HOME
(GLAVNA STRANICA)

Tomica Kerčulj

UPOTREBA ĆIRILICE
U KULTURNO-ISTORIJSKOJ BAŠTINI
KATOLIČKIH SRBA

Beograd, 2003

Uvodna reč

Dugo smo se premišljali koju temu da obradimo za ovaj skup. Najzad smo prelomili da to bude nešto o upotrebi ćirilice kod jednog dela našeg naroda, koje nazivamo ''katoličkim Srbima''. Zašto? Odmah da budemo iskreni, nije bila u pitanju nikakva unapred smišnjena namera, niti smo se rukovodili, pre svega, potrebom da napišemo nešto što bi imalo isključivo suvoparni naučni doprinos (to ne znači da se na njega nije mislilo). Naš motiv je ležao na drugom mestu.

Naime, u trenucima naše pune nacionalne dezorijentacije, u trenucima kada veći deo srpskog naroda svesno odriče predanost svom iskonskom pismu, kada skoro sve državne institucije derilikviraju vekovna srpska slova, mi smo rešili da se dignemo protiv tih izdajničkih pojava.

Zbog toga, dužnost je svakog, a pogotovo nas intelektualaca, da ustane i da otvoreno žigoše sve takve izdajničke manire. Da precizno obeleži sve one koji svesno ili nesvesno vrše izdaju svog nacionalnog identiteta. Da uperi prstom na svakog ponaosob, i da ga izloži najstrožem preziru, sve do onog momenta dok izdajnik ne kapitulira. Svako ima prava da bude izdajnik, ali naša je dužnost da takve izdajnike napadnemo i razgolitimo. Zato je izdajnik i svaki onaj koji se ne protivi izdaji, pa makar on sam bio lično potpuno ispravan.

Namera je ovde naša, da probudimo učmale duhove, da trgnemo ljude iz letargije, iz te pogubne ravnodušnosti i apatije, najzad iz nacionalne zbunjenosti. To se može, između ostalog, postići i ako dajemo primere iz prošlosti, iz kojih se može videti kako su naši stari čuvali svoje pismo, i nisu hteli ni za jotu da odstupe od njega. Da se vidi kako su trpeli razne tegobe baš zbog toga što su ostali verni ćirilici.

To se na kraju može postići i ako prikažemo kako su ćirilicu čuvali i neki drugi delovi našega naroda, od kojih se to ne bi očekivalo.

To je upravo i predmet našeg rada.

Najveći deo posla u obnovi naše nacionalne časti, pada na nas intelektualce. Mi dajemo osnovni pravac, od nas kreće akcija, mi budimo duhove, ili kako bi besmrtni Njegoš rekao:

'Udar pare iskru u kamenu,
bez njega bi u ka'm očajala!''

 

1. Nešto o Srbima katolicima

Koliko je ukupno ili približno bilo Srba koji su pripadali rimokatoličkoj ''crkvi'', neće se moći nikada pouzdano utvrditi. Ono što se zna, jeste da danas njih nema, sem možda nekih izuzetaka, kao na primer u Boki i u Rumuniji (Srbi Krašovani) Ali, ako se ne može govoriti o obimu katoličkih Srba, može se govoriti o njihovom prostornom razmeštaju, kulturnim osobenostima, kao i o uzrocima njihovog postanka i nestanka.

Gde je bilo najviše Srba katolika? Svakako u južnim predelima naših zemalja. Na Primorju najviše. Zatim, u Hercegovini, Bosni, i Srpskoj Vojvodini i Slavoniji, ali pre svega na Jadranskom primorju. ''Ovaj fenomen katoličkog srpstva naročito na južnom Jadranu, predstavlja jednu od najsvetlijih tačaka našeg nacionalnog pokreta, jedan od najmanje očekivanih i zato veoma zapaženih i veoma cenjenih izliva srpskog osećanja''. (Лазо М. Костић, Католички Срби, политичко – историјска расправа. Торонто 1963. стр. 5)

Celokupan srpski narod, od primanja hrišćanstva, ispovedao je pravoslavnu veru, dakle pripadao je Istočnoj Crkvi. Pojava prvog inoverja pojavljuje se tek u krajem XI veka. Poznato je, da je već 1060 god. u Solinu, Sinod proglasio ćirilicu za đavolski izum Metodija, a samog Metodija za jeretika. Drugi važan faktor u nastanku katoličkog srpstva jeste pojava dominikanskih, a zatim i franciskanskih (franjevačkih) misionara na našim predelima, pogotovo u Bosni i Dalmaciji, koji su mahom dolazili na poziv ugarskih kraljeva. Cela ta katolička jerarhija u Bosni bila je potčinjena arhiepiskopu od Kaloče (Ugarska). 1260 g. osniva se Vicaria Bosnae Argentinae.

Ne postoje neki uočljivi kolektivni izlivi srpskog porekla katoličkih Srba, eda bismo mogli da izvlačimo zaključke većeg značaja. To ne bi trebalo da čudi čak i one koji iole poznaju svhatanja katoličkog klira po pitanju nacionalnosti. Ali videćemo kasnije, na osnovu pisanih spomenika, da je svest ovih ljudi o svome srpskom poreklu bila prisutna.

Ta nacionalna svest Srba katolika je vremenom bila gušena, kroz delatnost katoličkog klira. Tako ruski konzul na bosanskom dvoru u Sarajevu A. Giljferding piše u drugoj polovini XIX veka ''Srbin katolik odriče sve srpsko, pošto je pravoslavno, i ne zna za srpsku otadžbinu i srpsku prošlost. Kod njega postoji samo uža provincijalna domovina, on sebe naziva Bosancem, Hercegovcem, Dalmatincem, Slavoncem, prema oblasti gde se rodio. On svoj jezik ne zove srpskim nego bosanskim, dalmatinskim, slavonskim, itd. Ako on želi uopštiti pojam o tom jeziku, naziva ga naškim jezikom. On pita napr. stranca 'Umjete li vi naški?'. No koji je to 'naški jezik' on ne ume da kaže. On zato ne zna da taj jezik nazove svojim pravim imenom jer on sam nema opštu otadžbinu, opšte narodno ime. Van svoje uže oblasti, u njega je samo jedna otadžbina, rimokatolička crkva...'' (А. Гилъфердинг, Поездка по Герцеговине, Боснии, Старој Себии, Записки Императорского русского географицеского обшества. Книга XIII, Санкт Петерсбург 1859. податак узет из: Лазо М. Костић, Образовање и одржање српске нације према страним писцима, Колектанеа, Сабрана дела, Београд 2000. Пети том. год. Стр. 129)

