Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

 

Nikola Ramić
FILUM, Kragujevac

IKAVIZAM
U GOVORU SRBA NA KUPRESU

 

Sažetak: potpuno ikavski, u kojima je porijeklo ikavizma moguće različito tumačiti. Do sada je porijeklo takvoga refleksa objašnjavano međudijalekatskim kontaktima, mada opšte stanje govora daje argumente kojima se takav ikavizam može smatrati rezultatom genetskoga razvoja.

Ključne riječi: kontinuanti jata, ikavizam, međudijalekatske adaptacije, genetski razvoj.

*

U opisima zapadnijih srpskih govora centralno mjesto u vokalizmu, popravilu, pripada predstavljanju stanja kontinuanata jata. Tome je više razloga. A opet, svi baziraju na činjenici da se, iako izgovorna vrijednost jata nije sasvim poznata, uglavnom polazi od toga da je osnovna vrijednost njegova bio diftong nepotpunog obrazovanja. I njegove izmjene su vršene u različita vremena u raznim krajevima. Kontinuanti su raznoliki, po prirodi svojoj, ali i po tome što se često različito percipiraju – pa tako i različito predstavljaju od strane različitih istraživača. Ipak, ma koliko raznolikih kontinuanata da je opisivano, izgovorna vrijednost svakoga od njih proističe iz pretpostavljene diftonške vrijednosti toga staroga glasa, zatvorenoga prvog i otvorenog drugoga dijela.

O ijekavskim kontinuantima jata u narodnim govorima dosta je pisano – u okviru monografskih opisa pojedinih govora i u radovima koji su se bavili samo tom problematikom, a sve više je i preglednih radova u kojima se dosadašnja istraživanja sumiraju, rezultati porede i izvode zaključci. Iako je dosta činjenica već spoznato, neke dileme još nisu razriješene. Objektivno, problematika je izuzetno kompleksna. Poznato je da je pred istraživačima zadatak da istraže pravila zamjene s obzirom na odnose refleksa kratkoga i dugog jat, da utvrde razloge različitostima refleksa s obzirom na poziciju, da uzimaju u obzir različite primjere adaptacija, pa ujednačavanja zbog morfoloških razloga, interferencije sistema i dr. Nesporno je da će u dijalektološkoj nauci stanju kontinuanata jata i dalje biti posvećivana naročita pažnja.

Kada je stanje ikavskih refleksa u pitanju, pored tzv. fonetskih i morfoloških ikavizama u zapadnijim ijekavskim govorima naročito je izražen ikavizam kontaktnoga tipa. On je posljedica međudijalekatskih dodira, odnosno rezultat je uticaja ikavskih govora na ijekavske. Obično je leksičke prirode. Neki od ijekavskih govora može biti ikaviziran u manjem ili većem obimu. Ustaljeni ikavizmi, vezani za pojedine lekseme, nameću se kao posebna kategorija i bitno ne obilježavaju pojedine govore (nema ijekavskog govora u kojem nema takvih ikavizama, mada lekseme mogu biti različite).

Ikavizacija na leksičkoj osnovi može biti izražena u znatnijem obimu, ali je tada obično praćena naporednom upotrebom i ikavskih i ijekavskih formi (iz čega se može zaključiti da je međudijalekatski kontakt intenzivan i da je proces u toku). Tada se obično govori o stepenu ikavizacije prvobitno ijekavskog govora. U takvom govoru neophodno je identifikovati i druge posljedice koje su rezultat takvoga uticaja, a koje se manifestuju na svim nivoima jezičke strukture. Sporno može biti kvalifikovanje takvih govora.

Takvih primjera međudijalekatskih adaptacija na područjima neposrednog dodira nalazimo na mnogim stranama1, a najčešće nema drugih zaključaka izuzev da se radi o mehaničkoj mješavini. Ali, takve govore nije opravdano smatrati ikavsko-ijekavskima, kako se obično nazivaju – oni su naprosto mehanička mješavina u kojima preovlađuje jedan ili drugi tip kontinuanta, i to je proces ikavizacije na leksičkoj osnovi. Logično je da takvi govori zadržavaju niz osobenosti po kojima se može zaključiti da su ijekavski (ako to stvarno jesu), a njihovo izučavanje zahtijeva, između ostaloga, i sociolingvistički pristup.

