Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

Boris Dežulović
25. 10. 2008.

pažljivo pročitajte ovaj tekst
od početka do kraja,
slovo po slovo, rečenicu po rečenicu
i recite na kojem je jeziku napisan –
hrvatskom ili srpskom?

Hrvat u emigraciji

STRAH OD JUGOSLAVIJE

Fascinantna je, naime, ta hrvatska panika od Jugoslavije, koja se hrvatskoj inteligenciji pričinja i kad kratki, letimičan pogled na stvarnost pokazuje da je čak i paranoja od restauracije Nezavisne Države Hrvatske manje klinički suspektna nego paranoja od obnove nesvrstane države Jugoslavije

Zašto se balkanski PEN centri ne bi povezali u jedan, kroz koji bi se, recimo, propitivali problemi pisaca u pojedinim sredinama, od statusnih do političkih, dok bi slobodni protok ideja pomogao boljem dijalogu među narodima i učinio balkanske literature vidljivijim na međunarodnoj sceni? Tako je otprilike upitala novinarka e-novina Zvonka Makovića, šefa hrvatskog centra PEN-a, da objasni svoju izjavu kako je inicijativa „njegove drage kolegice” Vide Ognjenović iz srpskog PEN-a u stvari politička inicijativa, „težnja Beograda da osigura sebi veći regionalni značaj”.

– Za početak – odgovorio je profesor Maković – toj ideji fali nešto institucionalnog okvira za realizaciju, jer su PEN centri, kao i literature, vezani za jezik, a ne za političke zajednice.

Zgodna je logička začkoljica po kojoj je jedino moguće institucionalno udruživanje PEN centara vezivanje u političku zajednicu, koja je onda nemoguća jednostavno zato što bi za to trebao institucionalni okvir političke zajednice. Uz malo hrvatske zlobe to bi se moglo slobodno prevesti kao da bi, recimo, za formiranje nove Jugoslavije trebala dvotrećinska većina u skupštini Jugoslavije. Što to, naime, znači?

– To znači – rekao bi zlobni Hrvat – da je, s obzirom na činjenicu da Jugoslavije, bogu hvala, više nema, Jugoslaviju nemoguće obnoviti.

– Nije li, međutim – dodao bi zlobni antihrvat – strogo hipotetički i još strože logički, Jugoslaviju upravo i moguće obnoviti tek kad je više nema, dakle otprilike sada.

– Drago mi je što ste to vi rekli, a ne ja – rekao bi zlobni Hrvat.

– Postoji li onda ta mogućnost?

– Mogućnost čega?

– Obnove bivše države.

– Postoji, naravno – zabrinutim će glasom zlobni Hrvat. – Dokle god nema Jugoslavije.

– Treba li onda, strogo hipotetički i još strože logički – ne da se zlobni antihrvat – obnoviti Jugoslaviju kako bi se jednom za svagda dokinula mogućnost njene obnove?

– Vidite, vama je to zajebancija – prezirno bi dobacio zlobni Hrvat – a nama Hrvatima realna opasnost.

– Što, mogućnost obnove Jugoslavije ili upravo mogućnost njene obnove?

– Ono prvo – pojasnio bi zlobni Hrvat. – Za ovo drugo naprosto nema mogućnosti.

– Kako nema? – zlobno će se naceriti zlobni antihrvat. – Sve dok opet ne bude Jugoslavije, stvarna će biti i opasnost od ideje njene restauracije.

– Možda – trijumfalno će zaključiti raspravu zlobni Hrvat – ali toj ideji fali nešto institucionalnog okvira za realizaciju.

To je rezon autentične hrvatske zlobe. Svakom zlobnom Hrvatu pri tom je drago da njegovu paranoju od institucionalnog udruživanja tako nepouzdanih Hrvata kakvi su hrvatski pisci sa tako pouzdanim Srbima kakvi su njihove drage srpski kolege, kao strah od institucionalne Jugoslavije protumače drugi. Sve da ne bi ispalo kako se on Jugoslavije boji. Ne zato što je on plašljiv, nego zato što je Jugoslavija opasna. Ne zato što postoji mogućnost njene pravne obnove – za to, kako je poznato, nema institucionalnog okvira – nego upravo zato što ne postoji. Ne zato što obnova Jugoslavije u tom slučaju nije moguća, nego zato što ispada da je moguća samo neinstitucionalno. Recimo, revolucijom. Ili, još gore, kontrarevolucijom.

Zato će Miljenka Jergovića, koji je toliko slabovidan da u ideji balkanskog PEN-a ne vidi ništa loše, profesor Maković nazvati „janjičarom”: „Njegovo je pravo da brani bilo čiju ideju, kada već nema svoje, pa i onda kada sebe stavlja u poziciju janjičara”, kaže Maković, dodajući da o Jergovićevoj „potpuno nesuvislo” sročenoj tezi „zaista ne bi više govorio”.

On više ne bi govorio o potpuno nesuvislo sročenoj advokaturi ideje balkanskog PEN-a, jer je sve o njoj rekao kad je njenog advokata u Hrvatskoj nazvao janjičarom. Zato će kao društveno prihvatljivu cehovsku kolaboraciju navesti slučaj crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa, koji je zbog klevete dželatovog šegrta Kusturice najprije javno osuđen upravo kao janjičar, a zatim i sudski, kao novinar. Hrvatski PEN mu je tada dao snažnu podršku, jer je Nikolaidis – bosanski Crnogorac napadnut od Srbina kao janjičar – član hrvatskog PEN-a.

