Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

 

Veselin Matović
Nikšić, 2007.

NE MOŽE SE RIJEKA
KROZ DUDUK NATJERATI

„Kada je konačno došlo do toga da se bira između hljeba i jezika, mi se opredjeljujemo za jezik. Zbog toga ćemo biti izbrisani sa platnih spiskova crnogorskog Ministarstva prosvjete, ali, možda, upisani u nekakve mnogo važnije i trajnije imenike“.

Ovo su završne rečenice mog obraćanja građanima, na tribini Treći čas srpskog jezika, održanoj 2. septembra 2004. godine u Nikšiću, na kojoj smo, nas devet profesora srpskog jezika iz četiri nikšićke srednje škole (kasnije nam se priključilo još 17 kolega drugih struka i jedan profesor srpskog jezika iz Herceg Novog), objavili da se, u znak protesta zbog preimenovanja srpskog jezika u maternji – srpski, crnogorski, bošnjački, hrvatski) u crnogorskom školstvu, povlačimo iz nastave sve dok se ta odluka ne promijeni.

Sve režimske televizijske i radio stanice, svi njegovi štampani mediji, poturači priča po čaršijama i kafanama, među njima i nemali broj naših bivših kolega, sve se to sjutradan diglo da nas ocrni i prikaže plaćenicima opozicionih stranaka i mitropolita Amfilohija (Rista Radovića – kako su ga oni tada, u svojoj razularenosti, oslovljavali).

Nikšić je grad sa velikim brojem srednjoškolaca – ima ih blizu 4000, osnovaca je bar dvaput više. Dvije najbrojnije škole nalaze se na suprotnim krajevima grada, pa negdje između jedan popodne, kada se završava prva, i dva, kada počinje druga smjena u tim školama, sva se ta mladež nađe u centru varoši. Nabujala mladost hoće da se pokaže, posebno za lijepih dana, početkom septembra, dok je još nepotištena školskim brigama i nepogurena pod teretom knjiga, kojih je iz godine u godinu, kako rastu plate u izdavačkim zavodima, sve više i sve su obimnije.

Upravo u to vrijeme, sa poljoprivrednog dobra „Kapino polje“ uzlijeće avion koji služi za zaprašivanje usjeva pesticidima i deratizaciju smetlišta i, kružeći nad gradom, septembra 2004, u službi Ministarstva prosvjete, zaprašuje nikšićke đake protiv njihovih profesora, bakarićcidima o tzv. crnogorskom jeziku ovjerenim, ništa manje nego imenom Iva Andrića!

Istovremeno, u policijskoj stanici profesore saslušavaju, po prijavi ministra prosvjete, zbog navodne zavjere protiv države i podrivanja ustavnog poretka.

Uz to ministar poručuje kako će pomoću nove reformisane škole za deset godina stvoriti novog čovjeka u Crnoj Gori, a njegov pomoćnik da nikome ne pada na pamet da mijenja ime srpskog jezika, nego da su u pitanju samo neka demokratska rješenja usklađena sa preporukama Evropske zajednice. Doduše, ne zaboravlja (ne smeta mu) da pripomene kako je on nekada govorio srpskohrvatskim, pa srpskim, pa sad crnogorskim i da tu nema ništa čudno.

(Tih dana se u Crnoj Gori zaista desilo logopedsko čudo: svi službenici Ministarstva prosvjete i Zavoda za školstvo, svi direktori škola i njihovi pomoćnici, svi poslanici vladajućih stranaka, svi urednici režimskih televizija i novina, progovorili su tada prvi put svojim maternjim crnogorskim jezikom!)

Biće upamćena i izjava direktora nikšićke Gimnazije, u jednoj tv. emisiji, da ne zna kojim jezikom govore njegovi sinovi koji studiraju u Beogradu.

