Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

Slobodan Jarčević:

Za pojavu ove knjige, zahvaljujem doktoru istorije Momčilu Dikliću – on mi je pribavio literaturu hrvatskih istoričara. Oslobađam ga odgovornosti za svoju eventualnu nestručnost.

NAROD SRPSKI A ISTORIJA HRVATSKA

O radovima prof. dr Nade Klaić i drugih hrvatskih istoričara

 

O SREDNJEVEKOVNIM DOKUMENTIMA IZ DALMACIJE

Hrvatska istoriografija je zasićena pogrešnim tumačenjem (čitanjem) istorijskih izvora, pa ju je lako osporiti. Tome nije potrebno neko stručno znanje, jer su hrvatske istorijske knjige pisane proizvoljno – ako je ova odrednica dovoljna da objasni prilike ove nauke u Hrvatskoj. Da ne bismo bili optuženi za zlu nameru, jer se u Hrvatskoj tako vrednuje sve što dolazi sa srpske strane, poslužićemo se tekstovima uglednog hrvatskog istoričara prof. dr. Nade Klaić. Shvatala je da mnogo toga u hrvatskoj istoriji počiva na nepouzdanim izvorima (pisanim posle zbivanja) i na falsifikovanim dokumentima, pa je na ovo upozoravala stručnjake i čitaoce. Međutim, ne treba je svrstavati u dosledne kritičare hrvatske istoriografije, jer će se i sama oglušiti o sopstvena upozorenja. Pozivaće se na mnoga dokumenta, kao na pouzdana, i kada ih je, prethodno, svrstala u falsifikate.

Pogledajmo njene ocene – osporava srednjevekovne isprave, jer su pisane stotinama godina posle događaja:

''Tridesetak isprava što se sačuvalo s hrvatsko-dalmatinskog područja do početka 12. stoleća, čini, bez sumnje, jednu od najdragocenijih baština Slavenskog Juga. Iako je kritička analiza, prije svega diplomatičkih oblika isprava, a zatim i njihova historijskog sadržaja pokazala da je, na žalost, riječ o kasnijim tvorevinama, isprave su i danas bogata riznica, iz koje crpimo naše znanje o historijskim činjenicma za razdoblje Trpimirovića...''1

Prof. dr Nada Klaić govori o kasnijim dokumentima, ili prepisima izvornih, i upozorava na činjenicu da je Franjo Rački zanemarivao njihovu očiglednu manjkavost:

''Ako je već (Rački) tada nailazio na neke razlike među prijepisima, pripisivao ih je radije nemaru prepisivača, iako je upozoravao da ovjerovljenje na kraju prijepisa ne smatra dokazom autentičnosti... On se, doduše, ni ovdje nije odvažio na to da neke isprave odbaci kao falsifikate, ali je neispravne isprave svrstao u četiri skupine''.2

Vidimo, prof. dr Nada Klaić shvata da su neka dokumenta o hrvatskoj prošlosti falsifikati. Upoznaje nas da je toga bio svestan i Ferdo Šišić, ali mu zamera što se na to osvrnuo samo ovlaš – ohrabrujući ostale istoričare da ih ne odbacuju. Evo tog prekora N. Klaić kolegama Ferdi Šišiću i Josipu Nađu:

''Treba požaliti što Šišić nije u 'Priručniku izvora za hrvatsku povijest I' bio stroži u ocjeni autentičnosti cjelokupnog materijala do 12. stoleća. U dodatku 'O nekim odabranim falsifikatima', ograničava se samo na kritiku nekih neispravnih listina. Zbog takva stava i rada 'Priručnik' je ostao krnj i nije ispunio svoju zadaću. Jer čitaoca je upoznavao samo s jednom grupom isprava – dakako onom koju je sam Šišić smatrao ispravnom – a stručnjaka je odbijao zbog prikrivanja nedostataka kojima diplomatički materijal do 12. stoleća obiluje... Uglavnom je mimoilazio sumnjive isprave... Zbog toga, historijska kritika otad sve više nazaduje; štoviše, ona danas gotovo ne postoji. Stoga, uzalud tražimo, naprimer - u radovima Josipa Nađa, tragove objektivne kritičke analize. Nađov se nekritički odnos prema izvornom materijalu najteže osjeća kao nedostatak u opisu Zvonimirovih isprava, jer Nađ, za svaki falsificirani podatak, ili oblik, nalazi tumačenje koje otklanja sumnje u neispravnost kraljevskih darovnica''.3

N. Klaić nas upućuje da je i Josip Nađ bio svestan falsifikata o hrvatskoj prošlosti, ali je, u odnosu na Ferda Šišića, postupao još nenaučnije. Šišić je prikrivao nedostatke u dokumentima, a Nađ se prihvatio posla da falsificirani izvor tumači na način koji bi kod drugih stručnjaka otklonio sumnju u njegovu verodostojnost – ''Nađ... nalazi tumačenje koje otklanja sumnje u neispravnost kraljevskih darovnica'', objasnila je N. Klaić.

