HOME
(GLAVNA STRANICA)

Ljudevit Jonke:

ČEŠKI JEZIČNI ELEMENTI
U HRVATSKOSRPSKOM
KNJIŽEVNOM JEZIKU

 

1. — Uzajamni odnosi pojedinih slavenskih jezika nisu još u cjelini ispitani s obzirom na njihove trajnije utjecaje. Najviše su ispitani utjecaji ruskoga književnog jezika na pojedine slavenske književne jezike, što je i razumljivo s obzirom na izuzetno značenje ruskoga jezika. Ali veoma su zanimljivi i utjecaji češko-poljski, hrvatskosrpsko-češki, hrvatskosrpsko-slovenski i dr. Svi takvi utjecaji ne govore samo o jezičnim odnosima nego i o odnosima jedne kulture prema drugoj, o njihovu utjecaju i povezanosti. U ovom referatu želio bih potanje prikazati odnose i utjecaje češkoga književnog jezika na hrvatskosrpski, i to od onog vremena otkako su se već narodni jezici formirali kao književni. Da će to biti u najvećoj mjeri odnos češko-hrvatski, to je razumljivo u prvom redu zbog toga što je narodni jezik postao književni u Hrvata vrlo rano, na samom početku hrvatske književnosti potkraj 15. stoljeća, a u Srba razmjerno kasno, tek u početku 19. stoljeća, a u drugom redu zbog toga što su utjecaji češkoga jezika na jezik srpske književnosti u 19. stoljeću bili neznatni.

Prvi značajan utjecaj češkoga jezika na književni jezik Hrvata zabilježen je već u 16. stoljeću u književnom djelu Šimuna Budinića, Zadranina (1530-1600), i to u njegovoj »Summi nauka hristianskoga«, koja je objavljena u Rimu 1583. [Šimun Budinić: Summa nauka hristianskoga, složena častnim učiteljem Petrom Kanisijem, Rim, 1583. — Signatura u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici R 1165.] Bilo je to doba kad je rimski Zbor za širenje vjere (Congregatio de propaganda fide) u svojoj protureformatorskoj djelatnosti spoznao veliku korisnost zasnivanja jednoga književnog jezika za čitav slavenski svijet Balkanskog poluotoka. Kao što se saznaje iz Arhiva isusovačkog reda, koji je proučio Josip Jurić, izvijestio je već 1582. Dubrovčanin Marin Temperica, isusovac i bivši trgovac po balkanskim zemljama, u svojem referatu isusovačkom generalu Klaudiju Aquavivi da se od Slovenije do Bugarske govori isti jezik, i predložio da se što prije sastavi gramatika i rječnik toga jezika. General Klaudije Aquaviva prihvatio je taj prijedlog i naložio 1599. članu isusovačkog reda Bartolu Kašiću da sastavi »ilirsku« gramatiku koja bi obuhvatila sva ta slavenska narječja. Tako se 1604. pojavila u Rimu gramatika čakavca Bartola Kašića »Institutionum linguae illiricae« s jakim štokavskim elementima na temelju čakavskog, u književnosti već snažno afirmiranog dijalekta. [Mihovil Kombol: Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 1961. str. 217, i Josip Jurić: Pokušaj Zbora za širenje vjere, »Croatia sacra«, Zagreb 1934, str. 143. i 144.] Od tada datira sve veća naklonjenost štokavskom »bosanskom« dijalektu kao najproširenijem i »najljepšem«. U takvo doba, kad se traži književni jezik što šire penetracije, i zadarski kanonik Šimun Budinić, očito pod utjecajem protureformatorskih nastojanja, nagovora isusovca Petra Kanizija, napušta književni jezik kakvim je dotada pisao i u spomenutoj »Summi« 1583. piše mješavinom hrvatskosrpskog, crkveno-slavenskog, češkog i poljskog jezika. »Tomu prehitu jezika mu — piše 1861. Fran Kurelac u predgovoru Budinićevih »Psalama Davidovih« — prvo bistra i čista uzrok ini, kako sudju, biti ne mogaše nego sastanak Tridentinski, kdě je bilo svećenikov kako odinud, tako i od vsake strane Slovinske, te je prilika pomisliti, da je moglo biti pogovora međ njimi o čto se može većem te i crkvi prudnom ujedinianju ili sbliživanju jezika Slovinskoga. A mogao je Budinić i lěpo iz ruku Canisievih dobiti tu knjigu, godine 1559. u Pragu na tri jezika štampanu: na Latinski, Češki i Němački.« [»Pokorni i mnozi ini Psalmi Davidovi složeni u Slovinjski jazik na čislo i miru po Šimunu Budineu, popu Zadraninu. Iznovice na vidik ih iznese i o popu zadarskom progovori Fran Kurelac.« Na Rijeci 1861, str. XIX] Ali po novijim istraživanjima znamo da to nije došlo ovako spontano, nego po direktnom nalogu iz Rima, kamo je Budinić pozvan 1581. i gdje je kao pisac i prevodilac proveo najmanje do polovice 1583. U to doba izašle su u Rimu tri njegove knjige: »Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi« 1582, »Ispravnik za erei ispovidnici« 1582. i »Summa nauka hristianskoga« 1583. godine [Vjekoslav Štefanić: Budinić Šimun (1530-1600), Enciklopedija Jugoslavije, knj. 2, Zagreb, 1956, str. 231.] Bio je u Rimu upravo u doba spomenutog Temperičina referata generalu Kaniziju (1582). Kao što navodi Štefanić, tada se u Rimu »počeo ostvarivati program pape Grgura XIII na stvaranju književnog repertorija na južnoslavenski kler«, pri čemu je Budinić vrlo dobro došao kao poznavalac svih naših triju alfabeta.

