Slobodan Jarčević
Beograd

Ne bi se moglo pretpostaviti da stručnjaci u nekoj grani društvenih nauka rade nenaučno – izostavljajući činjenice i zamenjujući ih proizvoljnim odrednicama, ali je takav primer očigledan u delima jugoslovenskih filologa u 19. i 20. stoleću. Reč je o njihovim “stručnim“ radovima o srpskom jeziku, koji su, čudom, prihvaćeni i na katedrama slavistike u svetu, pa su ušli i u sve školske knjige Jugoslavije, od 1918. do 1990. godine. Da je reč o proizvoljnim odrednicama – tamo gde bi morali da budu naučni zaključci, uverićemo se i na osnovu toga što se srpski jezik u Jugoslaviji nije izučavao u skladu s pravilima filološke nauke u svetu – pod imenom „srpski jezik", nego su mu dodavani i drugi nazivi: „srpskohrvatski", „hrvatskosrpski", „srpski standardni jezik", „hrvatski standardni jezik", „hrvatski", itd. No, srpski jezik nije skrnavljen samo na ovaj način. Činjeno je to i gore i nenaučnije. Hrvatski i srpski stručnjaci su ga proglasili i „štokavskim dijalektom". Kad smo naveli da je nemoguće nenaučno delovanje u nekoj od društvenih grana (osim u jugoslovenskoj filologiji), imali smo u vidu ovo proglašavanje srpskog jezika za dijalekt. Niko se nije obazirao na lako shvatljivu činjenicu – nemoguće je odgovoriti na pitanje: Kojem jeziku pripada „štokavski dijalekt"?

Sunovrat jugoslovenske filologije je još dublji. Ona je izbrisala hrvatski jezik iz porodice svetskih jezika – iskoristivši proizvoljnu odrednicu (primenjenu na srpskom jeziku), pa ga je proglasila „kajkavskim dijalektom“. Ni ovde se niko nije obazirao na činjenicu o nemogućnosti odgovora na pitanje: Kojem jeziku pripada „kajkavski dijalekt"?

Ima retkih osvrta na činjenicu da „kajkavski dijalekt“ nije ništa drugo nego hrvatski jezik, s dosta bogatom književnošću – u devetnaestom i početkom dvadesetog stoleća, na hrvatskom su objavljeni prevodi mnogih književnih i stručnih dela s drugih jezika. Ali, ti osvrti nisu ostavili značajnijeg traga u filološkoj nauci i nisu, do sada, podstakli filologe da napišu naučnu istinu o srpskom i hrvatskom jeziku. Hrvatski književnik Miroslav Krleža, čiji je maternji jezik hrvatski, jedan je među retkim intelektualcima koji je priznao da su hrvatski filolozi i hrvatski političari odbacili hrvatski jezik – ne „kajkavski dijalekt“. Evo njegove tačne ocene: „Sam fakat što su naši buditelji ilirske narodnojedinstvene književnosti odlučili da probude narodnu svijest iz mrtvila, tako da su se odrekli svog narodnog imena i svoga jezika, i to veoma odlučno i smiono, uvjereni da se isključivo samo neopozivim odricanjem jezika i imena može ostvariti južnoslovenska, upravo sveslavenska sinteza u višem, nadnaravnom, oduhovljenom smislu, taj fakat odvaja ih bitno od svih sličnih romantičara u svijetu... Za volju političkog i kulturnog jedinstva, zbog dalekovidne utilitarističke perspektive bratstva s ostalim narodima od Istre do Bosne, od Kranjske do Srbije, do Makedonije i do Bugarske, odreći se svoje vlastite književne prošlosti i tradicije, svoga jezika i svoga imena, bila je to smionost samozatajna, koju je mogao da nadahne samo bezazleni idelizam, bez ikakvih skrivenih misli i kombinacija".1

Vidimo, Krleža je napisao filološku istinu – odbačen je hrvatski jezik, ali je, poput ostalih intelektualaca u Hrvatskoj, krivotvorio državnu doktrinu Hrvatske – jer nije istina da u tom gestu (odbacivanju hrvatskog jezika) nije bilo „skrivenih misli i kombinacija", kako to on tvrdi. A bilo ih je, srpskim jezikom, kao oružjem, Hrvatska je uspela asimilovati Srbe rimokatolike.

