HOME
(GLAVNA STRANICA)

Hasan M. Rebac
Letopis Matice srpske, knj. 306, 1925, sv. 2-3, str. 109-118

Srbi muslimanske vere
u Bosni i Hercegovini

(politička prošlost)

U našem javnom životu nastale su grupacije ne baš onake kakve je sebi zamišljala naša omladina u svojim debatama o jugoslovenskoj ideologiji u Beču pred Vidovdan 1914. god, kada se okupila da proslavi pedesetogodišnjicu društva „Zore". Pri stvaranju grupacija igrali su ulogu mnogi momenti, koje je bujna mašta naših omladinaca prosto previdela. Mi imamo danas vrlo čudnovatih političkih grupa, ali je svakako najčudnovatija grupa naših muslimana u Bosni i Hercegovini, dakle muslimana naše rase, krvi i jezika.

Dok su se naši Hrvati, pod uticajem svoga donedavnog života i svatanja, grupisali čisto plemenski, a isto tako i Slovenci, samo sa naročito podvučenom verskom političkom notom, naši muslimani nisu izveli svoje grupisanje ni po plemenskoj pripadnosti ni po nekoj naročitoj svojoj verskoj politici nego po svojoj zaostalosti u starim navikama, po svome teškom privikavanju evropskoj civilizaciji, i po svome još zadržanom romantičarskom mentalitetu, ali je to sve zaogrnuto jednim vrlo tankim verskim plaštom, iz čisto dugo uobičajene navike. Da bismo potpuno svatili stav naših muslimana, najbolje će biti da se upoznamo s nekim elementima njihove vere, koji zapravo i čine glavnu razliku između nje i hrišćanstva.

Islamska vera deli ceo svet na dvoje, na „dari islam" i na „dari harb", t. j. na svet gde gospodari Islam i na svet protiv koga muslimani treba da vode rat, ili, kratko, na muslimanski i nemuslimanski svet. Samo monoteisti ne-muslimani mogu živeti u islamskoj državi ako plaćaju koranom predviđen porez na glavu i ako se pokoravaju zakonima, a onim koji to neće i svim politeistima najavljen je rat do istrage. Cela zamisao islama je da on bude gospodar, a nema nigde ni pomena niti o apsolutnoj jednakosti, a kamo li o podređenosti s drugom kojom verom. Pored ovoga, u koranu je izričito naglašeno da u islamu nema klira („la ruhbanijete filislami"), a to znači: muslimanu ni u kojoj prilici, od rođenja do smrti, nije potreban sveštenik, pa toga uopšte i nema, nego je svaki musliman sam sebi sveštenik; ali, kad ih ima više, zajedno biraju jednog između sebe da bude prvi među jednakima, i ovaj ih predvodi, a svi ostali u jednakoj meri sarađuju.

Ova dva momenta su vrlo važna za razumevanje muslimana i njihove psihe. Kad muslimani imaju svoju samostalnu državu, oni, rukovođeni tim dvama načelima, imaju inicijativu za akciju na svim poljima ljudskog nastojanja, tada su oni pozitivni u svom pravcu, i kao takvi dali su u svoje vreme arapsku i perzisko-muslimansku civilizaciju, i tursku vojnu organizaciju, bazirajući sve svoje tvorevine na koranskim propisima. Međutim, drugi je slučaj kad muslimani izgube svoju samostalnu islamsku državnu zajednicu i hegeminiju; onda izgube kompas, prestaje njihova aktivnost, zavuku se u same sebe postanu potpuno defanzivni, i sistematski propadaju u sredini nekoranske koncepcije.

