Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

C. Merlocampi,
Firenze 2009:

Bartol Kašić i jezičko posrbljavanje Balkana

Bartol Kašić, otac hrvatskog jezika?

Niti je Bartolomeo Cassio idejni otac fantomskog hrvatskog jezika,
niti famozna Gramatika iz 1604. ima dominantno hrvatsko obělěžje

 

Danas se često može pročitati o tome kako Hrvati odavno prě Vuka Karadžića imaju "hrvatski rěčnik i gramatiku", kako imaju jezik "koji je standardiziran u 16. stolěću". Međutim, niko se pritom ne zapita čemu zaista služe ti rěčnici i gramatike, da li oni uopšte služe narodu koji taj jezik govori ili (i)pak někom drugom? U osvrtu koji slědi viděćemo da Bartol Kašić (Pag 1575 - Rim 1650) nije pisao rěčnik i gramatiku hrvatskog jezika, već měšavine dominantno srpskog sa priměsama hrvatskog jezika, a za potrěbe jezuitske Kongregacije za propagandu věre. Cěo životni put Kašićev i njegovo bavljenje jezikom trěba posmatrati kao isusovačku misiju, misiju u duhu protivreformcijskog talasa.

Jezuiti su shvatili da protestanti pridobijaju věrnike omogućavajući im bogosluženje na narodnom jeziku, pa su, u strahu od konkurencije, angažovali svoje ljude da sastave pravila jezika za bogosluženje. Međutim, jezuiti su planirali da na Slověnskom Jugu postupe pragmatično, i to na dva nivoa.

  1. Prvo, nisu želěli rascěpkanost jezika, već su prvo uvođenje slavěnskog jezika u bogoslužbu zamislili kao ukrupnjavanje slověnskih jezika i dijalekata u jedan, "sveslověnski jezik". Motivi za ovakvo ukrupnjavanje jezičkog standarda živi su i danas, kada se satelitske balkanske državice približavaju utapanju u EU.
  2. Drugo, protivreformatorsko dějstvo Jezuita trěbalo je u isti mah da postane i prozelitsko, pa se na Slověnskom Jugu, posebno u drugom talasu, kada je angažovan Kašić, razmišljalo o uvođenju srpskog narodnog jezika u rimokatoličku bogoslužbu.

Jezuitska misija uvođenja (sve)slověnskog narodnog jezika u 16. i 17. věku odvijala se u dvama talasima.

Simeon Budineo i propali pokušaj ujednačavanja slověnskog jezika za rimokatolike

Prvi je talas bio u 16. stolěću, kada su Jezuiti za sve katoličke i potencijalno katoličke Slověne pokušali da konstruišu jedan „sveslověnski" jezik i za ovaj posao angažovali Zadranina Simeona Budinea (Šimun Budinić, 1530-1600). Pokušaj je zasvědočen kada je Šimun Budinić, prěvodio Katehizis za Slověne od P. Kanizija. Budinićev prěvod Summa nauka hristianskoga", (ne kršćanskoga!) objavljena je u Rimu 1583. – srbuljskom ćirilicom! (Srpskim pismom pisana je i „Nauka Kršćanska", koju je izdao Kolonić u Trnavi 1690. g.)

Ovaj prvi pokušaj je propao. Razlozi njegovog neuspěha sigurno leže u odsustvu Budinićevog jezičkog osěćaja, njegovom nepoznavanju prilika na terenu, ili naprosto neodměrenom pokušaju da se prěvelik děo slověnskih naroda obuhvati jednim jezikom. Budinić je u Summu bez smisla ubacivao srpske, ali i češke i poljske rěči. Dok je u prvim dvěma knjigama Budinić pisao čistim hrvatskim jezikom (čakavskim), u trećoj knjizi piše, kao što veli Fran Kurelac, „vseslovinski". „Budinićevo umetanje čeških i poljskih riječi potpuno je nefunkcionalno" (Ljudevit Jonke), kao što pokazuju priměri: „Mili pane, Gospodi Bože moj (132); od blažene divice panni Marie (51); ovako je rekao i mluvio..." itd. itd.

Kako rekoh, bilo je to doba – po pokušaju ukrupnjavanja slověnskih jezika na Balkanu – slično današnjem, doba kada je rimski Sabor za širenje věre (Congregatio de propaganda fide) u svojoj protivreformatorskoj dělatnosti spoznao veliku pouzu zasnivanja jednoga književnog jezika za cěo slověnski svět Balkanskog poluostrva.