Mada je i srpski jezik (kao i hrvatski) proglašen dijalektom, on zlu sudbinu odbacivanja nije doživeo. Filolozi su, vremenom, kad se učvrstilo uverenje da niko neće žaliti za odbačenim hrvatskim jezikom („kajkavskim dijalektom“), prestali da ga zovu „štokavskim dijalektom“ i najčešće se o njemu govorilo kao o „srpskom" ili „hrvatskom jeziku". Postao je službeni i književni jezik u Hrvatskoj, pa su, tako, jugoslovenski filolozi (među kojima su prednjačili hrvatski) učinili presedan, nezabeležen u drugim zemljama. Odrekli su se svog hrvatskog jezika i omogućili su da to ne zapaze ni stručnjaci UNESKO-a, koji su obavezni da sačuvaju od izumiranja svaki živi jezik - kao deo svetske kulturne baštine.

Jelčić, već na početku knjige, gomila proizvoljne odrednice o srpskom jeziku – spominjući ga kao „štokavski dijalekt“. U pitanju je, nema spora, krivotvorenje, s ciljem da se i filologijom dokazuje hrvatsko pravo na srpske etničke i istorijske teritorije. Proglašavajući srpski jezik „jezikom hrvatskog naroda“, nudi se i zaključak da su hrvatske zemlje tamo gde se govori „štokavski dijalekt", ili „hrvatski jezik". Ukratko, izrazi: „hrvatski jezik" i „štokavski dijalekt" kriju SRPSKI JEZIK – proglašen za državni i književni u: Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Pogledajmo ove proizvoljnosti o srpskom jeziku i srpskim zemljama u radovima hrvatskih filologa:

„U 19. stoljeće, Hrvatska je ušla razjedinjena i raskomadana. U to vrijeme, ona je još uvjek politički razdrobljena na više pokrajina (Hrvatsku, Dalmaciju, Slavoniju, Vojnu krajinu...), koje su bile pod vlašću triju careva, a jezično i književno podijeljena dijalektima (kajkavski, čakavski, štokavski), od kojih je svaki na svome govornom području vršio i funkciju književnog jezika. Ti su dijalekti bili već toliko razvijeni da se svakim od njih moglo uspješno umjetnički izražavati, pa je svaki već imao za sobom i bogatu književnu tradiciju. U tom pogledu, Hrvatska se nimalo ne razlikuje od nekih drugih srednjoevropskih zemalja, koje su bile u istoj situaciji".3

Na prvi pogled, ovde se autoru i ne bi imalo šta zameriti – ako pođemo od činjenice da smo, tokom školovanja, bez izuzetka, prihvatali ovakva „naučna“ objašnjenja. Međutim, danas se sve jugoslovensko preispituje, pa je lako uočiti, u ovom tekstu, slojevito poređane filološke, pa i istorijske, podvale. Prva je u tome što se srpski jezik, kako smo naveli, obeležava kao „štokavski dijalekt", a druga, što se taj „dijalekt“ (srpski jezik) podmeće nauci za dijalekt hrvatskog jezika. To podmetanje se prikriva pozivom na primere u srednjevreopskim zemljama, gde je filologija utvrdila više dijalekata u jezicima: Nemaca, Čeha, Slovaka, Mađara... Sledeća podvala je u navodu da je svaki od tri dijalekta u Hrvatskoj (čakavski, kajkavski i štokavski) „na svom govornom području vršio i funkciju književnog jezika“. Evo nenaučnosti. Ako je nešto književni jezik, onda se to ne može zvati dijalektom. Suprotno logici, za hrvatskog filologa su ovo i dijalekti i književni jezici.

Jelčić opisuje jezičke prilike kod Južnih Slovena u devetnaestom stoleću, pa ćemo mu dati za pravo da su u pitanju književni jezici, kako je naveo u drugom delu gore citirane rečenice, ali mu ne možemo dati za pravo da su ti jezici, u isto vreme, i dijalekti. Nisu. Sigurno je i on znao da to nisu dijalekti, pa je izbegao da nam objasni kojem jeziku pripadaju (ukoliko su dijalekti).