Naši muslimani srpske krvi i jezika bili su pod Turcima nosioci turske državne ideje u našim krajevima, jer je to bila u isto doba muslimanska državna ideja. Imali su turskog sultana, koji je bio prvi vernik među njima, koji je bio halifa i koji ih je vodio u svete ratove protiv svih nevernika. Posle okupacije nastala je neugodna izmena: naši muslimani, koji su se dotad upravljali po koranskom svatanju države, bili su prisiljeni da žive u državi po zakonima koji im ne samo ne daju prvenstvo nego ih čak i unižavaju i stavljaju u drugi red građana. To ih dovodi do očajanja i stotine hiljada njih napuštaju svoju Bosnu, koju su toliko voleli i koju u tuđini i sada još vole, sele se u beli tuđi svet, ali onamo gde se koranski pojima država. Oni koji su ostali pustili su se životu kao tikva niz vodu, ne daju od sebe znaka javnog života: životarili su i stalno iščekivali neki rat i, pomoću njega, povratak muslimanske države; a drugi su propadajući stalno iščekivali kad će osvanuti sudnji dan, jer u prostom muslimanskom svetu živi predanje da će pred sudnji dan prevladati nevernici, a muslimani će ići Meki i Medini odakle je i počelo propovedanje prave vere u Boga – Islama. Niko nije htio da uči moderne škole „neverničke", naročito niko od koljenovića; tek posle dužeg vremena počela ih je posećivati sirotinja, pa i ona samo namamljena stipendijama i pomoćima već u osnovnoj školi.

Tako se to životarilo do 1899. god, kad se desio jedan sitan i neznatan događaj, ali koji je dao vrlo velike posledice po naše muslimane. Te godine, u okolini Mostara, katoličke sveštenice — časne sestre ukradu muslimansku seosku devojčicu, neku Fatu Omanović, pokatoliče je i venčaju za nekog mladića. Kad se za ovo saznalo u Mostaru, mase muslimanske, uzbune se i obrazuju odbor, kojem stave u dužnost da najenergičnije traži od vlasti da pronađu otetu devojku i da je vrate veri i roditeljima. Austriske vlasti nisu uzele ozbiljno ovaj pokret, i na zahteve ladno su odgovorile da je „kriv slab verski odgoj muslimana u Bosni i Hercegovini da se ovake stvari mogu dešavati". Ovakav odgovor i ovakav stav vlasti uzbuni celu Bosnu i Hercegovinu, i malo po malo pokret za vraćanje otete devojke roditeljima i veri pretvori se u pokret i borbu za autonomiju verskih i versko-prosvetnih vakufskih dobara i ustanova muslimanskih u Bosni i Hercegovini. Borba je bila vrlo uporna s obadve strane, i trajala je punih deset godina, dok se nije okončala svršetkom aneksione krize kad su austriske vlasti, carskom sankcijom od 15 aprila 1909. god., odobrile „Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini."

Aneksija Bosne i Hercegovine je najporaznije delovala na naše muslimane. Kad je proglas o aneksiji osvanuo po zidovima bosanskih varoši, Srbi pravoslavne vere bili su bledi i ćutljivi, i davali su utisak ljudi koji neizmerno pate, ali ipak savlađuju bol i uzdaju se da će im neko priteći u pomoć i ublažiti bol, Međutim. Srbi muslimanske vere izgubili su bili potpuno glavu; izgubili su svaku nadu i uzdanje i javno su plakali kao deca.

Pravoslavni Srbi imali su u svojim najširim narodnim slojevima dubok nacionalni osećaj, znali su da imaju braću i izvan Bosne, koji imaju svoje samostalne države i čekali su od njih akciju, uz pripomoć Rusije te su svoju snagu čuvali za taj momenat. Zato su oni mogli da očuvaju svoj nacionalni moral i otpornost.

Srbi muslimanske vere, međutim, kroz četiri veka udaljavani od nacionalnog ideala, boreći se za čisto verski islamski ideal, nisu osećali svoju braću u Srbiji i Crnoj Gori, a još manje u Rusiji, i sve su očekivali od braće po veri, Turaka. Aneksija im je porušila sve nade i sva očekivanja zauvek. Mesto poruke „biće dana od mejdana", oni saznaju gorku istinu da su ih Turci prodali Austriji jeftinije no što se ovnovi po glavi prodaju. Radi toga je zavladalo očajanje među njima, i počela je nagla seoba u beli svet, bliže Meki i Medini. Usled toga im je otpornost u borbi za versku autonomiju potpuno oslabila. Austrija iskoristi ovaj povoljni trenutak, te ubrzo iza aneksije dolazi do kompromisa, i borba za versku autonomiju završava se spomenutim autonomnim statutom.