Drugi pokušaj jezičkog posrbljavanja balkanskih Slověna –
uspěšna misija Bartola Kašića

Međutim, pokušaj se nije završio na Budiniću. Zasluga za drugo jezičko posrbljavanje Hrvata pripada svakako Bartolu Kašiću, čověku koji je zbog specifičnog životnog puta stekao prefinjen jezički osěćaj. Kao što se saznaje iz Arhiva isusovačkog reda, koji je proučio Josip Jurić, već 1582. u svojem referatu jezuitskom generalu Klaudiju Akvavivi izvěstio je Dubrovčanin Marin Temperica, jezuita i bivši trgovac po balkanskim zemljama, da se od Slověnije do Bugarske govori isti jezik, i prědložio da se što prě sastavi gramatika i rěčnik toga jezika. General Klaudije Akvaviva prihvatio je taj prědlog i naložio 1599. članu isusovačkog reda Bartolu Kašiću da sastavi »ilirsku« gramatiku koja bi obuhvatila sva ta slavenska narječja. Tako se 1604. pojavila u Rimu gramatika čakavca Bartola Kašića »Institutionum linguae Illiricae« s jakim štokavskim elementima. (Mihovil Kombol: Povijest hrvatske književnosti; Josip Jurić: Pokušaj Zbora za širenje vjere, »Croatia sacra«).

Možda Kašić ne bi u svojem poduhvatu uspěo da ga nije impresionirao i inspirisao jezik bosanskog franjevca Matije Divkovića. Kašić je zbog toga jezik nazivao "bosanskim". Međutim, čakavac Kašić jeste u tu gramatiku stavio něke hrvatske padeške oblike, ali je poslě to u prěvodu Biblije izbacio, pa se slobodno može reći da je to prvi prěvod Novog zaveta na narodni srpski jezik, a imajući u vidu da se to desilo nakon što je Kašić proboravio u Běogradu i Dubravniku, pola svojega života.

 

Ljudevit Jonke je napisao: „Put kojim je u pogledu jezika pošao Budinić pokazao se pogrěšan; pobědila je Kašićeva tendencija da trěba ići prema štokavskom dijalektu i uzeti ga za književni." Ovaj navod trěba korigovati samo u tome da nije posrědi Kašićeva tendencija, nego tendencija jezuitskog generala Klaudija Akvavive. Vrědno je pomena da je to isti čuveni jezuitski general, Klaudio Akvaviva, koji je krenuo da katoliči pravoslavnu Rusiju preko cara Dimitrija Lažnog Samozvanca, inače, poljske ekspoziture. Ovaj nam podatak može pomoći da shvatimo prozelitske naměre Kongregacije, njenog generala i njihovih jezikoslovaca-misionara. Kašić u prědgovoru Gramatici sugeriše da bi uměsto dalekih Rusa prvo trěbalo pokatoličiti susědne Srbe: „Nije, naime, izgledalo da to odgovara namjerama naše ustanove, jer se mnogi od naših ljudi neprestano šalju na daleki istok i zapad i trude se da upoznaju različite dijalekte onih naroda, kako bi s onima koji nikada prije nisu bili upućeni u kršćanske zakone lakše mogli razgovarati o blaženom životu, dok drugi narodi, gotovo susjedi, bivaju zanemarivani, i to oni koji ime kršćanske i praočinske vjere poznaju, ali zbog nepoznavanja stvari koje trebaju znati i činiti otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka."

 

Kasio uči jezik srpski

Kašić je, kako sam priznaje u predgovoru svoje gramatike, morao prionuti na težak posao svladavanja srpskog jezika "neki izabrani iz naše družbe trebaju potruditi oko studija da temeljito nauče ovaj jezik". Iz doba njegove pripreme za pisanje gramatike ostao je njegov rukopisni rěčnik koji je Kašić sačinio za sopstvene potrěbe. Taj rěčnik donosimo u prilogu ovog osvrta. Prilažemo kompletan leksički fond anonimnog rukopisnog rěčnika koji se pripisuje Bartolu Kašiću, a datira u godinu 1597. ili 1599, dakle prě nastanka njegove gramatike ilirskog jezika na srpskim štokavskim osnovama. Rěčnik sadrži oko 3800 rěči.