Bili bismo nepravedni prema prof. dr Nadi Klaić kad ne bismo pohvalili njen oštroumni osvrt na suštinu naučnog rada Ferda Šišića, za koji je rekla, bez obzira što se Šišić blaže odnosio prema falsifikatima od J. Nađa, da je odveo na stranputicu hrvatsku istorijsku nauku u dvadesetom stoleću. Evo tog zaključka N. Klaić – izdvajamo ga iz gornjeg citata:

''Zbog toga, historijska kritika, otad, sve više nazaduje; štoviše, ona danas gotovo ne postoji''.4

Tu stranputicu hrvatske istorijske nauke, N. Klaić prepoznaje i u radovima Mihe Barade. Po ugledu na Ferda Šišića, Barada, u svoje radove, unosi protivrečnosti – različite zaključke o istom izvoru. N. Klaić to, bez nedoumica, tvrdi:

''Iako je Miho Barada dao prvu monografsku obradu Trpimirove i Muncimirove isprave, nije mu pošlo za rukom dokazati autentičnost obiju kneževskih isprava. Barada nije mnogo mario za očita protuslovlja u dokazivanju kad mu se činilo da je ne samo utvrdio pouzdanost isprava, već i pismo kojim su bili pisani originali''.5

Ovako protuslovlje (protivrečnost) u jednom radu je neprimerno bilokojoj nauci, ali je jasno da u svakoj državi možemo sresti nedorasle naučne poslenike. Međutim, u slučaju hrvatske istorije, nije reč o takvim izuzecima. N. Klaić nabraja mnoštvo hrvatskih istoričara koji, s predumišljajem, prihvataju očite istorijske falsifikate, čineći sve da im sadržaj proglase verodostojnim. Ona zamera i Lovri Katiću da je celog života falsifikate branio:

''Lovro Katić je, kao historičar Solina i Splita, bio doduše dužan podvrći kritici toliko osporavni izvorni materijal splitske crkve, ali je on ipak do kraja života ostao dosljedan u obrani osumnjičenih isprava''.6

Sledeći zapis N. Klaić otkriva neku tajnu silu u Hrvatskoj, koja je uticala na rad naučnika (sila državnih organa) i usmeravala ih da se okanu istorijske istine i da se brinu da nekad namešteni falsifikati ponesu, u našem vremenu, oreol istine. Dobro je što je to pokazala na primeru dr Viktora Novaka, jer je u pitanju istoričar poznat po hrabrosti – opisao je u ''Magnum krimenu'' zločin genocida Hrvatske nad Srbima, Romima i Jevrejima u Drugom svetskom ratu. S istom iskrenošću je proučio falsifikate iz splitske rimokatoličke crkve, ali je, kasnije, odustao da takvu ocenu uputi i istovetnim falsifikatima u rimokatoličkoj crkvi u Zadru. Zbog ovakvog protuslovlja (protivrečnosti), imali smo pravo naslutiti da su državni organi u Hrvatskoj usmeravali tokove u istorijskoj nauci. Evo takvog nagoveštaja i u tekstu N. Klaić – o radu Viktora Novaka:

''Rijedak je izuzetak Viktor Novak u svome prvom radu, u kojem je upozorio da su darovnice Zvonimirove i Stjepana Drugog, u korist splitskih benediktinki, falsifikati. I premda su protiv njega ustali gotovo svi historičari, nitko nije mogao iznijeti naučne dokaze u korist protivnog mišljenja. U svestranoj analizi dvaju kartulara – tj. kartulara samostana Svetog Petra u Selu i zadarskog samostana Svete Marije – Novak nije više tako oštar kritičar. To se osobito osjeća pri analizi podataka kartulara Svete Marije''.7

Nisu baš retki oni koji su o falsifikatima govorili da to jesu, mada N. Klaić ovde navodi da su retki. Jer, ona sama spominje, pored Viktora Novaka, i druge časne izuzetke. No, očigledno je da je, državnom prisilom, onemogućeno da kritičari krivotvorenja u hrvatskoj istoriografiji budu uvažavani. Njihova su upozorenja ostala van obrazovnog programa – spominjala su se samo kao nešto sporedno, naučno neverifikovano. A primedbe tih časnih naučnika su se odnosile na temelje hrvatske istorije. N. Klaić ukazuje da je Držislav Švob osporio i takva dokumenta za koja su poslušni istoričari svedočili da su pripadala kralju Trpimiru. Švobovo otkrivanje falsifikovanih Trpimirovih isprava, beleži N. Klaić:

''Prvi i dosad jedini napad na Trpimirovu ispravu, napisao je Držislav Švob. Valja požaliti što on nije imao dovoljno strpljivosti da svoj istančan osjećaj za prepoznavanje falsifikata temeljito objasni i opravda. Kako je na nesretan način podvrgao kritici upravo ono što je u spomenutim ispravama bilo najmanje prijeporno, njegov prilog nije izazvao toliko potrebnu diskusiju''.8