Vakufsko-Mearifski Autonomni Statut organizuje sve muslimane u Bosni i Hercegovini verski, kako nisu bili nikada organizovani, ni za tursko doba. Najmanja jedinica je džemat (slično parohiji), gde džematlije biraju predsednika (džematbašu) i šalju delegata u sresko mesto. Delegati džemata u sreskoj skupštini biraju sresko vakufsko poverenstvo i delegate za okružnu skupštinu u okružnom mestu gde opet ovi biraju članove za vakufsko-mearifski sabor u Sarajevu i članove izborne hodžinske kurije. Vakufski sabor je centralni i vrhovni autonomni organ za upravu svih verskih i versko-prosvetnih imanja, i za rešavanje svih versko-imovnih i versko-političkih pitanja, a ima svoje redovno i vanredno zasedanje. Izborna hodžinska kurija sastoji se iz verski učenih ljudi, i sastaje se kad treba izabrati Reisululemu (poglavicu verskih znalaca), ili članove ulima medžlisa, (najviše verske ustanove), koji se brine o čisto teološkim i teološko–prosvetnim problemima i uzima vidna učešća i u vakufskom saboru. Vakufsko-mearifske i verske autonomne vlasti rešavaju samostalao sve stvari koje po statutu pripadaju njihovoj nadležnosti, a protiv tih rešenja ne može se tražiti nikakva pravna zaštita od zemaljskih vlasti, sem ako su došla u protivnost sa kojim opštim zakonom. Niži organi ulema medžlisa su, muftije, kojih ima toliko koliko ima u Bosni okruga odnosno oblasti, sa sedištem u okružnom mestu.

Vakufsko i versko-prosvetnom autonomijom muslimani su dobili da sami upravljaju svim pitanjima svoje dogmatske i materijalne prirode. Mogli su dakle da se pobrinu za bolji „verski odgoj", da se ne bi mogle desiti krađe i katoličenje muslimansknh devojaka i uopšte mladeži, i da im se ne ruše džamije, niti njihovim imanjem dižu katoličke bogomolje. Delovanje verske autonomije imalo je mnogostruke posledice. Odmah je prestala seoba muslimana u svet. Čim je počela borba za versku autonomiju osetila se potreba školovanih ljudi, već tada je razbijena predrasuda da se u "švapskim" školama đaure muslimani, i bilo je dovoljno muslimanske dece u školama. Kad je dobivena autonomija, i kad je aneksijom definitivno skinut s dnevnog reda državno-pravni položaj Bosne naš muslimanski svet bacio se najpredanije na školovanje mladeži u svim pravcima; da bi se omogućilo školovanje i sirotoj deci, osnovano je kulturno prosvetno društvo „Gajret".