Dok je u prvim dvjema knjigama Budinić pisao čistim hrvatskim jezikom čakavskog dijalekta, u trećoj knjizi piše, kao što veli Kurelac, »vseslovinski« Budinićevo umetanje čeških i poljskih riječi sasvim je nefunkcionalno, pa prema tome i nepotrebno, kao što pokazuju primjeri: »Mili pane, Gospodi Bože moj (132); od blažene divice panni Marie (51); ovako je rekao i mluvio jest; od mnih, koludara ili fratara (75); oholost ili piha (82); toliko pospišno ili často dati dobru rodu ili dobar svjet (106); skrze bitja ili života človičaskoga; tada slava budet každomu od boga; i proto se zvati ima; oni kteri dobro i spasiteljno mole« i sl. Ipak, kao što se vidi, opća podloga jezika ostala je čakavska unatoč takvim češkim, poljskim (krolj, droge i sl.) i crkvenoslavenskim elementima (preroždenije, utverždaje, vlhvovanje, uzdržiši, mnogaja i sl.). Ali za crkveno-slavenske elemente treba reći da se oni pretežno pojavljuju u citatima, jer se zapravo citira crkvenoslavenski tekst, npr. »Dakle Sveti Paval ... reče: Iže v ženidbe savskupljeni sut, poveljuju, ne az, na Gospod, ženi od muža ne otijti« (74). Osim toga crkvenoslavenskim tekstom služi se Budinić i pri navođenju deset zapovijedi Božjih (na str. 20). Svakako je pretjerano mišljenje Frana Kurelca na XXV strani spomenutog već predgovora kad Budinićev jezik naziva »mal ga ne rekoh vseslovinskim«. Jezik je pretežno i očito hrvatski sa prilično crkvenoslavenskih citata i riječi, ali s razmjerno malim brojem čeških i još manjim poljskih riječi.

Ali Budinić se nije zadržao samo na pozajmljivanju čeških riječi, koje on najvećma navodi kao sinonime, nego je želio djelomično preuzeti i češku grafiju, i to dijakritičke znakove za č i ž prema češkom dijakritičkom pravopisu. Na taj je način htio izbjeći pisanje dvostrukih slova, pa je tako postao prethodnik velike Gajeve reforme iz 1830. i 1836. Slovo ž ima i oblik češkog švabaha: ž a slovo č ima dijakritički znak neujednačen, kadšto okrenut desno, kadšto lijevo, a kadšto gore. Treba ipak ispraviti tvrdnju Mihovila Kombola u »Povijesti hrvatske književnosti do preporoda« (Zagreb 1961) na str. 217. da je uveo i dijakritički znak za ć. Za to slovo zadržao je i dalje kombinaciju, slova, npr govorecchi na str. 75.

Put kojim je u pogledu jezika pošao Budinić pokazao se pogrešan; pobijedila je Kašićeva tendencija da treba ići prema štokavskom dijalektu i uzeti ga za književni. Ta je Kašićeva tendencija bila naravna i stvarna, a Budinićeva utopistička. Ali u pogledu pravopisa, odnosno grafije, Budinić je pokazao pravilan put koji na žalost nije našao sljedbenika. Iste je neprilike osjetio kasnije Vitezović, pa Jambrešić, Patačić i drugi, ali konačno je rješenje s ugledanjem na češku dijakritičku grafiju dao Ljudevit Gaj u 19. stoljeću.

Svakako, Šimun Budinić našao se na putu pokušaja pravopisne i jezične reforme u doba kad su takvi problemi u širokoj liniji bili stavljeni na dnevni red u službi protureformacije.

 

 

 