Klaićka žali što se Švob pozabavio delovima isprava koje su najmanje sporne (prijeporne), pa zaključuje da zbog toga nije bio uverljiv u dokazivanju da su izvori za hrvatsku istoriju falsifikati. Međutim, primetili bismo da se ništa značajno u hrvatskoj istorijskoj nauci ne bi desilo i da je prekoreni Švob raspravljao i o najspornijim delovima isprava, jer su to činili drugi dobronamerni istoričari, ali to nije uticalo na promene u sadržajima hrvatskih (jugoslovenskih) istorijskih udžbenika, enciklopedijskih odrednica, itd. Jedan među njima je i G. Praga. On je srednjevekovna dokumenta iz rimokatoličkih crkava proglasio nepouzdanim, jer među njima nije našao nijedan original. Nada Klaić, o Pragovom istraživanju, zaključuje:

''Posebno su zanimanje među privatnim ispravama iz Zadra privlačile isprave koje pripadaju fondu samostana Sv. Kreševana. Njih je u cijelosti analizirao G. Praga. Od 33 dokumenta, datiranih između 908. i 1183. godine, 23 pripadaju razdoblju od 1029. do 1078. godine, pa ta činjenica, uz ostale, daje Pragi pravo da posumnja u njihovu autentičnost (isprave se predstavljaju kao originali, pisane su isključivo knjižnim pismom, analitičkim ili kroničarskim stilom, nemaju propisane oblike javne ili privatne isprave, pogrešnu kronologiju, itd). Skupivši i dokaze paleografske prirode, dolazimo, zajedno s Pragom, do zaključka da sve do druge polovice 12. stoleća među zadarskim ispravama nema paleografskih ni diplomatičkih originala. Nastavljajući na Pragine rezultate, pokušala sam utvrditi vrijednost i vrijeme približno onih isprava iz istoga fonda u kojima se spominju tribuni i consules. Konačan je zaključak bio isti: poznate zadarske 'oporuke' (priora: Andrije, Agape i Dauzete) i druge isprave, koje su datirane u 10. i 11. stoleće, nisu mogle nastati prije druge polovice 12. stoleća''. 9

Iz ovog zapisa dr Nade Klaić se vidi prava slika istorijske nauke u Hrvatskoj – Praga zaključuje da su dokumenta falsifikati, a oni slove za originale! Jer, analizirana dokumenta potiču iz 11. stoleća (od 1029. do 1078), a Praga dokazuje da su originali u Zadru sačuvani samo iz druge polovine 12. stoleća.

Čudno shvatanje nauke u Hrvatskoj, dr Klaić objašnjava i ponovnim osvrtom na darovnice benediktinkama u Splitu. Istoričari u Hrvatskoj su se složili da su te darovnice falsifikati, ali i da su, i pored toga, ''pouzdani istorijski izvori''. Teško bi bilo izvesti bilo kakav zaključak o ovakvom postupku stručnjaka istorijske nauke, pa ćemo od toga odustati. Dovoljno je i sledeće svedočenje dr Klaić:

''U najnovije je vrijeme ponovo pokrenuta rasprava o vrijednosti tobožnjih darovnica splitiskim benediktinkama. Njih je već, kao što je spomenuto, Viktor Novak svrstao među falsifikate. A nedavno je Zlatko Tanodi pokušao dokazati da su tobožnja Zvonimirova i Stjepanova isprava formalni, dakle diplomatički falsifikati, ali uza sve to pouzdani historijski izvori. Međutim, on nije u prilog svom mišljenju donio ni jedan nov dokaz. Pošto sam podvrgla temeljitom pretresu obje isprave, došla sam, kao i Novak, do uvejrenja da je riječ o samostanskim falsifikatima, i to po svoj prilici o ispravama kojima samostan, oko 1171. godine, brani prisvojeni posjed u Lažanima. Pokušala sam i u posebnoj opsežnoj raspravi utvrditi osnovne diplomatičke karakteristike svih isprava iz doba Trpimirovića''.10

Možda nam sadržaj ove rasprave daje pravo za pretpostavku da su rimokatolički svećenici (benediktanci) koristili ratovanje između Vizantije i Srbije (oko 1170) i međusobne borbe feudalaca u Srbiji, pa su zaposedali imanja Pravoslavne crkve u primorskim gradovima. U tom slučaju, falsifikovane darovnice su mogle biti korišćene da pokažu da je zauzeta imovina pripadala rimokatoličkim samostanima iz vremena Zvonimira i Stevana (jedanaesto stoleće). Tako se moglo proturati da su darovnice svedočanstva o tome da je Pravoslavna crkva (prethodno) uzurpirala taj posed u Lažanima, itd. Na ovakvu pretpostavku, upućuje i dr Nada Klaić:

