Zagreb, Matica hrvatska, 2. veljače 2006.

Velika dvorana Matice hrvatske toga je četvrtka, 2. veljače 2006. g., bila preskučena da bi primila sve one koje je privukla najavljena tema. Odjel za jezikoslovlje MH organizirao je okrugli stol o knjizi Roberta D. Greenberga: Jezik i identitet na Balkanu: Raspad srpskohrvatskoga.

Na tome višesatnome skupu 10-minutnim izlaganjima sudjelovali su najistaknutiji hrvatski jezikoslovci, a nakon najavljenih izlaganja vođena je, ne tako opsežna, rasprava. Na žalost, tema je bila ‘raspršena’, na trenutke nejasna. Istina, ona je jasno najavljena – Jezik i identitet na Balkanu, no došlo je do proturječja: vodeća imena suvremene hrvatske filologije okupila su se da bi razgovarala – kako se tijekom izlaganjâ dalo zaključiti – o stranicama nevelikoj, lingvističkom metodologijom neutemeljenoj, izvorima i činjenicama nevjerodostojnoj, sve u svemu nebitnoj i lošoj knjizi ne osobito poznatoga američkoga slavista.

Knjiga Language and Identity in the Balkans objavljena je u drugoj polovici 2004. u izdanju Oxford Universitiy Pressa i predstavljena 28. listopada u Washingtonu. Na predstavljanju je osim autora Roberta D. Greenberga, prodekana na Sveučilištu New Haven i izvanrednoga profesora na Sveučilištu Yale, govorila i profesorica političkih znanosti Susan Woodward sa sveučilišta City University of New York te je iz njihova tumačenja suvremene jezične stvarnosti na prostoru nekadašnjega ‘zajedničkoga srpskohrvatskoga jezika’ jasno vidljivo da nije riječ o jezikoslovlju i znanosti, već i o ‘uređivanju tuđega dvorišta’ na koje si suvremena Amerika (ili barem jedan glasan i djelatan njezin dio) polaže pravo. U izvješću Glasa Amerike s toga predstavljanja stoji: „Profesor Greenberg osvrnuo se i na status srpskog u Hrvatskoj, istaknuvši da je Hrvatska, kao i brojne zemlje, ratificirala europsku povelju o manjinskim jezicima, prema kojoj mora objaviti kojim će jezicima dati zaštićen status. (...) Ukoliko je srpski doista zaseban jezik, a u Hrvatskoj ima 200 000 Srba, onda za njih treba osigurati isto obrazovanje i usluge kao i za oko 4 100 tisuće [sic!] Rusina, koji imaju obrazovanje na rusinskom do viših razreda osnovne škole, dok Srbi tako nešto – barem do 2001. nisu imali, rekao je.”1

Tom je prigodom, prema izvješću iste agencije, S. Woodward izjavila kako „jezik nije osnova etničkoga identiteta“; kako „srpsko-hrvatski nije bio nametnut njegovim govornicima“; kako se trenutačno u Hrvatskoj „vodi sukob između onih koji zagovaraju ‘čisti hrvatski’ i onih koji podržavaju jezičnu toleranciju“ te kako je „ishod toga sukoba zasad neizvjestan“; kako aktualna jezična politika u Srbiji pokazuje da „Srbija nije bila spremna za raspad Jugoslavije“ dok su „hrvatski jezičari bili spremni za raspad Jugoslavije" i „strateški [su] pristupili ostvarenju svojih ciljeva".

Na temelju višesatnoga promišljanja jezikoslovnih uglednika stjecao se dojam da je u ovoj knjizi malo toga neprijeporno. Početak okrugloga stola bio je najavljen za 11.00 sati i uz jednu stanku i završnu raspravu predviđeno je trajanje do 16.00 sati. Tako je i bilo. Govorila su dvanaestorica od trinaest najavljenih jezikoslovaca; izostao je jedino Dubravko Škiljan koji je u posljednji tren bio spriječen obiteljskim razlozima, a njegovo je opsežno predavanje u većemu dijelu pročitao voditelj susreta Mirko Peti, ujedno voditelj Odjela za jezikoslovlje Matice hrvatske i organizator susreta.

Nakon voditeljevih uvodnih riječi kako knjiga „ima dobrih zapažanja“, ali i „podataka koji su ili suvišni, ili pogrešni (...), nepreciznosti u terminologiji, površnosti u formulacijama“, Radoslav je Katičić na početku svojega izlaganja Recimo koju o Greenbergovoj knjizi ustvrdio: „Na svakoj je stranici nešto krivo nasađeno.“, a zatim svoju tvrdnju nastojao i potkrijepiti; prema Katičiću, Greenberg polazi od pogrješne pretpostavke da je 1850. na Bečkome dogovoru osnovan novi jezik. Osim toga, Greenberg zamjera hrvatskim jezikoslovcima da se od 1991. gotovo opsesivno bave poviješću hrvatskoga jezika i stvaranjem slike o njemu, što je netočno, tvrdi Katičić, jer proučavanje povijesti seže do 1954. i Jonkeove monografije o Veberu, a pritom treba uzeti u obzir koliko rukopisi u Akademiji čekaju na objavljivanje.

U svojem je izlaganju Dalibor Brozović govorio o Bečkom i Novosadskom dogovoru opovrgnuvši tezu da su oni uporišne točke hrvatske standardizacije pri čemu je spomenut Jonkeov povratak s Novosadskoga dogovora uz riječi: „Spasili smo ijekavicu.“ Potpuno je neopravdano, drži Brozović, o Deklaraciji govoriti kao o izrazu male skupine lingvista okupljenih u Zagrebački lingvistički krug, kako ju prikazuje Greenberg umanjujući joj važnost. Da je autor neupućen u predmet o kojemu piše, potvrđuje i podatak da slovenski jezik povezuje s koruškom osnovicom dok ‘svaki brucoš zna da mu je osnovica kranjsko narječje’. O toj će tvrdnji u nastavku rasprave još biti riječi.

U izlaganju: Kako stranci vide hrvatsku jezičnu problematiku? Stjepan Babić Greenbergovu je knjigu ocijenio kao izraz doživaljavanja naše stvarnosti izvana (‘kako nas stranci doživljuju svojim očima’); njihov je dojam da raspadom Jugoslavije nastaju novi jezici, pa i hrvatski. Greenberg je, smatra S. Babić, najviše izvora primio iz Beograda te je nastalo djelo koje, gledajući u cjelini, „ide na sramotu svojemu autoru“.

Marko Samardžija upozorio je na „neobičnu terminologiju“ kojom se autor služi; crnogorski jezik je „gora nastala iz krtičnjaka“, bosanski „trogrba deva“ i sl. Osvrnuo se i na nevjerodostojnost primjerâ citiranih u djelu; od tri primjera riječî iz NDH, dvije uopće nisu odonda, već ih davno prije navode i Parčić i Šulek. Smatra da je dobro da je knjiga objavljena i u prijevodu kako bi se šira javnost upoznala s njom, a želio bi da se pozornost prevoditelja i izdavača usmjeri i na one inozemne slaviste koji na posve drukčiji način pišu o kroatističkim i srodnim temama.

Ranko Matasović, aludirajući na Greenbergovu podjelu hrvatskih jezikoslovaca, za sebe kaže da je „nacionalist koji nije preskriptivist“. Uloga standardnoga jezika jest i ta da komunicira sa svojom prošlošću; stoga putovnica i časnik nisu odvajanje od drugoga jezika, već komuniciranje s vlastitom prošlošću. Također, smatra da je represivnija prema osobitostima hrvatskoga jezika u prošlosti bila Komunistička partija, negoli prva Jugoslavija, koja je dopuštala privatnim tiskarama objavljivati jezikom i pravopisom kojim žele.

Josip Silić rekao je da R. Greenberg „mnogo toga ne razumije i mnogo toga krivo razumije“ jer 1.) nema deskriptivnih pravopisa; 2.) nacionalno izjednačuje s nacionalističkim; 3.) ne razlikuje narječje od dijalekta, ni dijalekt od govora; 4.) ne razlikuje jezik kao sustav od jezika kao standarda, odnosno entitet od identiteta; i dr.

Zatim je M. Peti pročitao dio izvješća D. Škiljana Unutrašnje i vanjsko priznanje jezika. Zbog duljine, nije pročitano do kraja; prekinuto je na spontani zahtjev (‘neposluh’) velikoga dijela slušatelja.

Jedno od zanimljivijih izlaganja bilo je izlaganje Damira Kalogjere Standardizirani i nestandardizirani identiteti koji je podsjetio na neke i 40 g. stare citate o stvaranju nacionalnih jezika koji jednako vrijede i danas. Potreba da se hrvatske osobitosti umnože i stvori razlika prema drugim jezicima, nije osobitost hrvatskoga jezika, već svih nacionalnih jezika („individualni ego nadstavlja se svima unutar jednoga naroda odvajajući ga od svih izvan toga naroda“). I nestandardizirani idenititet, ustvrdio je također D. Kalogjera, sastavnica je identiteta, a njemu pripadaju dijalekti, razgovorni jezik... Kao ocjenjivač prijevoda, na početku izlaganja pohvalio je prijevod ocijenivši da vjerno prenosi Greenbergov izvornik.

Posebnu pozornost i stanovitu neformalnu živost unijelo je izlaganje Ive Žanića kojemu je, kako je ustvrdio, Greenbergova knjiga osvijestila srpsku percepciju hrvatskoga utjecaja na razvoj „zajedničkoga standarda“; po toj percepciji, Zagreb je pomoću Akademijina rječnika „dirigirao cjelokupan jezik u Kraljevstvu [Prvoj Jugoslaviji]“. Što se tiče srpskohrvatskoga, kaže I. Žanić, taj jezik je bio živ, a utjelovila ga je jedna osoba – onodobni predsjednik Tito. "Titov idiolekt" bio je neupitan, a uzdizan je na razinu standarda; primjerice, kada je Titov izraz hladnoratovski lektor želio zamijeniti gramatički primjerenijim hladnoratni, zamalo je ostao bez posla.