Prilažemo kompletan leksički fond anonimnog rukopisnog rěčnika koji se pripisuje Bartolu Kašiću, a datira u godinu 1597. ili 1599, dakle znatno prě nastanka njegove gramatike ilirskog jezika na srpskim štokavskim osnovama. Rěčnik sadrži oko 3800 rěči.

Kasio piše gramatiku jezika srpskog sa elementima hrvatske čakavice

Po naređenju jezuitskog generala Klaudija Akvavive da napravi jednu slověnsku gramatiku, Kašić je to učinio i napisao Institutionum lingue illyricae libri duo. U prědgovoru ovoj Gramatici Kašić je istakao da je koristio najrasprostranjeniji dijalekt u Iliriku, onaj koji se najviše čuje. Vatroslav Jagić, koji je svojedobno prědavao na Bečkom univerzitetu, za ovu je Kašićevu Gramatiku u jednom svom prědavanju iz 1884. rekao: "To je gramatika narodnog srpskog jezika između štokavice i čakavice". Kašić je to i sam implicite priznao u svom prědgovoru za Institutionum lingue illiricae libri duo iz 1604., koji ćemo ovdě citirati u prěvodu sa latinskog:

Bartol KAŠIĆ

Institutionum linguę Illyricę libri duo
(1604)

PREDGOVOR
(prijevod s latinskog)


Onima koji uče ilirski jezik.

Osnove ilirskoga jezika koje mnogi priželjkivahu, samo možda prebrzo, iako u pojedinim dijelovima nesavršene, prema mojim sposobnostima, zbilja s radošću i predano sastavih. Nikoga, naime, dosada nije bilo, koliko znam, koga bih kao autora mogao slijediti i čija bi pravila o ilirskom govoru slovima zapisana već bila objavljena. Osim toga ne bih zacijelo ni mogao kao prvi zdušno prionuti poslu oko ovoga djela da nisam bio dobio naredbe od onih kojima se suprotstavljati ne priliči. Zbog čega pak oni odlučiše da se neki izabrani iz naše družbe trebaju potruditi oko studija da temeljito nauče ovaj jezik te da se napišu barem osnove istoga jezika, lako će razumjeti svatko, kako mislim, komu je jasno u kakvu se položaju kod Ilira u ovo vrijeme nalazi kršćanska stvar. Naime, ili zbog dugotrajna i bijedna položaja u suodnosu s neprijateljima katoličke vjere ili zbog velike oskudice učenih i revnih pastira, namnožiše se gotovo nebrojiva neznanja u posvemašnjoj tami, a da i ne govorim o drugim zlima što iz tame nastaju, tako da mnogima od njih ni one prve osnove kršćanske vjere nisu dosta poznate.

Stoga ravnatelji naše družbe mudro odlučiše da oni koji se drže podobnima da ih podučavaju, nauče najudomaćeniji jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva. Nije, naime, izgledalo da to odgovara namjerama naše ustanove, jer se mnogi od naših ljudi neprestano šalju na daleki istok i zapad i trude se da upoznaju različite dijalekte onih naroda, kako bi s onima koji nikada prije nisu bili upućeni u kršćanske zakone lakše mogli razgovarati o blaženom životu, dok drugi narodi, gotovo susjedi, bivaju zanemarivani, i to oni koji ime kršćanske i praočinske vjere poznaju, ali zbog nepoznavanja stvari koje trebaju znati i činiti otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka. Tako nenjegovano drveće uskoro zarasta u neplodnu divljinu.

Radi toga sam, koliko je dopuštalo ograničeno vrijeme, pokušao pravila ovoga jezika o osam dijelova rečenice skupiti i određenim i razumljivim načinom prikazati, kako bi što lakše i brže dospjela do onoga komu su namijenjena; a to su oni koji su željni ovaj jezik naučiti. Ipak, ako ove osnove komu izgledaju podugačkima, njega molim da ne odstupi prebrzo od započetoga tečaja. Mnogo je toga izloženo i radi preglednosti, a mnoge druge stvari zbog sličnosti ne predstavljaju kakve nove teškoće pri učenju. Isto se tako nadam da će blagodatima ovih osnova, kakve god one bile, ako s istim marom na njihovu svladavanju budu uznastojali, kao što to običavaju činiti s latinskim i grčkim, uskoro i u proučavanju ovoga jezika ne manje uznapredovati. Zašto pak o onome što se zove rečenična konstrukcija nešto malo, i to samo općenito, iznosim, neće nikoga s pravom čuditi, ako zapamti da je ostalo ili u drugim jezicima koje on poznaje zajedničko, ili će to prije uporabom i vježbom negoli pravilima svladati, ili pak da nije moguće baš lako odjednom sve u znanstvenu teoriju uobličiti.