U nekoj anketi, na pitanje čega se najviše plašite, prije petnaest godina, na prvom mjestu se našao odgovor: bolesti i smrti najdraže osobe. Međutim, prije nekoliko godina, na isto pitanje, odgovor je bio: gubitka posla! Jedne večeri, u vrijeme kada se požar protesta ozbiljno proširio provincijom Prevalitanom, u Dnevniku državne televizije, pojavio se Pontifex Montenegrinus: „Nemilosrno primijeniti zakon!“ – rekao je i – okrenuo palac nadolje. Nakon toga – samo nas je 27 bilo spremno da kroči „na šticu“. Nuđeno nam je, doduše, i da odustanemo.

Kao u priči, koju nam je, kada sam bio u četvrtom ili petom razredu osnovne škole, nastavnica srpskog jezika tražila da naučimo napamet. (Nijesam siguran da se i u sadašnjim crnogorskim čitankama nalazi ta priča, još manje – i da je današnji đaci uče napamet.) Ona, u nešto skraćenoj verziji, glasi:

Vezir će s prozora: „Đulja, evo ti barjak carski da mi nosiš pred vojskom na Drekaloviće!“ I spusti barjak s prozora niza zid. Đulja će veziru: „Čestiti pašo, ne dopušta mi čast da dižem tvoj barjak na moju braću!“ Vezir spušti konopac pokraj barjaka govoreći: „Uzmi, Đulja, barjak pred vojskom, ali konopac na grlo!“ Đulja: „Pomozi Bože, hoću konopac na grlo, a ne barjak na Kuče!“ Penje se na šticu, koja je za vješala načinjena. Viseći, barjak okrenu iza sebe, a konopac na grlo namače. Vezir: „Još jednom, Đulja, velju: uzmi barjak carski, da ti ne miču šticu ispod nogu!“ Đulja: „Sam ću ja, pašo, maći šticu, da se ne muče tvoji Turci. Oko toga Đulja izgovori ovo: „Ostavljam na amanet moga svakoga Drekalovića, a ja umirem za njih veselo“. Reče mu izdajnik Punan Dedin, Oraovac, podrugljivo: „Na čiju kuću vrana prdi, Ćulja?“ Ćulja odgovori: „Danas na moju, a sjutra će na tvoju Punane!“ Pa tresnu nogama u šticu, te je prevrnu. I – više se za nas nijesu zanimali. Prepustili su sudovima da nas dokrajče.

Još uvijek traje to macarenje. Prvih dana zastao bi na ulici (kući su nam samo izuzetni dolazili) da se pozdravi s nama poneko od naših bivših kolega (neki – kad bi nas ugledali, brže-bolje bi se pognute glave stuštili u najbližu prodavnicu ili jednostavno – prešli na drugu stranu ulice), i onako, začuđeni, kao pred ludima, svi su nam postavljali ista pitanja:

„Šta ste učinili? Kako ste se mogli odreći posla?“

„A, zamislite čega su se sve odrekli Sv. Sava i Sv. Simeon?“ – odgovarao sam im, a oni bi tek onda razrogačili oči.

Drugi su išli čak dotle da su nas optuživali kako smo napravili uslugu režimu, jer smo škole prepustili tzv. „dukljanima“ (sami sebe, izgleda, nijesu računali ni u šta), a ja sam im odgovarao:

„Recite isto knezu Lazaru i Milošu Obiliću. Oni su utekli na nebo, a narod prepustili Agarjanima“.

Tako sam se branio, u muci, od bivših kolega, koji su shvatili da je Ismena glavni junak Sofoklove tragedije, a ne Antigona.

Mi, danas, često u međusobnim razgovorima (ponekad i javno), kažemo da smo pušteni niz vodu, da nijesmo imali podršku i da smo, napokon, ostali sami, što je uglavnom tačno. Međutim, imali smo podršku.