Godine 1899., kad je počela borba za versku autonomiu, muslimanski naš svet imao je u borbi i u opoziciji dobra saveznika i druga u svojoj braći pravoslavnim Srbima koji su se isto tako borili za svoju versku autonomiju. Iako je i pravoslavni i muslimanski svet tada sve gledao kroz svoju versku prizmu, ipak je zajednički neprijatelj, austrijska vlast, učinio da su se prvaci i jednih i drugih našli zajedno, često zajednički istupali, i u svemu se međusobno pomagali. Naš muslimanski svet, iako je to neosporno deo srpskog naroda u svojoj vekovnoj koncepciji islamske države izgubio je osećaj svoje nacionalne pripadnosti pa i sada, u zajedničkoj borbi s pravoslavnom braćom protiv katoličke Austrije za versku autonomiju, nije se nazivao formalno Srbima nego samo Srbofilima, nešto radi toga što je bio nagao prelaz od imena čisto verskog karaktera, a najviše radi toga što je pravoslavnim Srbima ime Srbin bilo sinonim verskom nazivu pravoslavnom, Ipak su tadanji prvaci muslimana zaplivali bili u struje koje bi ih neminovno dovele da postanu pristaše i borci prave srpske nacionalne misli kako to najbolje svedoči već tada pokret muslimanske omladine okupljene oko Osmana Đikića, koja se već prestala nazivati srbofilskom i usvojila pravi naziv Srba muslimanske vere. Ovako buđenje i razvijanje srpske svesti kod naših muslimana bilo je za austrijsku politiku vrlo nezgodno, i njezine vlasti su bile uprle sve sile da spreče taj razvitak. Sve moguće su upotrebile u tu svrhu, ali im je to vrlo slabo uspevalo, sve do aneksije i do one čuvene bosanske ustavnosti, gde se u parlamenat biralo po verama i po kurijama, a odluke saborske postajale pravovaljane tek kad ih odobri i Beč i Pešta. Tek kad je počeo „parlamentarni" život Bosne i muslimanski svet dobio svoju versku autonomiju, i kad ga je duga borba iznurila i aneksija razorila, iznuren dugom borbom i razočaran aneksijom, tek tada je uspela Austrija u svojim namerama. Ona je na razne načine umekšala prvake naših muslimana, a verskim sistemom autonomije razvila je, mesto srpske nacionalne svesti versku muslimansku svest, pa je izgledalo da stvara muslimansku naciju. Sistematski se proturalo kroz štampu «Srpski narod» za naše pravoslavlje, «Hrvatski narod» za naše katolike, a «muslimanski narod» za naše muslimane. Ovo je toliko uspelo da su i najinteligentniji Srbi pravoslavni ovu podelu primili i u svojoj štampi praktikovali. Austriji je dakle uspelo da od prvaka naših muslimana, nekadanjih opozicionara i srbofila, napravi guvernamentalne ljude, a uskoro zatim austrofile i srbofobe. Јedino nije uspela u ovom kod grupe omladine koja se okupila bila oko Osmana Đikića; ona je već tada nosila pravu srpsku nacionalnu zastavu, pa ju je pronela i kroz Svetski Rat, sve do naših dana. Pored ova dva tipa naših muslimana ima i treći: oni koji su za vreme desetogodišnje borbe za versku autonomiju bili na strana Austrije, oni su se nazivali Bošnjacima i Hrvatima, a narod ih je nazivao «mehkišima» ili «prdekterima», jer su bili za narodnu stvar sumnjivi (ferdehtig). Kad su borca za autonomiju postali vladini, austriske vlasti izdale su naredbu svojim dotadanjim hizmećarima, nazvanim prdekterima, da se povuku i ćute do dalje naredbe, što su ovi najposlušnije i učinili.

U ovakim prilikama i okolnostima zatiče naše muslimane i Balkanski Rat, koji vrlo otežava našu nacionalnu notu među našim muslimanima. Balkanskim Ratom nanovo se budi kod naših muslimana uspavani islamski instinkt podele celog sveta na muslimanski i nemuslimanski deo i pojavila se nada da može doći do pobede muslimana ne samo nad balkanskim Savezom, nego ih je njihova priprosta naivnost dovela i do maštanja da će muslimanska država, Turska, oterati čak i Švabu iz Bosne. Koliko je i kako delovao Balkanski Rat na naše muslimane, najbolje ćemo pokazati jednim primerom. U Mostaru je bio mlad i bogat trgovac Muhamed Velić, koji je samo osnovnu školu svršio; bio je poznat kao toliki srbofil da se gotovo priznavao Srbinom. Prva vest o Balkanskom Ratu izazove nešto neočekivano u duši toga čoveka. Nestane ga iz Mostara, a docnije se saznalo da je poginuo u borbi braneći Skadar od Crnogoraca.