''U zaključivanju, išli bismo i prebrzo i predaleko kad bismo sastavljanje sumnjivih vladarskih ili privatnih isprava protumačili samo željom da destinatar dođe do nekih prava. Daleko smo i od same pomisli da sve diplomatički neispravne isprave osumnjičimo kao lažne. Ali, bilo bi od nas isto tako pogršno kad bismo ih branili u cijelosti ili u pojedinostima, samo zbog načela. Jedinstven ključ za otkrivanje nedostataka ne postoji i ne može postojati. Crkva se, bez sumnje, našla u teškom položaju kad je morala braniti svoje posjede koje je stekla usmenim darivanjem, zavodom ili statucijom, tj. kasnijim uvođenjem u posjed, za koje nije imala pismene potvrde. Nije joj, dakle, preostalo drugo, nego da ih brani pomoću kasnije sastavljenih isprava. Međutim, očito je bilo, i potpuno izmišljenih isprava. Prva vrsta isprava je, sa stajališta diplomatike, lažna, iako je historijska jezgra koju one sadrže historijski točna. Zato je zadaća historijske kritike da utvrdi kad se diplomatički falsifikat udružio s materijalnim, tj. takvim u kojem su i historijske činjenice izmišljene''.11

Podvukli smo deo rečenice Klaićka daje za pravo svećenstvu kad je falsifikatima pokušavalo da obezbedi pravo na neki posed. Ali, to je manje važno i bilo bi to prihvatljivo da ta dokumenta ne čine osnovu i hrvatske istorije. Kao što smo rekli na početku, dr N. Klaić nije najdosledniji borac za utvrđivanje važnih naučnih činjenica, jer i ovakvim falsifikatima priznaje istorijsku vrednost – poručuje da nisu u svima izmišljana istorijska zbivanja. No, i pored rečene nedoslednosti, treba joj odati priznanje, jer će njena zapažanja pomoći stručnjacima ovog vremena da lakše izuče, možemo slobodno reći, ''bespuća hrvatske istorije''. A ta bespuća su stvarnost, čega je, očigledno, bila svesna dr Nada Klaić, ali možda i nije mogla više da učini, jer se našla u okruženju koje je istrajavalo na gradnji kule bez temelja. Tom okruženju se i prilagođavala i žestoko mu prkosila – u isto vreme. Evo primera gde ogoljeno kaže za sva ta dokumenta iz dalmatinskih gradova da su čisti falsifikati. Pravilno zaključuje da se njima želeo postići neki cilj u državnoj administraciji i na sudu, ali se čudi da su dokumenta za takve svrhe pisana kao da su vladareva:

''Zato će sastavljači dalmatinskih isprava, koje su pretežno falsifikati, sve do početka 13. stoleća, u notarskim okvirima, sakrivati tajne želje naručitelja falsifikata. Uostalom, ta je pojava potpuno razumljiva ako se falsificiranom ispravom željelo nešto postići na dalmatinskom sudu, onda je bilo mnogo razumnije upotrijebiti opće poznate formule, nego neku nepoznatu vladarsku ispravu''.12

I kad pomislimo da dr Nada Klaić traži da se falsifikovani istorijski izvori ne uzimaju u obzir, iznenadiće nas preporukom da su oni dragoceni za hrvatsku istoriju. I to oni falsifikati iz splitske crkve, koje najčešće spominje:

''Iako Trpimirova isprava u danas poznatom obliku, koji joj je vjerojatno mnogo kasnije dala splitska crkva, nije autentična, ipak je i takva svojevrsno svjedočanstvo. Iz istinite povjesne jezgre, može se zaključiti da je knez Trpimir obdario svog, dakle ninskog biskupa, crkvicom Svetog Juraja na Putalju, koja je bila Mislavova zadužbina. Ona je, također, svjedočanstvo da je splitska crkva nastojala, po svoj prilici u drugoj polovici 12. stoljeća, doći s pomoću falsificiranih isprava do nekih posjeda na hrvatskom i neretljanskom području. Unatoč tomu što je dala sastaviti ovu ispravu, splitska se nadbiskupija nije usudila nikad javno upotrijebiti njezin sadržaj, zato joj i nema traga među vjerodostojnim izvorima''.13

Da falsfikovani dokument ne može biti dragocen izvor za istoriji, vidimo i po tome što Klaićka, pišući o ovome, i sama falsifikuje o vremenu druge polovine dvanaestog stoleća. U to vreme, zemlje na Jadranu su bile ili u sastavu Srbije, ili u sastavu Ugarske, a nikako to nisu ''posjedi na hrvatskom i neretljanskom području'' – čime Klaićka sugeriše neku hrvatsku državnost na Jadranu. Hrvatsku je pokorila Ugarska u drugoj polovini jedanaestog stoleća – 1097. godine, pa, te hrvatske državnosti, u toj drugoj polovici dvanaestog stoleća, ne može biti.