Istina, nekoga može zbuniti činjenica da je i Miljenko Jergović član hrvatskog PEN-a, ali s njim je problem to što je janjičar. Zato nema reakcije hrvatskog PEN-a kad se Jergović nazove janjičarom: ne zbog toga što bi ga janjičarom nazvala sama glava hrvatskog PEN-a – ne zaboravite da Jergović „sam sebe stavlja u poziciju janjičara” – nego zato što bi, prema Makoviću, uzorna i društveno prihvatljiva cehovska solidarnost bila valjda kad bi Jergovića, bosanskog Hrvata kojega u poziciju janjičara stavlja Hrvat, koji god, branio srpski PEN. To bi bilo unutar legitimnog institucionalnog okvira. Njemu, recimo, za ovu priliku nije poznata reakcija srpskog PEN-a u „slučaju Nikolaidis”. Da nije blagovremeno razjasnio stvar, zakleo bih se da to u stvari zajebava „svoje drage kolege”.

Uočili ste, naime, kako Maković – koji Jergovića naziva „janjičarom” – Vidu Ognjenović naziva svojom „dragom kolegicom”. Tako zvuči pristojna hrvatska inteligencija u svom bidermajer institucionalnom okviru. Neće ona „svoju dragu kolegicu” optužiti da idejom balkanskog PEN-a obnavlja Jugoslaviju, već će za to – da ne bi bilo zabune, direktno kao „janjičara” – optužiti onoga koji tu ideju brani. Pa ipak, parafraziramo li samog Zvonka Makovića, njegovo je pravo da se brani od bilo čije ideje, kad već nema svoju, pa i onda kada sebe stavlja u poziciju jugopaničara.

Fascinantna je, naime, ta hrvatska panika od Jugoslavije, koja se hrvatskoj inteligenciji pričinja i kad kratki, letimičan pogled na stvarnost pokazuje da je čak i paranoja od restauracije Nezavisne Države Hrvatske manje klinički suspektna nego paranoja od obnove nesvrstane države Jugoslavije. I liberalnim će hrvatskim intelektualcima, međutim, svaka ideja o institucionalizaciji međunacionalnog dijaloga nužno imati politički kontekst za ozbiljniju igru, čak i kad dolazi od „dragih kolega”. „Naivno je misliti da su takve inicijative lišene političkog konteksta i političkih implikacija”, tvrdi tako šef hrvatskog PEN-a.

– Zašto bi to bilo naivno? – pravi se naivan zlobni antihrvat.

– Zato što baš sve ima svoje političke konotacije – objašnjava u e-novinama profesor Maković. – Njima se koristi i manipulira kako bi se postigla što kvalitetnija pozicija u slučaju neke ozbiljne igre.

Ne misli profesor valjda na obnovu Jugoslavije? Bojim se da je naivno misliti da ne misli. Naivnima, naime, ideja o balkanskom PEN-u ne mora nužno biti dobra – može biti i blesava i nepotrebna i kulturbirokratska i svakakva – ali samo ozbiljnim igračima je politički opasna. Zato je oni koriste i manipuliraju kako bi postigli što kvalitetnije pozicije na braniku domovine. Onim drugima, kako znamo, ostaje samo da sebi nađu kakvu kvalitetnu poziciju janjičara.

Zato bi ozbiljna i opasna igra bila već i, recimo, slanje hrvatskih pisaca na beogradski sajam knjiga. Ali udruženi hrvatski izdavači prije će izdati hrvatske pisce nego hrvatsku domovinu. Jer njena kultura je Beogradu tako daleko, otkrio je svojevremeno jedan drugi liberalni hrvatski intelektualac, toliko je na zapadu i toliko nije na Balkanu da joj je – ako prihvatimo hrabru teoriju da je Zemlja okrugla – bliža Bugarska nego Srbija. Sama činjenica da nema ozbiljnog lingvističkog dokaza o hrvatskom i srpskom kao dva različita jezika, čak i kad je dokazuju najbolji hrvatski lingvisti, nema dovoljan potencijal da bi ideja o interesnom povezivanju na osnovu jezika mogla opstati sama, bez političkog konteksta. Jedini pouzdani institucionalni okvir za hrvatsku kulturu i literaturu je hrvatska država.

– Ali, zar nije jezik piščeva domovina? – zlobno će zlobni antihrvat.

– Ah, to je tako naivno i staromodno. Ne zaboravite da takve teze nikad nisu lišene političkoga konteksta i političkih implikacija. Zato PEN ima smisla samo kao nacionalni institut, a ne međunacionalni.

– Možda – trijumfalno će zaključiti raspravu zlobni antihrvat – ali toj ideji fali nešto institucionalnog okvira za realizaciju, jer su PEN centri, kao i literature, vezani za jezik, a ne za političke zajednice.

– To su gluposti, odakle vam to?

– Sami ste to rekli, gore na početku teksta.

Jezik je, naime, zajebana stvar. Koliko god se panično sakrivali, ne možemo se sakriti od njegove nezgodne razumljive prirode. Napravite, recimo, mali eksperiment: pažljivo pročitajte ovaj tekst od početka do kraja, slovo po slovo, rečenicu po rečenicu i recite na kojem je jeziku napisan – hrvatskom ili srpskom?

 

Izvor: http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=18293