2. — Drugi uočljiv pokušaj unošenja čeških riječi zapažamo u 18. stoljeću u hrvatskom kajkavskom književnom jeziku koji je tada već imao dvjestagodišnju tradiciju. Bilo je to u zagrebačkom književnom krugu koji je imao prilično razvijeno školstvo, čak i visoko školstvo (dva fakulteta u Lepoglavi s pravom doktorata, od 1683), a tada je sam Zagreb bio službeno političko središte Hrvatske s banom na čelu kao potkraljem. U to doba zagrebački kanonik Adam Patačić (1716—1784), rodom Karlovčanin, piše svoj »Dikcionar«, latinsko-hrvatsko-njemački rječnik, sastavljen na enciklopedijski način, i dovršava ga 1779 [Usporedi: Ljudevit Jonke, »Dikcionar« Adama Patačića, Rad Jugoslavenske akademije, knj. 275, Zagreb, 1949, str. 71.-175.] Na žalost, ta prva južnoslavenska enciklopedija nije nikad objelodanjena nego je ostala u rukopisu, ali unatoč tome ona je značajno svjedočanstvo kako je u razvijenom književnom jeziku i u razvijenoj školskoj sredini za proširivanje leksičkog fonda vrlo dobro došao i slavenski češki jezik. Dok Budinićevo pozajmljivanje čeških riječi nije imalo drugu svrhu nego pored hrvatske riječi dati i češku varijantu, dotle već Patačićevo pozajmljivanje ima i funkcionalno obilježje. Patačićev »Dikcionar« nije tip klasičnog rječnika u kojem je rječničko blago poredano abecednim redom i prevedeno na drugi jezik, nego je to enciklopedijskli rječnik u kojemu je građa podijeljena po unutarnjoj vezi pojmova u četiri dijela. U prvom dijelu prikazani su pojmovi iz teologije i nauke o čovjeku, u drugom dijelu pojmovi materijalne kulture, u trećem dijelu pojmovi iz ekonomike, prirodopisa i rudarstva i, napokon, u četvrtom su dijelu protumačeni pojmovi iz umjetnosti i tehnike, sve na razini čovjeka koji stječe višu naobrazbu. Taj rječnik pisan sitnim rukopisom, na 1146 strana, želio je dati hrvatskom visokoškolcu terminološko poznavanje pojedinih struka na tri jezika, povezano i kompletirano. Premda je tadašnji kajkavski književni jezik pružao Patačiću vrlo mnogo potrebne jezične i terminološke građe, ipak je on dakako u pojedinostima zaostajao za tadašnjim njemačkim i latinskim jezikom, pa je stoga Patačić morao zagledati i u štokavske rječnike, npr. u Della Bellin »Dizionario italiano—latino-illirico iz 1728. morao je i sam stvarati riječi, a i posezati za riječima u drugim slavenskim jezicima, češkim i poljskim. Kao što je prikazano u spomenutoj raspravi »Dikcionar Adama Patačića«, Adam Patnčlć se za sastavljanje »Dikcionara« služio golemom i suvremenom leksikografskom literaturom evropskih naroda [O. c. str. 109—124.], pa je raspolagao i rječnicima koji su mu pružali češku i poljsku jezičnu građu. Patačićevi pogledi na srodnost slavenskih jezika podudarali su se s tradicionalnim već shvaćanjem naših tadašnjih intelektualaca koji tu na pojedine slavenske jezike gledali kao na dijalekte. Za Patačića su dakle češki, poljski, kranjski i hrvatski jezik dijalekti koji su se razvili iz starije ilirske matice. A svoj jezik naziva on »materna lingua, vernaculum idioma, illyrica lingua« i »croatica lingua«. Prema takvom shvaćanju o srodnosti spomenutih slavenskih jezika njemu se čini sasvim naravno da preuzima riječi iz tih dijalekata kad ih ne nalazi u svojem. Terminološke teškoće osjetio je osobite u poglavlju o biljkama i o cvijeću, pa na str. 563. jasno izražava svoju misao: »Quod vero vernaculas nomenclaturas attinet, si hae non suppetunt, ad Bohemicas, interdum etiam ad Polonicas, sed quae certe Illyricae originis sunt, recurro: nam scitum illud est, quod domi non est, foris omnino petendum est.« Spieman je dakle uzimati samo one češke i poljske riječi koje su slavenskog podrijetla.

Patačić štaviše polemizira sa svojim zemljacima što su neskloni stvaranju novih riječi i pozajmljivanju slavenskih riječi iz češkog, poljskog, bosanskog i kranjskog. I izražava pri tom sasvim modernu misao: ako seljak ima pravo da stvara nove riječi, zašto ne bi imao takvo pravo on kao školovan čovjek. Poučno je pročitati njegovo razmatranje o tom na VII i VIII strani predgovora: »Sic autem statuo: licet ruricolae vocem dare allcui rei a se fabrefactam suis usibus accomodae; cur mihi non liccat, aut cuivis ingenuo, a omnino deest, aut novam excogitare, cum nihil plus ille quam ego, in maternam linguam iuris habeat, aut ab alia dialecto, lllyricae tamen omnino radicis, commodato accipere? Sed delicatae nimium sunt nostrorum popularium aures, quae Bohemicam, Polonicam, Bosnicam, addo et Carniolicam vocem, licet ex radice Illyrica praeclare ortam, non ferunt.«

Provodeći svoje načelo, Patačić postupa zapravo na tri načina. Kad nema ili ne poznaje hrvatsko značenje, Patačić donosi samo češko, dakako prilagođeno glasovnim zakonima kajkavskog književnog jezika. Tako npr. uz riječ consiligo -liginis f. na str. 599. čitamo samo: »Boh. černo korenje. Schwartzniesswurz, Christwurz.« Drugi put opet donosi i češki i poljski naziv, npr. za riječ »Asphodelus -i m« na str. 593. daje ova značenja: »Cum Bohem. kopje kraljevsko n. Polon. zlatoglav, ali zlatoglavec -avca m. Affodylwurtz, Goldwurtz.« Treći je čak način da i uz hrvatski kajkavski naziv donosi i češki naziv u zagradama naziv, u zagradama, vjerojatno orijentaciono, npr. na str. 587. uz riječ Achilea -ae f. čitamo: »kunica -ice f. (Boh, Rzebrijcek, fortasse Rebrichek) trava viteška, ali jezero listna, Scharffgras, Scharffriptausentbladt, Garben.«

Tako je i Patačič u poglavlju »De horbis et floribus« unio vrlo mnogo čeških, ponašenih naziva i znatno manje poljskih. Takve su npr. serdečnik (596), hrustika (620), klašterska hvojka (520), rečepiček (fortasse: repiček, 603), ker ili strumek (491), zagradna hren tka (prema Boh. zahradnji rzericha, 585), merunka (pored: mandalica i kajsija, 502), horčice« (!) (pored: muštarda i gorušica, 586), dub (pored: česvina, 505), steničnik (s. v. Iberis) itd. [O. c., str. 115—133. ]

Nije svrha ovom prikazu da popiše sve bohemizme iz Patačičeva »Dikcionara«, jer oni nisu u širini ni ušli u književni jezik Patačićeva vremena zbog toga što »Dikcionar« nije ni štampan, ali bilo je vrlo poučno da se vidi kako je potreba izgrađenijeg književnog jezika i visokoga školstva upravo iziskivala orijentaciju na češke jezične elemente. Upotreba bohemizama ovdje je u znatnoj mjeri funkcionalna, a vidjet ćemo uskoro da je u sličnim prilikama u 19. stoljeću došlo u tom istom središtu, koje je tada preuzelo štokavski dijalekt kao književni jezik, do slične orijentacije, ali mnogo konkretnije i utjecajnije.

