Make your own free website on Tripod.com

Dr. Snježana Kordić, lingvistkinja-slavistkinja prozvana borcem za srpskohrvatski boreći se za obrazovanje o jezičnim pitanjima

KROATISTI NE GOVORE KAO LINGVISTI

Intervjuirao: Igor LASIĆ

9. siječnja, 2008.

Lingvistica dr. Snježana Kordić, donedavno zaposlena na Goetheovom sveučilištu u Frankfurtu, izazvala je tjednik "Fokus" da ukaže kako se to "široko otvorio prostor Državnom odvjetništvu RH da pokrene kazneni postupak" protiv nje i Velimira Viskovića, glavnog urednika časopisa "Književna republika" u kojem je dr. Kordić objavljivala tekstove. Ali, reagirao je na to već Institut za slavistiku Sveučilišta "Johannes Gutenberg" u Mainzu, pismom ministru znanosti i obrazovanja RH, izražavajući nadu da će pravosudno sve ostati na desničarskim pustim željama

Tokom dugogodišnjeg nametanja jezičnih promjena u hrvatskome jeziku, jedan stručni glas polemički muti vodu agresivnim politikantima što su zapasali malne cjelokupni javni prostor, a sad nanovo prizivaju i sudski progon kontra neistomišljenika. Lingvistkinja te slavistkinja doc. dr. Snježana Kordić, naime, koja je do prošle godine radila na Goetheovom sveučilištu u Frankfurtu, izazvala je prije nekoliko dana tjednik Fokus da s gornjih razloga ukaže kako se "široko otvorio prostor Državnom odvjetništvu RH da pokrene kazneni postupak" protiv nje i Velimira Viskovića, glavnog urednika časopisa Književna republika u kojem je dr. Kordić objavljivala tekstove. Ali, reagirao je na to već Institut za slavistiku Sveučilišta "Johannes Gutenberg" u Mainzu, pismom ministru znanosti i obrazovanja RH, izražavajući nadu da će pravosudno sve ostati na desničarskim pustim željama...

Jezik za zube

- Radili ste na fakultetima u Zagrebu i Osijeku, u Bochumu, Münsteru, Frankfurtu i Berlinu, objavili nekoliko lingvističkih knjiga u Hrvatskoj i u Njemačkoj, dobili za njih pozitivne recenzije na raznim kontinentima... A usto već godinama polemizirate s hrvatskim jezičnim puristima.

- Da, polemiziram jer u Hrvatskoj se već godinama izgrađuje uvjerenje da jezik ne valja, da ga treba popravljati po uzoru na neko zlatno doba iz prošlosti. Traži se da zato više ne koristimo neke riječi, da čistimo jezik, da se podvrgavamo lektoriranju koje ima razmjere jezične cenzure. Ali priča o zlatnom dobu je mit. Ne postoji neko idealno vrijeme u prošlosti na koje se treba ugledavati.

- Hrvatski jezikoslovci očito rado posežu za mitovima, a svakako i ne samo hrvatski. No, kako to izgleda u Njemačkoj, u kojoj ste inače habilitirali kao jedini hrvatski lingvist?

- Već unazad pola stoljeća u Njemačkoj nema jezičnog purizma, a razdoblje kada je on vladao bile su tridesete godine prošlog stoljeća, u doba nacizma. Pa ni onda najveći broj njemačkih lingvista nije sudjelovao u purificiranju jezika. Odavno se njemački lingvisti ograđuju od tog razdoblja kao sramotnog u njemačkoj povijesti i nazivaju 30-e godine grotesknim primjerom jezične politike koji je napravio mnogo zla. Pervertirano-filološke grijehove i nesreće tog vremena uzimaju kao primjer za opomenu.

- Jezični puristi iz HAZU rado istupaju sa zloslutnim predviđanjima o propasti hrvatskog jezika. U zadnjoj takvoj izjavi, kojoj ste se polemički suprotstavili, oni iskazuju bojazan da će nam EU oduzeti jezik, progutati nas kao "sitnež", skupa s našim "krupnim" jezičnim razlikama...

- HAZU pravi paniku o propasti jezika kako bi poticao donošenje zakona o jeziku kojim bi pojačao jezičnu cenzuru nad Hrvatima. A potiče i odbojnost prema Evropi, sugerirajući da su neprijatelji na sve strane, da je EU u nekakvoj zavjeri sa Srbijom protiv Hrvatske. Stvar je u tome da kod nas, ali i u drugim balkanskim državama, vlada nacionalizam, a nacionalizmu stalno treba postojanje nekakvih neprijatelja jer on inače oslabi u društvu. Pa evo, ušla je u EU Austrija i nitko joj nije oduzeo njene jezične razlike. A tih razlika naspram jezika Nijemaca ima barem toliko koliko i između Hrvata i Srba.

Država, nacija, jezik

- Zbog vašeg polemiziranja s hrvatskim jezikoslovcima, oko toga govore li Hrvati i Srbi istim jezikom, prije nekoliko dana su vas u zagrebačkom tjedniku Fokus optužili kao "dio lanca koji programski potkopava temelje hrvatske države"...

