Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

Slobodan Jarčević
2007.

Hrvatski jezik umire jer su se Hrvati opredelili da zbog lepote jezika usvoje srpski kao svoj maternji jezik

Hrvatski jezik umire!

 

Iako je hrvatski jezik iz grupe najstarijih evropskih jezika on kao deo svetske kulturne baštine iščezava. Današnja hrvatska država ga pokušava odbraniti sasvim pogrešnim metodama, dok ga UNESKO ne spasava, jer nema sluha za političku odbranu jezika.

Presudu hrvatskom jeziku je donela hrvatska intelektualna elita u devetnaestom stoleću, kad je odlučila da se odrekne svog maternjeg (hrvatskog) jezika i u državnu administraciju uvede srpski jezik – kao službeni. Time je hrvatski jezik izbrisan iz spiska živih. A srpski jezik je, tom merom u Hrvatskoj, dobio novo ime. Prvo: "hrvatski ili srpski", "srpskohrvatski", pa "hravatskosrpski", pa "hrvatski standardni jezik" i, na kraju, "hrvatski".

No, ovde nam nije cilj da se bavimo sudbinom srpskog, ali da bi se jednostavnije shvatila zla kob hrvatskog jezika, potrebno je objasniti da je ona uslovljena manipulacijom – preuzimanjem srpskog jezika, pod izgovorom da je to jezik Hrvata. Manipulacije srpskim jezikom nisu prestale ni danas – one se izražavaju malo drukčije. Tako što neko, iz nekog razloga – strateškog cepanja Srba, odluči da stvori novu naciju od Srba. Tada se „nameće potreba“ da se i ime jezika tih Srba promeni. Primer je svež – Srbi muslimani neće više da budu Srbi. Hoće da budu “Bošnjaci” i oblače srpski jezik u haljine “bošnjačke”. Najnoviji nacionalni i jezički inženjering se obavlja u Crnoj Gori – tamo se stvara „crnogorska nacija“ i „crnogorski jezik“, a deo stanovništva (Srbi muslimani) uverava da govori „bošnjačkim jezikom“, a deo (Srbi katolici) da govori „hrvatskim jezikom“.

To je lakrdija koju su Hrvati u Hrvatskoj već usavršili. Ali, oni su to učinili u vreme kad im se to nije zameralo. Njihovo tisućugodišnje robovanje u granicama tuđih država je kod Srba izazivalo i samilost i solidarnost, pa nisu ni primetili da je Hrvatima prisvajanje srpskog jezika bio samo strateški korak (zamišljen u kabinetima Beča i Vatikana) ka rasrbljavanju i postepenom pohrvaćenju Srba katolika, čiji su srpski jezik proglasili hrvatskim. Inače, s hrvatskim jezikom nikad ne bi uspeli pohrvatiti Srbe katolike: Dalmacije, Hercegovine, Bosne, Crne Gore, Dubrovnika, Slavonije, Baranje, Srema, Žumberka, Like, Korduna, Baranje, pa i grada Karlovca – na domaku Zagreba. Da im je, nekim čudom, Sabor u Zagrebu ponudio hrvatski jezik za književni – Srbi katolici bi se čudom čudili takvoj lakrdiji. Bez srpskog jezika u državnoj upotrebi, Hrvatska bi ostala u svojim povjesnim granicama, onim granicama koje su obeležene rasprostranjenošću izvornog hrvatskog jezika – zagorskog, možda: kajkavskog. S hrvatskim jezikom, ne bi se moglo hrvatsko ime preneti na dubrovačke gospare ili hercegovske gorštake, jer oni nikad nisu imali dodira s pripadnicima hrvatskog naroda, a hrvatski su mogli razumeti toliko koliko i bilo koji drugi slovenski jezik – češki, slovenački, poljski, slovački…

 

Hrvatska država ubija hrvatski jezik

Odbacivanje maternjeg jezika u Hrvatskoj i preuzimanje za službenu upotrebu jezika drugog naroda je svojevrsan fenomen u svetu. Takvog primera više nema. Tamo gde su kolonijalne sile ugrozile jezike domorodac, čini se sve da se ti jezici očuvaju i uvedu u službenu upotrebu. U Hrvatskoj je potpuno drukčije. Država čini sve da hrvatski jezik iščezne – da odumre, kako bi se to reklo marksistički. On se ne predaje ni u obdaništima, ni u osnovnim, ni u srednjim školama, ni na univerzitetima. Na njemu se ne stvaraju ni naučna, ni umetnička dela. Ne štampaju se ni knjige na hrvatskom, niti se on koristi na računarima.