Ikavsko-ijekavskima se mogu nazivati mješoviti govori u kojima se može utvrditi pravilnost zamjene jat s obzirom na kvantitet slogova, čemu su pridružene i druge zajedničke crte koje ih na svojevrstan način obilježavaju. Oni su poseban tip, a stanje kontinuanata glasa jat predmet je i istorijske dijalektologije. U njima je moguće konstatovati sistem, jasna pravila zamjena s obzirom na kvantitet slogova. Upravo zbog te pravilnosti u distribuciji kontinuanata logično se nameće zaključak da to nije ikavizam kontaktnog tipa, nego da se tu radi o organskom razvoju mješovitog govara.

U krugu zapadnijih srpskih govora takav je mogao biti govor Srba u jugoistočnoj polovini Glamočkog polja, mada današnje stanje govora daje povoda da se govori o mehaničkoj ikavsko-ijekavskoj mješavini, a to prosto zbog velikog broja ijekavizama, bez pravila o njihovoj raspodjeli, ili pak čestog smjenjivanjanja formi sa različitim refleksima jata. Drugi nivoi jezičke strukture upućuju upravo na pravi mješoviti govor.2

Narodni govor Srba na većem dijelu Kupreške visoravni potpuno je ikavski. Tu se ikavizam mogao organski razviti, a to što spada u dijalekatsku formaciju čiji su nosioci danas uglavnom Hrvati i Bošnjaci – drugo je pitanje. Ikavizam u ovom srpskom govoru skoro da više nije ni potrebno dokazivati.

Nakon izvještaja Dalibora Brozovića o dijalektološkim istraživanjima u Bosni, objavljenog u Ljetopisu JAZU 1960. godine, u kojem ističe da je „najzanimljiviji zadatak istražiti govor pravoslavnih ikavaca, koji stanuju malo podalje od Livna"3, pojavio se, mada poslije skoro trideset godina, vanredno značajan prilog o govoru stanovnika sela na Vukovskom polju Dragomira Vujičića i Josipa Baotića: „O dosad nepoznatom ikavskom govoru Srba u jugozapadnoj Bosni“4. U okviru etnoloških istraživanja na Livanjskom polju Đ. Čustović je predstavila i „Govor Srba ikavaca“5, ali dosta neuvjerljivo (primjeri nisu akcentovani, građa je u velikoj mjeri zasnovana na narodnim pjesmama i nekritički je razvrstana). Ovo područje se pominje i u radu o identifikaciji pojedinih govornih tipova u jugozapadnoj Bosni6, a kojim se, prvenstveno, nastoji preciznije utvrditi ikavsko-ijekavska granica na ovom terenu.

Kada je u pitanju stanje kontinuanata staroga glasa jat kojima se govor Srba sa područja Kupresa opredjeljuje u grupu mlađih ikavskih govora, građa koju su zabilježili D. Vujičić i J. Baotić u pomenutom radu dovoljno je reprezentativna. Građi koju su objavili Vujičić i Baotić valja pridružiti i građu koja je bilježena od stanovnika iz sela sa Ravnog polja. Tako se područje ikavskog govora Srba proširuje na stanovnike još jednoga kraškog polja na području jugozapadne Bosne. Prema podacima kojima raspolažemo, ikavica je na području Kupresa zastupljena sve do Blagaja na sjeverozapadu, kao i u govoru Srba koji su uglavnom izrazita manjina u naseljima na područjima Livna i Tomislavgrada (Duvno), a koja su pretežno hrvatska (i manje muslimanska), i ikavska.