Podržali su nas: Odsjek za srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Nikšiću (danas, već ne bi, jer su se stvari tamo drastično promijenile), Odbor za standardizaciju srpskog jezika, Matica Srpska, SANU, grupa rukovodilaca katedri Filološkog fakulteta u Beogradu, Univerzitet iz Kosovske Mitrovice, Kulturno-prosvetna zajednica Srbije, koja nam je dodijelila i izuzetnu Vukovu nagradu, Društvo pedagoga Srbije, takođe nam dodijelilo Vukovu plaketu, vladika Joanikije, mitropolit Amfilohije, vladika Jovan, Udruženje književnika Republike Srpske, učesnici Dučićevih večeri poezije, učesnnici Ćorovićevih susreta iz Bileće, „Dveri Srbske“ iz Beograda, niz nevladinih organizacija iz Crne Gore, Srbije, Republike Srpske, Kulturno-prosvetno društvo „Sv. Sava“ iz Kanade, veliki broj naših najznamenitijih književnika, naučnika i stvaralaca, posebno skoro svi poznati lingvisti sa naših prostora, kao i drugi pojedinci, i ta podrška i dan danas traje u vidu njihove saradnje u našem časopisu Slovo. [On i opstaje zahvaljujući toj saradnji, kao i pomoći čestitih pojedinaca, među njima i nekih kolega (žao mi je što ne mogu navesti imena onih koji to iz opravdanih razloga ne žele, ali Bog zna), koji nam kupuju i plasiraju časopis, organizuju njegove promocije, po crnogorskim gradovima, Beogradu, itd. Moramo posebno istaći pomoć koju nam je oko štampanja, u posljednje vrijeme, pružilo Srpsko narodno vijeće Crne Gore, kao i, ranije, vladika budimljansko-nikšićki Joanikije i vladika dioklijski Jovan. Takođe, moram naglasiti pomoć koju nam u vidu praćenja našeg rada pružaju Radio Svetigora, Dan, Sveviđe, Večernje Novosti, Politika, pa, u početku, i RTV Beograd. Isto tako, moram naglasiti da, iako se radi o jedinom glasilu na ovom prostoru čiji je smisao postojanja čuvanje imena srpskog jezika u Crnoj Gori, a u njemu sarađuju najpoznatija stvaralačka imena sa cijelog srpskog govornog područja, iza našeg časopisa, dosad izašlo 14 brojeva, nije materijalno stala nijedna ustanova srpska, ni koliko da se plati štampanje!]

Doduše, o našem problemu se, bar da je meni poznato, nikada nijesu izjasnili: Udruženje književnika Crne Gore (osim Podružnice za Podgoricu i Danilovgrad), Udruženje književnika Srbije, Crnogorska akademija nauka, kao ni Vukova zadužbina – njena centrala u Beogradu i odjeljenje u Crnoj Gori.

Pored brojnih pisama raznim domaćim i inostranim institucija, obraćanja i saopštenja, naš Aktiv se (da bismo imali kakav-takav pravni legitimitet koji bi nam omoguđio istupe u javnosti, 23. avgusta smo formirali i registrovali NVO Aktiv profesora srpskog jezika, i ja sam izabran za predsjednika) tih prvih mjeseci bavio organizovanjem književnih večeri i tribina na kojima su, osim književnika, učestvovali znameniti lingvisti: Miloš Kovačević, Predrag Piper, Branislav Brborić, Mihailo Šćepanović, Jelica Stojanović, Draga Bojović, Miodrag Jovanović, Dragana Kerkez, zatim profesori sa Filozofskog fakulteta iz Nikšića: Miloš Vukićević, Radojka Vukčević, Lidija Tomić, Goran Radonjić, Drago Perović, Boris Brajović itd. Izuzetno predavanje o jeziku održao je i Mitropolit Amfilohije.

Ipak, najznačajnija manifestacija koju smo organizovali, 3. i 4. decembra 2004, bio je Sabor pod nazivom Odbrana imena srpskog jezika a na kome je učestvovalo preko 150 intelektualaca, od čega 50 univerzitetskih nastavnika. Između ostalih, lingvisti: Dragoljub Petrović, Mato Pižurica, Radoje Simić, Mihailo Šćepanović, Jelica Stojanović, Draga Bojović, univerzitetski profesori, matematičari: Momo Ušćumlić i Pavle Miličić, sa Univerziteta Crne Gore: Radojka Vukčević, Bogoljub Šijaković, Vladimir Pešić, Vladimir Jovićević, u ime Matice Srpske prof. Jovan Delić, u ime Udruženja književnika Republike Srpske Zoran Kostić, u ime Opštine Vrbas pjesnik Miroslav Aleksić, zatim mitropolit Amfilohije, vladika Joanikije i vladika Jovan, pa književnici: Žarko Komanin, Milutin Mićović, Blagoje Baković, Dragiša Madžgalj, Momir Vojvodić, Ranko Jovović itd., predugo bi, ipak, bilo da sve nabrojim, neka mi nepomenuti oproste.