Da bi se država narugala samrtniku na odru, u Hrvatskoj se hrvatski jezik koristi još jedino u humorističkim delima – zaista, crni humor. Toliko malo hrvatskog jezika mogu (još) da razumeju Hrvati iz Hrvatske, a vrlo teško (i toliko) Srbi prevedeni u Hrvate.

 

UNESKO nije registrovao postojanje hrvatskog jezika

UNESKO je telo Ujedinjenih nacija koje brine o svetskoj kulturnoj baštini. Pod njegovom zaštitom su stare građevine, stari rukopisi, knjige, religiozni objekti, muzika i druga kulturna dobra svih naroda. Posebna briga vodi se o očuvanju svih jezika sveta – čak i onih kojima govori još jedva nekoliko desetina ljudi. Svaki jezik je civilizacijsko blago i svojevrsan arheološki lokalitet, u kojem se mogu naći poruke iskona i dekodirati sadržaji življenja najstarijih ljudskih zajednica.

Hrvatski je u grupi najstarijih jezika Evrope, jer je u porodici slovenskih jezika. (Zapadnoevropski jezici su mlađi – nastali iz latinskog, po državnoj volji kolonijalne Rimske Imperije. Herodot je zapisao da je i grčki jezik novijeg datuma, ako se upoređuje sa jezicima balkanskih starosedelaca, iz kojih su Grci pozajmljivali reči za svoj budući jezik, koji će, kasnije, izuzetno zadužiti Civilizaciju).

Hrvatski, kao stari jezik, morao bi da se nađe na listi jezika koji su ugroženi i UNESKO bi, na osnovu svog radnog programa, morao da preduzme sve da ga sačuva od izumiranja. Ne treba sumnjati da bi se poslenici nauke u ovom telu Ujedinjenih nacija bespogovorno prihvatili ovog zaduženja – samo kad bi znali da hrvatski jezik postoji i da je ugrožen. Nažalost, hrvatski nije na spisku ni ugroženih ni neugroženih jezika. Na UNESKO-ovom spisku njega nema. Pod njegovim imenom je samo srpski jezik. A hrvatski je jedino na samrtničkom odru – i hrvatska država rado očekuje njegovu smrt. Hrvati neće pozvati hitnu pomoć za njegovo spasavanje, iako za tako nešto još nije kasno. Boje se da bi prezdraveli Zagorac bio velika smetnja teritorijalnom integritetu države. Možda će poziv za spas hrvatskog jezika uputiti Srbi. Ionako su, bez obzira na gorka iskustva, uvek bili jedini narod koji je prijateljski pružao ruku Hrvatima. Drugog takvog naroda, u svom okruženju, Hrvati nemaju – ni danas.

 

O povjesti srpskog ili hrvatskog jezika

Hrvatski linvisti se neće složiti ni s jednom činjenicom u ovom tekstu. Mnogo su mastila potrošili da bi dokazali da su Srbi prisvojili “hrvatski književni jezik” i mnogo su ljuti na Vuka Stefanovića Karadžića što je došao u “hrvatsku” Hercegovinu i iz nje odneo “najčistiji hrvatski govorni jezik” – 1817. Ako bismo bili malo strpljiviji (ne dokazujući da je Hercegovina srpska pokrajina – u svakom smislu), mogli bismo hrvatske učenjake zamoliti da nam objasne kako je, onda, Dositej Obradović (1790), pre Vuka Karadžića, mogao da obilazi krajeve zapadno od Drine i da tamo (pa i u Severnoj Dalmaciji) podučava decu na srpskom jeziku. On je rođen u Banatu (u Srbiji) i nikako nije mogao iz njega poneti hrvatski jezik. Prilikom svog boravka u Trstu, opet je bio među Srbima i ti Srbi su čitali njegova dela – pisana na srpskom jeziku. U oslobođenoj Srbiji, Dositej Obradović će biti prvi ministar prosvete – 1811.

Za to vreme, u Zagrebu se govorilo nemačkim ili mađarskim, a u okolini Zagreba hrvatskim – zagorskim, iliti kajkavskim. A to je jezik, rekli smo, koji se od srpskog razlikuje više nego što se, recimo, razlikuje bugarski od srpskog.