Ako bi rekao da su oni dijalekti hrvatskog jezika, ne bi bio u pravu, jer je „štokavskim dijalektom“ govorio najbrojniji južnoslovenski narod – srpski, a niko od Srba nije razumeo hrvatski jezik („kajkavski dijalekt"). Jer, kad je reč o dijalektima, onda se podrazumeva da ga govori jedan te isti narod. U ovom slučaju, ako nije preterano što ovoliko ponavljamo, srpski narod ne govori ni „kajkavskim“, ni „čakovskim“ dijalektom. Zato nas Jelčić nije ni pokušao uveravati da su to dijalekti srpskog jezika. Bio je oprezan, jer tada niko od Hrvata nije govorio „štokavskim dijalektom" – niko od etničkih Hrvata iz Hrvatske, ili Zagorja, omeđanog između Zagreba, Mađarske, Slovenije i severoistočnog dela Jadrana.

Prve tri decenije devetnaestog stoleća, hrvatski intelektualci su želeli službeni latinski jezik zameniti hrvatskim, ali se od toga odustajalo, jer taj jezik ne bi prihvatili Srbi katolici u Slavoniji i Dalmaciji, pa su se, po uputama iz Beča i Vatikana, opredeljivali za odbacivanje hrvatskog i preuzimanje srpskog jezika. Ova ideja je prihvaćena, a njeni protivnici među Hrvatima su ostavili, poput Krleže, po neku jadikovku za svojim maternjim jezikom. Tako i Pavle Štoos – preklinje Hrvate da ne odbacuju svoj jezik i de se ne pretvaraju u drugi narod. To čini stihom pesme Kip domovine vu početku leta 1831: „Vre i svoj jezik zabit Horvati Hote, ter drugi narod postati..."4

Pored Štoosa, zažalio je što Hrvati odbacuju svoj rođeni jezik i Toma Miklošić. On ne veruje Pavlu Vitezoviću da je najčistiji hrvatski jezik „štokavsko narječje“, nego upućuje da je u pitanju strani jezik, kojeg treba odbaciti. On srpski jezik naziva „slavonskim“ i to je svedočanstvo o tome da u ovoj austrijskoj kraljevini nikad nisu živeli Hrvati – nego Srbi, pravoslavni i katolici:
„Pozvao je svoje prijatelje i sljedbenike da ne propuste pritisku šlavonskoga jezika i da očuvaju svoj horvatski jezik, tj. kajkavštinu“.5 Da pojednostavimo – hrvatski jezik („kajkavski dijalekt") i srpski jezik („štokavski dijalekt“) su međusobno udaljeniji nego, recimo, srpski i bugarski i isto toliko su udaljeni koliko: srpski i češki, srpski i slovački, srpski i slovenački... Zato nije reč o dijalektima – u pitanju su dva jezika slovenske jezičke porodice: srpski jezik i hrvatski jezik.

Jelčić pogrešno prikazuje i hrvatske zemlje, jer srpske etničke i istorijske teritorije obeležava za hrvatske. U devetnaestom stoleću su stanovnici Dalmacije, Slavonije i Vojne Krajine bili Srbi. Tad su rimokatolici u ovim pokrajinama bili Srbi i govorili su srpskim jezikom, istovetno kao i njihovi pravoslavni susedi. Ni jedni, ni drugi nisu znali hrvatski jezik („kajkavaski dijalekt“), ali to ne smeta Jelčiću da Slavoniju, Dalmaciju i Vojnu Krajinu proglašava za hrvatske zemlje. Da je poštovao naučnu metodologiju, napisao bi da su se rimokatolici u ovim pokrajinama osećali Srbima u devetnaestom stoleću (to je upisano u austrijska i vatikanska dokumenta), a da će, propagandom Vatikana i ratnim pohodima Austrougarske i Nemačke, u Prvom i Drugom svetskom ratu, biti primorani da se izjašnjavaju za Hrvate, ili „političke Hrvate“, kako mnogi danas govore – kad im se prostru činjenice o srpskoj pripadnosti njihovih predaka.

Očigledno, ovde je reč o asimilaciji Srba i planu da se buduća Hrvatska proširi na srpske zemlje. Jezik je bio glavna poluga za asimilaciju Srba. Zato je odbačen hrvatski jezik („kajkavski dijalekt“), a u Hrvatskoj je za književni proglašen srpski jezik („štokavski dijalekt“), jer su se samo pomoću njega mogli asimilirati Srbi rimokatolici u Dalmaciji, Slavoniji i Vojnoj Krajini. Niko od njih ne bi želeo da uči hrvatski jezik („kajkavski dijalekt“) – da im je, nekim čudom, to ponudila tadašnja austrijska vlast i lokalni hrvatski organi u Zagrebu. Još bi s više odlučnosti bila odbačena ta ideja u Bosni i Hercegovini, gde Srbi rimokatolici govore najlepšim dijalektom srpskog jezika, dijalektom kojeg je Vuk Stefanović Karadžić odabrao za književni.