Milorad Pupovac u izlaganju – s dugim uvodom i (pre)kratkim središnjim dijelom – komentirao je dotadašnji tijek razgovora ustvrdivši da su „svi dosadašnji iskazi, iskazi identiteta“, a o „identitetu se ne može argumenitrano razgovarati“, „o identitetu se može pregovarati“. Kada identifikacijska uloga jezika postane primarna, kada potpuno uđe u „zagrljaj idenititeta“, jezik, rekao je dalje M. Pupovac, gubi komunikacijsku snagu. U središnjem dijelu, koji je, kako je sâm ustvrdio, ‘potrošio’, želio je govoriti o tekstu Jože Skoka, koji još 1936. govori o disglosiji u „svim balkanskim nacijama i svim pojedincima“. Izlaganje je zaključio riječima da iskaz identiteta sudionika okrugloga stola može poslužiti kao temelj za dobru buduću filozofsku raspravu.

Mislav Ježić pošao je od Greenbergova poimanja Balkana; zemljopisno, kaže M. Ježić, ono nije, jer bi počeo južnije od Grčke i završio južnije; kulturološki, bilo bi to područje pod Osmanlijama. Kod Greenberga je riječ o političkom poimanju Balkana; „izraz Balkan počeo se upotrebljavati za one ‘sporne krajeve’ s kojima ne znamo što ćemo“, parafrazirao je M. Ježić takvo poimanje.

Raspravu koja je uslijedila otvorila je Anita Peti-Stantić, prevoditeljica djela na hrvatski, napomenuvši da je hrvatski prijevod oslobođen nekih propusta u originalu (primjerice, autor je upozoren na pogrješnu godinu izdanja i sl.). Knjigu je, kaže, doživjela potpuno drukčije od većine govornika; Greenberg nam je, smatra, “učinio uslugu odijelivši četiri jezika u četiri poglavlja”, što je novost u američkoj slavistici. Također, u knjizi je izrečeno da nije postojao jedinstven jezik na drugim razinama osim na službenoj, napominje Anita Peti-Stantić.

U daljnjoj raspravi sudionici su komentirali prethodno rečeno te – u manjoj mjeri – Greenbergovo djelo. Profesorica s Filozofskoga fakulteta u Tuzli naglasila je kako Greenberg pojam agresija na Hrvatsku redovito piše u navodnicima i tako pokazuje da „zna točno o čemu se radi“, a osobitu je pozornost pobudio mladi anglist i kroatist Ivan Lupić koji je nenametljivo, ali suvereno uputio na činjenicu kako se okupljeni bave ‘propustima’ osobe koja nije nazočna, a pritom se događaju novi propusti. Naime, u jednome od prvih izlaganja izrečeno je da Greenberg „nema pravoga znanja“ jer slovenski književni jezik izvodi iz koruškoga narječja, umjesto iz kranjskoga; u prijevodu uistinu piše da se slovenski jezik temelji na koruškim govorima, ali ne zato što je pogriješio autor, već zbog pogrješke pri prevođenju. Uz to, smatra I. Lupić neizravno upućujući na primjedbe Marka Samardžije, knjigu treba gledati u okviru kulture u kojoj je nastala, a američko jezikoslovlje sklono je nešto drukčijemu metajeziku od onoga na koji smo naviknuti te su izrazi poput ‘trogrbih deva’ i ‘krtičnjaka’ posve uobičajeni i nimalo zazorni. Ta pitanja nisu pokazala Greenbergovu knjigu u nekome novome svjetlu, no unijela su tračak (samo)kritičnosti u dotadašnji tijek raspravljanja.

Pitanje koje se trpko nametalo tijekom ovoga maratonskoga okrugloga stola, uspjelo je dobiti svoj izraz u komentaru Dragice Malić: „Fascinira me nesumjerljivost ovoga skupa, 12 izlagača najvećih imena spram jednoga knjižuljka. Pitam se što nas je na to ponukalo? Zar američka supremacija nad svijetom, odškrinuli su nam svoja vrata? Dao Bog da se ovako okupimo i nad nekom lingvistički utemeljenijom knjigom“, zaključila je.

Mjesec dana poslije održavanja okrugloga stola Robert Greenberg oglasio se Odgovorom na raspravu na okruglom stolu 2. veljače 2006. (Jutarnji list, 3. ožujka 2006.).

Vrijeme je da se hrvatski jezični identitet razmotri u širem europskom kontekstu, kao i u kontekstu opsežne inozemne literature literature o problemima jezika i nacionalnog identiteta. To bi se znanstveno područje, naime, trebalo pokazati plodonosnim za hrvatske znanstvenike u budućnosti te omogućiti uravnoteženije razumijevanje jezičnih pitanja u vlastitoj zemlji. Ne radi se samo o tome je li oduvijek postojao poseban hrvatski jezik i je li taj jezik trebalo priznat kao takav ili ne. Prilikom oblikovanja gotovo svih standardnih jezika, naime, značajnu ulogu igraju i politika, i povijesne okolnosti i rad istaknutih pojedinaca.

Pozdravljam raspravu u hrvatskim jezikoslovnim krugovima potaknutu objavljivanjem prijevoda moje knjige na hrvatskom. Nadam se da se njeni kritičari mogu izdići iznad napada na osobnoj razini i prihvatiti činjenicu da postoje i drugačiji pogledi na hrvatski jezik.

Vrijeme je da se hrvatski jezični identitet razmotri u širem europskom kontekstu, kao i u kontekstu opsežne inozemne literature literature o problemima jezika i nacionalnog identiteta. To bi se znanstveno područje, naime, trebalo pokazati plodonosnim za hrvatske znanstvenike u budućnosti te omogućiti uravnoteženije razumijevanje jezičnih pitanja u vlastitoj zemlji. Ne radi se samo o tome je li oduvijek postojao poseban hrvatski jezik i je li taj jezik trebalo priznat kao takav ili ne. Prilikom oblikovanja gotovo svih standardnih jezika, naime, značajnu ulogu igraju i politika, i povijesne okolnosti i rad istaknutih pojedinaca. Tako je na primjer Noah Webster vjerovao u nužnost “američkog engleskog” jezika te je uložio znatan trud u oblikovanje novog standarda za Sjedinjene Američke Države. Političari su ga za života kritizirali prigovarajući uvrštavanju “vulgarnih amerikanizama” u engleski jezik. Pa ipak, Websterove su se reforme održale te danas postoji poseban američki standard.

Osim toga, neki su američki političari u prošlosti nastojali promijeniti i ime jezika u “američki”, pa je u saveznoj državi Ilinois dvadesetih godina prošloga stoljeća čak donesen zakon u kojem se američki jezik proglašava službenim jezikom te savezne države. Kako taj pokret nije uzeo maha, u SAD-u i danas svoj jezik smatramo engleskim, a ne američkim. Pri tome vjerujemo u oblik krovnoga jedinstva engleskoga jezika koji ja u svojoj knjizi nazivam “pluricentričnim”. Lingvističko društvo Amerike pristupilo je problemu “dijalekta” i “jezika” u svojoj poznatoj rezoluciji o statusu afričkog američkog govornog engleskog jezika iz siječnja 1997.: “različiti varijeteti kineskoga općenito se smatraju “dijalektima”, premda se njihovi govornici među sobom ne razumiju, dok govornici švedskoga i norveškoga, koji se smatraju posebnim “jezicima”, općenito razumiju jedni druge”. Čini se da se većina mojih kolega iz bivše Jugoslavije među sobom prilično dobro razumije, čak i kada jedan od njih govori hrvatskim, a drugi srpskim jezikom.

S tim u vezi neki promatrači mogu smatrati da je riječ o jednom «pluricentrično jedinstvenom» jeziku (dakle jeziku koji ima više od jednog standardnog oblika), dok će drugi insistirati na tome da je riječ o posebnim jezicima. Tako čak i prof. Pranjković tvrdi da su hrvatski i srpski na određenoj razini jezik jedan jezik, a akademik Brozović u svojim radovima priznaje kako je riječ o dvama standardima koji su dio jednoga zajedničkog “dijasistema”. U mojoj se knjizi također jasno tvrdi kako je unutrašnji identitet uvijek bio slab, dok je vanjski identitet zajedničkog jezika bio jak, što je vidljivo i u službenim nazivima jezičnih tečajeva u visokoškolskim institucijama u SAD. Oni su se uvijek nazivali “početnički srpsko-hrvatski” ili “napredni srpsko-hrvatski”. Lektori su se školovali u Hrvatskoj ili u Srbiji i možda se nisu uvijek ugodno osjećali tumačeći oblike kojih nije bilo u njihovom materinskom govoru, no službeni je stav bio da se studentima predaju obje varijante. Uz to, svi su inozemni znanstvenici koristili termin srpsko-hrvatski jezik (što neki čine i danas). Situacija je bila takva zato što inozemni znanstvenici nisu bili upućeni u pitanja društvenog i osobnog identiteta koja, kako se čini, prevladavaju u pisanju hrvatskih jezikoslovaca o hrvatskom jeziku.

Moja je knjiga pisana za englesko govorno područje, što znači da je pisana za one koji su mislili da je u SFRJ postojao jedan srpsko-hrvatski jezik. To je upravo onaj vanjski identitet koji je do kraja uništen 1991. godine kad je vanjska percepcija jedinstva okončana. Istina je da za mnoge Hrvate to jedinstvo nikada nije ni postojalo ili je bilo toliko razlomljeno da oni jednostavno nikada nisu doista vjerovali u njega. Unatoč tomu, treba reći da je za mnoge druge u bivšoj Jugoslaviji (posebno u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori), jezično jedinstvo bilo stvarno i da su ga oni prihvaćali.

Pomno ispitujući svu dostupnu građu doista sam nastojao biti neutralan znanstvenik koji se ne bavi prosuđivanjem vjerodostojnosti ili uvjerljivosti jednog ili drugog nacionalnog stajališta. Usuprot tomu neki znanstvenici čak i danas izjavljuju da su bosanski, hrvatski i srpski tek nacionalna imena za jedan jedinstveni jezik. U mojoj se knjizi takve tvrdnje pobijaju te se ističe da je riječ o autonomnim i posebnim jezicima koji su krenuli divergentnim kodifikacijskim putevima. Dakako, u knjizi se bavim isključivo standardnim jezicima koje ne treba miješati s razgovornim jezikom ili dijalektima.