Svi su oni, razumije se, došli u Nikšić o svom trošku i konaku. Bogat ručak za sve učesnike, u znak podrške i pomoći, pripremilo je sestrinstvo manastira Sv. Luka u Župi Nikšićkoj. To je bio i naš najuspješniji prodor u javnost. Osim beogradskih medija i TV Republike Srpske, koja je pripremila jednočasovnu emisiju, skup su, kako-tako, morali propratiti i crnogorski mediji. Usvojena je i deklaracija, a sva izlaganja su štampana u drugom broju našeg biltena Raspeće jezika srpskoga.

Mnogi kažu, ime službenog jezika je i ranije mijenjano, počevši od Vidovdanskog ustava 1921. (srpsko-hrvatsko-slovenački) do 1954. srpskohrvatski, hrvatskosrpski itd. Tačno, i to je prethodilo ovome danas, ali to su bila politička, takođe nenaučna, rješenja motivisana istorijskom zabludom o zajedništvu i propala su. A propala rješenja su, valjda, dokazi kako ne treba, a ne kako treba raditi.

Međutim, ovo što se danas radi u Crnoj Gori je nešto posebno. Prije svega, nije motivisano težnjom ka zajedništvu nego naprotiv – podjelama, najtežim i najbolnijim – unutar porodice. (Nema porodice danas ovdje, koja nije podijeljena i nacionalno, i vjerski, i jezički.) U pitanju je, u stvari, šovinistički kulturno-državni projekat o stvaranju novog identiteta Crne Gore, zasnovanom na istorijskom, kulturnom i duhovnom falsifikatu, već ugrađen u novi školski sistem i novi ustav koji je ovih dana usvojen, i koji je, potiranjem srpskog, i afirmacijom tzv. crnogorskog, bošnjačkog i hrvatskog jezika u Crnoj Gori, ovjerio sve zločine učinjene nad srpskim narodom tokom 20. vijeka na balkanskom prostoru.

Najava ministra prosvjete, 2004. da će kroz novu reformisanu školu za deset godina stvoriti novog čovjeka u Crnoj Gori, a koju je kasnije pokušao zakamuflirati (to se tada još skrivalo), uveliko se ostvaruje!

Majstori, falsifikatori, rade neumorno, pod strogim nadzorom glavnog projektanta, koji sigurno ne stanuje u Crnoj Gori. To najbolje pokazuju novi nastavni programi za tzv. maternji jezik, književnost i istoriju i njima odgovarajući udžbenici. Njihova naučna neutemeljenost i nestručnost, a posebno tendencija obesmišljavanja najviših duhovnih, estetskih i moralnih vrijednosti, uvođenjem u nastavu beznačajnih književnih djela provincijskog i lokal-šovinističkog karaktera, afirmacijom isfrustriranih književnih improvizatora, nametanjem pseudokulture i pseudoduhovnosti, nezapamćen je atak na nauku, na školu i obrazovni sistem, koji prijeti njihovoj potpunoj degradaciji i urušavanju. Recimo, već je napisan udžbenik iz jezika za gimnazije u kome stoji da je Miroslavljevo jevanđelje pisano tzv. zetskom redakcijom staroslovenskog jezika!

Već dvije godine se piše i Istorija crnogorske književnosti u čije temelje se, po skorašnjoj izjavi njenog autora profesora Slobodana Kalezića, ugrađuje glavni falsifikat Ljetopis popa Dukljaljnina, ali i Miroslavljevo jevanđelje! (O falsifikatima u udžbenicima istorije profesor Aleksandar Stamatović je napisao knjigu, izdavač Srpsko narodno vijeće, Podgorica, 2007.)