Ovde je mesto gde odmah treba rešiti i neka sporna, ali veoma važna pitanja. Prvo: kojim su pismom pisali Hrvati? Niko pozvaniji da nam to razjasni od Vatroslava Jagića, najvećeg hrvatskog naučnika svih vremena. U jednom od brojeva svog ''Arhiva za slovensku filologiju'' prof. Jagić piše: ''Pre nego je nastala upotreba narodnog jezika vladao je kod grčko-istočnih Srba sasvim a kod katoličkih Hrvata delimično crkveno-slovenski jezik kao organ crkvenog i delom državnog života: kod Srba je to vršeno ćiriliskim, kod Hrvata glagoličkim pismom...'' (Архив, XXXIV, 1913. Лазо М. Костић, Ћирилица и српство, културноисторијска студија, повезаност ћирилице и српства. књига 1. Сабрана дела, Пети том, Београд 2000. г. Стр. 528) Dakle, pored toga što nam se saopštava, da su se Hrvati služili glagoljicom, Jagić nas uverava da je crkveno-slovjenski jezik kod Srba bio ''sasvim'' u upotrebi, a kod Hrvata samo ''delimično''. Šta nam to govori? Govori nam da je pravo pismo Hrvata glagoljica, o čemu svedoče skoro svi pisani spomenici sa hrvatskog etničkog područja (“Vinodolski zakon”, izuzetak je čakavsko-ćirilski “Poljički statut”), i drugo, govori nam da crkveno-slovjenski jezik nije bio jedini jezik Hrvata. Osnovni i pretežni jezik Hrvata bio je čakavski. U tome su saglasni i Kopitar, i Miklošič, i Šafarik i mnogi drugi slavisti. Time sprečavamo falsifikate koji su česti u dokazivanju tobožnjeg hrvatskog ''historijskog prava'' na srpski etnički prostor.

Dakle, barem kada se radi o identifikaciji narodnosti na osnovu pismenosti i jezika, svakom se dodeljuje što je njegovo. Što je čakavsko, pa bilo pisano ili glagoljicom, latinicom ili ćirilicom (mada ređe) – hrvatsko je. Što je pisano ćirilicom, bez obzira da li ikavskim, ekavskim ili ijekavskim narečjem štokavskog jezika – srpsko je.

Tu skoro, u jednom broju negdašnjeg ''Glasnika Muzeja Bosne i Hercegovine'', koji je izlazio za vreme okupacije, naišli smo na jedan primerak Svetog Pisma, koji je krajem 16. veka štampan u Mlecima. Pisan je latinicom u čakavskom narečju, i to tako, da je malo verovatno da bi ga malo koji Hrvat danas mogao pročitati. Nismo uspeli da zabeležimo koji je broj ''Glasnika'' ali verovatno to znaju oni koji se time stručno bave.

Zatim, postoji jedan dobar deo katolika, koji do samo pre, nešto malo više od 100 godina nije imao nikakve nacionalne svesti. Reč je o katolicima Bosne i Hercegovine. Ako su oni ikada imali prilike da se nacionalno izjasne, nikad se nisu izjšnjavali kao Hrvati, a to nam je najvažnije da dokažemo. A ako ih je strana nauka, ili državna vlast, označavala, osim po veroispovesti, opet ih nikad nije označavala kao Hrvate.

Zašto je ovo važno da se dokaže? Zato što se time u glavu udara hrvatska teza o ''večnom hrvatstvu Bosne''. Hrvatski ''istoričari'' koriste prisustvo katoličke vere u Bosni kako bi opravdali svoje megalomanske pretenzije na Bosnu i Hercegovinu. A može se lako videti sa najkompetentnijih mesta da reč Hrvat nije bila poznata u Bosni za duže vreme. Tako napr. u izveštaju bosanskog biskupa fra Franćiska di Stefana iz Visokoga, koji je upućen papi krajem XVI veka, nijednom rečju se ne pominje ime Hrvat. Govori se samo o brojnom stanju dijeceza, pa se kaže kako u Tuzli ima 7400 ''katolika'', u Olovu 2400 ''katoličkih stanovnika'' itd. (Лазо М. Костић, Верски односи Босне и Херцеговине, Сабрана дела, Београд 2000. г. Девети том, стр 410-423)

Zatim, imamo letopis franciskanskog manastira u Sutjesci, takođe se ne spominje hrvatsko ime.

Mogu se pogledati i izveštaji Apostolskog vikarijata za BiH. Ni tamo se ne nailazi na ime Hrvat.

Brojni šematizmi vikarijata i biskupija, takođe svedoče o tome. Izvštaji Vatikana takođe. Postoji i popis koji je sprovela 1910. g. okupaciona vlast. Srbi se svuda u tom popisu spominju kao Srbi. Katolici uvek kao katolici, nikad prema narodnosti. (Исто.)

I sam hrvatski istoričar Vjekoslav Klaić, poznati ''zainekač'' Srba priznaje da katolici nisu imali nacionalne svesti. ''Katolici zovu sami sebe Latini, a pravoslavni ih u nekim krajinama zovu Šokci, a u nekim mestima Turske Hrvatske i Madžari...'' (Bosna. Podatci o zemljopisu i poviesti. Sabrao jih i poređao Vjekoslav Klaić, Prvi dio: zemljopis, Zagreb 1878. преузето од: Лазо М. Костић, Верски односи Босне и Херцеговине, Сабрана дела, Београд 2000. г. Девети том, стр 410-423)