S tim u vezi želim istaknuti da su neki moji kritičari tvrdili kako su oni uvijek govorili samo hrvatskim jezikom i kako su sigurni da jedan jedinstveni jezik nije bio stvaran zato što tolik broj Hrvata nije vjerovao u njegovo postojanje. Unatoč tomu, proučavajući literaturu o Književnom dogovoru iz 1850. i baveći se brojnim gramatikama i rječnicima napisanima u okviru rada u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti između 1867. i 1899., svakome vrlo brzo postane jasno kako je u tom razdoblju u Hrvatskoj djelovala skupina ozbiljnih jezikoslovaca, Hrvata i Srba po podrijetlu, koji su marljivo radili na kodifikaciji jednog standardnog ili književnog jezika. Iznenađen sam što moji kolege u Hrvatskoj onodobna znanstvena dostignuća danas smatraju nekim oblikom zastranjenja ili pogreške samo zato što su ti znanstvenici prigrlili ideju jednog jezika. S tim se u vezi nadam da će moja knjiga u Hrvatskoj potaknuti znanstvena istraživanja i susjednih jezika - bosanskoga, srpskoga i crnogorskoga.

Pitanja koja se s tim u vezi postavljaju su brojna. Ako su Hrvati gajili tako snažne osjećaje jezične posebnosti tijekom posljednjih nekoliko stoljeća, što je onda s Bosancima i Crnogorcima? Jesu li Bosanci svoj jezik također smatrali posebnim jezikom? Jesu li Crnogorci također imali takve ideje? Jesu li ti ostali narodi uvijek smatrali hrvatski posebnim jezikom? Nije li povijest hrvatskoga – sviđalo se to nekome ili ne – povezana s poviješću ostalih jezika utemeljenih na štokavskom dijalektu? Je li Ivo Andrić pisao svoje romane hrvatskim jezikom zato što je bio rođen u hrvatskoj obitelji ili je pisao bosanskim jezikom zato što je živio u Bosni ili su njegovi romani ipak pisani srpskim jezikom zato što je godinama živio u Beogradu? Točno je da pisci imaju svoj vlastit i jedinstven stil, no prirodno je i općeprihvaćeno da ih obilježavamo i kao pisce koji su svoja djela napisali nekim određenim nacionalnim jezikom. Hoće li se u budućnosti hrvatskim piscima smatrati samo oni iz prošlosti koji su rođeni unutar granica suvremene države Hrvatske?

Stječe se dojam da su moji kritičari na okruglom stolu bili odlučili odreći valjanost mnogim tvrdnjama u knjizi na osnovi njezina naslova zbog dvaju termina koji su, očito, zasmetali nekima u Hrvatskoj. Ti su termini Balkan i srpsko-hrvatski. Ponovo ističem da je knjiga pisana za englesko govorno područje. Predstavnici uglednoga nakladnika Oxford University Press-a koji je objavio knjigu insistirali su na odabiru naslova koji će biti istovremeno prepoznatljiv i sadržajan. Ovdje opet treba upozoriti na razliku u percepciji tih pitanja u Hrvatskoj i izvan nje. Jasno je da se treba pitati gdje završava Srednja Europa, a gdje počinje Balkan? Je li Dubrovnik zemljopisno na Balkanskom poluotoku, a Pula nije? Treba li termin “Balkan” izbrisati iz literature zbog brojnih negativnih konotacija kojima je nabijen? Ali isto tako, treba reći da se dva navedena termina, “Balkan” i “srpsko-hrvatski”, vrlo često upotrebljavaju u američkoj znanstvenoj tradiciji (npr. srpsko-hrvatska prozodija, balkanski slavenski jezici, balkanski jezični savez, balkanizmi). Upotrebljavajući te uvriježene termine ni u kojem slučaju nisam namjeravao povrijediti hrvatski senzibilitet.

S tim u vezi želim reći da mi se čini kako je moje kritičare vodila osobna politička pozicija pa su onda, ne mogavši se složiti s osnovnim tezama knjige, smatrali kako imaju pravo izricati tvrdnje o mojoj vjerodostojnosti i pouzdanosti. Da ne ostane neizrečeno, probleme o kojima pišem u knjizi istražujem već desetak godina te sam svoje stavove iznosio na brojnim simpozijima i o njima diskutirao u osobnoj komunikaciji s brojnim jezikoslovcima. Pišući knjigu bio sam u kontaktu s kolegama iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Posjetio sam Zavod za jezik u Zagrebu 1990. godine te se u nekoliko navrata te iste godine susreo s Božidarom Finkom i Antunom Šojatom. Sudjelovao sam u radu nekoliko simpozija tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća na kojima su svoje radove izlagali, a potom sudjelovali i u diskusijama, i Dalibor Brozović i Radoslav Katičić.

U knjizi sam zahvalio akademiku Brozoviću zbog toga što mi je darovao nekoliko svojih separata prilikom našeg zadnjeg susreta u Skopju 2001. godine gdje smo zajedno ručali. Uz to moram reći da nikada neću zaboraviti njegovu susretljivost i pomoć prilikom pribavljanja nekih članaka koji bi mi inače bili nedostupni. Uz to, svoje sam stavove izlagao u mnogim prilikama, a izlaganje koje smatram najznačajnijim za ovu raspravu bilo je 2002. godine kada sam o nacrtu i o glavnim tezama svoje knjige u nastajanju govorio na Trinaestoj dvogodišnjoj konferenciji o balkanskoj/južnoslavneskoj lingvistici, književnosti i folkloru koju sam organizirao na sveučilištu Chapel Hill u Sjevernoj Karolini. Na konferenciji su sudjelovali neki od vodećih stručnjaka na polju južnoslavenskoga jezikoslovlja i sociolingvistike, među kojima su bili George Thomas, Wayles Browne, Ronelle Alexander, Victor Friedman i Milorad Pupovac. Nijedan od prisutnih znanstvenika nije mi uputio prigovore tipa onih koje su izrekli neki od mojih kolega 2. veljače u Matici hrvatskoj.

Nakon svega, nadam se da smo sposobni proširiti vlastite horizonte te započeti pravu raspravu. Usporedbom jezične situacije u bivšoj Jugoslaviji s onom u skandinavskim zemljama, ili s onom na indijskom potkontinentu (hindi/urdu), ili s onom u Kini, pridonijet ćemo vlastitom razumijevanju veze između jezika i identiteta. Pozivam svoje kolege u Hrvatskoj da se umjesto bavljenja prošlošću radi nje same i bavljenju tvrdnjama o jedinstvenosti ili razdvojenosti jezika u prošlosti okrenu prema budućnosti i istraživanjima prirode hrvatskoga jezika u budućnosti te njegova odnosa prema ostalim jezicima utemeljenim na štokavskom narječju.

Na kraju, moja knjiga nastoji biti opsežna studija o vezi jezika i identiteta svih štokavaca u bivšoj Jugoslaviji, pri čemu sam se prije svega oslanjao na pisane izvore – na nove gramatike, rječnike, tvrdnje suvremenih jezikoslovaca te medijske izvještaje. Istraživanja bi se u budućnosti, dakako, trebala proširiti na analizu društvenih stavova unutar svake nezavisne države i na odnos svake pojedine društvene zajednice prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti vlastitoga jezika. Jedna moja studentica iz Sarajeva pripremila je izlaganje u kojem je lamentirala o onom što je smatrala razbijanjem “srpsko-hrvatskoga” jezika. Ona je smatrala da su lokalni jezični varijeteti, ili ono što je ona smatrala jednim jezikom, davali dodatnu kvalitetu jeziku. S tim je u vezi primijetila kako su njene srednjoškolske diplome u ranim devedesetim godinama 20. stoljeća bile napisane na 5 različitih jezika: na srpsko-hrvatskom, na materinskom jeziku, na bosanskom, srpskom i hrvatskom, premda ona nikada nije mijenjala to kako je govorila.

Moji su američki studenti, s druge strane, bili zaprepašteni već i zbog same mogućnosti takve nedosljednosti u imenovanju standardnoga jezika. Popis stanovništva proveden 2001. godine u Hrvatskoj omogućavao je izjašnjavanje za sljedeće jezike: hrvatski, srpski, srpsko-hrvatski i hrvatsko-srpski. Kako bi prosječan Amerikanac mogao razumjeti takvu raznolikost u imenovanju? Moji se zaključci temelje na onome što su sami jezikoslovci napisali i rekli i na onome zbog čega su jezična pitanja bila izvor tolikih kontroverzi i rasprava u bivšoj Jugoslaviji. Jasno je da su ta pitanja hrvatskim čitateljima na srcu, no vrlo je teško to objasniti čitateljima engleskog govornog područja, na kojem su pitanja regionalnih ili nacionalnih varijanti manje ili više stabilna.

Izlazak hrvatskog prijevoda knjige američkog jezikoslovca Roberta D. Greenberga “Jezik i identitet na Balkanu” (Srednja Europa, Zagreb 2005.) izazvao je u nas rasprave na visokoj lingvističkoj razini. Neki, i brojniji, vodeći lingvisti (Stjepan Babić, Radoslav Katičić i drugi) rezolutno su ustvrdili da je autor stručno nekompetentan, a njegova knjiga neosnovana.

Naime, barem od Novosadskog dogovora od 10. prosinca 1954., Hrvati se nominalno ili službeno služe jednim te istim jezikom kao Srbi i Crnogorci, a njihov se jezik naziva hrvatskosrpskim ili srpskohrvatskim.

Još ranije, 1930., diktatorska šestojanuarska vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bila je imenovala komisiju jezičnih stručnjaka koja je izradila “Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole”.

Drugim riječima, Amerikanac Greenberg se rukovodio ili ravnao de iure jezičnom situacijom u Hrvata, a hrvatski su ga lingvisti dočekali de facto (zbilja, stvarno) situacijom, odnosno vlastitim pogledom na jezičnu cjelinu. Odnosno, vlastitom interpretacijom, ili viđenjem, jezične zbilje. (U čemu se skrivala druga podtema prema kojoj tu zbilju ne može poznavati nitko tko je nije proživio, najmanje stranac.)