Bilo bi dobro da nam hrvatski učenjaci odgovore i na pitanje šta je bilo sa srpskim jezikom, ako uzmemo da je Vuk Karadžić (iz nekog razloga) prisvojio hrvatski jezik za službenu upotrebu u srpskim državama. Onda bi oni morali da identifikuju taj srpski jezik, kojeg Vuk Karadžić nije hteo da koristi za srpski književni jezik. Ali, ni tada ni danas, nema tragova tog “odbačenog srpskog jezika”. Nema drugog, osim Vukovog jezika – ni u Dalmaciji, ni u Crnoj Gori, ni u Dubrovniku, ni u Lici, ni na Kordunu, ni na Žumberku, ni na Baniji, ni u Sremu, ni u Slavoniji, ni u Baranji, ni u Hercegovini, ni u Bosni, ni u Šumadiji, ni u Vojvodini, ni u Raškoj, ni u Mađarskoj, ni u Rumuniji – među tamošnjim Srbima.

A ako iz ovog ugla pogledamo hrvatski jezik, zaključićemo da je slika drukčija. Hrvati su uzeli srpski narodni jezik za službeni jezik hrvatske države, ali je lako identifikovati odbačeni hrvatski jezik. Njime govore Hrvati, rasprostranjeni od Zagreba do slovenačke i mađarske granice i tamo do Virovitice, odakle se prostire Mala Vlaška ili Mala Srbije, gde više nema Srba, jer su prognani – 1991-1995.

U vreme dok su Hrvati govorili jedino svojim maternjim jezikom, lingvistima nije padalo na pamet da taj jezik poistovećuju sa srpskim, niti su se mogli navesti na zaključak da su srpski i hrvatski dijalekti nekog zajedničkog južnoslovenskog jezika, kako će se to falsifikovati posle smrti Vuka Karadžića. U vreme kad će hrvatski intelektualci prisvojiti (opet prisvajanje) ilirsko ime za svoje nacionalno obeležje (u Austriji su samo Srbe zvali Ilirima), francuski lingvista Ami Bue, svom delu „La Turquie d’Europe", II tom, Paris, 1840, piše:

“Srpski jezik je bogat, lakonski, energičan i harmoničan: on podjednako dobro pistaje i muškom i ženskom polu i upotrebljava se isto tako srećno za opevanje ljubavnih nežnosti, kao i velikih i krvavih podviga Boga Marsa…. Srbi poseduju mnogo mnogo lepe poezije i samo to bi trebalo da nas obaveže da učimo njihov jezik… Poznati suradovi izvesnih filologa da pronađu potpuno zajedničke korene grčkog i srpskog jezika… Hrvati, s obzirom na siromaštvo svoje literature i na neredovnost svog jezika, nisu uspeli da stvore posebnu literaturu, već su bili prisiljeni da se približe Srbima i da se služe njihovim jezikom, na takav način da su spali na to da im predlože da se s njima ujedine pod banalnim nazivom Ilirstva. Međutim, Srbi su odbacili ovaj podmukli predlog, čiji je cilj iščezavanje srpske nacionalnosti…”

Nema šta, ovaj učeni Francuz je proročki napisao da će Hrvati, prisvajanjem srpskog jezika, poraditi na iščezavanju srpskog naroda – ne samo njegovim fizičkim istrebljenjem, o tome ne govorimo u ovom zapisu. To iščezavanje vidimo i na hercegovačkom području, za koje Hrvati misle da hrvatskog -–zbog katolika Hercegovaca. U prošlom veku, katolički sveštenici u Hercegovini su znali da su Srbi. Jedan od njih, don Ivo Rajič, skupljao je srpske narodne pjesme, ali se iznenadio kad ih je Matica hrvatska objavila kao “hrvatske narodne pjesme”. Sveštenik Rajič je poslao Matici Hrvatskoj protestno pismo:

"Na znanje Matici hrvatskoj, iz Hercegovine, Trebinja, u juliju 1896. Kad sam ja potpisani bio godine 1884. gimnazijalac u Dubrovačkom sjemeništu, imao sam profesora Srpskog jezika (u školi se zvao srpsko-hrvatski) dum Balda Glavića, sada, čini mi se, paroha na Šipanu. Mene je velečasni dum Baldo Glavić svjetovao, e bi bilo lijepo da pokupim u Hercegovini nekolko narodnijeh pjesama, što se uz gusle kite – pa da te pjesme dum Baldu donesem, jer da on ima još takovijeh pjesama, što je, i on isti, sabrao iz naroda. Ja sam se bio dozvao svome profesoru i, preko praznika školske godine, u svom rodnom mjestu, u Dračevu, iskupo lijepih Srpskijeh pjesama. To sam predao dum Baldu Glaviću, došavši u Dubrovnik, početkom školske godine, a to je bilo 1884.