To je ono što smo mi prepoznali u preimenovanju nastavnog predmeta Srpski jezik i književnost 2004, i čemu nijesmo htjeli da služimo!

Moja rečenica o biranju između hljeba i jezika, s početka ovoga teksta, na to se odnosila. Prosto rečeno: mi smo, odbijanjem da izvodimo nastavu tzv. maternjeg jezika, odbili da lažući tuđu – svojoj djeci hljeb zarađujemo, izdajući i svoju profesiju, i svoj narod i sami sebe!

Svaka druga interpretacija (ili traženje drugih motiva) našeg postupka, ma od koga dolazila, netačna je.

Danas, nakon tri godine, tumaram besposlen nikšićkim ulicama, i svodim račun: naša radna mjesta zaposjeli su naši bivši učenici – dokaz koliko smo mi bili loši profesori, a ime srpskog jezika, briše se ne samo iz školskih dnevnika nego i iz ustava crnogorskog. Ankete raznih Vladinih propagatora pokazuju u osnovi tačan podatak – sve se više građana Crne Gore opredjeljuje za tzv. crnogorski jezik. Srpski curi – kao pijesak u pješčaniku...

Ja i moja supruga smo zaboravili kako se drži čas, i kako izgleda primati platu, podmirivati račune, ići u trgovinu, kupiti cipele.., biti priključen na državni aparat za disanje..., planirati nešto makar za sjutradan...

Naša mala Anđela, koja je, čim je prohodala, krenula u protestne šetnje i na mitinge, uskoro puni pet godina, ali ne ide u zabavište. Nema ni potrebe, a to se i plaća.

Dogodine će u školu, reformisanu – da uči crnogorski jezik, i da je Sv. Sava (naša Krsna slava), pred čijom ikonom već sama, u prvi sumrak, pali kandilo, bio okupator i zlotvor nad njenim montenegro precima.

Troje starije djece, sve češće negoduju, i sve nas manje razumiju... Međutim, ja ne vjerujem da su ustavne formulacije (kako mnogi misle u Crnoj Gori), osuda na nestajanje. Doći će vrijeme kad će se ime srpskog jezika, sa političkog pazarišta i stranačkih tezgi, vratiti u prostor kulture – nauke i stvaralaštva. I kada će on, sa svojim desetovjekovnim kulturnim nasljeđem i neiscrpnim stvaralačkim potencijalom sa desetomilionskog govornog područja, neminovno, svu tu provincijsku i malograđansku, lokal-šovinističku i pomodarsku, subkulturalnu mutljavinu, otplaviti.

Jer – ne može se rijeka kroz duduk natjerati, ma kakvo mu ime davali. A to što se jezik Vukov i Njegošev tamo, zasad, neće zvati svojim imenom, to ne znači da se time i svaka priča o njemu završava. Nije se on zvao svojim imenom ni u Austrougarskoj carevini, pa to nije spriječilo Srbe (a oni su se tamo smjeli zvati samo nametnutim pesudonimom – Iliri), da na njemu stvaraju i pišu, pokreću novine i štampaju svoje najznačajnije knjige, i da od austrijske prestonice naprave centar srpske kulture i književnosti, i to kada nijesu imali nijednu svoju slobodnu državu!

Ustavna evidencija nije jedina potvrda postojanja nekog naroda, nego su to njegove kulturne institucije i njegovo stvaralaštvo, kao izraz njegove unutrašnje snage, duhovnog optimizma i spremnosti na postojanje.

Naš časopis Slovo, koji se u početku zvao Raspeće jezika srpskoga, začetak je jedne takve institucije.