Da je jezik bio oružje u borbi protiv srpskog naroda i srpskih država (Srbije i Crne Gore), priznao je i Jelčić. To mu se, nekako, omaklo i to je jedna od retkih istina u ovoj njegovoj knjizi. Naš zaključak o asimilaciji Srba rimokatolika pomoću srpskog jezika (ko bajagi hrvatskog), kristalno jasno je objasnio Jelčić sledećom rečenicom o hrvatskom vođi iz devetnaestog stoleća – Ljudevitu Gaju:
„Eto, ono što je vrijedno potcrtati: Gaj nije bio filolog, nego vođa jednoga nacionalnog pokreta, njemu jezik nije bio cilj, nego samo sredstvo. Zato njegova rješenja jezično-pravopisnih pitanja nisu uvijek polazila od znanstvene, nego više od političke osnove“.6

Ova Jelčićeva ocena će izdržati. Biće odgovarajuća za skoro sve radove hrvatskih filologa, jer nikome od njih „jezik nije bio cilj, nego samo sredstvo“. To će potvrditi i svaki redak Dubravka Jelčića, jer ni u jednom od njih se nije „polazilo od znanstvene, nego više od političke osnove“. Da je Jelčiću bio cilj jezik, on ne bi krivotvorio da je srpski jezik, o kojem je reč, jezik hrvatski. Znamo da nema filologa koji bi pročitao tekst na engleskom, pa nas uveravao da je to nemački jezik. U našem slučaju, hrvatski filolozi i kritičari će pročitati srpski tekst i reći da je pisan na hrvatskom jeziku i podvući da tekst pripada hrvatskoj književnosti. I Dubravko Jelčić postupa tako. Piše o književnosti u devetnaestom stoleću, kad je ona cvetala na hrvatskom jeziku („kajkavskom dijalektu“), ali tu književnost u svojoj knjizi ne spominje. Naprotiv, navodi dela na srpskom jeziku i krivotvori da su pisana na „hrvatskom", pa da, zato, pripadaju hrvatskoj književnosti.

Ako bi se ovaj naš prikaz preveo na engleski jezik, niko ne bi razumeo o čemu je reč. No, mi iz bivše Jugoslavije, ako to nismo ranije uočavali, sad znamo da hrvatski filolozi i danas srpski jezik beleže za hrvatski – književna dela na srpskom jeziku, smatraju hrvatskom književnošću. To ćemo videti na Jelčićevom primeru. On Petra Preradovića, sina srpskog podoficira, ubraja u Hrvate, a njegove pesme na čistom srpskom jeziku svojata za hrvatske i tvrdi da su pisane na hrvatskom jeziku. Pogledajmo njegov komentar i stih lepe Preradovićeve pesme na srpskom jeziku, u kojoj se spominje srpski junak Marko Kraljević i srpske zemlje:

Pored ovakvih sadržaja (izričito svedoče o srpskom jeziku i srpskoj književnosti), nije lako hrvatskim filolozima da budu, koliko toliko, uverljivi u krivotvorenju da su u pitanju – hrvatski jezik i hrvatska književnost. Oni hodaju ivicom noža, kako to narod kaže. Toga su svesni, pa uzmiču kad god bi trebalo (logičkim sledom) da napišu: „hrvatski jezik“, „hrvatska književnost" ili neku drugu odrednicu o hrvatskom jeziku i literaturi. To izbegavaju, posebno kad pišu o delima iz 19. stoleća (kad je odbačen hrvatski jezik, a preuzet srpski). Tad koriste sledeće odrednice: „narodni jezik“, „štokavski dijalekt", „štokavština“, „jezik iliraca“, „zajednički jezik“, zatim: „narodna književnost“, „književnost na štokavskom dijalektu“, „dubrovačka književnost“, „slavonska književnost“, „slavonski jezik“, itd. Naravno, u obe Jugoslavije, čitaoci su bili pripremljeni (kroz obrazovni program) da ovo čitaju, ali da svakoj odrednici daju unapred određeno značenje – da je reč o hrvatskom jeziku i hrvatskoj književnosti.