Iz bogate građe kojom raspolažemo i koja je već u više navrata i od strane raznih autora već tretirana i objavljena, sada izdvajamo, radi ilustracije, samo po nekoliko primjera iz raznih kategorija: bisnoća, viverica, vrimena, vrilo, gusina, diver, diverovim, dica, diljač, ždribna, žliba, jist, listve, mličak, nidra, obriži, proliće, prolićni, riži, ripica, Svitlica (prezime), sime, simenjača, sist, site, sila, smićala, srića, triba, cidilo ...Vinac (brdo), vinac, gri, glito, gnjizdo, dite, zadivalo, Zvir (brdo), zvizda, klišća, sasici, svit, tilo, uvik, umim ... privarit, prĭgleda, priste, pribit, prinoće ... prizivlje se, prizimena ... prid, priko, prida me, priko lita ... ispri kuće, gori, doli ... di, nigdi, diko ...

Osnovne kakakteristike ovog govornog tipa opredjeljuju njegovo mjesto u krugu novoštokavskih govora. Akcentuacija je novoštokavska, sa karakterističnim poslijeakcenatskim dužinama. Narušavanje pravila distribucije akcenata u novoštokavskom je prosjeku. Vokalski sistem je relativno stabilan. U pogledu artikulacionih vrijednosti vokala primijećena je pojava fakultativne diftongizacije vokala e – opriedeš, nieće, što može biti od značaja kada se govori o vezi sa govorom Hrvata ikavaca na livanjsko-duvanjskom području. Šćakavizam je ovdje očekivana pojava godišće, pregršće, bunišće, vrišćat,; zvižđa. Kada su pitanju množinski padeži valja naglasiti da dativ, instrumental i lokativ karakteriše nejedinstvo nastavaka unutar padeža. Na ovom mjestu nećemo razmatrati pojedinačne slučajeve nego ćemo navesti nekoliko karakterističnih formi: čeljadma, na konjma, na rukom, nogom, kućam, po državam, s kolim, u kanalim itd. Osnovni odnos je –im : -am (-om), opet u skladu sa stanjem u mlađim ikavskim govorima, za razliku od osnovnog odnosa –ije : -ami u susjednim ijekavskim govorima, koje, takođe, karakteriše nejedinstvo nastavaka, ali je njihov inventar drugačiji.

Iako se radi o ograničenom broju primjera, jasno se može prepoznati tipičan novoštokavski ikavski govor. Iako se zapadno i sjeverozapadno od ovog područja, neposredno naslanjeni, nastavljaju novoštokavski ijekavski govori Srba, od njih je odvojen svim bitnim odlikama, slično kao i drugi novoštokavski ikavski govori. Nešto južnije, takođe u jugozapadnoj Bosni, u Livanjskom polju, na granici ikavskog govora, čiji su nosioci Hrvati (i Bošnjaci), sa ijekavskim govorom, čiji su nosioci Srbi, podjela je oštra: iako žive u istom selu i ikavci i ijekavci u najvećem dijelu čuvaju svoj način govora. I tu su govori u kontaktu, ali značajniji uticaj izostaje. To susjedstvo je istraživače i navodilo da izvedu zaključke o ikavizmu kontaktnoga tipa. Karakterističan je stav Svetozara Markovića koji, opisujući jezik Ivana Ančića, bosanskog pisca iz 17. vijeka, opisuje i govor stanovnika Ančićevog rodnog sela Lipe, na području Duvna (današnji Tomislavgrad). U selu Lipa tada su živjeli Hrvati i Srbi. „Ikavizacija ovih jekavaca je potpuno na leksičkoj osnovi, bez ikakvih pravila (nema razlike između dugog i kratkog sloga i sl.)".7 Karakter toga ikavizma tako su opredijelili i Vujičić i Baotić, kao i Asim Peco.