Koliko se u hrvatskoj istoriografiji izvori tumače proizvoljno, uverićemo se na jednoj stranici knjige Nade Klaić. Opisuje apsolutnu vizantijsku vlast u Dalmaciji za verme Vasilija Prvog (867-886), a onda navodi da je Dalmacija oslobođena te vlasti 879. godine – sedam godina pre kraja vladavine ovog cara? Izgleda čudno, ali tako je:

''Uspostava stvarne carske vlasti nad Dalmacijom za Bazilija Prvog (867-886) donosi bitne promjene u životu Dalmatinaca: njihova je provincija od arhontije podignuta na temu sa strategom na čelu, a gradovi su otad živjeli u miru. O tom novouvedenom davanju koji je za stoljeća unaprijed riješio dalmatinsko-slavenske odnose, svjedoči nepoznati pisac 30. poglavlja u djelu cara Konstantina Sedmog Porfirogenita... Skavbu ivah car (Vasilije) naredi da sve što se davalo strategu podaju Slavenima, da u miru žive s njimač samo malo nešto da daju strategu, tek da se pokaže njihovo podaništvo i podložnost romejskim carevima i njihovu strategu. I odonda su svi ti gradovi tributarni Slavenima i plaćaju im danak, i to grad Split 200 nomismata, grad Trogir 100, grad Zadar 110, grad Osor 100, grad Rab 100, grad Krk 100, tako da je zajedno 710 nomismata, osim vina i drugih različitih stvari, jer to davahu još povrh onih nomismata. Grad pak Raguza leži među dvjema zemljama, zahumskom i trebinjkom, a Raguzani imaju svoje vinograde u tim objema zemljama i plaćaju arhontu zahumskom 21, a arhontu trebinjskom 36 nomismata''.14

Ovde, dr Nada Klaić svedoči da su svi dalmatinski gradovi oporezovani po nalogu vizantijskog cara, ali ona kao da je to zaboravila, pa kaže da 879. godine nema vizantijske vlasti u Dalmaciji, te Hrvatska postaje nezavisna. Ne piše na kojoj teritoriji je ta država uspostavljena – ako je u dubokom zaleđu Jadrana, onda Vasilije Prvi, koji je bio silan vladar, i ne bi morao da se tome protivi, ali ako je to bilo u Dalmaciji, onda to ne bi moglo da se desi bez njegovog pristanka. Klaićka spominje da je knez Zdeslav bio vizantijski vazal, ali ne objašnjava kako se njegov naslednik oslobodio vizantijske vlasti. Mnogo nedorečenosti je u ovoj priči o stvaranju nezavisne hrvatske srednjevekovne države. Pogledajmo:

''Ubojstvom Zdeslava, utrnulo je bizantsko vrhovništvo nad Hrvatskom, tako da se Branimir – pošto je došlo do ponovnog zbliženja istočne i zapadne crkve – obratio papi Ivanu Osmom (872-882). Papa, koji jedva čeka da poveća svoj utjecaj među Slavenima na Balkanu, rado se odaziva, i tako je 879. godine Hrvatska kneza Branimira javno, u crkvi Svetog Petra u Rimu, priznata kao neovisna država''. 15

Što se tiče Srba, kao najbrojnijeg južnoslovenskog naroda, o njemu nema ni reči. Nada Klaić ne nalazi potrebu da ga spominje. Pod Slovenima se Srbi, po njoj, ne podrazumevaju. Navodi da papa želi da proširi svoju crkvenu vlast nad Slovenima, ali ona, kao i drugi hrvatski istoričari, pod tim podrazumevaju samo Hrvate. Tako opstaje u hrvatskim udžbenicima – da u Dalmaciji žive Hrvati, Srbi nikako. Pored ovog falsifikata, Nada Klaić stvara državu Hrvatsku u 9. stoleću – kad se i Hrvati, kao narod, jedva spominju. Dokumenta sadrže podatke o Dalmatinskoj Kneževini kneza Borne, početkom devetog stoleća, ali će je hrvatski istoričari preimenovati u ''Dalmatinsku Hrvatsku'', ili ''Hrvatsku kneza Branimira'', kako to čini Klaićka – za drugu polovinu devetog stoleća.

FALSIFIKATI
I U LINGVISTICI

Kad je bilo reči o dokumentima s istorijskim sadržajima, prof. dr Nada Klaić, moramo priznati, upozoravala je da su mnoga falsifikovana, ali kad se raspravljalo o jeziku u Dalmaciji u Srednjem veku, ona ništa nije primećivala. A to je bilo jednostavnije, nego donositi sud o verodostojnosti, ili neverodostojnosti raznovrsnih zapisa i isfabrikovanih povelja u dalmatinskim rimokatoličkim samostanima. Bez obzira što je lako prepoznati srpski jezik, Klaićka uverava da on nije srpski, nego hrvatski! Da je bar spomenula da je tim jezikom govorio i srpski narod, moglo bi joj se, donekle, to prisvajanje i oprostiti. Ali, da ne budemo suviše strogi prema dr Klaić.

O srpskom i hrvatskom jeziku se, poslednjih 200 godina, nije ozbiljnije razgovaralo kao o dva jezika. To su činili neki filolozi u devetnaestom stoleću, ali u najširoj literaturi, nije se isticalo da je reč o posebnim jezicima, srpskom i hrvatskom. Zvanični, državni, filolozi su, jednostavno, srpski jezik proglasili za ''srpskohrvatski'' – i rekli su da je to jezik srpskog i hrvatskog naroda. A šta su učinili s hrvatskim jezikom? Niko to pitanje nije postavljao.