- Kod nas vlada uvjerenje da bi hrvatska nacija odnosno država bila defektna ili čak da bi njeno postojanje bilo dovedeno u pitanje ako bi se ustanovilo da istim jezikom govore i još neke nacije u našem okruženju. Međutim brojni primjeri, pa i iz našeg neposrednog okruženja, osporavaju takvo viđenje stanja stvari. Naime, postoji austrijska nacija bez obzira što ona govori jezikom kojim govore još neke nacije. Kao i u našem slučaju, i Austrijanci imaju niz jezičnih posebnosti naspram Nijemaca i one su jasno pobrojane npr. u Austrijskom rječniku. Austrijska standardna varijanta zajedničkog jezika je u sveopćoj upotrebi u Austriji, na njoj su pisani svi udžbenici u toj zemlji, sva uprava i svi mediji koriste tu varijantu.

- Za razliku od Austrijanaca, otkud je kod nas i dandanas toliko prošireno shvaćanje o neophodnosti podudaranja jezika i nacije?

- To neispravno shvaćanje potječe iz 19. stoljeća. Jedan od razloga zašto se u našoj sredini do danas poistovjećuju nacija i jezik je vjerojatno taj što je kod nas gotovo pola 20. stoljeća vladao socijalistički sistem, koji se pozivao na misao Karla Marxa, a Marx je jezik smatrao jednim od kriterija za naciju. U znanosti je taj pristup odavno odbačen jer stvarnost pokazuje da niz nacija postoji i ima nezavisne države iako govore istim jezikom kao i neke druge nacije u drugim državama. I to nisu neke marginalne nacije, nego se među njima nalaze i najmoćnije nacije i države u svijetu.

- Spomenuli ste austrijske jezične specifičnosti. Mogu li se te razlike usporediti s našom jezičnom situacijom? Najčešće se navode razlike tipa mrkva/šargarepa, kruh/hleb, siječanj/januar, putovnica/pasoš...

- Ovi prvi primjeri koje ste naveli su iz kulinarskog rječnika, a poznato je da upravo kulinarski rječnik jako varira unutar istog jezičnog područja svuda u svijetu. Tako je u Austriji standardno npr. Karfiol, Palatschinke, Paradeiser, Marille, Erdäpfel (krumpiri), a u Njemačkoj Blumenkohl, Pfannkuchen, Tomaten, Aprikose, Kartoffeln. Ali i u administrativnom nazivlju i u svim drugim domenima ima razlika, npr. bolnica se u Njemačkoj naziva Krankenhaus, a u Austriji Spital, siječanj je u Njemačkoj Januar a u Austriji Jänner, u Njemačkoj se parlament naziva Bundestag a u Austriji Nationalrat, u Njemačkoj se premijer naziva Ministerpräsident a u Austriji Landeshauptmann, u Njemačkoj se uplatnica naziva Zahlkarte a u Austriji Erlagschein, u Njemačkoj se matura naziva Abitur a u Austriji Matura itd.

- Zašto se usprkos svim tim razlikama smatra da se radi o jednom te istom jeziku?

- Zato što je unatoč razlikama najveći dio jezika podudaran. Zahvaljujući toj podudarnosti najvećeg dijela jezika, Austrijanci i Nijemci se međusobno razumiju bez posebnih poteškoća. I u našem slučaju je najveći dio jezika podudaran jer je štokavica uzeta za standardni jezik i u Hrvatskoj i u Srbiji i u Bosni i u Crnoj Gori. Lingvisti koji su uspoređivali jezične razlike između Srba i Hrvata s jezičnim razlikama unutar drugih jezika koje govori više nacija u različitim državama ustanovili su da su te razlike u našem slučaju čak manje nego između nacionalnih varijanata engleskog, njemačkog, francuskog, portugalskog, španjolskog, nizozemskog i drugih jezika policentričnog tipa. Ovaj izraz – policentrični standardni jezik - je (socio)lingvistički termin za jezike koji imaju nacionalne varijante. Sve nacionalne varijante su ravnopravne i svaka nezavisno izrađuje tzv. kodificirajuće knjige, a to su rječnici, gramatike i pravopisi.

Ustav nije kriterij

- Koji su lingvistički kriteriji za određivanje radi li se o jednom ili o nekoliko jezika?

- Postoje tri objektivna kriterija, i sva tri smo spomenuli: jedan je istraživati kakav je omjer podudarnosti i razlika između dotičnih idioma, drugi je mjeriti međusobnu razumljivost između govornika tih idioma, treći je da li su dotični idiomi standardizirani uzimanjem iste dijalekatske osnovice ili pak uzimanjem različitih dijalekatskih osnovica. Može se reći i da ti kriteriji ujedno kontroliraju jedan drugi. Naime, rezultat koji se dobije primjenom jednog od njih po pravilu se poklapa s rezultatom druga dva kriterija. Što je i logično, jer ako je za standardni jezik uzeta ista dijalekatska osnovica (npr. štokavska), to ima za posljedicu ogromnu podudarnost idioma i više-manje potpunu međusobnu razumljivost. Ili, obrnutim redoslijedom, ako se govornici razumiju bez posebnih poteškoća, onda mora da je količina podudarnosti u jeziku velika, a ona proizlazi iz toga što je za standardni jezik uzeta ista dijalekatska osnovica.