Govor Srba u Vukovskom i Ravnom polju, po svim svojim bitnim karakteristikama spada u krug novijih ikavskih govora, odnosno pripada mlađem ikavskom dijalektu štokavskoga narječja. Kardinalne crte u ovom ikavskom govoru Srba jugozapadne Bosne mogu imati značajno mjesto pri raznim klasifikacijama ikavskih govora unutar štokavskoga narječja, i suštinski i terminološki, posebno u najnovijim podjelama, nakon raspada srpskohrvatske jezičke zajednice na nivou književnoga jezika – a što će se sigurno odraziti i na takvu zajednicu na nivou dijalekata, a i nakon uspostavljanja i/ili (pre)imenovanja raznih standardnih jezika.

Ikavizam u govoru Srba na ovom terenu više nije sporan, ali valja mu jasno utvrditi areal, i, što je, čini se, još važnije nedvosmisleno mu opredijeliti prirodu. Činjenica je da su njegovi nosioci Srbi, autohtoni stanovnici ovoga područja na kojem su većinsko stanovništvo, a u mnogim naseljima i jedino, ali je istina i da u susjedstvu žive Hrvati ikavci, koji su na livanjsko-duvanjskoj teritoriji apsolutno većinsko stanovništvo, kao i Bošnjaci ikavci. Na području Vukovskoga i Ravnog (Ravanjskog) polja, barem prema geografskoj lociranosti, treba imati u vidu i značajnu izdvojenost Srba na ovom, istočnom dijelu Kupreške visoravni. Ipak, to je ikavski govor, a nije ni mješoviti – niti je miješani. Sistema u rasporedu kontinuanata staroga glasa jat ima – kontinuant je i. Rijetki primjeri sa ijekavskim zamjenama, kao i ekavizmi, ne remete opštu sliku, i očekivani su. Naprijed pominjana ikavizacija bez ikakvih pravila, na leksičkoj osnovi, svakako bi dala drugačije rezultate kada je opšta slika govora u pitanju. Uravnavanje samo po jednom segmentu rezultiralo bi lako uočljivim razlikama u sastavu sistema, prije svega u inventaru morfoloških sredstava.

Nameće se zaključak da je tu ikavizam plod vlastite evolucije. Pored niza osobina koje ga svrstavaju u grupu mlađih ikavskih govora, karakteriše ga i dosta arhaizama, posebno u deklinaciji, što se mora uzimati u obzir pri određivanju njegovog mjesta u krugu novoštokavskih govora. Zaključak o takvom, genetskom razvoju njegovom temelji se na jezičkim činjenicama, a njima valja davati prednost u odnosu na nesigurne pretpostavke o prvobitnom prebivalištu njegovih nosilaca. I ovdje se ikavizam mogao razviti na isti način i pod istim impulsom kao i u ostalim govorima zapadnohercegovačkog tipa. I pomjeranja svekolikih štokavskih masa u pravcu zapada, zbog turske najezde, a tako i lokalna pomjeranja, odnose se na ovo stanovništvo isto onako kao i na druge hrišćane. Konačne zaključke o ovom govoru i prirodi njegovog ikavizma moguće će biti donijeti nakon njegovog podrobnog ispitivanja, kao i uzimanja u obzir etnoloških, istorijskih i drugih saznanja o narodu ovoga kraja. Tome će značajno doprinijeti i dijalektološki atlasi, koji će omogućiti sagledavanje pružanja, udruživanja i domašaja pojedinih izoglosa – a tako i stanje kontinuanata jata, areal ikavizma i, prije svega, njegov karakter.

 

Literatura

1. D. Brozović – P. Ivić, Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Zagreb 1988 (Brozović-Ivić 1988).

2. D. Brozović, Dijalektološka istraživanja u Bosni (okolica Livna i visočki kraj), Ljetopis JAZU 64, Zagreb 1960 (Brozović 1960).

3. D. Vujičić i J. Baotić, O dosad nepoznatom ikavskom govoru Srba u jugozapadnoj Bosni, (Vujičić - Baotić 1989).

4. J. Vuković, Govorne osobine Imljana, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Etnologija, Sarajevo 1962 (Vuković 1962).

5. S. Marković, Jezik Ivana Ančića (bosanskog pisca XVII veka), Srpski dijalektološki zbornik XIII, Beograd 1958 (Marković 1958).