* * *

Rade Vukićević
05. 03. 2008.

http://www.politika.rs/rubrike/exyu/Srpski-predaje-u-Albaniji-jer-ne-moze-u-Crnoj-Gori.lt.html

Srpski predaje u Albaniji jer ne može u Crnoj Gori

Otpušteni profesor gimnazije „Stojan Cerović”, Svetozar Ćiraković iz Nikšića dobio posao u Skadru

Nikšić – Svetozar Ćiraković, otpušteni profesor nikšićke gimnazije „Stojan Cerović”, predaje srpski jezik u Skadru. U dva odeljenja 33 osnovca, srednjoškolca i studenta petkom i subotom pohađaju nastavu na maternjem – srpskom jeziku koja je ovih dana počela sa radom. Sve to zahvaljujući Udruženju „Rozafa–Morača” srpsko-crnogorske manjine u Albaniji i velikoj podršci Ministarstva za dijasporu i Ministarstva za kulturu Republike Srbije, Mitropolije Crnogorsko-primorske i Zavoda za udžbenike Republike Srbije. Vlada susedne države dala je zeleno svetlo da se u njoj može učiti srpski jezik.

 

– Cilj ovog udruženja na čijem je čelu Pavle Brajović, advokat, je da se sačuva identitet srpskog i crnogorskog naroda u Albaniji i da Srbi pravoslavne, muslimanske i katoličke vere kojih ovde ima više od 20.000 nauče srpski jezik, kaže za „Politiku” profesor Svetozar Ćiraković koji svake nedelje putuje u Skadar, gde boravi četiri dana. Zadivljen je, kaže, slogom i zajedništvom Srba sve tri vere. Da je tako kod nas u Crnoj Gori gde bi nam bio kraj, kaže naš sagovornik.

 

Bivši profesor nikšićke Gimnazije u kojoj je proveo više od dve decenije ostao je bez posla 2004. godine. Bilo je to u vreme kada je 25 profesora diglo glas protiv preimenovanja srpskog jezika u maternji (crnogorski, bošnjački, hrvatski i srpski). Još tada profesori su prozreli nameru crnogorskog ministra prosvete Slobodana Backovića da će u Crnoj Gori umesto srpskog jezika uvesti crnogorski jezik iako je u Ustavu u to vreme pisalo da je u Crnoj Gori u službenoj upotrebi srpski jezik.

 

– U Albaniji je 1925. godine postojala škola „Obilić” na srpskom jeziku o čemu postoje svedočanstva i zapisi, pa čak i fotografija na kojoj su učitelj i 20 učenika. Ta fotografija i danas se nalazi u učionici u kojoj ja držim nastavu u samom centru Skadra. Nažalost, 1935. godine albanski kralj Zogu naredi da se zatvori škola i bi tako sve do nedavno, pune 73 godine. Vlada Republike Albanije je odobrila izvođenje nastave na srpskom jeziku, mada je ovo Udruženje još pre više od 15 godina podnelo zahtev da Srbi žele da uče maternji jezik.

 

– S blagoslovom mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija i njegovom preporukom došao sam u ovaj grad da predajem srpski jezik. Znam da je moja misija u ovom delu Albanije časna i verujem da ću u ovom projektu uspeti da mlade ljude naučim jeziku kojim su govorili njihovi preci. Nažalost, nisam ni u snu mogao pomisliti da će doći vreme da u Crnoj Gori neću moći da predajem srpski jezik, a mogu u Albaniji, kaže Ćiraković

 

Nikšićkog profesora boli to što je 25 njegovih kolega ostalo bez posla, pa je Osnovni sud u Nikšiću vratio šest prosvetara na radna mesta, ali su Viši i Vrhovni sud preinačili te presude i svi su bez posla. Po pravdu će, kako kaže, u Strazbur, jer su tamo već prosleđene žalbe i dokazi, ali ga brine ponašanje crnogorskog ombdusmana Šefka Crnovršanina. On umesto da štiti ljudska prava čuva crnogorsku vlast. Papire koji su nam bili potrebni za sud u Strazburu od Šefka nismo mogli dobiti, rekao nam je Ćiraković.

 

Profesor Ćiraković kaže da su mu iz srpsko-crnogorskog udruženja ukazali da je crnogorski ministar inostranih poslova Milan Roćen prilikom posete Skadru, kada mu je pokazana slika učitelja i 20 đaka srpske škole „Obilić” iz 1925.godine rekao: „Ne, to nije naše.” Ministar je tom prilikom obećao pomoć ovom udruženju, ali samo pod uslovom da uče crnogorski jezik.

