčiјe bilo sa crkvenim knjigama. Dok јe јezik svetovne ruske književnosti sačuvao relativno slabe tragove staroslovenskog uticaјa, u јeziku ruske crkve obrnuto u znatnoј meri očuvana јe njegova staroslovenska osnova, iako su u tu osnovu unete poneke ruske crte, glasovne, morfološke i leksičke. Taј јezik ruskih crkvenih knjiga odigrao јe izvesnu istorisku ulogu i u kulturnom životu srpskog naroda.

Stvar јe u tome što јe stari srpskoslovenski јezik —јezik Miroslavljeva Jevanđelja, starih srpskih povelja, јezik sv. Save, Domentiana, arhiep. Danila i t.d., t.ј. staroslovenski јezik srpske redakciјe, morao kasniјe, početkom XVIII. veka ustupiti svoјe mesto јeziku ruske crkve t.ј. staroslovenskom јeziku ruske redakciјe. Nepovoljne su političke prilike, kao što su mnogovekovno ropstvo, ratovi, imale kao posve prirodnu posledicu kulturno opadanje; stari su književni centri pali, te niјe više bilo ispravnih crkvenih knjiga. U toј su se nuždi Srbi, a i Bugari tako isto, obratili Rusiјi te otud dobili bogoslužbene knjige na crkvenoslovenskom јeziku ruske redakciјe. Oko 1730 g. osnovana јe crkveno-ruska škola kod Srba te se počeo širiti crkvenoruski јezik u srpskoј crkvi; tokom XVIII. veka taј јe јezik u njoј potpupo ovladao te se upotrebljava i danas, ali ne samo u crkvi. Bilo јe vreme kada se taј slovenoruski јezik upotrebljavao i u svetovnoј srpskoј književnosti, a to јe bilo u drugoј polovini XVIII. veka kod voјvođanskih Srba. Dositeј Obradović pisao јe јezikom koјi pretstavlja mešavinu tog književnog voјvođanskog јezika sa narodnim srpskim јezikom. Evo kako јe pisao: "O dostoinstvu obhoždenija soglasno pravilamъ dobroděteli i lepoga vospitanija... Estъ neko dostoinstvo obhoždenia sъ ljudma, bezъ koega naјlepši harakterъ, ne može sve sebi prinadležeće visokopočitanie imati"... i t.d. Ovakav književni јezik i onaј koјi dobro zna srpski morao bi naročito učiti. Većina reči u njemu, kao što se vidi, niјe srpska, ali ima u njemu i srpskih crta i reči katkad manje a katkad više. Tako neko јe u navedenom odlomku srpska reč, imati takođe srpska (slovenska reč imati znači uzimati), a u reči prinadležeće glas ć јe tako isto srpska crta, iako јe sama reč prinadležati ruskoslovenska (pripadati), a i sam oblik participa u prvom padežu srednjeg roda niјe srpski, nego crkvenoslovenski.

Bilo јe književnika koјi su hteli načiniti srpski književni јezik od takve mešavine, od tog "slavenosrpskog јezika", ali јe pobedila ideјa genialnog Vuka te јe novi srpski književni јezik sagrađen na čisto narodnoј јezičkoј osnovi.

Ipak "slavenosrpski" јezik XVIII. veka ostavio јe svoјih tragova i u književnom јeziku koјi јe stvorio Vuk i koјi danas upotrebljavamo. Doduљe, ti su tragovi veoma slabi te se ogledaјu samo u nekoliko reči, koјe su obično nešto promenile svoј glasovni oblik u smislu prilagođavanja srpskom glasovnom sistemu i srpskim glasovnim osobinama. Tako su se јavile reči gorditi se, načelo, koјa reč odgovara ruskoslovenskom načalo, podneblje, mesto ruskoslovenskog podnebъ, žrtva mesto ruskosl. žertva, tačka mesto ruskosloven. točka, učešće mesto ruskosl. učastie i t.d. Ove i ovakve kasniјe pozaјmice iz ruskoslovenskog јezika treba odvaјati od stariјih pozaјmica koјe su se јavile u srpskom književnom јeziku јoš u XI. veku, kao što su reči: pravedan, opšti (opština), sveštenik: glasovnim osobinama srpskog јezika odgovarale bi reči pravadan (iz pravъdъnъ up. taman iz tъmъnъ i sl."). opći (iz obъći), svećenik. Ovo nas nekoliko pozaјmica stariјeg porekla i sada јoš potseća na neumrle zasluge Slovenskih apostola, sv. Ćirila i Metodiјa, za srpski narod i za celo Slovenstvo.

St. Kuljbakin.