Zdravi bili.

Rim, 17. travnja 1604.

U stvari, Kašić ovdě kaže da je on kao izabrani iz družbe Isusovaca od Kongregacije za propagandu věre – "oni kojima se suprotstavljati ne priliči" – prvo morao "da se potrudi da nauči jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva", a sve zbog "drugih naroda, gotovo susjeda, (koji) bivaju zanemarivani, i to onih koji ime kršćanske i praočinske vjere poznaju, ali zbog nepoznavanja stvari koje trebaju znati i činiti otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka."

Zbog njih je Bartol "bio dobio naredbe od onih kojima se suprotstavljati ne priliči" da se kao "izabrani iz naše (isusovačke) družbe" potrudi "da temeljito" nauči "ovaj jezik", pa je "pokušao pravila ovoga jezika… skupiti i određenim i razumljivim načinom prikazati, kako bi što lakše i brže dospjela do onoga komu su namijenjena; a to su oni koji su željni ovaj jezik naučiti." Odnosno, kako Barol veli: "neki izabrani iz naše družbe (koji se) trebaju potruditi oko studija da temeljito nauče ovaj jezik", a sve to jer je "zbog dugotrajna i bijedna položaja u suodnosu s neprijateljima katoličke vjere" "jasno u kakvu se položaju kod Ilira u ovo vrijeme nalazi kršćanska stvar.

Pojmovnik:

Na kraju, ko li su ovi "drugi narodi, gotovo susjedi"? Jasna je, dakle opaska nedvosmisleno najvećeg hrvatskog lingviste Vatroslava Jagića "to je gramatika srpskog narodnog jezika između štokavice i čakvice". Jer ovi "drugi narodi gotovo susjedi" nisu niko drugi do Srbi.

 

Kasio prěvodi Novi zavět na jezik srpski

Kasio je, po želji Dubrovčana i uz pomoć splitskog nadbiskupa Sforce, prěveo "Novi zavět" in lingua illirica vernacula trogata. Dubrovčani, kao ni senjski biskup Ivan Agatić, nisu bili zadovoljni ovim prěvodom, pa su žalbe stigle čak do jezuitskog generala, kome se Kasio morao pravdati. U obrazloženju jezuitskom generalu Klaudiju Akvavivi od 17. 7. 1625. Kasio kaže da njegovi spisi nisu pisani samo dubrovačkim govorom "ma in lingua piu commune della mia nazione" – "nego više u jeziku moga naroda", tj. Hrvata. Kasio je, kao što vidimo, u pismu jezuitskom generalu jasno naglasio razliku između svog narodnog čakavskog, kojim se govorilo na Pagu, i dubrovačkog štokavskog jezika.

Kašić je svakako u svoj "ilirski jezik" dominantno unosio rěči prěuzete od štokavaca iz Srbije i Bosne, gdě je dugo godina bio u jezuitskoj misiji, ali samim Dubrovčanima, kao čistim štokavcima ta měšavina sa priměsama čakavice, koje se Kašić kao rođeni čakavac nije mogao osloboditi, nije bio po volji. Dubrovčani su kao revnosni katolici-štokavci bili izričiti da se Novi zavět prěvede na jezik kakvim se u Dubrovniku oglašavalo, npr. 1638., na srpskom jeziku da ga svak bolje razumě – si grida e proclama l' infrascritto tenore in lingua serviana per maggior intelligenza d' ognuno. Dubrovački nadbiskup je, uprkos zalutalim odjecima čakavice, prěporučio Kašićev prěvod Svetog pisma prěd Rimskom kurijom 1632., obrazlažući to činjenicom da se na istoku govori baš tim jezikom.