 

 

 

3. — Gospodarski, politički i kulturni život Hrvatske u prvoj se polovici 19. stoljeća znatno izmijenio, Gajev ilirski pokret sjedinjuje 1836, sve hrvatske pokrajine u jednom književnom jeziku, i to u štokavskom dijalektu, koji u isto vrijeme uvodi u srpsku književnost Vuk Stefanović Karadžić. Na društvenoj pozornici sve više nastupaju pripadnici neprivilegiranih staleža, sinovi seljaka, malih građana i plemstva bez imetka. Osnivaju se gospodarska društva, fond za izdavanje narodnih knjiga (Matica ilirska, 1842), kazalište, uvodi se narodni jezik u školi i 1848. postaje službeni jezik umjesto dotadašnjeg latinskog, pišu se knjige za srednje škole i vrše pripreme za osnivanje Akademije (1867) i Sveučilišta (1874). [Antun Barac: Hrvatska književnost, I i II, Zagreb, 1954. i 1960.] Razvija se zamamna politička i nacionalna ideologija o potrebi ujedinjenja ne samo svih hrvatskih nego i jugoslavenskih zemalja. Stoga Ljudevit Gaj i njegovi jezični suradnici Antun Mažuranić i Vjekoslav Babukić misle na stvaranje takva književnog jezika koji neće imati pokrajinsko obilježje, nego će moći poslužiti kao zajednički književni jezik svim južnim Slavenima. Zato ilirci zadržavaju u štokavskom književnom jeziku neke starije jezične i pravopisne elemente ne bi li taj jezik bio na svim stranama što pristupačniji. [Ljudevit Jonke: »Ideološki osnovi Zagrebačke filološke škole 19. stoljeća«, Beograd, 1957 (Beogradski međunarodni sastanak 1955), str. 587—594.] Na jezična i književna pitanja gledaju u skladu s tadašnjim slavenskim pokretom koji je idejom o slavenskoj uzajamnosti ustalasao Slovak Jan Kollár. Znatno su im u njihovim nastojanjima pomogle novine koje su počeli izdavati: »Novine horvatske« 1835. i već iduće godine »Ilirske narodne novine« sa književnim prilogom »Danica horvatska, slavonska i dalmatinska« 1835. i »Danica ilirska« 1836. Pod ilirskim imenom željeli su okupiti sve južne Slavene, ali su to ime poslije 1848. zamijenili jugoslavenskim, pa se i prva južnoslavenska akademija g. 1867. prozvala Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Za takav snažan ekonomski, politički, nacionalni, književni i naučni pokret nije dostajao kajkavski književni jezik Zagreba i uže Hrvatske, pa su ilirci vrlo razborito preuzeli 1836. štokavski dijalekt, ali im ni on, kao izdanak sela i varošice, nije dostajao za mnoge pojmove gradskog, književnog, političkog i naučnog područja. Slijedeći Kollarovu misao da su svi Slaveni jedan narod sa četiri narječja: ruskim, poljskim, češkim i ilirskim, hrvatski su ilirci vrlo rado posezali za jezičnim blagom drugih, razvijenijih slavenskih naroda. A kako su najuže književne i društvene veze održavali upravo s Česima, nije čudo što se nakon pojave ilirizma u hrvatskom književnom jeziku pojavljuju mnogi bohemizmi. Pojavljuju se, dakako, i s oslonom na rusku kulturu i mnogi rusizmi, ali problem rusizama u hrvatskosrpskom jeziku nije predmet ove rasprave«.

Kao što je pravilno pokazao nedavno preminuli nestor jugoslavenskih slavista, prof. Stjepan Ivšić u raspravi »Slavenske tuđice u Petra Preradovića«, bohemizmi i rusizmi pojavili su se najprije u ilirskoj publicistici, pa u književnim djelima i zatim u leksikografskim priručnicima. [Stjepan Ivšić: »Slavenske tuđice u Petra Preradovića«, Hrvatska njiva II, str. 188-187, Zagreb, 1918.] Te pozajmljenice dolaze dakle u ilirski književni jezik i funkcionalno i stvarno. Tomo Maretić, koji se potanje pozabavio problemom čeških i ruskih riječi u hrvatskom jeziku, popisao je bohemizme i rusizme koji su bili u upotrebi u književnom jeziku 19. stoljeća, pa je utvrdio da bohemizama ima oko 70, a rusizama oko 130, a osim toga jos oko 70 riječi za koje se ne može zbog jednakog izgleda utvrditi da li su došle iz češkoga ili ruskoga jezika. [Tomo Maretić: »Ruske i češke riječi u književnom hrvatskom jeziku«, Rad JAZU, Zagreb, 1892, str. 68-98.] Ali taj je broj ipak manji od stvarnoga stanja, jer Maretić nije uzimao u obzir Drobnićev »Deutsch-illirisches Wörterbuch« iz 1846-1849. ni Šulekov »Rječnik znanstvenog nazivlja« iz 1874. Po mojim istraživanjima, ako ovako proširimo bazu ispitivanja, u hrvatskom književnom jeziku i u leksikografskim priručnicima 19. st. broj pozajmljenih bohemizama povećava se na oko 500, a usvojenih na oko stotinu. Nije mi svrha da te riječi pojedinačno nabrajam, jer sam to učinio na drugom mjestu, [Ljudevit Jonke: »Šulekova briga o hrvatskoj naučnoj terminologiji« Zbornik radova Filozofkoga fakulteta u Zagrebu, knj. II, 1954, 67-81, i »Slavenske pozajmljenice u Šulekovu Rječniku znanstvenoga nazivlja«, Zbornik radova Fil. fak., Zagreb, knj. III, 1955, 71—82. ] samo bih ovdje želio objasniti način, putove i sudbinu tih pozajmljenica u tako velikom broju.