6. S. Mrđen, Onomastika sela Hasanbegovci (Brajići) kod Glamoča, Onomatološki prilozi VIII, Beograd 1987 (Mrđen 1987).

7. M. Pavlović, O stanovništvu i govoru Jajca i okoline, Srpski dijalektološki zbornik III, Beograd 1927 (Pavlović 1927).

8. A. Peco, Kontaktni ikavizmi u ije-šta govorima jugozapadne Bosne, MANU, Skopje 1996 (Peco 1996).

9. N. Ramić, Ikavsko-ijekavska razmeđa u jugozapadnoj Bosni, Srpski jezik III, 1–2, Beograd 1998 (Ramić 1998).

10. M. Rešetar, Posilovićev ikavsko-jekavski govor, Južnoslovenski filolog VIII, Beograd 1928–1929 (Rešetar 1928–1929).

11. B. Ćorić, O jednom primeru međudijalekatske adaptacije, Zbornik za jezik i književnost I, Titograd 1972 (Ćorić 1927).

12. Đ. Čustović, Narodni govor stanovništva Livanjskog polja, Glasnik Zemaljskog

13. muzeja u Sarajevu, Etnologija, Sarajevo 1961 (Čustović 1961).

 

REZIME

U radu se govori o ikavskom govoru Srba na Vukovskom i Ravnom polju, na području Kupreške visoravni. Ikavizam ovoga govora u nauci više nije sporan – već ga konstatuju i udžbenici, ali areal toga ikavizma nije precizno utvrđen. U dosadašnjim radovima o ovom i o ovakvim govorima Srba u susjedstvu naglašavano je da se radi o ikavizmu kontaktnoga tipa, da je posljedica ikavizacije ijekavaca na leksičkoj osnovi, i koji su uglavnom sociolingvističke prirode. Ali, takav njegov karakter nije ubjedljivo obrazložen. U ovom radu se iznosi drugačije tumačenje toga ikavizma – on je rezultat genetskog razvoja jednog govora, i to se dokazuje jezičkim činjenicama.

 

Ikavian dialect in Serbian language in the region of Kupres

The author describes ikavian speech of the Serbs living in Vukovo and Ravno polje, in the region of the Kupres plateau. Ikavianism of this speech is no longer scientifically disputable – having already been mentioned in text-books, but the land area of this ikavianism is not precisely established. In the books about this dialect and similar dialects of the Serbs in the region, it is emphasized that this ikavinism is a contact type of ikavianism, being the consequence of ikavinization of jekavian speakers on lexical basis and it is of sociolinguistic nature. But this character of ikavianism is not convincingly explained. There is a different interpretation of the ikavinism in these papers – the phenomenon of ikavianism is the result of genetic development of the dialect, which can be proved by some language facts.

Napomene

1 To su mehaničke ikavsko-ijekavske mješavine kakve su bilježili npr.: M. Pavlović u okolini Jajca (Pavlović 1927); J. Vuković u Imljanima (Vuković 1962); B. Ćorić u govoru Donje Rike i Biokovine (Ćorić 1972); S. Mrđen u okolini Glamoča (Mrđen 1987) i dr.

2 Treba imati u vidu da je iz Glamočkog polja bosanski franjevac Pavle Posilović za čiji je jezik pokazano da je ikavsko-ijekavski. M. Rešetar je, izučavajući jezik Pavla Posilovića (Cvijet od kriposti), konstatovao da Posilović «miješa ikavski i jekavski govor, i to baš kako kaže natpis toga njegova djela – s jekavskim oblicima u dugim slogovima (cvijet), a s ikavskim u kratkim (krĩposti a ne krīposti)» (str.84) (Rešetar 1928-1929).

3 Brozović 1960, 351.

4 Vujičić – Baotić 1989, 163-169.

5 Čustović 1961, 91-117.

6 Ramić 1998, 267-280.

7 Marković 1958, 48. Vujičić - Baotić 1989; Peco 1996.