Prěvođenje Novog zavěta na štokavski jezik inicirala je Kongregacija za propagandu věre u Rimu. Ona je to prvenstveno učinila da bi doskočila širenju protestantizma na Jadranu, koji se služio istim metodama, ali i zbog prozelitizma prema pravoslavcima na istoku. Bitna prětpostvka za taj poduhvat bilo je prěvođenje Novog zavěta na najrasprostranjeniji jezik u regionu, a najpodesniji za to bila je srpska štokavica, kojom se govorilo u Srbiji, Lici, Kordunu, Baniji, Slavoniji, Crnoj Gori, Vojvodini, Bosni, Hercegovini, dobrom delu Dalmacije i u Dubrovniku. U svom radu Štamparije i škole rimske kurije u Italiji i južnoslovenskim zemljama u 17. veku Jovan Radonić o Kašiću kaže:

Živeći, dakle, dugo godina u Dubrovniku i po balkanskim zemljama, Sremu, Slavoniji i Vojvodini, Kašić je osětio jasno razliku između štokavskog s jedne i čakavskog i kajkavskog u tzv. cěloj civilnoj Hrvatskoj s druge strane, kojim se věšto služio Kašićev mlađi savrěmenik Juraj Habdelić. Na Kašića naročito uticao je fra Matija Divković svojim spisima štokavsko-ikavskim govorom, koji on naziva bosanskim. Kašić je osetio ne samo lepotu štokavskog govora, nego njegovu snagu širenja na račun čakavskog i kajkavskog usled pomeranja etničkog štokavskog (srpskog) elementa prvo s istoka na zapad u prvacu dalmatinskog primorja i Dubrovnika, a posle s juga u pravcu severozapada. Tako je Kašić postepenim slušanjem, beleženjem i studijom došao na ideju da za književni jezik južnih Slovena treba uzeti bosansko-hercegovačko štokavsko narečje, onako kako je ono uglavnom našlo izraza u dubrovačkoj književnosti. Svoje misli o potrebi jednog književnog jezika za sve Južne Slovene izneo je Kašić u predgovoru Rimskog rituala 1640.

 

Kasio piše u dodatak Orbinovom Zrcalu duhovnom

Savršeno je jasno da čakavac Kašić ovde govori sa pozicije odanog katoličkog misionara o pravoslavnom štokavskom stanovništvu, koje je bilo dominantno u Iliriku i čiji je jezik jezuita Bartolomeo morao da nauči (sic!) zbog efikasnijeg prozelitskog delovanja. Prema navodima profesora Petra Kolendića iz Dubrovnika, Kasio se lično poznavao sa Mavrom Orbinom pa je u Rimu 1614. štampao Orbinovo "Zrcalo duhovno". "Zrcalu" je dodao i jedan svoj omanji rad – Nauk za dobro pisati slovinski i lasno čitati ovo libarce u kome, ponesen širinom i prěsěkom štokavskog (ilirskog) govora, kaže:

Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi serbskimi slovi i da ga ja nijesam pokupio, nego s velicim razlogom, imajući naš jezik potrebu od veće slova nego latinski ali talijanski.

Kasio je za vrěme svog dugog boravka u Dubrovniku, godine 1641. izdao u Rimu knjigu pod naslovom "Vanđelja i pištulje istomačene iz Misala novoga rimskoga u jezik dubrovački" (vanđelja i pištulje znače evanđelja i apostole). Godinu dana ranije izdao je, takođe u Rimu "Ritual rimski istomačen slovinski". Te knjige zajedno spadaju u program Kongregacije za propagandu věre.

Kašić: „Srbi imaju dijalekt od svih Južnih Slověna najbolji!"

Navodimo rěči dr Miloša Kovačevića:

Prevođenje Hrvata u srpski jezik ne počinje, sa ilirskim pokretom. To je završna faza, faza prihvatanja srpskoga jezika za hrvatski. Još krajem 16. i početkom 17. vijeka „prevođenje Hrvata u srpski jezik inicirala je Kongregacija za propagandu vjere u Rimu. (...) U arhivu Kongregacije za propagandu vjere u Rimu čuva se memorandum o prevodu Novoga zavjeta na slovenski jezik, u kome se, pored ostalog, kaže da Srbi imaju dijalekt od svih Južnih Slovena najbolji". [Svetozar Borak. Srbi katolici, SD „Dr Jovan Rašković", Novi Sad i SD „Zora", Beograd, 1998, 86. ] Za prevod Novog zavjeta određen je Bartol Kašić, koji je najbolje znao „ilirski jezik". Kašić je 1604. godine napisao prvu „ilirsku gramatiku": Institutionum linguae Illyricae libri duo. Za tu Kašićevu gramatiku Vatroslav Jagić će 1884. godine reći: „To je gramatika narodnog srpskog jezika, srednjeg između štokavizma i čakavizma... Već 1636. godine u Zagrebu prihvataju taj jezik, koji su nazvali najprije ilirski, a zatim i hrvatski. Ali u suštini to nije ništa drugo nego srpski narodni jezik." [V. Jagić, Prědavanja iz 1884/85. godine: Отношение славянских наречий к церковнославянскому язику, děo: Сербский язик sa posebnom paginacijom, str. 17] Ljudevit Gaj je sa ilirskim pokretom bio, dakle, samo završna karika u realizaciji ideje rimske Kongregacije za provođenje vjere. Trebalo je uzimanjem srpskoga jezika i teritorijalno i brojno proširiti Hrvate na račun Srba i srpskoga jezika.