Gotovo svi istaknutiji ilirci poznavali su češki jezik, čitali češka djela u originalu, a neki su od njih i prevodili poeziju i prozu. Bilo im je dakle sasvim naravno da uzmu zgodniju češku riječ ili termin. Tako je npr. prof. Ivšić spomenutoj raspravi zabilježio da se riječ prijedjel (prema č. předěl) u »Danici ilirskoj« god. 1838. na str. 47, ali da je nema u rječniku Mažuranić-Užarevićevu (Deutsch-iliriches Wörterbuch) iz 1842, a ipak se nalazi u Preradovićevu tekstu 1844. To nam govori o brzom preuzimanju takvih riječi i bez obzira na rječnike, s obzirom na poznavanje jezika. Ali sasvim je jasno da su rječnici redovno i registrirali već usvojene riječi i pomagali im tako u daljem širenju. U tom ipak treba razlikovati Bogoslava Šuleka od drugih leksikografa, jer je on i sam preuzimao i stvarao riječi. Upravo pojave pojedinih leksikografskih priručnika pokazuju kako su se bohemizmi postepeno širili i 1874. doživjeli posljednji uspon nakon kojeg je slijedio osjetan pad.

U raspravi »Slavenske pozajmljenice u Šulekovu Rječniku znanstvenoga nazivlja« došao sam g. 1955. nakon potanke analize rječničkog materijala do zaključka da su u 19. stoljeću bohemizmi prodirali u hrvatski književni jezik, u tri navrata. Prvi nalet bohemizama pada u ilirsko razdoblje, u doba djelovanja Ljudevita Gaja, Ivana Mažuranića, Stanka Vraza i drugih iliraca poslije godine 1836. Njihov je broj još razmjerno malen, ali od bohemizama koji su se danas zadržali u književnom jeziku mogu se navesti: časopis, dosljedan, dosljednost, naslov, nježan, obrazovati, obred, obzor, okolnost, opseg, pokus, povod, predmet, prevaga, prvobitan, primjeran, poprsje, podneblje, skromnost, slog, spis, stupanj, učinak, uspjeh, ustav, zavod, zbirka. Od tih bohemizama prvog naleta napušteni su i danas više nisu književne riječi: lučba, zaime, pridavno, podražati, kiselik i dr. premda su u 19. stoljeću dugo živjele. Ti su prvi bohemizmi ušli većinom u spomenuti Mažuranić-Užarevićev rječnik iz 1841. i Drobnićev rječnik iz 1846—49. Zanimljivo je da su ti bohemizmi još 1874. bili tako široko poznati i usvojeni da ih Šulek u »Rječniku znanstvenog nazivlja« ne označuje skraćenicom č, kako je obilježavao novije bohemizme.

Drugi nalet bohemizama uslijedio je poslije 1848. i traje sve do pojave Šulekova »Njemačko-hrvatskog rječnika« god. 1860, a po njemu i dalje. To je golem rječnik u dva dijela, zasnovan puristički, pa je u znatnoj mjeri utjecao na tadašnji hrvatski književni jezik. Šulek je potekao iz ilirskog kruga i jedan je od nosilaca njegove koncepcije o književnom jeziku. Osnova je književnom jeziku narodni jezik štokavskog dijalekta, ali proširen potrebnim novotvorinama, dijalektizmima, bohemizmima, rusizmima, evropeizmima. Nije se zadovoljavao samo rječničkom građom zapisanom u dotadašnjim rječnicima, npr. Karadžićevom, nego je i sam skupljao riječi i angažirao skupljače. »Tako mi pođe za rukom — kaže on u Predgovoru — sakupiti sila rěčih, zasěcajućih ponajviše u praktične nauke, za koje naša knjiga do sada nije znala. Gdě nisam našao potrebite rěči u književnom narěčju, potražih ju u srodnom razrěčju, i onda stoprv prigrlih noviju već upotrebljavanu rěč, kad me i razrěčja izdadoše. Pa kad mi ni odkuda nije naspela pomoć, utekoh se drugim slavenskim jezikom, gdě je uvěk nadjoh. Mislim, da me razboriti našinci neće ukoriti radi ovoga postupanja; jer da književni naš jezik nedoteče za sve pomisli, da ga treba bogatiti i razvijati, u tom se dan danas svi naši književnici slažu.« [Bogoslav Šulek: Deutsch-kroatisches Wörterbuch — Němačko-hrvatski rěčnik, Zagreb, 1860, str. VIII.] U tom se dakle rječniku povećao broj bohemizama, pa mogu navesti neke koji su i do danas ostali u književnom jeziku: bajoslovan, bodar, dostaviti, dotičan, dražba, krajolik, ličiti, ličilo, naklada, nakladnik, obrazac, odraz, ogavan, ploha, podlost, pojam, poredak, predio, prednost, prijam, prirodopis, pronevjeriti, smjer, snimak, stanovište, stanovit, stroj, sustav, svjež, svježina, tlak, tlakomjer, uloga, ustroj, važan, važnost, živalj. Premda su živjele u 19. stoljeću, danas su već napuštene ove u rječniku zabilježene riječi: bilina, bilinstvo, dostatan, nedostatan, latak, objam, opetovati, seljanka (idila), skladnja, slučenina, zemljovid i dr. I većina ovih riječi nije u »Rječniku znanstvenog nazivlja« 1874. označena skraćenicom č. Tako su te riječi tada bile poznate i usvojene.