 

 

 

 

B. Brašnjo
19-03-2008
http://www.revijad.cg.yu/?nivo=3&rubrika=0&datum=2008-03-19&brojms=299&clanak=114

 

Profesionalni put profesora Svetozara Ćirakovića
U Crnoj Gori mu zabranili, pa srpski predaje u Albaniji

Vlada Albanije, za razliku od crnogorske,
svjesna je kojim putem treba da ide u Evropu

Želja profesora Svetozara Ćirakovića iz Nikšića da ponovo uđe u učiniocu i predaje srpski jezik nedavno se ostvarila. Profesor Ćiraković nije imao priliku da predaje jezik za koji je kvalifikovan, kako kaže, u svojoj Crnoj Gori, već u susjednoj Albaniji, što mu pričinjava posebno zadovoljstvo. Nakon što je 27 godina predavao srpski jezik i književnost u nikšićkoj Gimnaziji “Stojan Cerović”, septembra 2004. godine Ćiraković i njegovih 25 kolega dobili su otkaze, jer su se usprotivili odluci Savjeta za opšte obrazovanje o preimenovanju nastavnog predmeta srpski jezik i književnost u maternji. Četiri godine od prestanka radnog odnosa i bezuspješne borbe s ovdašnjim pravosudnim organima, profesor Ćiraković nastaviće da znanje prenosi u susjednoj državi, gdje je naš narod u manjini. U albanskom gradu Skadru Udruženje srpsko-crnogorske manjine “Rozafa Morača” ostvarilo je inicijativu da se u tom gradu osnuje škola u kojoj bi se izučavao srpski jezik. Profesor Ćiraković kaže da je udruženje, čiji je predsjednik ugledni advokat iz Skadra Pavle Brajović- Jakoja za tu svoju ideju dobilo podršku albanske vlade.

-U Skadru, koji je jedan od najvećih gradova Albanije, i njegovoj okolini ima oko dvadeset hiljada Srba i Crnogoraca. Naš narod tamo poodavno vodi bitku da sačuva svoj identitet, a to najbolje može učiniti ponajprije njegovanjem i čuvanjem jezika svojih predaka- srpskog jezika. Vlada Albanije, za razliku od crnogorske, svjesna je kojim putem treba da ide u Evropu, prevashodno poštovanjem prava manjinskih naroda koji tamo žive. Udruženje je sklopilo ugovor s albanskim resornim ministarstvom po kojem imaju punu slobodu da čuvaju svoj identitet na način što će izučavati srpski jezik. Kad je škola počela s radom, dolazila nam je u posjetu jedna od najgledanijih albanskih TV kuća, snimila dio časa, uzeli su izjave od učenika i njihovih roditelja. U mojoj Crnoj Gori i ta vijest je dočekana na nož, kaže profesor Ćiraković.

U Albaniji je do početka dvadesetog vijeka postojala srpska škola “Obilić”, i to upravo u Skadru. Međutim, tadašnji vladar Zogu ukida srpski jezik 1935. godine. Udruženje srpsko- crnogorske manjine formirano je 1992. godine, a početkom ove napokon je ostvarilo višedecenijski san- da svojoj djeci i potomstvu omoguće izučavanje srpskog jezika.

-Nije mi bilo lako kad sam u mojoj Crnoj Gori nakon skoro tri decenije provedene u učionici dobio rešenje da taj posao više ne mogu raditi. Svakog jutra, nakon toga, budio sam se s pitanjem kada će ponovo doći dan da nastavim svoju časnu misiju i, eto, desilo se i srećan sam zbog toga, uvjeren da će se to vrijeme ponovo vratiti i u našoj zemlji. Zamislite da se u jednoj državi nakon više od 70 godina ponovo vraća tradicija i kultura jednoj manjinskog naroda, a moja Crna Gora, odnosno ova nesrećna vlast, ukida u svojoj državi nešto što je tu bilo ukorijenjeno više od osam vjekova. Gdje je tu pravda, i kako misle u Evropu?! Divan je osjećaj kad vidite da u drugoj državi tri naroda, tri vjere, žive i rade kao da su jedno, što je slučaj u Skadru. Poštuju jedni druge i svi znaju svoje korijene. Pitam se hoće li Bog podariti Crnoj Gori makar to blagostanje, ali s obzirom na to kakva je vlast teško da će se u skorije vrijeme nešto po tom pitanju promijeniti?! Teško da će prestati ovo srbožderstvo, ali sam uvjeren da će se jednog dana oni što to podstrekavaju stidjeti svojih postupaka. Ne mogu da lažem sebe, da potirem svoje pretke i na kraju diplomu koju sam pošteno stekao na sarajevskom fakultetu, pa da na srpskom jeziku predajem crnogorski, hrvatski i bošnjački. Kakav bih ja to predavač bio?! Zato smo, ja i moje kolege, digli glas i pokušali da spriječimo prevaru koju su kasnije i objelodanili, ogorčen je Ćiraković.