Ovaj osvrt završićemo rečima dr Milana Rešetara:

Prvobitno je čakavski govoreno ne samo na celom području Stare Hrvatske (Severna Dalmacija, Hrvatsko Primorje, Zapadna Bosna, Istočna Istra sa Kvarnerskim ostrvima), već i u još nekim pograničnim predelima, koji delom tek docnije (verovatno u XI veku) dospeše pod hrvatsku vlast (Srednja Dalmacija, sliv Kupe), ili čak nikad ne dođoše pod hrvatsku vlast (Pelješac, Korčula, Lastovo, verovatno i jedan deo Zapadne Istre). Pošto se u Staroj Hrvatskoj govorilo isključivo čakavski, pošto su stanovnici Stare Hrvatske sačinjavali masu čakavaca, i što se u prvim istorijskim vekovima hrvatsko ime pojavljuje samo u čakavskim predelima i jezičnim spomenicima, to je potpuno opravdano, zajedno sa Miklošičem, uzeti, da je hrvatski istovetan sa čakavskim, i obrnuto. I pošto je, s druge strane, dokazano svim starijim jezičnim spomenicima da se u svim oblastima koje su kraće ili duže vreme bile delovi srpske države samo štokavski govorilo (Stara Srbija, Srbija, Crna Gora, Zeta, Hercegovina, Južna Dalmacija, Istočna i Južna Bosna, Srem), i da se u ovim oblastima srpsko ime upotrebljavalo za narod i za jezik, često čak i u vreme kad nije postojala državna pripadnost Srbiji – onda se opet mora dati pravo onome ko sa Miklošičem izjavljuje da su štokavski i srpski pojmovi koji se poklapaju.

Bartol Kašić, pisac i lingvista

(Pag, 15. VIII. 1575. - Rim, 28. XII. 1650.)

Školovao se u Ilirskom kolegiju u Loretu, a nauke nastavio u isusovačkom kolegijumu u Rimu, gdě se 1608. g. i zamonašio. Još prě nego što je završio školovanje, postavljen je da mlađima prědaje latinsku gramatiku, tako da mu je pověreno i pisanje prve ilirske gramatike za potrěbe Ilirske akademije koja je tada osnvana u kolegijumu. Tu gramatiku (štampana u Rimu 1604.g.) nije zasnovao na rodnom paškom, hrvatskom govoru, nego je u njoj opisao jezik koji smatra opštim, »najboljim«, najšire pristupačnim i već potvrđenim u književnosti. To je bila štokavska ikavica sa elementima čakavice. Time je Kašić utro put srbizaciji hrvatskog čakavskog jezika koja će imati završno poglavlje 300 godina kasnije u tzv. Iliskom pokretu.

Živěo je i dělovao u Dubrovniku, Rimu i Loretu. Radio je kao duhovnik i propovědnik, a jedno vrěme bio je ispovědnik u crkvi sv. Petra u Rimu. Po nalogu starěšina u više navrata je putovao u srědnje Podunavlje da obiđe tamošnji hrišćanski narod i izvidi njegovo stanje pod osmanlijskom vlašću. Po nalogu rimskog Zbora za širenje věre prěveo je do 1630. g. Novi zavět na srpski. Bavio se i književničkim stvaralaštvom (drama Sveta Venefrida,1627.g.), prevođenjem i jezikoslovnim radom (rěčnik, gramatika). Děla su mu imala različitu sudbinu, od više izdanja kroz několiko stolěća do neizdavanje sve do današnjih dana kada je objavljena fototipija Kašićevog prěvoda Novog zavěta.