Na kraju samo još jedno sporno pitanje i time ovaj kapitel završavamo. Pred nama se pojavio slučaj ''bosančice''. Kako je protumačiti, i gde je svrstati? Jer poznato je da su hrvatski ''naučni'' radnici i ovde dali dokaza svome kleptomanstvu, tvrdeći kako je bosančica ''hrvatska ćirilica''. (Grubišić, Vinko: Grafija hrvatske lapidarne ćirilice, KHR, München-Barcelona, 1978. Zelić-Bućan, Benedikta: Hrvatska ćirilica - bosanica (bosančica), Hrvatska danas – Kolendić Petar. 1904 Bosančica, Bosansko-hrvatska ćirilica i Dubrovčani. Bosanska Vila (Sarajevo), sv. 19, 1904, br. 19/20, 349-51, 1, 1994, Moguš, Milan: Povijest hrvatskoga književnog jezika, Globus, Zagreb, 1993 )

Problem je rešen tako što je uzeto mišljenje jednog od najvećih autoriteta u ovoj oblasti – prof. Milana Rešetara. On jasno kaže da bosančica ''nije nikakvo specijalno bosansko pismo, nego je starija ćirilska minuskula (sitnija slova), koja je u starije vreme bila u običaju u svim našim krajevima u kojima se uopće pisalo ćirilicom, i kod pravoslavnih i kod katolika i kod muslimana''. (Милан Решетар, Либро од мнозијех разлога. Дубровачки ћирилски зборник од г. 1520. Зборник за историју, језик и књижевност српског народа. Св. 15. Сремски Карловци-Београд 1926. преузето од Јеремија Д. Митровић, Српство Дубровника, Београд, 1994. стр 108 )

 

2. Ćirilica u Rimokatoličkoj ''crkvi''

 

Što je ćirilica bila upotrebljavana u rimokatoličkim ''crkvama'' na srpskom etničko-jezičkom području nije nikakvo čudo. Drugog pisma tu nije ni moglo biti, i ako bi se, još pri tome, želeo uspeh među ''šizmaticima'', upotreba ćirilice je bila neizbežna. ''Ćirilica je bila u običaju kao narodno pismo i kod pristaša rimokatoličke crkve, i to u srednje doba sve do svršetka XVIII v.'' (Вид Вулетић-Вукасовић, Ћирилица код присташа римокатоличке цркве до свршетка XVIII в. У Босни у Далмацији итд. Споменик Српске Краљевске Академије XXXIX. Београд 1903 стр. 117 )

Prema tome, tolikom dugom upotrebom, vidi se da upotreba ćirilice nije bila sračunata na jedno ograničeno vreme. Nije se, dakle radilo o nekom trenutnom kompromisu. Sličan podatak saopštava i prof. Milorad Ekmečić. Govoreći o ''Bečkom književnom dogovoru'', on nenavodeći izvor decidno kaže ''Od 1815. se napušta ranija obaveza franjevačkog sveštenstva Dalmacije da pišu ćirilicom'' da bi na kraju dodao ''Čak su imali i jednu posebnu školu koja je poslovala na osnovama ćirilskog pisma. Do toga vremena, katolici i u susednoj Bosni i Hercegovini napuštaju ćirilicu.'' (Милорад Екмечић, Црква и нација код Хрвата, Зборник о Србима у Хрватској књ. 4. Београд 1999. год. Стр 10 )

Puštamo i dalje podatke o tome. ''Kao što je bilo u Bosni bilo je i u Slavoniji. I tamo je ćirilica od pamtiveka i među katolicima vladala. Vidi u Fr. Miklošić, Monumenta Serbica p. 494, gde se prevodi ćirilicom pisano pismo 1465, god. U Brodu na Savi. Reljkovićev Satir također nas o tome uverava (pp. 54 i 62-63), Ignjat Brlić, u svom predgovoru nemačkim jezikom pisane gramatike od 1833, god., napomenuo je, da je u fratarskoj knjižnici u Našicama video sve do 1721. god. manastirske račune i nacrte za propovedi pisane ćirilicom. U Slavoniji, među rimokatilicima, počela je da istiskuje ćirilicu – latinica tek od drugog decenija XVIII veka, kada su počeli u nju dolaziti svetovni sveštenici i kaluđeri rimski i Hrvatske, nu mi imamo podataka, da su se franjevci tome opirali i u četvrtom deceniju toga veka. Tako npr. Franjevački provincial Luka Karagić izdao je 1. jula 1736. god. Okružnicu na sve manastire i fratre njemu potčinjene, u kojoj u tačci 6, pod pretnjom stroge kazne, zabranjuje i jednom franjevcu da narodnim jezikom pisana pisma latinskim slovima piše, nego isključivo samo ćirilicom, jer je i pismo dar Božji, naročito darovan narodima i jezicima a ne daje se mnogima...'' (Радослав М. Грујић, Апологија српскога народа у Х рватској и Славонији. Београд. Просвета 1989. )

Malo pre napomenusmo da je ćirilica bila neizbežno sredstvo u prozelitizmu Rimokatoličkih misionara. Vršiti prozelitizam u krajevima koji su Srbima nastanjeni, bez upotrebe ćirilice, bilo bi, ako ne uzaludno, sigurno otežano. U prozelitizmu su neophodne i knjige i razna druga pisanija, kako verska tako i ostala. Kako srpski narod nije poznavao drugo pismo sem svoje ćirilice, to je ćirilica bila stavljena u arsenal ove rimokatoličke akcije.

Sa tim je bio dobro upoznat i sam vrh rimokatoličke ''crkve''. Otuda je papa Grgur XIII lično naredio da se ''u Rimu izliju ćirilska slova i ona se (...) još i sada čuvaju u Rimu. Tim slovima štampan je na slovenskom Kanizijev katihizis. On, Karaman (nadbiskup Zadarski iz polovine 18. veka; primedba Tomica Kerčulj) štampao je tim slovima u Rimu 1739. Alfabetar (Azbuka) za potrebu slovenskih katoličkih sveštenika, jer samo tako obučeni sveštenici mogu ''šizmatike'' obratiti na katoličku veru (“li quail essendo l'inuco mezzo per convertir gli scismatic'' N. Milaš. Documenta 314-315). (Д-р. Јован Радонић, Штампарије и школе римске курије у Италији и јужнословенским земљама у XVII веку. Београд. Посебна издања Српске Академије наука. 1949. стр. 73 )

Prelaskom na rimokatličko veroispovedanje, Srpski narod nije prelazio i na drugo pismo. Zbog toga je cela propaganda Rimske kongregacije za veru, morala i dalje da se vodi na ćirilici. Šta nam u toj tvrdnji služi kao dokaz. Pre svega, štampane crkvene knjige.