Bilo je dosta naših muslimana koji su manje uzimali učešća u narodnom pokretu, a koji su otišli u turske dobrovoljce. Doduše, austriske vlasti činile su im u tome sve moguće olakšice. Brze ratne operacije ispale su potpuno obrnuto nadama naših muslimana. To je učinilo da nestane svake ljubavi između masa naših muslimana i pravoslavnih a vešta austriska štampa je odlično iskoristila ovaj povoljni moment za nju; mesto ljubavi svuda je sejala najbesomučniju mržnju između ta dva naša narodna elementa. U ovu akciju Austrija je bila stavila ceo svoj službeni i neslužbeni (prdekterski) aparat. Za ilustraciju navešćemo jedan primer, Јedan tadanji profesor musliman, u svome kraju poznat kao »prdekter«, pisao je u »hrvatskom dnevniku« take ode Turcima a pogrde o Srbima da je to primetio čak u Beču profesor g. Milan Rešetar. Ovaj postupak bivšeg njegova đaka toliko je razgnjevio starog profesora da je pored sve svoje udaljenosti od politike, smatrao za svoju dužnost da na te sramne članke svoga nevaljalog đaka odgovori nizom članaka u listu »Dubrovnik« pod svojim potpisom. A kakvi su tek bili oni koji su bili stalno pod uticajem austriskih jezuita i nisu imali prilike ni da vide poštenog, i čestitog G. Rešetara, a kamo li da dobiju njegove simpatije.

Posle svršenog svetskog Rata, kad je i najšira javnost uvidela, šta je Austrija nameravala za vreme Balkanskog Rata, jasno je postalo zašto je Austrija onako grozničavo radila da što više zavadi Srbe pravoslavne sa Srbima muslimanske vere. Od Balkanskog Rata do Sarajevskog Atentata dakle do groznog povoda ratu, nije prestajala organizovana i besomučna propaganda zavađanja pravoslavnih i muslimana. Posledica ove propagande bilo je neobično zapeto stanje između ova dva elementa, a došlo je do erupcije pogromima protiv Srba pravoslavnih i dela nacionalno svesnih muslimana odmah iza Vidovdanskog Atentata, u kojima je uzeo učešća sav službeni aparat i sav ološ katolički i muslimanski, naročito nekadanji „prdekteri". Toj propagandi imaju se pripisati sva docnija šuckorska nedela i svirepstva «Bosanaca» u Srbiji. Usled ove propagande muslimanske mase želele su pobedu austrijskog oružja, a kad je i Turska stupila u rat kao saveznik Austrije, onda su svom dušom bile za pobedu austrijskog i turskog oružja. Rat su nazvali svetim Ratom, i po džamijama su držali molepstvija za pobedu nad Srbijom i njenim saveznicima. Tada su široki slojevi muslimana tvrdo verovali da je sultan halifa napravio ugovor s Austrijom da, u slučaju pobede, Bosna pripadne Turskoj, dakle muslimanskoj državi. Dok su pobožni starci muslimani molili Boga za pobedu, mlađi i jači su gonili pravoslavne Srbe, a naročito su pokazivali bes nad Srbima muslimanima iz grupe Osmana Đikića.

Rat je trajao dugo, i niko nije bio pošteđen od žrtava, naročito u našoj Bosni. Austrija je uzimala sve, čak i od ,,svojih vernih i dragih katolika i muslimana". Zato su i ovi popustili u svojoj revnosti, i naposletku čeznuli za mirom, pa makar i s porazom Austrije pa čak i Turske. Dolazak oslobodilačke vojske dočekan je istinski radosno od ogromne većine, jer je to značilo mir i povratak na ognjište ali krivci očekivali su oproštenje a veliki su se predali sudbini, smišljajući kako će se opravdati kad ih pozovu na odgovor. Oslobodioci nisu nikoga povukli na odgovornost; krivci su pošteđeni, pravda nije udovoljena, i zbog toga su odmah nastupile rđave posledice. Mesto da se pravi krivci kazne, počeše da gore kuće nedužnih siromašnih seljaka muslimana po selima, od kojih je vlast bila daleko, a uz to nije imala u prvo vreme ni autoriteta. Ovi događaji, šireći se, neobično su porasli, i među muslimanima se pojavila panika. Osetiše se nezaštićeni, i zbog toga su počeli da zbijaju redove, da se grupišu za odbranu. Kako je zlo dolazilo od pravoslavnih, za vođe im se naturiše mahom oni koji su trebali biti kažnjeni za svoja nedela. Tako se, skoro spontano, formirala falanga muslimanskih redova; tako je postala politička stranka koja nosi ime organizacije, i u kojoj su se okupili po veri ali ne da brane veru nego imetak i život, a versko obeležje natureno je silom okolnosti.