Treći i ujedno najveći nalet bohemizama obilježen je pojavom spomenutog već terminološkog rječnika g. 1874. Taj Šulekov dvodijelni »Rječnik znanstvenog nazivlja« upravo je kolektivno djelo tadašnjih hrvatskih naučnih i stručnih radnika: Vatroslava Jagića, Josipa Torbara, Franje Erjavca, Bogoslava Šuleka i drugih, a Bogoslov Šulek je bio obrađivač i glavni urednik. Kao što ističe u predgovoru, za ugled i uzor mu je predložen istovrsni rječnik Pavla Josefa Šifarika »Německo-český slovnik vedeckého názvostovi pro gymnasia a reálne školy«, koji je već 1853. objelodanjen u Pragu, Premda se Šulek znatno udaljio od svoga obrasca po načinu obrade, ipak je Šafarikov rječnik poslužio kao glavni izvor za češke nazive i termine. [»Šulekova briga o hrvatskoj naučnoj terminologiji«, str. 68-74. ] A inicijativu za taj posao dao je već 1863. školski nadzornik Franjo Rački, poznati historik, jer je uvođenjem narodnog jezika u škole i urede, umjesto latinskog i njemačkog takva potreba bila upravo urgentna. Obrađujući i redigirajući rječnik, Šulek je postupao sllćno kao i pri »Njemačko-hrvatskom rječniku«: »Sastavljajuć ovaj rječnik nastojao sam što se više može uptrebljavati prave narodne rieči a gdje sam mislio, da hrvatski narod neima svoje rieči, ili gdje je nisam mogao doznati, pozajmio sam ju od srodnih slavenskih plemenah, kad mi se je učinila, da je prema našemu govoru; al sam uviek zabilježio jezik, od kojega je posudjena, da se znade, kojega je porekla ... Ondje, gdje u slavenskih plemenah nenadjoh pomoći, nastojah stvoriti primjereni naziv; al opet nisam sve poprieko prevodio, nego samo ono, za što sam mislio, da bi se moglo čisto hrvatski izraziti.« [Bogoslav Šulek: Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja, osobito za srednja učilišta, Zagreb, 1874–75, str. V. ] Tako su u hrvatsku znanstvenu terminologiju uvedeni mnogi bohemizmi ali od ovih se već samo manji dio zadržao do danas: dojam, dopjev, dobrobit, kisik, kotva, podnebesje, uzajamnost, vodik, a neisporedivo ih je više nakon kratke upotrebe u 19. stoljeću sasvim otpalo u daljem jezičnom razvoju. Otpali su npr ovi bohemizmi iz trećeg naleta: bitoslovlje, bjelkovina, bjelizna, cvjetana, čadič, dira, dlažba, hvost, inorazovac, izmoli, jar, obličaj, odvraza, opice, pleso, podmol, povjetrun, predjam, projam, pričina, primjetak, prit (humus), pružnost, prvak (element), pud, sasuvak, slovesnost, stežajka, sudobnost, susednost, trizna, vetriba, viko, vraska, zamjer, zatačka, zelina, živjena.