Sveto Pismo u katoličkim ''crkvama'' na Jadranu i zaleđu, za potrebe katoličkog sveštenstva redovno je bilo štampano na latinskom jeziku, iako je služba vršena na narodnom jeziku. Međutim, pored njega u crkvenim službama korišćeni su i takozvani ''Lekcionari''. Oni se po sadržaju nisu bitno razlikovali od Svetog Pisma, ali jesu po pismu u kome su sastavljani. Naime, prvi takav lekcionar štampao je u Mlecima 1495, franjevac Bernardin Spljećanin, rodom Hrvat. No kako je on bio štampan čakavskim narečjem na latinici, i kako on nije bio razumljiv niti narodu niti sveštenstvu u južnijim predelima Jadrana, vršeni su njegovi prepisi u ćirilici, i to nekoliko puta. (Тај податак само ad hoc износи Петар Колендић, Ћирилицом штампане књиге за дубровачке католике, Политика 1933. бр 8860 )

Značajno je napomenuti da je i jedan katolički Srbin, prof. Vid Vuletić Vukasović, izradio u ćirilici prepis ovog Dubrovačkog Leckcionara. (Милан Решетар, Бернардинов Лекционар и његови Дубровачки преписи, Посебна издања Српске Краљевске Академије. Београд 1933. )

I u Stonu, odnosno poluotoku Ratu (Pelješcu) koristila se ćirilica, kako kod duhovnih tako i kod svetovnih vlasti. ''Spominjemo, da je martikula bratstva sv. Frana u Stonu iz prve polovice XV v. Pisana ćirilicom, kojim su se pismom onda služili bogomili i pravoslavni. Za čudo je, da se u Stonu, nakon 100 godina Dubrovačke vlade sastavlja važan pučki akt, i još čisto vjerskog katoličkog obilježja ćirilicom! To znači da je martikula bila za puk, koji je poznavao samo ćirilicu, i da Dubrovčani nijesu mogli uništiti i zbrisati tako lako odmah svaki trag srpstvu na polutoku i u Stonu.'' (Dr. Nikola Zvonimir Bjelovičuć, Povijest Pouotoka Rata (Pelješac). (Hercegovine i Dubrovnika) Split 1921. str. 56-57 )

 

3. Posebno o ćirilici u Dubrovniku

Kako je Dubrovnik od vajkada bio spojen sa svojim zaleđem, koje se još od Porfirogenita smatra čisto srpskim, to je posledica njegovog sloveniziranja bila sasvim očekivana. Grad odvojen od svoje matice, nije imao izbora. Ćirilica je ekspresno, sasvim neosetno prodrla u Dubrovnik zajedno sa ostalim slovenskim obeležjima i našla svoju primenu kako u javnoj tako i u privatnoj upotrebi Dubrovčana. Ovde samo nekoliko konstatacija koje su neki još pre nas izneli.

Sve do svoje smrti Dubrovnik se služio ćirilicom u korespodenciji sa balkanskim zemljama, pa čak i sa turskim vlastima, koje su se u zaleđu utvrdile. Zbog toga je Dubrovačka kancelarija uvek upošljavala ''srpskog pisara ili kanćelijera, koji je bio, dakako, pristaša rimokatoličke crkve''. (Вид Вулетић, Исто, стр 117) Nekoliko od tih logogeta ili dijaka su Nikša Zvijezdić, koji se pojavljuje od 1431-1454, i Marinko Cvjetković. ''Spomenut mi je k tomu još nekoliko srpskih dijaka koji su bili u Dubrovniku kao logogeti ostalih vladara: Bjelić Niko (Dubrovačanin), Dmitar, Dobrivoj, Mileta, Radoslav, Rajče itd''. (Исто, стр 117 )

Još jedan opšti zaključak, ovaj put od V. Mošina i S. M. Traljić. Oni kažu: ''Ćirilica, razumljiva i za susjedne srpske oblasti, i za duborovačku kancelariju, kroz čitavo ostalo razdoblje srednjevjekovlja bila je u upotrebi i u bosanskim i humskim kancelarijama, i u liturgijskim tekstovima, i na grobnim spomenicima, te su je, kao narodno psimo razumljivo za široke slojeve, prihvatili i elastični franjevački misionari, koji su u sredini 13 vijeka preuzeli od dominikanaca zadatak borbe s bogumilstvom i širenja jeresi''. (Др. В. Мошин и С. М. Траљић, Ћирилски споменици у Босни и Херцеговини, Наше Старине 6. стр. 63 Београд 1950)

Sad nekoliko pojedinačnih manifestacija, gde se uočava odanost ćirilici pojedinih katoličkih Srba. 1514. g. dubrovački pisar, Luka P. Primojević, traži od Senata dozvolu za otvaranje štamparije koja bi štampala ''i srpskim pismenima kako ih upotrebljavaju srpski kaluđeri u svojim crkvama, istim slovima kojim su bili počeli štampati Crnojevići a štampa im je bila svugdje hvaljena i uvažena.'' (Мирослав Пантић, Књижевни историчар Петар Колендић, предговор у књизи: Петар Колендић – Из старога Дубровника, Београд 1989, стр 73-84. презутето из Јеремија Д. Митровић, Српство Дубровника, Београд 1994. стр 110)

1502. g. na samrti, katolički sveštenik Luka Radovanović ostavio je ''jednom drugom svešteniku, Pavlu Vukašinoviću, koji se s uspehom bavio knjižarskim poslovima u Dubrovniku, i mašinu za štampanje i potrebne kalupe za ćirilska slova''. (Петар Колендић, Ћирилицом штампане књиге за дубровачке католике, Политика 1933. бр 8860 )

1512. g. Dubrovčanin Frano Ratković, dao je na štampanje u Mlecima, u izdavačkoj kući Đorđa Ruskonija, na ćirilici: ''Petnaest molitava svete Briđide'' i ''Oficij'', Bile su to ''dve knjige štampane ćirilicom u čistom narodnom jeziku dubrovačkog tipa''. (Исто, стр 1)

Latinica je tek na talasima renesanse u većem obimu ušla u Duborvnik. No kako ona nije dopirala do zaleđa, bio je to razlog da se ćirilica i dalje zadrži za dubrovačke katolike, kako u samom gradu tako i u zagorju. Zato je za te vernike ''u dubrovačkom književnom narečju izdan 1583. u Mlemica kod čuvenog kaligrafa Kamila Zanetija jedan adespotan ćirilski ''Nauk Krstjanski''. To je prvi katolički katehizam u pitanjima i odgovorima štampan ćirilicom''. (Исто, стр 2, такође и код Милан Решетар и Ћ. Ћанели. Два Дубровачка језична споменика из XVI вијека. Српска Краљевска Академија Наука, Београд 1938.)