Da bi se to što jednostavnije shvatilo, treba znati da je u jugoslovenskoj filologiji učinjena nečuvena podvala – srpskom i hrvatskom jeziku je uskraćen status jezika i proglašeni su dijalektima. Srpski jezik je dobio ime: ''štokavski dijalekt'', a hrvatski jezik: ''kajkavski dijalekt''. Da bi to bilo što uverljivije, pronađen je i treći: ''čakavski dijalekt''. O ''čakavskom dijalektu'' se ne može ništa pouzdano reći – jer nije detaljnije izučavan, ali se, bez bojazni da ćemo pogrešiti, može zaključiti da je srpski jezik (''štokavski dijalekt'') udaljen od hrvatskog jezika (''kajkavskog dijalekta'') toliko koliko su udaljena bilokoja dva slovenska jezika. Svakako, od srpskog je hrvatski udaljeniji, nego što je to, recimo, bugarski.

Pohrvaćivanje Srba rimokatolika je imalo za posledicu proglašavanje srpskog i hrvatskog jezika za dijalekte. Imitiran je postupak primenjen u drugim evropskim jezicima. U svakom je bilo dijalekata – pa je samo jedan izabran za književni. Po ugledu na taj evropski postupak, srpski i hrvatski su proglašeni za dijalekte, pa je, kobajagi, odlučeno da se jedan (''štokavski'') prihvati za književni, a drugi (''kajkavski'') odbaci.

Tako je hrvatski jezik osuđen na odumiranje, kako bi to rekli komunisti.

Dr Nikola Žutić tvrdi da je hrvatski jezik odbačen, jer se Srbi rimokatolici ne bi mogli pridobiti da se njime služe, a ideolozi hrvatstva su bili sigurni da će Hrvati u Zagorju prihvatiti srpski jezik (''štokavski dijalekt'').16 Ovo je uverljivo tumačenje, jer je nepojmljivo da bi Dubrovčani pristali da im deca uče ''kajkavski dijalekt''. Ne bi na to pristali ni rimokatolici: Istrani, ni Dalmatinci, ni Hercegovci, ni Bosanci, ni Ličani, ni Kordunaši, ni Banijci, ni Slavonci, ni Baranjci, ni Sremci, jer su u 19. stoleću, zajedno sa pravoslavnim saplemenicima, imali razvijenu srpsku narodnu književnost. Srpski jezik je (''štokavski dijalekt'') korišćen u Srednjem veku u ovim srpskim krajevima, pa i on svedoči da su zapadno od Drine i Dunava živeli Srbi – pre turskih osvajanja. Da dodamo – u ovim pokrajinama se nije govorio hrvatski jezik (''kajkavski dijalekt'') u Srednjem veku, pa je čudno da jugoslovenska istoriografija beleži da su Hrvati tu živeli – gde se nije govorio hrvatski jezik! Hrvatski se govorio samo u Zagorju, od Zagreba do slovenačke i mađarske granice. I danas se tu koristi, ali, nažalost, samo u krugu porodice, jer je zvanični jezik u Hrvatskoj srpski.

Činjenica da je hrvatski jezik (''kajkavski dijalekt'') izbrisan iz spiska svetskih jezika (iz svetske kulturne baštine) pokazuje da je jugoslovenska filologija doživela sunovrat. Ona je obavila to brisanje, iskoristivši proizvoljnu odrednicu da je reč o ''kajkavskom dijalektu''. Dva veka se ni jedan filolog nije upitao – Kojem jeziku pripada kajkavski dijalekt? To pitanje se nametalo – zato što je dijalekt grana jezika. A ako su u pitanju grane (dijalekti), pa je kajkavski jedan dijalekt, morao se naći i drugi dijalekt – tog nepoznatog jezika. Taj drugi dijalekt (grana) nikad nije pronađen, niti su filolozi pokušali da objasne kojem jeziku pripada ''kajkavski dijalekt'', a kojem ''štokavski''.

Ova enigma o dijalektima i jezicima kod Srba i Hrvata, što je veoma zanimljivo, nije podstakla nikakvu polemiku, recimo, na univerzitetskim katedrama slavistike?! Tu zamenu pojmova: ''jezik'' s ''dijalektom'', tamo niko nije uočio.