Dva su razloga zbog kojih je od trećeg naleta bohemizama neznatan broj ostao u upotrebi u književnom jeziku. Prvi je u tome što se sam Šulek nije držao svojih načela da treba uvoditi bohemizme samo onda kad nemamo dobrih narodnih riječi. Šta će mu npr. dira, hvost, opice, prst, viko, vraska kad postoje dobre narodne riječi rupa, rep, majmun, crnica, poklopac, bora i sl.? Drugi je pak razlog u značajnom zaokretu hrvatskog književnog jezika koji je upravo bio na pomolu. Pošto su se rabili snovi ilirski o jednom južnoslavenskom jeziku, postalo je već šezdesetih godina jasno da problematiku hrvatskosrpskoga književnoga jezika treba rješavati samo s obzirom na Srbe, Hrvate i Crnogorce. Jagić je to lijepo formulirao u raspravi »Naš pravopis« u »Književniku« 1864. [Vatroslav Jagić: »Naš pravopis«, Književnik, Zagreb, 1864, 1-34 i 151-180.] To je u praksi značilo vraćanje izvornim novoštokavskim govorima kao obrascu za književni jezik s novim oblicima i novim akcentima, kao i napuštanje mnogih umjetnih elemenata u književnom jeziku i oštrih purističkih načela u traženju narodnih i slavenskih riječi. Učenik Karadžićev Đuro Danićić postaje u to doba urednik Akademijina »Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika«, kojemu prvi svezak izlazi iz štampe g. 1880. a oko njega se okupljaju mladi vukovci koji žele novoštokavski jezik i fonetski pravopis, dok su se Ilirci služili etimološkim pravopisom. Vukovci ne zaziru mnogo od stranih riječi iz evropskih jezika, pa ih ne prevode u slavenske korijene, tako da se terminološki problemi rješavaju odsad u znatnoj mjeri na internacionalnoj osnovi (skladnja sintaksa, slovnica gramatika, sustav sistem, zasada — princip). Medu hrvatskim vukovcima ističu sc Mirko Divković, Armin Pavić, Ivan Broz i Tomo Maretić. Srpskim vukovcima sasvim su strani mnogi bohemizmi, jer je razvoj srpskog književnog jezika pošao više pod utjecajem ruskoga jezika, a češki ga je jezik neznatno zahvatio. U takvoj situaciji Šulekov »Rječnik znanstvenoga nazivlja« zapravo je labuđi pjev Zagrebačke filološke škole, u znatnoj mjeri bez odjeka, u osvit pojave vukovskog »Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika« 1880, Brozova »Hrvatskog pravopisa« 1892, koji je kao službeni uveden u škole, i vukovske Maretićeve »Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika« 1899. S time u vezi i naši bohemizmi, nastali u drugačijoj situaciji, ne samo što se više ne šire nego i sve više ustupaju novom načinu stvaranja terminologije i knjiškog jezičnog fonda uopće. Stoga je onda jasno da se i od Maretićevih otprilike stotinu bohemizama oko godine 1892. (70 sigurnih i oko trideset koji se podudaraju s rusizmima, ali je vjerojatnije da su došli iz češkoga) danas već ne nalazi u jeziku hrvatske književnosti, nauke i publicistike više od sedamdesetak bohemizama. [Brojio sam prema Maretićevu popisu u »Ruskim i češktm riječima« na str. 79. do 98. i prosuđivao po svojem poznavanju književnog jezika i po suvrememenim dvojezičnim rječnicima (Benešićevu, Ristić-Kangrginu i Deanovićevu).] Ako se uzme da su to osnovne riječi, pa kadšto prema pridjevu stoji i prilog i imenica i glagol, onda je broj pojedinačnih slučajeva ipak veći. Svakako, jezični razvoj i suprotnosti prorešetali su bohemizme od broja petsto na sedamdesetak, ali i ova posljednja brojka osnovnih riječi govori očito da su češki elementi u hrvatskom književnom jeziku brojni i značajni. Srpski književni jezik kao druga varijanta srpskohrvatskoga književnog jezika nije usvojio toliko bohemizama u 19. stoljeću, ali nakon godine 1918. i osobito nakon 1945, otkako hrvatska i srpska varijanta srpskohrvatskoga književnog jezika sve više djeluje jedna na drugu, i u srpskom se književnom jeziku pojavljuje više bohemizama (krajolik, okolnost, pojam, dojam, doživotan, smjer, sustav, svjež, svježina, uloga, uzajamnost, živalj). Zanimljivo je ogledati neke hrvatske bohemizme koji su otpali i njihove zamjene da bi se vidjelo kojim je putem išao noviji razvoj: bilina, bilinstvo biljka, nauka o bilju; dostatan, nedostatan dovoljan, nedovoljan; nabožan, nabožnost pobožan, pobožnost; opetovati ponavljati; zamak dvorac. U svim je ovim slučajevima zapravo nepotrebni bohemizam zamijenjen dobrom narodnom hrvatskosrpskom riječi. A da su poneke bohemizme zamijenile strane, internacionalne riječi, pored naprijed navedenih primjera navodim i ove: lučba kemija; ubjel alabaster; bajoslovlje — mitologija; prvak element (počelo).

 

 

 

4. — Veoma je značajan i utjecaj što ga je u 19. stoljeću izvršila češka grafija na hrvatsku grafiju. Taj je utjecaj bio ne samo funkcionalan nego i trajan. Doduše, Ljudevit Gaj je 1830. u Kratkoj osnovi »horvatako-slavenskoga pravopisanja« predložio rezolutno uklanjanje dvostrukih slova uvođenjem jedinstvenog slova s dijakritičkim znakom po češkom uzoru, ali je to 1836. prihvaćeno u manjoi mjeri. G. 1830. predlagao je slova č, ž, š, l', n', d', d*, ali je od toga 1836. prihvaćeno č, ž, š, a za ona druga slova ostali su dvostruki znakovi: lj, nj, dj ili gj, dž. Ali 1836. preuzeto je i ě iz češkoga da se premoste ijekavske, ekavske i ikavske razlike, te ć iz poljskoga." [Vidi o tom potanje: Lj. Jonke, »Osnovni problemi jezika hrvatske književnosti u 19. stoljeću«, Radovi Slavenskoga instituta br. 2. Zagreb, 1958, str. 75-91.] Doduše ě je kasnije zamijenjeno sa je, ie (vjera, mlieko), a 1892. sa je, ije (vjera, mlijeko), ali s ugledom na češku grafiju Ljudevit Gaj i njegov ilirski krug riješili su uspješno stoljetni problem hrvatske latiničke grafije, koji je bez uspjeha stavio na dnevni red već 1583. spomenuti Zadranin Šimun Budinć. Koliko je to bio važan čin, bit će nam još jasnije ako se podsjetimo da je gotovo svaka hrvatska pokrajina imala različnu latiničku grafiju, što je bila velika smetnja za veće i jedinstvenije napore. U ocjeni Gajevih zasluga za hrvatsku noviju književnost i kulturu među najveće se ubrajaju uvođenje jedinstvenog književnog jezika i pravopisa, odnosno grafije.

Ta Gajeva grafijska reforma prihvaćena je i od Srba koji se služe latinicom, a pomogla je i Slovencima da »gajicom« riješe svoj stoljetni pravopisni problem.