 

 

4. Ćirilica u Bosni

Sve što je rečeno za Dalmaciju i Slavoniju, još više važi i za Bosnu. Sem ćirilice i njene minuskule ("bosančice") tu nije bilo drugog pisma.

Ćirilica je upotrebljavana na Dvoru, u ''crkvi bosanskoj'', u korespodenciji sa Dubrovnikom. Pa čak i posle pada pod ''turski vakt'' dešava se neviđeno: Osvajač uzima kao svoje pismo, ono kojim se do tada služi raja. O tome svedoči prepiska bosanskih Turaka sa Dubrovnikom.

Kada se zna koliko je u Bosni bio jak uticaj franjevačkih misionara, i u opšte Katoličke ''crkve'', čudi kako zajedno sa njim nije došlo do utvrđenja latinice. To ovde ne možemo raspraviti, ali evo još jednog svedočenja kako je i samo katoličko sveštenstvo u Bosni koristilo ćrilicu. Hrvatski kulturni istoričar Dragutin Prohaska kaže u svojoj studiji o Bosansko-Hercegovačkoj pismenosti u Bosni i Hercegovini: ''Najomiljeniji način pisanja u Bosni od ranog srednjeg veka jeste ćiriovsko pismo. Katolici, pravoslavni i bogumili služili su se ovim pismom. Ono je čak bilo službeno pismo bosanskog dovra u saobraćaju sa Dubrovnikom...'' (Dragutin Prohaska, da kroatisch-serbische Schriftum in bosnien und der Heryegovina von den Anfaengen bis zur nationalen Wiedergeburt im XIX Jahrhundert, Zagreb 1911. преузето из: Лазо М. Костић, Ћирилица и српство културноисторијска студија повезаност ћирилице и српства књига 1, Сабрана дела, Пети том, Београд 2000. г. Стр. 534 )

Opšte je poznato i da je franjevac fra Matija Divković štampao sva svoja dela ćirilicom u Bosni, u prvoj polovini XVI veka. Takođe, na jednoj knjizi koja je štampana ćirilicom u Mlecima 1708. g. a za potrebe bosanskih katolika stoji da je pisac tu knjigu štampao ćirilicom zato što neuki ljudi ''ne umiu šiti kniga ni slova latinski''. (Радослав М. Грујић, Исто. )

 

Ako je tako stojala stvar sa ćirilicom kod kat. sveštenstva, drugačije nije moglo ni da bude kod proste raje, koja čak i da je htela nije mogla pisati drugim pismom, pod uslovom da je uopšte bila pismena.

Ćirilicu od najranijih vremena uočavamo na bosanskim pisanim spomenicima. Do skora se smatralo da je povelja Bana Kulina (iz 1189 g.) najstariji ćirilični pisani spomenik Bosne, u kome se ujedno i prvi put pominje slovensko ime Dubrovnik. Ban Kulin je bio višestruki konvertit. Najpre ga uočavamo kao bogumila a potom kao katolika. Samo godinu dana pre pisanja ove povelje Rimski papa šalje 1188, dubrovačkom nadbiskupu plašt i potvrđuje stara prava dubrovačke crkve. U pismu pominje srpsku Bosnu: "regnum Servile, quod est Bosna" (srpska kraljevina koja je Bosna). To je bilo vreme bana Kulina.

"Ja ban bosanski Kulin prisezaju (iskazuje) vama kneže Krvašu i svima dubrovčanima pravi prijatelj biti vam od sada do vijeka i pravicu držati s vama i pravu vjeru dokle sam živ. Svi dubrovčani koji hode po mojemu vladaniju trgovaće gdje koji hoće, konačiće gdje se koji nađe s pravom vjerom i pravim srcem bez ikakvog zla…'' (Повеља Бана Кулина (29. VIII 1189) 1 Фол. 49в - 53р (Cod. slav. 12 Bibl. Vatic.), в.сн.XIII и "Слово" 9-10. Према тзв. лењинградском (изворном) примјерку.)

Kao sigurnog katolika, nauka je identifikovala bosanskog kralja Tvrtka I (''Milošču Božjom Kralj Srbljem i Bosni i Primorju'')

I njegove povelje pisane su ćirilicom. Naprimer, njegova povelja Dubrovačkoj republici iz 1382.

''Veoma je prijatno proslavljati Tebe kako dolikuje i istinskom vjerom i ovom, dakle pobožnom i radosnom riječju obratiti se Tebi, o prvomučeniče Hristov Stefane. Ti se, pak, za one što te kamenovahu moljaše govoreći: “Gospode, ne uzmi im ovo za grijeh, jer ne znaju šta čine”...'' ("Повеља краља Твртка I Дубровачкој републици", Извор: “БОКА – Зборник радова из науке, културе и умјетности” бр. 15-16, Херцег-Нови 1984., стр. 475-477. Превео: др Радојица Р. Јовићевић)

Skoro čitav vek i po pre ove povelje. Piše ban Matej Ninoslav, takođe katolik, na ćirilici povelju Dubrovčanima (1240 g.) (Др. Жељко Фајфрић, Котроманићи, Интернет издање)

Naslednik kralja Tvrtka I, Stefan Dabiša, katolik, šalje na ćirilici 17. 5. 1395. povelju bosnaskom županu Vukmiru Semkoviću gde kaže: ''U ime Oca i Sina i Svetoga Duha Amin. Mi Stefan Dabiša po milosti Gospoda Boga kralj Srba (jedina etnička odrednica u intitulaciji), Bosne, Pomorja, Humske zemlje, Donjih Kraja, Zapadnih strana, Usore, Soli i Podrinja (intitulacija po oblastima – zemlje kojima vladar vlada ili kojima pretenduje da vlada)." (Факсимил уз текст издао у Млецима 1815. Павле Соларић )

Ćirilicom su pisane i povelje i Kralja Tvrtka II. Ovde pružamo jedan njegov potpis.