Najbrojnija su mu religiozna děla: Način od meditacioni, Pjesni duhovne, Zrcalo nauka krstjanskoga, Život gospodina našega Isukrsta i dr. Prvi je prěvodilac cělog Svetog pisma na srpski jezik (1990-tih fototipski je objavljen je samo Novi zavět). Od liturgijskih děla najznačajnija su mu Vanđelja i pištule (Rim,1641.g.) i Ritual rimski (Rim, 1640.g., fototipija – Zagreb 1993.g.), prvi potpuni rimokatolički obrednik na srpskom narodnom jezku. Odabirom srpske štokavice, uređenjem latinične grafije, prěvodom Svetog pisma, pisanjem rěčnika (dalmatinsko-italijanski rěčnik s Konverzacijskim priručnikom, fototipsko izdanje iz 1990.g.) i objavljivanjem Institutionum linguae Illyricae libri duo (Rim 1604.g.), prve srpske gramatike, radio je na standardizaciji srpskog jezika za katolike. Ova gramatika anticipirala je koncept stvaranja hrvatske nacije od katoličkih Srba o čemu svědoči Ilirski pokret u 19 věku. Kašićevo dělo postalo je temeljac katoličke religijske kulture i katoličke nacije srpskog jezika – (novo)Hrvata. Mnoga su mu děla ostala u rukopisu, među kojima je najvažnija drama »Sveta Venefrida« i latinska Autobiografija.

 

The First Grammar Book of the Serbian Language (in lingua vernacula)

Bartol Kasic’s Institutionum linguae Illyricae (Romae 1604) between the language policy of the Catholic church in the region of southern Slavia and the language theory approach of Manuel Álvares’ Latin grammar book.

Abstract: Bartol Kasic (Bartholomaeus Cassius S. J., 1575 – 1650) comes from the Isle of Pag in Croatia. As a child, he attended the Latin School in the Isle of Pag and later he was a university student in Loreto and Rome where he joined the Jesuit order. When the general of the Jesuits founded the „ Illyrian Academy" in 1599 – where the missionaries for the southern Slavic region were to be trained – Kasic was asked to write a grammar book for these missionaries.

It is actually the first grammar book of the Serbian language (in lingua vernacula) which was then called Illyric, after the Roman province of Illyricum. Later, by order of the Pope, Kašić went on two missionary journeys through the Turkish-occupied regions of the Balkan peninsula.

In addition to the grammar book, he was supposed to publish a dictionary (of which three manuscripts have been preserved) but which didn’t get printed in those days for financial reasons. Furthermore he translated for the first time the complete Bible into the Serbian language, which, however, because of its elevated vernacular language, didn’t receive the Imprimatur in Rome (it was published only in Paderborn).

His printed translations of Rituale Romanum (1640) and of Lectionarium (1641) were very influential.

He encouraged the preparation of the first extensive dictionary of the Serbian (vernacular) language (Jacobo Micaglia S. J., Blago jezika slovinskoga/ Thesaurus linguae illyricae, Ancona 1651).

Kasic’s grammar book and Micaglia’s dictionary, as well as some writings of the Franciscans from Bosnia and Hercegovina, gave the precious alibi to modern Croatian linguists to justify the standardisation of the Croatian standard language at the end of 1990-es, on the basis of the most wide-spread Serbian što-isogloss.

What is remarkable and obviously corresponds to Jesuit custom is the fact that Kašić chooses this language, although he originally only knew the Croatian, ča-isogloss as a native speaker. Till 19th century and Vuk Karadzic, his grammar book remained the first model for all Catholic grammarians of the Serbian ("Illyrian") language.

There were certain little-known language policy intentions of the pontifical curia – before and after the Congregatio De Propaganda fide (1622) was founded – as regards the southern Slavic countries, in order to be able to explain the language policy decisions which seem incomprehensible at first. These decisions were made at that time, above all due to an intense inter-relation and even interaction between the Roman Catholic church and the Orthodox church as to the concept of the liturgical language (lingua litteralis) in the whole of the Slavic region.

Kasic’s models, that is, his paradigm adoptions are, above all, Manuel Álvares but also Aldo Manuzi and even Jacob Gretser with his Greek grammar book.

Couriosly, Kasic follows the rules of the Latin grammar, but on the other hand makes some grammatical innovations so that he does justice to the structure of his mother tongue, Croatian.

Kasic’s grammar book can be studied as a potential model of the mission grammar books.