Evo primera o tim jezičkim i „naučnim“ vratolomijama u delu Dubravka Jelčića. Opisujući zbivanja u Austriji i o hrvatskom narodnom preporodu u 19. stoleću, spominje hrvatsku književnost, ali ne navodi da li je ona na srpskom, ili hrvatskom jeziku – „štokavskom", ili „kajkavskom dijalektu". Shodno rečenom zamagljivanju oko preuzimanja srpskog jezika za pučanstvo koje ga nije govorilo, on će, za taj prelazni period – dok je u Zagrebu nameravano korišćenje hrvatskog jezika umesto latinskog, izbeći spominjanje i hrvatskog i srpskog jezika:

Jelčić će nazvati srpski jezik „narodnim jezikom“, ali će, u ime plemstva u Hrvatskoj, napisati da je to hrvatski jezik – bez obzira što ga tako ne imenuje:

Evo primera, Jelčić tvrdi da je „štokavski dijalekt“ hrvatski jezik, bez spominjanja Srba, koji su jedini govorili tim tzv. dijalektom u 19. stoleću. Piše o hrvatskoj inteligenciji i njenom stavu prema „hrvatskom jeziku'': „Njeni pripadnici su već sasvim jasno shvaćali, na primjer, da je jedinstveni književni jezik bitni preduvjet jedinstva narodnoga, pa su jeziku pridavali doličnu pažnju, zagrijani idejama zagrebačkoga školskoga nadzornika dr Tome Košćaka (1751-1831), koje su utirale put kasije prihvaćenom rješenju sa štokavskim narječjem, kao zajedničkim književnim jezikom svih Hrvata“.10 Kad Jelčić nabraja književnike, pa kad su među njima i oni koji su pisali na hrvatskom i oni koji su pisali na srpskom jeziku, on izbegava spominjanje oba jezika, pa ih sve klasira u „period hrvatskog književnog romantizma":

Tek što je Jelčić prisvojio srpski jezik za hrvatski, on na sledećoj stranici navodi da je i „kajkavski dijalekt" hrvatski jezik! Mada su „štokavski“ i „kajkavski“, međusobno, udaljeni kao bilokoja dva slovenska jezika, Dubravku ne smeta što tvrdi da su Hrvati narod s dva jezika – izuzetak u svetu: „Još 1831. godine, kad je mladi doktor filozofije i svršeni pravnik Matija Smodek (1808-1881) zatražio dopuštanje da može slušačima zagrebačke kraljevske akademije neobvezatno predavati hrvatski jezik, pojmovi nisu bistri ni njemu samome. Vidi se to iz sačuvanoga teksta njegova nastupnog predavanja, održanoga 6. studenoga 1831, dakako na kajkavskom dijalektu“.13 Kad bismo pomislili da su srpski i hrvatski jezik, u ovoj zbrci, dovoljno odeće promenili, Jelčić nas razuverava, jer jednom od dva jezika (ko zna kojem) oblači i ilirsko ruho. Tvrdi da je časopis „Danica“ posvetio ilirskom jeziku jedno svoje izdanje:

Ako nije jasno koji je to jezik pod imenom „narečja ilirskog“, saznaćemo. Dubravko Jelčić neće napisati da je to srpski, ali će reći da je to „štokavski dijalekt", uz obaveznu potvrdu da je u pitanju jezik naroda hrvatskog. U istom delu knjige, piše da je i „kajkavski dijalekt" jezik hrvatskog naroda. Dakle, sve je hrvatsko u narečjima, ili dijalektima: ilirskom, kajkavskom i štokavskom. Pogledajmo njegov tekst o „tri hrvatska narečja“ i složimo se da srpski filolozi ne bi napisali da je „kajkavski dijalekt" – srpski jezik:

Nema šta, izraz „narodni jezik“ je korišćen u Hrvatskoj u 19. stoleću i kad je bila reč o sprskom i kad je bila reč samo o hrvatskom jeziku. Treba izuzetna pažnja da bismo, u tekstovima hrvatskih filologa, književnika ili kritičara, utvrdili o kojem se jeziku piše. Evo primera i kod Dubravka Jelčića. Malo ko bi iz sledećeg teksta zaključio da je reč o pravom hrvatskom jeziku, ili, kako se njegovo ime krivotvori, „kajkavskom dijalektu":
„Mađari su dobro znali što je žila-kucavica jednoga naroda, pa su najprije odlučili da, makar i nasilnim uvođenjem mađarskog jezika u sve hrvatske urede i škole, skrše otpor probuđene hrvatske svijesti... Grof Janko Drašković je uzvratio zahtjevom u skupštini zagrebačke županije, 12. prosinca 1839, da se Hrvatska otcjepi od Ugarske i da zatraži od kralja zasebnu vladu, kakvu je u prošlosti imala u doba Marije Terezije. A kako kralj, uvažvajući veto hrvatskih zastupnika, nije sankcionirao zaključak požunskog sabora, podnio je hrvatski sabor već slijedeće godine 1840, molbu kralju da se u hrvatskim školama, pomenice u zagrebačkoj kraljevskoj akademiji i u gimnazijama, uvedu katedre narodnog jezika".16

Ovolika imena za srpski jezik u 19. stoleću su preživela osim jednoga – ilirskog. Na zahtev Ugarske, Austrija je zabranila korišćenje ilirskog imena za srpski jezik, uz zabranu Ilirskog pokreta:
„A da bi se stvorili preduvjeti za to, i da bi se uklonilo ogorčenje koje iliristvo izaziva kod Mađara, zabranjuje se naziv ilirski, ilirizam i Ilirija za Hrvatsku i Slavoniju, te za njezin narodni jezik i književnost“.17 Ova rečenica Dubravka Jelčića razgolićuje pritvornost hrvatskih lingvista. Njome se prikriva jezička istina devetnaestog stoleća. Ne priznaje se da se u Hrvatskoj (Zagorje) govorio hrvatski, a u Slavoniji srpski jezik. Želi se ostaviti utisak da je i u Hrvatskoj i u Slavoniji jedan jezik, pa ga zove „narodnim jezikom" i dodaje da je Austrija zabranila njegovo novousvojeno ime – „ilirski jezik". Prikriva se da je srpski jezik bio taj koji je dobio ovo novousvojeno ime – „ilirsko", jer kad bi se to izričito reklo, onda se ne bi moglo tvrditi da tim jezikom govore stanovnici Hrvatske. Oni su govorili hrvatskim jezikom, ali taj pravi naziv se (hrvatski jezik) retko spominjao. Ne spominje ga ni ovde Dubravko Jelčić, jer ne bi mogao da objasni zašto se tim jezikom, ako je hrvatski i ako u Slavoniji žive Hrvati, ne služe stanovnici Slavonije. Hrvatski jezik, hrvatski lingvisti, kao što smo više puta rekli, proglasili su „kajkavskim dijalektom" – da bi ga prestali koristiti u književnosti, pošto je tako postupljeno s dijalektima i u drugim evropskim zemljama (dijalekt se može odbaciti – jezik ne može, a Hrvati su odbacili svoj jezik).

Da ne bismo bili optuženi za ovakav zaključak – da su Hrvati odbacili svoj maternji jezik i uzeli srpski, ponavljamo deo već citirane izjave najvećeg hrvatskog književnika Miroslava Krleže. On svedoči o odbacivanju hrvatskog jezika, objašnjavajući da je to učinjeno radi tešnjeg kulturnog i političkog jedinstva Hrvata sa Srbima, Bugarima, Makedoncima i Slovencima (Kranjcima):
„Za volju političkog i kulturnog jedinstva, zbog dalekovidne utilitarističke perspektive bratstva s ostalim narodima od Istre do Bosne, od Kranjske do Srbije, do Makedonije i do Bugarske, odreći se svoje vlastite književne prošlosti i tradicije, svoga jezika i svog imena, bila je to smionost samozatajna, koju je mogao da nadahne samo bezazleni idealizam bez ikakvih skrivenih misli i kombinacija".18 Naravno, ovde nije tačno samo to da su hrvatski prvaci preuzeli srpski jezik „bez ikakvih skrivenih misli i kombinacija". Srpski jezik je uzet, kako smo napisali, da bi se Srbi katolici kroatizovali.

2 Dubravko Jelčić: Hrvatski narodni i književni preporod, ''Školska knjiga'', Zagreb, 1978.