1406. g. piše Pribisav Pohvalić, poslanik banice Anke, za koga Vasilije Đerić veli da je Srbin katolik, ''Ja Pribisav Pohvalić daju vsakome znati ere doidoh u Dubrovnik poslanijem gospoje banice Anke i gospogije vojvodinice Katarine Sandaljevice, donih knezu, i vlastelem dubrovačcijem tri listove... pisane listom srpscijem...'' (Проф. Вас. Ђерић, О српском имену по западнијем крајевима нашега наорда, II издање, Београд 1914. преузето из: Лазо М. Костић, Ћирилица и српство културноисторијска студија повезаност ћирилице и српства књига 1, Сабрана дела, Пети том, Београд 2000. г. Стр. 543 )

U Dubrovačkom arhivu sačuvan je akt od 19 januara 1604. god. koji je nastao na narodnom zboru svega Popova i Zahumlja (Hercegovina) koji odlučuje ''da se podloži kralju (austrijskom caru) i ovlašćuje fra Dominika Andrijaševića, da učini s njime u njihovo ime ugovor, po kome će ostati vijerni carstvu. Potpisnici: Husein Pašić, knez Brajan Nikolić, knez Stjepan Miloradović, knez Jovan Nikolić, Ivan Pavlović iz Velje Međe, Raič Ivanović, knez Mile Medvodović i Matijaš Kordić.'' (Радослав М. Грујић, Исто.)

U franjevačkom manastiru u Sinju nalazi se nekoliko dokumenata pisanih ''bosančicom'', koje je sa sobom doneo vođa prebeglih fratara iz Bosne, fra Pavle Vučković. (Др. Ћиро Трухелка, Неколико млађих писама херцеговачке господе писаних босанчицом из дубровачке архиве, Гласник земаљског музеја у Босни и Херцеговини XXVI. 1914. бр. 4. стр 478 )

Čitave katoličke župe i franjevački samostani, širom Bosne, upotrebljavali su ćirilicu u svojoj evidenciji i korespodenciji. Tako na primer Matice krštenih župe: Sutiska, Zovik, Komušin, Pečnik, Ivanska, Svilaj, itd. (Benedikta Zelić-Bučan, Bosančica u Srednjoj Dalmaciji, Split 1961, str. 14 )

Od značaja je i činjenica da je Andrija Ohmučević 1653 g. u Napulju štampao svoje privilegije ćirilicom. ''On je želeo da pred tadašnjom javnošću bude što ubedljiviji''. (Др. В. Мошин и С.М. Траљић, Ћирилски споменици у Бопсни и Херцеговини, Наше Старине 6. Београд 1950 ) ''Solovjev se išćuđava činjenici da su u ovom delu privilegije Ohmučevića štampane ćirilicom. Međutim, u Gavrilovićevim ispisima iz vatikanskih arhiva postoji dokumenat iz kojeg se vidi da je još 1643. godine bilo u Kongregaciji govora o molbi Andrije Ohmučevića da mu se u Kongregacionoj štampariji otštampaju tri ćirilske povelje'' (Богољуб Петковић, Нешто о штампању ћирилицом привилегија Андрије Охмучевића, Прилози ка књижевности језик, историју и фолклор. Књ. 24. св. 1-2. Београд 1958 стр. 125 )

Pošto smo konstatovali da u Bosni sem ćirilice, ("bosančice") i ponekad arapskih slova, nije bilo drugog pisma u upotrebi, mislimo da nije potrebno dalje iznositi primere ćiriličnih spomenika.

 

5. Ćirilica kod Bunjevaca i Šokaca

Mi nikada ne bismo imali pretenzija da Bunjevce i Šokce svrstavamo u srpski nacionalni korpus, da to nisu činili strani etnografi i austro-ugarske vlasti. No još jedan drugi razlog tu postoji, a to je demografska megalomanija Hrvata, koji teže da svojataju bez ikakvih osnova, sve što je katoličko.

Nepostoji ni jedan kompetentan strani etnograf koji je Bunjevce i Šokce smatrao Hrvatima, Naprotiv, redovno su ih obeležavali kao ''Srbe katolike'', ''Race katolike''. Od madžarskih tako: Černig, Fiker, od austrijskih: Hunfalvi, Keleti, Šviker. (Поближе о томе код. Лазо М. Костић, Српска Војводина и њене мањине, Нови Сад, 1999.)

Koliko su besmislene hrvatske aspiracije na ovu etničku masu, neka posluži kao dokaz prva nacionalitetna statistika od Alekse Fenješa, koju je Ugarska sprovela za godinu 1840. U toj godini nije pronađen nijedan Hrvat u Virovitičkoj i Požeškoj županiji, kao i u Sremskoj Krajini i Sremskoj granici. Pominju se samo Srbi i Šokci. (Исто)

O upotrebi ćirilice kod Šokaca imamo svedočanstvo od njihovog najvećeg izdanika – Antuna Matije Reljkovića, u svom Satiru on kaže:

O Slavonče ti se vrlo varaš,
Kojigod mi tako odgovaraš;
Vaši stari jesu knjigu znali,
Srpski štili i srpski pisali!

Kod Bunjevaca ćirilica nije bila isključivo pismo. Upotreba latinice je čak bila kasnije potisnula ovu prvu. Istina latinica postaje tek od kraja XIX veka dominantan oblik pismenosti kod njih. Ali nije oduvek bilo tako.