Ali i činjenicom da se srpsko ime u nazivu hrvatskog jezika također uvelo šestosiječanjskim diktatom ili pak diktatom Titovih partizana. Plod takve iritacije bio je i jest Brodnjakov “Razlikovni rječnik”, koji će s vremenom, nadam se, prerasti iz ratničke norme, kojom je trebalo preporoditi hrvatski purizam, u čitanku srbizama koji su obogaćivali hrvatski jezik, baš kao ranije bohemizmi (Šulek), rusizmi (A. Mažuranić, Užarević) i germanizmi, ili danas anglizmi. Jer bez obzira na državno-pravni odnos prema imenu i/ili jeziku kojim su govorili i govore Hrvati - dakle, bez obzira na de iure stanje jezika - jezična politika ni u najcrnjim diktaturama nije ga uspijevala nametnuti de facto stanju i zaustaviti prožimanja koja su se, naravski, događala.

Barem bi ti pisci mogli biti jedan skroman, ali relevantan glas u prilog tomu da se hrvatskosrpskim pisalo i u Hrvata, i da su njime pisala i njihova najbolja književna pera. Dakle, tomu da je taj jezik, ipak, postojao. Pritom ne treba zaboraviti ni političke i politikantske ideje o bratstvu Hrvata i Srba. Ali i ni to da su ti pisci potom ijekavizirali vlastite radove kako bi pokazali jezični i politički zaokret.

No recimo da hrvatskosrpski nikada nije postojao, recimo da to što je nametan političkim diktatom i jezičnom politikom bivših kraljevina i država poništava njegovu egzistenciju. Bilo kako bilo, u svakom retrospektivnom pogledu razvoj hrvatskog jezika, i njegova standardizacija, u 19. i 20. stoljeću može se doživjeti kao svojevrsna historija prijedloga i naredbi kojima je cijelo to vrijeme nedostajalo samo jedno - hrvatska država.

Razumije se, ilirci na čelu s Gajem, Babukićem i Antunom Mažuranićem zagovarali su etimološki pravopis. I to u ime dvojake utopije, od kojih su jednu ipak pretvorili u stvarnost. Oni su je, uostalom, i vidjeli kao jednu i jedinstvenu, utopiju velikog jedinstva južnih Slavena, vođeni tvrdnjom da kolikoća pojačava kakvoću. Oni nisu željeli u jednom jeziku i pravopisu ujediniti “samo” čakavce, kajkavce i štokavce, što im je i uspjelo, nego su htjeli ponuditi pravopis i zatim jezik kojim će se koristi sva ilirska “plemena”, svi južni Slaveni, dakle osim Hrvata - Srbi, Slovenci i Bugari.

Daleke 1836. Gaj je uveo slovo e (rogato e) za pisanje refleksa staroslavenskog jata s preporukom za izgovor je ili ije, što je Vuk Stefanović Karadžić već bio proveo ili pisao o tome u svojem “Srpskom rječniku” 1818. godine. Time je otvorio jedno polje jezične bitke u kojoj su uz ilirce sudjelovali i Karadžić i dalmatinski pisci okupljeni oko Kuzmanića. “Svi pišu isto slovo, svatko ga izgovara onako kako govori” (svet, svit, sviet). “Za volju sloge ilirske”, naglasio je Babukić 1836. u “Osnovi slovnice slavjanske narečja ilirskog”. Nato Kuzmanić 1846. u Zori odgovara: “A mi ćemo Dalmatinci pri našem starinskom i ostati”.

Podržao ga je Vuk: “Ja miješanje narječija u pisanju držim kvarenjem jezika i po tome mislim da je bolje, pravije i pametnije pisati n. p. dite, lipo, lin, grih... nego li dete”. To je stajalište podržao Bečki književni dogovor 1850., dakle i Kukuljević, Demeter i I. Mažuranić. Složili su se da je bolje među narodnim narječjima izabrati jedno za književni jezik, negoli graditi novo. Bilo kako bilo, Gaj (1848. u Danici) i Šulek (1854.) odrekli su se rogatog e i prešli na ie; u školskoj su se upotrebi zadržala paralelno oba načina pisanja, a posljednji se “rogatog'”odrekao Adolfo Veber Tkalčević u “Slovnici hrvatskoj”, u posljednjem izdanju iz 1876. godine. S tim se slagao i Vatroslav Jagić (“Naš pravopis”, 1864.).

Lingvist Ljudevit Jonke konstatirao je da je tek konačna pobjeda vukovaca potkraj stoljeća likvidirala tu ilirsku varijantu i uvela Karadžićevo ije i je. “Hrvatski pravopis” Ivana Broza iz 1892. i “Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika” Tome Maretića te 1880. pokrenuti “Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika” u izdanju JAZU urednika Đure Daničića, bili su perjanice te pobjede.

Od svih jezičnih sukoba, u kojima Hrvati nisu nikako bili na jednoj, a Srbi na drugoj strani, nego je njihova podijeljenost iznijansirana, najpopularniji je sukob oko fonetskog i etimološkog načina pisanja riječi. Vukova maksima “piši kao što govoriš” prevladala je ilirsku “piši za oči, govori za uši”. Babukić je pisao ovako: “Treba najviše paziti etimologiu, jer se njome razumljivost najbolje postiže.

Spomenut ću još samo ilirski genitiv, i to iz osobnog razloga (ženah, kompjutorah umjesto žena, kompjutera). Naime, Antun Mažuranić je predlagao 1839. da se svaki “učeni Ilir” na njega priuči, kako u pismu, tako i u govoru. No to se, čini se, ipak nije dogodilo. Naime, kada sam pripremao neke tekstove iz XIX. stoljeća za TV izvedbu, htjeli smo održati vjerodostojnost, a glumci su izgovarali taj -ah s velikom, velikom mukom.

Bez obzira na to je li predlagatelj bila Crkva, pojedinac, pravopisna komisija ili mrska diktatura, svaku naredbu moglo je provesti jedino nasilje i legalna sila, dakle državni zakon. Možda je u tom pogledu nekome milije rođeno, materinje nasilje, ali njegovim prihvaćanjem jasno radi protiv svojeg jezika i protiv sebe. K tome, jezik baš kao i čovjek, ne živi svoj puni i normalni život iza rešetaka, ma koje boje one bile. I ma pod kojim izgovorom postavljene.

Suvremeni bi se lingvisti mogli okrenuti od prošlosti i prihvatiti suvremeni književni hrvatski bez naočala svojih časnih predčasnika. Trebali bi s Vatroslavom Jagićem ponoviti “da su u nas nestala ona vremena kada bezazleno snivasmo o nekom umjetnim načinom sagrađenom jeziku, koji bi, sastavljen iz svakojakih i svačijih ingredijenata, ugađao svemu jugu”, dakle svim južnim Slavenima.

Tomu, nažalost (zbog izgubljene mladosti u Ratu), treba pridodati i Jagićev san o “potpunoj slogi među Hrvati i Srbi”. Sve su to bili - hrvatski snovi. Ono što je od njih ostalo u javi hrvatskog jezika, to više nije san nego je - standardizirani hrvatski.

Ovo je za tebe i Babića. Diakronske dvojbe unutar hrvatske morfologije; "samrt" ili "smrt", "drugačije" ili "drugčije" ili "inače", "različno" ili "različito", "prijašnje" ili "priješnje", "sabor" ili "sbor" ili "zbor", "st(u)denac" ili "zdenac" ?! Samo su trohice u moru tvorbenih gluposti. Pa uživaj(te) i prežvačaj(te).....

Ne vidim zašto ga napadati. Ne slažem se s njime po mnogih točkah, ali u bitnih smo dosta blizu. László je drugi, koji opet ima slične poglede s mnom ali ne i istovëtne. Ukratko, kada nëtko ne zna i ne može dokazati svoje znanje, pribëgava porugam i sprdnji. Ja mogu dokazati svoje tvrdnje na mnogih primërih. Ali sada jurve zastranih onkraj želje i volje. Začudo, izbëgoše li ti meni odgovoriti na dolnje pitanje, namërno ili slučajno ?! "Spor" !!! Kako nastaje ?! Deverbal i koji, ako, ili ?! Posvëtuj si "Babića", pak se opet oglasi. Najgore je lagati sebe same. Na jednomu jeziku/osnovici, razvijena/izmišljena dva standarda/uvrëžbe, narëčnih značajak !!! Cëla mudrost....

Uzpoređivati stanje nëgda i danas jest unajmanjem smëšno. Upravo, poradi podnje napisanih razlogov. Prvo, srbska i hrvatska standardna jezična osnovica je ista. Ista slovnica, ista sintaxa ter ista semantika. Razlike nisu niti u suodnosu švicarskoga nëmačskoga nasprëm nëmačskomu. Deutch nastaje iz korëna "deut-" = smisaô, razumëti. Germani govorahu i sporazumëjahu se, dočim ostale ne razumëjahu. Švicarci govore alemanski isto kakono Austrijci i Bavarci. Ali za skupnu okostnicu postoje povëstni razlozi. Koji počivaju u jezičnomu razvoju nëmačskoga knjižškoga jezika. Nizozemska je prva napustila "brod" i nije prihvatila limburžški za svoju knjižšku okostnicu/osnovicu. Luxemburg je učino to tek nedavno, uskoro i Švicarska stvara svoj svenarëčan jezik (koji je prëdmetom žučnih razpri već nëkoje vrëme). Jednoč će i Austrija to isto učiniti. Svi oni su slični i različni u svojoj naglasnoj terglasovnoj tvorbi i mënah, kako tko želi vidëti. Hrvatski JEZICI (jezikoslovno), a narëčja (političski), nastala su na staroslavenskoj okostnici i stolëtnomu bogoslužju. Ona jesu (južno)slavenska, pak slëdom toga podlëžu osnovnim glasovnim pravilim za sve srodne jezike. Čakavski je bliži slovačskomu nego li je iztočnohercegovačskomu. Hrvatskom su tëkom stolëćah preplavljivali narodi i nëšto je sigurno ostalo u govoru, a napose nakon dvëh Jugoslavij i vlakov bez voznih redov. Zagreb je pún svačega i nije za uzporedbu. Beograd prepún svih narodov bivše Jugoslavije ter ima svoj poseban govor. Torlačski je sličan slovenskomu (u nëkojih tvorbah) i mnogim narëčjem diljem Istre i slovenske Primorske. Zato i sëvernomakedonski ima sličnosti s kajkavštinom i štokavštinom (opet u nëkojih oblicih). Niti torlačski, a jošter manje sëvernomakedonski nisu uzeti u obzir pri osmišljavanju/bratimljenju dvoh narodov, Hrvatov i Srbov 1850. Kako to i zašto ?! Znamo zašto....