Ni u jednom delu naše otadžbine nije bio narod toliko nespreman za upravu i pozitivan rad kao u Bosni i Hercegovini. Uzroka ovome ima više. Srpska inteligencija nije znala da se snađe odmah po oslobođenju, jer ona koja je bila sposobna da žrtvuje, pregara i pati za svoje ideale, pri naglom preokretu nije umela da događajima dade pravac, koji su narodni i državni interesi zahtevali. S druge strane, nekažnjavanje opšte poznatih ratnih krivaca i zločinaca, zatim parlamentarni demokratizam, i opšte tajno pravo glasa, učiniše da su se okupljenim muslimanskim masama stavili na čelo sve izraziti i okaljeni srbofobi, koji ne samo da nisu nikada bili uz narodne ideale nego su uvek bili protiv njih.

U početku glavno pitanje našeg državnog života Bosne bilo je agrarno pitanje, koje su forsirale pravoslavne partije, a koje je bilo upereno najače protiv muslimana. Katolici su u ovom pitanju pripravili ulogu posmatrača, a kad je primljena i uzakonjena teza pravoslavnih, koristili su se na štetu muslimana svakako u istoj meri kao i pravoslavni. Ovo pitanje unosi jedan nov element za zaoštravanje odnosa između pravoslavnih i muslimana. U političkom životu Bosne od oslobođenja samo se govori o žitanjima koja protiv muslimana zastupaju pravoslavni; a katolici su bili uvek kao uzgredni. Ovakav odnos je bio dakle od oslobođenja do skora. Međutim, u poslednje vreme javlja se promena. Svuda je zaveden red i bezbednost, dakle prestale su paljevine i ubistva muslimana. Agrarno pitanje u Bosni gotovo je potpuno skinuto s dnevnog reda, jer je u glavnom rešeno. U Turskoj, muslimanskoj državi, koja je bila sve do nedavna zvezda vodilja za naše muslimane, proteran je halifa i ukinuto to zvanje; Turska država prestala je nositi muslimanski verski karakter, postala je samo nacionalna tursko-osmanliska republika, koja se potpuno modernizuje, koja ukida šerijatske sudove, ukida verske škole medrese, odbacuje ne samo čalme i turbane svih boja i dimenzija nego čak i fesove, i uvodi obligatno nošenje šešira kao i druge „neverničke" odeće. Najposle, desilo se i poslednje čudo, veliko čudo, barem za naše verski grupisane muslimane, – izmirili su se i sporazumeli Beograd i Zagreb. Sve to učinilo je da je muslimanska jugoslovenska organizacija kao partija ostala bez programa. Zbog svega toga danas se u Bosni ljuljaju muslimanske mase. Među njima je pravo vrenje i one i njihove vođe traže put kojim da krenu.

Muslimanske mase su partiski duboko demoralisane usled svih dosadanjih neuspeha, i tako duge opozicije i ekonomske iznurenosti i one traže sebi skloništa.

Po svome vaspitanju u familiji i u svojoj sredini, oslanjajući se na svoju burnu prošlost i na svoju borbenost i jak temperamenat, naši muslimani nerado trpe promene. Svi događaji oko njih, međutim, taki su, da ih sve sili na promenu i oni se danas smišljaju i talasaju. Ako neuviđavnost pravoslavnih Srba bude i dalje potrajala, treba računati s tim da će muslimani otići na drugu stranu, kuda ih mame i gde su im širom otvorili vrata.

Hasan M. Rebac

(Letopis Matice srpske, knj. 306, 1925, sv. 2-3, str. 109-118)