Još pre doseljenja u nove krajeve, Bunjevci su se služili ćirilicom, pa čak i po seobi nisu je zapuštali. ''To dokazuje prepiska ćirilicom one deputacije Somboraca (članovi: Bunjevac: Mrata plem. Parčetić i Srbin Atanasije Stojšić) koja je išla u Beč i izradila da Sombor bude 1749. g. proglašen za slobodnu kraljevsku varoš''. (Иван Иванић, Буњевци и Шокци, Београд, 1889. стр. 152 )

 

Pa i posle iseljenja Srba u Vojinu Krajinu, Bajski magistrat, u kojem je najviše bilo Bunjevaca, ''ostala je ćirilica i srpski jezik kao zvaničan (...) a u Subotici je sve do 1809. g. ćirilica bila u zvaničnoj upotrebi (u Magistratu) pa su i službene tiskarnice bile štampane ćirilicom.'' (Исто, стр 152)

Pa i sam vođa bunjevačkog preporoda Ivan Antunović, poručivao je svojim saplemenašima da bolje izuče ćirilicu jer izgleda da su njihovi preci, kako on sam kaže, ''više no mi poznavali ćirilicu, te su ovu i za svoju svojinu svatali. Barem se to mora naslućivati, kada vidimo, da su zapisnici varoški i u Baji (gde je svakako bilo više Bunjevaca no Srba) pisani bili ćirilicom. U Somboru (gde su Bunjevci u jednakom broju sa Srbima) sastavljeni su većinom svi stari spisi ćirilicom''. (Исто, стр 152)

Interesanto je da se vidi u kojoj ortografiji su Bunjevci i Šokci pisali latinicu pre XIX veka. Njihov pravopis je bio smeša madžarskog i nemačkog pravopisa. To se na primer može videti iz testamenta Dominika Vojnića, koj se čuva u Subotičkom gradskom arhivu. On (Vojnić) zaveštava 19 juna 1776, 200 forinti svom ''poljubljenom sinu Albertu Vojnityu'', takođe istu sumu ostavlja i svojoj ''netyacziczi Marii Paulovics''. (O правопису и језику Буњеваца, Мил. Иловац, О Буњевцима, уредио Миловиј. В. Кнежевић. Суботица, 1927 стр. 18 )

Sva kasnija kulturna građa Bunjevaca sastavljana je na latinici, počevši još od prvog njihovog književnika fra Grge Peštalića i njegovog dela: Dostojna plemenite Bacske starih uspomena sadasnji i drugi slavinske kervi delliah slava bacskim plemichem s prigodom csuvanja svete krune i okrunjenja Leopolda II-ga od Domoroda u Baji, prikazana (Shtampano u Kalacsi 1790) (Преглед Буњевачке књижевности, О Буњевцима, уредио Миливој В. Кнежевић, Суботица, 1927, стр. 24 )

Zatim, na latinici su stvarali i savremeni bunjevački književnici: Ambrozije Šarčević, Ivan Antunović, Mijo Mandić, Blaž Rajić, Lazar Stipić, itd.

I Bunjevačka periodika je sva izlazila u latinici, sem ''Književnog severa''.

 

6. Ćirilica u periodici i književnim delima Srba katolika

Ulaskom u dvadeseti vek, nacionalna svest Srba katolika bila je na zavidnom nivou. To se najbolje uočava na primeru katoličkih Srba sa Jadranskog primorja. Tamo je delatnost Srba katolika, poprimila jasne konture jednog političkog pokreta, koji je imao neskriveno nacionalno delovanje.

Na Jadranu ćirilica polako počinje da se uzdiže. ''Do prvog svetskog rata bio je samo jedan izuzetak, tolerancija u načelu ekskluzivne upotrebe ćirilice od Srba: smatralo se kao normalno da ''Srbi Latini'' odn. Srbi katolici pišu latinicom i da se tako publicistički ispoljavaju. To je naročito važilo za srpske dubrovačke pisce, ređe za ostale na Primorju. Van Primorja toga nije bilo.'' (Лазо М. Костић, Нека новија збивања на српском књижевном пољу, Сабрана дела, Пети том, Београд 2000. стр. 883)

Brojni listovi i novine počinju da se izdaju na ćirilici.

''Srpski Glas'' (kasnije ''Srpski List'') – organ Srpske narodne stranke. Izlazile u Zadru, a izdavao ih vođa Srba iz Dalmacije, i sam katolik, Sava Bjelanović.

''Draškov Raboš'' list za pouku i zabavu, izlazio 2 puta nedeljno u Splitu od 1883-1887. Vlasnik i odgovorni urednik je bio Jovo Metličić, Srbin katolik. Od ukupno 130 brojeva, koliko je izašlo samo je početnih 34 štampano latinicom.

''Srđ'' – list za književnost i nauku. Izlazio je u Dubrovniku od 1902 do 1908, 2 puta mesečno. Izdanja su štampana mešovito, i ćirlicom i latinicom. Urednici su konstantno bili Srbi katolici, kao što su Antun Fabris (vlasnik), Antonije Vučetić, Kristo Dominiković, Miho Vaketi.

''Dubrovnik'' – list je izlazio do 1914. Jedanput do dvaput nedeljno, samo povremeno ćirilicom. Urednik: Antun Fabris, Krsta Dominiković.

Početkom 1908. g. Počeo je izlaziti sedmični list ''Boka'' (glasilo za opće interese Bokelja) i ćirilicom i latinicom. Urednik, Srbin katolik, Rudolf Sardelić.

''Novi Srpski List'' – organ za srpske interese na Primorju. Urednik Maksimir Sardelić. Izlazio u Zadru.

U Zagrebu, Srbin katolik, Stijepo Kobasica, izdaje ''Srpski Glasnik'' – organ Srpske narodne radikalne stranke u Hrvatskoj i Slavoniji. Izlazio od 1912-1913.

1894.g. Antun Pasarić, otvara ''srpsku dubrovačku štampariju'' koja mahom štampa knjige ćirilicom.

Svojim zaveštanjem, dubrovački trgovac Konstantin Vučković, pravoslavac, naređuje osnivanje ''Matice srpske'' u Dubrovniku. U samom testamentu izrično je stajalo da se ima knjige od tih sredstava imaju štampati ćirilicom. Pojedini Srbi katolici, koristili su štamparske usluge ove ustanove. Tako, Frano Kulišić, O Medu Puciću, U spomen tridesete obljetnice smrti (1812-1912) Dubrovnik, 1913. Isti pisac, Dživo Bunić Vuličević, Dubrovnik 1911.

Vice Adamoviću Matica srpska izdaje na ćirilici: Dubrovčani izvan zavičaja, 1914.

U štampariji J. Tošovića, 1921.g. Adamović izdaje knjigu: O bedemima grada Dubrovnika.