Dvoslov "Dž" (Džez) rabe i Slovenci, akoprëm ga neimaju (moj skupopisan hir), kod posebno slovo u abecedi. Ako je nëšto "budalašsko" onda je to zasigurno "Dž", koje se u izgovoru ujednačuje ovisno o položaju okolnih samoglasničskih skupova; a-dž-e ili a-dž-a ili 0-dž-i. Odrazi "dž" -ja u "džep", "Madžarska" i "Maharadža", samo su BËDAKOM istoglasni. 90% "DŽ"-ejev se može podvesti pod "Ž" ili pod "Đ", dočim preostalih 10% pod drugo slovo, koje zasigurno vrëdi budi obilježiti posebno budi podpuno zanemariti. Većina današnjih mladih govornikov u Hrvatskoj, izgovara naveden dvoslov gotovo u vrëdnosti "Č"-ja (učbenik, promičba, jednačba). Zaboravite na "Dž" i okanite se gluposti ili će se glupost okaniti vas (prenesi pozdrave Babiću). Idemo dalje, "LJ". Naveden dvoslov ima smisaô samo u imeničskih dočetcih -elj, -ilj, -alj, -ulj, -olj, gdí se pojavljuje samostalno. No i tada se radi o dvoslovu sastavljenomu iz osnovnih abecedotvornih slov. Uzeti poljsko "l" (izgovorno u) ili koji drugi znak, kada ih već imamo na preteg, smislenije jest. Osobno bih pobrisala "lj" ter mirno spala slëdećih 100 lët. Za dvoslov "nj" vrëdi navlas isto što i za dvoslov "lj". Sada, kada to nam odgovara, pozivali bismo se na "slovopisnu uvrëžbu", a prëd stotimi lëti, četiristolëtna književnost prëko noći bë odvržena u vëtar ?! Svakako, "hrvatski budalizmi" !!.......

Kako se ovdí ne želim ponavljati jerbo podno sve potanko navađah i pisajah, napisati ću ukratko. Do 1850. postoje različne pravopisne uvrëžbe u Hrvatskoj, ugrubom slavonska, dalmatinska (dubrovačska) i "hrvatska" (cëlinska). Nakon POLITIČSKOGA dogovora 1850. u Beču nastaju tri slavističske jezične struje/škole u Hrvatskoj, poimence zagrebačska (Gaj), rëčska (Kurelac) i zadarska (razpršena o nëkoliko okostnica). Dogovor u Beču iz ust supodpisnikov (hrvatskih izdajic) doslovce glasi: " Dolje potpisani znajući, da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalošću gledajući, kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego još i po pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana... kako bismo se... u književnosti složili i ujedinili....Jednoglasice smo priznali, da je najpravije i najbolje primiti južno narječje da bude književno... Po tom smo se složili, da se na onijem mjestima, gdje su po ovom narječju dva sloga (syllaba), pišu ije, a gdje jedan slog, ondje se piše je ili e ili i, kako gdje treba, n. p. bijelo, bjelina, mreža, donio. A da bi svak lakše mogao saznati, gdje su po ovom narječju dva sloga, gdje li je jedan i gdje treba pisati je, gdje li e, gdje li i, zamolili smo ostali g. Vuka Stef. Karadžića, da bi napisao o tome glavna pravila, koja su dolje priložena." Znači JEDAN JEZIK za JEDAN NAROD !!!!! Dočim Vuk, piše li ga piše po babi Smiljani iz Tršića pri Loznici (Zapadna Srbija). Niti jedna hrvatska jezična škola/struja NIJE se složila s time, pak ih je konačno Mađarska država (Hedervary), ZAKONSKOM ODREDBOM PRISILILA pisati "po Vuku" !!!!! Mađaroni Broz, Maretić, Jugoslaveni Jagić i Strossmayer, uz velikosrbe Popovića (Daničića) i Vuka, odnesohu konačnu pobëdu. Sve kasnije Jugoslavije su CEMENTIRALE "zatečeno" stanje kroz množštvena školovanja i preseljavanja narodov.....

Idemo dalje. Pročitala sam njegov uradak i ne slažem se. Napisan je političski za ovdješnje prigode i potrëbe. NIKOGA, pak tako ni Katičića ne uzdvižem k nebesim, jedino rekoh, kako je manje vukovac od ostalih. Mnim kako mu je prigodilo pisati ono, za što misli da bi se moglo dobro prodati. On je samo izložak unutar jednoga od suprotstavljenih taborov. Imamo veće (Silić/Praňković) i manje (Babić/Brozović) vukovce. Katičić je bio dobar nëgda, ali sve manje su mi draga njegova razmišljanja pod starošću, danas. Valjda ga proganja Jagićev duh. Babić pri očitovanju o hrvatskoj novčanoj jedinici, sada jurve davnih devetdesetih, zagovara kunu naspram kruni, petljajući jezičnu dvojbu o "HRKANJU" pri kruni, za razliku od "KUN", koja će snagom razbora jednostavno biti kuna. Danas imamo upravo "hrkanje" u kratici "HRK", a kunu za novčanu jedinicu. Ja to zovem jezično kokošarenje. Jednom prigodom 1996., Babić spominje izpravnost uvedbe korënskoga pravopisa u hrvatsku jezičnu (pravo)pisnu uvrëžbu. Po uslëdivšoj uzklađenoj paljbi javnih glasil, povlači izjavu i poriče pravo javnosti na odluku/uvid o/u istomu/isti, ističući pri tomu važnost zavërničskoga otajstva !!! Ja to zovem jezično/a kokošarenje i klaunština. Nëšto je ili znastveno prihvatljivo ili nije. Ako nije, postoje razlozi/podkrëpe zašto nije, ako jest, može se objasniti zašto jest. Katičić sâm odbacuje znanost u mnogih jezičnih primërih. Ja znam malo više jezikov od njega i ne odbacujem. On političari, ja ne. Od 1971. do danas, ni traga ni glasa o "glasovitoj" Babićevoj tvorbi u hrvatskomu jeziku. Mi slavisti/slavaši bismo to morali prvi uvidëti, ali jošter mrak na obzorju bdi........

Gdíkada je dobro mučati, umanjujući tako vërojatnost od podsmëhov drugëh., koji znaju više !!! Idemo redom. Prvo, neimaš pojma s pojmom. To ne tvrdim ja već ti sam u svojimi osvrti. Ako ću se jurve pokriti, ne 'ću se s ušimi (uš), već s ušesimi (uho). Drugo, možda i znaš, ali iz samo tebi znanih razlogov zatamnjuješ istinu u poluistinah (muljotinah). Popović (Daničić) NIJE (i to si dobro ureži među ušesa) izmisliô NIKAKOVO novo slovo !!! Samo je "pokraô" anglosačški ranosrëdovëkovan "Đ"/"đ" (eth). Koji je kasnije rabljen u europskih jezičnih studijah i napose fonetici ter ga danas jošter rabe Sâmi, Islanđani i Farojci. Nëgda davno su isto slovo rabili i drugi skandinavski narodi (Šveđani, Finci, Estonci), svedokle s redovnimi pravopisnimi prilagodbami, kroz mnoga desetlëća, potomnjega nisu odmënili s drugimi slovi.....

Škarićeva trabunjanja ostavi Škariću | DŠ | 11.4.2007 22:51:53

Dementijo, prije nego se pokriješ ušima, trebala bi znati da hrvatski izgovor nema veze s "istočnohercegovačkim" jer mi ne govorimo "pleTEmo", "iMAmo" (dobro, Čobankoviću se katkad omakne), "žeLImo"... Neštokavski naglasci u Zagorju, Istri, Primorju, ozaljskomu području gotovo da su jednaki onima u lokalnomu govoru Piroćanaca (ta istarski i pirotski "ć" kao da su iz iste ljuske izlegnuti). Zagrebački i beogradski lokalni govor, u kojemu i nema dužina, gotovo da su slični kao jaje jajetu. I ti bi onda da se ponovno bilježe naglasci i da to rade inozemni budalaši!? Pa znalcima je sve jasno, zašto opet mutiti vodu? Dakle, hrvatski štokavski i srbijanski štokavski nikako se ne mogu staviti u isti tor. Uostalom, hrvatski Srbi oduvijek su govorili hrvatskim jezikom - "općina" itd... Slovopis smo "prodali" Srbima i zato ne vidim razloga da se pjeniš zbog "dž", "lj", i "nj", a istodobno zaboravljaš da postoji Daničićevo "đ". Stogodišnja ih je tradicija očuvala i unatoč manjim nesavršenostima, nema razloga da ih uklanjamo iz abecede. Bitnije je naučiti kada se piše "dž", a kada "đ"... Katičića hvališ na sav glas!? Saberi se, molim te, pročitaj njegove "Nove jezikoslovne oglede"... Korijensko pisanje ne pripada normi književnoga jezika. Revolucije su prošlost, sada se drugačije treba boriti za jezik. Shvatio je to i Škarić, ali nije uspio jer je ismijano njegovo gluparenje i cirkusiranje s književnim jezikom koji je htio oblikovati poštujući neznalice! Bori se ti, ali do tada shvati da je hrvatski pravopis umjereno fonološki i da tvoje ludorije samo iritiraju... Srbi kažu, ti također, da Hrvati govore srpskim, slavističke škole pak ističu srpsko-hrvatski, ali ja svoj jezik zovem hrvatskim i uopće me ne zanima što govore i pišu u bjelosvjetskim metropolama... Ja se ne bavim statistikom, ja proučavam hrvatski i strane jezike, transkripciju i izgovor. Uopće me zanimaju povijest jezika, samo sadašnjost. A zna se koji pravopis vrijedi! Nije savršen, ali Babić je genijalac, krstila ga ti vukovcem ili ne. Pa s njim redovito komuniciram i dobro znam što govorim! I pri kraju, navedi barem nekoliko tih nelogičnosti koje ti dižu "nerv"... Ah, zaboravih ti reći (vezano uza komentare Piramide) da mene smetaju samo neznalice na HTV-u i da uopće nisam spominjao ni Srbe na FFZG-u ni na HTV-u...

ovaj tip nikada nije čuo za "PACTA CONVENTA" BOLJE MU JE ŠUTJETI NITKO NEĆE ZNATI KOLIKO JE NEUK, DA NEKAĆEM KOJI LJEPŠPI IZRAZ, e da me nebi tužio Haagu i Carli del Fronte, SVAŠTA PIZDA RODI, A FERATA VOZI!