Izjavljujem kako meni dum Glavić Baldo nije kazao nikada kako će se te pjesme zvati “hrvacke" – jer, da bi ja to znao, ne bih ih, doista, dao da se tako nazivaju… a jesu li to Srpske narodne pjesme, mogao bi se svak uvidijeti, samo kad bi iste proštio…"

Ovaj katolički sveštenik, jasno je, Hercegovce – i katolike i pravoslavne vidi kao Srbe.

O srpskom jeziku Dubrovnika i Hercegovine, pisao je i hrvatski istoričar Natko Nodilo, jedan od retkih hrvatskih intelektualaca koji svoje naučno delo nije stavio u službu velikih sila. Nije srpsku kulturu krao i pripisivao je hrvatskom nasleđu. Svoju doslednost istini, dokazao je i u svom delu: Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1883, sveska 65, strane od 92. do 128), gde je o jeziku u Dubrovniku napisao:

"U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka, a ono od pamtivjeka, govorilo se srpski: govorilo – kako od pučana, tako od vlastele; kako kod kuće, tako u javnom životu i u općini, a srpski je bio i raspravni jezik”.

Hrvatska država pokušava sve da svoj službeni jezik promoviše kao jezik koji se razlikuje od službenog jezika u srpskim državama. Počela je borba i na katedrama filoloških fakulteta u svetu. Hrvati se trude da se umesto srpsko-hrvatskog izučava hrvatski jezik i rado bi prihvatili da se tamo predaje i srpski jezik. No, teško je podmititi ljude verne nauci. Oni znaju da je jezik kojim se govori u Beogradu i Zagrebu jedan, isti. U objašnjenju toga, najjasniji je bio Per Jakobson, lingvista iz Danske. U intervjuu “Politici”, 13. januara 2000, rekao je, između ostalog:

“Jednog dana će, možda, moći da se govori o srpskom i hrvatskom jeziku, ali to je još mnogo daleko. To zavisi od toga koliko će kajkavski dijalekat da utiče na hrvatski standardni jezik”.

Profesor Jakobson nas vraća na početak priče. Treba mu verovati da hrvatskog jezika u službenoj upotrebi neće biti, ako se ne bude koristio kajkavski jezik.

Ovaj kojim sada govore u Hrvatskoj je srpski jezik. A to je ono radi čega smo i počeli ovu raspravu – hrvatski treba sačuvati, da ne bi delio sudbinu oko 6000 svetskih jezika, koji su, po svemu sudeći, osuđeni na umiranje. Hrvatski ne mora da bude u takvoj grupi – i radi kulturnog nasleđa i radi oko milionipo ljudi, koji još uvek, bar u okviru porodice, govore njime.

 

Jezička polemika sa Bunjevcima

DEMOKRATSKI SAVEZ HRVATA
U VOJVODINI - D S H V -
Beogradski put 31
24 000
Subotica
Republika Srbija

P R I O P Ć E N J E
Z A J A V N O S T
Broj: 107/2007
Subotica, 26. srpnja 2007.

Demokratski savez Hrvata u Vojvodini najoštrije se protivi uvođenju nastavnog programa za niže razrede osnovne škole nazvanog „Bunjevački govor s elementima nacionalne kulture“, jer se ikavski dijalektalni govor bačkih Bunjevaca već njeguje u okviru nastave koja se u subotičkim školama izvodi na hrvatskome jeziku, ali i samoga nastavnog predmeta hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture, koji se predaje u vojvođanskim školama.

Nastavni predmet „bunjevački govor s elementima nacionalne kulture“ ne temelji se na pravilima struke, već su se njegovi tvorci rukovodili politikantskim razlozima. Svi stariji autori u navedenoj dijalektalnoj ikavskoj književnosti smatrali su se Bunjevcima-Hrvatima, te je neovlaštenim korištenjem njihovih djela otvorena mogućnost pravne zaštite autorskih prava nasljednika. Kako, osim toga, ovaj nastavni program sadrži više neistinitih podataka, nužno ga je staviti van snage.

DSHV posebno naglašava da, osim na sjeveru Bačke, Bunjevci žive i u Mađarskoj, Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj, kao i da je ikavica dijalekt kojim govori daleko najveći broj Hrvata u Dalmaciji, Lici, Primorju, Bosni i Hercegovini, Slavoniji te na drugim prostorima na kojima živi hrvatski narod, i da nigdje, osim u Srbiji, nije sporno da su Bunjevci hrvatska etnička skupina a ikavica hrvatski dijalekt, a što tvorci ovog nastavnog programa i oni koji su ga odobrili ili nisu znali ili su ovo svjesno zanemarili.