U istoj štampariji, Kristo Dominiković izdaje knjigu: Dubrovnik i okolica: zgodan domaći pratioc za posjetioce Dubrovnika, 1922. g.

Stijepo Kobasica na ćirilici izdaje: Srpsko-Bugarski rat. Sarajevo 1913

Mladi Dubrovački pesnik Josip Bersa, daje na štampanje ćirilicom, svoje Pjesme, Zadar 1891, štamparija Špire Artale.

Interesantno je da su delo Josipa Sundečića, Tižna knjiga, i Gorski Vijenac jedina dela koja je Jugoslavenska akademija u Zagrebu štampala ćirilicom u godini 1891.

Pomenimo ovde i Ivu Andrića, koji je sva dela većinom izdavao u ćirilici. Isti je slučaj i sa prof. ekonomske istorije na Beogradskom univerzitetu Mijom Mirkovićem.

Lujo Bakotić je u spostvenom izdanju štampao na ćirilici ''Rečnik Srpsko hrvatskog književnog jezika. Beograd 1936.

Ovde smo dali samo nekoliko ilustrativnih primera, koliko da se vidi da kod Srba katolika nije postojala averzija prema vazdašnjem srpskom pismu.

Na kraju, samo još dva-tri podatka o nadgrobnim spomenicima Srba katolika.

Tu nismo mogli nešto više da saznamo, ali ono što smo pronašli saopštavamo.

Najpre, na Novo-Kaštelanskom groblju, i dan danas čvrsto stoje, u ćirilici ispisani nadgrobni spomenici Iva Ćipika, i Jova Metličića.

Na gradskom groblju u Cavtatu, nalazi se parcela koja pripada poznatoj srpskoj porodici Zore, isklesan u ćirilici. (Слика преузета из: Ђорђе Ћапин, Однос према српским споменицима у Конавлима Рад је прочитан 19. маја 1995. године у Бијељини на "Савјетовању о музејској дјелатности, архивима и заштити баштине у Републици Српској и Републици Српској Крајини", које су организовали Свесловенски савез и музеји Републике Српске и Републике Српске Крајине. Изводи су објављени у часопису "Погледи" бр. 182., Крагујевац 1995., стр. 36-37.)

Na staro-katoličkom groblju iznad Dubrovnika, (kod Kapelice) gde su većinom sahranjivani Srbi, ima puno spomenika u ćirilici, ali su dosta oštećeni usled dotrajalosti i kiše. Tako se jasno mogu pročitati nadgrobne ploče: Perinović Nikole, Škulević Petra, Lazara Pavlovića. Svi oni su umrli u razdoblju od 1815-1835.

 

7. Ćirilica u privatnoj korespodenciji Srba katolika

U potrazi za privatnim rukopisima pojedinih istaknutih Srba katolika, došli smo do nekih saznanja. U Arhivu SANU, čuva se prepiska pojedinih Srba katolika.

Tako na primer, iz prepiske Valtazara Bogišića i Stojana Novakovića uočavamo da je ćirilicom pisano svih 49 pisama, koliko je ukupno Bogišić pisao Novakoviću.

Sačuvano je ukupno 6 pisama Meda Pucića upućena takođe Stojanu Novakoviću. Sva su u ćirilici.

Pogledali smo i korespodenciju književnika Marka Cara sa Tomom Krstom Popovićem. Svih 20 pisama su pisana ćirilicom, a Car ih je slao iz Zadra, Beča, Beograda itd.

Svoja pisam je ćirilicom pisao i Antun Fabris, i to najčešće u prepisci sa svojim uredništvom lista ''Dubrovnik''.

U zaostavštini novskog književnika Tome Krstovog Popovića ima dosta pisama Srba katolika. Odatle vidimo i ćirilicom pisana pisma Đure Vukotića. Zatim pisma Ljudevita Vuličevića. Ima tu i jedna razglednica iz Rima koju je Vuličević poslao Popoviću, pisana je ćirilicom.

Našili smo i na dva pisma Matije Bana iz 1880. g. Upućena Čedomilju Mijatoviću, pisana su ćirilicom.

Kao posalnik u Rimu, ćirilicom je pisao svoje izvštaje i Lujo Bakotić.

I Henrik Barić, poznati albanolog, vidimo, služio se ćiriličnom pisaćom mašinom u svojoj prepisci, a čak i kada je upotrebljavao latiničnu pisaću mašinu svojeručan potpis davao je na ćirilici.

Na kraju, ima tu hrpa pisama Ive Andrića, devedeset odsto pisana ćirilicom.

 

Završna reč

Videli smo dakle, da upotreba ćirilice od strane katoličkih Srba u srednjevekovnom periodu nije nikakva posebnost. To je period u kome i samo katoličko sveštenstvo u našim zemljama koristi ćirilicu, čak šta više ima obavezu da se njome služi.

Ćirilicu praktikuju svi: i pravoslavni i katolici i muslimani. Videli smo da su značaj ćirilice dobro procenili i centralne verske vlasti u Rimu. Vidimo da su oni otvarali ćirilske štamparije kao i škole u kojima je ćirilicom pisano. Tako na primer, škola trebinjske biskupije u kojoj je dopunjavan Bernardinov lekcionar.

Crkvene knjige za polatinjeno stanovništvo obavezno se štampaju ćirilicom.

Već od polovine XVIII v. latinica polako počinje da potiskuje ćirilicu. Mogli smo da zaključimo da je jedan od razloga tome: importiranje katoličkog sveštenstva iz Hrvatske.

Tek sa ulaskom u XX vek. pažnju počinje da privlači sve veća upotreba ćirilice među katoličkim Srbima na Jadranu. To se ogleda u štampanoj periodici, individualnim književnim delima, privatnoj korespodenciji itd.

Kod Bunjevaca i Šokaca trijumf latinice je bio potpun. Tu je skoro sva intlektualna baština izložena na latinici. Baš zbog toga izražena upotreba ćirilice na Jadranu dobija posebnu snagu.

Posle Drugog svetskog rata, fenomen katoličkog srpstva polako ali smišljeno nestaje, tako da je tu nemoguće pratiti bilo kakve manifestacije ovog krila našeg naroda, koji je u prošlosti mnogo obećavao.

 

 

Literatura