Gospod'ne ne čuste li za 'Er'cgov'nu roditu ?! Liepo je naklapati gluposti, kada neimamo pojma s pojmom. Danas Hrvatskom izključivo laprdaju vukovci i vukovčine !!! Istini za volju, uneznatnom iz te slike izkače prof. Katičić (i još gdjekoji), koji nije preveć vičan cienima politikanstvima. Babić sa svojom veletvorbom nije pok. Vuku niti do kičice, od kojega mnogo i naučije. Sve dolje navedene, uključno s Brozovićem, nagnala bih na prikupljanje ter zapisivanje mjestnih govora i narječja diljem Hrvatske, a naglasna označivanja i usustavu istih ,prepustila ljudima od struke u inozemstvu. Kakova Božja norma ??!! Sve same nedosljednosti poradi neznanja i nerazumievanja. Dvoslovi lj (stopljen u nekoliko oblika), nj (zabludan), dž (bezsmislen) još nisu izbačeni iz abecede ?! Zato se je valjda i Krleža priklanjao/skrivao unutar kajkavskoga govornoga kruga. Sve svjetske slavističske škole poučavaju o hrvatskomu trenutnomu službenomu "standardu", kakono srbskohrvatskomu jeziku ! Smeta li nas to dšššššš ?! Jest brale, nije nam samo pravopis SRBSKI, već je i govor !!! Onako, "lijepo" slovničski, semantičski i sintačški. To o korienskomu pisanju ili ne pisanju soli drugomu, a ne onoj koja proživie duga ljeta u toj struci. Hrvatski negda bje IZTOČNOHERCEGOVAČSKI dielom, no sada je SRBSKI "telom". Kada već uztrajno laprdaš o tvorbi. Pronaiđi mi izvor imenice "spor", kako je ista nastala ?! Okoristi se svima građama koje su ti na razpolaganju. Ne budeš li znao, (p)ostaješ smiešan novinarski vukovac i samo jedan od mnogih. Ali ubrzo ćete svi vi "pevati" malce "drugovačije".

Njoj i onaj luđak Škarić nije do bedara... Njezini su argumenti poput naklapanja velikosrpskih jezičnih zločinaca koji tvrde da Hrvati govore srpskim jezikom!!! Dementia i to velikosrpsko društvance očito nisu nikada čitali Brozovićeve tekstove... Nekima je Vuk Karadžić poput crvene krpe jer se zapravo radi o silovateljima jezika koji krvavih očiju i s pjenom na ustima smišljaju neviđene konstrukcije, potom iz obijesti traže da se štokavski izbaci na smetlište povijesti. Odrastao sam u Zagorju, čakavski također dobro upoznao, ali suludo je pokušavati ih uzvisiti na pijedestal književnoga jezika. Pa zar stogodišnju tradiciju baciti u vjetar, proglasiti ju, sasvim pogrješno, istočnohercegovačkom ujdurmom? Usto Babića, Brozovića, SIlića i Anića bezobrazno označiti sljedbenicima Vukove ideje. Slijediš ono što je dobro, makar je nešto možda poteklo i od cara Dušana. No najbitnije je da ne onečišćuje jezično biće hrvatskoga naroda. Ovo Dementijino urlikanje, vrijeđanje vrhunskih stručnjaka, može proći samo na internetskomu forumu. Da ima malo poštovanja prema normi, onda nikada ne bi nametala ove korijenske budalaštine koje su potpuno strane hrvatskomu narodu. "Piši kao što govoriš" kao da je napisao naš sunarodnjak, a ne Vuk Karadžić, jer je intelektualni sklop prosječnoga Hrvata sramotan. Nama je Barcelona Barcelona (Srbima i Španjolcima Barselona)... I tko onda piše kao što izgovara? Ta Hrvati su najlošiji govornici materinskoga jezika u Europi. Zašto? Babić je to lijepo objasnio. Zato što ne uče!!! Ja bih, eto, sve strane nazive transkribirao, ali mi na pamet ne pada pisati Džordž Buš, Vlađimir Pućin, Jevgjenjij Kafjeljnjikof, Silvjo Berluskoni... Zato što poštujem normu! Volio bih da se sve transkribira, ali dok moja "opcija" ne pobijedi, ne ću uništavati književni jezik. To preporučujem i ljubiteljici korijenskih ekshibicija, također joj savjetujem da ne lijepi sramotne epitete velikanima hrvatskoga jezikoslovlja. Neka se prisjeti da je Babićeva "Tvorba riječi" istinsko remek-djelo...

Njoj i onaj luđak Škarić nije do bedara... Njezini su argumenti poput naklapanja velikosrpskih jezičnih zločinaca koji tvrde da Hrvati govore srpskim jezikom!!! Dementia i to velikosrpsko društvance očito nisu nikada čitali Brozovićeve tekstove... Nekima je Vuk Karadžić poput crvene krpe jer se zapravo radi o silovateljima jezika koji krvavih očiju i s pjenom na ustima smišljaju neviđene konstrukcije, potom iz obijesti traže da se štokavski izbaci na smetlište povijesti. Odrastao sam u Zagorju, čakavski također dobro upoznao, ali suludo je pokušavati ih uzvisiti na pijedestal književnoga jezika. Pa zar stogodišnju tradiciju baciti u vjetar, proglasiti ju, sasvim pogrješno, istočnohercegovačkom ujdurmom? Usto Babića, Brozovića, SIlića i Anića bezobrazno označiti sljedbenicima Vukove ideje. Slijediš ono što je dobro, makar je nešto možda poteklo i od cara Dušana. No najbitnije je da ne onečišćuje jezično biće hrvatskoga naroda. Ovo Dementijino urlikanje, vrijeđanje vrhunskih stručnjaka, može proći samo na internetskomu forumu. Da ima malo poštovanja prema normi, onda nikada ne bi nametala ove korijenske budalaštine koje su potpuno strane hrvatskomu narodu. "Piši kao što govoriš" kao da je napisao naš sunarodnjak, a ne Vuk Karadžić, jer je intelektualni sklop prosječnoga Hrvata sramotan. Nama je Barcelona Barcelona (Srbima i Španjolcima Barselona)... I tko onda piše kao što izgovara? Ta Hrvati su najlošiji govornici materinskoga jezika u Europi. Zašto? Babić je to lijepo objasnio. Zato što ne uče!!! Ja bih, eto, sve strane nazive transkribirao, ali mi ne pada napamet pisati Džordž Buš, Vlađimir Pućin, Jevgjenjij Kafjeljnjikof, Silvjo Berluskoni... Zato što poštujem normu. Volio bih da se sve transkribira, ali dok moja "opcija" ne pobijedi, ne ću uništavati književni jezik. To preporučujem i ljubiteljici korijenskih ekshibicija, također joj savjetujem da ne lijepi sramotne epitete velikanima hrvatskoga jezikoslovlja. Neka se prisjeti da je Babićeva "Tvorba riječi" istinsko remek-djelo...

vi jezikoljuBci pošaljite te svoje komente na lekturu u bilo koje domaće izdanje :-P

Dobro uočavaš i vidi se da se razumiješ u ovu problematiku. No sva tvoja priželjkivanja pravog korijenskog pravopisa i objedinjavanja kajkavskog i čakavskog sa štokavskim u jedan "svehrvatski jezični standard" su uzaludni, dokle god su svi naši vodeći jezikoslovci vukovci. Oni sami to nikad neće dopustiti, a istovremeno su oni ti koji odabiru buduće kadrove (a čine to vrlo pomno). Nastojanje je staro i u potpunosti jasno: Dva naroda koja govore istim jezikom zapravo nisu dva naroda nego jedan - srpski. Pogotovo kad se uzme u obzir da se prihvaćanjem jezika ne prihvaća samo jezik nego i kultura i mentalitet naroda iz kojeg dolazi. Mislim da je bitka na tom području, kad se uzme u obzir broj jugonostalgičara i prosrpskih kadrova kod nas (pogotovo među novinarima), ako ne već izgubljena, onda barem krajnje neizvjesna.

Zanima me, bi li budi jedan, od na gornjoj slici okitnih jezikoslovaca, biô sposoban SAMOSTALNO napisati, prédložiti i OBRANITI takov hrvatski pravopis ???!!!!!!! Gdí li se samo déjahu ta silna jezikovna znanja, kada se ista morahu priménjivati na okorist hrvatskoj javnosti ?! Slovnice ?! Svi postojeći pravopisi su nagrdniji, pomankljiviji, nedoslédniji, površniji i zabludniji od onoga kojega, sada već davno, napisá "polupismen pastir" Vuk Karadžić (Srbije ponosan sin). Skrijte se u mišije rupe svi u vrsti !!!.......