- Mnogi hrvatski lingvisti kažu da međusobna razumljivost nije znanstveni kriterij za utvrđivanje radi li se o istom jeziku ili o različitim jezicima, jer se ona ne može mjeriti.

- Nažalost, moji kolege kroatisti nisu dovoljno upućeni u svjetsku lingvistiku. Naravno da je međusobna razumljivost jedan od najvažnijih kriterija i naravno da se može pouzdano mjeriti. Zahvaljujući stalnom optimiranju mjerenja razumljivosti, koje su 1951. započeli američki lingvisti Voegelin i Harris, već u sedamdesetim godinama razvijena je pouzdana metoda mjerenja. Casad je 1974. posvetio čitavu knjigu detaljnom opisivanju kako se mjeri razumljivost i kako se sastavljaju testovi. A granica nakon koje se za testirane govornike smatra da govore istim jezikom nalazi se između 75 i 85 posto međusobne razumljivosti.

- To bi značilo da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore istim jezikom jer, sudeći po tome kako se – jezično - razumijemo, daleko smo iznad te zone. Onda je i razumljivo što se kod nas ni ne pokušava mjeriti razumljivost: rezultat bi mogao ispasti "opasan". Ali kako se došlo do zaključka da se granična zona nalazi baš između 75 i 85 posto?

- Zaista međusobna razumljivost kao i druga dva kriterija pokazuju da se u našem slučaju radi o jednom policentričnom jeziku kojim govore četiri nacije u četiri države. Ta činjenica ni u najmanjoj mjeri ne opovrgava postojanje tih nacija, njihovog prava da same kodificiraju svoju nacionalnu varijantu, i nimalo ne smanjuje samostalnost država. A do zaključka da se granična zona nalazi između 75 i 85 posto došlo se nakon što su timovi lingvista desetljećima na primjerima brojnih jezičnih situacija širom svijeta ispitivali međusobnu razumljivost raznih idioma tako što su ispitanicima prezentirali po određenim pravilima sastavljen tekst nekog drugog idioma i njegovu razumljivost testirali pomoću pitanja. Poslije izvršenog testiranja ispitaniku je postavljeno i pitanje je li mu bilo lako ili teško razumjeti taj tekst. Nakon što su se odgovori na to pitanje usporedili s dobivenim postotkom razumljivosti teksta, pokazalo se kao univerzalno pravilo da kad je razumljivost iznosila 85 posto ili više, to se podudaralo s izjavom ispitanika da im je lako razumjeti dotični idiom. A kad je postotak razumljivosti iznosio 75 posto ili manje, to se podudaralo s izjavom ispitanika da im je teško razumjeti dotični idiom. U zoni između 75 i 85 posto odgovori su varirali.

- Kod nas se Ustav navodi kao dokaz za postojanje jezika...

- Kad bi ustav bio kriterij za postojanje jezika, onda ne bi postojao npr. talijanski jezik jer u talijanskom ustavu ne postoji odredba o službenom jeziku. Ne bi postojao ni mađarski jezik jer ni Mađarska nema takvu odredbu. Niz država u svijetu nema u ustavu odredbu o službenom jeziku (ni o njegovom imenovanju). Nemaju je ni po broju stanovnika podudarne južnoslavenskim državama skandinavske zemlje Danska, Norveška, Švedska, a nemaju je ni veće države, npr. Njemačka, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države. Svi ti primjeri pokazuju i da je ustavno proglašavanje službenog jezika nepotrebno – navedene države sasvim dobro funkcioniraju bez toga, i to bilo da se radi o jednojezičnoj ili o višejezičnoj državi. Možemo se zapitati koliko dugo još Hrvatska planira oponašati južnoslavenske zemlje umjesto da se ugleda u gore nabrojane države. Jer ustavna odredba o službenom jeziku u praktično jednojezičnoj zemlji kakva je naša nema neku smislenu funkciju. U višejezičnim zemljama još se i može opravdati njeno postojanje u svrhu zaštite manjinskih jezika tako što se i svi oni proglase službenima.

Borac za znanje

- U onom istom zagrebačkom tjedniku nazvali su Vas i "borcem za srpskohrvatski jezik".

- Prije njih me jedna novinarka u NIN-u također nazvala borcem za postojanje tog jezika. Ali ja izričito negiram da sam borac za postojanje srpskohrvatskog jezika. Naime, netko može tvrditi koliko hoće da postoji ili ne postoji neki jezik, ali takvim tvrdnjama ništa ne mijenja kod stvarnog postojanja ili nepostojanja tog jezika. Jezik postoji ili ne postoji neovisno o bilo čijim tvrdnjama. Ja se ne "borim", nego iznosim činjenice o stvarnosti jer mi je cilj dizati razinu obrazovanja o jezičnim pitanjima kod onih koji govore mojim materinskim jezikom. To je početak i kraj mojih aktivnosti.