Nastava u školi srpskog jezika u Skadru, kaže, odvija se u jednoj od prostorija objekta udruženja, imaju sva nastavna pomagala, a školu podržava i Mitroplija crnogorsko- primorska. Zasad je on jedini profesor i ima dva odjeljenja sa oko trideset učenika. Nije mu teško, kaže, da putuje u jednom pravcu po više od 100 kilometara kad zna da će se tamo sresti s onima koji jedva čekaju da čuju srpsku riječ od pravog učitelja srpskog jezika.

-Prema sadašnjim planovima, škola srpskog jezika trajaće šest mjeseci. Jedno odjeljenje čine djeca od drugog pa do sedmog razreda osnovne škole, a u drugom odjeljenju su srednjoškolci i studenti. Udruženje ima u planu da taj projekat proširi, da se organizuje i nastava na srpskom jeziku iz drugih predmeta i vjerujem da će to i ostvariti. Takođe, broj učenika će se u narednom periodu povećavati, jer postoji veliko interesovanje naših starijih ljudi koji tamo žive decenijama da nauče svoj jezik kako treba. To dovoljno govori o poštovanju korijena, čega više nema, barem zasad u Crnoj Gori. Sva kulturna i prosvećena Evropa smijala se i iščuđavala potezima crnogorskih vlasti vezanim za potiranje tradicije i svega što je srpsko. Mislim da takvu glupost svijet nije zapamtio, zaključuje profesor Svetozar Ćiraković.

 

Proglasili su nas državnim neprijateljima

Kada je 2004. godine u Nikšiću počeo protest profesora i nastavnika srpskog jezika i njihovih kolega drugih struka zbog preimenovanja nastavnog predmeta, direktori nikšićkih škola gledali su štrajkače sa podozrenjem. Po naredbi tadašnjeg ministra prosvjete, Slobodana Backovića, svima im je bio zabranjen ulazak u prostorije matičnih škola.

-Niko o njih ne može da voli Crnu Goru više od mene i to je ljubav bez interesa, za razliku od onih koji nas proglašavaju neprijateljima, a vole svoju zemlju samo zato što su u njoj na neljudski i neustavan način stekli bogastvo. Ja sam ovdje rođen, odrastao, stvorio familiju, kao i moji preci, pa zašto bih mrzio Crnu Goru?! Kad smo ja i moje kolege počeli bojkot nastave, jer smo branili Ustav Crne Gore, odmah su nas proglasili državnim neprijateljima, bili smo nepoželjni u školama, čak i u školskim dvorištima. To je demokratija novopečenih Crnogoraca, ističe Ćiraković.

Sporovi se sele u Strazbur

Od 26 profesora koji su tada dobili otkaze, u sudskim postupcima samo je jedna presuda bila u korist profesora koji je vraćen na posao. Ćiraković podsjeća da su sudske instance u Crnoj Gori ostalima potvrdile otkaze.

-Nikšićki Osnovni sud je donio šest presuda u našu korist, od kojih je samo jedna potvrđena na višim pravnim instancama. Pošto smo nas pet u ovoj državi iscrpili sve, kako kažu, pravne mogućnosti, naši sporovi sa školama i Ministarstvom prosvjete biće nastavljeni pred Međunarodnim sudom pravde u Strazburu, rekao je Ćiraković