Meni je isto tako porazna spoznaja o potríbi posezanja za ríčnikom pri čitanju Hektorovića, Marulića, Zrinskoga ili Vodarića, a ni Krleža ter Šenoa (Schönoa) već nisu daleko. Nétko bi rekao: pa jezik je živ i neprestalno se mínja. Točno, ali nigdér ne piše, gdí i kako će se mínjati. Kako je krenulo, za petdesetak godina biti ću srétna, ako naša díca još uobće budu čitala o Hrvatskoj, na hrvatskomu od hrvatskih pisaca. Tko vinuje k svekolikomu onepismenjivanju hrvatskoga púka ?! Upravo oni, kojima bi prvotna skrb morala biti ona o jeziku i zaštita istoga. Prevoditi književnost staru 800 godiná jest absurdno i nepojmljivo. Konzula, Zlatarića i Hektorovića nismo preveli, zašto bismo onda i Krležu danas ili Jergovića u budućnosti ?! Budimo s nogama tvrdo na tlu, iztočnohercegovačskime ili hrvatskosbrskime odnosno srbskohrvatskime govorimo samo 120 godina sprem 700 davno prohujalih. Tu smo gdí smo. Ali gluposti i zablude iz proišlosti ne tríba ponavljati. 'Rvacki (zašto ne Hervacki ili Harvatski ?) ne će/neće nikada biti "hrvatski", zato što će navék ostati pokrajinski i zapadnohercegovačski. Što moramo danas učiniti jest, dalje nadgrađivati postojeću slovnicu i ne samo pravopis. Pojednostavljivati, pojašnjivati, udosléđivati, usustavljati ter napose objedinjavati preostala dva jezika (čakavski i kajkavski), u jedan zajedničski i svehrvatski nov jezičan standard iliti uvréžbu. Ozaljski jezik i knjižan jezik Gradišćanskih Hrvatov su dobre okostnice i smérokazi k željenomu cilju. Ono što jest stvarno smíšno, jesu pokušaji odbacivanja iekavskoga srbskoga naréčja od Srba i ikavskoga hrvatskoga od Hrvata u Bosni. Moglo bi se dogoditi, da u datomu trenutku Hrvati u cílosti posrbe svoj jezik, dočim Srbi u dobromu délu pohrvate svoj vlastan. Potežkoće mogu nastati samo onda, kada nétko treći, izvana, odluči "nametnuti" jedan jezik po "većinskomu ključu". Tada će zasigurno prevagnuti srbski (budi ekavski budi iekavski). Navedena bojazan bi se i mogla ostvariti s pristupom EU-u. Razlog leži u nesposobnosti i neznalačštvu naših "vrlih" jugo-jezikoslovaca, koji uljuljkani na lovorikama prohujalih zajedničskih srbsko-hrvatskih jezičnih "iztraživanja", ništo ili vrlo malo i slabo, poduzimaju u zaštiti ter promičbi hrvatskoga jezika u svítu. Raztrgani između osobnoga probitka, dobiti i častohlepja, naši "junoše" uztrajno "laju na karavane", koje sveudilj tiho mimo njih prolaze, u smiraju olujnih dni.

Zapravo, Hrvati 99% govore iztočnohercegovačski, u slovnici (gramatici), sintaxi (smislotvorbenomu slídu) i velikomu broju izraza (recimo "suština" je dobar primér, namésto hrvatske "sući"). Zašto Hrvati govore srbski ?! Zato jerbo se na jezičnomu zemljovidu štokavskih naréčja jasno može razznati pravoslavna vérska sastavnica nasprem katoličskoj i islamskoj. Jasnije izraženo, iztočnohercegovačski je u Hrvatskoj "izvoran"/udomaćen samo na području bivše austrijske vojne krajine i narodnostno izmíšane Slavonije (samo 50% domorodačskoga stanovničštva), mahom naseljenima Srbima i Vlasima s iztoka iz turskih pokrajina. Kada uzporedimo jezičan zemljovid s današnjim političskim zemljovidom, možemo jasno uočiti, kako se oba gotovo navlas poklapaju. Što bi reći, bivša "vojna krajina" u Hrvatskoj i današnja Republika Srbska, izvorno govore iztočnohercegovačskim naréčjem/jezikom. To "naréčje" ozemaljno (teritorijalno) obuhvaća dobar dél zapadne Srbije, gotovo dvítrećine Crne Gore i dubrovačsko jekavsko područje u Hrvatskoj (uz préje navedenu vojnu krajinu). Hrvati u tomu naréčju sudéluju samo s malom površinskom razprostranjenošću i to na području Dubrovnika ter okolnih mésta, kojima je Dubrovnik povístno i uljudbeno srédište. Sve skupa, to ne pokriva niti 10% ukupne hrvatske narodne zastupljenosti u iztočnohercegovačskomu jeziku/naréčju. Vuk Karadžić, rođen u Tršiću pri Loznici (Zapadna Srbija), isto je govorio tim iztočnohercegovačskim naréčjem i za nj napisao slovnicu uz pravopis, koji se do današnjih dni rabe u Hrvatskoj i poučavaju unutar knjižne jezične uvréžbe (standarda) već u pučskoj školi. Samo iztočnohercegovačsko naréčje nastalo je na području míšanja albanskih, vlašskih, turskih, grčskih i slavenskih govora (Srba, Bugara, Makedonaca i Crnogoraca). Danas se prédpostavlja u području iztočno od Neretve i od tuda se je razširilo sjeverno, zapadno i iztočno, uz pogodovanje Turaka s kojima je to stanovničštvo prodiralo dublje k zapadu. Zaključak je "gadan". Govorimo nehrvatskim "kolonijalnim" jezikom i to zaslugom naših velikana, povístnih dobrohotnih "budalaša". Govorimo srbski osnovom većinske narodne zastupljenosti, govorimo iztočnohercegovačski po pokrajinskoj odrednici, govorimo vlašski po naglasnomu sustavu (utvrđena četiri), ali govorimo hrvatski samo i jedino po želji naših belzebubskih političara, véri vrlih "jugoslovaca" (Silić/Pranjković/Babić/Brozović/Finka) i svekolikih neznalaca. Pak tko voli/želi nek si gornje iztumači, kako ga najmanje tlači......

Prvo, ne postoje srbski, hrvatski, crnogorski i bosanski. Bosna ima tri štokavska naréčja. Hrvatska ima tri srodna slavenska jezika mnoga naréčja u podskupinama. Srbija ima dva jezika i nékoliko štokavskih naréčja. U Bosni imamo, najveće iztočnohercegovačsko naréčje, kojim govore većina Vlaha i svi Srbi. Zatim od Sarajeva k séveru iztočnobosansko staro (tako mnogi tvrde) iekavsko "šćakavsko" naréčje i konačno na jugu bosansko ikavsko ili négdí zvano zapadnohercegovačsko. Najbrojnije je iztočnohercegovačsko-krajišsko, koje se je s Turcima i pravoslavnim življem proširilo cílom Bosnom (više od dvítrećine). Zatim ono bosansko ikavsko (zapadnohercegovačsko) ter zadnje i najstarije iekavsko šćakavsko. "Pravi" bosanski jezik bio bi upravo taj najstariji šćakavski (Kladanj, Olovo, Fojnica), koji se još govori gdígdí u Slavoniji. Zapadni Hercegovci i Hrvati u srédnjoj Bosni govore ikavski sličan dalmatinskomu, vérojatno su oba davno nastala iz jednoga zajedničskoga oblika. Za Bosnu imamo jednostavno réšenje. Ili se nastavi govoriti iztočnohercegovačskime, kako i do sada, ili se od iztočnobosanskoga postavi okostnica za skupan standard, ili svatko nastavi govoriti svojim jezikom. Trenutan bosanski jezik jest......krajišski, pače glavom i brcima !!!

Napisati dvije stranice teksta o jeziku kojim govori većina naroda na prostorima tzv. zapadnog Balkana i niti jednom ne pomenuti ime toga jezika to sigurno ne može biti ništa drugo do totalna ignorancija. Dakle, gospodin Ivanjek nema pojma o čemu piše. Jer, ne postoji nikakav bošnjački jezik - to ime jeziku kojim govorimo mi u BiH, ali dobar dio Hrvata u Slavoniji i Dalmaciji (vidite šta o tome piše, recimo, g. Katičić i to u stručnim tekstovima a ne dnevno-političkim oglašavanjima) daju samo pojedini ostrašćeni Hrvati i Srbi i to otprilike izgleda kao kada bi ja vama rekao svoj jezik zovete npr. srbijanskim. Dalje, g. Ivanjek se uhvatio Vuka kao tvorca bilo čega mada mu se mogu pripisati samo dvije stvari - da je zabilježio (uglavnom, nekorektno) dosta narodnih umotvorina i da je dobro snimio stanje pismenosti u Srbiji njegova vremena (teško je bilo naći pismena i među sveštenicima koji su opet bili zaduženi za opismenjavanje cijeloga naroda). Pismeni Srbi su bili u inostranstvu (dijaspora u Austriji). Ono za šta se zalagao Vuk je već bilo napisano i objavljeno - učinio je to fra Lovro Bračuljević još 1730. Dakle, Vuk je IZMISLIO srpski jezik, jer je pokrao jezik naroda Bosne, a hrvatski jezikoslovci su njime opčinjeni jerrade isto još od Gaja (šta se to podrazumjevalo pod nazivom ilirski jezik - to je pitanje za Katičića koji je već pošteno pisao o tome). Onako kako se govori u Bosni govori se i u dobrom dijelu Dalmacije, cijeloj Slavoniji, Vojvodini, kompletnoj zapadnoj Srbiji i to je prostor sa koga svi (ali bukvalno svi!) jezikoslovci uzimaju (kao žedni vodu sa bunara) šta im treba da bi stvorili"svoje", anegirali upravo taj bunar. Tekst je prava sramota za Jutarnji list i kompletan EPH.

Moglo se je prebaciti u jošter stariji oblik, pak pisati; "kompjuterov" i "žen". Evo, kako to izgleda. U svěh těh kompjuterih, niti jedne slike bez žen.Věnda s kompjuteri i ženami mi živemo, niti kompjuterom niti ženam možemo věrovati. Zato ćemo morati bez kompjuterov, nu ne i bez žen. Kada drugima u svietu, objašnjavamo trenutno jezično stanje u Hrvatskoj, učinimo to točno. Hrvatska ima ČETIRI jezika (3 hrvatska i jedan srbski), od kojih je za služben POLITIČSKI ODREĐEN jezik (upravo taj četvrti) iz susjedne zemlje, danas zapadne SRBIJE (Loznice), koji priedstavlja naš književan jezik i služben jezik u Hrvatskoj. To ponavljajte do bezsvjesti dokljer vam ne sjedne i konačno naučite razlikovati Hrvatsku jezičnu raznovrstnost i različnost. A i prědčasnik nije prědčastnik, a još manje pretčasnik ili nedajbože "po Vuku" prečasnik...........