Ima retkih osvrta na činjenicu da ''kajkavski dijalekt'' nije ništa drugo, nego hrvatski jezik, s dosta bogatom književnošću – u devetnaestom i početkom dvadesetog stoleća, ali oni nisu uslovili ozbiljnu naučnu raspravu. Da se to desilo, bila bi lako otkrivena podvala da nema nikakvog ''štokavskog'' i ''kajkavskog'' dijalekta, nega da su to srpski i hrvatski jezik. Hrvatski književnik Miroslav Krleža, čiji je maternji jezik hrvatski, jedan je među retkim intelektualcima koji je priznao da su hrvatski filolozi i hrvatski političari odbacili hrvatski jezik – ne ''kajkavski dijalekt''. Evo njegove tačne ocene:

''Sam fakat što su naši buditelji ilirske narodnojedinstvene književnosti odlučili da probude narodnu svijest iz mrtvila, tako da su se odrekli svog narodnog imena i svoga jezika, i to veoma odlučno i smiono, uvjereni da se isključivo samo neopozivim odricanjem jezika i imena može ostvariti južnoslovenska, upravo sveslavenska sinteza u višem, nadnaravnom, oduhovljenom smislu, taj fakat odvaja ih bitno od svih sličnih romantičara u svijetu... Za volju političkog i kulturnog jedinstva, zbog dalekovidne utilitarističke perspektive bratstva s ostalim narodima od Istre do Bosne, od Kranjske do Srbije, do Makedonije i do Bugarske, odreći se svoje vlastite književne prošlosti i tradicije, svoga jezika i svoga imena, bila je to smionost samozatajna, koju je mogao da nadahne samo bezazleni idelizam, bez ikakvih skrivenih misli i kombinacija''.17

Krleža je napisao filološku istinu – odbačen je hrvatski jezik, ali je, poput ostalih intelektualaca u Hrvatskoj, krivotvorio državnu doktrinu Hrvatske – jer nije istina da u tom gestu (odbacivanju hrvatskog jezika) nije bilo ''skrivenih misli i kombinacija'', kako to on tvrdi. A bilo ih je, srpskim jezikom, kao oružjem, Hrvatska je uspela asimilovati Srbe rimokatolike, kako to pravilno zaključuje dr Nikola Žutić.18

Miroslav Krleža svedoči da je prema hrvatskom jeziku postupljeno kao prema dijalektima: italijanskog, francuskog i nemačkog jezika, pa se o ovu istinu najvećeg hrvatskog književnika nije lako oglušiti. Ona će stvarati glavobolju današnjim filolozima, u prvom redu hrvatskim, jer istrajavaju na tome da su: ''štokavski, kajkavski i čakavski dijalekti zajedničkog jezika''.

Zanimljivo je da prof. dr Nada Klaić nije uočila (ili nije želela) ove nenaučne igre sa srpskim i hrvatskim jezikom. Ona piše o narodnim pesmama u Dalmaciji i obaveštava nas da su u osmercu i dvanaestercu – a to su prepoznatljivi stihovi u srpskom jeziku, dodali bismo. Mora da je bila svesna da je to srpski jezik i mora da ju je to, kao Hrvaticu, uznemirilo, pa je pristupila neverovatnom inžinjeringu (ako se to tako može reći) u filologiji. Izmislila je i četvrti ''dijalekt''. To, verovatno, filolozi nisu komentarisali. Dakle, taj četvrti dijalekt je, po Klaićki, verovali ili ne, ''čakavsko-štokavsko narječje''. Ništa ne podmećemo hrvatskoj istoričarki. Evo njenog objašnjenja o srednjevekovnim pesmama u Dalmaciji i o ''čakavsko-štokavskom narječju'':

''Premda su tragovi koji u 15. stoleću vode do narodnog pjesništva više nego rijetki – pjesme su slučajno sačuvane u nekim rukopisima – ipak je izvan svake sumnje da ono postoji. Opipljivi dokaz za tu pretpostavku je hrvatska pjesma, kojom je papa Aleksandar Treći (1177) dočekan u Zadru. S pravom se pretpostavlja da u 'latinskoj crkvenoj himnodiji treba tražiti obrasce naših osmeraca i dvanaesteraca'. Te slučajno sačuvane pjesme iz 14. i 15. stoleća, nisu pisane na staroslovenskom, već na narodnom jeziku, i to 'ponajviše čakavsko-štokavskim narječjem'. Ta činjenica upućuje na dalji zaključak da je 'njihova namjena bila vanliturgijska, pučka, ponajviše namijenjena bratimskom životu'.19

Da je reč o čistom srpskom jeziku (nikako hrvatskom), pokazuju stihovi pesme ''Pisan na spomenutje smrti''. Ako imamo u vidu da je to 14. stoleće, onda nema spora da je to srpski jezik, jer stihove potpuno razumemo:

''... Kratak put je kim tečemo,
O dušah se ne pečemo.
Bludiš išće svita diku,
A tamo je biti viku.
Čemu krasiš tvoje tilo,
A vidući da je gnjilo!...
Nu mislimo o tom sada,
Ča se
najde od nas tada,
Gdi se duša strahom smete,
A dela se skriti ne te...''20

Poslednje reči ''ne'' i ''te'' su u značenju ''neće'' – ''netje'' je preličeno (kroz vekove) današnje ''neće''.