Iz toga razloga, DSHV podržava Otvoreno pismo što ga je najvišim hrvatskim državnim tijelima uputila skupina tridesetak istaknutih Hrvata-Bunjevaca iz Vojvodine, te upućuje poziv svim zainteresiranima da se daljnji potpisi potpore Otvorenom pismu mogu dati u prostorijama DSHV-a.

Petar Kuntić,
Predsjednik DSHV-a

 

Reagovanje na priopćenje Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini br. 107

Dragi Bunjevci, nadam se da se nećete ljutiti ako iznesem svoje mišljenje o suštini hrvatske nacije - izvorne hrvatske nacije i delova priključenih toj naciji (naravno političkim, ili politikantskim postupcima).

Vi ikavsko narečje srpskog jezika vezujete za hrvatsku naciju, a to je naučno najneutemeljeniji korak. Hrvatski jezik, ako uzmemo u obzir narečja, ima samo EKAVSKO NAREČJE - i nijedno drugo. Tu je hrvatski jezik istovetan ostalim slovenskim. Samo srpski jezik ima tri: ekavsko, jekavsko i ikavsko narečje. Ikavsko narečje je u srednjem veku bilo najrasprostranjenije - bilo je književno u Bosni. Sve povelje bosanskih vladara su pisane ikavicom - a ti vladari su se zvali ''kraljem Srbljem''. Mnoge povelje i Stefana Lazarevića su na ikavici. Naravno, Mletačka Republika, uz pomoć Turske, pokatoličila je najviše Srba ikavaca. Da biste bili obavešteni, reći ću Vam da krajem 18. stoleća u Sinju nije bilo nijednog katolika, u Mostaru je bilo samo 6, u Livnu nijedan, itd. Navodna hrvatska imena: Stipe, Jure, Ive... bila su odomaćena još dok su dalmatinski Srbi bili svi pravoslavne vere. Bačke Bunjevce su Turci naselili u Panoniju iz Južne Dalmacije i Hercegovine, pošto su podigli žestok ustanak protiv Turaka 1594/95. Kasnije su pokatoličeni. Zanimljivo je da su stanovnici Istre bili pravoslavne vere do početka 17. stoleća i zvali su se Srbima. O tome je sačuvano pismo zagrebačkog biskupa Benedikta Vinkovića iz 1639. godine.

Što se tiče Hrvata i hrvatskog jezika, u pitanju je jedinstven slučaj na svetu. Hrvati su jedini narod koji se odrekao svog jezika i za književni je preuzeo jezik susednog naroda - srpski jezik. Jer, hrvatski je samo jezik Hrvata u Zagorju. Udaljen je od srpskog više nego bugarski. U 19. stoleću je načinjena velika podvala - proglašen je ''kajkavskim dijalektom''. Zašto? Dijalekt se može izbaciti iz književne upotrebe, pa za književni proglasiti neki drugi dijalekt. Tako je i srpski jezik proglašen ''štokavskim dijalektom''. Onda je rečeno, uzećemo taj dijalekt. Bila je to kolonijalna politika velikih sila. Pomoću jezika - pokatoličiti, pa pohrvatiti Srbe - u Istri, Vinodolskom, Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Krajini, itd. Znate, do početka 20. stoleća, na hrvatskom su napisane mnoge knjige i objavljeni prevodi sa stranih jezika. Na njemu je pisao i Krleža. Taj jezik bi se morao sačuvati, jer je deo svetske baštine. A UNESKO spasava ugrožene jezike. Medjutim, UNESKO nema na spisku hrvatski jezik, jer tamo (kao hrvatski) figurira srpski.

Vezivati ikavski dijalekt srpskog jezika za hrvatsku naciju je nenaučno. Eto, moj kraj je ikavski. Rođen sam na Kupresu. I u susednim opštinama se govori ikavica: Livno i Duvno. Govore ga i pravoslavni i katolici. Inače, ikavski se i danas govori u Srbiji - u oštini Azbukovica. Govorio se ikavski i u okolini Beograda u vreme Prvog srpskog ustanka. Poslušajte pesme o Karađorđu - peva ih Svetlana Stević, ikavske su. Beograd je, pod uticajem pismenih Vojvođana, prešao na ekavicu.

Uskoro će u Novom Sadu biti naučni skup o srpskom i hrvatskom jeziku. Tamo ćete čuti i srpske i evropske lingviste o kolonijalnom inžinjeringu u lingvistici jugoslovenskih naroda. Tim inžinjeringom je izbačen hrvatski jezik iz upotrebe.

Srdačan pozdrav
Slobodan Jarčević
11160 Beograd
Radivoja Mrkovića 16/5