Ako glumac ima težkoće s izgovorom -ah, onda ga/ju se mora vratiti u pučsku školu i označiti za nepismenoga/u. Silić i Pranjković, stara vukovca, to dobro znaju. Niti Brozović, Babić ter još gdjekoji, nisu dalje u grljenju s braćom Srbima. Pravopisi si su nam nedosljedna smeća i svi redom izprepisani od Vuka Karadžića, koji ako ništo drugo, sdržava dobro prikazan naglasan sustav štokavskih govora. Malo ga je smućivalo ono "jat", pak je odlučio pisati po babi Smiljani. No, ruku na srdce, nisu u ovih 80 ljeta, niti naši vukovci daleko odmakli u svojemu znanju. Kada bih mogla odlučiti, snagom zakona bih počistila sve neznalice, poturice i posrbice. Pak postavila jezičan standard, o kojemu su sanjali naši Zrinski i Frankopani (mješavina svih trih narečij), kako i danas govore Gradišćanski Hrvati........

To je izravan odgovor gdin. Ivanjeku, na njegovo govorničsko pitanje. Koji uzgrede, onako, ovlaš "sgrabi", "šćapi", "baci" rieči na mrježu i život ide dalje. Toliko toga napisano sgora-sdola i neistinno. Evo nekoliko činjenica u nastavku. Vukovci nisu odnieli znanstveno opravdivu pobjedu ,već su uz pomoć vlasti i države (Mađarske) jednoj zemlji (Hrvatskoj) NAMETNULI tuđ (SRBSKI) jezik. Mogli su i mađarski ili njemačski, na isti način. Broz je bio absolutističski srbo-mađaroljubac (mađaron), Daničić (pravim imenom Đorđe Popović) je bio velikosrb (jugovina za kralja), Strossmayer uvjeren Jugoslaven, Maretić se nije mogao odlučiti hoće li prie izljubiti mađarskoga gospodara ili srbskoga kralja. Hedervary-evima pulenima ne bje težko zakonskom uredbom oslužbeniti i nametnuti srbski jezik za svevažeći u Hrvatskoj. Bartul Kašić je napisao na onodobnomu dubrovačskomu (nije isto što i današnji srbski služben standard u Hrvatskoj), samo kako bi "spasio krstijanske duše od Turak". Izuzevši Katičića, svi ostali jezikoslovci su "vukovci". Ponuđeni pravopisi su obična kukavičja jaja dalnjega posrbljivanja svega što je izvorno Hrvatsko. Štokavski, čakavski i kajkavski se razlikuju u GLASOVNOMU I NAGLASNOMU SUSTAVU, SLOVNICI (gramatici), PRAVOPISU (tamo gdje se je već pisalo, odnosno čakavski i kajkavski) i semantici. Hrvatski štokavski je onaj dalmatinski ikavski i jedin prav hrvatski. Čakavski i kajkavski imaju slovnicu sa starima množinskima nastavcima u genitivu (rodniku), dativu (datniku), lokativu (mjestniku) i instrumentalu (oruđniku). Dalmatinski štokavski ima svoje posebne množinske nastavke, koji ne odgovaraju ovima trenutnima iz "hrvatskoga" standarda niti čakavskima ili kajkavskima. U Hrvatskoj postoje četiri jezika, a ne tri narječja i to; naš knjižški/književan SRBSKOKRAJIŠSKI, štokavski dalmatinski, čakavski i kajkavski. Jedin dobar i izpravan hrvatski bje onaj tzv. ozaljski (kojime govorahu Zrinski i Frankopani). Odjel "kroatistike" nuždno preimenovati u "serbistiku", a HAZU u SANU. Tako da svi konačno zaplešemo i to užičsko kolo...............

Kaj ti je to ozemlje? Daj, prosim te, piši na kajkavskom, kad smo već kod te teme. Niš te ne razmem.

A nije ti kojim slučajem rekao, kako je to jedan jezik dvojeh narječja ?! Zašto ti to ni rekel ?! Tak se same zisral.....

Di si se sjetio Škiljana? Taj mi je bio jedan od omraženijih profesora. Izuretno nadmen marksistički patuljak. Premda je, da ne griješim dušu, bio dobar predavač. Književni hrvatski bi trebao biti kajkavski. Naravno, to mislim, jer sam iz Zagreba. Da sam iz npr. Trogira ne bi tako mislio i imao bi argumente za to. Ali, da je književni hrvatski kajkavski Ili čakavski nikom ne bi palo na pamet da hrvatski i srpski proglašava istim jezikom. Jer bi se u tom slučaju stvarno radilo o dva različita jezika, čak i po kriteriju međusobne razumljivosti. Ali, dok su nam hercegovci i vlaji u vladi, politici, čak i u znanosti, nikad na zelenu granu.

da se konačno počeo otapati led suprotstavljena jezikoslovlja, no ne treba zaboraviti da svaki književni (standardni, službeni) jezik dobiva svoj završni oblik odlukom ili odlukama politike. Stoga i ima toliko jezikoslovaca koji se utječu zaštiti politike i preko nje traže svoj udio u vlasti. Što se tiče hrvatskog standardnog jezika on je rezultat povijesti, politike, pa tek onda jezikoslovlja. Povijest je naime odredila da većina hrvatskog naroda govori štokavski (po redu rasprostranjenosti: ikavski, ekavski i ijekavski). Politika je odredila da hrvatski jezik bude štokavska ijekavica, iako ijekavicom izvorno govori samo oko 3% Hrvata, a politika i obrazovanje pokušavaju uvesti jekavicu kao pravogovor koja bez njih postoji samo na područjima dodira ijekavice s ikavicom i ekavicom. Povijest, politika i obrazovanje odredili su da je pravopisno hrvatski jezik i dalje štokavska ijekavica. Smjesa politike i struke dovodi do raznih hrvatskih pravopisa pri čemu je jedna od usputnih pojava da svaki nov – službeno prihvaćen - pravopis zahtijeva pripremu, pisanje i tiskanje novih školskih udžbenika. Pri tome se kao temelj za pisanje novih pravopisa uzimaju razne stvari iz povijesti jezika, a posebno povijest nekih riječi i izraza koji su jeziku nametnuti pa ih sada treba iz jezika preko pravopisa izbaciti. Nažalost, nitko se ne bavi hrvatskim jezikom u novom europskom i svjetskom kontekstu. Umjesto da se ispravno shvati traženje britanskog delegata u Europskom parlamentu da se zadrži srpskohrvatski jezik zbog smanjenja troškova, mi reagiramo kao da se radi ni manje ni više već o gubitku hrvatskog suvereniteta. Iako je jasno da globalizacija dovodi do smanjivanja broja jezika u svijetu, mi inzistiramo na tome da ih, zajedno s hrvatskim, bude što više. Jasno je samo po sebi da globalno tržište podupire razvoj po kome bi samo jedan jezik ostao svjetski pa to i dovodi do smanjivanja broja jezika, iako je iluzija da će ikada čovječanstvo govoriti samo jednim jezikom. To bi, naime, bilo neprirodno, kao što bi bilo neprirodno da se sve životinjske vrste svedu samo na jednu jedinu koja bi se onda hranila jednom jedinom biljnom vrstom. Protiv tog jedinstva jezika rade posebne potrebe raznih kuturnih zajednica s jedne strane, a onda i obrazovanje na mnogo jezika u svijetu koje kasnije onemogućuje da odrasli ljudi prijeđu na neki drugi jezik. Da bi se hrvatsko jezikoslovlje prilagodilo sadašnjim i budućim potrebama očuvanja hrvatskog jezika, trebalo bi u služenje jezikom maksimalno uključiti globalnu informacijsku tehnologiju koja bi trebala u budućnosti automatski prilagođavati sadržaje na jednom jeziku potrebama ljudi koji govore drugi ili druge jezike (strojno ili automatsko prevođenje). Upravo se to najlakše može ostvariti na primjeru četiriju jezika: hrvatskom, srpskom, bosanskom i crnogorskom, ali na tome nitko ne radi, jer se potreba za tim još ne osjeća. No, ako se na vrijeme na tome ne počne raditi, «globalna parsimonija» isključit će tri od ovih četiriju jezika. Istina, postoji mogućnost da jezik, koji će prevladati bude upravo hrvatski jezik, ali to ni izdaleka nije sigurno. A kao što ni dosada, kad su se uspostavljali temelji hrvatskog jezika, nitko narod nije ništa pitao pa se samo tako i moglo dogoditi da – političkom odlukom - hrvatski jezik bude štokavska ijekavica, odnosno da to bude ogromnoj većini Hrvata stran jezik, te da onda preko 150 godina lingvisti uvjeravaju Hrvate da je to hrvatski jezik, tako se u bližoj budućnosti može dogoditi da se opet uspostavi «srpskohrvatski», ako to bude odgovaralo tadašnjim političarima, pa čak i neki južnoslavenski koji bi obuhvaćao sve južnoslavenske jezike od slovenskog preko sadašnjeg «četverca» (bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog) do makedonskog i bugarskog jezika. A primjer Arapa pokazuje da su oni u stanju njegovati zajednički arapski jezik, iako nisu u stanju osigurati arapsko državno i nacionalno jedinstvo, pa čak ni spriječiti stvaranje neprijateljstava i izbijanje ratova između arapskih država (iračko-kuvajtski rat na primjer!)

Sve vukovac do vukovca dotično srbče do srbčeta. Svi se trude dokazati nedokazivo, a to jest, kako Hrvati ne govore srbski kada ga u stvarnosti govore. U englezskomu to zovemo dumb and dumber....

hehehe evala care!!!!!!potpisujen svaku,al mi žaj ća i ja neću na parangal......

Književni hrvatski jezik je rezultat političkog dogovora jugoslavenskih unitarista. Niti jedan Hrvat u ranijoj povijesti nije tako govorio, a i sigurno je da hercegovci baš nikada nisu bili hrvatski kulturtregeri, nego su bili i ostali drumski razbojnici. Književnost i znanost u Hrvata ima temelj u kajkavakom i čakavakom narječju. Tak da bi svi Hrvati trebali pričat kajkavski, kak bok zapoveda. Ili čakavski (dalmoši bi onda trebali prestat govorit "šta"). Osim toga, to je jednostavno i najljepše.