Vidi se da ovde nije reč o hrvatskom jeziku (''kajkavskom dijalektu''), nego o čisto srpskom. U ovom delu pesme, nalazi se samo jedna reč ''čakavskog nariječja'' – ''ča'', pa je čudno da je Klaićka zbog nje (tako sitne) napisala da je ova pesma (pisan, ili pisma – ikavski) na ''čakavsko-štokavskom nariječju''.

Ovde smo optužili Klaićku da je izmislila četvrto ''narečje'' – ''čakavsko-štokavsko'', da bi podvukla njegovu hrvatsku jezičku odliku, jer se ''čakavski dijalekt'' smatra samo hrvatskim, a ''štokavski'' – i srpskim i hrvatskim. Međutim, kad se pažljivije pročitaju ostali njeni tekstovi o srednjevekovnim jezicima na Balkanu, videćemo da ona ne spominje srpski jezik – čak ni ''štokavski dijalekt'' kao srpski. ''Kajkavski dijalekt'' i ''štokavski dijalekt'' su međusobno udaljeni koliko i bilokoja dva slovenska jezika (o čemu smo već nešto rekli), pa je čudno da su filolozi prihvatili odrednicu da su oba hrvatski jezici. Ako je i ''čakavski dijalekt'' hrvatski, onda Hrvati govore trima različitim jezicima, što je jedinstven primer u svetu. Da nismo ništa iskarikirali, videće se u tekstu dr Nade Klaić – ona sva tri ''dijalekta'', i one koje je sama stvorila (kao ''čakavsko-štokavski''), smatra hrvatskim, bez obzira da li se njima govori u Lici, Hercegovini, Bosni, u nekom drugom srpskom kraju, ili u hrvatskom Zagorju. Svugde su samo dijalekti hrvatskog jezika i sve su to, to piše Klaićka, hrvatska područja:

''V. Štefanić, s pravom, ističe da su se na širem hrvatskom području formirale tri kulturno-jezične regije: 'glagoljsko-čakavska, koja preteže u sjevernoj Dalmaciji, u Kvarnerskom bazenu, Krbavi i Lici, te u Istri; dalmatinska s latiničkim pismom i čakavskim narječjem, te donekle s ćirilskim pismom i štokavskim narečjem, a k njoj gravitiraju i pozadinski bosansko-hercegovački krajevi; treća je gornjohrvatska, pretežno kajkavska regija, pod jačim mađarskim utjecajem''.21

Ne bi se moglo pretpostaviti da stručnjaci u nekoj grani društvenih nauka rade nenaučno – izostavljajući činjenice i zamenjujući ih proizvoljnim odrednicama, ali je takav primer očigledan u delima jugoslovenskih filologa u 19. i 20. stoleću. Reč je o njihovim ''stručnim'' radovima o srpskom jeziku, koji su, čudom, prihvaćeni i na katedrama slavistike u svetu, pa su ušli i u sve školske knjige Jugoslavije, od 1918. do 1990. godine. Da je reč o proizvoljnim odrednicama – tamo gde bi morali da budu naučni zaključci, uverićemo se i na osnovu toga što se srpski jezik u Jugoslaviji nije izučavao u skladu s pravilima filološke nauke u svetu – pod imenom ''srpski jezik'', nego su mu dodavani i drugi nazivi: ''srpskohrvatski'', ''hrvatskosrpski'', ''srpski standardni jezik'', ''hrvatski standardni jezik'', ''hrvatski'', itd. No, srpski jezik nije skrnavljen samo na ovaj način. Činjeno je to i gore i nenaučnije. Hrvatski i srpski stručnjaci su ga proglasili, kako smo rekli, i ''štokavskim dijalektom'', a hrvatski su, da ponovimo, proglasili ''kajkavskim dijalektom''..

Mada je i srpski jezik (kao i hrvatski) proglašen dijalektom, on zlu sudbinu odbacivanja nije doživeo. Filolozi su, vremenom, kad se učvrstilo uverenje da niko neće žaliti za odbačenim hrvatskim jezikom (''kajkavskim dijalektom''), prestali da ga zovu ''štokavskim dijalektom'' i najčešće se o njemu govorilo kao o ''srpskom'' ili ''hrvatskom jeziku''. Postao je službeni i književni jezik u Hrvatskoj, pa su, tako, jugoslovenski filolozi (među kojima su prednjačili hrvatski) učinili presedan, nezabeležen u drugim zemljama. Odrekli su se svog hrvatskog jezika i omogućili su da to ne zapaze ni stručnjaci UNESKO-a, koji su obavezni da sačuvaju od izumiranja svaki živi jezik – kao deo svetske kulturne baštine.

Ovakve nenaučne pojave u mnogim granama društvenih nauka bivše Jugoslavije, biće predmet istraživanja naučnika, a nama nestručnjacima mora da dozvole da ih, ovakvim radovima, upozorimo na tu obavezu. Uz nju, možemo ponešto i zapaziti u vezi s podvalama u jugoslovenskoj filologiji, pa ćemo zaviriti u knjigu ''Hrvatski narodni i književni preporod'' Dubravka Jelčića.22