 

 

 

5. — U tri različna vremena, kao što vidjesmo, pojavljuju se u hrvatskoj književnosti i jeziku češki jezični i grafijski utjecaji. Nema sumnje, ima i obrnutih utjecaja, ali to nije predmet ove rasprave. Vidjeli smo kako su u ta različna vremena bile i situacije različite, ali i u 16. i u 18. i u 19. stoljeću kada do tih utjecaja dolazi, uvijek su prilike bile bremenite novim i značajnim htijenjima. Šimun Budinić želi pisati jezikom i pravopisom koji će se moći upotrebljavati na čitavom slavenskom jugu; Adam Patačić želi pomoći srednjem i visokom školstvu, koje se tada forsira, [Patačić je od 1777. bio predsjednik kraljevskog vijeća pri budimskom sveučilištu. Zadatak mu je bio da se brine za uređenje školstva, osobito visokog] da što bolje izvršava svoj zadatak; Ljudevit Gaj i ilirski krug stvaraju novu, modernu književnost i nauku koja treba da koristi svim južnim Slavenima. U takvim situacijama treba brzo i spretno zadovoljavati potrebe, pa je pomoć dobro došla i sa strane, u ovi tri slučaja upravo s češke strane. O prešnosti potreba u 19. stoljeću govori nam u predgovoru »Njemačko-hrvatskog rječnika« g. 1860. sam Bogoslav Šulek; »Ako našoj narodnosti za dugo uzsija sunce, sav će ovoj rečnik za koju godinu ostarěti, jer će poznavanje i razvijanje narodnoga jezika svejednako napredovati. Al ja niti nisam pisao za budući naraštaj nego za današnji, a do sada nebijaše jošte moguće iznalaziti pravih naših rěčih za sve stvorove ovoga světa i za sve misli našeg uma.« [B. Šulek: Němačko-hrvatski rěčnik, 1860. str. VIII.] Svi su ovi naši pregaoci nužno morali zadovoljavati potrebe svojega vremena. Ali svi to nisu izvršavali na jednako praktičan i funkcionalan način.

Budinić je instinktivno i realno osjetio potrebu reformiranja hrvatske latiničke grafije prema češkom dijakritičkom načinu, ali Hrvatska je tada proživljavala teške dane raskomadana i razapeta između Mlečana, Austrijanaca, Turaka i Madžara. pa kulturne prilike nisu bile zrele i sposobne za rješavanje tako korisnog zadatka. Ali Budinićevo preuzimanje sinonimnih čeških riječi u hrvatski tekst nije bilo zasnovano na potrebi, pa nije ni ostavilo nikakva traga ni sljedbenika.

Patačić je osjetio realnu potrebu da kompletira hrvatsku stručnu terminologiju svagdje ondje gdje nije imao ili nije znao domaćeg naziva. Ali ova funkcionalnost postupka postala je bespredmetna, jer Patačić nije dao štampati svoj »Dikcionar«, premda ga je pripremio za štampu i premda je imao sredstava za to. [O tome zašto Patačić nije štampao »Dikcionar«, raspravlja se u 11. poglavlju spomenute studije »Dikcionar Adama Patačića«, str. 86. do 89.]

Ilirci, a to znači u prvom redu Ljudevit Gaj, Bogoslav Šulek, Vjekoslav Babukić, Adolfo Veber Tkalčević, postupali su također funkcionalno i u pogledu leksičkog fonda i u pogledu grafije. Svojim postupkom udovoljavali su potrebama vremena, u žurbi i u nedovoljnom poznavanju narodnog jezika — što je s obzirom na vrijeme razumljivo i lijepo je okarakterizirano citatom iz Šulekova predgovora rječniku — oni su u pojedinostima pretjerivali, ali ih je i njihovo vrijeme djelomično korigiralo ne primajući sve, a još ih je jače korigirala vukovska generacija koja je pošla drugim pravcem. Ali koliko je njihov postupak bio pravilan u osnovnoj liniji, pokazuje najbolje činjenica što i poslije obiju korektura, od kojih je druga kadšto bila i vrlo oštra, živi i danas u jeziku hrvatske književnosti, nauke i publicistike stotinjak pojedinačnih riječi, a u jeziku srpske književnosti, nauke i publicistike dvadesetak pojedinačnih riječi. Ništa ne pomaže ni to što pojedinci kadšto udaraju protiv tih živih bohemizama, kao npr. prof. V. Mićović u »Našem Jeziku« 1951. i 1952. [U raspravi »O nekim stručnim nazivima« prof. V. M. Mićović (»Naš jezik« II. 1951. sv. 7—10. i III. 1952. sv. 5—10) želi rješavati pitanje stručne terminologije samo na osnovi narodnog izraza, pa predlaže odbacivanje riječi pokus, pogon, odraz, maslac, brojka, uvid i sl. Prve dvije su bohemizmi, ali toliko živi, kao i ostale spomenute riječi, da je takav prijedlog osuđen na neuspjeh. ]

One su po potrebi ušle u književni jezik, imaju zgodan prilagođen oblik i vrlo spretno vrše svoju funkciju, tako da se osjećaju kao prave hrvatskosrpske riječi. Dakako, u tom slučaju po suvremenim lingvističkim shvaćanjima i principima nema nikakva razloga za njihovo istjerivanje.

Od živih slavenskih jezika samo je ruski jezik izvršio veći utjecaj nego češki na književni hrvatskosrpski jezik. I utjecaj ruskoga jezika pojavljuje se kao i češki prije nekoliko vjekova i očituje se u znatnoj mjeri pri stvaranju suvremenoga književnoga jezika u 10. stoljeću. Ali osim toga što je i broj ruskih riječi u suvremenom hrvatskosrpskom jeziku veći, ima i još jedna značajna razlika između djelovanja ruskog i češkog jezika. U današnje doba. tj. u dvadesetom stoljeću, ne preuzimaju se više nove češke riječi u hrvatskosrpski jezik, a ruske da. Razloge svakako treba tražiti u snažnoj orijentiranosti hrvatsko-srpske i uopće jugoslavenske kulture na socijalističku kulturu naroda Sovjetskog Saveza, u prvom redu ruskoga naroda, poslije velike oktobarske revolucije. I opet se pokazuje da jaka kulturna povezanost dvaju naroda ima za posljedicu i jezične utjecaje.